Mjesec: siječanj 2011.

MAJKA BOŽJA JASENOVAČKA

JASENOVAC je mjesto na lijevoj obali Save nasuprot ušća Une u Savu. Prvi spomen tog mjesta je 1334. godine u Kanonskoj vizitaciji Zagrebačke biskupije gdje se kaže da Jasenovac pripada Dubičkom arhiđakonatu. Bila je u selu drvena kapelica s drvenim temeljima posvećena sv. Erazma koja je srušena i ponovo izgrađena. Godine 1710. je osnovana župa koja je posvećena sv. Nikoli biskupu kao i kapelica koja je bila u njoj. U kapeli je bio glavni oltar sa slikom Sv. Nikole i dva pokrajna oltara Blažene Djevice Marije i sv. Roka. Kapela nije imala zvono, a prvo zvono dobila je 1718. godine na dar od turskog bega koji je prešao na katoličku vjeru, jer je on kao dijete u turskom pohodu i osvajanju iz ovog kraja odveden u Tursku. Oteli su ga janjičari i tamo ga odgojili. Kasnije se njemu vratilo sjećanje tko je i odakle je i tako pređe, tj. vrati se svojoj vjeri. Čak se i oženi katolkinjom te na dar pokloni ovo zvono. Sačuvano je i nalazi se na zvoniku župne crkve.

Prva župna crkva od opeke sagrađena je 1829. godine u baroknom stilu što je onda bio uvjet gradnje od strane carske vojne vlasti Austro-Ugarske koja je i financirala gradnju. Župna crkva je posvećena sv. Nikoli, jer su Jasenovčani bili brodari a tu je nekada bila i velika luka. Iste godine osnovan je i župni pjevački crkveni zbor i kupljena prve orgulje. Od tada gotovo neprekidno (osim u ratu 1991. – 1995.) crkveni zbor aktivno djeluje. (Obilježena je 180 godina postojanja zbora i tom prigodom tiskana monografija o njegovom uspješnom radu).

Ovo mjesto i ovaj jasenovački kraj od davnina je poznat po štovanju Majke Božje i naša crkva je već više od stoljeća hodočasničko mjesto gdje se vjerni narod okuplja štujući Majku Božju dolazeći pred njen zavjetni kip i oltar. Zavjet Majci Božjoj vjerni puk obavlja na blagdan Velike Gospe – 15. kolovoza, što pokazuje veliki dolazak hodočasnika iz bliže i dalje okolice, svake godine. Ove, 2010. godine župa Jasenovac proslavila je na blagdan Velike Gospe 300 godina postojanja u nazočnosti više tisuća vjernika. Misno slavlje je predvodio požeški biskup msgr. dr. Antun Š kvorčević sa brojnim svećenicima.

Vrhunac slavlja je velika procesija kroz ulice Jasenovca sa zavjetnim kipom Majke Božje, što je po nekadašnjem običaju uveličali i mnogobrojni vatrogasci sa svojim zastavama. Zvonjavom zvona i marijanskim pjesmama iz više tisuća grla sve je rečeno.

Suze radosnice nitko nije skrivao jer to bijaše događaj za pamćenje kako naša Jasenovačka Majka Božja prolazi ulicama

Š tovanje i zavjeti Majci Božjoj od davnina su ovdje poznati. Velike pomoći koje je Ona pružila svome puku ne zaboravljaju se.

Evo nekoliko događaja koji su zabilježeni u povijesti Jasenovca:

Turska osvajanja i prodori iz, okupirane, Bosne u Hrvatsku bili su česti i krvavi zbog njihovih zločina. Godine 1513. Turci su prešli rijeke Savu i Unu i krenuli prema zapadu. Na blagdandan Velike Gospojine, 15. kolovoza, kod Jasenovca prema Dubici, hrvatski ban Petar Berislavić, zaposjedne boj s Turcima u kojem hrvatska vojska uspješno porazi Turke, a što ne pobije u boju to se utopi u rijekama Uni i Savi bježeći natrag u Bosnu. Ban Berislavić bio je odani štovatelj Majke Božje i vjerovao je u njenu pomoć jer je to bilo i na njen dan Veliku Gospu. (Ovaj događaj je zapisan u knjizi Povijest Hrvatske autora Tade Smičiklasa i Vjekoslava Klaića).

Od tada počinje u Jasenovcu štovanje Majke Božje.

Događaj koji se zbio također na Veliku Gospu 1761. godine u Jasenovcu, opet govori o pomoći što je pruža Majka Božja a zapisan je u svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici. Tu ima velika zidna slika a ispod slike piše: MARKO BANIĆ, UTOPIVŠ I SE U SAVI, OŽIVI NA ZAGOVOR MAJKE BOŽJE 1761. GODINE

Tada je osnovana i Bratovština Majke Božje u Jasenovcu, koja na žalost danas ne postoji.

Evo još jednog događaja gdje je po zagovoru pomogla Majka Božja. Bilo je to 1898. godine: Jedan mještanin M.M. vozio je u zaprežnim kolima voz sijena iz livade kući. Prilikom prelaska željezničke pruge konji su se uplašiše parna lokomotiva i sletili s ceste u kanal. Kočijaš izlomljeni u smrtnim mukama je zaziva Majku Božju u pomoć, obećavši da će na ovome mjestu podići KRIŽ i za života paliti luč kao znak zahvale samo da preživi. I bi tako. Preživio je i ozdravio. Križ je postavio koji su i njegovi nasljednici održavali a mještani ga štovali sve do 1946. godine kada je uoči Spasova te godine misteriozno nesta. Postavljen je novi koji je ubrzo srušen i tako još dva puta, a zadnji puta za vrijeme okupacije Jasenovca u Domovinskom ratu. Nakon Vojno-redarstvene akcije “Bljesak” novi križ je postavljen na starom mjestu, da bi nakon šezdeset godina (2006.) jedan mještanin dobije anonimnu dojavu kako se u njegovom zatrpanom bunaru nalazi križ koji je nestao 1946. godine. Čovjek s čudom ali u vjeri otkopa bunar i na dubini od 6 metara našao križ s korpusom. Neko ga je pekla savjest i priznao je svoj zločin. Sada se nalazi na obnovljenom bunaru u kome je nađen.

1913. godine u Jasenovcu vladala je zarazna bolest koja je poput kuge odnosila živote. U vrijeme žetve žita, zbog pomora, nije imao tko raditi. Okupi se devet djevojaka i svojom molitvom i zavjetom Majci Božjoj i sv. Roku posteći sve te dane i izmoliše pomoć Majke Božje. Bolest je prestala harati, narod odahnu ali ne prestade moliti.

Godine 1914. je i u Jasenovcu je uslijedila mobilizacija. Hrvatski mladići odlaze a njihove djevojke, njih 9 opet se zavjetuju Majki Božjoj jasenovačkoj i uz molitvu traže pomoć Majke Božje da se sretno vrate mladići iz rata. I vrtili su se.

I 1991. godine, kao i svake prethodne, žene su čistile i uređivale Crkvu za nadolazeći blagdan Majke Božje Veliku Gospu. Stavljajući cvijeće pred Gospin kip na glavnom oltaru jedna od njih Jela Mačković Skulina zamjetila je nešto čudno. Gospin kip ima orošeno lice. Na njemu su bile kapljice poput suza. I ostale četiri nazočne: Marija Jurić Tunjicina, Ana Pirija, Kata Đilas (orguljašica) i najmlađa među njima Mihaela Mačković su vidjele suze.

Najstarija među njima, premda iznenađena veli: žene moje naša Gospa plače! Njezin plač nešto govori ili upozorava, da bi se ovdje moglo nešto gadno desiti. Bilo je 13. kolovoza 1991. godine. Ubrzo i ove prostore zahvati rat. Crkva je u listopadu te 1991. godine razrušena, hrvatski dio Jasenovca spaljen i opljačkan, narod prognan.

Po povratku iz prognanstva 1995. Gospin kip je nađen oštećen u ruševini. Restauriran je i postavljen ponovno na svoje mjesto na oltaru. Gospin plač je govorio o zlu koje je došlo

U tjeku rata kapele u selima župe su također sve srušene. Obnovljene su osim u selu Višnjica. Župna crkva Jasenovac je poznata po velikom baroknom oltaru iz 1714. godine koji se restaurirao i u dijelovima vraća u Crkvu.

Od početka XX stoljeća crkva ravnopravno nosi naziv sv. Nikole i Blažene Djevice Marije.

Od 2002. godine u Jasenovcu se na žalosni petak, (uoči cvjetne nedjelje) održava svake godine misno slavlje predvođeno msgr. dr. Amtunom Š kvorčevićem, požeškim biskupom i svećenicima. To jeste spomen na sve stradale u svim ratovima i u logoru Jasenovac, a posebno za sve hrvatske branitelje 1991.- 1995. , koja završava u večernjim satima procesijom uz zapaljene svijeće. Tada se u procesiji nosi “crni križ” napravljen od nagorjelih greda iz crkve i kipom Majke Božje ulicama Jasenovca.

Župa ima oko 1500 vjernika katolika. Upravitelj je vlč. Mario Cimbal. Zvonar i sakristan je Mijo Mićo Mačković Skula nastavlja obiteljsku tradiciju.

