Vijesti

CRKVA HRVATSKIH MUČENIKA NA UDBINI
Pokorničko hodočašće od Okučana do Udbine

Krbavska bitka se dogodila 9. rujna 1493. godine na Krbavskom polju u Lici nedaleko od Udbine. U toj bitki je bosanski sandžak-beg Hadum Jakub-paša porazio hrvatsku feudalnu vojsku pod zapovjedništvom bana Emerika Derenčina. U toj bitki je poginulo između 10 i 12 tisuća hrvatskih vojnika, u jednom danu, što se smatra najvećom tragedijom u povijesti hrvatskog naroda. Zbog toga je Udbina i odabrana kao najprikladnije mjesto u Hrvatskoj gdje bi se izgradila crkva Hrvatskih mučenika, kao spomen na sve Hvate koju su poginuli u svim ratovima i poraćima, na sve vojnike i sve civile, na sve one koji su zbog toga što je po nacionalnosti Hrvat, a po vjeri rimokatolik stradao mučeničkom smrću. Po mnogim autorima se ova bitka smatra početkom Stogodišnjeg rata Hrvatskog Kraljevstva i Osmanskog carstva.

Pripreme za hodačašće “Odlukom Glavnog odbora za izgradnju Crkve hrvatskih mučenika na Udbini, proslava Dana hrvatskih mučenika održava se svake godine prve subote iza Male Gospe. Ove godine je to 11. rujna kada će ujedno biti i blagoslov novoizgrađene Crkve hrvatskih mučenika. Misno slavlje u 11 sati na prostoru ispred crkve predvodit će uzoriti kardinal vrhbosanski Vinko Puljić s ostalim hrvatskim biskupima. Prihvat hodočasnika toga dana je već od osam sati ujutro, a u 9 sati je zajednički križni put koji kreće iz Podudbine” To mi je bilo dovoljno da donesem Odluku: Idem pješice iz Okučana do Udbine. Idem na taj nesvakidašnji događaj za Hrvatsku i hrvatski narod. Idem se pokloniti svim hrvatskim mučenicima. Iskustva glede hodočašća već imam jer sam hodočastio u Slavonski Kobaš, Međugorje, Mariju Bistricu, Požegu, Pleternicu, Staru Gradišku…, kondiciono ću se pripremiti tako što ću 30. i 31. kolovoza pješačiti Gospi od Suza u Pleternicu, a Bog će mi podariti zdravlje, lijepo vrijeme i dobre ljude kod kojih ću spavati i koji će me pratiti molitvom do mog odredišta. Misao vodilja, za taj put kao i za izgradnju crkve Hrvatskih mučenika, su bile riječi blagopokojni pape Ivana Pavla II. na pragu trećeg tisućljeća. Papa je tada pozvao sve Crkve u pojedinim narodima da popišu svoje svjedoke vjere, svoje istinske velikane, ter da mjesne Crkve: učine sve da ne puste zaboravu spomen onih koji su pretrpjeli mučeništvo”. Tu naši biskupi naglašavaju da je mnoge od tih velikana već prekrio zaborav ter podsjećaju kako se neke upravo zbog ljubavi prema svome narodu dugo nije smjelo ni spominjati. Naši pastiri posvješćuju da se naš naraštaj treba i može odužiti velikodušnim žrtvama iz naše prošlosti ter svima njima izraziti poštovanje i priznanje, a ujedno novim naraštajima poručiti kako je život za braću sve do žrtve života najbolji zalog budućnosti svakog naroda. Ja sam uz pomoć brojnih mještana sela Donja Dolina, Gornja Dolina i Novo Selo, od koji su neki pokojni, izvršio popis naših dolinskih mučenika pripremajući za tisak knjigu “Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti” koja je tiskana 2000. godine, a sada u ime njih 256 iz dolinskih sela, te 45 iz susjednog Bosanskog Mačkovca i Kozinaca, koji su poginuli u II. svjetskom ratu, nestali na križnom putu i ubijeni u poratnom razdoblju, u ime 7 ubijenih ovoga rata u našoj župi Dolina, u ime njih 17 ubijenih i nestalih u ovome ratu s područja općine Bosanska Gradiška i u ime 47 ubijenih i nestalih svećenika Banjalučke biskupije, a naročito u ime svojih ubijenih dolinskih župnika vlč. Marka Š alića, vlč. Ratka Grgića i nakon rata ubijenog msgr. Kazimira Višatickog.

Sve slike mozete vidjeli klikom OVDJE

Od Okučana do Jasenovca

Na put sam odlučio krenuti u subotu, 4. rujna poslije jutarnje mise kako bih stigao na Udbinu u petak, 10. rujna. Ispratili su me vjernici i članovi obitelji koji su nazočili sv. misi, a hodočasnički blagoslov mi je podjelio fra Damir Pavić vikar župe sv. Vida u Okučanima.

