Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Godina: 2012.

Prikazivanje Muke i Smrti Isusa Krista

RAZGOVOR S RADIO “BLJESAK” PRED SCENSKO

PRIKAZIVANJE “MUKE I SMRTI ISUSA KRISTA“

MILENA : Amaterska glumačka skupina okupljena oko Milorada Oršulića Micana, i ove se godine okupila radi izvođenja scenskog prikaza “Muke i smrti Isusa Krista”. Gost u današnjoj našoj emisiji je glavni inicijator, organizator, redatelj i sve što je u datom trenutku potrebno: Milorad Oršulić Mican.  

Za početak nam recite kako je došlo do inicijative i ideje da ovako nešto realizirate.  

MICAN: Lijep i srdačan pozdrav vam i slušateljima našeg radio “Bljeska” Okučani. Hvala što ste me pozvali da mogu nekoliko rečenica reći o nama, koji se već dva mjeseca okupljamo u kripti župne crkve sv. Vida u Okučanima, i po najvećoj onoj hladnoći, nas pedesetak uvježbavamo igrokaz “Muka i smrt Isusa Krista.

Prije nego odgovorim na Vaše pitanje, reći ću da se, evo, nakon četiri godine, članovi dramske sekcije KUD “Tkanica” i članovi Župno pastoralnog vijeća, uz pomoć našeg župnika fra Damira Pavića i općinskog načelnika gosp. Ace Vidakovića, na scenu postavljamo Muku i smrt Isusa Krista i ponovo pojavljujemo u javnosti. Puno je razloga zašto se nismo pojavljivali na sceni. U prvom redu je to bolest a potom i smrt našega predsjednika KUD-a, nikada prežaljenog Ivice Ćorkovića. Nakon toga se dogodila bolest i opet smrt majkeOsobe koji tumači lik Isusa Krista. Naime Mato Knežević poznatiji kao Maća i njegova majka Jelena su živjeli sami u Goricama. Ona je godinama bila prikovana za bolesničku postelju pa je nije mogao ostaviti samu niti na nekoliko sati. Ideju da napišem scenarij i režiram ovaj scenski prikaz nosio sam godinama u sebi. Sveto pismo kako Starog tako i Novog zavjeta su neiscrpljivi izvor pa tako i za ovaj igrokaz. Scenarij sam napisao na temelju sva četiri Evanđelja i knjige “Spjev o Bogo-čovjeku” autorice Marije Valtorta, jedne talijanske mističarke, ali i drugih privatnih objava. Ovo uprizorenje “Muke i smrti Isusa Krista” je imalo šest scena: Posljednja večera, smrtna borba u Getsemanskom vrtu i Judina izdaja, potom različiti procesi suđenja pred Velikim svećenikom i Poncijem Pilatom. Slijedio križni put koji, u pravilu prolazi kroz gledateljstvo, a potom razapinjanje i umiranje na križu. Sada po prvi puta dodajemo scenu Uskrsnuće, jer da nema Velikog petka, nebi bilo ni Uskrsa.

Prvi scensku prikaz je izveden na Cvjetnicu u rodnoj Dolini a potom na Veliki petak u Bosanskoj Gradišci 1991. godine. Tada dolazi rat. Vjernici župe Dolina su prognani diljem svijeta, ali nekako ipak najviše na prostorima Nove Gradiške i oko nje. Eto, ima nas i u Okučanima. Godine 1996. ponovo se “glumačka družina” ona “okosnica” iz bosanske Doline organizira u Hrvatskoj gdje iste godine u osam mjesta prikazujemo Muku i smrt Isusa Krista, između ostalih i u Pleternici pred nekoliko tisuća gledatelja u povodu blagdana Gospe od Suza i u Slav. Kobašu kod Gospe kloštarske u povodu Velike Gospe.  

MILENA: Ovaj projekt se nastavlja iz godine u godinu, a vaši nastupi nisu rezervirani samo za Okučane. Gdje ćete se ove godine predstaviti?  

