Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Godina: 2010.

STRADANJE OBITELJI ROMANEŠ EN

STRADANJE OBITELJI ROMANEŠ EN U CATRNJI KOD BOSANSKE GRADIŠ KE

U knjizi «SRPSKI ZLOCINI NAD HRVATSIMA I MUSLIMANIMA (1991. 1995.) U BOS. POSAVINNI I SJEVEROZAPADNOJ BOSNI» u izdanju Saveza zajednica Udruga Hrvata izbjeglica i povratnika i Centra za dokumentaciju o Domovinskom ratu, Zagreb, Orašje, Mostar, Sarajevo 1999. godine, na str. 368 izmedju ostalog piše:

«Romanešen (Gregora) Mihajlo muškarac, po nacionalnosti Ukrajinac, rodjen 1908. godine iz sela Catrnja (opcina Bos. Gradiška). Pripadnici srpskih snaga su ga , 20. 07. 1992. godine, spalili zajedno s kucom u kojoj je živio.

MIHAJLO SA KCERKOM DRAGICOM

Mihajlovoj kceri Dragici (tada stara oko 37. godina) koja je bila ocevidnicom ovog strašnog zlocina, od tada se gubi svaki trag, a prema kazivanju svjedoka, Dragicu su nekoliko dana prije napada na njenog oca uhodili pripadnici srpskih snaga».

U vruæu ljetnu vecer godine Gospodnje 1992 u selu Čatrnja , opcina Bosanska Gradiška dogodio se još jedan u nizu gnjusnih osvetnickih zlocina koji, do dan danas nije rasvijetljen . Te veceri, na svom kucnom pragu ubijen je hitcem u glavu i zapaljen starac Mihajlo Romanešen, a njegova kcer Dragica odvedena je u noæ i od tada joj nema traga. Ne želim ni pretpostavljati što su joj pomraèeni umovi napravili .

Pocetkom dvadesetog stoljeca je majka Mihajla Romanešena u potrazi za boljim životom, stigla iz Galicije i nastanila se u selu Catrnja, u plodnoj ravnici, izmedju Kozare i Save. Buduci da je pocetkom stoljeca i Bosna i Galicija bila u sastavu tadašnje Austro Ugarske monarhije, ovakve migracije stanovništva bile su ucestale. Zbog toga je u ovom dijelu Bosne, uz domicilno stanovništvo živjelo puno Nijemaca, Ukrajinaca i drugih naroda.

Mihajlo je 1940 godine oženio Olgu Natali, Njemicu iz istog sela te su u tim burnim godinama poceli stvarati obitelj . Imali su petero djece, cetiri kceri: Rozaliju , Mariju , Angelu i Dragicu te sina Mihajla. Život je tih godina, nakon velikog svjetskog rata bio težak i skroman pa se je Mihajlo odlucio, kao i mnogi drugi uputiti u Sloveniju, gdje je zaradio i mirovinu.

Djeca su odrasla , poudala se i otišla u bijeli svijet. U kuæe je nakon smrti supruge Olge, 1986. godine, ostao živjeti s kcerkom kcerkom Dragicom.

Dragica je rodjena na Veliku Gospu 1951. godine. Nakon završetka Osnovne škole uposlila se i do same smrti radila u poduzeæu «Standard» u Bosanskoj Gradiški . Oni koji su je poznavali reci ce da je uvijek bila vedra duha ali i britka jezika, te je imala hrabrosti i srca reci sve ono što je i mislila.

Nakon pocetka ratnih dogadjanja na zapadno slavonskom ratištu, život za nju i Mihajla postao je jako težak. Unatoè tome što nije bila Hrvatica, zauzela je prohrvatski stav, iako je znala da je to u tim vremenima, opasno po život, što se u konaènici i pokazalo istinito. I u trenutcima, kada je dobivala prijetnje razlicite naravi, nije htjela otici jer otac Mihajlo nije želio napustiti rodnu grudu. Bio je uvjeren da mu nitko ne želi nanijeti zlo, jer za to nije bilo razloga, buduæi da je cijeli život pomagao svim svojim susjedima.

Te iste «komšije» misleæi da u kuæi ima dosta novaca, buduæi da je Mihajlo primao slovensku mirovinu i djecu u inozemstvu, cijelo vrijeme su planirali kako da ga opljackaju.

Izabrali su trenutak nakon akcije «Berbir», kada su povampireni i željni osvete, tražili nekog na kome bi iskalili svoj bijes i mržnju. I tako je u jedno ljetno vecer slavna i hrabra srpska diverzantska skupina «Š korpioni» pokazivala svoju hrabrost na jadnom i nemocnom osamdesetogodišnjem starcu i njegovoj kæerki.

Iako su poznat akteri ovoga zlocina, nikad nije pokrenuta nikakva istraga a o kaznama da se i ne govori .

Dugo vremena je prošla a Dragici se još ne zna grob, kao ni brojnim drugim stanovnicima nesrpske nacionalnosti na podrucju opæine Bosanska Gradiška.

 

Velimir Paušić

(više…)

1956 godina

G O D I N A   G O S P O D NJ A  1956.

Siječanj, 1956.

1. siječanj 1956. Nova Godina.

U crkvi je bilo dosta naroda. I ova godina započinje sa blatom, vodom i maglom. Zimsko je doba ali smrzovnica[1] i zime nema. Stanje župe (broj rođenih, vjenčanih, umrlih sa bolesničkim pomazanjem ili bez njega te vjenčanih samo civilno ili i crkveno) nisam mogao predstaviti jer župa nije imala stalnog župnika gotovo dvije godine. Poneki svećenik iz Banja Luke navratio bi povremeno, o Božiću i o Uskrsu, zadržao bi se ovdje koji dan te bi se opet vratio natrag. Tko je gdje stigao krstio je dijete – bilo u nekoj od obližnjih slavonskih župa ili u Bosanskog Gradiški – kroz to vrijeme je bilo krštenja. Nisam čuo da ima netko rođen od katoličkih roditelja i da je nekršten. Nevjenčanih ima dvadesetak. Za vjenčanja su  inertni: dovedu djevojku i ne žure se vjenčati, a neki se čak ni ne žele crkveno vjenčati, iako nemaju nikakvih ženidbenih zapreka.

Veljača, 1956.

Dolaskom veljače započela je i sve oštrija zima. Počele su i smrzovnice. Voda opada a snijeg pada. S obzirom koliko je u ovoj Dolini, poplave, vlage te da se po ljeti zadrže mnoge baruštine, ipak je zanimljivo da tijekom zime ima malo bolesnika, a malo se i umire.

1. veljače 1956.

Duhovna obnova u Slavonskom Mačkovcu i Slavonskoj Dolini.

Snijeg je počeo sve jače padati. Savom plove sante leda. Mlinovi su sa sredine Save sklonjeni k obali kako bi se zaštitili od tog leda. Iako sam bio pozvan, nisam mogao ići u Slavonsku Dolinu niti za Valentinovo u Slavonsku  Orubicu i to baš zbog opasnosti od leda koji se hvata po Savi i koji, negdje lomljen u velikim blokovima, plovi niz vodu.

10. veljače 1956.

Bura[2], snijeg i neobično hladno ali lijep saonik (?) pa sam išao u Novu Topolu da tamo nešto novaca potrošim za našu siromašnu crkvu. Čuo sam da u Trošeljima, i tamošnjoj kapeli, ima lijep harmonij koji bi nama u Dolini odlično poslužio. Sutradan, opet po buri, krenuo sam po taj harmonij, ali ga ne dadoše tamošnji župljani. Malo ih je tamo. Svega 5, 6 preostalih obitelji Nijemaca i Čeha.

14. veljače 1956.

Teška je zima i bura, da se jedva izlazi vani. Opet sam išao po harmonij. Vremenske i druge teškoće su svladane pa je harmonij došao u Dolinu.

Snijeg i zima brzo, a mi brže, pa ipak da se makar što stigne[3].

 

Ožujak, 1956.

5. ožujka 1956.

Otapaju se smrznuti snijeg i led.

Počeli smo izrađivati ogradu oko crkve i župnog stana. Teško je bilo za ovoliku dužinu ograde naći tolike direke[4] i kupiti pletenu te tanku, debelu i bodljikavu žicu. Od tih stvari nešto smo dopremili iz Bosanske Gradiške, a nešto iz Nove Gradiške i to s teškoćom jer tada je kroz blato mogao proći samo pješak i nešto prenijeti.

Narod je ovdje od davnine nesložan. Jedva su uspjeli groblje žicom ograditi i u tome su sudjelovali samo neki, a ne svi. Groblje nema ni velikog križa, ni kapele, ni zvona. Zbog te nesloge ni do danas nisu sagradili crkvu. A Bog zna i kada će!

Da. Ipak su mi nešto pomogli makar radnom snagom. Sav materijal sam kupio, po odobrenju prečasnog ordinarijata u Banja Luki, iz crkvene blagajne.

Naručio sam i kredenac od Ilije Š Šokića jer od miševa ništa na miru ne stoji. Kući se ali  ne da mu se ni sebi raditi. Morao sam do njega otići 50 puta da se makne s mrtve točke i eto, hvala Bogu, pred Uskrs će kredenac biti gotov. Dasku sam za kredenac odnekud pronašao a tvorničke potrepštine za njega ću platiti. Ipak taj će kredenac biti triput jeftiniji nego novi, gotovo-kupljeni.

Ožujak se bliži kraju a i korizma je pri svršetku. Kroz korizmu nije bilo igre i pjesme, isto kao ni pred Božić. Ipak, neki su prelili po kućama.  ( ..)

Započinje proljeće pa se, kao i do sada, nastavlja iseljavanje pojedinih obitelji u Sloveniju i Hrvatsku.

Pokušao sam potaknuti župljane da uče vjeronauk, dolaze na misu, primaju sakramente, da se vjenčaju oni koji nemaju nikakvih zapreka. Pa, Bogu hvala, od toga je i bilo neke koristi. Od kako je suho i vrijeme se proljepšalo, k misi su počeli dolaziti da ih je puna crkva. Ponekad u nju jedva svi stanu.