Dionicu puta od Okučana do Novske sam prije tri godine prepješačio kada sam s grupom hodočasnika išao Majci Božjoj Bistričkoj, ali sada u Novskoj trebam skrenuti u pravcu Jasenovca.

U Okučanima sam izmolio prvu postaju Križnog puta, u Novskoj, ispred crkve sv. Luke evanđelista, drugu.

Treću ću izmoliti u Jasenovcu, u crkvi Sv. Nikole i Uznesenja Blažene Djevice Marije, i tako iza sebe ostavio prvih 31 kilometar puta. Domaćini u Jasenovcu, po preporuci župnika vlč. Maria Cimbala, bila mi je obitelj Miće i Ankice Mačković.

O tome je sam Mića zapisao u moj hodočasnički dnevnik: “Župnik nas je obavijestio da kroz naše mjesto prolazi pješak hodočasnik, te je pitao da li ga možemo primiti na konak (spavanje). S radošću ga primamo, rekao sam, jer smo i sami hodočasnici u marijanska svetišta kao što su Voćin, Marija Bistrica i druga. Njegova vjera kazuje sve, jer ovoliki put, od Okučana do Udbine, preći pješice i nazočiti posveti crkve Hrvatskih mučenika, koja je simbol vjere i mučeništva svih Hrvata. Divimo mu se i sretni smo što smo se upoznali, a prst Božji nam je pokazao da je svijet mali, jer mi poznajemo našeg gosta Micana još iz naših susreta KUD-ava u Okučanima, a kao redatelj “Muke i smrti Isusa Krista” doveo je dramsku sekciju njihovog KUD-a kod nas u Jasenovac prije pet godina. Mi smo sretni ovih dana dok je kod nas i iskreno mu želimo sretan put i povratak kući te neka ga prati ruka Majke Božje jasenovačke i neka mu bude na pomoći. Sretno Milorade i neka Vam Bog dadne snage i za slijedeća hodočašća”.

Uz ovih nekoliko dragih riječi priložio je isto tako dragu pjesmu posvećenu meni hodočasniku:

Okučani Udbina

dva mjesta, mučenika,

za slobodu, hrvatskom narodu.

Spojila ih cesta

dugog puta,

u povijesti za Hrvatsku,

gdje se je vodila borba ljuta,

i gdje Hrvat

vatra živa,

opet na ognjištu

svome biva (sniva).

Mića, poznatiji kao Skula je zvonar jasenovačke crkve a i on i supruga mu Ankica pjevaju u crkvenom zboru, koji je prošle godine proslavio 300 godina. Mića i njegov sin Davor su za tu prigodu napisali i objavili monografiju: 100 GODINA HRVATSKOG PJEVAČKOG DRUŠ TVA SVAČIĆ JASENOVAC.

Do sad je objavio još jednu knjigu, monografiju o svom mjestu: JASENOVAC NA SAVI. Mijo Mićo Mačković Skula nastavlja obiteljsku tradiciju: zvonara i sakristana jer je njegov djed Nikola bio zvonar i sakristan 1936.-1939., potom otac Nikola 1939.- 2000.i sin Mićo od 2000.g.

Za svoj rad u župi i povijesnu građu dobio je 2006.godine biskupijsku plaketu sa poveljom zahvalnosti i priznanja.

Od Jasenovca do Hrvatske Kostajnice

Osvanula je nedjelja. Sunce se probijalo kroz maglu koja je tipična u ovo doba godine pored rijeke Save.

Domaćin Mića me je ispratio nekoliko kilometara od svoje kuće, preko željezničkog mosta, preko rijeke Save, pokazujući mi obnovljene kapelice i križeve. Danas je preda mnom 35 km puta. Sredina je negdje u Hrvatskoj Dubici. Tu ću s zakašnjenjem stići na sv. misu. Poslije mise susrećem Zvonku Š Šokića iz Donje Doline, koji živi u Bosanskoj Dubici, a ovamo je došao biciklom na sv. Misu. Do prije nekoliko godina je živio u Smrtiću kod Gornjih Bogićevaca, nakon što je prognan iz Donje Doline.

Slijedeće konačište bijaše u Hrvatskoj Kostajnici “Gnijedzdu sokolova”. Gradu Zrinskih. Nedaleko su i ostaci starog grada Zrina, a i mjesto pogibije Gordana Lederera, snimatelja Hrvatske televizije koji je ubijen snajperskim metkom dok je obavljao svoju novinarsku dužnost. Prenoćio sam u “vlastitom” aranžmanu u Bosanskoj Kostajnici zbog nepoznavanja grada. Jedno iskustvo, ali i prekaljenje za naredne dane.