JASENOVAČKA MAJKA

O Majko, Majko

nebeskog raja.

O Majko,

jasenovačkog kraja

Tebi zavjet dajemo

molitve Ti šaljemo.

Baci pogled

zrake sreće

Ti si naše

rajsko cvijeće .

Otvori nam

raja vrata

kraljice Hrvata.

Mijo Mićo Mačković Skula

40 GODINA KAPELICA SV. ANE U NOVOM SELU

Naseljeno mjesto Novo Selo u postojanju od devedeset godina, od kada se prvi puta spominje, pamti tri križa i kapelicu. Jedan je bio u donjem dijelu sela – na Jazmaku pored kuće Vlatka Lajka Oršulića, a drugi preko puta od kuće Mate (Ante) Vonić.

Treći je bio “u Matkovićima” preko puta kuće Mate Matkovića “pod jablanovima” jer su tu bila dva jablana. On je izgrađen pred sam početak II. svjetskog rata, a gradio ga je majstor po prezimenu Krpan dok mu je Kuzman Matković pomagao. Prizemlje tog “stalka” za križ je zidan od pečene cigle, a gornji dio od ćerpića i “umuljan” zemljom, okrečen, a na vrhu postavljen križ. Srušen je nakon II. svjetskog rata.

Ovaj kod Vonića nema pismenih tragova kada je izgrađen, ali prema pričanju najstarijeg mještanina Novoga Sela Kuzmana Matkovića (1924.) izgrađen je sa samim nastankom Novog Sela, a to je oko 1920. godine.

Za vrijeme II. svjetskog rata, vjerni puk toga sela se je okupljao oko obadva križa i svakodnevno molio da ratne strahote što prije prestanu, a oni koji su otišli u rat da se vrate kućama.

Odmah po završetku rata, iz susjednog, pravoslavnog sela su dvojica muškaraca, razbili “tučeni” križ koji je zamijenjen drvenim i tako je bilo do početka nedavnog rata u Bosni i Hercegovini. Tada su ga uniformirane osobe srušile i odgurale u obližnji šumarak. Zbog sigurnosti za osobni život, nitko se tom barbarskom činu nije se usudio suprotstaviti. Budući da je1992. godine počeo egzodus i mještana Novog Sela, ostaci križa su ostali zarasli u šipražje.

Tu su se o Spasovu i nekim drugim blagdanima pored njega služile sv. mise, a ujedno je obavljan i blagoslov polja. O jednom takvom blagoslovu imamo kraći zapis u u Knjizi crkvenih računa župe Dolina, za 1945. god. na str. 107. piše: . . . 9. lipnja (1945.) na Duhove bila je misa u Novom Selu kamo smo pošli u procesiji /od Gornje Doline) i putem obavili blagoslov polja. Pod sv. misom se sakupila lemojzina.â€

Nemamo nikakvih pisanih tragova ni za križ na Jazmaku. Od Ive (Lajka) Oršulića saznajemo da je kapelica manjih dimenzija oko 1,5 X 2,5 m bila pored njegove kuće prema gornjem dijelu sela. Zbog ruševnog stanja u kojem se je nalazila, šezdesetih godina je premještena s druge strane kuće, prema Jazmaku.

Kada je imenovan za župnika vlč. Stjepan Guberac 1967. godine o Spasovu su se služile sv- mise na Jazmaku.

Godine 1991. banjalučki biskup msgr. Franjo Komarica s tadašnjim župnikom preč. Kazimirom Višaticki, o. Marinom Mandićem i (tada) dolinskim sjemeništarcem Damirom Š Šokić je pohodio kapelicu u Novom Selu gdje su ga dočekale obitelji Oršulić i Knežević.

Ova kapelica zvana križ na Jazmaku je uklonjen nakon što je 1971. godine izgrađena kapelica i posvećena sv. Ani.

Kapelica je izgrađena zalaganjem vlč. Stjepana Guberca, tadašnjeg dolinskog župnika na zemljištu koje je kupljeno od Florijana Oršulića. Gradio ju je Anto Tunja Stipančević iz Gornje Doline po nacrtu one iz Donje Doline. Njena duljina je 5,50 m s dodatkom 2 m betonske nadstrešnice, a širina je 3,45 m.

Do posvećenja kapelice sv. Ani u Novom Selu se slavilo Spasovo a od tada uz Spasovo i sv. Ana.

Zadnji puta je u Novom Selu u kapelici sv. Ane slavljena sv. misa na Spasovo 1992. godine, a na sv. Anu te iste godine okupatorska vojska to nije dozvolila pa je sv. Ana proslavljena u župnoj crkvi Gornja Dolina. Msgr. Kazimir Višaticki je za tu zgodu odnio iz novoselske kapelice sliku sv. Ane u župnu crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gornju Dolinu.

Kapelica Sv.Ane Danas

Lov na somove

RIBARSKE PRIČE

IZ DOLINSKOG KRAJA U PROŠ LOSTI LOV NA SOMOVE

Soba je tijesno popunjena mrakom i ustajalim zrakom. Na prozorima je tražio znake zore. Osjeća da je naspavan, ali ga sobna hladnoća poslije davno ugasle peći i, posebno, prisutna tama još zadržavaju pod pokrivačem.

Učestali i sve prodorniji pjev horozova ga je prekinuo u rasplitanju detalja sinoćnjeg plana za odlazak u ribolov. Bio je to pjev glasonoša koji svojim biološkim satom nepogrešivo osjećaju da zora prelazi u jutro i nikakva magla ih ne može zbuniti.

U nježnoj želji da ne prekine suprugu Julu u njenom snu začinjenom blagim puktanjem, kao ni sinčića Danu koji se u bešici kraj kreveta maloprije nešto promeškoljio i opet produžio miran san, Ivo se lagano iskrao iz okrilja tople postelje. Još sinoć je pripremio ribarski pribor za današnji lov: male i velike ostve i vlak trbok. Kuzo je stavio kraj peći da se malo prosuši, te je sada u njega stavio dobar komad ponjave kanjurače, da se nađe pri ruci, jer je rano proljeće ove godine nekako vrlo hladno; u prikrajcima Gostinje u jutarnjim satima redovno se vide ledeni srševi, a tu je, evo, i izuzetno gusta magla koja produžava trajanje noći i ne dozvoljava da se, prema očekivanju, na bezoblačnom nebu ukaže sunce, makar bilo i «zubato».

ANTO ORŠ ULIĆ u Zemaljskom muzeju Sarajevo uz čun, trbok i druge ribarske alatke iz Donje Doline (Foto: Ivo (F) Oršulić)

Nakon što su u kuzo stavljeni rezervni priglavci, te zamotuljak kukuruze i zastrug sira sa dva komadića dobro prosušene šarene slanine, Ivo je iskoračio na trijem, u maglu. Naslijepo je uzeo veslo i botur, te ostve i vlak i uputio se kroz tijesto magle, gotovo nasumice, između šljiva do međe, pa dalje do Gostinje i vrbe za koju je privezan čun.

U tišini magle koja ne dozvoljava ni naziranje obzorja ovog jutra, veslo se oglašavalo mekanim mljackanjem po vodi i potiskivalo je čun površinom koja se stapala sa maglom; na momente se doimalo da čun plovi na jastuku magle iznad vodene površine. Nizak vodostaj osigurava vožnju u željenom smjeru do Mature, gdje se u ovo doba godine i sa ovakvim vodostajem mogu loviti somovi. Ne vidi se prst pred okom, što se ono kaže, ali sužene vodene površine ne daju da se zaluta. Čun se lagano šulja kroz maglu, bez žurbe. «Ovog jutra će rasturanje magle, izgleda, poduže potrajati, a za planirani ribolov u virovima Mature potrebno je vedro nebo, slično kao jučer. Ma, ako se magla počne rasturati, a ne dizati, onda će biti dobro. Vjerujem da će tako biti ovog jutra», optimistički Ivo zaključuje svoje razmišljanje i nastavlja odmjerenim zaveslajima. Klizi čun sada već dubljom vodom Jarka na Jazmaku, odakle će do Buboljka na jugu Pogorla i istočnih dijelova Jaruge biti potrebno poprilično vremena. Osim magle, vožnju usporava i nailaženje na mnogo polomljenog nižeg i pogotovo mlađeg rastinja, jer je protekla zima (1926./27.) započela rano i oštro, i to u vrijeme visokog unutrašnjeg vodostaja, pa je led u toku opadanja nivoa vode kršio gotovo sve što je imao u svojim kandžama.

