Mjesec: siječanj 2011.

By Loyzo i Suza

Mnogi čitatelji ne znaju da se iza pseudonima By Loyzo krije ime i prezime Alojza Cindrić iz Rešetara, koji je svoj nemjerljivi doprinos dao i još daje za godišnjak “Suza dolinska”. Naime, od prvog pa do ovoga 26-tog broja on je unosio tekstove u računala, obrađivao ih kao i slike, “prelamao” i dostavljao u tiskaru, a sve to po onoj staroj ” . . . za novce ne pitaj”.
I prije “Suze” Baj Lojzo je prjateljevao s Dolincima a vežu ga i rodbinske veze, jer je njegova sestra Đurđica udana za Branislava Oršulića

To je razlog da u ovoj rubrici on više progovori o sebi, svojoj obitelji i svom bogatom radu.
SUZA DOLINSKA: Gospodine Alojzije, molimo Vas da se za čitatelje Suze dolinske predstavite.
AC: U kratkim crtama – već u uvodnoj riječi ovom razgovoru puno ste rekli o meni. Rođen sam i živim u Rešetarima, evo već . . . godina. Osnovnu školu završio sam u Rešetarima, a srednju prema ondašnjem sustavu obrazovanja dvije godine u Novoj Gradiški (Š UP) i dvije godine grafičke škole u Osijeku. Odmah po završetku školovanja zaposlio sam se u tiskari Gembarovski u Novoj Gradiški u kojoj radim sve do 1991. godine kada odlazim u Domovinski rat. Nakon njegova završetka još sam se kratko vrijeme vratio na svoje radno mjesto, no ubrzo se mijenja moje zdravstveno stanje i nakon nekoliko godina bolovanja odlazim u mirovinu.
SUZA DOLINSKA: Š kolu ste završili u Osijeku i dobili zvanje grafičar strojoslagar (danas, odnosno od promjene tehnologije i pojave kompjutera to se zove priprema za tisak) i s njim ste radili u tiskari “Gembarovski” u Novoj Gradiški. No, osim ljubavi prema svome zvanju, jer i nakon odlaska u mirovinu Vi ne radite samo za “Suzu” nego ste za tisak pripremili brojne knjige Vašeg književnog kluba, kataloge za izložbe i drugo. Recite nam nešto i o toj aktivnosti.
AC: Pripema za tisak mi je sada više hobi. Veza sa strukom. Stanje zdravlja mi ne dozvoljava da radim onoliko koliko bih trebao i želio. Moj posao je posebno, bar meni, postao posebno zanimljiv od pojave kompjutera i programa za obradu teksta i slike. U odnosu na prijašnju tehnologiju visokog tiska koja je gotovo u potpunosti izumrla, današnja tehnologija čovjeku uistinu pruža neslućene mogućnosti da se kreativno izrazi u okviru struke. Kao član domicilnog rešetaračkog Književno-likovnog društva Rešetari s vremena na vrijeme i za njih pripremim poneku manje opsežnu i manje zahtjevnu publikaciju. Isto tako, ponekad, kada je potrebno i za izložbe svoji radova mogu uraditi pripremu za tisak nekog kataloga.
SUZA DOLINSKA: Kroz Vaše prste su prošle stotine kilograma najfinije gline od koje ste izrađivali različite skulpture. Recite nam kada i kako je počelo, što ste sve oblikovali i koji motivi su vam najdraži? Koliko ste do sada imali izložbi i gdje? Koje su vaše želje i planovi?
AC: Od najranije mladosti imao sam sklonost kreativnom likovnom izražavanju. Sve je počelo sa crtežima olovkom, nastavilo se istraživanjem slikarskih tehnika i pokušajem njihovog savladavanja. No kao autodidaktu, u počecima bez neophodne literature, to nije bilo nimalo lako niti jednostavno. I sada se iz radoznalosti, radi igre, istraživanja mogućnosti koje pružaju slikarske tehnike nima rado vraćam. Jer tijekom Domovinskog rata, na samom njegovom početku, otkrio sam kiparstvo, tj. glinu kao sredstvo izražavanja kojim mogu bolje i kvalitetnije iznijeti svoje osobne doživljaje svijeta oko sebe i neka svoja intimna promišljanja o njemu.
Otkrivanje gline dogodilo se slučajno ili slučajno ne znam. Ali u tim uvjetima 1991. blato je bilo svuda oko nas. Zemlja. Naša zemlja. Hrvatska. Slavonska. Zaustaviti vrijeme, zabilježiti likove, lica ljudi. Ljudi kojih možda već sutra neće biti. Zabilježiti patnju na njihovim licima. Užas koji ih okružuje a tako je jasno ispisan na ljudskim licima. Ciklus Glave. Kasnije sam otvorio i neke nove cikluse: Š okački memento gdje obrađujem folklorno-narativne teme, slijedi sakralni ciklus (ime govori samo za sebe), a kasnije i neki drugi ciklusi (kad ste me dirnuli u žicu). I tako, od mnoštva radova mogli su se izabrati i najkvalitetniji radovi koje sam uz dvije kolegice slikarice izlagao na nekoliko samostalnih izložbi, a kao član Društva i na više skupnih izložbi.
SUZA DOLINSKA: Vaša ljubav i prema slikarstvu je također velika. Jedna od Vaših slika nalazi se i u Biskupijskom ordinarijatu u Banjaluci. To je slika dolinske crkve, rađena tehnikom ulje na platnu, a poklonjena dr. Franji Komarici banjalučkom biskupu prilikom predstavljanja knjige “Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti” koju ste Vi također pripremili za tisak.
Druga Vaša slika okučanska crkva, je poklonjena patru Robertu Mattniev, direktoru Eurochildren u Antwerpenu u Belgiji. Recite nam i o toj svojoj ljubavi.
AC: Da, puno se toga čovjeku dogodi u životu, tako da na neke stvari gotovo i zaboravi. Lijepo je kad to drugi pamte i kad čovjeka podsjete na njegov rad. Izuzetna mi je čast bila načiniti obadva rada za tako ugledne ljude. Nadam se da su se radovi i njima svidjeli. Posebno sam bio dirnut susretom sa biskupom Komaricom.
SUZA DOLINSKA: Recite nam nešto o “Suzi”, zbog koje mnoge noći niste spavali, naročito prvih godina njenog izlazka, kada još tehnika nije bila usavršena kao ova sada. Š to bi ona kao tiskovina za nas Dolince trebala značiti?
AC: E Suza. Čudan je život. I Gospodin uvijek nađe načina. Tako je spojio i nas dvojicu urednika Suze i mene, još na samim počecima njenog izlaženja. A tehnologija nesavršena. Pucaju Windowsi. Ruši se Ventura. Sve iz početka. Radni prostor skučen, negrijan. Ali Suza mora u tisak. Račun: Ako imadneš i kad i koliko imadneš. Suza je iznad toga. I sada. Tehnologija je puno bolja, prostor kvalitetniji, OS stabilniji, novi programi. Tako i ovaj broj po prvi puta radim u novom programu kojeg još uvijek učim zato ne zamjerite. Danas Suza izlazi kao godišnjak ali zato sadžajnija, bogatija fotografijama rječju: puno bolja. Ljudi su je prepoznali i uključili se u njeno izdavanje šaljući priloge, obavijesti . . . informacije. Jer Suza je informacija. Za Dolince. Ali i za sve druge. Neznam postoji li za još neki kraj iz kojeg su ljudi morali otići (istjerani) takva vrsta informacija. Ili svako za sebe od ve do ve u nekoj prigodi čuje ponešto o ljudima iz svoga kraja. O obitelji. Doduše, danas je tu i Internet, ali mnogi kažu ništa do tiskanog medija koji uzmeš u ruke, osjetiš, miriši. Pročitaš malo, pa odložiš dok obrišeš suze, dok se odmoriš pa ponovo nastaviš. Da je, a ima onih koji imaju sve brojeve, da ih je, dakle sve skupiti i ponovo prolistati to je život dolinaca. To su DOLINCI. U svojoj Dolini ma gdje bili.
SUZA DOLINSKA: Koja je Vaša poruka Dolincima.
AC: Zbog izrečenog u prethodnom pitanju mislim da je Uredništvo Suze ustrajavanjem u njenom izdavanju uistinu učinilo (i čini) veliku stvar za sve mještane dolinskog kraja. Moje mjesto ima 2-3 tisuće stanovnika i već toliko dugo u njemu živim a mnoge ljude i ne poznam. Suza je više od informacije za sve ljude dolinskog kraja, ona ih okuplja, zbližava, upoznaje. Možda je to dovoljan razloga da se s Uredništvom surađuje u smislu dostavljanja informacija, obavijesti, pisanja tekstova. Jer tako ostajete DOLINCI.
(više…)

