PETA OBLJETNICA MUČENIČKE SMRTI MSGR. KAZIMIRA

MISNIM SLAVLJEM OBILJEŽENA PETA OBLJETNICA MUČENIČKE SMRTI MSGR. KAZIMIRA VIŠ ATICKI

U povodu pete obljetnice mučeničke smrti msgr. Kazimira Višaticki, u župnoj crkvi sv. Roka u Bosanskoj Gradiški sv. Misu zadušnicu je predvodio dekan mr. Ivo fra Orlovac, župnik i gvardijan samostana Petrićevac u koncelebraciji s još sedmoricom svećenika: fra Dujom Ljevar, župnikom župe Barlovci, o. Tomislav Topić, trapist samostana Marija Zvijezda kod Banjaluke, dr. Anto Pelivan, župnik u župi Nova Topola, prof. dr. Karlo Višaticki, profesor na KBF Đakovo i župnik u Budžaku -Banjaluka, mons. dr. Anto Orlovac, generalni vikar Banjka Luka, vlč. Pero Čolić župnik župa Bos. Gradiška i Dolina te prof. dr. Marko Tomić profesor na KBF (Katoličkom bogoslovnom fakultetu) u Đakovu.

Domaći župnik je na početku misnog slavlja pozdravio nazočne svećenike, časne sestre, vjernike i braću pokojnog msgr. Kazimira.
Fra Ivo je u svojoj propovijedi između ostalog rekao: “Današnji suvremeni čovjek voli nekako sve planirati, uređuje svoj život tako da se zna što mu je činiti danas, što treba raditi sutra, što kroz nekoliko narednih dana. Neki idu toliko daleko pa donose planove za čitavu slijedeću godinu, ponetko i za više godina unaprijed. I to je dobro, jer čovjek pripada jednom uređenom društvu, društvu u kojem se zna red. Bez određenog reda zajednica bilo koje vrste teško bi funkcionirala. Međutim, postoje određeni događaji u čovjekovom životu na koje čovjek ne može utjecati, koje ne može planirati, pogotovo ih ne može promijeniti. To su dva temeljna događaja u čovjekovom životu: njegovo rođenje i njegova smrt. Makar su moderne znanosti, posebice medicina dobro uznapredovale, one nam mogu mnogo i pomoći, ali za ta dva temeljna događaja u čovjekovom životu i one su uglavnom bespomoćne.

Mi smo se danas ovdje okupili kao vjernici, rodbina, prijatelji i poznanici povodom godišnjice smrti našeg prečasnog Kazimira. Kao ljudi naravno da osjećamo žalost i bol, i to je sasvim normalno i sasvim prirodno. Ali kao vjernici mi znamo: čovjekova smrt nije ono zadnje u čovjekovom životu, nije ona konačna i neopoziva točka na cjelokupno postojanje. Kad bi to bilo tako, kad bi se sa čovjekovom tjelesnom smrću sve završavalo, onda bismo mi, kako nam to jasno poručuje sv. Pavao, bili najjadniji od svih bića na ovoj zemlji. Onda uistinu naš život ne bi imao nikakvog smisla. Kad bi se s čovjekovom tjelesnom smrću sve završavalo, onda bi tolika dobra djela učinjena na ovoj zemlji ostala nenagrađena, isto kao što bi i mnogobrojna zla djela i mnogi zločini ostali nekažnjeni. Svaki čovjek po svojoj prirodi teži za pravdom. A ljudske pravde jednostavno na ovom svijetu, na ovoj zemlji nema.

Otkuda nam ta spoznaja da smrt nije ono zadnje u čovjekovom životu ?Tu spoznaju kao vjernici imao iz riječi, a posebno iz djela Isusa Krista. On koji je istodobno bio i Bog i čovjek došao je na ovaj svijet. Temeljni razlog Njegovog dolaska bio je: otkupiti nas od naših grijeha i pomiriti nas s Bogom. Mogao je On to učiniti na bezbroj načina. Kad je mogao stvoriti svijet svojom jednom jedinom riječju, mogao je nas isto tako i pomiriti s Bogom. Ali On je izabrao sasvim drugi način: postaje čovjekom, postaje jednim od nas, živi na ovoj zemlji, umire, Njegovo tijelo biva položeno u grob, ali treći dan slavno uskrisava. Osim što nas je svojom smrću i svojim uskrsnućem pomirio s Bogom, na taj način i nama je pokazao koji je naš put, što nas očekuje. Očekuje nas smrt, o na je neminovna, ona je posljedica čovjekova grijeha. Ali isto tako, što je daleko važnije i daleko utješnije: očekuje nas uskrsnuće, očekuje nas život vječni. Očekuje nas plaća za ovaj život, ali onakva plaća kakvu smo zaslužili svojim životom ovdje na zemlji.

Kao vjernik i kao svećenik u ovom svom ovozemaljskom životu pokojni Kazimir bio je duboko svjestan te istine naše vjere, tih Kristovih obećanja. Činio je sve kako bi na koncu, a o čemu nam govori ovaj evanđeoski odlomak bio pozvan na pravu stranu. Zato vjerujemo i zato se nadamo da je Krist uistinu, primio u svoje kraljevstvo, kraljevstvo svjetlosti i mira, kraljevstvo koje je preč. Kazimir svojim vjernicima naviještao i kojeg je svojim životom nastojao zaslužiti.
Kao ljudi sjećam o se svojih pokojnika, ali kao vjernici molimo se za njih. Isto tako to nam treba biti i povod da malo promislimo o sebi i o svom životu na ovoj zemlji. Krist nam je obećao vječni život, obećao nam je svoje Kraljevstvo, ali to se Kraljevstvo mora zaslužiti. A kako ga zaslužiti? Nikako drugačije nego opslužujući Kristovu poruku iz ovog evanđeoskog odlomka: što smo god učinili jednome od ovih najmilijih, učinili smo Kristu, i: što god nismo učinili drugima, nismo učinili Kristu.

Molimo se da upravo ova poruka bude putokaz u našem životu koji je prolazan, ali kojim mi možemo zaslužitit vječnu nagradu ili vječnu kaznu”.
Po završetku misnog slavlja, svećenici su se okupili ispred slike pok. Kazimira gdje je izmoljena posebna molitva za pokoj njegove duše.