Vijesti

 Donja Dolina Panoni Oseriati

 U toku čitavog svog postojanja Donja Dolina se izvanredno veže za ZPIAP ali najveće srodnosti pokazuje, ipak, sa sjevernom Bosnom između rijeke Bosne i Une, što je i razumljivo, pošto se radi o geografski najbližim naseljima (Prilog 4). Te veze nisu istog intenziteta, niti su istog karaktera u svim fazama života Donje Doline. Starije naselje se, po svojoj keramici, čvrsto veže za čitav niz naselja sjeverne Bosne, što se mora objasniti zajedničkim porijeklom stanovnika svih ovih naselja. Ta srodnost je u ranijim fazama morala doći jače do izražaja nego kasnije. Za vrijeme života na Gradini osjeća se preorijentacija dotadašnjih veza i slabljenje srodnosti sa nalazištima sjeverne Bosne. Negdje u VI. stoljeću nastaje, iz razloga  koje nisam u stanju da utvrdim, oštra granica između kompleksa Donja Dolina Čarakovo Sanski Most Zecovi i doline Une, prvenstveno Jezerina i Ribića. Ta granica, koja se ogleda prvenstveno u elementima materijalne kulture i u načinu sahranjivanja (pa, prema tome, i u elementima duhovne kulture), ostaje uočljiva sve do kraja prahistorije ovih krajeva. Dok, na primjer, Donju Dolinu (sa spomenutim srodnim nalazištima) i u ovo doba vežu mnogostruke spone sa zapadno panonskim-istočno alpskim prostorom, kao i jake trgovačke veze sa Italijom, dolina Une ostaje gotovo sasvim izolirana od tih veza. U nju samo djelomično prodiru utjecaji iz ovog čvrsto povezanog i visoko civiliziranog područja. Italski utjecaji na japodskom području su neznatni. Veza sa Slovenijom također, dok veze sa Glasincem, čini se, nisu ni postojale. Ali keramika, kao osnovni indikator prisustva ili odsustva nekog etničkog elementa, pokazuje da su izvjesni tipovi keramike, na svim nalazištima, proizašli iz keramike KŽP. Međutim, u  ovo doba (naročito u 6.,5. i 4. stoljeću) oni se i razlikuju po osnovnim karakteristikama. Tako se šalice sa dvije visoko stojeće drške tipa T. XII,6,T.XVIII,3, kao i šuplja i puna ispupčenja na remenima nekih tipova posuda (T. XVI,4,8) koja daju pečat čitavom ZPP, na prvom mjestu keramici Donje Doline i okoline, ne javljaju u dolini Une. U Jezerinama i Ribiću javljaju se na keramici slikani ornamenti, element potpuno nepoznat na ostalim sjevernobosanskim nalazištima. Dalje, u Jezerinama i Ribiću se u muškim grobovima veoma često javljaju pincete, dok ih istočno od tih nekropola gotovo i nema. Domaći elementi u metalu se, također, razlikuju na ova dva kompleksa. Razmjena između tih područja, izgleda, nije ni postojala, odnosno bila je svedena na minimum, što se jasno vidi iz tipova zastupljenih na velikom broju nalazišta, što svjedoči da se ne radi o slučaju. Tako se, na primjer, lučne fibule sa jantarskim ili staklenim perlama na luku, kao i dvospiralne fibule poznate sa japodske teritorije, nikada ne javljaju u Donjoj Dolini ili bilo kojem drugom nalazištu istočno od Une. Predstave dviju konjskih glava okrenutih potiljkom jedna drugoj, sa sunčevim točkom u sredini, poznate iz okoline Bihaća i sa drugih japodskih nalazišta, predstavljaju pandan pačjim ili labuđim predstavama sa sunčevim točkom (T. IV, 4, T. XVIII, 19), ali je to, istovremeno, element koji u religijskom smislu razdvaja ova dva područja. Dok kod jednih sunčeva kola vuku konji, dotle su kod drugih u sunčeva kola upregnute ptice. U osnovi ista praideja doživjela je u dvjema susjednim grupacijama, sa različitim domaćim razvojem, i različite sudbine. Trokutni i trapezni limeni privjesci, brojni u Donjoj Dolini i ZPIAP, ne javljaju se u dolini Une u prahistoriji.