Trbok ribarska alatka iz Donje Doline u Zemaljkom muzeju Sarajevo (Foto: Ivo (F) Oršulić)

Nešto malo ispred Proševice počinje se uočavati bliži okoliš i sada je već bilo lakše odlučiti kamo usmjeriti vožnju. Južnije od «gradine» u Proševici voda Jaruge je dublja i šira i otvara prolaz prema malim virovima na Maturi, prvom odredištu ovog jutra. Dok je čun klizio nedaleko od šipražja proševičke «gradine», Ivi su misli odšetale u unutrašnjost nevelikog uzvišenja. Tamo u tmini se sapliću i zastaju. Ali ubrzo, potom, počinju se rojiti pitanja: «Je li ovo neka mala prapovijesna gradina? Je li to jedna od malih prapovijesnih gradina u našem području koje se još nalaze na dva mjesta južnije od Novog Sela, uz Brzaju (blizu kuće Vase Topića – Tuckala i zapadnije, na njivi Vinka Kneževića)? Ima li ona veze sa onim što neka ovdašnja legenda govori, da je usko vezano sa Gradinom u Donjoj Dolini? Da li su Japi, žitelji Gradine u Donjoj Dolini, pobjegli ovamo u Proševicu podzemnim tunelom, kada su se našli u dugotrajnoj opsadi od strane jačeg neprijatelja (kako kazuje legenda), ili su to samo njihova redovna obitavališta u vrijeme kada je tako nešto vodostaj Save dozvoljavao? Ma, Japi su se, vjerojatno, morali baviti ne samo ribarstvom, nego i poljodjelstvom i lovom na sitnu i krupnu divljač, pa su im u tu svrhu služile svojevrsne nastambe, kao što su ovakve male gradine?» I tako su se nizala pitanja koja su budila maštovito razmišljanje i podugo iza prolaska kraj proševičke «gradine», jer je čun mirno puzio vodenom površinom iznad koje se sada već magla dobrano rasturila u rasute vrbike i ledom skršeno šiblje, a naročito su je, poput kakvih ogromnih usisnika, privlačili čestari ispod stoljetnih stabala prostranog staparskog luga. Tu, u sjenovitim gustišima, čekat će ona slabljenje sunčeve svjetlosti, pa već u rano predvečerje beščujno izmiliti i ubrzo ponovo ovladati cijelim okolišem.

Sa površine Mature još su se dizali razrijeđeni pramenovi pare, dok je čun mirno uplovljavao. Dalje je, nekako svakim trenom, sunčeva svjetlost ovog hladnog jutra sve potpunije zavladavala nad krajolikom.

U jednom od plićih virova prozirnost vode je omogućila da se u udubljenjima obale, ispod ispratog spleta korijenja stabala koja gornji dio obale Mature čine čvrstim, primjećivalo lagano pomjeranje tamnih oblika. Iskusnom ribolovcu je bilo jasno da se tu može naći neki som. Pripremio je vlak trbok i lagano postavio nizvodno od fiksirane rupe u obali, a manjim ostvama je ciljao jednog od dva uočena soma. Ostve su se ljesnule u kontaktu sa površinom vode, a istovremeno je držak vlaka u lijevoj ruci snažno zadrhtao i ruka je, gotovo po inerciji, potegnula plijen. Tek kada se u čunu zapraćakao som dobro sapleten vlakom, Ivo je bacio pogled u pravcu malo prije ustremljenih ostvi. U prvi mah ih nije vidio, mada je znao da tu negdje moraju biti, jer su teške i voda ih ne može odnijeti. Malo potom je, ipak, ugledao dršku poduboko ispod vodene površine, koja je bila u gotovo polegnutom položaju. I kada je krenuo da znatno dužom drškom velikih ostvi podigne male ostve, uočio je da se neobično pomjeraju i odmah shvatio da one drže svoj plijen koji ih je povukao u uvalinu ispod korijenja. Nakon što je dugim boturom dobro razmaknuto korijenje, precizno pogođeni som je to iskoristio i sa još nešto posljednje snage trgao se u bijeg. Bio je to pokušaj zakratko, jer se u tili čas iza toga drška ostvi našla na dohvat ruke, pa su se dalje na dnu čuna, dobro umotani u mrežu trboka, bespomoćno trzala dva glavata «mrkalja».

Daljnji lov u ovom, kao i nedalekom drugom malom viru bio bi, praktično, unaprijed izgubljeno vrijeme. Gužva koja se zbila u prvom viru, iako je kratko trajala i ne previše bučno, brzo je signalizirana i sva krupnija riba se sada našla znatno dalje, uzvodno i nizvodno. Čun je, zatim, nastavio lagano da mili, uglavnom nošen vodenom strujom, dok je veslo samo kormilarilo. Nakon kojih trista metara, na domak prvog velikog vira, čun se prislonio uz obalu i Ivo je, očito zadovoljan dosadašnjim ulovom, odlučio malo prezalogajiti. Napriječao je nekoliko suhih grana po vlažnom busenu i na to nabacio višestruko preklopljenu ponjavu, zatim gotovo udobno sjeo. Kuzo mu je poslužio kao mala sinija na kojoj je rasporedio ono što je ponio za jelo. I dok su mu se zalogaji pretvarali u slast, a pogled zadržavao na dosadašnjem ulovu, pomislio je kako će već sutra rano njegova Jula moći krenuti čak do Š vaba, u Topolu. «Samo jedan od ovih ‘mrkalja’, pogotovo onaj veći, napunit će korpu za na glavu i Jula će moći dobro da razmijeni za bijelo brašno, a od Š vaba se, koliko znam, može za ovakvu ribu dobiti i novac.»

Nakon objeda je ispušio dvije cigare krdže, a zatim žustro ustao i skinuo zimski kaput i šešir, te ih zajedno sa svim ostalim stvarima i ulovom ostavio na obali. U čunu je sada imao samo velike ostve, botur i vlak. Polako, nošen vodenom strujom, čun se našao na predjelu velikog virskog kotla. Voda je mjestimice duboka i preko dva metra, ali se šljunkovito dno dobro vidi, dok su priobalne strane sa dosta sjenovitih udubljenja. Već iza prvog laganog džaranja boturom po ogoljelom korijenju ispred udubljenja, sijevnulo je nekoliko omanjih komada i izgubilo se u širini vira i dalje nizvodno.

Mir u viru je, bez ikakve sumnje, bio narušen. Sada ga treba obnoviti tihim i strpljivim čekanjem. Poduprt boturom sa strane, čun je zastao na caklastoj površini. Samo mir i tišina traju, traju Som je vrlo sumnjičav prema neželjenim posjetiocima u njegove zavlačke skrovišta, ali istovremeno i radoznao. I tako je i bilo, strpljenje se isplatilo. Najprije se kao malo zamutila voda ispred jednog udubljenja, a nedugo iza toga se u bistrom dijelu vode najavi krupna glava sa brkovima (ticalima) koji široko lelujaju. I to bi sve, jer se naglo povuče. «Š ta sada? Pa ništa drugo, nego ovako čekati», prosuđivao je u sebi Ivo. «Sunce je sve toplije, pa se ovako da. Vidjet ćemo ko će koga nadmudriti. Samo da ne budem ja gubitnik » Činilo mu se da je tek prošao koji minut iza ovakvog razmišljanja, kad su iz najuvučenijeg udubljenja krenula da lagano isplovljavaju, skoro paralelno, dva gospodara riječnih priobalnih «brloga». Uz dno, maltene pužući, ljuljali su se velikani; rad peraja se nije ni primjećivao. «Ah, pa to su dva ‘junca’, a ne soma», gotovo naglas je pomislio Ivo, blago se osmjehujući. Bilo je vrijeme za akciju. No, kako ih ne uznemiriti? Sa što manje buke, ali vrlo hitro velike ostve su uzdignute i ustremljene u bližeg od već prilično uznemirena oba soma. Pogodak!! Ostve su paralizirale zadnji dio soma, posebno zadnje peraje i rep glavni pogon i kormilo i izgledalo je da je prikovan za dno vira. Drška ostvi je iznad vode samo malo više od pola metra i objema rukama čvrsto naslonjena na čun. Kratko zatišje. A onda se čun počinje lagano okretati oko drške, pa zatim ubrzanije. I sve tako dok je bilo moguće držati ravnotežu. Uslijedio je iznenadni i neočekivano snažan cug, i to u smjeru bočno od čuna, pa se Ivo našao u vodi do pojasa, a gornji dio je van vode, čvrsto uz dršku još uvijek uspravnu. Teret koji su ostve sa drške prenijele na plijen je učinio to da je som potpuno zastao i svojom masom nekoliko trenutaka ribara držao na vrhu uspravnog »jarbola». Trajalo je nedugo (kada se ne priča «ribarski»), samo sedam-osam sekundi, možda i kraće, ali sa puno neizvjesnosti i još više straha od studene vode koja tamo u sjenovitim prikrajcima ima i neistopljenih naslaga leda. Som je u toku ovog prisilnog mirovanja skupio zadnju snagu i zatim, u postupku gotovo svake ribe kada je u životnoj opasnosti, naglo se zavretenio oko svoje osi i iskusnog ribara, zajedno sa ostvima, ostavio u studenoj vodi.

Kao pliska ranjena u jedno krilo, Ivo je samo desnom rukom grabio prema čunu koji je napunjen vodom zastao uz obalu, kakvih desetak metara nizvodno, a lijeva ruka nije ispuštala ostve, na čijim su se zubima, još i nakon izlaska iz vode, zamjećivali određeni ostaci kao svjedočanstvo okršaja koji se netom zbio u velikom viru nazivanom još i velikim kazanom.