Travanj, 1956.

1. travnja 1956.Uskrs.

Veselje je veliko i dani su lijepi. Mladež dolazi u crkvu u novim, proljetnim odijelima. Posjet crkvi je zbilja velik ali nije to sve iz pobožnosti. Ovamo je mnoge privuklo kolo, igra i ostalo. U velikom tjednu za veliki četvrtak, veliki petak i uskrsno bdijenje na veliku subotu crkva je bila vrlo dobro posjećena, a pogotovo na veliki petak. Pjevaju i «Gospin plač». Čuli su se i neki prigovori na termine večernjih obreda jer se mladež, vraćajući se kućama, ne vlada dolično. No, ta mladež se ionako po noći stalno skita i nema nikoga tko bi ju posavjetovao. Nego, eto sad se tuže na mladež kad se iz crkve vraća, a što u druge noći radi na to se šuti. Kod crkve zamjeraju svaku sitnicu, a kod sebe hladnokrvno trpe strašne stvari.

Na cvjetnu nedjelju dosadašnje pjevačice u crkvi nisu htjele pjevati iz protesta jer se uz njih žele učiti pjevanju i male curice. Vjerojatno im je to bilo poniženje i ispod časti. Ustvari, one su htjele pokazati koliko su važne za župu pa nek’ se zna da se bez njih ne može, jer sad više nema tko pjevati. Još prije sam okupio nekoliko manjih curica, neke i iz Donje Doline, za pjevanje u crkvi na Uskrs. Vrlo dobro su pjevale, unatoč željama onih koje su pred svijetom htjele reći da mora biti kako one hoće jer se bez njih ne može. Držim da crkva kod tolikog broja župljana ne smije spasti na ovog ili onog pojedinca. Tko može zamjeriti malim curicama koje lijepo pjevaju, kojih je dosta i koje su time zainteresirale svoju braću i sestrice pa i roditelje koji ih dođu čuti i vidjeti znaju li što pjevati.

Davno, još zimus su posađeni jablanovi, nekoliko šljiva, jasenje i živica pa će se oko crkve i župnog stana naći zelenila. Sve je ograđeno, lijepo zasađeno i hvala Bogu prima se u zemlji. Zamolio sam da mi se dobrovoljno donesu mlade sadnice gloga za živicu, ali njima je to zadnje na pameti. Vidio sam da je tu «dobrovoljno» uzalud tražiti. Kad je nešto i za novac poteško ide.

Prečasni ordinarijat u Banja Luki odobrio je moju molbu da prodam dugu begovsku košanu koja stvara krivu iluziju o nekom velikom gazdinstvu kod župnog stana, a u stvari je krajnje siromaštvo. Budući da košana trune i ne služi namijenjenoj svrsi jer nema kukuruza da bi se u nju spremio samo gubi na cijeni. Još je nisam prodao. Mušterija[5]  koji se interesirao ušutio se.

Ciglu što svijet još nije raznio i koja je bila po dvorištu, sklonio sam pod crkvu. Dokinute su (na sramotu su bile) latrine[6] ispred crkve, gdje su se vršile obje nužde i hladovali momci za vrijeme mise. Sad je sve lijepo sazidano kako bi se koliko toliko pristojnost očuvala. U crkvi je sve tako raspoređeno, kako bi što više svijeta u nju moglo stati. Krstionica[7] je bila hitno potrebna kako bi se imala gdje staviti sveta voda kao i neke knjige te posudice za sveto ulje, kako se ne bi tražile i gubile po ladicama. I to, Bogu hvala, nabavljeno – skromno je, da ne oduzima prostor za posjetitelje crkve.

Krave nemam. Iako mi je prečasni ordinarijat iz Banja Luke odobrio da se krava kupi iz crkvene blagajne, ja sam taj novac potrošio u preče stvari a za svoje potrebe se snalazim, Bogu hvala dobro.

25. travnja 1956. Sveti Marko.

Taj narod se zanosi pjesmom, svirkom, igrom, pićem, zborom i posjetima, kolom itd. Za blagoslov polja k’o ni dosad ne mari.  Nit mole taj dan, a gotovo ništa upisuju. Sve malo i veliko je u Slavonskoj Dolini.

Svibanj, 1956.

1. svibnja 1956.

Hladno je i kiša pada pa ložim vatru u kancelariji kao zimi. Travanj je bio suh, vjetrovit i hladan, a svibanj započinje bez uobičajenog zelenila trave. Ove godine je zelenilo okasnilo, voćke promrzle pa mnoge neće ni prolistati jer su suhe. Svijet strahuje od poplave pa se ni kukuruzi ne siju.

10. svibnja 1956.

Već je deseti svibnja i sjetva se odvija slabo. Hladnoća, kiša, voda nadolazi pa narod čeka sa sjetvom da ne radi uzalud.

Svake večeri je svibanjska večernja pobožnost, iako je kiša – uobičajeno je posjećena. Curice malo pjevaju i ne smeta ako tko od pjevača i izostane. Uvijek ih se nađe dosta pa guramo nekako. Na svibanjske pobožnosti dolaze braća, sestrice i roditelji od pjevača te pobožne žene i – sa neznatnim izuzetkom – svi su tu, iz Gornje Doline.

Nabavljena je i ministrantska odjeća u kojoj sad dječaci ministranti služe kod mise te napamet daju misne odgovore.

13. svibnja 1956.

Bogu hvala! Već se nekoliko, crkveno ne vjenčanih,  parova kršćanski se vjenčalo. I danas se vjenčao jedan par. Skoro mjesec dana često pada kiša pa sjetva kasni, a i ono što se je posijalo izdalo je, pa ljudi ponovno oru i siju.Baš je čudno što se stariji ljudi slabo ispovijedaju i što u crkvu rijetko kad dođu. Za ispriku kažu. «Pa ide mlađarija, a mi nemamo pristojnu odjeću za crkvu».

Svetkovinom će, kum kumu ili komšija i prijatelj – jedan drugomu – doći kući i tu uz njihovu rakijicu satima i satima ostati i pričati.Djeca u crkvu jako slabo idu, a na ispovijed – vrlo malo. Kažu da to učitelj u školi strogo brani te tuče i korigira one koji idu na ispovijed i u crkvu.A isprikom: «Nemam u čemu (odijela nemam)» Dolinac se zavarava fantastično izmišljenim razlozima – samo da ne mora ići u crkvu. Uzrok je i u blizini Slavonije, gdje ljudi (muškarci) gotovo nikako ne idu u crkvu. Kažu: «To je za babe»!

Druga polovica svibnja, a Dolina opet u vodi. Kiše gotovo neprestano nalijeću, Sava raste a otjecanje vode je zapriječeno. Tako opet po pašnjacima, livadama, oranicama i cestama voze čamci. Ribe iz vode – vrije, dosta se je namnožilo.

Mokro je i ne ore se. Š to god je bilo zasijano, od vode i vlage izdalo je. Ponegdje se i strv[8] morala preorati.

Lipanj 1956.

Voda pomalo opada i kiše jenjavaju. Zemlja se naglo suši pa sva ispuca i zakori – tako da se ne može obrađivati. Kukuruz se ovdje, a i po brdskim krajevima, odreda presijava. Neki to rade već po drugi, treći put sve izdalo.

Sad je vrijeme suho ali ova siromašna crkva nije dovoljno posjećena, pogotovo od Uskrsa. Oni se kod kuće odmaraju, zabavljaju i čuvaju kuće jer su im žene otišle u Novu Gradišku, neke u Zagreb, neke u Ljubljanu i tko zna kuda sve, kako bi nešto na brzu ruku preprodale i zaradile (ili izgubile) i opet se kući vratile. Ovdje majka više nije stalno kod kuće. ( ).

Djevojke su korisne i ipak marnije za crkvu. Lijepo u crkvi pjevaju, a kad se naredi – dragovoljno i iz daljega (Donja Dolina) – dođu urediti crkvu. Makar sad kad nema blata, crkva treba biti čista. Male curice lijepo napreduju u učenju pjevanja.

Večernje pobožnosti, osim svibanjskih i nedjeljnih, održavaju se još za prvi petak a sad je u tijeku devetnica na čast Sv. Anti i trodnevnica Srcu Isusovu. Pjevanje i posjeti crkvi su osigurani jer su djeca (ženski pjevači i muški ministranti) druge zainteresirali svojim aktivnim  sudjelovanjem. ( )

13. lipnja 1956. Sveti Anto.

Danas je bio najveći priliv naroda, domaćeg i stranog. Samo ih se četrdesetak ispovjedilo – možda su dobrim dijelom stranci jer domaći su hladni.

Na svetog Antu, svetu Misu i propovijed je imao velečasni gospodin Josip Galešić, svećenik banjalučke biskupije koji je trenutno na oporavku u biskupskoj kuriji.

24. lipnja 1956. Sveti Ivan Krstitelj.

Danas popodne, nakon sv. Mise, prestala je padati kiša koja je neprestano padala sedam dana i sedam noći. Još ni stara poplava nije potpuno usahnula, a već je stigla nova katastrofa za usjeve i livade. Sava se prelijeva preko svojih obala te plavi i uništava. Mnogi će ostati bez zrna žita a i marva je osuđena na propast jer su livade uništene dokle god je voda došla. Jesenas je voda uništila zreo kukuruz, a sad uništi zelene njive i livade. (I po ostalim dijelovima zemlje veliki su problemi. Dugotrajne kiše, bujice, poplave a ponegdje led i snijeg napravili su ogromne štete).

Ovdje narod hladi od molitve. Ljuti su. Neki, više nego dosad, žele seliti preko Save a drugi nisu dočekali ni da kiše stanu već su se razletili po drugim krajevima tražeći kakva god posla. Žito je skupo a oni ga trebaju kupiti i za slijedeću godinu.

Srpanj, 1956.

2. srpnja 1956. je bila krizma u Slavonskoj Orubici, 3. srpnja 1956. u Davoru a idućeg dana, 4. srpnja 1956. u Slavonskom Mačkovcu.