Osim razlika u elementima materijalne kulture ovih dvaju kompleksa, veoma su uočljive razlike u načinu sahranjivanja, što govori o nepodudarnosti u običajima i vjerovanjima. Prvo što treba naglasiti to je činjenica da u svim nekropolama, onima uz Unu, kao i onima istočno od nje, postoje spaljeni i skeletni grobovi, i da su urne, u osnovi, istog oblika, tj. tipa T.IV, 7, T.XVI, 1. To je, znači, element koji povezuje sve te nekropole i dokazuje njihovo zajedničko porijeklo u dalekoj prošlosti. U Jezerinama, u grobovima od VI, V i IV stoljeća, spaljeni mrtvaci su gotovo uvijek muškarci, dok su skeletni žene. Ženski grobovi na spomenutoj nekropoli kao prilog gotovo uvijek imaju malu posudicu u obliku osnovnog tipa urne, što, možda, simbolizira prisustvo muža, koji je, po pravilu, bio spaljivan i sahranjivan u urnu, a to, opet, možda, simbolizira zajednički život muža i žene poslije smrti. Takva pojava se nije ustanovila nigdje u Bosni istočno od Une. U Donjoj Dolini i ostalim srodnim nekropolama, koje su istovremene sa jezerinskom, posmrtni ostaci muškaraca i žena su spaljeni, dok ih je, u isto vrijeme, isto toliko i nespaljenih. Razlike ima i u orijentaciji skeleta. Dok je većina skeleta u Donjoj Dolini i Sanskom Mostu orijentirana jugoistok sjeverozapad i istok zapad dotle je orijentacija skeleta u Jezerinama uglavnom sjever jug. Posude se u Donjoj Dolini, Čarakovu i Sanskom Mostu stavljaju u grob u većem broju nego što se to, u isto doba, čini u okolini Bihaća. U Jezerinama je u skeletnim grobovima uvijek samo jedna posuda, gotovo svuda istog oblika (slična tipu T.XVI, 1, ali bez kanelura na ramenu), i to uvijek pored glave mrtvaca, a nikada na nekom drugom mjestu. U nekropolama istočno od ovih, uopće ne postoji pravilo za mjesto gdje će se staviti posude u grob, a same posude nisu onog oblika kakav imaju posude iz doline Une. Veoma je važna i razlika u količini oružja u grobovima. Dok se u ovim fazama nekropola u Donjoj Dolini, Sanskom Mostu i Čarakovu javlja oružje, i to u velikom broju u  stvari je to kompletno naoružanje ratnika dotle su grobovi istog doba u Jezerinama i Ribiću bez oružja.
U sahranjivanju spaljenih mrtvaca također postoje razlike. Po pravilu, paljevina mrtvaca se u Sanskom Mostu, Čarakovu i Donjoj Dolini stavlja u urnu. Ukopavanje paljevine u zemlju, bez urne, veliki je izuzetak, dok je to u Jezerinama veoma česta pojava.
Kako god se nekropole u Jezerinama i Ribiću ne vežu za materijal iz Donje Doline, Sanskog Mosta, Čarakova i Zecova, one se izrazito vežu za nalazišta u Lici i jugoistočnom dijelu Slovenije, što znači i da pripadaju toj skupini, odnosno da Jezerine i Ribić predstavljaju najistočnije lokalitete jedne skupine koja je živjela uglavnom u današnjoj Lici i Gorskom kotaru. Ta skupina se danas, nakon niza naučnih radova usmjerenih na rješavanje problema tko je živio na tom prostoru, slobodno može nazvati Japodima. Oni, kao što smo vidjeli, ne održavaju veze sa svojim sjeveroistočnim i istočnim susjedima. Čini se da između skupine Donja Dolina Čarakovo- Sanski Most Zecovi i japodske teritorije čak postoji i oštro povučena granica, koja se teško prelazila, što ukazuje na neprijateljske odnose između tih dviju grupacija. Prema tome, ako su stanovnici Jezerina i Ribića, kao i ostalih srodnih nalazišta oko Une Japodi što izgleda sasvim sigurno onda stanovnici Zecova, Sanskog Mosta, Čarakova i Donje Doline nesumnjivo nisu bili Japodi. Oni su morali pripadati nekom drugom plemenu, u svakom slučaju etničkoj grupaciji koja je bila u daljoj srodnosti sa Japodima.