Tu ću doživjeti i prvo iskustvo s kišom. Nekoliko jutarnjih sati ću podijeliti s rijekom Unom ispod njenog mosta koji spaja dvije Kostajnice. Lijepa je. Nisu badava stari Latini Rimljani za nju kazali da je “Jedna jedina” pa joj odatle i ime “Una” jedna. S njom ću se rastati tek u Bihaću nakon 135 kilometara. Njene ljepote je nemoguće riječima opisati, zato sam sa sobom imao fotoaparat, koji će bar djelomično zabilježiti te krasote. Nakon 32 km u predvečernji satima stižem u Dvor. Tu me je čekala draga obitelj po prezimenu Krpan, rodom iz Bos. Orubice,a zadnje mjesto boravka su imali u Kozincima, na domaku Bosanske Gradiške.

Prognani su kao i mnogi drugi nesrpski stanovnici te općine. Branko i ja dijelimo istu sudbinu jer smo morali “preko vode do slobode”, dakle obojica smo 1992. godine preplivali Savu spašavajući živu glavu.

Branka i njegovu suprugu Vesnu sam vjenčao u Mjesnom uredu Dolina kada sam bio matičar 1980. godine. Imaju sina Danijela koji je oženio Anitu Knežević i dvije kćerke. Starija po imenu Nevenka je udana za Davora Pleša, a mlađa Danijela je učenica Medicinske škole u Zagrebu.

Dugo smo u noć obnavljali uspomene iz rodnog kraja, ali i komentirali trenutno stanje u kojem se nalazimo. Dvor je lijepo mjesto u kojem se nekoć dobro i živjelo, a danas kao u svim područjima od posebne državne skrbi teško. Od Jasenovca do Hrvatske Dubice, kao i od Hrvatske Dubice do Hrvatske Kostajnice niti jedne trgovine ni ugostiteljskog objekta – birtije, a od Hrvatske Kostajnice do Dvora samo jedna trgovinica u Unčanima.

Od Dvora do Bosanske Krupe

Sutra ujutro, pri polasku pratit će me rosulja do graničnog prijelaza Matijevići. Tu ću preko Une prijeći u Bosanski Novi i sada drugom stranom Une grabiti naprijed. Prolazim kroz srpski entitet, a iza gostionice “Ničija zemlja” ulazim u Federaciju. Niti mene tko što pita niti ja imam koga što pitati dok nisam nakon, danas prijeđenih 34 kilometra došao u Bosansku Krupu. Tamo sam na raskrižju morao pitati kojim putom mogu doći do centra grada. A tu ću se, ispred katoličke crkve susresti sa simpatičnom djevojkom Sanjom, koja će me odvesti u stan, svojoj obitelji koji će mi biti domaćini u ovom lijepom gradu. Riječ je o obitelji Aleksić. Petar Pero je rodom iz Zalužana kod Banjaluke, u Bos. Krupu je došao prije 40 godina, radi u ljekarni i do godine će u mirovinu. Njegova supruga Mirjana je iz Bihaća i radi u općinskoj upravi, pa smo tako, po zvanju i kolege. Imaju sina Kristijana Kiću koji je završio fakultet u Mostaru i dobio zvanje inžinjera za informatiku, a Sanja, koja će tijekom cijeloga života nositi posljedice strahovitog rata, studira u Sarajevu i doskora će postati diplomirana socijalna radnica. To je jedina katolička obitelj u Bos. Krupi. Doduše, ima još Hrvata ali žive u mješovitim brakovima. I ta, jedina katolička obitelj je dala svoj nemjerljiv doprinos katoličkoj crkvi u Banjalučkoj biskupiji. Naime, Mirjana je svojim zalaganjem, znanjem jer radi u urbanizmu grada Bos. Krupa,ugledom i poznanstvima uspjela iz ruševina podići katoličku crkvu koja je u tijeku rata u Bosni i Hercegovini srušena..Crkvu, koja je posvećena Preslavnom Imenu Marijinom, je prošle godine posvetio banjalučki biskup msgr. dr. Franjo Komarica, a obitelji Aleksić odati priznanje. U toj crkvi ćemo zajedno Petar, Mirjana i ja izmoliti IX. Postaju Križnog puta. Gospođa Mirjana će uz jutarnju kavu upisati nekoliko rečenica u moj hodočasnički dnevnik:

“Veoma smo obradovani Vašim dolaskom u našu obitelj. Primismo Vas od srca i želimo da Vaš daljni put prati blagoslov Dragoga Boga i neka usliši Vaše nakane zbog kojih ste krnuli na ovo hodočašće. Vama i Vašoj obitelji, Bog neka učvrsti vjeru, ufanje i ljubav!

Obitelj Aleksić: Petar, Mirjana Kristijan i Sanja.

Bosanska Krupa, na Malu Gospu, 8. rujna 2010. godine”. Od Bosanske Krupe do Bihaća

I jutros ću svoj put početi s kabanicom na glavi, zbog kiše. Na telefon me svakodnevno, kao i danas zovu prijatelji, radne kolegice i kolege, članovi obitelji i oni dobri ljudi kod kojih sam prespavao. Svi pitaju između ostalog: Kako je? Odgovaram im: U redu je i nema nikakvih poteškoća ako zanemarim brojne žuljeve. Oni su jedna velika i neodkloniva hodočasnička nevolja.

