Mjesec: studeni 2009.

BLAŽENI IVAN MERZ 1896.-1928.

BLAŽENI IVAN MERZ

1896.-1928.

Prvi laik-svjetovnjak u povijesti hrvatskog naroda koji je uzdignut na oltar kao Blaženik Katoličke Crkve. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim

22. lipnja 2003. u Banjoj Luci.

1896.-1914. – Djetinjstvo i mladost u Banjoj Luci. – Ivan Merz rođen je u Banjoj Luci 16. prosinca 1896. Tu započinje školovanje. Dva razreda osnovne škole pohađao je u Prijedoru, gdje mu je otac, austrijski časnik, kao državni željeznički službenik bio neko vrijeme na službi. U Banjoj Luci pohađa gimnaziju – realku i maturira s odličnim uspjehom. Odrastao je u liberalnoj sredini. Veoma se zanima za umjetnost i književnost. U vjerskom i odgojnom smislu najveći utjecaj na njega izvršio je tijekom školovanja i studija njegov profesor dr. Ljubomir Maraković.

1914. – U Vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu. – Po želji roditelja nakon mature polazi u Vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto. Napušta je nakon tri mjeseca budući da za vojno zvanje nije imao smisla ni volje. Boravak u Vojnoj akademiji koristio mu je za stjecanje životnog iskustva i upoznavanje ljudi.

1915. – Početak studija u Beču. – U siječnju upisuje na Bečkom sveučilištu studij prava. Ovo razdoblje označeno je nutarnjim krizama i traženjima što se vidi iz njegova dnevnika. U ljetu iste godine pozvan je u vojsku.

1916.-1918. – U krvi i plamenu Prvoga svjetskog rata. – Nakon časničkog tečaja poslan je na talijansku bojišnicu, gdje ostaje do kraja rata. Boravak na ratištu, gdje je svakodnevno gledao smrti u oči i bio izložen stradanjima i trpljenju svake vrsti, produbljuje njegovu vjeru i učvršćuje mu kršćanski nazor na svijet. Religiozne vrijednosti zauzimaju odsada prvo mjesto u njegovu životu. Bilo je to razdoblje njegova duševnog sazrijevanja, kako se vidi iz ratnog dnevnika.

1919.-1920. – Nastavak studija u Beču. – Po završetku rata nastavlja studij u Beču. Uz pristanak roditelja konačno studira ono što je oduvijek želio: književnost. Vodi i nadalje svoj dnevnik čije stranice postaju dragocjenim dokumentom njegova duhovnog uspinjanja prema kršćanskoj svetosti.

1920.-1922. – Studij u Parizu. – Zauzimanjem isusovca o. M. Vanina dobiva stipendiju jedne katoličke ustanove iz Francuske. Polazi s dvojicom prijatelja u Pariz, gdje nastavlja studij književnosti na Sorboni i na Katoličkom institutu. Dvogodišnji boravak u Francuskoj, te mnogi dodiri s katoličkim intelektualcima i obraćenicima proširuju njegove kulturne i religiozne vidike. Posebno se zanima za liturgiju; o toj temi skuplja materijal za svoju doktorsku disertaciju u djelima francuskih književnika. Vodi duboki religiozni život pun askeze i kršćanskog usavršavanja. U jednom pismu iz Pariza piše majci: Katolička je vjera moje životno zvanje.

1923. – Doktorat na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. – Doktorsku radnju je napisao na francuskom jeziku čiji naslov glasi: Utjecaj litrugije na francuske književnike od Chateaubrianda do danas. Ova je njegova disertacija objavljena je 1996. g. u Zagrebu kao prvi svezak njegovih Sabranih djela. Iste godine polaže vječni zavjet čistoće kojim se potpuno posvećuje Isusu Kristu i radu za proširenje njegova Kraljevstva. Nakon postignutog doktorata dvije godine pohađa privatno kod isusovaca u Zagrebu tečaj iz kršćanske filozofije i teologije. Potom sve do smrti proučava sve crkvene i papinske dokumente posljednjih stotinu godina. Posljednjih mjeseci života bavio se proučavanjem suvremenih moralnih problema.