Krizmu je dijelio presvijetli gospodin dr. Bakšić, generalni vikar zagrebačke nadbiskupije. Narod ga je svugdje triunfalno dočekao: zelenilo, slavoluci, ograde Šokićene sagovima a prozori peškirima i cvijećem U Davoru su mu i konjanici izašli u susret. Čudesna revnost! Vjeronauk se odlično zna. Sva djeca zajednički odgovaraju. Svećenici i red u crkvi su uzorni. A naša Bosanska Dolina?!

Srpanj suša. Cijena kukuruza je 45 50 dinara za kilogram.

20. srpnja 1956. Sveti Ilija.

Bilo je dosta naroda. Tom zgodom je kod nas bio i dekan iz Bosanske Gradiške te sestra Predstojnica[9] iz samostana uTopoli.

Kolovoz, 1956.

Mjesec je suh i nema opasnosti od kiše ali Dolinci i nedjeljom kupe sijeno, a na Glavosjek sv. Ive  ne rade. Onomu tko je sijao pšenicu, urod je tek 50 kg po dulumu. Proljeće je bilo kišovito i hladno, zato žito nije uznapredovalo.Ukoliko je kukuruz negdje i ostao, tako je slab – kao u najsiromašnijim brdskoj zemlji.

O ovom mjesecu se izvode završni radovi na osposobljavanju ogromne crpne stanice koja bi za vrijeme poplava, preko savskog nasipa, izbacivala vodu iz Doline. Stigle su i žice velikog napona pa bi selo moglo dobiti električnu rasvjetu. Dva bagera neprestano šamče[10] ogromne jarkove. Već se i putovi nasipaju a i nasip kraj Save je povišen za 70 cm. Narod se kojekuda razletio za poslovima. Mnogi su otišli daleko od kuće kako bi zaradili zimnicu jer su žito i bašče propali zbog vode, a živjeti se mora.

Rujan, 1956.

Kao i prošli mjesec, suša jednako prži.

5. rujna, 1956.

Nakon dvije godine, dovršena je velika pumpa za prebacivanje vode s onu stranu nasipa u vrijeme poplava. Za nadati se da će mnogo pomoći i spriječiti da Dolina za svake poplave ne utone u vodu, ogromnu kao u jezeru. Dva bagera i ljudstvo iskopali su ogromne prokope za dovod vode do pumpe.

Ove su godine pšenica i kukuruz slabo rodili. Žito je na cijeni, a marva i živad ispod cijene. U najpovoljnije vrijeme, kad je sezona ubiranja kilogram pšenice i kukuruza je oko 40 dinara, a kilogram živadi (žive vage) 100 dinara. Goveda i krmci su isto jeftini i u ogromnim količinama se dovoze na pijacu. Krmci se prodaju za 150 160 dinara po kilogramu žive vage.

Ispovijedanje u Dolini.

Pred Božić se ispovijedi dosta svijeta, pogotovu mladog. U korizmi dobar dio izostaje, pogotovu muškarci od 50 godina pa naviše. Nemar od starine! No, ni žene baš puno ne idu na ispovijed. Za prve petke i prve subote se ispovijedaju kako-tako: za jedno i drugo ispovijedi se do 20 osoba. Neki mali broj župljana se ispovijeda za mladu nedjelju, a njih 20-ak se ispovijeda prve nedjelje u mjesecu. Za sv. Antu nije bilo puno ispovijedi slabo: do 50, pa ni toliko. Za sv. Iliju, patrona crkve, ispovjedilo se 10 osoba. Za Veliku i Malu Gospu bude najviše ispovijedanja: za pojedinu svetkovinu se ispovijedi do 50 osoba. Za sv. Tereziju na ispovijedi je bilo20 osoba.

Na misu mladi dosta dobro dolaze dok muškarci od 50 godina i naviše slabo. Duhovna lijenost. Večernje pobožnosti su relativno lijepo posjećene.

Listopad, 1956.

Sa lijepim uspjehom, kroz cijeli mjesec, održane su listopadske pobožnosti. Djeca kao pjevači i drugi zainteresirani uvijek su dolazili u dosta lijepom broju, a i drugih je bilo. Odrasli zbog posla slabo dolaze ali je sreća što sam preko mladih osigurao dolaznike k listopadskim pobožnostima.

Listopad je suh, kao i prethodni ljetni mjeseci pa se zbog toga ni orati ne može. Cijena kukuruza skače čak na 45 dinara a pšenice na 60 dinara po kilogramu.

Studeni, 1956.

Kiše polako padaju i vjetrovito je. Sjetva je u tijeku. ( )

Na Dušni dan u crkvi i na ispovijedi bude do 50 osoba. Za ovu župu puno, gotovo –  maximum onih koji se u jednom danu ( ) znaju opremiti sv. sakramentima.

(U idućem broju 1957. godina)

[1] Smrzovnica = smrzavanje tla, pad temperature ispod 0ºC.

[2] Bura = Sjeverni vjetar (Sjeverac)

[3] Smisao ove rečenice nije jasan.

[4] Direk = drveni stup u ogradi.

[5] Mušterija = zainteresirani kupac

[6] Latrina = zahod izvan kuće; nužnik izgrađen u tlu kao plitka jama.

[7] Krstionica = škropionica – posudu sa blagoslovljenom vodom koja stoji u crkvi kod ulaznih vrata.

[8] Strv = njiva zasijana pšenicom, raži, ječmom

[9] Predstojnica = poglavarica, starješica

[10] Š amčiti = kopati šanac (šamac) ili jarak

 

(više…)

DONJA DOLINA

Na sjeveru se provincija Illyricum graničila sa provincijom Gallia Cisalpina. Granica između ovih provincija kretala se južno od Trsta, preko kraškog područja na sjever do rijeke Save, tako da je Nauportus (Vrhnika) ostao u provinciji Gallia Cisalpina. Zapadna Panonija je, na taj način ostala van granica rimskih provincija. Međutim, već od Avgustovih ratova u Illyricumu, odnosno poslije 35. godine pr. n.e. može se računati s tim da je čitava Panonija, zapadno i južno od Dunava, bila u labilnoj vezi sa rimskom administrativnom vlašću provincije Illyricum, dok je poslije Tiberijevih ratova u Panoniji (12 9 god. pr. n.e.) pripadanje ovih krajeva rimskoj državi i provinciji Illyricum posve sigurno. Negdje u vrijeme između dalmatsko-panonskog ustanka (6-9.god. n.e.) i vladavine Fravijevaca (II polovina I stoljeća n.e.), Illyricum je bio podijeljen na provincije Pannonia i Dalmatia, tako da je provincija Dalmatia obuhvaćala gotovo čitav sjeverozapadni Balkan, a provincija Pannonia današnji zapadno panonski prostor do Dunava, dio rubno istočnoalpskog prostora i uski pojas južno od Save i Kupe (Prilog 4,5).

Neko vrijeme Dalmatia se nazivala «superior provincia Illyricum», što navodi na pomisao da se Pannonia zvala, ili da je bila nazivana, »inferior provincia Illyricum», budući da su obje provincije nekada bile unutar jedinstvene provincije Illyricum». Veoma je važno da pisci iz doba rimskog carstva Dalmaciju često nazivaju imenom Illyricum, odnosno Illyrida. Tako u Claudii Pto’omei geogr. VIII, paragraf 5, iz II stoljeća n.e., stoji doslovce ovako: « Peta karta Europe obuhvaća Reciju, Vindeliciju, Norikum, obje Panonije i čitavu Iliriju sa graničnim ostrvima.» Na drugom mjestu u istom djelu stoji: «Ilirija je okružena; na sjeveru s obje Panonije, već naznačenih granica, na zapadu s Istrom » itd. Međutim, naziv Illyricum se, sve do III. stoljeća n.e. ne upotrebljava samo kao ime jedne pokrajine, već i u sasvim drugačijem smislu, kao naziv jednog carinskog područja, koje osim nekadašnje provincije Illyricum (Pannonie i Dalmatie), obuhvaća i Raetiu, Norimuc, pa čak i Daciju. Kasnije taj naziv dobiva još širi značaj, ponovo drugačiji od onog što ga je prvobitno imao. U okviru reformi rimske države, što ih je provodio Dioklecijan (284.-305. god. n.e.), gotovo čitava sadašnja teritorija naše zemlje bila je sjedinjena u prefekturi Illyricum, koja se, opet, dijelila na dvije dijeceze, Pannoniju i Moesiju. U vrijeme Teodozija, tj. u VI stoljeću n.e., Mezijska dijeceza postaje prefektura Illyricum, a Panonska dijeceza (uglavnom nekadašnje provincije Pannonia i Dalmatia) bila je prisajedinjena prefekturi Italia, pod imenom dijeceza Illyricum.

 

Pregled širenja imena Illyricum na razna nova područja, odnosno primjena sadržaja ovih termina, sama po sebi navodi na zaključak da se stanovništvo, koje se našlo unutar administrativne jedinice sa nazivom Illyricum, nikako ne smije u etničkom smislu smatrati Ilirima samo zbog toga. Iliri kao narod, ili kao pleme, postojali su, nesumnjivo, negdje na području između Vojuše i Drima. U njihovoj su okolini sigurno živjela njima srodna plemena, koja su govorila istim ili srodnim jezikom, pa se zbog toga ime Iliri (koje je tokom vremena postalo geografski pojam, i kao takvo se dugo održalo i primjenjivalo čak i na područjima koja nemaju nikakve veze sa Ilirima) može upotrijebiti i u etničkom smislu, ali i tada samo za ona plemena koja su stvarno srodna Ilirima o kojima pišu Hekatej, Herodot ili Tukidid. Oko početka nove ere, unutar provincije Illyricum nalaze se, vjerojatno, i takve grupacije koje sa Ilirima nisu nimalo srodne, grupacije koje su govorile sasvim drugim jezikom. Za ovu tvrdnju imamo jasne dokaze u historijskim izvorima. Tako, na primjer, stari pisci odvajaju Liburne od Ilira, iako su se i oni nalazili unutar provincije Illyricum. Još bolji je primjer keltsko pleme Skordisci, za koje se sigurno zna da je živjelo oko ili blizu ušća Save u Dunav i da je jednim dijelom živjelo i unutar provincije Illyricum, a kasnije unutar provincije Pannonia. Već ova dva primjera su dovoljna kao dokaz da u provinciji Illyricum nisu živjela samo ilirska plemena.

