Kraheova lingvistička izvođenja, kao što se vidi, neobično se podudaraju sa onim što je ovdje već rečeno, čak i u tome da između sjevernog i južnog kompleksa ne postoji oštra granica (pogledati prilog 4). Krahe još uvijek ostavlja mogućnost postojanja nekog jezika koji je nastao na području lužičke kulture i proširio se na jug toliko, da je prodro i na sjeverni Balkan. On to na jednom mjestu i kaže: Izgleda da se radi o tome da onaj narod iz staroevropskog jezičnog područja, koji iz područja oko Istočnog mora teži prema jugu, prema gornjoj Italiji i Iliriji, ne možemo zvati ni jednim imenom poznatih naroda, odnosno poznatih jezikaâ€. Budući da se područje ovog sjevernijeg jezičnog kompleksa (za razliku od južnog ilirskog) podudara, uglavnom, sa područjem rasprostiranja KŽP ZPIAP i lužičke kulture, to je jasno da bi se ovaj jezik, koji je Krahe uspio da registrira, morao odnositi na nosioce KŽP i njihove potomke, u koje spada i Donja Dolina. Drugim riječima, to bi, prema Kraheu, trebalo da znači da je jezik kojim se govorilo u Donjoj Dolini i sjevernoj Bosni porijeklom iz pribaltičkog područja i da je narod ovih krajeva porijeklom sa sjevera. Ova hipoteza zahtjeva da se posveti posebna pažnja problemu odnosa KŽP prema lužičkoj kulturi, pogotovo zato što se Krahe, veoma često, oslanja na arheološku literaturu i što je identificiranje Ilira sa nosiocima KŽP vršeno u vezi sa lužičkom kulturom, koja je bez sumnje, srodna Donjoj Dolini starijoj fazi njenog postojanja.
Po mišljenju mnogih arheologa, naročito starijih, KŽP je nastala kao rezultat jednog snažnog širenja lužičke kulture na jug. Međutim u posljednje vrijeme broj pristalica ove teorije rapidno se smanjuje. Već iz dosadašnjeg izlaganja moglo se vidjeti da bi se Panonija (prije svega sjeverozapadna) morala uzeti u obzir kao najvjerojatnije matično područje KŽP, pošto se jedino u njoj ( i susjednoj HGK) javljaju, daleko prije ha A perioda, razni elementi koji kasnije predstavljaju bitne osobine ove kulture (pogledati u ovom radu odlomak: D. dolina i KŽP). Ukoliko su ova rezoniranja pravilna, tada bi se moralo pretpostaviti da su nosioci KŽP iz zapadne Panonije, najvjerojatnije iz njenog sjevernozapadnog dijela, oko kraja brončanog doba D, a možda i na početku ovog doba, krenuli u raznim pravcima, pa i na sjever, gdje su uzeli snažno učešće u formiranju lužičke kulture, koja o kasnije pokazuje velike srodnosti sa KŽP Zapadne Panonije, pa čak održava s njom i veze. Veoma važno je istaknuti da lička kultura žilavo čuva zapadnopanonske tradicije, što je svojstveno onim grupama koje su se udaljile od matičnog kulturnog područja. Ne znamo koliko se širenje jednog jezika poklapa sa širenjem izvjesne kulturne ili etničke grupacije, ali bi iz ovog izlaganja, kao i iz onog što zastupa veliki broj lingvista, proizašlo da se pretežni dio elemenata jedne kulture vjerojatno putem etničke migracije, širio na sjever, dok se istovremeno u istom pravcu, ali različitom smjeru, sa sjevera na jug sa Baltika u Istočne Alpe i Zapadnu Panoniju širio jedan pribaltički jezik. U ovom pogledu situacija ne izgleda ni malo jasna, pogotovo zato što ima mnogo razloga da se povjeruje i u etnička strujanja sa područja lužičke kulture na jug do u istočne Alpe. S druge strane direktno vezanja KŽP Sjeverne Bosne i njoj susjednih sjevernih krajeva za lužičku kulturu nema nikakve osnove, jer su elementi koji vežu Sjevernu Bosnu sa lužičkom kulturom zapadnopanonskog porijekla.
Arheološki materijal, kao što smo vidjeli, ne daje mogućnost za pretpostavku da su Zapadna Panonija i sjevernozapadni Balkan predstavljali u stoljećima prije rimske okupacije jednu kulturnu i etničku cjelinu (prilog 4), a još manje da se lužička kultura veže za područja Balkana, na kojima su nesumnjivo živjeli Iliri. Spajanje ovih područja prema nekim lingvistima, pa i prema Kraheu, dugogodišnjem pristalici sjevernog porijekla Ilira, nije moguće izvesti niti u lingvističkom pogledu.