KROZ KUŠ NJE ŽIVOTA RASTE VJERA I POUZDANJE U BOGA

KROZ KUŠ NJE ŽIVOTA RASTE VJERA I POUZDANJE U BOGA

MOLITVA: «Gospode, Bože naš, mi te molimo i prosimo, o Presveti, daruj nam dar čistog srca i pobožan razum i poštene nakane i nepristran sud i bogobojazno vladanje i savršeno poznavanje Tvojih zapovijedi i zdravlje tijela i smirenost duše i miran život i istinitu vjeru i živu nadu i iskrenu ljubav i pravu velikodušnost i neograničenu strpljivost i prosvjetljenju istinu, kako bismo svagda i u svemu, neovisno od ikoga obilovali svakim dobrim djelom kako bi u svakoj duši rasli Tvoji darovi u Kristu. Jer Tebi dolikuje sva slava i čast! Amen»
Bog kušnjama provjerava našu vjeru, pouzdanje i ljubav! Kušnje su provjera naše ukorjenjenosti u Bogu; u Božjoj volji. Na Boga se trebamo oslanjati u VJERI. Bog ne pristaje na to da se više oslanjamo na naša djela, osjećaje i iskustva. Kušnja mi otkriva na to što se oslanjam u životu više nego na BOGA. Otkrivaju mi moje idole, moje «štapove sigurnosti», moje tajne i javne «ljubavi». Bog želi da Mu vjerujemo bespogovorno, a i da Ga volimo ili ljubimo više od svega!
Bog nam ne želi dolaziti nepozvan. On je LJUBAV i želi da od nas bude IŠ ČEKIVAN, željen. Naša kršćanska vjera je vjera iščekivanja. Boga nikada ne očekujemo dovoljno. Zato to očekivanje, ta želja da nam dođe, treba u nama rasti.
Starozavjetni vjernik izražava tu čežnju za Bogom u psalmu 42 ovako: «Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za Tobom. ŽEDNA mi je duša BOGA, BOGA živoga: o kada ću doći i lice Božje gledati?»
Prve generacije kršćana u ona vremena progona i mučeništva su vapile iz svega srca: MARANATHA! Š to znači: Dođi, Gospodine Isuse! Uspostavi svoj mir i red u nama i među nama i u ovom nama tako nepovoljnom vremenu!
Nije li ovo naše vrijeme, ovo stanje našega hrvatskog naroda danas prožeto tom željom za dolaskom Gospodnjim?! Zlo svih vrsta i boja nas je umrežilo. Molimo Krv Jaganjca Božjega, pogotovo u trenutku PRETVORBE pri našim sv. Misama: Pokidaj u nama i među nama, Krvi Kristova, sve veze sa ZLOM i ZLIM!
Bog nam sve više treba da bismo izišli na kraj sa svim današnjim poteškoćama i nevoljama. Često su to moralni problemi, možda grijesi i navike u koje stalno i opetovano upadamo, ili su to možda obiteljski problemi, brakovi koji se raspadaju, pobunjena djeca i mladi koji uporno žele ići «širokim putom», iako smo im rekli da taj put završava u propasti! Zaista mnogi problemi nadilaze naše sile i pamet. Zbog toga padamo sve više u ravnodušnost, depresiju i relativizam. Iz toga stanja se najčešće u nama rađa vapaj Isusu: – Dođi i spasi nas! Probudi se, Gospodine, jer propadosmo!
Sve to može postati u nama šansa i poziv našoj vjeri, da poraste i da se produbi ili očeliči. Kušnje u nama mogu probuditi GLAD za Bogom.
Uskrsli Krist nam stalno dolazi u Crkvi i po Crkvi. Dolazi «otajstveno», to jest, stvarno, ali za naše oči nevidljivo. Da bi Ga se «vidjelo» treba imati «oči vjere». Mnogi Ga u «otajstvima» Crkve više ne traže. Ako Ga traže, traže Ga tamo gdje On više nije. Tako u čovjeku današnjega vremena sve više rastu «požuda očiju», «požuda tijela» i «oholost života». Na tim otrovnim izvorima ljudi «piju otrovano piće» i «jedu i srču otrovano jelo». Sve se više živi kao da Boga i nema! U mnogima umire «strah Gospodnji» i iščezava stid pred ljudima. Dapače, mnogi se takvim životom hvale. Taj i takav život nazivaju modernim, naprednim i suvremenim i sl.
Bog nastoji svratiti pozornost na sebe, kroz prirodne katastrofe, bolesti uvijek nove i drugačije ili epidemije koje su često namjerno prouzročene od «centara moći», koje žele čovječanstvom «bogovati»!