MICAN: Cvijetnica je predviđena za Okučane i ako Bog i vremenski uvjeti dozvole, scenski prikaz će se izvesti na otvorenom na platou ispred župne crkve sv. Vida, tako da će uži dio mjesta Okučana biti pozornica. No, naša je želja da u ovo sveto korizmeno vrijeme potaknemo na razmišljanje što veći broj vjernika na žalosno Otajstvo Muke i smrti našega Otkupitelja, pa ćemo u nedjelju, 18. ožujka 2012. god. nastupiti u nedavno otvorenom Domu kulture u Dragaliću, a u subotu 24. ožujka2012. God. u župnoj crkvi Kraljice sv. krunice u Novoj Gradišci. Kao što Vam je poznato, za naše predstave se ne prodaju ulaznice, neće se ni u Novoj Gradišci, ali će se nakon završetka predstave ukupiti dragovoljni prilog koji ćemo ostaviti za dovršetak župne crkve župniku vlč. Jozi Juriću. Znamo da će to biti simbolično, ali neka to bude bar jedna cigla uzidana u to velebno zdanje od straane naše “glumačke družine” iz Okučana. Slijedeća je nedjelja Cvijetnica, 1. travnja 2012. god., dakle, nastup u Okučanima.

MILENA: Ima li nekih gostovanja, kojih se osobito rado sjećate?  

MICAN : Svaki nastup je na svoj način specifičan i zbog toga je drag. Do sada smo nastupili 34 puta na pozornicama i u crkvama diljem Hrvatske. Godine 2004. smo nastupili 7 puta, 2005. 8 puta, 2006. 7 puta i zadnji puta 2008. god. 2 puta. Spomenut ću da nam je nastup u Vukovaru ostao u dubokom sjećanju i u Kninu gdje nas je gledalo nekoliko tisuća gledatelja. Tu se među gledateljstvom čuo plač i jecaj. Suze se nisu skrivale. Taj osjećaj se ne može opisati, to se samo može doživjeti.  

MILENA: Ovaj scenski prikaz uz povremene prekide izvodite već dugi niz godina. Koliko se u međuvremenu mjenjala glumačka postava?  

MICAN: U zadnjih 8 godina, glumačka postava se nije u mnogome mjenjala tek u onoj mjeri kada su neke osobe odselile iz Okučana, promjenili mjesto boravka zbog udaje ili drugih razloga. Od godine 1991. lik Isusa Krista tumači već spomenuti Mato Knežević – Maća, Poncija Pilata od 1996. godine tumači Pavle Gubić, a Velikog svećenika od 2007. godine Mijat Mandić nakon što se je razbolio a potom i umro Luka Tomić iz Gornjih Bogićevaca, inače rodom iz Donje Doline. Dr. Mario Bokulić je sa svojim sinovima najmlađi član ove “družine” i on tumači lik Petra apostola, jer dosadašnji “glumac Petra” Drago Pauković, rodom iz Bosanske Gradiške, koji živi u Novoj Gradiški zbog obveza nije u mogućnosti ostati s nama.

(više…)