1922.-1928. – Apostol hrvatske mladeži u Zagrebu i Hrvatskoj. – Po završetku studija dolazi u Zagreb i postaje profesorom francuskog jezika u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Tu službu obavlja sve do smrti. Tijekom šest godina svoga boravka u Zagrebu sve svoje slobodno vrijeme posvećuje apostolskoj djelatnosti u katoličkim organizacijama za mladež. Uvodi u Hrvatsku Katoličku Akciju Pape Pija XI. Jedan je od suosnivača katoličke organizacije Hrvatskoga orlovskog saveza HOS – i u njoj obavlja dužnost tajnika. Ovoj organizaciji daje geslo ŽRTVA – EUHARISTIJA – APOSTOLAT. Jedan je od najzauzetijih promicatelja liturgijske obnove i euharistijskog života u Crkvi u Hrvata. Svima svijetli nenadmašivim primjerom revnosti u širenju Kristova Kraljevstva u dušama ljudi. Živi svetačkim životom ispunjenim ljubavlju prema bližnjima i herojski se uspinje do vrhunaca kršćanske savršenosti. Svake godine obavlja duhovne vježbe i zapisuje odluke koje vjerno provodi u život. Stup je Crkve Božje. – Piše brojne članke, studije i brošure u kojima ostavlja bogatu idejnu i vjersku duhovnu baštinu. Računa se da je napisao više od četiri tisuće stranica, a samo njegov dnevnik u prijepisu ima 800 stranica. Glavno njegovo obilježje kao katoličkog intelektualca bila je vjernost Crkvi i Papi. Ljubav prema papinstvu širio je riječju i perom i usađivao ju je duboko u duše hrvatskih katolika. Premda nije nikad obukao reverende, bio je stup Crkvi Božjoj, pisali su o njemu nakon smrti. (Č. Čekada, Naš svetac u fraku, Katolički Tjednik, br.19, 1933. str. 4.)

Namjeravao je osnovati svjetovnu ustanovu katoličkih laika, sekularni institut, koji bi se potpuno posvetili Bogu i apostolatu. Ovu je ideju djelomično ostvarila njegova bliska suradnica Marica Stanković, osnovavši deset godina nakon njegove smrti prvi sekularni institut u Crkvi u Hrvata pod nazivom: Zajednica Suradnica Krista Kralja.

10. V. 1928. Žrtva za mladež – ulazak u Vječnost. – Nakon neuspjele operacije sinusa dobiva meningitis i umire u četvrtak, 10. svibnja 1928. u bolnici u Zagrebu. Prije odlaska u bolnicu, svjestan da će umrijeti, sastavlja svoju oporuku u kojoj među ostalim piše: “Umro u miru katoličke vjere. Život mi je bio Krist, a smrt dobitak. Očekujem milosrđe Gospodinovo i vječno posjedovanje Presvetog Srca Isusova. Moja je duša postigla cilj za koji je stvorena”. Na smrtnoj postelji prikazuje svoj život Bogu kao žrtvu za hrvatsku mladež. Koliko je ta žrtva bila Bogu ugodna, potvrđuje činjenica da je njegovo ime postalo programom života i rada cijelom jednom naraštaju mladih katolika. Njegov svetački primjer i žrtva života donijeli su obilne plodove, jer su mnogi mladi nastavili ostvarivati njegovu duhovnu baštinu kako to svjedoči i natpis s vijenca koji su mu mladi postavili na grob: »HVALA TI, ORLE KRISTOV, Š TO SI NAM POKAZAO PUT K SUNCU«. Grob mu se nalazi u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu.

1930. Prvo veliko čudesno uslišanje. – U srpnju mjesecu 1930. g. dogodilo se prvo čudo po zagovoru Ivana Merza. Anica Ercegović (25 g.) iz Sunje, teško bolesna od smrtonosne tuberkuloze pluća nakon šest godina teške bolesti čudesno je ozdravila na grobu Ivana Merza devetog dana devetnice koju mu je molila za svoje ozdravljenje. Ovo čudesno ozdravljenje prihvaćeno je u Vatikanu 2002. g. kao jedan od ispunjenih uvjeta za njegovu beatifikaciju.