Smatram da ovu pojavu prenošenje imena Iliri na neilirske grupacije nije teško objasniti. Stari Grci su poznavali Ilire, koji su govorili Grcima stranim jezikom. Tokom vremena oni su upoznavali bliže i dalje susjede Ilira, a pošto su to bila srodna plemena, koja su govorila jezikom sličnim ilirskom; odnosno jezikom koji Grci nisu razumijevali niti razlikovali od ilirskog, nazivali su i njih Ilirima. Smatram da je u ovoj stvari osnovno to što Grci, iz raznih razloga, nisu bili u stanju da jasno razdvajaju pojedine grupacije. To nisu bili u stanju da urade ni Rimljani. Oni su, vjerojatno od Grka, preuzeli i za stanovnike južnih dijelova istočne jadranske obale naziv Iliri, pa su ga prilikom prodiranja na ostala područja jadranske obale i u unutrašnjost Balkana, jednostavno prenosili na sve novo upoznate grupacije, bez obzira na to kojim jezikom su one govorile. Tako se desilo da su Ilirima bili nazivani i pripadnici takvih grupa koje sa pravim Ilirima nisu imale ništa zajedničko. Pojavi da Rimljani različite etničke grupacije ubrajaju u Ilire, iako (u kasnijim stoljećima) jasno razlikuju jedne od drugih, čudio se već i Appian, ne mogavši to sebi da objasni. On piše: «Toliko o ovima koje su Heleni smatrali Ilirima; Rimljani razlikuju kako ove, tako i Peone i Rete, Noričane, europske Mize i sva druga plemena koja su ovima susjedna a žive na desnoj obali Istra (Dunava), i njih razlikuju od Helena, nazivaju ih njihovim vlastitim imenima, ali sve zajedno računaju u Ilire. Kako su došli do takvog mišljenja, ja nisam mogao otkriti; oni to rade i danas, budući da oni sami carinu ovih plemena od izvora Istra do Crnog mora daju zajedno pod zakup i nazivaju je ilirskom carinom.»

Ime Iliri, riječ Illyricum, pojam ilirskog, kao što vidimo, upotrebljavano je u raznim periodima i uglavnom je bilo geografskog karaktera, većeg ili manjeg značaja. Bez ikakve veze sa izvjesnom ekspanzijom Ilira, njihovo ime se proširilo na ogroman prostor, čak i preko granica Balkana, na primjer, u zapadnu Panoniju, odnosno u Panoniju ovog doba.

U zaključku ovih razmatranja moglo bi se reći da je veći dio rimske provincije Dalmacije (Prilog 4,5), prije osvajanja ovih krajeva od strane Rimljana (kao i kasnije), mogao biti srodan Hekatejevim, Herodotovim i Tukididovim Ilirima; stoga bi se oni, i to samo oni, smjeli nazivati Ilirima, odnosno smjelo bi im se davati to zajedničko ime. Najvjerojatnije je da se najveći dio stanovništva ovih balkanskih krajeva nije smatrao Ilirima, već samo pripadnicima određenih plemena. Nema nikakvog opravdanog razloga da se stanovnici kasnije rimske provincije Pannonia (Prilog 4,5) također smatraju Ilirima, pogotovo zbog toga što je ta pokrajina, i u rimskom administrativnom uređenju, stoljećima bila jasno odvajana od provincije Dalmatia. Budući da je zapadna Panonija prije rimskog osvajanja, oko 1200 godina, nesumnjivo bila nastanjena istorodnim stanovništvom, kome su se kasnije priključila i neka keltska plemena, te budući da su Rimljani gotovo čitavom ovom području dali naziv Pannonia, mogli bi se već na osnovu ovog podatka stanovnici ovih krajeva uslovno zvati Panonima. Kombinacijom arheoloških i historijskih podataka, ovo ime za nosioce KŽP ZPIAP i njihove potomke postaje gotovo još vjerojatnije, što će se vidjeti iz slijedećih odlomaka.

Zdravko Marić U idućem broju Donja Dolina Panoni – Oseriati

(više…)

Č A R O J I C E

Ovaj ophodni običaj, se u Dolini zadržao do sredine pedesetih godina dvadesetog stoljeća.

Čarojice su bile skupina seoskih mladića, koja je posjećivala kuće po selu jedne večeri između Sv. Kate (25. 11.) i Sv. Andrije (30. 11.). To je stari običaj darivanja mladića čarojica, u ime plodne i berićetne nadolazeće godine. No, koliko god čarojice, prilikom svojega posjeta, zbijale šale i pjevale šaljive pjesmice ići u čarojice bila je ozbiljna stvar.

Pravila za čarojice su bila stroga i morala su se ozbiljno poštivati, kako ne bi bilo kobnih posljedica. Naime, vjerovalo se ako bi se, kojim slučajem u jednom selu u jednoj noći susrele dvoje čarojice (dvije skupine mladića), u nadolazećoj godini jedne će čarojice sigurno umrijeti. Zbog toga su se mladići u selu morali dobro dogovoriti koju će večer ići, i tko će ići u čarojice. Broj čarojica nije strogo određen, ali njihov broj uvijek mora biti neparan.

U čarojicama se ističu i neki likovi, koji u obilazak sela idu prikladno odjeveni tj. maskirani:

Ćato on je starješina čarojica, on predvodi molitvu, pjesmu i njega se općenito u svemu sluša. Tu su još: Baka i did, mlada i djever, mačak, jarac te dvojica vrećara, koji u vrećama nose dobivene darove.

U dogovorenu večer, prije polaska u obilazak sela, čarojice se skupljaju na određenom seoskom raskršću na podužu molitvu (u D. Dolini i u Novom Selu kod seoskih križeva, a u G. Dolini ). Najviše se molilo sv. Nikoli za sretno putovanje kroz selo te večeri. Čarojice u ophod sela ne smiju ići prije 22:00 sata, a s ophodom moraju završiti prije izlaska sunca, tako da najkasnije do 4:00 sata ophod mora završiti.

Nakon završene molitve čarojice počinju posjećivati kuće. Putem pjevaju uobičajene pjesme, koji puta i vrlo proste te sa sobom nose stočna zvona klepke, s kojima zvone i buče kako bi od sebe tu noć otjerali đavle.

Ulazeći u dvorište (dvor, tor, avliju) viču:  «Aamiii, aamiiii »! i pjevaju:

Dobra večer dobri domaćine
Evo idu dobri gosti
Dobri gosti čarojice

Domaćin će otvoriti vrata i pustiti čarojice u kuću te ih darovati:

Baku i dida duhanom i i kudeljom, kučinama
Mladu i djevera svatovskim peškirom ili vezenom maramicom te jabukama
Mačka slaninom
Jarca solju i kukuruzima
Pravilo čarojica je nalagalo da s kojim se članovima obitelji djever rukuje, mlada ih mora u obraz poljubiti. Tako bi se djever redovito rukovao sa starim bakama po kućama, a očajna mlada je to sve morala izljubiti.

Nakon darivanja čarojice odlaze iz kuće i pjevaju:

Pred kućom ti zelen bor
Pomog’o ti dobri Bog

U mlinu se nameljavalo
U naćvama nakuvavalo
U kući, muško čedo rađalo

Fala gazda, fala domaćine
Rodila ti pšenica bjelica
Narasla ti glavica kupusa
K’o u naše bake guzica

Sve čarojice nikad ne ulaze u kuću. Uvijek barem jedan član čarojica ne ulazi u kuću nego ostaje vani i u blizini kuće sakriven, kako ukućani ne bi utvrdili točan broj čarojica, jer te večeri njih nitko ne smije prebrojiti. Ako bi tko tu večer, u jednoj obitelji, netko prebrojio  i utvrdio točan broj čarojica, vjerovalo se kako će jedan od čarojica u nadolazećoj godini umrijeti. Čak i idući selom, dio čarojica ide sporednim ili okolnim putem stramputicom kako ih ljudi iz kuća ne bi na šoru prebrojili.[1]

Pripremio: p. Damir Š Šokić

[1] Za čarojice se kaže da su dio srpsko-pravoslavne narodne tradicije. No, u dolinskom kraju prakticirali su ih isključivo Hrvati, katolici. Uz ovu primjedbu važno je napomenuti i slijedeću činjenicu: U dolinskom kraju su se na cvjetnicu ujutro sa cvijećem u vodi umivali isključivo Srbi-pravoslavci, Hrvati ovaj običaj nisu prakticirali. Iako postoji niz momenata u kojima se običajna praksa podudara i kod Hrvata-katolika i Srba-pravoslavaca, može se zaključiti postojanje izvjesne isključivosti u prakticiranju pojedinih običaja. Čarojice su tome primjer

[1] Za čarojice se kaže da su dio srpsko-pravoslavne narodne tradicije. No, u dolinskom kraju prakticirali su ih isključivo Hrvati, katolici. Uz ovu primjedbu važno je napomenuti i slijedeću činjenicu: U dolinskom kraju su se na cvjetnicu ujutro sa cvijećem u vodi umivali isključivo Srbi-pravoslavci, Hrvati ovaj običaj nisu prakticirali. Iako postoji niz momenata u kojima se običajna praksa podudara i kod Hrvata-katolika i Srba-pravoslavaca, može se zaključiti postojanje izvjesne isključivosti u prakticiranju pojedinih običaja. Čarojice su tome primjer.

