VJERA KAO PRIZNANJE VLASTITE BESPOMOĆNOSTI I OČEKIVANJE SVEGA OD BOGA
Blago siromasima duhom njihovo je kraljevstvo nebesko(Mt 5,3).
Vjera je tako nešto uzvišeno da oni koji se ne trude da je temeljitije upoznaju, zaslužuju da iz nje budu isključeni!
BLAGO vama, koji znate razlikovati brdo od krtičnjaka:
bit ćete pošteđeni od mnogih neprilika!
BLAGO vama, koji se znate odmoriti i naspavati ne tražeći
opravdanja: postat ćete mudri i orni za nove zadaće!
BLAGO vama, koji znate šutjeti i slušati: naučit ćete tako
nove stvari! (. . .)
BLAGO vama, koji znate gledati ozbiljno male stvari, a bez
nemira: daleko ćete stići u životu!
BLAGO vama, koji se znate diviti smiješku, a brzo zaboravlja-
te na cerenje: put će vam biti osunčan!
BLAGO vama, koji dobrohotno tumačite i shvaćate ponašanje
drugoga, pa makar ono bilo i oprečno: proglasit
će vas naivnima, al’ ljubav se i stječe uz tu cijenu!
BLAGO vama, koji mislite prije posla i moolite prije mišlje-
nja: izbjeći ćete tako mnoge gluposti!
BLAGO vama, ako znadete šutjeti i smiješiti se i onda kada
vas prekidaju u riječi, kada vam se suprostavlja-
ju ili vam gaze po nogama: tada Evanđelje ulazi
u vaše srce!
BLAGO vama, ako znadete prepoznati Boga u onima koje susreće-
te: našli ste pravo svjetlo, našli ste pravu mudrost! (Joseph Folliet)
KRISTOVO SIROMAŠ TVO
Vjera kao izraz duhovnog siromaštva ima svoj uzor u Kristovoj osobi i životu. Biti siromah znači biti ovisan. Isusova ovisnost:
– On, Bog Sin, postaje potpuno ovisan i pokazuje se u svojoj nemoći kao da je poražen. On Raspeti!
– Takav je bio u Betlehemu (jaslice), na Kalvariji (križ) i u Presv. Oltarskom Sakramentu!
Na početku su Mu ljudi njegova naroda ponudili štalu, jasle a na kraju KRIŽ! Isus je na Kalvariji lišen svega.
Križ postaje izraz ludosti Božje ljubavi prema nama ljudima. Tu, na Golgoti, Isus je sav ogoljen. I jedino što još ima, svoju Majku, s križa je daje nama ljudima: – Evo vam moje Majke!
U Presv. Ol. Sakramentu su nazočni nemoć i poraz. Tu On šuti i onda kada Mu se ljudi obraćaju . ..
On je tu tako ogoljen, da Ga čovjek može uzeti i premjestiti kamo želi. Može Ga prihvatiti s ljubavlju, ali i obeščastiti. Može s Njim učiniti doslovno što želi.
Sotonisti kradu posvećene hostije, a onda na svojim crnim misama ga pljuju i gaze. Tako sebe uvjeravaju da je Sotona jači od Njega.
U Betlehemu, Kalvariji i u Presv. Ol. Sakramentu Isusova ljubav doseže najvišu točku ludosti i prepušta se krajnjem siromaštvu.
Ali iz ove Njegove ludosti i siromaštva proizlazi za ljude, svijet spasenje. Božja šutnja, Njegova nemoć, Njegov poraz, javna su sablazan za svijet, koji bi želio Boga silne vidljive moći. Križ je Isusov ostao i danas kamen spoticanja za one koji ne vjeruju, a za one koji su povjerovali, križ postaje najveća moć. S Križa u srce vjernika silazi milost koja čeliči našu vjeru.
Vjera zna da je čovjek bespomoćan, da se ovdje ništa trajno ne posjeduje, da je sve BOŽJI dar.
Pascal je to izrekao ovim riječima:
– Najdublje iskustvo o sebi, nije SLOBODA, već NEMOĆ!
– Najdublje iskustvo o uspjehu nije MOĆ, već MILOST!
– Najdublje iskustvo nije čovjek nego BOG!
– Oholi ljudi sve Božje darove svojataju i pripisuju uh sebi! Živjeti istinsku vjeru znači rađati se nanovo, za duhovno siromaštvo i učiti se biti dijete. Isus: – Ako ne postanete kao djeca ne ćete ući u kraljevstvo Božje! (Mt 18,3)
Papa Ivan Pavao II je u Apostolskom pismu Nadolaskom trećeg tisućljeća je naznačio odlike kršćana 21 st.