2003. B E A T I F I K A C I J A. 22. lipnja 2003. Papa Ivan Pavao II. dolazi u Banja Luku i ispunjava tolike nade i očekivanja Ivanovih štovatelja kao i cijelog hrvatskog naroda: proglašava Ivana Merza Blaženikom Katoličke Crkve. U svome govoru na svečanom proglašenju blaženim Ivana Merza u Banjoj Luci Papa Ivan Pavao II. među ostalim je rekao:

»Ivana Merza dajem vam danas kao svjedoka Kristova i zaštitnika, ali istodobno i suputnika na putu u vašoj povijesti… On će od danas biti uzor mladeži, primjer vjernicima svjetovnjacima… Ime Ivana Merza za čitav jedan naraštaj mladih katolika značilo je program života i djelovanja. Ono to mora biti i danas!«

2005. Uvršten među 18 najvećih svetaca Crkve! Papa Benedikt XVI. u svojoj Apostolskoj pobudnici o Euharistiji Scramentum caritatis objavljenoj 2005. g. uvrstio je bl. Ivana Merza kao predstavnika hrvatskih duhovnih velikana među 18 najvećih svetaca Crkve kao uzor štovanja Euharistije. Ovo je dodatno veliko priznanje svetosti bl. Ivana, priznanje Crkvi u Hrvata i dodatni poticaj da ga što bolje upoznamo i da ga štujemo. Papa Benedikt XVI. već je dva puta izjavio biskupu Komarici kako se svaki dan moli hrvatskom blaženiku Ivanu Merzu!

Četiri doktorske disertacije o bl. Ivanu Merzu. Lik i djelo bl. Ivana Merza jesu predmet znanstvenog proučavanja. Do sada su o njemu napisane i obranjene već četiri doktorske disertacije. Navodima autore disertacija, te mjesto i godinu obrane: 1. Marin Š karica, Rim 1975. 2. Božidar Nagy, Rim 1978. 3. Zdravko Matić, Zagreb 2005. 4. Stjepan Ribić, Rim 2007. Pobliže informacije o disertacijama dobiju se na adresi Postulature bl. Ivana Merza u Zagrebu.

Dom hrvatskih hodočasnika u Rimu dobiva ime “Ivan Merz” – 1991.g. – Potkraj 1985.god. tadašnji urednik hrvatskog programa Radio Vatikana pokrenuo je akciju za osnivanje Doma hrvatskih hodočasnika u Rimu. Sljedeće godine, na dan Ivana Merza 10.V.1986. članovi Inicijativnog odbora Doma učinili su zavjet Ivanu Merzu: ako pomogne da se ideja ostvari, Dom će nositi njegovo ime. Dom je kupljen 1987.god. na otplatu. Pet godina nakon zavjeta, pothvat je ostvaren i za Dan Ivana Merza u svibnju 1991. god. isplaćen je i posljednji dio duga za Dom. Zavjet je ispunjen i od tada Dom hrvatskih hodočasnika u Vječnom Gradu Rimu nosi ime “Ivan Merz”. Brončani reljef hrvatskog umjetnika Ante Starčevića koji prikazuje Merza kako povezuje Hrvate s Rimom, nakon što ga je Papa u Vatikanu blagoslovio, postavljen je na ulazu u Dom.

Pripreme za kanonizaciju bl. Ivana Merza. Da bi blaženi Ivan bio proglašen svetim potrebno je ispuniti dva uvjeta: 1. Blaženi Ivan treba zaživjeti u Božjem narodu kao Božji ugodnik. Njegovo se poznavanje i štovanje treba raširiti među vjernicima; treba čitati njegove biografije, informirati se o njegovu životu također i preko njegove web stranice, posjećivati njegov grob i preporučivati mu se u svojim potrebama. 2. Potrebno je izmoliti jedno čudesno uslišanje po njegovu zagovoru koje Crkva traži za njegovu kanonizaciju.