Iz Starog Kraja (broj 28) Vlč. Pero Čolić

Dragi Dolinci i Gradišćanci, gdjegod bili, ovdje i po svijetu!
Svakom je drago kad čuje nešto o svom kraju gdje se rodio, živio, a onda opet dođe i posjeti svoj kraj nakratko i nažalost ne često.
Proslavili smo lijepo Božić i novogodišnje blagdane, te obavili blagoslov kuća. Glede blagoslov kuća imam primjedbi: kao da se neki plaše svećenika pa izbjegavaju susret sa svojim svećenikom u svojoj kući, jer, boje se postavit će neka pitanja koja postavlja i svake godine, a ništa se ne mijenja. Nemojte se toga bojati, jer to se treba dogoditi radi bolje suradnje. Želio bih ubuduće da se domaćini susretnu sa svojim sžupnikom i s njim popričaju, a ne da to umjesto njih dijete učini.
U korizmi uskrsna ispovijed je jako slabo posjećena, iako bude više svećenika pa se može birati, kaga ćeš odabrati za ispovjednika. Za obrede Velikog Tjedna moglo bi se reči da su zanemareni od strane vjernika!
Na nedjelju Božanskog Milosrđa” 01. svibnja 2011. godine, Papa Ivan Pavao II. proglašen je BLAŽENIM. Sjetimo se da je bio nekoliko puta u Hrvatskoj i dva puta u Bosni i Hercegovini.
Vjeronauk se redovno održava. U biskupiji (Banja Luka) bio je susret mladih 7. svibnja 2011. god. Nakon toga je 14. svibnja održan festival duhovnih pjesama mladih crkvenih zborova ZLATNA HARFA” također u biskupiji. Bilo je prekrasno. Nastupilo je iz šesnaest župa predstavnika. Puna katedrala m l a d o s t i .
Papa Benedikt XVII. pohodio je Republiku Hrvatsku Zagreb. Sv. misa na hipodromu, a posebno na bdijenju bili su dirljivi trenutci.
Najavljivana obnova interijera crkve u Bosanskoj Gradišci (moleraj) ovih dana je završen i, hvala Bogu, isplaćen.
Ove godine imali smo redovno Prvu Pričest 03.07.2011.g. a za to je bilo pipravljeno četvero djece. Nedjelju iza toga slijedila je vanredna Krizma 10.07.2011.g., a za to ih je pripravljeno troje.
Umro je svećenik naše biskupije vlč. STIPO Š OŠ IĆ u Zagrebu, dugogodišnji misionar u Š vedskoj. Sahranjen je u Dugom Selu 19. srpnja 2011. god. Iz Banjalučke biskupije bilo nas je četiri svećenika, biskup Franjo je bio spriječen, a njegov govor je pročitao mons. dr. Miljenko Aničić, direktor Caritsa. Vlč. Stipo je na početku rata u BiH uhićen je i prolazi kroz zloglasne logore. O svemu tome piše u svojim knjigama “Do pakla i natrag” i “Banjolučkom Timoteju”.
Proslavili smo patron – kirvaj župe Dolina, Veliku Gospu, a uz to i naš svećenik TVRTKO TADIĆ je proslaivo 60 godina svećeništva DIJAMANTNI JUBILEJ. Sv. misu je predvodio naš biskup dr. Frnajo Komarica uz koncelebraciju slavljenika i župnika domaćina.
Sutra dan 16. kolovoza, proslavili smo patron župe Bosanska Gradiška, sv. Roka. Sv. misu je predvodio vlč. Žarko Vladislav Ošap duhovnik i odgojitelj u bogosloviji Sarajevo. Uz njega je koncelebriralo još osam svećenika. Nakon misnog slavlja upriličen je ručak za sve u dvorani našeg župnog-pastoralnog centra.
Planira se nastavak obnove naše crkve, a to je: promjena dotrajalog krova (letva i crijep biber) i postavljanje završnog poda u crkvi (pločice). Crijep i drugi građevinski materijal već se nalazi u crkvenom dvorištu. Ako Bog da, na proljeće ćemo početi s njegovom ugradbom.
Na dan 24. rujna, Drinske mučenice su proglađšene BLAŽENE u Sarajevu dvorana Zetra.
Sv. Terezija od djeteta Isusa (01. 10. 2011. god) proslavljena je u biskupijskom svetištu u Presnačama. Sv. Misu je predvodio vlč. Žarko Vladislav Ošap.
Hodočašće u Mariju Bistricu bilo je 8. listopada 2011. god. Sarajevske nadbiskupije i Banjalučke biskupije.
Za Dan zahvalnosti (32. n .nedjelja kroz godinu, 6. studeni 2011. god.) bilo je lijepo i u našoj crkvi. U buduće treba malo više plodova zemlje aranžirati ispred oltarom.
Obilježena je sedma godišnjica smrti mons. Kazimira Višatickog sv. misom koju je predvodio banjalučki biskup mons. Franjo Komarica uz koncelebraciju šest svećenika i dobro ispunjenom crkvom božijeg naroda. Po završetku mise i opjela svi su pozvani na zakusku.
Evo stiglo je i Došašće, dani priprave za Isusovo rođenje – Božić.
Dolincima, Gradišćancima, ma gdje bili, uredništvu Suze dolinske” i svim čitateljima želim SRETAN BOŽIĆ I RADOSNU NOVU 2012. GODINU!

Vaš vlč. Pero Čolić,
bosanskogradiški župnik

Sestra Jula Ivanišević

Sestra Jula Ivanišević

DOĐITE I VIDITE  

Prva velika radost za s. Julu bila je zgoda kada je 1918. godine u samostan došla i njezina sestra Mara. Mara je ostala u «Emausu» tri godine, sve do svoga redovničkog oblačenja. Sestra Jula je Maru upućivala u samostanske poslove, redovnički život i duhovnost. Odgajala je svoju rođenu sestru za samostansku susestru. Nikad nisu ni sanjale da će jednom zajedno živjeti na ovom tlu, pod ovim krovom, koji se za njih gradio dok one nisu bile niti rođene.