– Pozvani smo na svetost prije svega!
-Treba učiti moliti. Oče naš je uzorak kako to valja činiti . . .
– Nedjeljna Euharistija krije u sebi neiscrpivo vrelo milosti za naše duše.
– Pomiriti se s Bogom i bližnjima po sakramentu Pomirenja!
– Papa naglašava primat Božje milosti. Isus: – Bez mene ne možete ništa učiniti. Dolaziti na izvore milosti i iz njih piti i jesti zdravu hranu i piće!
– Treba slušati (čuti srcem i pameću) Božju Riječ, poruku i po toj poruci odživjeti svoj zemaljski život.
– A onda ćemo moći biti svjedoci za sve što je Bog po Isusu Kristu za nas učinio i u ime Božje rekao, objavio! Krštenjem i sv. Potvrdom mi smo pozvani biti svjedocima u ovom svijetu. Svojim životom i primjerom slijepima, gluhim, hromima, gubavima, paraliziranima i drugima pokazivati put k Isusu, k Spasitelju čovjeka. Tko će to učiniti, ako mi kršćani, koji smo na to pozvani, ne učinimo!?
DUHOVNO SIROMAŠ TVO KAO DJEČJI STAV
Vjera kao priznanje vlastite nemoći i očekivanje svega od Boga, to bi značilo imati stav djeteta.
Dijete priznaje da nema ništa i da ništa ne zna. Ono uči od svoje majke, prije svega, o životu i svijetu. Koliko toga ga je dobra majka samo u prvih sedam godina naučila?!
Jednom moramo postati dijete: povjerljivo, ponizno; dijete koje sve očekuje od Gospodina. Ako ne postanemo kao dijete ovdje na zemlji, morat će se to dogoditi u čistilištu. Stav djeteta je neophodan ne samo za posvećenje, nego i za spas.
Evanđeosko dijete sve očekuje od Boga, doslovno sve! Ukoliko si dijete, utoliko si mlad u duhu. Čovjek može biti star već u 20 godini života. A može imati 80 godina i zahvaljujući djetinjem duhu ostati i biti mlad. Bog je uvijek mlad i Crkva koju je osnovao Krist, uvijek je mlada.
Star čovjek, koji se oslanja na proračune zbrajajući za i protiv, ograničava Bogu mogućnost djelovanja, takav postavlja granice Njegovoj ljubavi i milosrđu.
Djeca su također tipični evanđeoski silnici za koje Isus kaže da grabe kraljevstvo nebesko (usp. Mt 11,12).
Bog treba tvoju dječju vjeru, da bi u tebi i kroz tebe mogao stvarati čuda, jer za Boga nema nemogućih stvari.
Sve je moguće onomu koji vjeruje (Mk 9, 23). Sve je moguće onome koji je evanđeosko dijete.
Evanđelje nam govori o dva navještenja: navještenje Zahariji i navještenje Bl. Dj. Mariji.
Zaharija se pokazao ko čovjek star, ne samo po godinama, nego i u duhu, kao čovjek koji Bogu veže ruke, jer ne može povjerovati u čudo. Zanijemit će. Zar Bog ne može, iako je svemoguć učiniti čudo, i ono što čovjek ne može?
Zaharija koji je bio pravedan pred Bogom nije imao potomstvo. Molio je za dijete cijeli život. Molio, ali istovremeno nije vjerovao da će ga Bog uslišati. Kad mu je anđeo u hramu navijestio: Uslišana ti je molitva: žena će ti Elizabeta roditi sina (Lk 1, 13), činilo se kao da ne želi prihvatiti sina. Nije povjerovao u čudo. Čitavo je vrijeme molio za sina, a kad ga je Bog uslišao, nije povjerovao u tu mogućnost. Izvukao je argument protiv svoje molitve: Ta star sam i žena mi podmakle dobi (Lk 1, 18). Bio je star čovjek koji više ne vjeruje Gospodinu. Slično, kao što je jedan misionar pozvao svoje župljane da bi molili za kišu, a onda ih je ukorio: Došli ste moliti za kišu, a gdje su vam kišobrani?
Drugo navještenje je navještenje BD Mariji, koja je do te mjere dijete, da je spremna prihvatiti sve. Njezin stav prema Bogu bio je natopljen djetinjim duhom, a to je moć.
Pomisliš nekad da svijetom vladaju djeca, a ne starci? Tako je, svijetom vladaju djeca, jer čovjek, koji ima dječji duh, ima moć nad Bogom! Bog mu ne može odoljeti, ne može odoljeti dječjim očima koja zaista vjeruju.