MOLITVA BL. IVANU MERZU

Oče nebeski, u blaženome Ivanu dao si nam divan uzor kršćanskih vrlina. Svojim svetim životom on nam je pokazao kako se uz pomoć Tvoje milosti i u laičkom staležu može postići svetost života. Pomozi nam da ohrabreni njegovom ljubavlju prema Kristu i Crkvi idemo putem svetosti i nasljedujemo njegovu apostolsku revnost u širenju Tvoga Kraljevstva. Po njegovu zagovoru udijeli mi posebnu milost za koju te sada molim… ako je to na korist mome vječnom spasenju, a Tebi na slavu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen. Oče naš Zdravo Marijo Slava Ocu.

Ostale molitve kao i DEVETNICA u čast bl. Ivana Merza, mogu se dobiti u Postulaturi ili skinuta sa web stranice bl. Ivana Merza (desna strana na naslovnici.)

———————————-

Obavijesti o Dobivenim uslišanjima i milostima

po zagovoru bl. Ivana Merza javite na adresu:

POSTULATURA BL. IVANA MERZA,

Trg Kralja Tomislava 15, 10000-ZAGREB, Hrvatska

Tel/fax: 01-4922.092
e-mail: [email protected]

Sve o blaženom Ivanu Merzu, tj. Bibliografiju njegovih knjiga i članaka, kao i publikacija o njemu, te opise od 600 raznih uslišanja i milosti zadobivenih po njegovu zagovoru i najnovije vijesti možete naći
na Internet-adresi:

www.ivanmerz.hr

NAJVAŽNIJE KNJIGE O BL. IVANU MERZU:

1.Dr.Dragutin Kniewald: Ivan Merz – život i djelovanje. Zagreb 1932.; –

2.Božji čovjek Hrvatske – Dr.Ivan Merz. Zbirka eseja i članaka. Zagreb 1938.; – 3. Josip Vrbanek, DI: Vitez Kristov Ivan Merz, Zagreb 1943; –

4. Božidar Nagy, DI: Borac s bijelih planina – Ivan Merz. Zagreb, FTI, 1971.; – 5.Ivan Merz: Put k suncu. Odabrani spisi. – Zagreb, Postulatura I.Merza, 1978., 179 str.; –

6.Božidar Nagy, DI: Prijatelj mladih – Ivan Merz, Zagreb 1974., 132 str.; –

7.Dr. Marin Š karica: Ivan Merz, začetnik liturgijskog pokreta u Hrvatskoj, Rim 1975., 511 str.; doktorska disertacija na talijanskom; –

8. Božidar Nagy, DI: Ivan Merz – čovjek vjere i odgojitelj za vjeru, Rim 1977., 354 str.; doktorska disertacija na talijanskom; –

9. Zbornik radova sa Simpozija održanog 1978.g. prigodom 50. obljetnice smrti Ivana Merza. Zagreb 1979., 130 str.; –

10. Dušan Žanko: Svjetlo na gori – Dr. Ivan Merz. Zagreb 1990.; 75 str.; –

11. Put k suncu – Odabrani tekstovi Ivana Merza, 2.izdanje, FTI Zagreb, 1993. -12. Božidar Nagy,DI, Ivan Merz-istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja,Zagreb 1995.

(Ostale naslove vidi u Bibliografiji na web stranici bl. Ivana: www.ivanmerz.hr)

(više…)