Živahnost školske djece kao cvrkut slavuja svakodnevice je podsjećala s. Julu na njezine brojne nećake i nećakinje. Zato je došla na ideju da zamoli poglavare da u školu u Breške pozove svoju nećakinju Maricu Abianac. Neka dođe, neka uči, i neka vidi. A Bog će učiniti svoje. Zamolila je poglavare i oni dopustili. Marica je došla. To je za nju bila dvostruka milost: škola i rast u redovničkom zvanju. Marica će cio život zahvaljivati Bogu za taj dar, ali pod redovničkim imenom: s. M. Martina. Provincija Božje Providnosti postala je samostalnom 1919. godine nakon I. svjetskog rata. Nazvana je «jugoslavenskom provincijom». Sestre Kćeri Božje ljubavi su tada u Sarajevu otvorile novicijat i kandidaturu. Tako kandidatice više nisu primale svoju redovničku formaciju u Beču nego u Sarajevu. 1921. godine u Sarajevu je obučena Mara Ivanišević. Nosila je redovničko ime s. M. Agneza. Sestra Jula se neizmjerno radovala što je i Mara prihvatila redovnički poziv. Godine 1923. s. Jula zamolila je poglavare da joj dozvole položiti doživotne zavjete. Njezino ozbiljno življenje redovničkog poziva, redovničko držanje, molitveni život, živo nastojanje oko vjernog vršenja redovničkih pravila i redovničke discipline, radinosti i sposobnost za zajednički život, bilo je ono što ju je preporučilo za doživotne zavjete. Prema tim njezinim kvalitetama, za zavjete ju je preporučila njezina zajednica i predstojnica s. Berchmana Leidenix. Provincijalna glavarica Gottharda Bohm napisala je izvještaj generalnoj glavarici Ignaciji Egger u Beč: «Ja je predlažem.» Jasno, za doživotne zavjete.

«Božjem Srcu za uzdar »  

Sestra je Jula iz Brežaka otišla na višetjednu pripravu za doživotne zavjete u Sarajevo. Pripremala se u tišini i sabranosti, molitvi i radosti, i redovničkim vježbama. Donijela je posljednju i čvrstu odluku: biti Gospodinova. Ne, nema ništa što bi je moglo odvratiti od ljubavi Božje. Nakon priprave i duhovnih vježbi, položila je doživotne zavjete zajedno s još šest sestara. Prije doživotnih zavjeta 28. srpnja potpisala je oporuku da se odriče svakog imetka u korist Provincije. Oporuka glasi: «Ja niže potpisana sestra Marija Jula (Kata) Ivanišević, članica Družbe Kćeri Božje ljubavi u jugoslavenskoj provinciji očitujem ovim da unaprijed jugoslavenskoj provinciji kongregacije Kćeri Božje ljubavi ustupam neograničeno pravo upotrebe i raspolaganja onim, bilo pokretnim, bilo nepokretnim, što bi ga možda ubuduće baštinom ili darovanjem stekla. Ova moja oporuka ima pravnu vrijednost dokle god sam članica ove kongregacije.»

Eto, daje sve da primi sve. Bog će biti njezina neizmjerna nagrada. Š to joj treba više?!

A 29. srpnja 1923. godine kleknula je pred provincijalnu glavaricu M. Gotthardu Bohm u crkvi Kraljice sv. Krunice u Sarajevu i pred oltarom položila doživotno siromaštvo, čistoću i poslušnost riječima: «Ja sestra Marija Jula Ivanišević, obećajem pred Bogom svemogućim, Marijom prečistom Djevicom i Majkom Božjom, pred svetim ocem Augustinom, svim svetima i pred Vama, časna provincijalna glavarice Družbe Kćeri Božje ljubavi, doživotno siromaštvo, čistoću i poslušnost prema pravilima svetog Augustina i prema ustanovama ove Kongregacije. Njima se u svemu potpuno podvrgavam te ću svim silama svojim nastojati da ih točno izvršavam po milosti Gospodina Boga. Amen. Reljefno srce na prstenu, koje je primila, bilo je znak njezina potpuna i neopoziva predanja Bogu. Doživotno i s ljubavlju.