Ostve i udice u Zemaljskom muzeju Sarajevo iz Donje Doline (Foto: Ivo (F) Oršulić)

Sretne su okolnosti bile da je na obali bilo nešto suho (kaput, ponjava, priglavci) čime se moglo koliko-toliko zaštititi prozeblo tijelo.

Čun se vraćao kući strjelimice, kao kakav današnji kajak-jednosjed u takmičenju na mirnim vodama. Jurio je i vrlo plitkim prečicama, kad god je to bilo moguće od krša raslinja, što je načinio led minule zime.

U toploj sobi, nakon što je u večernjim satima pojeo i toplu riblju čorbu, Ivo je mirno kroz glavu opetovao slike zbivanja proteklog dana, dok mu se istovremeno, sa blagim trzajima, u uglovima usana urezivao smiješak.

Naredna tri dana je nosio hunjavicu, a povremeno ga je i groznica tresla. Ali i u ovom periodu Ivo nije posve mirovao. U okrilju tople sobe, uz često ispijanje vruća čaja od kupinovog lista, predano je razmišljao o novim ribarskim poduhvatima. Stoga je već ovo vrijeme iskoristio da postupkom pletenja pokrpi nekoliko bubnjeva i popravi još ponešto od ostalog ribarskog pribora.

Anto Oršulić

ČA RUDINI BEĆARCI II

Oj Dolino, moje selo milo

oduvijek si ti hrvatsko bilo,

Oj Dolino ne bih te volio,

da se nisam u tebi rodio.

Oj Dolino, selo si poznato

momci srebro, a djevojke zlato.

Novo Selo i Dolina mala

mila majko bil me tamo dala.

Oj Dolinko tko ti kiklju kroji

da na tebi tako lijepo stoji.

Oj Dolino, morat ću te slikat

Zaboravit ne mogu te nikad.

Oj Dolino i tvoji sokaci,

u tebi su najbolji seljaci.

Sava valja drvlje i kamenje

a Matura momke neženjene.

(više…)

DEVEDESETI ROĐENDAN ŽUPE UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE DOLINA

Tragovi povijesnih zapisa navode nas na zaključak da je sjedište današnje župe Dolina u 17. stoljeću bilo u Orubici. Ona je nestala poslije tzv. Bečkih ratova (1683. 1699.)

Pisati povijest je težak i kompliciran posao, posebno kada se radi o manje poznatim mjestima ili područjima kao što je slučaj s Dolinskim krajem. Ipak, zahvaljujući biskupima – Bosanskim administratorima, koji su nam ostavili svoja izvješća o vizitacijskim pohodima i krizmama u bosanskim župama i mjestima, moguće je barem malo proviriti u prošlost dolinskog kraja kojeg čine sela: Donja Dolina, Gornja Dolina, Novo Selo i Orubica (do 6o-tih godina i Proševica).

Donja Dolina je nadaleko postala poznata po svom pretpovijesnom arheološkom nalazištu i tako na neki način zasjenila druga mjesta ovog kraja .

No da je i Orubica važna povijesna činjenica malo je poznato, posebno kada je riječ o crkvenim prilikama u 17. stoljeću. Imamo izvješća petorice biskupa koji spominju Orubicu:

Izvješće fra Tome Ivkovića biskupa skradinskog i administratora bosanskog iz godine 1630. godine, izviješće fra Jeronima Lučića Biskupa Draviškog i administratora Bosanskog iz 1638. godine, izviješće fra Marijana Maravića biskupa bosanskog iz 1655. godine.

Marijan Maravića dostavio je u Rim 1655. godine Kongregaciji za širenje vjere, a fra Nikole Olovčić biskup đakovački i bosanski je 1675. godine

Sačinio izvješće o pohodu ovih krajeva.

Župa Dolina, svoje korijene ima u župi Ivanjska. Ta župa je početkom devetnaestog stoljeća bila je veoma prostrana. Godine 1813. pokrivala je veliki prostor od Vrbasa do Kozarca i od Save do Jorgića klupa. S vremenom su se od nje osamostalile nove župne zajednice. (Bosanska) Gradiška se je odvojila 1838. godine, a Dolina se odvojena od Bosanske Gradiške 1920. godine.

Prije 1850. godine nije bilo nikakvog sakralnog objekta na području gradiške kapelanije. Služba Božja uglavnom se održavala po grobljima, nekada i kod kuće svećenika, na improviziranom prostoru. Godine 1856. lokalna kapelanija Bos. Gradiška je imala brojno stanje sa slijedećim rasporedom:

Bos. Gradiška 58 obitelji, 256 katolika

Bok (Jankovac) 6 obitelji, 65 katolika

Brestovčina 13 obitelji, 105 katolika

Donja Dolina 7 obitelji, 60 katolika

Gornja Dolina 25 obitelji, 250 katolika (N. Sela tada nije još bilo)

Makovac 11 obitelji, 130 katolika

Ukupno: 125 obitelji, 952 katolika

NA VJEČNI SPOMEN

Nakon mnogih zamolbi koje su upućivane na Biskupski ordinarijat u Banjaluku, tadašnjem biskupu fra Josipu Gariću, ova iz 1919. godine je urodila plodom.

Niti godinu od ovog povijesnog zapisa, dolinska sela će se odvojiti od svoje matične župe iz Bosanske Gradiške. Prije nego što se počela voditi (ljetopis) kronika župe Donja Dolina upisano je pod naslovom AD PERPETUAM REI MEMORIAM!, što bi se hrvatskim jezikom reklo Na vječni spomenâ€.

Dekretom preč. Biskupskog Ordinarijata u Banjaluki od 03. V. 1920. broj 558, odcjepljuje se Gornja i Donja Dolina od svoje matice župe Bosanska Gradiška i osniva se nova župa DOLINA kojoj se utjelovljuju spomenuta dva sela. Prvim župnikom Doline imenuje se Ivan Martinović, bivši župnik Bosanskog Grahova. župnik Ivan Martinović dolazi i preuzimlje upravu spomenute župe na 30. maja 1920. i toga dneva (nedjelja) odsluži prvu župsku misu na groblju Gradina. Pošto pako u novoosnovanoj župi ne nađe kuće ni crkve to se rečeni župnik Ivan Martinović nastani kod trgovca Josipa Džajića u Donjoj Dolini, a župske mise služi na groblju Gradina u kapelici. Tu kod trgovca Džajića stanovaše novi župnik juni, juli, august, septembar do 12. oktobra 1920; a hranio se u drugoj kući seoskoj u Donjoj Dolini – kroz to vrijeme. Početkom oktobra župnik Martinović sa crkvenim odborom kupiše u trgovca Dragutina Bakovića kuću u Gornjoj Dolini za 120.000 (stotinudvadeset hiljada kruna). U tu kuću uprtlja novi župnik 12. oktobra 1920. a sobu koja zapremaše svu istočnu kuću namjesti za kapelicu gdje (po dozvoli Ordinarijata) poče misiti svakodnevno i obavljati službu Božju nediljama i drugim svečanim danima uz sudjelovanje pučanstva nove župe. Isplatu kuće tek 15. maja 1921. privede kraju uz silne muke patnje i prosjačenja po Slavoniji. Tako se privede kraju teško djelo novoosnovane župe pod patronatom sv. Antuna Padovanskog komu čast, hvala i slava uvieke! Amen.

Dolina, dne 30. oktobra 1921. godine.

Martinović Ivan, novi župnik.”

P o p i s

župnika, odnosno upravitelja župe Dolina od njenog osnivanja

1. Ivan Martinović (1920.-1928.) župnik;

2. Dr Nikola Bilogrivić (1928.-1929.) župnik;

3. Petar Pajić (1929. studeni i prosinac) župnikov zamjenik;

4. Eugen Tvrtković (1930.-1937.) upravitelj župe;

5. Fra Anto Perković (1937.-1939.) župnik;

6. Fra Ognjen Idžotić (1939.-1944.) župnik;

7. Nikola Tojčić (1944.-1945.) župnik;

8. Ljubomir Nikolić (1945.) privremeni upravitelj župe;

9. O. Selezije Gajšek, trapist (1946.-1949.) župnik;

10. Ferdinand Pohrašky (1949.-1950.) suupravitelj (žup. u Slav. Mačkovcu);

11. O. Salez Gajšek (1950.-1952.) župnik;

12. Dr Božo Laštro (1952.-1955.) župnik;

13. Fra Luka KomljenoviÃ¦ (1955.-1957.) župnik;

14. Tvrtko Tadić (1957.-1963.) upravitelj župe;

15. Marko Š alić (1963.-1967.) upravitelj župe;

16. Stjepan Guberac (1967.-1975.) upravitelj župe;

17. Ilija Matanović (1975.-1978.) upravitelj župe;

18. Ratko Grgić (1978.-1986.) upravitelj župe;

19. Kazimir Višaticki (od 1986. godine) upravitelj župe;

20. Žarko Vladislav Ošap (1995.- 1997. župnik u Bos. Gradiški;

21.Pero Čolić (1997. 1999.) župnik u Bos. Gradiški;

22. Kazimir Višaticki (1999. – 2004.) župnik u Bos. Gradiški;

23. Josip Jerković (2005.- 2008.) župnik u Bos. Gradiški;

24. Pero Čolić (2008.) župnik u Bos. Gradiški.

U knjigu svećenika mučenika Banjalučke biskupije upisana su (prema sadašnjim saznanjima) četvorica dolinskih župnika: dr. Nikola Bilogrivić, vlč. Ratko Grgić, vlč. Marko Š alić i msgr. Kazimir Višaticki.