Razdvajanje Panonije od ilirskog područja, odnosno izdvajanje ilirske teritorije, može se dosta dobro izvesti i pomoću podataka koje pružaju rimski i grčki pisci, kao i pomoću radova suvremenih povjesničara. Razlog za povezivanje Ilira sa nosiocima KŽP ZPP, zatim njihovi srodnici i potomci, Iliri. Stoga moramo pokušati razjasniti sadržaj riječi Iliri, Iliyricum i Iliyri kroz stoljeća.
Iliri se spominju kod grčkih pisaca veoma rano. Hekatej (VI stoljeće prije Krista) piše o Ilirima na nekoliko mjesta. On čak spominje i jedan ilirski grad, a za Taulante (Helidonce) kaže da su ilirsko pleme. Izgleda da je on Ilirima smatrao i susjedne Enhelejce, Abre i druge. Svi se ovi narodi lokaliziraju u krajnje južna ilirska područja. Međutim kada spominje Istre, Kaulike, Liburne, Mentore, Hythmite i Syope, ne kaže da su oni Iliri. Pokrajinu u kojoj su Iliri stanovali, Hekatej naziva Illyrida. Ona se najvjerojatnije nalazila negdje između rijeka Drima i Vojuše. Otprilike isto područje zauzimala je Herodotova Illyris u V. stoljeću prije Krista.
Ovi prvi podaci o Ilirima daju mogućnost da se dođe do jednog izvanredno važnog zaključka, a to je da su Iliri bili manji narod sastavljen od plemena (ukoliko nisu bili jedno veće pleme) koji je stanovao sjeverozapadno od Grčke, te da je Hekatej dobro razlikovao Ilire od raznih drugih plemena na istočnoj obali Jadranskog mora.
Tijekom stoljeća ime Illyris se širilo na sve veću teritoriju, odnosno širili su se Grci i Rimljani, a tim imenom su bila nazivana i ona plemena koja su ranije bila izričito odvajana od Ilira. Objašnjenje za ovu pojavu dao je nedavno M. Suić. On piše: Utvrđena je činjenica da je pojam Illyris kod grčkih pisaca izraz čisto geografske naravi, kojim su oni nazivali svoje sjeverozapadne susjede. Š irenjem grčkog utjecaja na teritorij koji su nastavili Iliri, osnivanjem grčkih naseobina na njihovoj obali i tim porastom grčkog interesa za ta krajeve ovaj se geografski pojam sve više širio dok nije u vrijeme rimske okupacije naših krajeva obuhvatio sve etničke skupine srodne u potpunosti. Jedino što mi se ne čini uvjerljivim, to je misao da su pod pojmom Illyris bile za vrijeme rimske okupacije obuhvaćene sve etničke skupine srodne po narodnosti i jeziku. Pod ovim imenom bile su sigurno obuhvaćene ne samo srodne grupacije, već i takve koje sa Ilirima nisu imale rodbinskih veza. O ovome će kasnije još biti govora.
Š irenje imena Iliri na sve više plemena može se odlično pratiti na podacima starih povjesničara kao i pomoću drugih izvora. Za vrijeme Tukicica (konac V. stoljeća prije Krista) izgleda da Iliri nisu zauzimali veći teritorij od onoga koji naznačuju pisci prije njega. Oko sredine IV stoljeća prije Krista ime Iliri se proširilo na sve grupacije do Boke Kotorske, a možda i nešto dalje na sjeverozapad, sve do Neretve. Iz djela De mirab. Auscul., koje potiče iz sredine III stoljeća prije Krista može se zaključiti da je ilirsko ime u to vrijeme bilo prošireno do rijeke Cetine. U ovo doba širenje ilirskog imena jedne pokrajine. Rimljani tada postupno, ali uporno prodiru na Balkanski polutoti. Godine 87 – 84. prije Krista Sula je pod rimsku vlast podvrgao Dardanos, Scordiscos, Dalmatas et Medasâ€. Time je u rimske ruke dospio ogroman dio sjeverozapadnog Balkana. Veliki dio priobalnog i obalnog jadranskog pojasa bio je osvojen već ranije. Osvojeni balkanski krajevi su bili ujedinjeni pod zajedničkim imenom Illyricum, sa rangom provincije. Za nas su važne samo sjeverne granice ove provincije, no ni o njima ne možemo saznati sve što nas zanima.
SIJ
2009