Kada se epidemije prošire proizvode lijekove i nude ih tržištu. Na njima zgrću milijarde dolara, a onda tim novcem izazivaju još veća i nova zla za čovječanstvo. Tako sve više izazivaju Stvoritelja koji je taj svijet stvorio i ne želi ga pripustiti «silama zla» na milost i nemilost!
Danas nam trebaju istinski proroci, svetačke duše koji će ljudima otvarati oči i tako pripremati ljude na konačni dolazak Gospodnji. Trebamo u sebi razvijati «eshatološke oči» s kojima ćemo sve više biti zagledani u zbilje ili istine naše osobne i zajedničke sudbine. Znamo to su prijelaz iz ovoga dijela života u onaj vječni dio života, susret s Kristom «sucem živih i mrtvih, čistilište i nebo, a onda i pakao. Za sve predstoji paruzija ili drugi Kristov dolazak. Naša je konačna nada položena u uskrsnuće našega Gospodina Isusa Krista. Naš Gospodin i kada «spava», djeluje. Kad Ga «budimo» i zazivamo, dolazi Njegovo je obećanje: – Ja sam s vama do svršetka svijeta, a pogotovo iza toga!
Evo nekih biblijskih osoba koje su Boga čekale, za Njim čeznule i kojemu su bile posve poslušne.
Bio je to jedan Abraham. Bog ga je iskorijenio iz njegovog poganskog zavičaja. Zapovijedi mu: – Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog u krajeve koje ću ti pokazati » (Post 12,1). Abraham sluša. Izlazi i putuje prema obećanim krajevima. Pri tomu se sve više oslanja na svojeg nevidljivog Prijatelja, Boga. Abraham osluškuje u dubinama svojega srca Božje želje i upute.
Abrahamov Bog je Bog obećanja i blagoslova. Tako da Abrahamu obećava zemlju, potomstvo, i to vrlo brojno, i blagoslov. Abraham o novoj zemlji ne zna još ništa. On, ljudski gledano, nema šanse imati potomka, a kamoli «silno potomstvo». On i žena su ostarjeli. A onda, kako on može biti blagoslovljen čovjek bez svoje domovine i svojega potomstva? On je čovjek bez budućnosti. A sva su obećanja smještena u ono «SUTRA»
Abraham vjeruje u NADU protiv svake nade! Ljudski mu razum govori da su Božja obećanja čiste tlapnje!
Abraham sluša svoga Boga i vjeruje Mu. Ne zna kako će Bog ispuniti svoja obećanja, ali Mu vjeruje. Njegova se vjera ne oslanja na ljudske moći i spoznaje, već na moć i vjernost Stvoritelja. Sve više spoznaje da je njegov Bog Bog nemogućih i nevjerojatnih stvari.
Abraham nema potomka, dobit će ga kad se to više nikako nije moglo dogoditi!
Dolazi u zemlju obećanja u kojoj je pridošlica. Njemu je obećana ali nije njegova!
I kada je dobio sina Izaka, Bog sada od njega traži nevjerojatnu žrtvu. Stavlja ga na kušnju iznad svake moguće kušnje. Bog traži da mu žrtvuje sina. Za Abrahama budućnost počiva na sinu jedincu. Budućnost i s tim potomstvo počiva na sinu Izaku
Bog traži od Abrahama da se odrekne svake sigurnosti, pa i one koja počiva na sinu Izaku. Bog želi biti i ostati jedina Abrahamova sigurnost. Bog želi da Abrahamovo povjerenje u Sebe podigne do vrhunca. Abraham raste na putu vjere. Sve se više odlučuje za Boga i za ono što Bog želi, hoće i traži. Abraham u Bogu vidi i otkriva svoju budućnost, svoj život i sigurnost. u Bogu vidi i otkriva svoju budućnost, svoj život i sigurnost. Tako će postati ocem vjere mnogim narodima. Abraham je izrastao u orijaša vjere. Srce biblijske vjere je POSLUŠ NOST Bogu.
Osamnaest stoljeća poslije će se na Golgoti u muci i smrti Bogočovjeka Isusa Krista objaviti savršena poslušnost Bogu i posvemašnja ukorjenjenost u Bogu. Tako Isus Krist kao novi Adam stavlja poslušnost Bogu, svojem Ocu, u srce Božje OBJAVE, i u srce svake kršćanske vjere!
«Otac laži» kao što je to uspio s prvim Adamom, će poslušnost Bogu i u životu Isusovu i njegovih učenika staviti u pitanje! I danas Crkva mora neprestano propitivati sebe i svoj odnos prema Kristu kroz POSLUŠ NOST!