Kada se je župa Dolina odvojila od Bosanske Gradiške imala je 1175 duša, 1929. godine (bez Proševice i Orubice) 1415, 1948. godine 1634 (iako je u tijeku rata ubijeno i nestalo oko 300 stanovnika), 1960. godine 1481 (prema Š ematizmu Banjalučke biskupije: Donja Dolina 377 katolika, Gornja Dolina 504 katolika, Novo Selo 530 katolika, Orubica 14 katolika i Proševica 56 katolika) i 1990. godine 1204 stanovnika.

Sada, kada obilježavamo devedesetu obljetnicu postojanja župe Dolina, u njoj ima 20 uglavnom stari i nemoćni osoba. U Donjoj Dolina ih je 10, Gornjoj Dolini 6 i Novom Selu 4.

Koliko će ih biti kada se za deset godina bude obilježavala 100 obljetnica od osnivanja župe Uznesenja Blažene Djevice Marije Dolina?

Mican

Veprina (Ruscus aculeauts L.)

VEPRINA,
LIJEK ZA VENE

Piše: Vesna Pleše

Veprina (Ruscus aculeauts L.) poznata je i po nazivima oštrolisna kostrika, ježevina, metlika, mišji trn, veprinac, leprina, čeprljika.

Veprina je trajni zimzeleni polugrm, naraste od 30 do 90 cm visine. Stabljika joj je drvenasta, razgranjena, obrasla nepravim listovima (filokladijama), koji su kožasti, tvrdi i ovalni, dugi do 2,5 cm, prema vrhu ušiljeni i bodljikavi.

Starogrčki vojni liječnik Dioskurid koji je prakticirao i u Rimu za vrijeme cara Nerona, koristio je veprinu u liječenju bubrežnih i urinarnih bolesti, dok Plinije opisuje ljekovitu i prehrambenu vrijednost njenih mladih izdanaka. Od nje su se radile metle pa je po tome dobila i ime metlika. Kako raste i u okolici Veprinca, malog mjesta na Učki, mjesto je po njoj dobilo ime.

Trajni je zimzeleni polugrm, naraste od 30 do 90 cm visine. Stabljika joj je drvenasta, razgranjena, obrasla nepravim listovima (filokladijama), koji su kožasti, tvrdi i ovalni, dugi do 2,5 cm, prema vrhu ušiljeni i bodljikavi. Cvate u rano proljeće sitnim i neuglednim zelenkasto bijelim cvjetićima. Plodovi su joj kuglice crvene boje, promjera oko jednog cm. Imaju slatkasto meso i obično po dvije velike, ovalne, s jedne strane spljoštene, tvrde i bjelkaste sjemenke. Bobe ostaju na biljci i tijekom zime.

Stanište: raste na toplim, sunčanim kamenjarima, kamenim obroncima, u svijetlim toplim listopadnim primorskim šumama, šikarama, makijama, a često je nalazimo i do 1000 metara nadmorske visine.

Branje: u rano proljeće ili jesen, vadi se korijen biljke iz zemlje, očisti se i nareže na kockice ili štapiće. Suši se na toplom i prozračnom mjestu.

Ljekovite tvari: sadrži eterično ulje, ruskozid, vitamin P, treslovinu, smolu, holin, šećer, kalijeve soli, fitosterol i sl.

Liječenje: – pojačava izlučivanje mokraće, izaziva pojačano znojenje, pomaže u liječenju kožnih bolesti, u liječenju žutice, učinkovita je kod artritisa, gihta i reumatizma, kod arterioskleroze, tumora prostate, kod poremećaja cirkulacije u šakama i stopalima.

Posebno je učinkovita u liječenju vena na nogama te teških i umornih nogu kod osoba koje puno stoje.

Ruscorectal lijek, koji se izrađuje od korijena ove ljekovite biljke, službena medicina koristi za liječenje proširenih i ulceroznih vena, venske insuficijencije, otvorenih rana, edema, upale vanjskih i unutarnjih hemeroida.

Narodna medicina na Zapadu veprinu preporučuje u liječenju bolesti krvnih žila, urinarnog sustava, kože, edema, dijabetesa, upale pluća, slabe cirkulacije, tromboze, udaraca i sl.

Čaj: dvije jušne žlice suhog korijena veprine moči se jedan do dva sata u 2 do 3 dl vode. Poslije toga čaj se nakratko prokuha te se pusti odstajati jedan sat i procijedi se. Po potrebi se može zasladiti i medom. Pije se u malim gutljajima dvije do tri šalice dnevno prije jela.

Prašak: osušeni korijen biljke usitni se u prah i posipa po oboljelim mjestima (uglavnom na koži ili kod pojave hemeroida).

Mast: se radi od 1 dl tinkture veprine, 200 g svinjske masti ili lanolina. Dok se mast pomalo topi, u nju treba ulijevati tinkturu, uz stalno miješanje, sve dok ne prestane ishlapljivati alkohol. Gotovu mast treba maknuti sa strane da se malo ohladi i još vruću uliti u pripremljenu ambalažu.

Namazati oboljela mjesta jednom do tri puta dnevno.

Tinktura: 200 g opranog i očišćenog korijena treba sitno izrezati. Preliti litrom 60 postotnog alkohola i držati na toplom mjestu do tridesetak dana. Poslije toga tinkturu treba procijediti te uzimati tri puta dnevno po 10 do 15 kapi uz malo vode i čaja.

Osim u ljekovite svrhe, veprina se može koristiti i za jelo i to proljetni izdanci koji nalikuju na šparoge. Kod nas se za jelo beru u nekim dijelovima Istre i Dalmacije. O upotrebi izdanaka za jelo pisao je već i Plinije, u prvom stoljeću prije naše ere. Sjemenke veprine nekad su se koristile kao nadomjestak za kavu.

(više…)

DIVLJI BOSILJAK (Terljan)

Divlji bosiljak ili terljan liječi dišne putove

Terljan (Marrubium vulgare L.) poznat je po imenima divlji bosiljak, gorska metvica, macina trava, jetrena trava, marulja ili smrduša. Intenzivnog je mirisa, po mošusu u svježem stanju, a gorkog i oporog okusa po timijanu i ljekovitih svojstava koja su poznata od davnina.

Ljekovita svojstva gorske matvice poznavali su već stari Egipćani. Koristili su je kao protuotrov, ali su njome liječili i respiratorne organe. Najčešće se koristila kao ublažavajuće sredstvo pri iskašljavanju. O tome je pisao već 1563. matthiolus, osobni liječnik cara Ferdinanda I.
Tvrdio je da u vodi lili vinu namočeni listovi omekšavaju i odstranjuju sluz iz pluća i da pomoažu pri iskašljavanju. Pored toga navode da je djelotvorna u liječenju glista, napinjanja, kao lijek protiv žutice, želučanih tegoba i sl.

Opis:Biljka je visoka do 60 cm, gusto obrasla dlačicama. Ima četvero bridastu stabljiku sa duguljastima jajastim listovima koji su po rubu grubo nazubljeni.Cvjetovi su smješteni u gornjem dijelu, u pršljenovima listova i stabljika, te na ograncima stabljike tvoreći okruglasti cvat sa bijelim cvjetovima. Korijen joj je kvrgav.

Cvatnja:Od mjeseca lipnja do rujna.

Staništa: Potječe iz južne Europe, ali se proširila po cijeloj Europi. Raste na pašnjacima i travnjacima, neplodnim tlima, uz putove, ceste i međe.

Miris i okus:Ima intenzivan miris po mošusu u svježem stanju, a gorak i opor okus po timijanu.

Berba i prerada: Kad se pojave prvi cvjetovi režu se gornji dijelovi biljke, vežu se u snopiće i suše na toplom i prozračnom mjestu u hladu. Suhu biljku treba usitniti i pohraniti.

Ljekovite tvari: Sadrži eterična ulja, marubin, holin, smole, gorke tvari, mnogo tanina (od 5 do 7 posto), treslovinu, pektin, vosak,željezi, kalije.

Koristi se za lijčenje slijedećih bolesti:
astme i ostalih respiratornih bolesti (kašlja, hripavca, bronhitisa, katara, tuberkuloze, infekcije i upale pluća, gripe). Njome se liječi i groznica, prehlada, upala grla, katar grla.
bolesti sluznica (štiti i liječi unutarnju i vanjsku sluznicu od infekcija), upala i raznih iritacija otrovima.
bolesti bubrega (pojačava njihov rad, te potiče izlučivanje mokraće)
bolesti jetre (posebno masne jetre, ciroze, žutice, upale žučne vrećice)
bolesti želuca i crijeva (katara želuca i crijeva, hemoroida, raznih nametnika i parazita u crijevima, smiruje grčeve želuca i crijeva, pojačava apetit, jača želudac
bolesti kože (pojačava izlučivanje znoja i štetnih otrovnih tvari koji se izlučuju putem kože), kod raznih rada i povreda kože, čireva,
opća slabost (naročito za neplodnost, neredovite mjesečnice, kod grčeva i sl.)..
Čaj:Uzima se jedna žlica usitnjene biljke te se prelije sa 2 dl vrće vode. Poklopi se i pusti odustajati pola sata te se tada čaj procijedi. Pije se dvije do tri šalice čaja dnevno sa medom.