Svi oni su u mojim mislima i molitvama, ali da i oni mene ne prate molitvom, ne znam kakav bi im odgovor mogao dati.

Predhodni dana sam uglavnom putovao uz Unu koja teče ravnicom, danas ću njenim kanjonom. Na prvi pogled izgleda kao kanjon Vrbasa (kojim sam također prepješačio s grupom hodočasnika kada smo išli u Međugorje), samo što uz Unu ide i željeznička pruga. Za nas vjernike Bog se ogleda u svim tim ljepotama.

Na ulazu u Bihać čitam na transparentu i jambo plakatu, u povodu sutrašnjeg velikog muslimanskog blagdana: Bajram šerif mubarek oslun, što bi u prijevodu značilo: Neka vam je sretan i blagoslovljen blagdan.

Iza 18 sati ulazim u bihaćku crkvu sv. Ante Padovanskog. Misa je počela. Služi je moj do prošle godine župnik, a sada u Bihaću župni vikar fra Anto Ivanović. Nakon sv. mise i okrijepe duše, izmolit ću X. postaju križnog puta. Fra Anto me je očekivao pa ćemo u župni dvor. Tu me dočekuje bihaćki župnik fra Ivica Matić, koji je bio župnik u Bugojnu kada smo kroz njega prolazio idući Gospi međugorskoj i koji nas je tada ugostio. Uslijedila je večera, razgovor i počinak.

Pred pola noći Bihać je obasjan vatrometnim raketama. Nastupio je Bajram.

Nakon sinošnje kišurine osvanut će lijepo, suncem obasjano jutro. U 7,30 sati ću nazočiti sv. misi, a poslije nje i doručka, rastanak sa župnikom Ivicom, koji će mi u znak sjećanja na posjet ovom samostanu darovati krunicu i prsten na kome je napisan cijeli Očenaš. Krunica će mi tijekom cijelog puta biti u rukama na koju ću moliti sva otajstva sv. krunice, a na prsten, od nehrđajućeg čelika, čestoću pogledavat kada budem molio Očenaš, nadajući se da će mi očeličiti vjeru..

Fra Anto će u hodočasnički dnevnik upisati: Neka te prati Božji blagoslov na zagovor sv. Nikole zaštitnika putnika, te sretno stigneš cilju, a na povratku, duhovno osnažen, budeš na blagoslov svojoj obitelji i svima koje ćeš susretati. Pozdrav svima koji pitaju za mene. Sretno. Svoj potpis će pored fra Antinog, staviti i fra Ivica.

Od Bihaća do Korenice

Fra Anto će me ispratiti do izvan grada uz put mi objašnjavajući kako je zgrada u kojoj je održano I. zasjedanje AVNOJA bilo vlasništvo časnih sestara i vodi se postupak kako bi se taj cijeli kompleks zgrada vratio vlasniku. Zaustavljamo se ispred crkve katoličke crkve koja je 1936. godine sagrađena, čiji toranj dominira Bihaćem. Saveznici su tu crkvu 1943. godine bombardiranjem srušili i toranj oštetili. On je renoviran, vraćen župnom uredu Bihać i pod zaštitom države. Fra Anto me fotografira ispred jedne od džamija u Bihaću, i između ostalog kaže: Ova džamija je 1266. godine sagrađena kao crkva sv. Ante Padovanskog, ali je pretvorena u džamiju. Dograđen je minaret i nazvana Fethija džamija. Građena je u gotičkom stilu te je jedna od rijetkih europskih islamskih bogomolja u gotičkom arhitektonskom stilu i smatra se najstarijom građevinom gotičkog stila na području Bosne i Hercegovine. Bog mi je na ovom hodočašću priredio brojna ugodna iznenađenja, a jedno od tih je: Nakon više od dvadesetdvije godine susrest ću dugogodišnjeg prijatelja Mehmeda Bećirevića. Zvali smo jedan drugoga sine. Zajedno smo radili i stanovali u Izoli skoro tri godine, a onda se je svatko vratio svome rodnom kraju. On je dolazio sa suprugom Mersidom u Novo Selo, a moja supruga i ja uzvraćali posjet. Bio je to susret pri kome su tekle suze radosnice, jer tijekom cijeloga rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nitko nije znao jedan za drugoga.

No, to danas neće biti sve. Bit će još susreta druge vrste. I tako, nakon sastanka i rastanka s dragim ljudima, preda mnom je šesti dan puta i 50 km koje danas trebam prepješačiti. Na izlasku iz Bihaća jedan me prolaznik pozdravlja: Merhaba, što je više od “Dobar dan” a to bi značilo: Dobro mi došao, neka ti ovdje bude prijatno i ugodno. Uzvraćam pozdravima.