U BD Mariji je Bog učinio čuda koja samo On može učiniti. Ona, Djevica, začet će po Duhu Svetomu Bogočovjeka Isusa Krista. To je On mogao učiniti, jer Mu je ona, posvemašnjim predanjem u Njegovu volju i ruke, to omogućila.
Bog je uvijek mlad i uvijek začuđuje čovjeka. Iskustvo Boga je iskustvo čudesne stvarnosti, a čovjek sa stavom evanđeoskog djeteta zna se čuditi.
U trenutku kad prestaneš biti dijete pred Gospodinom u tvom unutrašnjem životu će nastupiti kriza, počet ćeš nazadovati, prestat ćeš vjerovati i voljeti.
U čudo vjeruju samo dvije vrste ljudi: sveci i djeca. Zapravo to je tek jedna kategorija, jer su sveci u duhu evanđeoska djeca. SAM BOG JE U ISUSU KRISTU postao dijete. Postao je dijete ne samo u Nazaretu i u Betlehemu, nego i na križu, gdje je bio posve nezaštićen i u svemu ovisan o ljudima.
Bog Isusa Krista nas poziva da se posve prepustimo Njemu i da pokažemo bezgranično uzdanje u Njegovo milosrđe!
Prispodobu o izgubljenom sinu trebalo bi prozvati prispodobom o milosrdnom ocu. Stariji sin, jedan od trojice likova prispodobe, nije nam simpatičan, ljubomoran je i drzak prema ocu. Naše simpatije su usmjerene prema izgubljenom sinu koji se vratio, obratio, tim više što je on poput nas.
U liku izgubljenog sina gotovo spontano nalazimo sami sebe. No, je li njegov stav istinski evanđeoski? Evanđelje govori da njegov povratak ocu bio proračunat. Vratio se u nadi da će mu kod oca biti bolje, jer je znao da otac svojim najamnicima plaća više nego što je to činio gospodar kod kojega je služio. Ustat će i poći svom ocu i reći mu: Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika (Lk 15, 18-19n). Priča o izgubljenom sinu čini se kao da je nedovršena. Slijedeća epizoda donosi dramu izgubljenog sina, gdje najamnički duh prevladava nad duhom djeteta u njemu. On želi biti netko s kim se otac može nagoditi, baš kao što su se s domaćinom nagodili radnici iznajmljeni po denar Mt 20, 1-26).
Sin, u kojega je najamnički duh, ne zna se čuditi očevoj ljubavi Izgubljeni sin nije otkrio očevu ranu, nije vidio njegovu bol, vidio je samo vlastitu nesreću i tražio je izlaz iz nje. U prispodobi o najamnicima domaćinovoj su se dobroti čudili radnci posljednjeg sata, a ne oni koji su se pogodili za jedan denar. Čuditi se zna samo evanđeosko dijete, jer čuđenje zahtjeva suprotnost. Dijete zna da je malo ništa i da je neprestano darivano nečim velikim. Ova ogromna suprotnost između vlastitog ja i milosrdnog dara, rađa u njemu čuđenje.
Čovjek postaje kršćanin onda kad postane dijete, kad se počne čuditi ludosti Božje ljubavi. Ovdje smo otkrili novu značajku ovoga biti evanđeosko dijete: stanoviti identitet između djeteta i skrušenog griješnika. Jer, skrušenost je žalost pred likom križa, kad svjestan vlastite bijede i griješnosti, gledaš križ i Isusove rane; kad u duši nastojiš voljeti te rane koje si i ti nanio Raspetomu to je skrušenost.
Kod izgubljenog sina ovakve skrušenosti nije bilo. Tek onda kad skrušeno ljubiš Isusove rane i vjeruješ u Njegovu ljubav i milosrđe, vraćaš se Bogu kao njegovo dijete i samo takav povratak ima smisla. Nemoj se nikada vraćati Bogu kao najamnik, jer ćeš Ga opet izdati i od Njega se udaljiti.
Pravu skrušenost vidimo kod javne grješnice za vrijeme njezinog susreta s Isusom u kući farizeja Š imuna. Njezina jednostavnost i istinska skrušenost svjedoče o njezinom stavu evanđeoskog djeteta.
Da bi iskazala svoju skrušenost, približila Mu se ne brinući se za to što ljudi misle i što će oni reći. Izlila je na isusa nardovu pomast, suzama oprala Njegova stopala i otirala ih svojom kosom (vidi Lk 7,38). Evo jednostavnosti, spontanosti, skrušenosti grješnika, koji je obraćenjem postao evanđeosko dijete. Boga istinski ljube skrušeni griješnici, kojima je mnogo oprošteno. Ljube Ga i sveci, jer je i jedni i drugi imaju dječju narav i stav evanđeoskog djeteta.