PETA OBLJETNICA MUČENIČKE SMRTI MSGR. KAZIMIRA

MISNIM SLAVLJEM OBILJEŽENA PETA OBLJETNICA MUČENIČKE SMRTI MSGR. KAZIMIRA VIŠ ATICKI

U povodu pete obljetnice mučeničke smrti msgr. Kazimira Višaticki, u župnoj crkvi sv. Roka u Bosanskoj Gradiški sv. Misu zadušnicu je predvodio dekan mr. Ivo fra Orlovac, župnik i gvardijan samostana Petrićevac u koncelebraciji s još sedmoricom svećenika: fra Dujom Ljevar, župnikom župe Barlovci, o. Tomislav Topić, trapist samostana Marija Zvijezda kod Banjaluke, dr. Anto Pelivan, župnik u župi Nova Topola, prof. dr. Karlo Višaticki, profesor na KBF Đakovo i župnik u Budžaku -Banjaluka, mons. dr. Anto Orlovac, generalni vikar Banjka Luka, vlč. Pero Čolić župnik župa Bos. Gradiška i Dolina te prof. dr. Marko Tomić profesor na KBF (Katoličkom bogoslovnom fakultetu) u Đakovu.

Domaći župnik je na početku misnog slavlja pozdravio nazočne svećenike, časne sestre, vjernike i braću pokojnog msgr. Kazimira.
Fra Ivo je u svojoj propovijedi između ostalog rekao: “Današnji suvremeni čovjek voli nekako sve planirati, uređuje svoj život tako da se zna što mu je činiti danas, što treba raditi sutra, što kroz nekoliko narednih dana. Neki idu toliko daleko pa donose planove za čitavu slijedeću godinu, ponetko i za više godina unaprijed. I to je dobro, jer čovjek pripada jednom uređenom društvu, društvu u kojem se zna red. Bez određenog reda zajednica bilo koje vrste teško bi funkcionirala. Međutim, postoje određeni događaji u čovjekovom životu na koje čovjek ne može utjecati, koje ne može planirati, pogotovo ih ne može promijeniti. To su dva temeljna događaja u čovjekovom životu: njegovo rođenje i njegova smrt. Makar su moderne znanosti, posebice medicina dobro uznapredovale, one nam mogu mnogo i pomoći, ali za ta dva temeljna događaja u čovjekovom životu i one su uglavnom bespomoćne.

Mi smo se danas ovdje okupili kao vjernici, rodbina, prijatelji i poznanici povodom godišnjice smrti našeg prečasnog Kazimira. Kao ljudi naravno da osjećamo žalost i bol, i to je sasvim normalno i sasvim prirodno. Ali kao vjernici mi znamo: čovjekova smrt nije ono zadnje u čovjekovom životu, nije ona konačna i neopoziva točka na cjelokupno postojanje. Kad bi to bilo tako, kad bi se sa čovjekovom tjelesnom smrću sve završavalo, onda bismo mi, kako nam to jasno poručuje sv. Pavao, bili najjadniji od svih bića na ovoj zemlji. Onda uistinu naš život ne bi imao nikakvog smisla. Kad bi se s čovjekovom tjelesnom smrću sve završavalo, onda bi tolika dobra djela učinjena na ovoj zemlji ostala nenagrađena, isto kao što bi i mnogobrojna zla djela i mnogi zločini ostali nekažnjeni. Svaki čovjek po svojoj prirodi teži za pravdom. A ljudske pravde jednostavno na ovom svijetu, na ovoj zemlji nema.

Otkuda nam ta spoznaja da smrt nije ono zadnje u čovjekovom životu ?Tu spoznaju kao vjernici imao iz riječi, a posebno iz djela Isusa Krista. On koji je istodobno bio i Bog i čovjek došao je na ovaj svijet. Temeljni razlog Njegovog dolaska bio je: otkupiti nas od naših grijeha i pomiriti nas s Bogom. Mogao je On to učiniti na bezbroj načina. Kad je mogao stvoriti svijet svojom jednom jedinom riječju, mogao je nas isto tako i pomiriti s Bogom. Ali On je izabrao sasvim drugi način: postaje čovjekom, postaje jednim od nas, živi na ovoj zemlji, umire, Njegovo tijelo biva položeno u grob, ali treći dan slavno uskrisava. Osim što nas je svojom smrću i svojim uskrsnućem pomirio s Bogom, na taj način i nama je pokazao koji je naš put, što nas očekuje. Očekuje nas smrt, o na je neminovna, ona je posljedica čovjekova grijeha. Ali isto tako, što je daleko važnije i daleko utješnije: očekuje nas uskrsnuće, očekuje nas život vječni. Očekuje nas plaća za ovaj život, ali onakva plaća kakvu smo zaslužili svojim životom ovdje na zemlji.