Iza podne prelazim granični prijelaz Izačić Ličko Petrovo Selo i tako ponovo ulazim u Republiku Hrvatsku. U ušima mi odzvanjaju riječi: Liko, Liko, naša diko, Liko, Liko, ne damo te nikom. I ovdje su vidljivi tragovi minulog rata, ali ima obilježja o ubojstvima civila u II. svjetskom ratu. Ispred jednog takvog križa izmolit ću XI. Postaju križnog puta.

Kod Prijeboja, gdje se sastaju putovi koji vode od Plitvičkih jezera i ovaj kojim sam ja došao, susrećem hodočasnika Marijana Peternela iz Pakraca. I on ide na Udbinu. Iza njega su također brojni hodočasnički koraci na putovima do Baleiburga, Vukovara, Trsata, Dubrovnika Sada ćemo osim zajedničkih molitvi izmjenjivati iskustva o hodočašćima i razgovarati o mnogočemu drugom.

Prolazimo pored pansiona “Winnetou”. Podignut je u čast boravka filmske ekipe koja je snimala istoimene filmove. Gledao sam ih po nekoliko puta. Kako su samo naši Ličani glumili Indijance. Tako su, zahvaljujući tim filmovima poodavno svijetom obišle hrvatske prirodne ljepote, iako je malo tko znao gdje su filmovi snimani. Tu smo popili samo po čašu hladne ličke vode.

Približavamo se Korenici prije mraka, ali oblaci na nebu daju do znanja da ćemo ipak morati pokisnuti.

Prespavat ćemo na ulazu u Korenicu. Tu je za mene fra Anto, a Marijanu dobri ljudi, posredstvom koreničkog župnika vlč. Stjepana Zeba, pripremio prenoćište. Naši domaćini obitelj Grgurić će nam ustupiti veliku kuću koja je namijenjena za prenoćišta turistima, i evo hodočasnicima.

Budući da nas je pred kraj današnjeg putovanja izvjesno vrijeme pratila kiša naši domaćini će upaliti centralno grijanje kako bi se sobe i dnevni boravak ugrijali, a na radijatorima ćemo moći osušiti mokro rublje.

Večerat ćemo i doručkovati ličke specijalitete.

Naš domaćin Slavko obnaša dužnost policajca, a gospođa Olivera je medicinska sestra i radi u bolnici. Imaju troje djece, dvije kćerke i sina koji je ove jeseni otišao u sjemenište. Molimo Boga da ustraje u duhovnom zvanju i postane Kristov svećenik.

U mojem hodočasničkom dnevniku bit će upisano: Dragi naši hodočasnici! Bilo nam je veliko zadovoljstvo ugostiti vas u našem domu. Naša vrata su uvijek otvorena za hodočasnike i sve ljude dobre volje. Vaš dolazak kod nas, smatramo blagoslovom za naš dom i našu obitelj. Danas, kada nastavljate svoj hodočasnički hod do Udbine, pratiti ćemo vas u molitvi kako biste sretno stigli na odredište, a vjerujemo da ćemo se i mi naći u vašim molitvama. Neka Božju blagoslov prati vas i članove vaše obitelji. Drago nam je što vas je Bog poslao k nama. Srdačan pozdrav vama i članovima vaše obitelji uz obilje Božjeg blagoslova: Olivera, Slavko, Mišel, Magdalena i Ivona Grgurić

Od Korenice do Udbine

Sedmi, zadnji dan hodočašća nekako će biti najteži, ali najdraži, jer kiša koja je sinoć počela padati, nije prestajala cijelu noć, i jutros je padala. Tješilo nas je jedino to što smo imali danas prevaliti samo 32 kilometra.

U koreničkoj župnoj crkvi sv. Jurja izmolit ćemo XII. postaju križnog puta.

Nakon restorana Lička kapa gdje smo popili kavu, u restoranu Feral u Jošanima ćemo pojesti topli grah da se malo ugrijemo, jer nam je velik dio tijela mokar, a dobro je došla i vatra u vanjskoj pecari.

Tu uspostavljamo telefonski kontakt s udbinskim župnikom fra Nediljkom Knezovićem. Nedugo iza tog razgovora, doći će fra Nediljko i Ratko Dragović, poznatiji kao pukovnik Klek. Došli su da nas pozdrave i kažu da nas čeka mjesto za spavanje u kampu motorista bajkera na Udbini, a to je oko 5-6 km odavde. Nama će se učiniti da ima puno više kilometara. Nakon dosadašnjih uz brdo i niz brdo sada se pred nama prostire Krbavsko ravno polje. Crkva Hrvatskih mučenika vidi se iz daljine kao bijela golubica na brdu. Kako je tek tada srce zalupalo. Naša radost će, uskoro biti potpuna.

