Vijesti

CRTICE I USPOREDBE

CRTICE I USPOREDBE

Nastavljajući prelistavanje knjiga u kojima se spominje župa Dolina ili bar jedno njezino selo, u ovom broju ćemo predstaviti knjigu CRTICE I USPOREDBE autora mons. Ivana Vlašića. Knjigu mi je posudio vlč. Tvrtko Tadić koji je nosi na svim svojim putovanjema, pa tako i na ovom, kada je došao na Susret Dolinaca u Novu Gradišku.

S ovim događajem, koji se dogodio u župi Dolina trebale bi biti upoznate sve generacije Dolinaca.

Knjiga je tiskana u Đakovu 1973. godine na 271 stranice. U predgovru ove knjige autor između ostalog piše: “… I u ovoj knjizi opisuje se evanđeoski “Grad na gori” a to je kraljevstvo Božje ovdje na zemlji. A s tim u vezi upire se svaki čas prstom i u “nebeski grad Jeruzalem” što ga je vidio sv. Ivan apostol u knjizi Otkrivenja. A to je nebo zadnji cilj našeg zemaljskog putovanja.

Ali svi su ti opisi samo isječci Isusovog Grada na gori i nebeskog Jeruzalema kao na razglednici. Na jednoj stranici knjige govori se o poniznosti, na drugoj o sv. misi, na trećoj o ljubavi, na četvrtoj o pokori, onda o križu zahvalnosti braku svetkovanju nedjelje …”

I tako na stranici 35 autor donosi članak pod naslovom MAKAR BIO SLIP! Počinje ovim riječima: “Gornji je naslov mnogima poznat, jer je ovaj članak već tiskan godine 1948. u zagrebačkom glasilu “Gore srca”, kaže autor i nastaavlja: “Ali ga opet donosim u malo skraćenom obliku, da prodre u najšire krugove Božjeg naroda.

Sveci nas Božji uče, da su dobri svećenici najveći dar Božji za jednu župu i cijeli narod. A da je zaista tako, potvrđuju nam riječi Kristove, koji veli svojim apostolima i svećenicima: Vi ste svjetlost svijeta. Ovim riječima hoće Krist da rekne: Kao što je sunčana svjetlost najveći dar Božji za ovu zemlju, jer je izvor topline i svake plodnosti, tako ste i vi svećenici svojim propovjedanjem riječi Božje i dijeljenjem svetih sakramenata Božja svjetlost, od kojih struji nebeska toplina, i plodnost svih kreposti u ljudskim srcima. I obratno! Kao što bi bez sunčane svjetlosti nestalo života ovdje na zemlji, tako bi bez vas morao zamrijeti život Božje milosti u ljudskim dušama.

Ovo instiktivno osjećaju svi dobri kršćani. Zato su spremni na sve moguće žrtve, samo da bi se u njihovoj sredini ne ugasi ta svjetlost Kristova. Čitao sam to o toj stvari jedno ganutljivo pismo bosanskih seljaka, na koje ćemo se malo osvrnuti.

Bilo je to prije četrdesetak godina u banjalukoj biskupiji. Tada sam služio kao bilježnik u biskupovoj pisarni pa mi je stvar vrlo dobro poznata. U jednoj seoskoj župi na obali Save bila je to župa Dolina umro župnik, a biskup nije imao svećenika koji bi ga tamo poslao. / Taj župnik koji je umro 1937. godine bio je Eugen Tvrtković i pokopan je na dolinskom groblju “Gradina”. Bio je upravitelj župe Dolina od 1930. do smrti, a u to vrijeme je rezidencijalni banjalučki biskup bio fra Jozo Garić (1912.-1946.) – Opaska urednika /

I tako je ta župa ostala dulje vrijeme nepopunjena, a seljaci su morali ići u susjednu župu preko Save, da slušaju svetu misu i primaju sakramente.

Naravski da im je bilo vrlo teško. Zato su više puta dolazili biskupu, pa ga molili i zaklinjali da im se smiluje i pošalje župnika. Ali biskup nije nikako mogao, jer nije imao svećenika nego ih je uputio na župnika preko Save. A jednoć su mu o toj stvari pisali opširno pismo, koje sam pročitao i neću ga do smrti zaboraviti.

U pismu najprije zaklinju biskupa imenom Isusovim, da im što prije pošalje svećenika, jer “dica nam umiru bez krštenja, a starci i starice bez Božje utihe i sakramenata. Svoje mrtve moramo ukapati bez misnika… A šta istom da reknemo o našoj mladeži, koja je upravo podivljala, jer nema nikoga, da ih uči kršćanskom nauku i dogoni u red”.

Na koncu pišu ove ganutljive riječi: “Prisvitli, nađite nam misnika gdje bilo! Ne tražimo mi mladog i zdravog, može slobodno biti star i slab! Pa makar bio i slip, mi ćemo ga po župi za ruku voditi. Ili bez noge, mi ćemo ga na rukama nositi! Samo neka je svećenik u našoj sredini!”

Kad čovjek pročita ovo pismo, dođe mu i nehotice suza na oko, jer iz tog pisma kao da se čuje vapaj siročadi, koja tuguju za nestalom majkom…

Iza nekog vremena uspije biskup, da im pošalje jednog mladog svećenika. Ja da ste vidjeli toga veselja među seljacima! Opet pišu biskupu i zahvaljuju mu do neba, a na koncu pisma vele: “Samo ne znamo prisvitli, odakle ste ga onako mladog i vridnog izgulili!”

A sada ćemo postaviti nekoliko pitanja našim Zgrepčanima, Sarajlijama, Splićanima, Osječanima i svima, koji imaju svećenike u preobilju, a grad im je upravo načičkan crkvama….”

Tako su naši stari pisali biskupu, tražći svećenika da im pošalje. Imali su čvrstu vjeru. Koliko je mi danas imamo?

 

0