KUŠ NJA VJERE U ŽIVOTU BLAŽENE DJEVICE MARIJE

Već na početku građanske godine Crkva stavlja svojim vjernicima MARIJU BOGORODICU kao «onu koja je napredovala na putu vjere.» (LG 58)
U Blažena Djevica Mariji se sve više očituje Božji blagoslov, a kojega je Elizabeta naslutila i izrekla: «Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!» (Lk 1,45).
Blažena Djevica Marija postaje najpotpuniji uzor našoj vjeri. Ona korača pred nama na «putu vjere». Blizu je nama. Ona prethodi, pokazuje i zagovara Velika je po darovima kojima ju je Bog obdario. To su Njezine povlastice na kojima je Bogu ostala uvijek zahvalna. No, Bl. Dj. Marija je Crkvi i nama put do Krista!
Prošla je vrlo zahtjevan put vjere. Prolazila je kroz preteške kušnje. Ostala je unatoč svemu u vjeri ukorijenjena u Bogu. Poslušna Bogu posve i do kraja. Njezin je život pun onoga: – Neka mi bude, Bože, kako Ti želiš, voliš i hoćeš. U to je stavila sav «svoj žitak».
Voljeti Bl. Dj. Mariju jest i poziv slijediti je. Ići Njezinim stopama vjere, jer Ona je ta koja ide pred nama i koja je postala nama uzorom istinske vjere. Bog ju je nama, Crkvi darovao!
I Bl. Dj. Marija je drukčije zamišljala svoj put, svoju svetost i svoju misiju.
Željela je biti DJEVICA, a Bog je zove na materinstvo. To je mrsilo sve njezine planove. I kada na upit sv. Arkanđela odgovara s «NEKA MI BUDE!» nije ni znala na što pristaje. Ali je poslije stalnim svojim DA Bogu, to potvrđivala. Kušnje života ju nisu u tom smele. Bog je režirao Njezin put života. Proći će preteški put vjere.
Ali tako Bog i postupa sa svojim prijateljima. Blaženu Djevicu Mariju su kušnje poput «uragana» pratile i tako oblikovale Njezinu vjeru. Odmah iza prvog svoga DA Bogu, kad joj je naviješteno da će postati Majka Mesijina, pokazalo se da sv. Josip ništa ne zna o tome! Bila je to prva «velika nevolja» ovih dviju osoba. Marija i Josip ne znaju kako se trebaju ponašati!? I puno pate zbog toga! Za Josipa je otkriće Marijine trudnoće postalo izvorom posebne patnje. Marija je opet trpjela radi Josipove zbunjenosti i patnje.
A Bogu nije bilo teško Josipu objasniti o čemu se tu radi! I za Mariju je sve bilo prožeto teškom tamom. No, vjera ne uklanja tamu, dapače, ona ju treba. I vjera Blažene Djevice Marije je bila prožeta tamom. Bila je izložena kušnjama vjere. Ponekad i vrlo teškim!
Takva je kušnja vjere bilo rođenje Gospodina Isusa Krista u Betlehemu. Svaka majka želi roditi svoje dijete na doličnom i pristojnom mjestu i u sređenim ljudskim okolnostima
Zar to Blažena Djevica Marija nije željela? Ali joj to ipak nije dano! Josip i o tome nije bio upoznat Upute Božje je inače dobivao u snu. Nije li i u ovom slučaju mogao dobiti uputstvo: – Idi u Betlehem, jer će se DIJETE roditi tamo! Međutim Gospodin Bog odlučuje drugačije. Isus, Njegov ljubljeni Sin će se roditi u uvjetima bez ikakve sigurnosti
Anđeli se u božićnoj noći očituju pastirima, ali ne i Blaženoj Djevici Mariji!
Ubrzo iza toga slijedi još jedan «zemljotres», a to je Herodov progon Mnoga pitanja su mogla prolaziti srcem ovih dvaju Božjim siromaha: – Zašto Bog šuti? Zašto ne intervenira u obranu svoga SINA? Zašto se čini da je Bog bespomoćan u odnosu na Herodovu zloću? I zašto je bilo nužno bježati čak u emigraciju, u tuđu i pogansku zemlju, a u kojoj za njih nije bilo nikakva oslonca!
Slijedeća teška kušnja se dogodila prigodom Isusovog ostanka u hramu. O tome Isus nije obavijestio svoje roditelje. Kad su Ga našli u hramu, nisu razumjeli smisao riječi koje im je uputio!- A zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onom što je Oca mojega nebeskoga!
Ali je, kaže sv. Luka Blažena Djevica Marija te riječi, ali i druge «čuvala» u svojem srcu i o njima razmišljala
Još je u Marijinu životu bilo «oblaka» tame. Zašto joj Isus nije htio ništa pojasniti? Ona, Majka Božja pozvana je učiti smislu i načinu događaja. Gospodin Bog moj nije ništa olakšao, i sve je u Njezinom životu bilo neobično i jako teško!
Marijin DA u Nazaretu, pri Naviještanju, bio je lagan u usporedbi s onim Da pod križem
Čovjek jake vjere i karaktera, ako to treba, će žrtvovati i samog sebe. Mnogo je teže pristati na patnju osoba koje su nam drage i bliske i koje puno volimo. Blažena Djevica Marija pod križem vlastitog Sina izgovara dvostruki DA Bogu: Neka bude tako Njemu Raspetom Jaganjcu i Meni! Ako moj Sin treba biti Jaganjac Božji, Patnik, Neka tako, Bože bude! Pristanak u vjeri na ovo je bila najveća moguća ŽRTVA. Taj Njezin pristanak pod križem je Blaženu Djevicu Mariju učinio Majkom Crkve, Majkom svih nas. Učinio ju je SUOTKUPITELJICOM!
Radost je biti Majka Mesijina, ali je neizrecivo bolno biti i Majka Jaganjca Božjega. Blažena Djevica Marija je zato Crkvi, nama vjernicima i bliza i bliska. Ona je nama Majka, Tješiteljica, Žalosna Gospa. Bog je ljubio Blaženu Djevicu Mariju na poseban način, ali je u Njezinom životu ipak bilo toliko patnje. No Bog baš tako postupa s onima koje ljubi i koji Ga žele voljeti i istinski štovati
Zato je srce naše vjere POSLUŠ NOST BOGU! U molitvi Oče naš molimo: BUDI VOLJA TVOJA KAKO NA NEBU TAKO I ZEMLJI! Ideal je biti Bogu poslušan, kao što su to anđeli i sveci u nebu, i duše u čistilištu. Dva zvanja su na poseban način pozvana biti vršitelji volje Božje. To su svećeničko zvanje i svi krizmanici.
Život Majke Božje bijaše veoma običan i siv. Ali je bio i prožet Njezinim stalnim: NEKA MI, BOŽE, BUDE PO VOLJI TVOJOJ!
U posluhu volji Božjoj Isus i Njegova Majka su bili radikalni. Gospodin je Isus Krist ljubio svoju Majku na neobičan i izuzetan način. Nijedno stvorenje nije zavolio kao Nju, zbog toga što je Ona znala i htjela Bogu predati sve, svu sebe, sav «svoj žitak!» Za sve vršitelje Božje volje, a ponajviše i prije svega za svoju Majku Gospodin je jednom prigodom uskliknuo: «Jer tko čini volju mojeg Oca nebeskoga, taj mi je brat, sestra i majka!» (Mt 12,49).
Bog se daruje nekoj duši u tolikoj mjeri u kojoj se i ona daruje Njemu. Blažena Djevica Marija je tip duše koju je Krist zavolio zbog njezinog posvemašnjeg predanja. Isus nas poziva da budemo slični vjerom i predanjem Njegovoj dragoj Majci. On žeđa za takvim dušama. To će izreći i na križu s riječima i vapajem: «ŽEDAN SAM!» Blažena Djevica nas poziva da isključimo iz svoje svakodnevne vjere i pouzdanja u Boga svaku osrednjost, prosječnost i svaki kompromis. Ne bojmo se slijediti milost Božju do kraja!