Kao vjernik i kao svećenik u ovom svom ovozemaljskom životu pokojni Kazimir bio je duboko svjestan te istine naše vjere, tih Kristovih obećanja. Činio je sve kako bi na koncu, a o čemu nam govori ovaj evanđeoski odlomak bio pozvan na pravu stranu. Zato vjerujemo i zato se nadamo da je Krist uistinu, primio u svoje kraljevstvo, kraljevstvo svjetlosti i mira, kraljevstvo koje je preč. Kazimir svojim vjernicima naviještao i kojeg je svojim životom nastojao zaslužiti.
Kao ljudi sjećam o se svojih pokojnika, ali kao vjernici molimo se za njih. Isto tako to nam treba biti i povod da malo promislimo o sebi i o svom životu na ovoj zemlji. Krist nam je obećao vječni život, obećao nam je svoje Kraljevstvo, ali to se Kraljevstvo mora zaslužiti. A kako ga zaslužiti? Nikako drugačije nego opslužujući Kristovu poruku iz ovog evanđeoskog odlomka: što smo god učinili jednome od ovih najmilijih, učinili smo Kristu, i: što god nismo učinili drugima, nismo učinili Kristu.

Molimo se da upravo ova poruka bude putokaz u našem životu koji je prolazan, ali kojim mi možemo zaslužitit vječnu nagradu ili vječnu kaznu”.
Po završetku misnog slavlja, svećenici su se okupili ispred slike pok. Kazimira gdje je izmoljena posebna molitva za pokoj njegove duše.

Vlč. Pero Čolić domaći župnik je pozdravio sve nazoćne koji su došli da misnim slavljem obilježe tuznu godisnjicu mučeničke smrti župnika Kazimira.

(više…)

ČETVRTA OBLJETNICA MUČENIČKE SMRTI MSGR. KAZIMIRA VIŠ ATICKOG

ČETVRTA OBLJETNICA MUČENIČKE SMRTI MSGR. KAZIMIRA VIŠ ATICKOG,

BOSANSKOGRADIŠ KOG ŽUPNIKA

«Danas će se s početkom u 17,00 sati u župnoj crkvi sv. Roka u Bosanskoj Gradiški obilježiti četvrta obljetnica mučeničke smrti bosanskogradiškog župnika msgr. Kazimira Višatickog.

Svetu misu zadušnicu će služiti msgr. dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup u koncelebraciji s vlč. Perom Čolić, sadašnjim župnikom u Bosanskoj Gradiški te svećenicima braćom pok. Kazimira.

Pozivaju se vjernici kojima je msgr. Kazimir bio župnik u Dolini i Bosanskoj Gradiški da dođu na svetu misu i tako se u molitvama prisjete dragog župnika Kazimira».

Tako je Hrvatski radio Nova Gradiška i radio «Bljesak» iz Okučana 18. studenog 2008. godine obavještavao vjernike, prognane tijekom minulog rata da će se u crkvi u kojoj je msgr. Kazimir bio župnik obilježiti obljetnica nasilne smrti.

Tog utorka, u prepunoj crkvi vjernika sv. misu zadušnicu je predmolio msgr. dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup u koncelebraciji s msgr. dr. Antom Orlovcem, generalnim vikarom banjalučke biskupije, braćom svećenicima pok, Kazimira msgr. dr. Karlom i vlč. Adolfom Višaticki, bosanskogradiškim župnkom vlč. Perom Čolić i još sedam svećenika s područja banjalučke biskupije.

Pod sv. misom se je molilo za sve ubijene i nestale u minulom ratu i po završetku rata. Podsjetimo se da je na području Banjalučke biskupije ubijeno 8 svećenika i jedna časna sestra, te 23 civila na području bosanskogradiškog dekanata: u župi Bosanska Gradiška 11, u župi Dolina 6 i župi Nova Topola 6.