(više…)

Aga Vonić (Marjanski Ivanovci)

AGA VONIĆ JE JEDINA STANOVNICA SELA NEDALEKO OD VALPOVA

U srijedu, 17. rujna ove godine, u ruke mi dođe tiskovina 24sata. Listam  i na stranici 14 se zaustavljam jer pročitah naslov  «BAKA  AGA ŽIVI  SASVIM SAMA..» Nastavih čitati i podnaslov: «Aga Vonić (76) jedina je stanovnica sela nedaleko od Valpova. Nema vode ni liječnika, ali se ona ne želi seliti » Pomislih, prezime Vonić je iz dolinskog kraja pa tako i baka, a to što piše Aga, vjerojatno je novinarka  gospođa Danijela Mikola ispustila «J»  pa je trebalo pisati Jaga, ili možda je u sredini imena slovo «g» zamijenjeno sa slovom «n», onda bi, u tom slučaju trebalo pisati Ana.

Bilo kako bilo, uzeh telefon u ruke i nazva našu suradnicu za «Suzu» gospođu Jelenu Lelu  Krstić  u Lađanskoj i upita je, da li se je susrela s člankom u 24sata. Odgovorila mi je da te novine ima, ali nije obratila pozornost na taj članak. Rekoh joj: pročitaj ga i hodi u «napušteno» selo Marjanske Ivanovce, nađi baku Agu i porazgovaraj s njom.

Nedugo, javlja mi Lela: Micane, baka Aga je Aga, dakle nije ni Jaga ni Ana, nije iz Doline, ali joj je muž iz Novog Sela.  Kraći članak slijedi.

«Napušteno» selo Marjanski Ivanovci je udaljeno 7 km od Marjanaca, a od Valpova oko 12. U njemu živi baka Aga koja je rođena 1932. godine. Njeni roditelji su doselili 1918. godine na ove prostore iz Hrvatskog Zagorja.

Njen muž, Danijel Dane Vonić je rođen 1928. godine u Novom Selu od oca Đure i majke Jele r. Knežević. Još dok je  Dane bio dijete, u obitelji se dogodila velika tragedija. Naime, Đuro je kao lovac imao pušku koja je napunjena visjela na niskoj vješalici. Dane se je s njom igrao a kako je bila napunjena, nehotice je opalio  a metak je pogodio majku Jelu.  Zbog otežanih uvjeta prijevoza, do novogradiške bolnice je izdahnula.

Iako mlad, Dane je proživio sve strahote Drugog svjetskog rata. Bio je na križnom putu i određen za strijeljanje, ali hvala Bogu ostao je živ.

Po okončanju rata, 1945. godine, koliko zbog ekonomskih, toliko i zbog političkih razloga braća Đuro (Danijelov otac), Anto, Nikola i Ljuban , s obiteljima, su se doselili  iz Novog Sela u Lađansku, a 1948. godine iz Lađanske u Marjanske Ivanovce.

Danijel  – Dane se je uposlio na ekonomiji u Marjanskim Njivama gdje je  u blizini kupio zemlju i odlučio  napraviti kuću  i ostati  živjeti.

Tu se je 1951. godine oženio s Agom, a iduće godine, dakle 1952. im se rodio sin kojem daju djedovo ime Đuro.

Đuro je izvjesno vrijeme radio u Vodnoj zajednici i u Š vicarskoj, a sada je u invalidskoj mirovini.Oženio je Njemicu, slavonskog podrijetla, Maricu Ott koja je također živjela u Marjanskim Ivanovcima.Đuro i Marica imaju dva sina Danijela rođenog 1976. godine i Božidara rođenog 1978. godine. Danijel je završio školovanje sa zvanjem strojarski tehničar, a Božidar je strojobravar.

Zbog boljih uvjeta za život obitelji, naročito djece,  odlučili su 1991. godine preselio u Marjance.Stariji sin Danijel je oženio Katarinu i imaju tri sina:  Matea, Marka i Dinu.Budući da je Đuro  umirovljenik a i lovac skoro svaki dan obilazi majku Agu i još uvijek je «bezuspješno nagovara  da se preseli k njemu».

I tako, zahvaljujući dnevnoj tiskovini 24sata, susreli smo se s još jednom obitelji koji vuku korijene iz dolinskog kraja».

Priredila:Jelena Lela Krstić

 

(više…)

GOSPINO POLJE BILI BRIG 250 godina Gospinog kipa

Marijanskom  svetištu GOSPINO POLJE pisali smo prije šest godina u 19, broju «Suze» kada smo donijeli članak vlč. Stjepana Bakarića. Kako se je ove godine obilježilo 250 godina Gospinog kipa, to zavrjeđuje da se  još više napiše o ovom Marijanskom  svetištu u Slavoniji.

U nedjelju, 7. rujna, na Gospinom polju iznad Bilog  Briga (župa Vrbova u Novokapelačkom dekanatu), svečano je proslavljeno 250 godina čašćenja Gospinog kipa. Svake godine uoči blagdana Male Gospe, ovdje se okupe Marijini štovatelji, a marijanska pobožnost na ovom mjestu bila je razvijena još u srednjem vijeku.

 

U prvoj polovici 13. stoljeća, na jugu stare požeške županije, spominje se posjed Dubovac. Iz popisa tadašnjih sakupljača poreza, vidljivo je da su 1332. god. na malom prostoru od 5 do 7 km bile čak četiri crkve, a jedna od njih na Dubovcu. Provalom Turaka, ovi su krajevi opustjeli, ali oslobođenjem Slavonije od Turaka sjedištem župe postaje crkva Majke Božje na Dubovcu, današnjem Gospinom polju. Ona je središte intenzivnog duhovnog života, a štovanje Blažene Djevice Marije potpuno je procvalo u vrijeme svećenika Josipa Horvata. Do tada je na oltaru crkve slika Majke Božje, a župnik Horvat 1758. godine nabavlja Marijin kip s djetetom Isusom. Kip je jedan od rijetkih koji je obučen u elegantnu haljinu.

Izgradnjom kraljevske ceste Via regia  godine 1750. i carskom odlukom, mnoga sela moraju seliti uz novoizgrađenu cestu. U novoj Kapeli gradi se nova crkva, koja je blagoslovljena 1774. godine. U nju je prenesen kip s Gospinog polja. Crkva na Dubovcu ostaje kao grobljanska, 1807. godine je ruše. Nakon niza okolnosti i legendi o Gospinom kipu, koje kažu kako se kip sam više puta vraćao, vjernici su shvatili da Marija želi nazad na Gospino polje i da joj je ondje mjesto, pa je 1918.g. podignuta kapelica u koju je nakon 144 godine vraćen Gospin kip u veličanstvenoj i velikoj procesiji. Bilobrišci su stavili iznad puta prema Gospinom polju natpis «Dođi nam draga Gospo u svoju staru postojbinu». Svake godine uoči Male Gospe, ovdje stižu procesije vjernika, a o brojnim milostima govore mramorne zahvalnice u kapeli, kao i brojna usmena svjedočanstva vjernika.

Pobožnost na Gospinom polju još više je procvala uspostavom Požeške biskupije i imenovanjem požeškog biskupa msgr. dr. Antuna Š kvorčevića te dolaskom vlč. Stjepana Bakarića za vrbovačkog župnika. Pet posljednjih godina ovdje 7. rujna misno slavlje predvodi biskup požeški, a ove godine posebno je bilo svečano zbog 250-e obljetnice Gospinog kipa. Vjernici su se za taj dan pripremali nedjeljnim svetim misama kroz četiri mjeseca od početka svibnja.

Uoči male Gospe, misu je tradicionalno slavio požeški biskup msgr. dr. Antun Š kvorčević, uz svog kancelara vlč. Ivicu Žuljevića i tajnika vlč. Ivana Š tivičića, uz dekana Novokapelačkog dekanata, prečasnog Antuna Prpića i domaćeg župnika, vlč. Stjepana Bakarića, a vjernici iz četiri susjedne župe stigli su na Gospino polje pješice u procesijama, ostali automobilima i autobusima. Misi je bio nazočan i zamjenik župana Brodsko-posavskog, Davor Vlaović, s predstavnicima općinske vlasti iz Nove Kapele.

Na početku misnog slavlja nazočne je pozdravio vlč. Bakarić, a uslijedile su i biskupove pozdravne riječi. Među ostalim je rekao:»Radujem se što zajedništvo s Marijom, Isusovom majkom, ima tako snažna očitovanja u našoj biskupiji, a među njima je i ovo današnje, po vama. Sjedinjujemo se sa svima onima koji žele danas, s vama zajedno biti molitvama, blizinom ljudskom, premda ne i fizički. 250-a obljetnica ovoga kipa Gospe, prigoda je da pogledamo zaista na onu stranu, na onu obalu našeg postojanja i zapitamo se što je to nebo, što to Bog s nama namjerava, što on to želi, pa i po služenju Isusove majke ovdje, u ovom svetištu. Želimo otvoriti svoja srca za govor neba, govor Božji, a onda i ostvarivati ga u svom životu, onako, kako je to znala Ona. Neka Gospino polje ne bude ova livada i ovaj prostor zemljopisni, nego neka Gospino polje postane svako vaše srce, pa da Božja riječ njezinim zagovorom padne u njega i onda odjekne, izraste mnogim plodom. Molimo za obitelji, za djecu i mlade, za Domovinu. Neka ovo naše zajedništvo zaista bude događaj u srcu, jer smo svi mi željni Božje blizine», rekao je biskup.

U svojoj nadahnutoj propovijedi, među ostalim je naglasio: «250 godina okupljali su se naši ovdje iz Bilog Briga, Nove Kapele, Vrbove i šire, iz ove naše Posavine i pred ovim njezinim likom otvarali svoje srce. Ne otvara se srce pred svakim nego pred Bogom i onim kojim te voli. Po njoj smo znali da nas Bog voli i ovdje, na ovim prostorima i po njezinom liku. I ovdje su mnogi naši tim svojim otvorenim srcem govorili njoj, preko nje Bogu sinu njezinu, Isusu.