ŽIVOTNE OLUJE

One su povlašteno vrijeme za rast naše vjere. Mogu to biti oluje napasti, skrupula, oluje brige i straha za budućnost, za zdravlje, posao, oluje vezane za razdore u braku i sl Pred tim olujama se zauzima dvojak stav: užasni strah apostola i duboki MIR Isusa koji spava na vrhu lađe. Apostoli suočeni s prijetećom i razornom olujom bivaju zahvaćeni panikom, stresom i stravom. Misle da im nazočnost Isusa koji spava ne može pomoći. Zato Ga izbezumljena lica bude: Isus miri oluju, a svoje apostole ostavlja bez riječi! Ipak ih kori: – Malovjerni zašto ste posumnjali?! Ako ste sa mnom, pa i onda kad «spavam», ništa vam se zla ne može dogoditi!
I za vrijeme naših oluja ponekad se čini kao da Bog spava. U svojoj Objavi nam je otkrio gdje Ga možemo naći, susretati i moliti. Nerijetko Ga vjernici, jer nemaju «očiju vjere» traže drugdje, na nekim mjestima i u susretu s nekim ljudima. Hodočasti se amo i tamo. Tražimo sreću, utjehu i mir od ljudi za koje ne znamo ni tko su ni što su!
Njima ćemo i platiti i povjerovati. Tu se otkriva naša lakovjernost i malovjernost. Manje vjerujemo Onomu koji je za nas trpio i umro, Onomu koji nam je otvoreno rekao: – Ja sam ISTINA, PUT i ŽIVOT! U nebo, to jest Bogu se može jedino doći sa MNOM, u MENI i po MENI!
Zar nam nije obećao i otkrio: – Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje Ime, tu ću i ja biti!
Zar nam nije rekao da slušajući ili čitajući Evanđelje Njega slušamo i da nam On kroz Njega progovara
Zar nije za nas ustanovio sakramente, sv. Misu, da bi nas kroz njih susretao i spasavao, tješio nas i svojim nas sv. Duhom bogatio.
Zar nam nije otkrio da je sv. Pričest Njegovo tijelo i Krv. Zar nam nije otkrio: – Tko bude jeo od ovoga Kruha živjet će i kad umre. Da bismo Ga susretali u sv. otajstvima trebaju nam «oči vjere». Dakle, u sv. Pričesti nam daruje samoga SEBE!
On nam je otkrio da se nalazi u našim BLIŽNJIMA! Š to god činimo jedni drugima ili ne činimo, to činimo Njemu osobno ili ne činimo! U onaj DAN, u Dan suda će jednima reći: Idite blagoslovljeni u radost Oca mojega nebeskoga!
Onima drugima će reći: – Odlazite od mene prokleti u oganj vječni pripravljen đavlu i anđelima Njegovim
Dolazi nam po svećeništvu svoje CRKVE. U svećeništvo spada papinska, biskupska, prezbiterska i đakonska služba. Zato i oznaka katolika je: a) svake nedjelje sudjelovati u slavlju sv. Euharistije. b) štovati Majku Gospodinovu i Majku Crkve. Rado moliti sv. Krunicu. c) poštivati svećeništvo Katoličke Crkve
Ima dosta «kršćana» koji te vrijednosti ne poštuju niti do njih što čine To je bogatstvo Katoličke Crkve, a onda i svakog katolika!
Zašto nam je sve ovo gore navedeno Gospodin Isus ustanovio, naredio i ostavio? Da bismo prošli zemljom čineći dobro. Da se u tome nikada ne umorimo. U tom je veličina Majke Tereze. Neumorno je SLUŽILA bližnjima, najjadnijima u Callkutti i po svijetu. Vjerovala je da to čini samom Gospodinu Isusu. Sv. Martin je kao vojnik promrzlom prosjaku odrezao pola svoje kabanice da se u nju zaogrne. Slijedeće je noći u snu «vidio» Isusa zaogrnuta u taj dio kabanice. Sv. Pavlu pred Damaskom uskrsli Gospodin prigovara: – Savle, Savle, zašto me progoniš?! A Savao nije progonio Isusa nego one koji u Njega Raspetoga i Uskrsloga Gospodina vjeruju
Dakle, Isusu možemo stalno iskazivati dobrotu i ljubav služeći onima s kojima živimo i s kojima se svaki dan družimo!
Sudbinski je važno kakvi smo jedni prema drugima
Sveci su u tom bili nezasitni. Činili su dobro gdje god su mogli i stigli. Bili su MUDRI, pa su pred sobom puno dobrih djela poslali u drugi dio života Ugledajmo se u njih!

NEMIR U NAŠ IM SRCIMA DOLAZI OD NEDOSTATNE VJERE

Gdje se u kušnjama i opasnostima života oslanjamo na sebe, a gdje se ne uzdamo u Isusa i Njegovu ljubav i milosrđe, odričemo se vjere. Kad dopuštamo da nas zahvati nemir, stres ili žurba, tada kao da govorimo Isusu: – Sad ne mogu i nemam vremena Isuse, računati i misliti na Tebe. Ovu stvar ću sam uzeti u svoje ruke. Isus je spreman pomoći, ali mi tu pomoć od Njega ne tražimo!
Čovjek je satkan od dviju sfera: psihofizičke i duhovne! S duhovnom sferom koju prožima vjera ne će se podlijeći strahu, stresu i porazu pred nevoljama. VJERA nam govori da nismo sami, da je uz nas NETKO tko nas voli i o KOMU sve ovisi! Patnja može predstavljati golemu kušnju vjere. Ali ako ju znamo uključiti u Isusovu patnju, znajući da iza Velikog Petka dolazi Nedjelja uskrsnuća, ostat ćemo «na nogama», pobjednici!
Upravo iza svoga Uskrsnuća Isus tek može, a što i želi, pomagati. To i čini ukoliko u Njega vjerujemo i u molitvi Ga ponizno i s pouzdanjem zazivamo! Tada On postaje naš mir, naša utjeha. Tada On smiruje oluje (kušnje) našega života onako kako to On umije i zna. Ako je Isus za mene trpio i umro, kako mi onda neće i pomoći. Sv. Maksimilijan Kolbe je pisao jednom svojem subratu: «Predaj se sav u ruke Milosrdne Providnosti, to znači, u ruke Djevice i budi miran!»
Živi tako kao da je to tvoj posljednji dan! Ono «SUTRA» je neizvjesno, «jučer» ne pripada meni, samo je ovo «DANAS» moje. Dragi Bog ne želi da se osvrćemo unazad. Isus nam reče: «Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije MENE dostojan, niti je prikladan za kraljevstvo Božje!» (usp. Lk 9,62).
Bog ne želi da se tjeskobno brineš za budućnost Isus će reći: «Dosta je svakomu dana zla njegova!»
Ne mučimo se s onim što više ne možemo riješiti. Rješenje s vjerom stavimo u ruke ONOMU u čijim je rukama naša i prošlost i sadašnjost i budućnost. Tko Mu vjeruje i tko ima pouzdanja u Njega to i radi. Tada MIR, ali Božji mir kraljuje u našim srcima