Na Udbini

Ulazimo u krug vojarne. U njemu je kamp. Domaćini nas nude s jelom srneći gulaš i piće. Zahvaljujemo se uz obrazloženje da je petak.

U 19 sati je u dnevnoj kapelici crkve Hrvatskih mučenika sv. misa. Do tada smo presvukli mokru obuću i odjeću, i kako ne imasmo vremena da pješice pređemo tu razdaljinu od nekoliko kilometara, prihvatili smo prijedlog i autom otišli do crkve. Dnevnu kapelica Kraljice mučenika, u zdanju crkve Hrvatskih mučenika, u kojoj će se služiti sv. misa je blagoslovljena, prije dva dana, na Malu Gospu, a blagoslovio ju je gospićko-senjski biskup msgr. dr. Mile Bogović.

Nakon sv. mise motoristima će se svečano predati papina zastava i zastava Republike Hrvatske. One će se sutra, u procesiji donijeti blizu oltara. Po završetku sv. mise ponovo ćemo biti sa župnikom. Pitao sam ga: Koji je uvjet za jedno mjesto, da u ovoj crkvi Hrvatskih mučenika, bude kamen na kome piše ime župe ili mjesta. Rekao je da se to kamenje donosi ovamo iz mjesta gdje su otkrivene masovne grobnice, bez obzira na vrijeme i okolnosti kada su nastale. Tako moja rodna župa Dolina nema uvjeta da tu bude kamen s njenim imenom, ali je fra Nediljko rekao, kako će u knjižnici, koja će biti sastavni dio ovog svetišta, imati mjesta svi brojevi Suze dolinske i monografija o župi Dolina, u kojoj su poimenice nabrojane sve žrtve dolinskog kraja.

Tu susrećemo još jednog prekaljenog hodočasnika koji je hodočastio mnogo, a između ostalog i u Den Haag iz Pakoštana kod Zadra. Ime mu je Branko Čulo. Vraćamo se u naš kamp. Valja nam se odmoriti i sutra nazočiti sv. misi i blagoslovu ove velebne građevine.

Dovršena je u građevinskom smislu a to je uvjet da će Gospićko-senjska biskupija od izvoditelja Konstruktora-inženjeringa – dobiti ključ u ruke”. Tako će se omogućiti da se na Dan hrvatskih mučenika obavi blagoslov crkve, a posveta će biti kada sve bude gotovo. Naime, predstoji još unutarnje uređenje crkve: mozaik hrvatskih mučenika u svetištu, nepomični oltar i popratni namještaj, klupe, ispovjedaonice, križni put, vitraji i sve ostalo što je potrebno za redovito funkcioniranje crkve. Zahvaljujući dobrotvorima, postavljena su četiri zvona na preslicu” zvonika, od kojih je jedno posvećeno svim hrvatskim mučenicima, a druga tri našim proglašenim mučenicima: Nikoli Taveliću, Marku Križevčaninu i Alojziju Stepincu. Zahvaljuju također Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti koja je u svojoj gliptoteci izradila i darovala repliku Višeslavove krstionice, koja je smještena u središtu križišta crkve, ispod kupole.

To što sam večeras proživljavao isto je što i kada sam dopješačio u Međugorje ili Mariju Bistricu. To se ne može riječima opisati nego samo doživjeti i dušom osjetiti. U tim mislima sam i zaspao u vreći za spavanje koju sam sa sobom od Okučana nosio i tek večeras se u nju zavukao.

Crkva Hrvatskih mučenika građevina puna simbolike

Sadašnji izgled crkve je inspiriran crkvom Sv. Križa u Ninu, najmanje katedrale, s tim što je dosta puta uvećana i puno simbolike. O tome je pisao o. Draženko Tomić:

Na prednjem pročelju je preslica u obliku glagoljskog slova A. To je sinteza križa i vjere u jednoga Boga u tri božanske osobe. Ujedno se time izražava glagoljaška prošlost ovog kraja.

Iznad ulaznih vrata nalazi se križ sa zabata crkve kneza Branimira u Š opotu kraj Benkovca. Godine 1979. proslavili smo Branimirovu godinu (879. 1979.) i tom prigodom obnovljen je zavjet vjernosti Hrvata katolika Bogu, Crkvi i Svetom Ocu. CHM želi se nadograditi na poruku Branimirove godine, trideset godina nakon što smo je proslavili pokraj crkve Sv. Križa u Ninu, 1979. godine.