 

Vidiš li što nosimo kao radosti i kao terete svoga postojanja? Tebi povjeravamo svoje sve. Osobito terete života. I razumjela je Isusova majka ono što joj je šaptalo vjerničko srce i razumjeli i mi ovdje, na ovim prostorima, koliko nas ona razumije. Neko sporazumijevanje dogodilo se da mi ovdje ne znamo drugačije ostvarivati svoj život, nego baš tako, stalno u dijalogu s Bogom, po Isusovoj majci, po tolikim hodočašćima svake godine.

U misnoj svečanosti sudjelovao je, pjesmom slaveći Boga, crkveni zbor župe Vrbova, pod ravnanjem orguljašice, Sanje Đurić. Vrijedna obljetnica na Gospinom polju završila je tradicionalnom, zavjetnom procesijom s Gospinim kipom i svijećama, oko malog i starog, ali puku ovog kraja tako dragog prošteništa.

Gospino polje u svjetlu vjere i rasvjete.

 

Na Gospinom polju, iznad Bilog Briga filijale župe Vrbova u Novokapelačkom dekanatu, u nedjelju, 16. studenog, prvi puta je bila misa, u večernjim satima, uz rasvjetu, što su omogućili dobri ljudi i Marijini štovatelji svojim prilozima.

Tog dana, domaći župnik, vlč Stjepan Bakarić, slavio je misu zahvalnicu za sve koji su kroz minula stoljeća na bilo koji način pomogli u održavanju i uređivanju Gospinog polja te u promicanju marijanske pobožnosti, tu u izvornoj ljepoti prirode, molili i hodočastili. Među njima su i svećenici i vjernici, a misi zahvalnici nazočili su vjernici Bilog Briga i Vrbove, zatim iz župa Novokapelačkog i Novogradiškog dekanata, najviše oni koji su i sami osjetili moćni Marijin zagovor.

Višnja Mikić

GOSPI S GOSPINOG POLJA

Kroz stoljeća mnogo donosimo tebi,

Molitve i prošnje, brige i nevolje.

Od Dubovca drevnog, pa do naših dana,

Milost t’va se slijeva na Gospino polje.

PRIPJEV:

Majčice mila, Majčice draga,

Na Gospino polje, uvijek zoveš, blaga.

Tu prosipa dare Tvoja ruka sveta,

Sa Sinom na srcu, Spasiteljem svijeta.

Majko čuj nas, pruži milosti nam ruku,

Povedi nas Sinu u sigurnu luku.

Ti, Gospo milosti, na slavonskoj grudi,

Jačaj, vodi, krijepi i utjeha budi!

Majčice mila

/Stihove »Gospi s Gospinog polja»  je napisala  Višnje Mikić, a uglazbio je novogradiški župnik i dekan, vlč Perica Matanović, pa sada Gospino polje ima i svoju pjesmu/.

 

(više…)

Ivica Kovačević

MOJA LJUBAV  PREMA RODNOM GRADU JE VELIKA

 Prve nedjelje Došašća Adventa  s Ivicom Kovačevićem  uputio sam se autom u Bosansku Gradišku na sv. misu. Nismo žurili. Krenuli smo ranije a na graničnim prijelazima između Stare i Bosanske Gradiške ne bijaše gužve.

Bila je to zgoda da mu postavim nekoliko pitanja. On je na njih dao odgovor i evo, to objavljujemo u ovom broju «Suze».

Budući da idemo na sv. misu u Bosansku Gradišku to bijaše razlog da postavim prvo pitanje:

«SUZA DOLINSKA»  Rat je završio a život teče dalje. Bez obzira što od  1991. godine živite u Novoj Gradiški duhovno ste vezani za Bosansku Gradišku. Skoro svake nedjelje ste na sv. misi u crkvi sv. Roka i sjedite  u istoj klupi u kojoj ste i prije rata sjedili. Š to je to toliko jako i veliko da vas i u tom smislu veže za rodni grad, jer tako nešto slično, bar meni nije poznato?

IVICA KOVAČEVIĆ: Ja sam  cijelim svojim bićem tu, na ovim prostorima. Na drugom mjestu sebe ne mogu naći. Sve drugo što bi rekao ne bi bila istina. Bez obzira što u Novoj Gradiški imam kuću, ne mogu se osjećati Novogradiščaninom pa tako ni Zagrebčaninom niti Okučancem  da tamo živim. Iz nekih, meni neobjašnjivih razloga  ja tamo nisam prispio. U bilo koju sredinu da dođem  osjećao bih se strancem. A ovdje? Tu jedino sebe mogu naći, među ovim narodom bez obzira što ih  samo nekoliko desetaka bude nedjeljom na  sv. misi.

U ono vrijeme živjeli smo kao jedna obitelj. No, gdje je ljudi tu se svašta dogodi i dobro , a na žalost i zlo.

Moja bi radost bila velika kada bih u crkvi sv. Roka u Bos. Gradiški na sv. misi vidio više vjernika, naročito mladih. Budućnost svakog naroda počiva na mladima

Moja ljuba prema rodnom gradu je velika iako više od  šesnaest godina ne živim u njemu.

MENE OVOJ CRKVI I OVOME NARODU NESTO NEOBJASNJIVO VUČE

«SUZA DOLINSKA» Vi ste dakle rođeni u Bosanskoj Gradišci?

IVICA KOVAČEVIĆ: Da, moglo bi se reći u centru Bosanske Gradiške, nedaleko od stare autobusne stanice 16. srpnja 1944. godine od oca Ante i majke Marice rođ. Konjević  iz Vrbja. Prema nekim kazivanjima moji  preci Kovačevići  su Bosankoj Gradiški prisutni 400 godina, a doselili su se iz Ivanjske. Porijeklom su iz Crne Gore, a u Ivanjsku  su došli  preko Hercegovine. Tako meni Kovačevići u dolinskim selima i Kozincima nisu ništa u rodu.

Kuća u kojoj sam rođen bila je na kat. U prizemlju su bili poslovni prostori. U jednom dijelu je bila gostionica, a u drugoj trgovina. Poslovođa u trgovini je bio Pero Panić, a  vodio je poslove  i u  gostionici. On je bio bratić moga oca.

Osnovnu školu, kao i Srednju  sam završio u rodnom gradu. Tu sam se oženio 1972. godine  suprugom Milkom  i tu nam se rodila kćerka Anita.

«SUZA DOLINSKA»  Vi ste po zanimanju automehaničar?

IVICA KOVAČEVIĆ: Zanat za automehaničara sam izučio kod Jože Buturca   koji je bio poslovođa  u  pogonu Mašinskog servisa. Bilo je to1965. godine.

S Jožom  radim dvije godine  u njegovoj  automehaničarskoj radionici u Brestovčini. Kada je on 1975. godine prešao raditi u GP «Jedinstvo»  iznajmljujem njegov poslovni prostor  i u njemu  do 1980. godine. Tada sam u kući koju sam  izgradio  kod «Banjalučkog mosta» u rujnu iste godine otvorio vlastiti servis za opelova ali i druga vozila.

«SUZA DOLINSKA»  Zašto ste se opredijelili za opelova vozila?

IVICA KOVAČEVIĆ:  Za opelova vozila se nisam slučajno opredijelio, jer tada su, a i danas slove za – dobre mašine.

Ne znači to da ja ne vršim popravke i zamjene dijelova na drugim vozilima. Moj servis je osim za opelova i za volswagen  i audi vozila. Zamjenjujem original dijelove vršim brušenje glave motora, brušenje siceva i ventila.

Idem u korak s vremenom i pratim sva dostignuća u proizvodnji , naročito opelovih vozila. Nabavljam potrebite aparate za otkrivanje kvarova, pratim stručnu literaturu a po potrebi pohađam i odgovarajuće seminare. Ja s njima radim dvadeset pet godina.

«SUZA DOLINSKA» Na Vašoj vizit-karti može se pročitati ono što neće pisati na  vizitkama Vaših kolega.

IVICA KOVAČEVIĆ: Na toj posjetnici osim generalnih podataka stoji da je radno vrijeme od 7 do 15 sati, a subotom ne radimo. Osim toga na njoj je upozorenje mojim mušterijama da ja i moji djelatnici godišnji odmor koristimo od 14. kolovoza do 1. rujna.

Naš razgovor prekidamo po dolasku u dvorište župne crkve sv. Roka u Bos. Gradiški. Zvona oglašavaju  početak sv. mise. Služio ju je vlč. Josip Jerković, župnik pred četrdesetak vjernika.

Nakon sv. mise župnik, po  ustaljenom običaju, poziva vjernike na župnu kavu  koja se pije u prostorijama Župno pastoralnog centra.

Pomislih, evo zgode da nešto više saznam o župnoj kavi koju sam pio nakon sv. mise dok sam živio u Bosanskoj Gradiški, a da nisam ništa znao o njoj.  Ovako nešto mi nije poznato  nigdje da se prakticira.

«SUZA DOLINSKA» Ivice, recite mi nešto o župnoj kavi.

IVICA KOVAČEVIĆ: Susret nakon sv. mise uz kavu sam predložio tadašnjem župniku, sada kardinalu Vinku Puljiću. Bilo je to 1987. godine. On je objeručke  prihvatio moj prijedlog. Blagavaonica  stare župne kuće je  bila  premalena da primi sve one  koji su poželjeli popiti kavu uz ono što obično uz nju ide rakiju. Zbog toga je servirana u dvjema prostorijama. Namjeravali smo izbiti jedan zid i tako proširiti prostoriju za župnu kavu. Do toga nije došlo jer se je uskoro počeo graditi Župno-pastoralni centar u čijem je projektu bila i ova prostorija u kojoj sada sjedimo.

Mijenjali su se bosanskogradiški župnici i prostorije, ali župna kava, ona bosanska, je ostala.

Puno je značila vjernicima ali i župniku prije rata, naročito za vrijeme rata iako je tada  bila  dosta puta gorka, ali i sada kada su ostali «ostatci ostataka» bosanskogradiških katolika.