BOŽJI MIR dolazi nam iz VJERE

Postoje dvije vrste mira, kao i dvije vrste radosti. Postoji ljudski mir i ljudska radost, koji su kratkog daha. I postoji Kristov mir i Kristova radost koji se po živoj vjeri nastanjuju u nama i tu trajno ostaju. Isus nam reče: «Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje!» (Iv 14,27).
Isus svoj mir naziva «Š ALOM», a u kojem je i mir i radost i zdravlje i svaki drugi potrebit dar za naš život. Kroz vjeru prihvatiti mir Kristov znači prihvatiti Njegovu osobu, otvoriti mu širom vrata svoga srca. Da se i nama dogodi ono što se inače tako rijetko događa ljudima zemlje: – K svojima dođe i oni i Ga primiše!
Znamo da su Mu ljudi na početku darovali štalu i za postelju slamu, a na koncu života patnju i smrt na križu. Tako ljudi najčešće postupaju s Dobrotom, Istinom i Životom, to jest, sa živim i jedinim Bogom! Paradoks je to ljudskog srca i ljudske povijesti!
Nemir u nama i tuga su uvijek loši. Plod su ljubavi prema samima sebi. Zato mir i ljubav ne dolaze uvijek od Krista. I nije svaki mir dobar, kao što i svaka radost nije dobra. Postoji truli mir i sebične radosti. Sve to čovjeku puno obećava, malo daje i iz srca sve istinsko uzima.
Pravi je mir plod vjere koju su kušnje i nevolje produbile i promudrile. Taj i takav mir jest plod našeg mudrog izbora. Kad između mene i Boga stoji «nešto» ili «netko», tada nisam slobodan za ono što Bog želi, voli, to jest za vršenje Njegove volje. Tada bježim, uspješno se ispričavam, samo zato što u svom srcu želim zadržati «lažne idole» i lažne «ljubavi», a na štetu Isusu i Njegovih milosnih darova. No tada u nama ostaje nemir i on u nama rađa patnje. A tada tom svojom patnjom opterećujem i optužujem nepravedno svoje bližnje
Izabrati u vjeri Isusa Krista izabiremo za svoj život istinski mir i radost. Sveci su nam u tome najbolji dokaz i svjedoci
Obraćenjem i vjerom Evanđelju izabiremo Isusa za svoga Učitelja, Spasitelja i istinskog Prijatelja. U tom izboru vjere temeljno je vjerovati u Isusovu ljubav i milosrđe. Isus nas poziva primjerom i riječima da postanemo ponizni i vjerni vršitelji, poput Njega, Očeve tj. Božje volje. On ništa ne traži za Sebe! Ako nešto od mene očekuje i traži, uvijek će to biti za moje osobno dobro. On me ljubi i želi da povjerujem i prihvatim Njegove darove za svoj život. Mi smo kao mala djeca koja ne znaju što je za njih dobro. Djecu treba učiti i naučiti mnogo čemu. Mama i tata se brinu za djecu jer ih vole. I djeca prepoznaju ljubav svojih roditelja po onomu što za njih čine i što su za njih spremni sve učiniti. Djeca bez te ljubavi i roditeljske brige za njih venu i umiru. Mi ne znamo što je za nas dobro i ne znamo voljeti sebe onako kako treba. Ljubeći Božju volju, ljubeći Isusa kao izvor ljubavi i prepuštajući se u vjeri i nadi Njegovoj providnosti, sve više znamo i umijemo sebe voljeti kako treba, a onda i svoje bližnje kao same sebe.
Voljeti Isusa Krista znači istovremeno voljeti u Njemu i Boga i čovjeka
Srcem prihvatimo i zavolimo Krista Raspetoga i Uskrsloga, tada ćemo i ustima, jezikom znati za Njega svjedočiti.
Ako Ga nema u našim srcima, postajemo «praporac koji ječi i zvono koje zveči!»
Vrijeme je naše nabijeno raznim događajima i budućnost će za nas vjernike postojati sve izazovnija. Živimo danas kako treba da bismo sutra mogli izdržati i opstati
Svima vama vezanim uz ime DOLINA a raspršenima po Domovini i inozemstvu želim od Gospodina, unatoč svemu, radosne i mirne božićne dane, a u svemu blagoslovljenu 2010. godinu.

Vaš u Isusu Millivoj Knežević, orubički župnik

RAZGOVOR S PAVLOM MUSIĆ

Svatko je na svoj način zaslužan što sjećanje na dolinski rodni kraj nije izblijedilo, što se u Dolini još uvijek nešto pozitivno događa.
Jedna od takvih osoba je Pavle Musić iz Nove Gradiške. Zahvaljujući njemu i Pavlu Budiću te osobama iz Doline kao i onima koje nemaju nikakvih dodira s Dolinom, kao što su Čedo Dražetić i njegova supruga Manda r. Barišić koji žive kod Velike Gorice,
obnovljena je grobljanska kapelica i vode računa da se naše groblje primjereno održava.
Domovinski rat u Hrvatskoj i rat u Bosni i Hercegovni je Pavla i njegovu suprugu Dragicu zatekao u Njemačkoj. Proživljavali su ga skoro kao i oni, koji su bili na prvoj crti bojišnice.
Nemjerljiv je njihov doprinos u prikupljanju i kupovini odjeći za hrvatsku vojniku. Kao predstavnici Hrvatske udruge prikupljali su pomoći u njemačkim gradovima Mesingenu, Rejtlingenu i Tubinegen i putom Crvenog križa i Caritasa dostavljali u mnoge krajeve Hrvatske.

SLIKA IZ SRETNIH DANA OBITELJI MUSIC

Pavle je rođen 28. lipnja 1945. godine zajedno s bratom blizancem Petrom, pa ime odatle imena Petar i Pavao, jer su se rodili uoči blagdana tih apostolskih prvaka.
Majka Manda, nakon smrti muža Ilije koji je umro mlad 1936. godine, nosila sav teret teških poslijeratnih godina. Nije bilo lako osmero djece odhraniti, i u gladnim godinama, od kojih je najstariji Ivo imao dvadestak godina.