Tinktura:Oko 200 g usitnjene biljke moči se mjesec dana u litri 70 postotnog alkohola, te se povremeno promućka. Tako pripravljena tinktura koristi se tri puta dnevno po dvadesetak kapi na dan s čajem, sokom ili vodom.

Vino: Oko 80 g suhe biljke moči se u litri bijelog vina tri tjedna, te se procijedi. Uzima se po jedan dl vina prije jela.
Terljan se koristi i u ishrani, posebno listovi za pripravu jela poput raznih juha i variva. Svježi listovi se koriste kao začin.

Kontraindikacije: Ne smiju ga koristiti trudnice i kronični bubrežni bolesnici.

FILIPINCI HODOČASTILI NA GROB IVANA MERZA

Jose Quilongquilongs, idejni začetnik hodočašća

U utorak, 21. rujna 2010. tridesetak vjernika iz Cebs-a sa dalekih Filipina prvi su put organizirano hodočastili na grob bl. Ivana Merza u Zagrebu. Dolaze iz župe Srca Isusova, glavne isusovačke crkve na Filipinima. Na njihovom putu kroz Hrvatsku vodio ih je filipinski isusovac Jose Quilongquilongs koji radi u Generalnoj kući isusovačkog reda u Rimu u Tajništvu za istočnu Aziju i Oceaniju.

Hodočasnici su stigli u Zagreb već dan ranije, u ponedjeljak 20. rujna. Sutradan, u utorak u 11 sati sudjelovali su na svetoj misi u Bazilici Srca Isusova koju je služio njihov duhovnik o. Jose. Koncelebrirao je postulator kauze bl. Ivana Merza o. Božidar Nagy koji je hodočasnike već dan prije primio, pozdravio i izrazio srdačnu dobrodošlicu istaknuvši povijesno značenje njihova hodočašća na grob bl. Ivana kao prve organizirane skupine koja dolazi s Filipina.

Poslije sv. mise, na grobu Blaženika obavljena je pobožnost njemu u čast. Izmoljene su Litanije bl. Ivana na engleskom i druge molitve, otpjevane su pjesme na filipinskom jeziku, a na kraju su hodočasnici odali poštovanje i relikvijama bl. Ivana. Poslije pobožnosti u crkvi postulator im je u dvorani kroz prigodno predavanje predstavio život i karizmu Blaženika, te podijelio sličice i ostali informativni materijal.

Voditelj hodočašća o. Jose Quilongquilongs ističe da je o hrvatskom blaženiku prvi puta čuo prije pet godina od prof. Davea dela Cruza koji je prošle godine imenovan Vice-postulatorom kauze bl. Ivana na Filipinima. A inicijativu za ovo prvo organizirano hodočašće sa Filipina na grob bl. Ivana dao je o. Jose osobno. Njemu je kao svećeniku bilo veoma privlačno bolje upoznati bl. Ivana, mladoga laika koji je posvetio svoj život Crkvi i odgoju mladeži. Za mene je bl. Ivan Merz pojasnio je u intervjuu za Katolički Radio simbol kako biti blizak Kristu, u intimnom zajedništvu s njime, a što je dobar model za mnoge mlade ljude koji traže smisao svoga života.

Po povratku na Filipine hodočasnici namjeravaju dalje promicati poznavanje i štovanje bl. Ivana Merza počevši od svoje župe Srca Isusova pa dalje. U tu svrhu pozvali su postulatora da u što skorije vrijeme posjeti Filipine.

Postulatura za kanonizaciju bl. Ivana Merza

Ivan Merz i franjevci

Ivan Merz i franjevci

U ovom članku donosimo prikaz veza Ivana Merza s franjevcima

Jedan od prvih komemorativnih članaka posvećenih Ivanu Merzu nakon njegove smrti objavljuje njegov prijatelj Dušan Žanko pod naslovom Homo catholicus. U njemu piše:

Merz je bio čist i savršen katolik Katolik kojemu u duši žive sve svete knjige, svi crkveni oci, svi koncili sve dogme, sve enciklike, svi biskupi, svi svećenici, sva svetohraništa, svi siromasi, svi redovnici čitavog svijeta Dr. Ivo je bio katolik od jednoga komada, sav od jedne ideje, sav od jedne boje katolik do dna, do vrha, do izgradnje.

U svojoj crkvenoj širini Merz je kontaktirao s nekoliko redova i svaki je od njih preko svojih članova na svoj način pridonio njegovoj duhovnoj izgradnji i usponu prema svetosti. Bili su to najprije trapisti u Banjoj Luci, potom verbiti u Beču, benediktinke u Parizu, a kad se vratio u domovinu nakon završenog studija Merz je bio u vezi s franjevcima i isusovcima. U ovom članku donosimo prikaz njegovih veza s franjevcima.

Franjevac upućuje Merza u tajne sustavne meditacije

Svoj prvi kontakt s franjevcima, o čemu se sačuvao pisani trag, Ivan je imao još za vrijeme Prvog svjetskog rata na talijanskom bojištu. O tome nas izvještava njegov kolega i tada nadređeni Š ime Cvitanović u svome članku Borac s bijelih planina objavljenom o desetoj obljetnici Ivanove smrti. U članku spominje kako je Merza bio poslao u Bozen (danas Bolzano), a kad se vratio, Merz je bio veoma veseo jer je ondje bio upoznao jednog hrvatskog franjevca koji je tada vršio službu vojnog dušobrižnika. Bio je to o. Vjenceslav Basta (1894-1959). Dalje piše: Ivo se sprijateljio s njim i kroz ono vrijeme, što je morao biti u Bozenu, regbi da je taj franjevac na njega osobito djelovao. ‘Uputio me je u tajne sistematske meditacije’ rekao mi je Merz za njega. Zatim ga je Merz zamolio da ga češće pusti k njemu u Bozen što je on i učinio i svaki put se vraćao veseliji. ‘Znaš, – reče mi jednom, – prof. Lj. Maraković me primorao na sistematski rad u svemu; sad, eto, vidim vrijednost tih riječi otkad sam se počeo družiti s tim franjevcem’. Zadnju temu koju mi je razvijao pred moj odlazak od puka bila je: čovjek mora biti u svome zvanju na svome mjestu. O toj je temi mnogo raspravljao s ocem franjevcem te mi je govorio da će mu to biti najmilija tema koju će praktički obrađivati kad se vrati iz rata.

Osim druženja s o. Vjenceslavom, Ivan je za vrijeme svoga boravka kraj Bozena redovito pohađao franjevačku crkvu u tom gradu; o tome je pisao svome prijatelju, bogoslovu Nini Bilogriviću: Kad sam stupio u veliku baroknu crkvu, duboko me dirne kad sam vidio gdje su sve klupe nakrcane osobama, što poput duhova nepomično sjede, a na svim oltarima, sprijeda i sa strane, ima ih preko deset, fratri velikih tonzura služe u crkvenim lijepim plaštevima mise Neopisivo duboko djeluje crkva, gdje se uz mistični sjaj od mnogo i mnogo svijeća obavlja u isti čas toliko puta taj misterij svih misterija Nemam riječi da izrazim kako religiozna okolina pozitivno djeluje na čovjeka.

Š tovatelj sv. Franje

O. Josip Vrbanek, isusovac, koji je bio Ivanov duhovnik posljednjih šest godina njegova života, i koji ga je sigurno najbolje poznavao, u biografiji koju je objavio o Merzu spominje koje je svece Ivan posebno štovao: Uz svoga krsnog imenjaka sv. Ivana Krstitelja, te od sv. Potvrde sv. Viktora, štovao je osobito sv. Josipa, sv. apostole Petra i Pavla i sv. Ivana Evanđelistu, te sv. Martina biskupa i sv. Franju Asiškoga.

Suradnik Franjevačkog vjesnika u Bosni

Dolaskom u Zagreb i tijekom svoga javnog djelovanja Ivan objavljuje članke po raznim novinama i časopisima, među ostalim također, i u Franjevačkom vjesniku koji je izlazio u Visokom (Sarajevu). Objavio ih je ondje ukupno šest (odnosno devet jer je peti članak izišao u tri nastavka).

Naslovi su ovi:

1. Obred oblačenja novakinja. – Franjevački Vjesnik, br. 1, 1928. str. 18-21.

2. Liturgija i Sv. Franjo Saleški. – Franjevački Vjesnik, br. 4, 1928. str 100-105.

3.Svećenik kao duhovnik Omladinskog udruženja. Franjevački Vjesnik, br. 4, 1927. str. 85-87.

