BOG JE NAŠ OSLONAC
«Ljubim Te, Gospodine, krijeposti moja,
Gospodine, hridino moja,
utvrdo moja, spase moj»
(Ps 18)
Da bi naša vjera bila oslonjena na Krista i sebe. treba Ga prihvatiti kao našu jedinu pravu sigurnost. Posvemašnje povjerenje Njemu je jedini ispravan odgovor na Njegovu neizmjernu ljubav prema nama.
Vjerovati znači ne oslanjati se na ništa drugo osim na Boga. Ne možemo se osloniti ni na jedan od Njegovih darova, nego jedino na Njega samoga, na Njegovu beskrajnu moć i beskrajnu ljubav i milosrđe.
Evo jednoga primjera iz Mk 12,41-43:
Dirljiv se prizor odvijao u predvorju hrama u Jeruzalemu kad je Isus promatrao narod koji je ubacivao svoje darove u hramsku riznicu. Neki su ubacivali puno, jer su mnogo imali. No, neka je udovica ubacila dva novčić. Isus na to reče apostolima: – ova sirota udovica je ubacila u riznicu više od svih. Ubacila je sve što je imala.
Ona je predala sve, dok su bogataši davali samo od svoga suviška. Dajući sve ova udovica je sebe «osudila» na smrt. Ona nije više imala novca i nije više imala od čega živjeti. Ona je napustila sustav materijalne sigurnosti. Toj vjeri i pouzdanju u Boga, Isus se zadivio i primijetio: «Doista, kažem vam, ova je udovica od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.»
Neshvatljiva je vjera ove žene!
Čovjeku koji je lišen svega, ostaju dvije stvari: ili očaj ili se u vjeri i pouzdanju potpuno prepustiti Bogu. Sav se osloniti na Njegovu Providnost.
Takvu vjeru je morala imati udovica. Za nju je Bog bio sve. Bio joj je jedini oslonac.
Š to čovjek sebi izgradi moćniji sustav materijalne sigurnosti, Bog mu sve manje treba. On na Njemu svoj život ne gradi. Predaje se obmani da se bez Boga može . . .
Sličan primjer imamo u životu sv. Ilije proroka. (vidi 1 Kor 17,8-16)
Udovica iz Sarepte imala je malo dijete, a u njezinoj je zemlji vladala glad. Ostalo joj je pregršt brašna i nekoliko kapi ulja. Prorok Ilija je susreće i stavlja njezinu vjeru na golemu kušnju. Traži da mu umijesi kolačić. Umijesi ga za mene! Žena odgovara učinit ću što od mene moliš, a onda ćemo umrijeti od gladi moje dijete i ja. Bio je to stvarno pristanak na smrt, jer nije ostalo ništa na što bi se moglo računati, ni šačica hrane.
Bog je bio taj koji je preko Ilije proroka od udovice uzeo i ono malo što je još imala. Ostala je bez ičega.
Bog je nagradio vjeru ove žene. Brašna je bivalo sve više. Slično je bilo i s uljem. Udovica i njezino dijete nisu umrli. Bog ne ostavlja čovjeka koji se posve Njemu predaje. U tom pouzdanju u Boga čovjek se čisti od Mamone i napušta sustav sigurnosti koji opterećuju i slabe vjeru.
Bog s oduševljenjem gleda na čudo ljudske vjere, posebice na vjeru koja se uzda, koja je nalik dječjoj vjeri, koja svjedoči potpunu predanost Bogu. Čovjek takve vjere može reći: -Bože, ako je to Tvoja volja, spreman sam i umrijeti, jer vjerujem da me Ti voliš. Takva osobna i duboka vjera rada svece.
Još jedan primjer takve čvrste vjere:
Kad je Majka Terezija napustila samostan indijskih loretskih sestara da bi se posvetila siromašnima i umirućima uz hram božice Kali, imala je nešto stvarčica i malo novca. Ubrzo je umirućima dala sve što je imala. I što sada? Kad je pala noć ostalo joj je samo jedno: «Gospode Bože, ako želiš, umrijet ću».
U Indiji, u Calcutti, nitko joj nije htio pomoći, jer se tamo ravnodušno gleda na čovjeka koji umire. Hinduist će ti reći da ako umireš od gladi da si to i zaslužio. Ako umreš od gladi,nanovo ćeš se roditi u boljem životu iza smrti.
Majka Terezija se sva oslonila na Boga i čekala je Njegovu pomoć. Š kola vjere i škola svetosti Majke Terezije iz Calcutte bili su dani i večeri kad se s ulica vraćala smrtno umorna. Pala bi u krevet i istovremeno zaspala znajući da sutra ništa nema ni za sebe, ni za onih nekoliko kandidatica, ni za ono mnoštvo umirućih, kojima treba pomoći. Ona nema ništa. Za nju osim Boga nema drugog sustava sigurnosti. No, iz tog siromaštva rađa se Majka Terezija iz Calcutte. Rađa se ona koju će svijet priznati za moralnu veličinu i koju će Crkva podići na čast oltara. Terezija je žena koja vjeruje, vjeruje do ludosti križa. Prošla. je kroz tešku školu križa, osvajajući vjeru u zgodama i još većim i stalnim nezgodama života. Za nju nije bilo ničega na što se mogla osloniti osim Boga koji joj se nudio kao jedini oslonac. I dogodilo se ono: kad se ruši naš sustav sigurnosti, preostaje ili očaj ili vjera. Ostaje ili strašni očaj i herojska vjera.