PAVLE PORED GROBA SVOJIH NAJDRAZIH

Prva četiri razreda Osnovne škole je završio u Donjoj Dolini za vrijeme učiteljevanja učitelja Ljube i Vere Smolić, a ostala 4 razreda u Somboru kod sestre Jage – Jagode koja se je udala za Franju Stipančevića i tamo živjela.
I srednju Š kolu učenika u privredi će završiti u Somboru i steći zvanje vodoinstalatera. Njoj dugujem veliku zahvalnost, jer što bih u siromašnojh Dolini mogao postići da je ostao?
Došlo je vrijeme za o odlazak u vojsku. Vojni rok je služio u Karlovcu i Bjelovaru.
Po osluženju vojnog roka, među prvim Dolincima, 8. kolovoza 1967. godine odlazi na “privremeni” rad u inozemstvo. Prvo uposlenje je ostvario u austrijskom glavnom gradu Wienu.
Iduće godine, na Mladence, 28. prosinca 1968. godine se je oženio s Dragicom Vonić, kćerkom Pavla i Ljube r. Vidić. Dragica je rođena 26. rujna 1948. godine. Vjenčat će ih u dolinskoj crkvi vlč. Stjepan Guberac, tadašnji župnik.
Početkom 1971. godine, sa suprugom Dragicom i dvojicom sinova Zoranom i Pavlom prelaze živjeti u Njemačku, u Stuttgart, gdje i danas ima prijavljeno mjesto boravka.
U braku im se rodilo troje djece. Najstariji sin Zoran je rođen 5. veljače 1968. godine, oženjen je s suprugom Gordanom i imaju troje djece: dva sina Michaela i Christiana te kćerku Silviu.
Sin Pavle, koji nosi očevo i djeda Pavla Vonića ime, je rođen je 8. rujna 1969. godine. Ima kćerku Ljiljanu.
Kćerka Veronika je rođena 7. rujna 1976. godine. Udana je za Dražena Kovačeca i imaju dva sina Manuela i Patrika.

Obitelj Musić je živjela u Njemačkoj. Do 1973. godine je Pavle radio sa svojom strukom, kao vodinstalater, a pod kraj te godine, točnije 3. prosinca , u Esslingenu otvara ugostiteljski objekat u kojem radi on i supruga. Ugostiteljstvom će se baviti u Sttutgartu do 1978. godine a tada prelaze u Reutlingen gdje otvaraju lokal pod nazivom “Sportparkgastteten stadion”. Taj ugostiteljski objekt su držali do 1982. godine a potom otvaraju Naturtheatergaststatte “Waldheim”.
Planirali su nakon odlaska u mirovnu, ostatak života provesti u blizini rodnog kraja, pa su kupili plac u Kozincima, na domak Bosanske Gradiške i izgradilii kuću na kat.
Buknuo je rat u Republici Hrvatskoj koji će se poslije proširiti i u Bosnu i Hercegovinu..

RESTORAN OBITELJI MUSIC U NJEMACKOJ

U obitelji Musić, 12. rujna 1994. godine se događa tragedija. U 45-toj godini života umire Dragica u Njemačkoj. Pogrebni obredi i sahrana je obavljena u Novoj Gradiški. Posredstvom Međunarodnog crvenog križa, Dragicini roditelji Pavle i Ljuba su, 14. rujna, dopraćeni u Novu Gradišku kako bi nazočili kćerkinoj sahrani.
Na dan 4. rujna 1995. godine u Davoru će Pavle prihvatiti majku Mandu, brata Peju i Iliju te snahu Jelu. Privremeno će biti smješteni u Pavlovoj kući u Novoj Gradiški, koju je zamijenio za onu u Kozincima.

Pavle se je do 3. studenog 1997. godine bavio ugostiteljskom djelatnošću, a tada odlazi u mirovinu. Kako djeca nisu bila zainteresirana za obavljanje ove vrste posla, restoran je zatvoren.

Sada, kada je Pavle u mirovini, dio slobodnog vremena posvećuje svom rodnom kraju, naročito odražavanju groblja, iako mu je supruga Dragica, majka Manda, braća Petar i Ilija sahranjeni u Novoj Gradiški, njega nešto neobjašnjivo vuče i na ono groblje u Donjoj Dolini.

Na kraju je je, uz najljepše želje u povodu božićnih i novogodišnjih blagdana, uputio poruku svim Dolincima, da se svatko, prema svojim mogućnostima uključe u održavanju i uređenju groblja, kapelice na njemu, te župne crkve i oko crkve u Gornjoj Dolini.
“Pokažimo i na taj način svoju ljubav prema rodnom kraju, nemojmo se sramiti i brzo zaboraviti” na rastanku je dodao Pavle.

Pavlovi i Dragicini najdraži su u neprijateljskom okruženju. Do njih se ne može doći, a njima se ne napušta rodno ognjište bez obzira na patnje koje podnose u tom okruženju. Crne vijesti su stizale iz dana u dan. Pavle Vonić Dragicin otac je i ranjen u jednom pokušaju pljačke u Gonjoj Dolini (24. kolovoza 1993. godine). Naizmjenice su Pavle i Dragica “dežurali” na prijelazu kod Dragalića sa željom da što više pomognu napaćenom dolinskom narodu, koji je naročito 1992. i 1993. godine tu prelazio.
(više…)

Dragi dolinci (broj 26)

Dragi Dolinci, poštovani čitatelji!

Početkom ove godine na adresu Uredničkog vijeća stiglo je pismo msgr. Vinka kardinala Puljić, Vrhbosanskog nadbiskupa. Objavljujemo ga u cijelosti. U vrijeme korizme, kada se spominjemo Muke i smrti Isusa Krista, kao grom iz vedra neba odjeknula je vijest da su pronađeni posmrtni ostaci dvojice mučenika iz Bosanske Gradiške koji su mučeni i ubijeni u Okučanima. Riječ je o Darku Sanjickom i Mirku Tomljenoviću. Tako se ponovo otvoriše nikada zacijeljene rane dviju obitelji.

Eto, nakon 18 bolnih godina očekivanja i traženja, obitelji su ipak dočekale da dostojno pokopaju zemne ostatke svojih najdražih. Mnogi neće nikada imati takvu “sreću”!

Teško je to, neshvatljivo, ali bi još teže, žalosnije i bolnije bilo kada se nikada ne bi saznalo gdje ih je zločinačka ruka sakrila od svoje savjesti

Da li će za ovaj zločin, kao i za one počinjene nad još 22 civila na području Bosanske Gradiške u vremenu od 1992.-1995. godine odgovarati? Hoće li ruka pravde stići te zločince ?

Ne mogu, ne spomenuti, kako nas je u tijeku ove godine zauvijek napustilo petnaestak Dolinaca i Dolinki, među njima i osobe koji su svoju ljubav, svoje domoljublje i sebe utkali u sva dolinska sela. I o tome imamo zapis.

U Dolini se ipak nešto događa! U prkos malom broju Dolinaca, koji su ostali na rodnoj grudi, svake nedjelje i blagdanom u župnoj crkvi se služi sv. Misa. Priključena je struja, obnovljena kapelica na groblju a groblje se redovito kosi, izrađena su i postavljena nova ulazna vrata na crkvi kao i obrlihti na prozorima, poklopcima pokrivene šahte oko crkve, a razmišlja se i o drugim poduhvatima u crkvi i oko crkve kao što je krečenje, lijepljenje keramičkih pločica na koru, ograđivanje crkvenog dvorišta, kupovina zvona, uređenje župne kuće….