Izdvajanje japodskog dijela sjeverozapadne Bosne i pripadanje te teritorije zapadnom kompleksu dovelo nas je do potvrde egzistencije jednog istočnijeg i sjeverno istočnijeg kompleksa, kojem kroz mlađe željezno doba, i u mlađem odsjeku starijeg željeznog doba, pripada i Donja Dolina. Čak je bilo moguće povući prilično jasnu granicu između ta dva kompleksa .Ta granica prolazi nešto južnije od ušća rijeke Sane i istočnije od Une kod Bihaća. Ova konstatacija je od velike važnosti za određivanje kako šire etničke pripadnosti stanovnika Donje Doline, tako i uže, plemenske pripadnosti stanovnika Donje Doline i svih stanovnika sjeverozapadne Bosne istočno od Japoda (Prilog 5). Kada bi toj grupaciji, koja je bez sumnje naseljavala ovaj prostor, od ha A perioda pa sve do rimske okupacije ovih krajeva, trebalo dati ime samo na osnovu arheoloških podataka, trebalo bi je, držeći se današnjih geografskih naziva, nazvati zapadno panonskom skupinom (kulturnom i etničkom) kojoj, osim sjeverne Bosne, pripadaju i Panoniji najbliži alpski krajevi. Svakako je mnogo važnije kakvo bi se historijski poznato ime moglo dati ovom narodu, pošto je to, istovremeno i odgovor na pitanje tko su bili stanovnici Donje Doline. Tu nam mogu pomoći jedino historijski izvori.

U vrijeme ranog rimskog carstva (već u I stoljeću poslije Krista i kasnije) ovaj dio Bosne je pripadao rimskoj provinciji Pannonia, a ta se provincija približno poklapa sa područjem rasprostiranja ZPIAP skupine KŽP i njenih izdanaka. (Prilog 4,5). Ova podudarnost očigledno nije slučajna. Pogotovo je ne treba smatrati slučajnom, kad se uzme u obzir da su i kasnije granice provincije Pannonia ostale otprilike onakve kakve su bile u rano doba carstva. Ovdje je veoma važna granična linija između provincija Pannonia i Dalmatia u samoj Bosni. Ta se linija kretala negdje od Velike Kladuše na istok, pa je išla pored Bosanskog Novog i Prijedora, zatim nešto južnije od Laktaša, nešto sjevernije od Doboja, pored Srebrenika, a izlazila je na Drinu negdje kod Loznice. Granica između ove dvije provincije, kao što se vidi, opet potvrđuje arheološke pretpostavke: arheološki izvori govore da sjeverna Bosna pripada zapadno panonskom kompleksu, i to minimum 12 stoljeća prije potpune rimske okupacije ovih krajeva, a historijski izvori govore da su Rimljani ovaj dio Bosne priključili Pannoniji, iako se radi uglavnom o planinskom području, koje geografski ni u kom slučaju ne može pripadati ravničarskoj Panoniji. Ova pojava bi se morala objasniti pretpostavkom da je rimska vlast prilikom određivanja granica provincija, vjerojatno, vodila računa o određenim širim etničkim granicama, koliko god je to bilo moguće. Tako se desilo da je glavnina stanovnika zapadne Panonije i rubno istočno alpskog prostora, koji su nizom stoljeća bili jedna cjelina, doduše, donekle poremećena upadom Kelta, i u rimskoj državnoj podjeli i dalje imala svoje zasebno mjesto. Pri tom je jedan dio stanovnika sjevernih bosanskih područja morao, iz raznih administrativnih razloga, potpasti pod provinciju Dalmaciju, čije je stanovništvo njima bilo dobrim dijelom potpuno strano. Tako su Sanski Most i Zecovi, dva Donjoj Dolini najsrodnija naselja, potpala pod provinciju Dalmaciju, a Donja Dolina pod provinciju Panoniju (Pretpostavljamo da je rekonstrukcija granice dobro izvedena!). U ovoj pojavi nema ničeg čudnog, pošto na ovom graničnom području, između dviju velikih etničkih grupacija, kao ni na bilo kojem drugom, situacija u etničkom pogledu nije mogla biti ni jednostavna ni posve jasna (pogledati . Da se tu stvarno radi o posebnoj grupaciji, direktno govore historijski izvori. Strabo, (63.god. prije Krista 19. god. Poslije Krista.), na primjer, piše da se «prema istoku prostire japodska teritorija, do krajeva koje naseljavaju Pannoni. Dijeli ih planina Alpeon koja se nalazi iznad Segestice». Prema A. Mocsyu istočni japodski susjedi prema Sisku bili su Colapiani, te istočni