4. Iz suvremene duhovne pastve. – Franjevački Vjesnik, br. 6, 1928. str. 161-167.

5. Tjelesni uzgoj kod omladine. Franjevački Vjesnik, 1927. g.; br. 7, str. 148-150; br. 8, str. 173-174; br. 9, str. 193-196.

6. Tjelesno savršenstvo uvjet duševnog savršenstva. Franjevački Vjesnik, br. 9, 1928. str. 271-274.

S franjevcima moli i pjeva božanski časoslov

Merz je, kao što je poznato, bio velika liturgijska duša. Liturgija je u njegovu duhovnom životu bila središnje mjesto nadahnuća i posvećenja. Posebno je želio da božanski časoslov, koji je inače sam molio, premda nije bio obvezan, moli u zajednici. Njegov duhovnik J. Vrbanek spominje kako je Ivan osobito za velike blagdane često polazio na Kaptol i ondje s franjevcima molio i pjevao časoslov. O tome imamo i izravno svjedočanstvo o. Alekse Benigara koji ga je i osobno poznavao: Bio je to Božić, neposredno prije njegove smrti. Kako je češće k nama zalazio na moljenje časoslova, došao je i za polnoćku te godine. Pjevao je zajedno s nama redovnicima Božićni matutin. Bilo je tada sve na latinskom, pa smo i na polnoćki pjevali latinski.

Daje poticaj za lurdsku procesiju do franjevačke crkve

U svojoj biografiji o Merzu Ivanov duhovnik o. Vrbanek spominje kako je Ivan dao poticaj za organizaciju velike procesije sa svijećama u čast Gospi lurdskoj. Ta se procesija, na kojoj je Ivan s ocem i sam sudjelovao, održala u Zagrebu i išla je od bazilike Srca Isusova do franjevačke crkve na Kaptolu.

Brani zagrebačke franjevce od napada u tisku

U Katoličkom listu od 22. siječnja 1925. Ivan Merz objavljuje poveći članak pod naslovom: Božićno bogoslužje kod otaca franjevaca Odgovor Hrvatskom Pravu. Njegov je članak zapravo obrana provedbe liturgijske reforme zagrebačkih franjevaca, a što je bio napao list Hrvatsko pravo. O. Vrbanek napominje da je zapravo sam Merz potaknuo oce franjevce u Zagrebu na Kaptolu da u okviru liturgijske reforme uvedu gregorijansko pjevanje te su oni to počeli provoditi od Božića 1924. U svome članku Merz biranim argumentima brani franjevce i pokazuje opravdanost njihovog liturgijskog angažiranja. Donosimo samo nekoliko izvadaka iz toga članka koji Merz započinje ovim riječima:

Hrvatsko Pravo od 29. XII. 1924. donijelo je noticu pod naslovom: ‘Zar i vi, časna braćo franjevci?’ U ovoj se na nepristojan način napada otac gvardijan i cijeli zagrebački samostan. Prigovara im se, što ‘mjesto naših narodnih božićnih popijevaka časna braća franjevci nađoše za shodno da pjevaju pod sv. misom neku latinsku tešku misu ‘ Upozoravamo anonimnog ‘Hrvata-katolika’, pisca ovog članka, da je posve neupućen o značenju sv. mise, o značenju korala i udjelu, koji može da imade narodna pjesma u katoličkom bogoslužju

Merz potom navodi brojne citate iz Motu proprija pape Pija X. O liturgijskoj glazbi, te nastavlja:

Oci su franjevci započeli s reformom, koju od njih traži sveta Crkva to jest sam Krist. U prvom se redu oni moraju obazirati na želju Kristovu Činjenica je da se liturgijski pokret u drugim zemljama silno razmahao i da se je već prije mnogo godina počelo s reformama sličnim onoj, kojom je započeo novi otac gvardijan Kod nas se još uvijek drži da sve mora ostati pri starom i da su naše narodne pjesme vrhunac poezije. Mnogi misle da se u crkvu dolazi poradi pjesme. Ali je načelo katoličke liturgije da se pod misom ne pjeva, već da se misa pjeva. Ako smo mi u našim zemljama još uvijek pod uplivom liturgičkog liberalizma i ne osjećamo kako smo nazadni, to moramo to većim oduševljenjem pozdraviti ovaj početak reforme zagrebačkih otaca franjevaca. Jer, poznata je činjenica, da upravo taj red ima velike zasluge za sv. liturgiju. I kod nas je o. Vlašić, franjevac, počeo s prijevodima dijelova časoslova, tako da će i narod vremenom početi da razumije sv. Liturgiju i da se pomoću nje posvećuje To su shvatili oci franjevci: pa otpjevali i odslužili bogoslužje kako to Crkva od njih traži, a onda su se kod njih pjevale narodne božićne pjesme O kakovom ukidanju nema ni govora i zato je neumjesna ona nepristojna kleveta na č. oca gvardijana Mi se stoga više radujemo pobožnom pjevanju franjevaca, koje na nas djeluje kao ljubav koja je poprimila zvučni oblik, nego li da su pjevala umjetnički izvježbana grla opernih pjevača, koja ugodno djeluju na uho, ali srce ostavljaju posve hladno Hvala ocima franjevcima na njihovoj reformi. Neka i nadalje goje narodnu crkvenu pjesmu, ali pod uvjetom da svečano i službeno crkveno bogoslužje ostane posve netaknuto i da se s vremenom uznastoji, da i sam narod počne razumijevati njegove ljepote, da započne aktivno u njem sudjelovati. Dosta se teoretski pisalo po našim listovima u «Životu», «Luči», «Kat. Listu», «Posestrimstvu», «Hrv. Prosvjeti» – o liturgijskoj obnovi i o liturgijskom pokretu: oci su franjevci započeli praktički da provode te potrebne reforme i taj uzvišeni apostolat. Neka Gospod blagoslovi taj njihov smioni pothvat!

KATOLIČKI LIST, 22.I. 1925. Dr. Ivan Merz

Povezan s franjevcima u Bosni i Hercegovini

Ivan je prijateljevao s o. Mirkom Džajom u Livnu s kojim je bio također i u pismenom kontaktu, a u vezi s radom u Orlovskom društvu. Sačuvalo se nekoliko Merčevih pisama u ostavštini fra Mirka Džaje koja se čuvaju u arhivu livanjskog samostana.

Merz je imao i veoma dobrog prijatelja fra Krešu Pandžića u Hercegovini s kojim je također pismeno kontaktirao. U jednom opširnom pismu od 10. lipnja 1927. o načelima rada u Orlovskoj organizaciji Merz piše fra Kreši: U radu mora biti prvi kriterij spas duša, dobro sv. Crkve i to onako kako si to dobro zamišlja Sv. Stolica Radi se o tome da Kristu pridobijemo što više duša a ne da radi jednog političkog programa (gdje smo svi pogrešivi) narod odbijemo od ‘jedinog potrebnog’.

Dr. Rudolf Romer piše kako je Merz za vrijeme svoga boravka u Sarajevu posjetio i franjevce na Bistriku i crkvu sv. Ante:

Kada je dr. Merz u jesen 1922.g. posjetio Sarajevo i držao đačkoj organizaciji u sjemeništu predavanje, pratio sam ga putem franjevcima. Ušavši u katedralu svečano se vodom prekrižio i pokleknuo, a onda usred crkve na oba koljena na rupčić kleknuo i sklopljenim rukama predao se molitvi. Ostao sam iza njega stojeći i čudeći se U crkvi sv. Ante ponovio se isti prizor i kad se ondje od njega rastadoh, ponio sam neizbrisiv dojam, da taj gospodin nosi u duši neku veliku ideju Danas je uvijek preda mnom njegov životopis i živa uspomena na velikog muža (pismo 23. VIII. 1942.)

Merz piše i drži predavanja o franjevačkom duhu

Prigodom 700. obljetnice smrti sv. Franje Merz je držao predavanja o franjevačkom duhu u tadašnjim Orlovskim društvima te je na njih primjenjivao načela franjevačke duhovnosti. Tekst toga predavanja sačuvao se u njegovu arhivu i objavljen je u Glasilu Postulature br. 1-2, 1976. str. 9. Evo nekoliko misli iz toga predavanja:

Dvije socijalne kreposti, pravednost i ljubav propovijedao je sv. Franjo Franjevački duh jest duh pomirenja. I Orlovstvo mora unijeti u naša sela i naše gradove slogu i ljubav I kao što je bila zadaća sv. Franje i njegovih redova da pred rasulom obrani Katoličku Crkvu, Orlovstvo zapada slična zadaća u hrvatskom narodu Probuditi Crkvu i osjećaj za Crkvu u dušama ljudi jest zadaća franjevačkog apostolata, a istodobno je to i franjevački duh, koji ima da prožima hrvatsko Orlovstvo.

Pjesma o dr. Merzu

Franjevac o. Ninoslav Ivanković studirao je s Ivanom Merzom u Beču od 1919. do 1920. Postoji čak i njihova zajednička fotografija kao članova katoličkog studentskog društva Hrvatska. Deset godina nakon Ivanove smrti o. Ninoslav objavio je pjesmu u spomen na svoga prijatelja u časopisu Katolički svijet koju donosimo u cijelosti.