Odlučili smo «Suzu» proširiti s još jednom rubrikom “Sačuvajmo od zaborava” pa ćemo tako od ovoga broja donositi Popis pučanstva iz 1929. godine, a potom i iz 1948. godine za naša, dolinska sela.

Sretan Božić i neka Vas prati Božji blagoslov tijekom cijele 2010. godine.

U r e d n i k

Iz Starog Kraja (broj 27) Vlč. Pero Čolić

Dragi Dolinci i Gradišćanci, gdjegod bili, ovdje i po svijetu!

Osvrćem se na proteklu, 2010. godinu, kako bismo vidjeli što se sve dešavalo u ove naše dvije župe na Savi.

Proslavljeni su Božićni novogodišnji blagdani onako kako smo to mogli učiniti mi ovdje na našim prostorima.

Poslije njih dolazi Korizma sjećanje na Isusovu muku i smrt a bez toga ne bi mogli slaviti Uskrsnuće Isusovo a kojemu se i mi nadamo.

Dođe nam i proljetni svetac svetac blagoslova polja sv. Marko. Na taj dan i mi smo se okupili po običaju našem bosanskom, na groblje na «Gradini» gdje smo molili božji blagoslov na naše njive, bašte a i za blagoslov nas samih. To isto smo činili i na još dva groblja u župi Bosanska Gradiška a to su groblje u Čatrnji i groblje u Brestovčini Spasovo i Presv. Trojstvo.

Slijedeći događaj koji se zbio 9. lipnja 2010. godine je Rekolekcija-duhovna obnova svećenika Banjalučke biskupije. Svećenici su se okupili u Novoj Topoli oko deset sati i tu predvođeni našim biskupom mons. Franjom Komaricom zajednički smo izmolili opijelo za našeg Ratka Grgića, o čijoj se sudbini gdje je završio, još ništa ne zna. Stigli smo u Staru Gradišku gdje nas je dočekao župnik, biskup mons. Antun Š kvorčević i općinski načelnik gosp. Velimir Paušić. Biskup Š kvorčević nam je uputio riječ dobrodošlice i morao je otići a župnik i načelnik su nam nešto više rekli o župi i kaznenom domu gdje su i naši mnogi svećenici mnoge godine robijali. Obišli smo i prostorije kaznenog doma kakve su sada prazne i nikad se više ne punile. Na povratku su svi svećenici došli u Bosansku Gradišku gdje smo izmolili opijelo za pokojnog-ubijenog mons. Kazimira Višatickog i izmolili molitve zahvale za svečeništvo, jer je to bio dan završetka svećeničke godine.

Nakon molitve domaći župnik je pozvao braću svećenike s biskupom na okrepu za tijelo – ČOBANAC-. Nakon tog druženja svećenici su se uputili u Bos. Aleksandrovac u posjet SIRANI a dalje su se svećenici uputili na Mahovljane u posjet vinogradu i podrumu vina.

Prolazi vrijeme i dočekali smo blagdan sv. Bonaventure /15.VII./ zaštitnika Banjalučke biskupije kad je imenovan pomoćni biskup fra MARKO SEMREN za banjalučku biskupiju.

18. srpnja 2010. Godine bila je krizma u Bos. Gradišci koju je podijelio generalni vikar mons. dr. Anto Orlovac (sedmoro krizmanika).

Temeljito je obnovljena kapelica na groblju Brestovčina gdje je slavljena sv. misa na sv. Joakima i Anu.

Patroni: Ponajprije je proslavljen patron župe Dolina Velika Gospa gdje su se okupili Dolinci od svakuda gdje se nalaze, pa i drugi iz okolnih mjesta. Slavilo se molitvom i pjesmom, a iza mise druženje uz osvježavajuće napitke i burek.

Na sv. Roka, zaštitnika župe B. Gradiška, sv. misu predvodio je mons. Drago Balvanović, prošlogodišnji svečar pedesetgodišnjice svečeništva uz koncelebraciju 7. svećenika, puna crkva božjeg naroda, časnih sestara iz Budžaka, Nove Topole i Bos. Gradiške a sve je to uzveličao crkveni pjevački zbor iz Nove Gradiške. Već znamo za imenovanje pomoćnog biskupa. Dana 18. rujna 2010. god. je posvećen za biskupa dr. Marko Semren u banjalučkoj katedrali od biskupa mons. dr. Franje Komarice. To je ujedno i prva posveta u Banja Luki otkad postoji biskupija. Suposvetitelji su bili kardinal Vinko Puljić, papin nuncij i drugi. Bilo je mnogo gostiju pom. biskupa za zajedničkim stolom. Toga istoga dana u 17 sati banjalučki biskup dr. Franjo Komarica je posvetio oltar župne crkve sv. Josipa a blagoslovio je i crkvu i obnovljenu župnu kuću koja je bila spaljena a i crkva je obnovljena. Na blagoslovu je bila dupkom puna Topolska crkva.

Hodočašće vjernika iz Vrhbosanske i Banjalučke Biskupije je bilo 9. listopada 2010. god. Na tom hodočašću iz Bos. Gradiške pridružilo se desetak automobila iz Banja Luke. Za svi Svete i Dušni dan bilo je manje naroda na misama i za opijela. Dolazilo se prije uređivati grobove najmilijih ali kad crkveno slavimo (sv. misa i opijela) tu nedostajete.

I ove godine je bio susret školske djece (omladine) u Budžaku kod časnih sestara u dvije grupe: 6. studenog od 1-b razreda išlo ih je petoro (5) a u drugoj grupi koja je išla 20.studenog 2010. godine bilo ih je šestoro (6).

Obilježena je ove godine šesta obljetnica smrti našeg mons. Kazimira Višatickog. Došla je rodbina znanci prijatelji župljani i vjernici iz drugih mjesta. U služenju sv. mise bili su mons. Franjo Komarica, biskup i pomoćni biskup Marko Semren, osam svećenika i više časnih sestara. Crkva je bila dobro popunjena. Sv. Misu je predvodio mons. dr. Franjo Komarica. Iza mise su svi pozvani na tjelesnu okrepu u našu dvoranu župnog pastoralnog centra.

27. studenog 2010. u banjalučkoj katedrali je bilo svečano misno slavlje u povodu 25. obljetnice biskupstva našega mons. dr. Franje Komarice biskupa te blagoslov obnovljenih prostorija zgrade starog biskupskog ordinarijata a iza toga je bio objed i druženje.

Dolinčanima, Gradišćanima, čitateljima «SUZE DOLINSKE» i svim ljudima dobre volje ČESTIT BOŽIĆ SVETO ISUSOVO POROĐENJE I NEKA VAS PRATI BOŽJI BLAGOSLOV U CIJELOJ 2011. GODINI, želi

vlč. Pero Čolić, župnik