i sjeveroistočni Oseriati , dva panonska plemena čija područja u predrimsko doba imaju izrazito panonski kulturni karakter. Na drugom mjestu Strabo kaže da Pannoni žive između Skordiska i Boja (Prilog 5). Za Boje se zna da su u I vijeku prije Krtista živjeli u sjeverozapadnom dijelu Mađarske (svakako na području otetom od domaćih panonskih stanovnika), a Skordisci negdje blizu ušća Save u Dunav. I ovaj podatak jasno govori da je zapadno panonski prostor bio nastanjen Pannonima, a istovremeno i to da je Strabo ovaj naziv upotrijebio kao ime za jednu određenu etničku grupaciju, a ne u nekom geografskom smislu. To mjesto drugačije interpretira A. Graf. Pod imenom Pannoni on podrazumijeva zajedničko ime za više plemena u današnjoj Panoniji, za koja, bez ikakvih dokazivanja, ipak kaže da su Iliri. O susjedstvu Japoda sa Panonima svjedoči i Appian (II, stoljeće poslije Krista). Ako sada ponovno napomenemo ono što je već jednom rečeno, da su istočno i sjeveroistočno od Japoda živjeli stanovnici Donje Doline i njihovi najbliži srodnici, tada bi trebalo smatrati te japodske susjede Pannonima. Takvu pretpostavku potvrđuju historijski izvori i arheološki materijal, koji se uvijek veže za ZPIAP, odnosno za područje koje je u vrijeme rimskih osvajanja Pannonije, nesumnjivo, bilo nastanjeno Pannonima (a donekle i Keltima). Međutim, i japodska teritorija pokazuje srodnosti sa KŽP ZPIAP, i to prilično velike srodnosti, što bi moglo značiti da su, u daljoj prošlosti, i Japodi bili u veoma uskoj vezi sa nosiocima KŽP, odnosno da su i oni srodnici Pannona. Zaključak svih ovih razmatranja o etničkoj pripadnosti stanovnika sjeverne Bosne i današnje zapadne Panonije mislim da bi se mogao ovako formulirati: Najvjerojatnije je da su potomci nosilaca KŽP ZPP i njoj najbližih alpskih krajeva bili historijski poznat narod Pannoni. Prema tome, i njihovi pradjedovi bi trebalo da budu Pannoni, odnosno Prapannoni. Stanovnici Donje Doline i njihovi srodnici u sjevernoj Bosni, kao nosioci KŽP ZPP i kao potomci nosilaca KŽP, trebalo bi također da budu smatrani Pannonima. Južno od kontura ove zapadno panonske etničke grupacije, koju smo nazvali Pannonima, a to znači i južno od sjeverne Bosne, naziru se konture jedne druge, sjeverozapadno balkanske, etničke grupacije koja se može nazvati zajedničkim imenom Iliri. Točne granice između ovih dviju velikih grupacija nije moguće utvrditi, ali se može reći da je ta granica išla, vjerojatno ne u ravnoj liniji, negdje kroz južnije bosanske krajeve. U rimsko doba ova, zapadno panonska, etnička grupacija našla se uglavnom unutar provincije Pannonia, dok je manji dio pripadnika ove grupacije ostao izvan ove provincije. Za Ilire se može reći da su nastanjivali najveći dio provincije Dalmacije, sjeverozapadni ugao provincije Makedonije i, možda, jugozapadni ugao provincije Moesije superior.

 Pri rješavanju problema plemenske pripadnosti stanovnika Donje Doline i njene okoline potrebno je osloniti se na radove historičara, ne gubeći pri tom iz vida svjedočanstva starih pisaca, koja ponekad, historičari nisu pravilno interpretirali. Prema L. Jeliću, Donja Dolina i njena okolina morala je biti nastanjena Breucima, jer su, po njegovu mišljenju, Breuci bili sjeverni susjedi plemena Mezeji i njihovih zapadnih susjeda Japoda. Za Mezeje je sigurno utvrđeno da su živjeli u sjeverozapadnoj Bosni, južno od Banje Luke (unutar provincije Dalmacije), što znači i južno od Donje Doline (Prilog 5). Međutim, ovo Jelićevo mišljenje ne izgleda vjerojatno ako ga usporedimo s onim što nam svjedoče historijski izvori. Tako Ptolomej piše da su Breuci bili nastanjeni u jugozapadnom dijelu Pannonije inferior, a za Donju Dolinu se zna da je pripadala Pannoniji superior (Prilog 5). Prema Zippelu, Breuci su živjeli na Savi ispod Colapiana. Ovaj podatak bi svjedočio u korist Jelićeve pretpostavke; ukoliko bismo bili sigurno da je Plinije riječima: «Saus per Colapianos Breucosque», iz