U SPOMEN DR. IVANU MERZU

Iz bečkih đačkih dana 1918-1919-1920.

Ono je bilo za vrijeme rata,

Kadno se zbijasmo k’o brat uz brata.

U Beču slavnom na univerzi,

Kao i trgovci na svojoj berzi.

I jedna miso sve nas vodila,

Vjera i nauka za cilj nam bila.

Mnoge i lijepe imasmo plane

U one đačke i ratne dane.

I naše društvo, đačka elita,

Požudno čekaše zadnjih ispita.

Da svaki krene u svoje strane

I tamo izvodi skovane plane.

Poslije nas sudba rasprši svuda

Jedne k’o majka, druge

k’o furija huda.

Nad Tobom, druže, božanska sila

Trajno je bdjela pa Te štitila.

Nikad se nisi nadao, druže,

Da će Ti cvasti zemaljske ruže.

Zemlju si smatro podinom nogu,

Dok Ti je mis’o težila k Bogu.

Na Tebi bješe odora ratna,

Dušu Ti resila nevinost zlatna.

Kao što oro pod nebom kruži,

Da se nad plijenom spusti i pruži,

Tako si i Ti duhom se diz’o,

Ideje zbiro, ko biser niz’o.

Mističnog orla im’o si krila,

Koja Te k svjetlu Božjem nosila.

Tu Ti se otkrila nauka Krista,

Jedra i snažna, bistra i čista.

Tu si neiscrpno osnažen Duhom

Dušu zasićo života kruhom.

Kroz more patnja mor’o si proći

Učeć’ i trudeć’ danju i noći.

Pa kad si sebe u svem nadvlad’o,

Savjet si dav’o i drugima rado.

Koji su puti, što spasu vode,

Do trajne sreće, prave slobode.

Hrvatska dična bješe Ti mila,

Ona je i Tebi kolijevkom bila.

Nijemac si bio po staroj krvi,

A duhom Hrvat svagdje k’o prvi.

Zato što Hrvat nikada nije

Izdao Krista niti Marije.

Povijest ne pozna narod na sv’jetu

Stalan i vjeran zavjetu svetu,

Kao što narod hrvatskog roda,

Čiji je ideal Krist i Sloboda.

Bedem kršćanstva, štitnik kulture

Nazvan u doba olujne bure.

Bio si uzor-mladić u svemu

Imo si potpunu kršćansku spremu.

Danas se za Te prepiru ljudi,

Svaki Te po svome shvaćanju sudi.

Mnogi se po Tebi hoće da slave,

Prohtjevno pišuć’ iz svoje glave.

Ti mirno snivaj u svome grobu,

Tvoj program stoji svakom na probu.

Za Tvoja dična, uzorna djela

Svevišnjeg ruka vijenac Ti splela.

Ne ima sljedbe Pavla, Apola,

Nit’ se očekuje uspjeh ozdola.

Svaki je uspjeh ozgor od Boga,

Gdje vlada ljubav i bratska sloga.

Kod svetih ljudi strujanja nema,

Zašto da sljedba strančarstvo sprema!

Jablanica, 1939.

(KATOLIČKI SVIJET, br. 6, lipanj 1940.)

o. Božidar Nagy, Di postulator

(više…)

CRKVA UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE U NOVOJ GRADIŠ KI

Stoljećima su našu domovinu gazile razne vojske, smjenjivali su se kraljevi i vladari, različite dinastije i gospodari, ali Katolička crkva je uvijek bila tu, stalno je pomagala i štitila svoj narod, vraćala snagu i vjeru kako u teškim, olujnim vremenima, tako i u nešto mirnijim godinama. Svojim djelovanjem Crkva se pobrinula da njen narod ne klone duhom, ne izgubi nadu, usprkos svim krvavim porazima i pobjedama, usprkos teškom gospodarskom i socijalnom stanju, usprkos svim up0ornim nastojanjima nekih europskih država da Hrvatsku pretvore u svoju pokrajinu. Ako čovjek-pojedinac, pa tako i narod, izgubi nadu, onda se može reći da je pokoren jer se narod ne pokorava samo oružjem, nego i različitim kulturnim utjecajima koji će mu ubiti nadu i uništiti duh. Crkva u svim vremenima upozorava na opasnosti koje neprekidno vrebaju: ona je glavni čuvar nacionalne svijesti Hrvata, ona neumorno upozorava na vječne vrijednosti i pokazuje koja su pitanja važnija, a koja su manje važna u životu pojedinca i naroda.

CRKVA BEZGRJESNOG ZACECA BLAZENE DJEVICE MARIJE U NOVOJ GRADISCI

Od nekadašnjih crkava i samostana na obroncima Psunja i Babje gore ostale su hrpe ruševina. Neke su se ipak sačuvale: sv. Nikole u Zapolju, sv. Leonarda u Cerniku, te kapelica Svih svetih na novogradiškom rimokatoličkom groblju.

POGLED NA GLAVNI OLTAR

Rimokatolička župa u Novoj Gradiški počinje radom 20. siječnja 1765.g. A prvi župnik bio je vlč. Gašpar Rebrović. Novoosnovanoj župi pripala su sela: Kovačevac, Mašić, Prvča, Gornji Bogićevci, Dragalić, Rešetari, Ljupina, Vrbje, Staro Petrovo Selo, Zapolje….Zbog veličine teritorija koji je obuhvaćala kao i zbog broja vjernika, rimokatolička župa u Novoj Gradiški je jedno vrijeme imala čak četiri kapelana od kojih je jedan vršio bogoslužje i podjeljivao sv. Sakramente njemačkim vojnicima. Za vršenje vjerskih obreda najprije je 1765.g. Sagrađena crkva sv. Terezija Avilske i to građevnim materijalom dovezenim s ruševina srednjovjekovnoga benediktinskog samostana u Borovcu.. Crkva sv. Terezije ostaje župnom crkvom sve do 4. listopada 1829.g. Kada je potpuno završena izgradnja sadašnje župne crkve (gradnja je započela 1811.g.). Svojim klasicističkim detaljima nova župna crkva predstavlja značajno djelo sakralne arhitekture iz prve polovice XIX. st. na ovim prostorima. Osobna iskaznica nove župne crkve izgleda ovako: Iznad pročelja crkve uzdiže se zvonik visok 56 metara. Crkva je dugačka 38,7m, široka 14,6m, a visina crkvene laže iznosi 15m.
Crkva je bila posvećena sv. Stjepanu (mađarski kralj) pa je i glavni oltar bio ukrašen njegovom slikom, da bi kasnije ista bila zamijenjena drvenim reljefom koji prikazuje svečani obred njegove krunidbe. Rješenjem Kongregacije za sakramente i božanski kult br. CD 391/82 od 1. svibnja 1982.g. Odlučeno je da se dotada važeći naslovnik župne crkve zamijeni svetkovinom Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije. Nakon toga je skinut reljef sv. Stjepana i zamijenjen slikom Majke Božje slikara Ivana Zukanovića, a ista je 1997.g. zamijenjena kipom Bezgrešne.
Pored glavnog oltara crkva je ukrašena s dva pobočna oltara od kojih je jedan posvećen Majci Božjoj Lurdskoj, a drugi sv. Ivanu Nepomuku. Renoviranje unutarnjosti župne crkve počelo je 1900.g. Slikarskim radovima poznatoga hrvatskog slikara Celestina Medovića. Nad glavnim oltarom Medović je naslikao Sv. Trojstvo, a s desne strane Rođenje Isusovo, nad prozorima je naslikao Četiri evanđelista dok je na zidu do orgulja naslikao Sv. Ceciliju i Davida s harfom te Dva anđela. Iako su slike stare gotovo jedno stoljeće i danas su glavni ukras unutarnjosti crkve. Pored Medovića crkvu je slikama “Posljednja večera” i “Uskrsnuće” ukrasio Josip Maravić. U samoj crkvi potrebno je spomenuti i dvije umjetnički izgrađene škropionice kod ulaznih vrata rad hrvatskog kipara Josipa Turkalja. Nad škropionicama nalazi se na konzoli brončani kip sv. Ivana Krstitelja u liku dječaka veličine 50 cm. Župna crkva je ukrašena i oslikanim prozorima s biblijskim motivima od kojih su neki oštećeni tijekom napada na Novu Gradišku u Domovinskom ratu 1991-1992.g. Tijekom svoga postojanja crkva je i ranije bivala oštećivana, a znatnije oštećenje doživjela je 1841.g. Kad je bila zahvaćena požarom (obnovljena je već 1844.g.). Potrebno je spomenuti još jedno pustošenje župne crkve kao i svih pripadajućih župnih kapelica za vrijeme I. svjetskog rata.Odlukom tadašnjih vlasti 1916.g. I 1917.g. Oduzeta su sva zvona za ratne jpotrebe (15 zvona ukupne težine 2.427 kg). Nova zvona za župnu crkvu nabavljena su posebnim zalaganjem župnika Petra Pavišića 1922.g. A sadašnje veliko zvono, teško 2.500 kg, nabavljeno je 1932.g. Isti župnik nabavio je i nove orgulje kupljene u Linzu (Austrija) 1929.g.
Vlč. Matija Juraković

(više…)