Oni se znaju čuditi Božjoj ljubavi prema njima.
Ne najamnici, nego djeca ne oni koji skupljaju zasluge i s Bogom pokušavaju sklopiti ugovore, već oni koji vjeruju u Njegovo milosrđe. Jer uistinu vjeruje samo dijete!
TKO SU TO SIROMASI DUHOM
Blago siromasima duhom: njihovo je
kraljevstvo nebesko! (Mt, 5, 2).
Tko su siromasi duhom?
To su sveci koji su živjeli tako kao da jedino Boga imaju. Živjeli su iz nade, pa su daleko vidjeli, sve do neba!
Živjeli su iz vjere, pa su sve drugačije gledali, na sve su gledali Božjim, Isusovim očima!
Živjeli su iz ljubavi, pa sve dublje vidjeli i doživjeli!
Oni su siromasi koji su Boga tražili i pred njim su se ponizno i srcem djeteta sagibali. Da li su se od Boga naći . . . Bogu su se klanjali, Njega prizivali i svojim Ga životom i djelima proslavili. Po njima se Bog pokazao kakav uistinu jest! Bili su svjesni da ovdje ništa nemaju na što bi se mogli osloniti i o što bi svoj život mogli objesiti.
Bog im je bio jedino uporište. Jedini oslonac i smisao života! U srcu otvoreni za Boga i ono što On voli i želi. Zahvalno su uzimali Njegove milosne darove. U svemu su nastojali vršiti i izvršiti Božju volju. A volja dolazi od riječi voljti . . .
Bili su ponizni, krotki, jednostavni i čisti. Čeznuli su za SUTRA. U tom Božjem sutra će se i njihov položaj stubokom izmijeniti. Nisu se stidjeli Boga ni Krista Raspetoga.
Siromah je prijatelj Božji. Sluga Božji. Pozvani su za stol Gospodnji. Njima se navještava Evanđelje. Koje razveseljuje srce njihovo. Isus je bio prijatelj siromašnih. Odgaja i duše svojih učenika da imaju dušu siromaha, dušu djeteta.
Božjem pozivu se odupiru: oholi, škrtci, lakomci, pohotnici, i onima kojima je ovaj život sve i jedino što imaju i žele imati. Ovaj život je u što gledaju s oba oka i u što stavljaju svoje nade. Takvi stvaraju bedem otpora i nevjere Bogu u svojem srcu.
Oni svojoj savjesti i srcu nameću svoje želje i svoju istinu. Takvi vole sprege s nemoralnom politikom, gladni su sve više i više novca s kojim žele ispuniti sve svoje putene želje. Vole lukav račun, zavjeru, zamku i zločin.
Bogati imaju toliko toga. Siromasi imaju samo Boga!
Bogati imaju prijatelje. Siromasi su sami. Bez vezâ su!
Bogati imaju puno utjehe. Siromasi toga nemaju. Imaju patnju i oskudicu.
Bogati imaju razne razonode. Siromasima su prepustili samo rad.
Bogatašima su mnoga vrata otvorena, jer imaju novac, veze. Mogu dati mito.
Siromasi se moraju bojati bolesti i nestašice, jer za njih bi to bio glad i smrt. Njima bogataši prepuštaju patnju, poniženje i nevolje . . .
Ipak siromasi imaju Boga na svojoj strani. On im je Prijatelji NADA. Isus nam otkriva: U kraljevstvu mojeg i vašeg nebeskog Oca bit će vam sve stostruko nadoknađeno, a što su vam bogati ovdje uzeli i zbog kojih toliko toga niste imali.
Prva mjesta u mojem kraljevstvu će imati maleni, prezreni, progonjeni radi mene i mojeg Evanđelja!
Siromasi čuvaju u svojem srcu bisere Božje riječi. Njihova je duša plodna njiva u koju je Gospodin posijao svoju riječ i koja je donijela obilat urod. Božje su riječi za siromahe istinsko blago, snaga i utjeha. Bogu su draga njihova čista srca. Njihove čiste savjesti s kojom mogu odmah stati pred lice Božje. Pozvani su na nebesku gozbu, a koja je vječno i radosno zajedništvo s Bogom i svima koji su s NJIM!
Literatura: U školi Nazaretske obitelji, (Razmišljanja o vjeri), od Tadeusza Dajczer, str. 51-68).
Svim čitateljima Suze dolinske želi i od Gospodina moli djetinje srce i evanđeoski stav djeteta pred Bogom . . . župnik Milivoj Knežević, iz župe sv. Ilije Proroka , ORUBICA.
SIJ
2009