Na pročelju prema Krbavskom polju u sredini je udubljenje u obliku križa unutar kojeg je lik Krbavskog križa iz oko 1200. godine. On će noću biti osvijetljen tako da će bacati svoje zrake na prostor nekadašnje krbavske tragedije. Želimo da taj križ postane i simbol povezanosti iseljene Hrvatske sa svojom starom domovinom. U kriptu crkve ulazit će se s južne strane, s prostora nad muzejom. Ona bi trebala biti učionica hrvatske povijesti, s prostorijom za knjižnicu hrvatskih mučenika i za samu učionicu”, tj. prostor gdje bi se moglo okupiti bar pedesetak posjetitelja i prikazati im smisao projekta. Na istoj razini su dnevna kapela i pomoćna dvorana. Oko cijele zapadne i sjeverne strane kripte su trjemovi. Ispod trga bit će pastoralni centar i prostorije župnog stana i ureda. Kada se pokaže potreba i ostvare mogućnosti, planiraju se graditi odijeljeno prostori za župni stan i župni ured.

Vanjski oltar bit će na prostoru bivše župne crkve Sv. Nikole koja je u Drugom svjetskom ratu i zapaljena, a poslije rata srušena. Na njezinim temeljima bio je izgrađen hotel koji je poslije napušten i srušen. Svojom simbolikom stradanja i svojim položajem taj prostor je najprimjereniji za misno slavlje kada sudjeluje veći broj vjernika nego što može stati u crkvu.

Nedaleko od vanjskog oltara bit će i vanjsko pjevalište. Pred crkvom je trg na kojem se predviđa kip Ivana Pavla II. kako s križem prelazi prag novog stoljeća i tisućljeća. Još nije precizirano mjesto za memorijalni zid ili spomen-kamenje s raznih stratišta. Ima više mogućnosti. Konačan prijedlog bit će dogovoren s umjetnicima i stručnjacima.

Središnja građevina je Crkva hrvatskih mučenika. Tlocrt Crkve hrvatskih mučenika ima izgled križa, po uzoru na crkvu Sv. Križa u Ninu. Srednjoj lađi je na ulazu dodan trijem, tako da ima oblik latinskog križa. Ona će kao bogoslužni prostor biti posvećena samo mučenicima koje je Crkva proglasila. Ispod kupole stajat će, za tri stepenice spuštena ispod poda crkve, replika krstionice kneza Višeslava. S jedne strane svetišta bit će kapelica Presvetog, a s druge sakristija.

U apsidi crkve nalazi se triptih u koji će biti smješten mozaik s Kristom pobjednikom kojemu dolaze hrvatski mučenici. S lijeve strane će se nalaziti kapelica za Presveto, a u luneti iznad prolaza u kapelicu bit će mozaik. U kameni oltar bit će uklesan Kristov monogram iz kojega su (po nekima) izvedena sva glagoljska slova. Na oltaru će biti istaknuto slovo M (mučenici). Ispred oltara je ambon, a ispred njih je Višeslavova krstionica koja je tri stepenice upuštena u odnosu na ostali prostor. S desne strane prezbiterija je ulaz u sakristiju. U bočnim lađama nalaze se ispovjedaonice. Na podu je opločenje crvenim kamenom koji čini obris križa od ulaznih vrata oko krstionice do oltara. Hodna traka također crvene boje nastavlja se do oltara te do spomenika papi Ivanu Pavlu II. koji će biti postavljen na trgu ispred crkve. Ostatak poda popločan je bijelim kamenom. Svi materijali, izuzev onih koji se ne mogu naći kod nas, hrvatskog su podrijetla.

Gledajući s oltara vidi se ambon i krstionica, ali i klupe koje su izrađene od izbijeljene hrastovine. U vjetrobranskim vratima rukohvat je izrađen u obliku glagoljskog slova M (mučenici). Na prozorima su vitraji. Na sučeljavanju zidne plohe i bačvastog svoda bit će friz s motivom iz hrvatske umjetničke baštine. Zidovi će biti opločeni kamenom u visini 1,5 m od poda. Također se vidi i pjevalište koje je visoko podignuto da se dobije što impozantniji dojam. U horizontalnoj simetrali od ulaznih vrata nalazi se replika Višeslavove krstionice, ambon, oltar i mozaik. Iznad krstionice nalazi se tambur koji ima kupolast svod. U vertikalnoj simetrali od kupole preko krstionice koja je postavljena na staklenom podu u kripti bit će postavljen oltar/sarkofag hrvatskih mučenika a obasjavat će ga svjetlosni stup kroz staklo oko krstionice. U tamburu koji je promjera 14 m nalaze se osam prozora na kojima su također postavljeni vitraji. U desnoj lađi ispred sakristije bit će pjevalište za redovne službe Božje.

Dan hrvatskih mučenika

Osvanula je subota, dan kada su hrvatski biskupi proglasili za dan hrvatskih mučenika.

Iza 8 sati ćemo iz kampa ponijeti samo križ i hodočasnsički štap i za svaki slučaj kabanice, iako kiša ne pada Ostale stvari smo ostavili, a po njih ćemo doći po završetku misnog slavlja.

Kolone pobožnih hodočasnika dolaze sa sviju strana i slijevaju se kod crkve sv. Marka, poznata i kao crkva sv. Marka od groba. U toj crkvi molimo Marijan i ja XIII. postaju križnog puta, a posljednju XIV. ćemo izmoliti ispred crkve Hrvatskih mučenika.