kojih Zippel izvodi lokaciju Breuka, htio naglasiti da su ta dva plemena najbliži susjedi. Međutim, u to ne možemo biti sigurni, jer on samo kaže da Sava teče kroz teritoriju Breuka i Colapiana. U svakom slučaju Breuci nisu bili daleko od stanovnika Donje Doline, pošto jugozapadni ugao Pannonije inferior predstavlja sjeverna Bosna oko ušća rijeke Bosne, kao i susjedna Slavonija. Za nas je to važno jer nas zanima da li se i ostali stanovnici sjeverne Bosne mogu smatrati Pannonima. Odgovor na ovo pitanje daje direktno Strabo kada prilikom nabrajanja panonskih plemena spominje i Breuke. Veoma je značajno da Strabo u Pannone ubraja Mezeje i Desidijate, dva plemena koja su prilikom podjele Illyricuma na Pannoniju i Dalmaciju pripala provinciji Dalmaciji. Koliko je ovaj Strabonov podatak točan, nisam u stanju da kontroliram, ali moram ukazati na to da mezejska teritorija u predrimsko doba ima veoma naglašen panonski kulturni karakter (Prilog 4,5), odnosno da ima veoma mnogo elemenata KŽP zapadno panonskog karaktera i njenih izdanaka. U svakom slučaju, važno je da ni Strabo, niti itko drugi, ne ubraja u Pannone neko pleme južnije od današnje Bosne, pošto te, južnije, pokrajine u arheološkom materijalu ne pokazuju nikakve, spomena vrijedne, srodnosti sa KŽP ZPIAP i njenim izdancima (Prilog 4).

  Identificiranje stanovnika Donje Doline i okoline sa Breucima ne slaže se ni sa idejama mađarskog historičara A. Mocsya. U svojoj, nedavno objavljenoj, monografiji o plemenima u provinciji Pannonia on tvrdi da je prostor između Colapijana i Breuka, na kojem se nalazi Donja Dolina, u početku rimske okupacije bio nastanjen plemenom Oserijati (Prilog 5). Ovo mišljenje je u suprotnosti sa starijim lociranjem Oserijata koje daju Kiepert i A. Graf. Oni su smatrali da su Oserijati živjeli južno od Blatnog jezera u Mađarskoj. Prema A. Mocsyu zapadni dio sjeverne Bosne nastanjivali su Oserijati a istočni dio Breuci. Tim plemenima pripadala su navodno i susjedna slavonska područja. Ovom mišljenju pridružuje se i G. Alfoldy, koji ga potkrepljuje novim čitanjem jednog odavno poznatog natpisa. Prema njegovom čitanju, na natpisu stoji: « viam and Batinum flumen quod dividit Breuc(o)s Oseriatibus». Ako je ovo čitanje točno, i ako spomenuta rijeka stvarno označava Bosnu, kako misli G. Alfoldy, tada ne bi trebalo sumnjati u to da je područje na kojem leži Donja Dolina pripadalo plemenu Oserijati. Time što smo utvrdili da je, najvjerojatnije, područje Donje Doline u rimsko doba pripadalo Oserijatima, ipak nismo uspjeli riješiti problem kojem plemenu su pripadali stanovnici Starijeg naselja i Gradine u Donjoj Dolini jer ne možemo biti posve sigurni da na ovom području, u vrijeme oko početka rimske okupacije, nije bilo smjene stanovništva. Neprekinuta razvojna linija od ha A perioda pa sve do rimske okupacije u Donjoj Dolini ipak dozvoljava pretpostavku da su stanovnici Donje Doline i okoline pripadali plemenu Oserijati. Za sada to izgleda najvjerojatnije.

Na kraju bi se moglo kazati još nekoliko riječi i o tome kako je došlo do prekida života na Gradini. Podudaranje vremena naglog prekida života na naselju i prestanka formiranja kulturnih slojeva sa vremenom oko početka I. stoljeća poslije Krista navodi nas na pomisao da se ovaj događaj, možda, može dovesti u vezu sa dalmatsko-panonskim ustankom od 6. do 9. god. n.e. i da je, možda, ovaj rat prouzrokovao propast naselja. Rimljani su tada razorili veliki broj naselja po kasnijim provincijama Pannoniji i Dalmaciji, pa je moguće da su tada uništili i Donju Dolinu. Poslije ovog događaja nalaze se u Donjoj Dolini prvi tragovi života tek u III stoljeću poslije Krista To su, međutim, samo tragovi koji govore: ako je tu ponovno nastalo naselje, ono nije ni izdaleka bilo toliko značajno koliko je bila prahistorijska Donja Dolina.

                                                                                                  Zdravko Marić