Sjedim tako za stolom, dok Ivica, župnik i članovi župno-pastoralnog vijeća se dogovaraju oko kupovine borova za crkvu i postavljanje jaslica, u povodu predstojećeg Božića, i pogledom šetam po zidovima prostrane dvorane. Između križa su slike uzoritog Vinka kardinala Puljića. msgr. dr. Franje Komarice, msgr. Kazimira Višaticki, našeg blaženika Ivana Merza ali pogled mi se zaustavlja na zidu na kome su između stakala nacrti za izgradnju župne crkve u Bos. Gradiški. Podsjetimo se da je gradnja crkve tek nakon 1908. godine postala aktualna. Župnik se do tada bavio gradnjom župnog stana. Spomenute i narednih godina fra Ambroža  Radmanović  je pripremao sredstva i građu. Godine 1912. sagrađena je župna crkva za vrijeme župnika fra Marijana Dujića (1912.-1918.). Plan crkve je djelo arhitekta Eberharda, pripadnika trapističkog reda, iz samostana «Marija Zvijezda» kod Banjaluke. Crkva je izgrađena na lijepom i značajnom mjestu koji predstavlja jedan od ulaza u Bosnu. Kao arhitektonska cjelina puna je sklada i monumentalnosti. Ovo se posebno odnosi na  lijep zvonik. Od svih crkvi, koje su izgrađene za vrijeme Austro-Ugarske uprave, u Krajini, nekako najljepše i najimpozantnije djeluje bosanskogrdiška crkva. Čini se da je građena uz potporu velikog dobročinitelja, sina rodne grude, preuzvišenog fra Alojzija Mišića.

IVICA KOVAČEVIĆ,  koji je vidio moju zainteresiranost za te dokumente reče mi:

Te nacrte sam našao na tavanu stare župne kuće kada smo je rušili u jednoj kartonskoj kutiji. Do tada se nije znalo da ti dokumenti uopće postoje. Dao sam ih staklaru da ih stavi između stakala i tako omogućili pristup široj javnosti.

Nakon što smo popili kavu, a ja preuzeo od župnika disketu na kojoj je tekst «Iz starog kraja» i drugi materijali za ovaj broj «Suze» uputili smo se, natrag

«SUZA DOLINSKA» Recite nam nešto povezanosti s Dolinom.

IVICA KOVAČEVIĆ: Za Dolinu me veže drage uspomene. Nije bilo fešte a da nisam bio u Dolini. Naročito su mi bili dragi odlasci u Dolinu s tadašnjim župnikom Vinkom.   Dolinski župnik Kazimir je znao upriličiti  susret uz roštilj. Na takve susrete smo dolazili s nekoliko automobila. U sjećanju mi je ostao susret mladeži u Donjoj Dolini  1. svibnja 1991. godine kojem je bio  nazočan i banjalučki biskup  Franjo.

Treći dan Uskrsa, dakle na uskrsni utorak Dolina je bila Emaus. Tog dana su iz različitih krajeva banjalučke biskupije dolazili svećenici i uzvanici.

Kao i mnogi drugi običaji, i taj je, na žalost, ugašen.

«SUZA DOLINSKA» U Dolinska sela su mnogi Bosanskoradišćani dolazili zbog lova.

IVICA KOVAČEVIĆ:  Da, ali ja nisam lovac, iako su  lovci bili  moj djed, otac, oba strica,  pa u te krajeve nisam s tom namjerom dolazio. Lovci su uglavnom angažirani nedjeljom, a za mene je nedjelja daleko uzvišenija. Ona je od Boga dana za odmor i da se On na taj dan slavi.

«SUZA DOLINSKA»  Na kraju našeg razgovora imate li što poručiti  Bosanskogradiščanima i Dolincima?

IVICA KOVAČEVIĆ: Svima upućujem iskrene čestitke u povodu dolazećih blagdana i sve pozivam da češće navrate na župnu kavu nakon sv. mise u Bosankoj Gradiški.

 

(više…)

Ljupko i Ljuba Ćorković

PEDESET GODINA ZAJEDNIČKOG ŽIVOTA LJUBKA I LJUBE ĆORKOVIĆ

Druga je polovica studenog. Hladno je, baš kako i priliči ovom mjesecu.U Novoj Gradišci smo, u ulici Ivana Gorana Kovačića br. 191.  Kadgod se spomene ime tog hrvatskog pjesnika misli odu u Dolinu, u vrijeme kada je u njoj  uspješno radilo KUD-o koje se tako zvalo.

Večeras nećemo biti u Dolini (izuzev u mislima) ali ćemo se družiti s Dolincima.

 

U kući smo Ljubka kojeg zovemo i Ljuban i Ljube Ćorković. Dok budete listali, ovaj, 25. broj suze oni će obilježavati 50 godina zajedničkog života. To i jest razlog našeg dolaska. Došli smo poslušati još jednu  nedovršenu  životnu priču.

Evo je: Ljubko je rođen 20. prosinca 1936. godine u Donjoj Dolini, od oca Ive i majke Jule rođ. Marinović. Njihovi roditelji su imali osmero djece. Adama (1946.) koji je  poginuo kao petnaestogodišnjak u prometnoj nesreći na  banjalučkoj cesti (1961.), a početkom ove godine, 7. siječnja  je umro Filip – Piljo koji je rođen 1948. godine. Sahranjen je u Krivaju kod Požege.

Najstarije dijete u obitelji Ive i Jule je Anka (1934.) udana za Iliju Kneževića u Donju Dolinu (sada živi u Okučanima), Jelena (1935.) udana za Matu Kalizana u Slavonsku Dolinu, Justinu udanu za Dragana Oršulić u Novo Selo (sada žive u Ljupini), Matu Matana  (1942.) i Branka (1944.) koji također žive u Ljupini.

Ljuba je rođena 10. travnja 1934. godine, također u Donjoj Dolini – Proševici od oca Milivoja Oršulića i majke Mare rođ. Musić kao najstarije dijete u obitelji. Poslije nje se je rodila Jelena (1935.)  koja će se udati za Marka Kovačevića u Donju Dolinu, a  odseliti će u Zagreb, Anku (1937.) umrla kao djevojčica od petnaest godina, Dragicu (1940.) udanu za Ivu Terzića koji su iz Donje Doline doselili prije rata u Novu Gradišku u istu ovu ulicu I.G. Kovačića. Nikola je rođen (1944.) godine, Sofija (1947.) udana za Dragu Kneževića koja sada živi u Ratkovcu i najmlađi Zvonko (1950.).  Zvonko i Nikola žive u Novoj Gradiški  također u ovoj ulici.

Jedan je rat ostao iza njih, onaj Drugi svjetski. Ratne nevolje su prošle,a druge neminovno došle. Jedna od njih gospodarskog karaktera.  U sirotinji čovjek brže zrije.

 

KĆERKA KATICA I NJENA OBITELJ

Godine 1956. Ljubko odlazi  na odsluženje vojnog roka u Užice. Po povratku iz vojske, na treći dan Božića, dakle 27. prosinca 1958. godine, oženit će Ljubu. Sudbeno su se vjenčali u Mjesnom uredu Dolina, u tzv. Državnoj kući. Početkom iduće godine će svoj brak zapečatiti i u župnoj crkvi u Gornjoj Dolini.

Nakon vjenčanja, živjeli su godinu i pol dana u roditeljskoj kući, a onda su se osamostalili. Potkućnicu su dobili od Ljubanovog oca Ive. Svojim marljivim  radom su napravili kućicu u kojoj će živjeti dok nisu stvorili uvjete da naprave, drugu zidanu.

Ljuban je radio u Vodnoj zajednici prilikom obnove  obrambenog nasipa od poplave, a kada se je osnovala Zadruga u Donjoj Dolini počeo je  u njoj raditi, u  početku  sezonske poslove, da bi u stalni radni odnos bio primljen kada je na njeno čelo došao Joško Kovačević i na Mestanju u Gornjoj Dolini osnovao farmu krava.

U braku će im se roditi petero djece od kojih će troje ostati u životi. Najstarija je Kata Katica rođena 1961. godine.  Udana je u Novu Gradišku za Željka Krnjajić i imaju dvoje djece: Nikolina rođena 31. ožujka 1998. godine i Kristijan  rođen  20. ožujka 20. ožujka 2001. god.

Nakon tri godine rodit će se Ivan, dakle 1964. godine. Oženio je Silvanu Kovačević iz Novog Sela kćerku Marka i Anke. I oni imaju sina i kćerku Alena rođenog 1990. godine i Ivanu rođenu 1995. godine.

 

SIN MILENKO I NJEGOVA OBITELJ

Milenko se rodio 1968. godine. Oženio je Gordanu, kćerku Ive Š Šokić i Janje. I njih je Bog obdario s  kćerkom Meri rođenom 1991. godine  i sinom Ivanom rođenim 1998. godine.

Nakon izvjesnog rada u Zadruzi, Ljubko odlazi, zbog bolje zarade  u Novu Gradišku, odakle će  u listopadu 1969. godine otići u Njemačku u grad Frajburg. Među prvim Dolincima je Ljuban imao papire, ali zbog bolesti koja je završila operacijom odlazak na privremeni rad je odgođen za godinu dana.

Zbog krize koja je uzdrmala firmu u kojoj je bio uposlen, nakon dvije godine dolazi kući, ali nakon 6 7 mjeseci ponovo odlazi u Njemačku ali ovoga puta u grad Murnau gdje ostaje punih dvadeset godina, kada 1998. godine stiče uvjete da ide u mirovinu. Imao je 63 godine.S njim je od 1991. godine u Njemačkoj bio i Milenko kojeg je uposlio  na crnou svojoj firmi.

Tako bi završila ova priča, da nije došlo  ono, što je donijelo toliko suza i nanijelo još više zla i nevolje. I nad dolinskim selima su se nadvili oblaci neizvjesnosti i nevolj. Uslijedila su zastrašivanja, prijetnje, palenje kuća, ubojstva Noći su se provodile skrivajući se po šumarcima i živicama, uglavnom  što dalje od kuće. Nakon okupacije Stare Gradiške i tog dijela Slavonije, Marko Kovačević dolazi iz Austrije, gdje je živio i radio, po Ivana, Silvanu i Alena i odvodi ih k sebi.