U 9 sati će, ispred te crkve, krenuti zajednički križni put i ići će prema crkvi Hrvatskih mučenika. Bila je to nepregledna kolona vjernika, koji su molili i pjevali. U blizini te crkve u dogledno vrijeme će se pristupiti izgradnji zajedničke grobnice svih hrvatskih mučenika. U toj grobnici će se polagati sve kosti iz masovnih grobnica, Hrvata mučenika, kako one pronađene u Hrvatskoj tako i u inozemstvu, kuda su vodili križni putovi po završetku II. svjetskog rata, koje se neće moći identificirani. Mnoge su već pripremljene i čekaju da se polože u zajednički grobak. Prije početka sv. mise, susrećem prijatelja Zdravka Vampovca. On je došao iz Vodica kako bi nazočio ovom nesvakidašnjem događaju. Od tada ćemo nas dvojica biti suputnici, jer se tu rastajem s Marijanom.

Zvona s preslice zvonika najavljuju veliki trenutak: Početak misnog slavlja za vrijeme kojeg će biti blagoslovljena crkva. Na prostor predviđen za liturgiju ulaze stotine svećenika s crvenim štolama koje simboliziraju mučeništvo, motoristi s kamenjem na kojima su upisana mjesta masovnih grobnica prikupljenih u zadnjih godinu dana.

Tu su i brojni biskupi predvođeni s msgr. Vinkom kardinalom Puljić, vrhbosanskim nadbiskupom.

Domaći biskup je, nakon preuzimanja ključeva od graditelja crkve, obavio blagoslov, a potom je otpočelo misno slavlje.

U svojoj propovjedi između ostalog, kardinal Vinko je kazao: Sve je manje onih koji čuvaju pamćenje na buduća pokoljenja, jer je tradicija počela zamirati. Svi su okrenuti sutrašnjici, kukajući na današnjicu. U toj situaciji Katolička Crkva želi biti čuvarica pamćenja, ne samo pisanim dokumentima, koje brižno čuva u svom krilu i prenosi na generacije. Također želi uklesati u kamen, što vatra ne može progutati. Barut može srušiti, ali pismo na kamenu jamči da sve nije zaboravljeno

Sada dolazimo na tolike koji su bez imena i o kojima se nije vodio nikakav proces za proglašenjem blaženih, ali su istinski svjedoci vjere. Ostaše postojani i vjerni te svoje živote položiše na grudi za svetu vjeru. Njihova krv je tu grudu posvetila. Tko će nabrojiti kroz povijest cijelu plejadu mučenika, koji su istinski bili mučenici i svjedoci vjere. Spomenuti bitku na Krbavi, te one stradale nevine u Prvom svjetskom ratu, a pogotovo između dva svjetska rata, pa strahote u Drugom svjetskom ratu, a možda još više po svršetku tog rata za vrijeme oslobođenja, kada su oslobođeni prava i života. Kako ne spomenuti tolike koji svoje živote položiše u ovom Domovinskom ratu. Kako ne spomenuti svećenika Burika, svećenika Lukendu i sestru Ceciliju, koje sam poznavao; ali ovim nisam htio nabrajati nego samo spomenuti, jer nije moguće to u ovoj propovijedi nabrojiti. Toliki su istinski heroji vjere. Tko će upoznati sve muke koje su izdržali i vjerni ostali. Samo sam nešto uspijevao dotaknuti kroz svoj svećenički život o komunističkim torturama u zatvorima ili onom mučenjima nakon rata u križnom putu. Neke sam osobno slušao, kao o onoj strašnoj priči u Podgradcima kod Bosanske Gradiške u kolovozu 1945. Ne mogu razumjeti što se nikada do kraja nisu uspjeli popisati sve nevine žrtve bez obzira koji uzročnik ubojstva? Vjerujem da ćemo ovim zdanjem barem mali znak poštovanja izraziti i zahvalni spomen činiti Dvosatno misno slavlje će završiti intoniranjem državne himne.

Prema sredstvima priopćavanja ispred crkve Hrvatskih mučenika se je sabralo oko 15 tisuća hodočasnika. Radostan sam što sam i sam bio jedno zrno pijeska u tom mnoštvu i što sam svojom molitvom doprinio da naši hrvatski mučenici osjete našu blizinu i neka znaju da nisu zaboravljeni.

S ovim završava moje osmodnevno pokorničko hodočašće, ali misli na dobre ljude koji su me pratili molitvom i primali me u svoje obiteljske domove i sve ono što mi se dobro dogodilo, nikada neće izblijediti.

Bogu, na kraju, ostajem neopisivo zahvalan.

Sve slike mozete vidjeli klikom OVDJE

Tekst i slike: Milorad Oršulić Mican