Siromaštvo koje joj se u školskim danima samo nametalo i «zakidalo» je, danas ga je s. Jula prihvatila u potpunosti «Krista radi», kao milost svoga posvećenja. Svoju spoznaju i odluku rane mladosti, da neće osnovati obitelj i da neće uživati dobra braka, potvrdila je zavjetom djevičanstva, predajući se slobodno, nepodijeljena srca, potpuno i doživotno Bogu. Svoj posluh, za koji je imala smisla i sluha još u roditeljskoj kući, osobito prema majci, koju je slušala do te mjere da je i odlazak u samostan odgodila, sada je ovjenčala zavjetom poslušnosti. Činom doživotnih zavjeta sestra se Jula potpuno nakalamila na živo stablo Družbe Kćeri Božje ljubavi, da živi za Crkvu i od Crkve. Ona je pripala Družbi i Družba njoj. To je milosno stapanje, poput jednog «mi». To je zajedničko hodočašće prema vječnosti. Pravno, ali još više duhovno, postala je kći Božje ljubavi. Svakog će dana nastojati to sve više biti, osluškujući Očev glas: «Slušaj kćeri, pogledaj, prisluhi: zaboravi svoj narod i dom oca svog!» (Ps 45,11) Pjevajući ovaj psalam živjela je prema geslu Utemeljiteljice: «Sve za Boga, za siromahe i za našu Družbu», kao i prema dragocjenu savjetu iste sestre Franciske Lechner: «Prihvati svaku priliku da drugima dobro činiš. Ako im ne možeš pomoći u njihovim potrebama, barem ih utješi u njihovim patnjama » Ponesena snagom vjere, nade i ljubavi, bogoobličnih kršćanskih kreposti, ušla je u novu fazu života. Do doživotnih zavjeta svake redovnice, pa i s. Jule, odgovornosti su više na drugima. A sada nakon redovničke punoljetnosti, postaje odgovornom u prvom redu sama za sebe, a onda i za druge. Ono što su starije sestre bile njoj, sada je ona mlađima. S himnom na usnama, «Čuj me svijete čitavi, kći sam Božje ljubavi ( ), Božjem Srcu za uzdar stavljam svoje na oltar», doživotno zavjetovana s. Jula otplovila je u lađi Družbe «služiti Isusu» među narodima Bosne.

U «Antunovcu» na Ilidži

Poslije zavjeta sestra je Jula poslana na novu dužnost u samostan «Antunovac» na Ilidži kod Sarajeva. «Antunovac» se zvala kuća, bolje reći lječilište bolesnih sestara pokraj poznatih ilidžanskih toplica. Ali je imao i «svoju socijalnu misiju za uzdržavanje škola i sirotišta u Sarajevu.» Na «Antunovcu» joj je dodijeljena briga za samostansko gospodarstvo koje se sastojalo od polja, vrta i živina. O svemu tome s. Jula se odgovorno i dragovoljno brinula. Osim svoje dužnosti bila je od pomoći i sestrama i gostima koji su odsjedali u «Antunovcu». Čini se da je to za nju bilo dosta naporno. Jer tu nije ostala dugo. Nastupili su neki srčani problemi. Nakon liječničkih pregleda i savjeta, poglavari su joj odredili da se oporavlja u zajednici u «Zavodu sv. Augustina» u Sarajevu. U toj je zajednici ostala cijelu 1924. godinu. Tu se vidljivo oporavila. Nakon oporavka, a samo godinu dana poslije doživotnih zavjeta, imenovana je poglavaricom u samostanu zvanom «Josipovac» kod Tuzle. Bilo joj je tada 35 godina . Ipak, iznenadila ju je poglavarska dužnost. Tu dužnost je tiho i odgovorno prihvatila.

 

(više…)

NAPAST U MISLIMA

Ispovjedam se svakoga tjedna, a svaki dan nastojim prisustvovati Svetoj Misi i Pričesti i nekako mi nije toliko teško reći: Ne! – grijehu po riječi, djelu i propustu, koliko po misli. Nekada me i u samoj crkvi, za vrijeme Mise, spopadnu neke užasne i grozne misli i oblijeću mi oko glave. Tada me samo molitva u dubokoj koncentraciji može osloboditi tih užasa. Možda bi mi suvremeni prsihijatri rekli da sam luda, ali ja znam da nisam i znam da se te i takve misli ateistima uopće ne doimaju. Zle misli su moj temeljni problem I zato se samo molim za čistoću vjere i savršenstvo srca. Ništa više i ne mogu tražiti. Voljela bih imati savršeno pouzdanje u Boga tako da se nikada ne uplašim te borbe, ali ja osjećam strah da ću popustiti, mada molim za jakost. Ohrabri me.  