Ukoliko u nama ne bude te ludosti vjere i ako se do kraja ne pouzdamo u ludu ljubav Božju koju ima za nas, tada će se rast u vjeri vrlo usporiti ili će vjera postajati sve slabija i slabija. Š to nam je jači sustav ovozemnih sigurnosti, vjera će nam postajati sve slabija.
Vjera će nam se produbiti tek onda kada odlučimo da nam Gospodin bude jedini Oslonac u životu i jedina SIGURNOST. Boga koji sve za nas je dao, ima pravo od nas tražiti Sve. Zove nas da Mu se bez straha sasvim damo i predamo. Na koncu će to i jedino biti aktualno.
Sa stajališta vjere dobro je da katkad gubimo oslonac i oslonce u stvarima ovoga svijeta. Š to manje tih oslonaca sve više ćemo trebati Boga. A to može postati za nas istinska MILOST. Osloniti se ne možemo ni na jedan od Njegovih darova pa čak ni znakove Njegove nazočnosti. Samo se osloniti možemo i uvijek to smijemo na živoga i jednoga Boga!
Primjer za to nalazimo u sv. Pismu St. Zavjeta: U 1 Sam 1,4,1-11) čitamo o. borbi Izraelaca s Filistejcima, koja se vodila u vrijeme sudaca i kad je nakon velikog poraza Kovčeg Saveza pao u ruke Filistejaca.
Tu čitamo: «Filistejci se svrstaše u bojni red protiv Izraela i nasta žestoka bitka. Izrael podleže Filistejcima: oko četiri tisuće ljudi pogibe na bojištu, na otvorenom polju.
Kad se narod vratio u tabor, rekoše starješine Izraelove: «Zašto, je Jahve dopustio da nas Filistejci danas pobjede? Pođimo u svetište Š ilo po Kovčeg Saveza Jahve nad vojskama, koji stoluje nad kerubima, neka dođe u našu sredinu i spasi nas iz ruku naših neprijatelja». Narod posla ljude u Š ilo i donesoše odande Kovčeg Saveza Jahve nad vojskama. Oba sina svećenika Elija Hofni i Pinhas dođoše kao pratioci Kovčega.
Kad je Kovčeg Jahvin stigao u tabor, sav Izrael podiže gromki poklik, od kojega odjeknu zemlja. Filistejci čuše taj gromki poklik i zapitaše: «Š to znači taj gromki poklik u taboru Hebreja? I shvatiše da je Kovčeg Jahvin stigao u njihov tabor. Tada Filistejce obuze strah, jer su govorili: «Bog je sišao u tabor!» I povikaše:»Jao nama!!!».
A epilog ovog događaja je bio: «Tada Flistejci zametnuše bitku, Izraelci biše potučeni i pobjegoše svaki u svoj šator. Poraz je bio silan, jer je trideset tisuća pješaka poginulo na izraelskoj strani. I Kovčeg Božji bi otet, i oba sina Elijeva poginuše, Hofni i Pinhas.»
Možemo se zapitati zašto su Izraelci pretrpjeli tako velik poraz? Moleći da se donese Kovčeg Saveza, koji je bio znak Božje nazočnosti među njima. Polagali su nadu u Kovčeg Božji i zbog njega su se nadali pobjedi nad neprijateljima. Ipak su bili poraženi i k tomu im je i Kovčeg Saveza bio otet!
Ovaj tekst nam je važan, jer nam omogućuje dublji uvid u to, što znači osloniti se isključivo na Boga. Kovčeg Saveza nije bio Bog, on je bio znak Njegove nazočnosti. Izraelci su sebi dopustili manipulaciju ovim posebnim Božjim znakom u svoju korist. Inače je Doba sudaca sumorno vrijeme u povijesti izabranog naroda. Događalo se puno zlih i nevaljalih stvari. Pa ni sinovi svećenika Elija, Pinhas i Hofni nisu marili za Jahvu. Oni koji zloupotrebljavaju Ime i Kovčeg Jahvin doživjet će slom i poraz. Mislili su čim Kovčega Saveza dođe u tabor pobjeda će biti sigurna.
No, vjera se ne oslanja ni na jedan od Božjih darova, pa ni na jedan od znakova Njegove nazočnosti. Potrebna je vjera u Njega samoga, u Njegovu moć i ljubav. A tom Božjom moću i ljubavlju ne može se i ne smije manipulirati.
Slično se dogodilo i s hramom, koji je za izabrani narod bio povlašteno mjesto Božje nazočnosti. Bio je srušen jer nije trebao biti stalni oslonac izabranom narodu. Bog je taj narod pozvao da se u vjeri osloni isključivo na Njega samog.
Dakle, u Boga vjerovati i Njemu služiti najveća je čast i radost!
U Boga vjerovati – to je najveća milost!
Njemu služiti – to je nad sve časti!
Njega nadasve ljubiti – nema veće slasti!
Njemu se potpuno predati – to je svetost i veličina!
Sve drugo je varka i taština!
Iz knjige «U školi Nazaretske obitelji» od Tadeuza Dajzera
SRP
2007