O svim tih strahotama Ljuban i Milenko, koji su bili u Njemačkoj, telefonom su informirani. Uza sve to,  dok je rat bjesnio u Hrvatskoj, oni su za Božić, autobusom preko Mađarske, Srbije i Bosne došli  doma. Ljubko ostaje do Tri kralja. Tada se još nekako moglo preko Save pa se je čamcem prevezao a u Slavonskoj Dolini ga je čekao šurjak koji će ga odvesti autom u Novu Gradišku odakle će produžiti u Njemačku.

Sa svojim najdražima, koji su ostali u Donjoj Dolini: suprugom Ljubom, kćerkom Katicom, sinom Milenkom, snahom Gordanom i malom unučicom Meri vidjet će se tek nakon godinu dana, na treći dan Božića 1992. godine, kada su razmjenom došli do Dragalića.

Kako je Ljubko  za njih napravio papire u Njemačku, u Hrvatskoj su se mogli zadržati samo pet dana kod Ljubinog   brata Zvonka,  tek toliko da se oporave od svega proživljenog i da se u konzularnom predstavništvu u Zagrebu ovjere dokumenti, a onda su nastavili put u Murnau.

Iz Doline su stizale sve tužnije i obezhrabrujuće vijesti, a time su  i izgledi za povratak u nju bili sve manji. Ljuban je odlučio kupiti kuću u Hrvatskoj. Kako je u ulici Ivana Gorana Kovačića njegova  rođakinja  Angelina, kći pok. Ivice i Anke Manko, imala kuću, a udana je  za Matu Legina i žive u Rijeci, dogovorili su se da će je kupiti. Bilo je to 1995. godine. Odmah se je pristupilo njenom uređenu, tako da su se stvorili uvjeti za uselenje u nju. Naime, kako u Njemačkoj nisu imali vizu za boravak, prvo Katica 1997. god., a potom 1998. god. i Milenko s obitelji dolaze tu živjeti.

Katica će se  po dolasku u Novu Gradišku  u nju i udati, a Milenko će  ishoditi papire pa će otići na rad u Italiju gdje i danas radi, a u međuvremenu je napravio kuću u novogradiškoj ulici Ernesta Purgarića.

Ivan je ostao u Austriji gdje je dobio  radnu vizu, a obiteljsku kuću je napravio u Novskoj. Iako je Ljubko 1998. godine otišao u mirovinu, on i Ljuba će Njemačku napustiti u listopadu 2000. godine i tada doći u Novu Gradišku. Uspjeli su traktor i još neke stvari dobaviti iz Donje Doline, koji su zahvaljujući dobrim ljudima sačuvani od pljačke.

Obiteljska kuća u rodnom selu je sada prazna, a prije su živjele izbjeglice iz Jurkovca. O povratku, na žalost,  više nitko i ne razmišlja, tek se povremeno tamo ode.

Život je krenuo  drugom kolotočinom, ne onom kojom su oni željeli i htjeli, ne kako je po Božjoj pravdi, nego onako kako su dušmani odlučili. Tako su i ovu 50-etu obljetnicu zajedničkog života trebali u rodnom kraju obilježiti, međutim

Na kraju našeg razgovora rekli su:  Dolincima i čitateljima Suze dolinske radostan i sretan Božić, kao i Novu 2009. godinu želimo, uz poruku da se rodnog kraja nikada ne odreknu niti ga  zaborave.

 

O Mom Raju

Postoje mjesta koja nas, i kad mi njih napustimo, nikad ne napuštaju. Poput biljaka iščupanih iz zemlje mi nosimo sokove koje smo upili iz njenih dubina i oni nas, othranivši nas, jednom zauvijek oblikuju ta o tlu ovisi što na njemu uspijeva, i kakvo je to, i kakve plodove donosi.
Poput prvih ljudi, svatko od nas kad tad biva istjeran iz raja svoje nedužnosti zbog svoje stvarne ili nametnute krivice pa bila ta krivica i u tome što je upravo nema. No, kao što prvi ljudi nikad ne zaboraviše onu prvotnu rajsku radost, tako nitko od nas ne može zaboraviti svoj raj jer je njegov, i svoju radost jer ju je imao; poslije svaka druga nosi privid te ishodišne.

O tome se tu i radi. Ja sam imao svoj raj i iz njega sam protjeran, samo što nikad ne ću shvatiti u čemu je bila moja krivnja i što nisam razumio zašto nitko nije tražio opravdanje dok je na ulaz tog istog raja umjesto anđela s plamenim mačem postavljao nekakve čudne spodobe s vatrenim oružjem, a u njega naseljavao još čudnija bića koja se za sebe usuđuju kazati da su ljudi. Čudni su to ljudi bez ljudskosti.
Postoji li istina, onda je u ovoj priči istina to da vrag voli parodiju, a najveća mu je zanimacija izobličavati tuđe rajeve u nastojanju da ih pretvori u pakao. No, jedini problem mu je taj što nam je Bog bio milostiv pa je, stvarajući nas, dao da dio raja nosimo u sebi i da taj dio jedino mi sami možemo iz sebe istjerati, ali nas iz tog djelića ne može nitko.
Tako sam i ja, protjeran iz raja, zauvijek ostao s komadićem njega u sebi pa kad je najgore i kad me težina progona zaboli krišom svrnem svoj pogled u dubine poznatog mi predjela, u širine gdje još ljubav, radost i mir vladaju, gdje su ljudi dobri ili se barem trude to biti, gdje se djeca znaju igrati mira, a ne rata, tamo gdje trčim livadama djetinjeg zanosa dok mi baka plete i stavlja na glavu vijenac od nikad više viđenog cvijeća nevinosti, gdje s didom tjeram krave na pašu, gdje se u čamcu vozim prostranom ravnicom Save, gdje trčim šorom i vičem znanim i neznanim, u znak pozdrava, ono do neprepoznatljivosti dovedeno, a opet drago i milo Falj´n Is´s. I doista hvaljen, jer mi je dao takav raj i da se u njemu rodim.
Kad je najteže ponirem u jezgru sebe samog, tamo u ishodište svoga korijenja, u sjemenje koje je, uz sve krasote, sadržavalo i blaženo neznanje kako se Zlo može i u raj uvući…
Kažu da nas početak života i ono što tad doživimo obilježi za čitav život, a ako vjerujemo da živimo vječno, to znači   za čitavu vječnost. Meni je drago i zahvalan sam Bogu što mi je dao takav biljeg nositi, jer nije li veličina patnje poslije izgona to veća što je veća ljepota raja iz kojeg smo istjerani? Možda je to cijena doživljene neprocjenjivosti?
Ja sam imao imao svoju Dolinu rajsku dolinu i dolinu suza, objedinjene u jedno; sazdan u njoj dok danas ja nju u sjećanjima zidam u sebi; i tko je može u meni porušiti, tko može šta u njoj zapaliti? Tko može ubiti ili u smrt otjerati one koji u Nebeskoj Dolini i u mom srcu i sjećanju žive?
Vrag i njegove sluge uvijek čine sve da raj pretvore u pakao, no na kraju oni su ti koji ostanu u toj pakotvorenosti, osuđeni da trunu u svojoj ispraznosti i guše se u vlastitoj napuštenosti i od Boga i od Ljudi ljudi s velikim slovom.
Imao sam svoju Dolinu i još uvijek je imam, imao sam svoj raj i još ga uvijek nosim u sebi dok postojim, do u vječnost. Sve što ja jesam poniklo je iz nje, sve što ću biti u njoj ima svoj korijen, u njoj sam prvi put vidio da i kad kiša pada Sunce može sjati, ona je bila moj prvi smijeh i moj prvi plač i ma koliko bio daleko od nje Dolina će uvijek biti najbliža mom srcu. Ta, to je moj raj…

Ivan (Luke) Tomić, Gornji  Bogićevci

(više…)

Svesrdni i zdušni poziv tebi i svima tebima

U nama je vječno traganje za Beskraje,
za nečim  što će nas sasvim ispuniti,
i to zauvijek (Bosmans)

SVESRDNI I ZDUŠ NI POZIV TEBI I SVIMA TEBIMA

Pjevam sebi i o sebi
pjevam tebi i o tebi:
draga sestri i prijateljice,
i dragi brate i prijatelju!

Ne pretvaraj smrt u smrt!
Ne obzivađaj se u sebe unakaženoga i izbezumljenoga
umjetnim zidom zbog toga i od toga!
Na Uskrs je smrt prestala biti Smrt,
jer je pobjeđena posljednjim i najvećim Isusovim čudom uskrsnućem!
Sada je smrt Nesmrt!
“Past će sve daske međ četiri crnolakirane daske” (M. Krleža).
Smrt više nije poništenje života,
već preobražaj smrtnika u besmrtnika!
I postala je ključ u vrata
i otvoren prolaz kroz njezin mračni tunel
u sasvim ispunjeni novi živiživcati nadživot
savršene sreće i svjetlosti
kao potpuno ostvarenje Saveza između Boga i čovjeka.
Postala je tajanstveno samo Bog zna kada, gdje i kako –
susretište i istodobno rastavište
zemlje s nebom
prolaznost s vječnošću
i ovdašnjost s tamošnjošću.
Postala si napokon dugoisčekivani jedva dočekani
moj slavodobitni ulazak, i to zauvijek,
u svijet nesmrtnosti.

Da opet sam samcat, kako si rođen,
kako putuješ, kako i umireš,
i sa svojom, do tad nedokučivom
blaženom vječnošću,
s usklikom:
“Zbogom ti, moja smrtnosti!”
a s božanskom dobrodošlicom (Mt 25,21)
U ime Uskrsloga Krista i vlast6itoga iskustva
s onoga svijeta,
uvjeravam Te sa stopostotnom sigurnošću,
Tebe, stopostotni nespretniče i nesmrtnice,
da si samo to Ti, baš Ti,
i tako još jedan novi Sveti, zasad još tu,
u predživotu, s visokim postotkom svetosti
u zboru SVIH SVETIH!

                                                                          Don Tvrtko Tadić

 

(više…)