Sv. misi uz rodbinu pok. Kazimira, nazocio je generalni konzul Republike Hrvatske u Bosni i Hercegovini sa sjedištem u Banja Luci gosp. Miroslav BULIČIĆ, te konzul Frano Piplović, petnaest časnih sestara, Dolinci koji su ostali u Dolini kao i prijatelji i poznanici pok. Kazimira iz Hrvatske naročito s područja Okučana i Nove Gradiške.

Prije dolaska u Bosansku Gradišku, biskup Franjo je položio cvijeće i upalio svijeće na svećeničkoj grobnicu na groblju sv. Marka u Banjaluci, gdje počivaju posmrtni ostatci ubijenog župnika Kazimira, te još dvojice od osmorice ubijenih svećenika s područja banjalučke biskupije, te izmolio molitve za pokojne za njih i sve pokojne koji počivaju na tom groblju.

Na početku misnog slavlja, bosanskogradiški župnik vlč. Pero Čolić je pozdravio biskupa i sve nazočne.

U nadahnutoj propovijedi biskup Franjo je govorio o neprekidnom mučeničkom hodu Crkve za Kristom, koji joj je takav hod i prorekao.

Između ostalog je kazao: “U povorku istinskih svjedoka vjere i vjernosti Kristu i njegovu Evanđelju svrstao se i naš brat svećenik Kazimir. On je, kao i nerijetka druga naša svećenička braća te sestra redovnica u ovom dijelu naše biskupije, bio spreman svoj život žrtvovati iz ljubavi prema Kristu, Crkvi i svome svećeničkom poslanju. Nije odustajao od branjenja Božje časti i Božjih prava kao i ljudskog dostojanstva i ljudskih prava među kojima i prava na vlastiti identitet, na vlastiti dom i rodni kraj”.

Uspomena na žrtvu života, na vjerodostojan svećenički život župnika Kazimira sve do njegove nasilne smrti u župnoj kući u noći 17. na 18. studenoga 2004.godine, kao i uspomena na sve druge svećeničke žrtve zbog Krista i iz vjernosti prema Kristu ne smije izblijedjeti iz sjećanja nas živućih na zemlji, pogotovo ne u sredinama gdje su se dogodile, kao što je slučaj, osim ovdje u Bosanskoj Gradiški, također u župama Nova Topola, Ravska, Presnače, Prijedor i Petrićevac, gdje su iz mržnje na Krista i kršćansku vjeru, ubijeni Kristovi vjerni sluge, naši svećenici, redovnica i vjernici laici”.

Ni ova naša generacija ni buduće generacije neće smjeti ustvrditi kako katolički svećenici u Banjalučkoj biskupiji nisu sudjelovali u mnogostrukim žrtvama svog naroda i svoje Crkve. Mi smo svjedoci njihove vjernosti Kristu, Crkvi i povjerenoj im zadaći u službi čovjeka, katolika kao i svakog drugog koji je bio u potrebi duhovnoj ili tjelesnoj”.

Na kraju je pozvao vjernike na molitvu također i za još uvijek nerasvijetljene slučajeve nasilno odvedenog svećenika vlč. Ratka Grgića, župnika u Novoj Topoli i predsjednika Župnog pastoralnog vijeća u Bosanskoj Gradiški ing. Marijana Vištice, i dodao: “kao vjernici trebamo se zanimati i za veliku masovnu grobnicu na području ove općine, o kojoj se i nakon više decenija od stravičnog zločina uporno šuti”.

Po završetku misnog slavlja, biskup je izmolio opijela za dušu pok. Kazimira ispred spomen ploče koja se nalazi od sv. Roka /16. kolovoza 2005. godine/ na zid župnog dvora u kojem je počinjeno umorstvo.

Sve nazočne je vlč. Pero, župnik ove župe pozvao u dvoranu Župno-pastoralnog centra gdje je on s vjernicima bosanskogradiške župe priredio večeru.

Milorad Oršulić – Mican

(više…)