Kroz tijela nam prolazi rendgensko zračenje, zima, toplina, ultrazvuk, elektricitet, magnetizam..Nismo mi sve to što je u nama. Kako materijalne zrake i sile, tako i duh može prožeti naše tijelo i iznutra nas varati svojim sugestijama, ako i tjelesnim osjećajima što ih izaziva, da je njegova volja naša volja, da su njegova zla i grijesi naša zla i grijesi. To nije istina i tim sugestijama nikada ne treba vjerovati. Da su ta zla zaista naša, ne bi nas mučila strahom, grižnjom savjesti, uživali bismo u njima, kao što grešnik uživa u svome grijehu. To je napast što je Bog dopušta radi naše vjere, radi jačanja kreposti našega srca, radi kušnje u kojoj se svim srcem opredjeljujemo za Njega. Našoj duši smije zloduh prići da je iskuša, a snjime strah, gadost, rasijanost, mržnja i svako drugo njegovo zlo. Ali dok god ne pristanemo na njegov grijeh i ne počnemo uživati njegovu odvratnost, duša nam je zdrava. Buni se protiv prisustva napasnika i želi ga se riješiti. To Bog vidi i takve patnje nam urračunava u zaslugu. U toj mučnoj borbi pokreta i duše nisu elegantni niti mogu biti. Križ ne pokazuje ljepotu, nego raspinje Ljepotu. Sin je Čovječji na njemu iznakažen.

Psihijatri gledaju dušu kao da je ona sama u sebi i sama u svijetu iz zato ovu nevidljivu borbu smatraju bolešću duše, a ne napastovanjem Zloga. Zlo pripisuju duši umjesto da je od njega oslobađaju. Kad im duša jasno kaže da nije bolesna, nego napadnuta, oni ne vjeruju.Tako griješe protiv istine i protiv života. Nije nikakvo čudo što je mene jedan uvaženi psihijatar nagovarao da se bavim magijom kojom se i on bavi. A njegov kolega na istom odjelu, ispričavajući se što sam ga pred vratima dugo čekao zbog bludničenja s dugogodišnjom pacijenticom, reče mi vrlo hladnokrvno: Š to ćete, i to je dio našega posla!” To je vjerojatno jedan od onih što djevice uvjeravaju kako je djevičanstvo uzrok njihovih nevolja, a blud jedini lijek za njih.

Pitao sam onoga prvoga koliko oni ljudi uopće izliječe. A on će: Hm! Zanimljivo pitanje. O tome nisam nikad razmišljao.. Mi, zapravo ne znamo što se s ljudima događa kada odu od nas. A oni uz nas, ionako bolesni.” Na temelju čega ste sigurni da ispravno tretirate pacijente?”- upitah ga. A on, bez razmišljanja, bez osjećaja odgovornosti za duše, dometnu: Mi imamo vrlo jasne hipoteze velikih umova psihijatrije i razvijene brojne metode. Oni su nam glavni oslonac u našoj praksi. Naravno, naš je posao kreativan. Mi ipak sami prosuđujemo stanja i tijek bolesti svakoga pacijenta te sami odlučjuemo koju ćemo metodu kada primjeniti.”

Ovo o psihijatrima ne rekoh da ih kudim, nego da tebe utješim kako ti čije bezbožno znanstveno mišljenje ne bi optetretilo savjest i razoružalo dušu u tim borbama. Sama svjedočiš da te molitva u dubokoj sabrananosti izbavlja iz tih užasa. Sabranost u molitvi je potpuna predanost Bogu. Takvoj se duši Bog približava. A gdje je On, svako zlo mora odstupiti.

Kad ti se učvrsti predanje u Božju volju, Gospodin će zapovjediti da te zloduh ostavi na miru. Sjeti se Joba! Njegov je psihijatar bila njegova žena. Htjela mu je sposlovati brzi prekid muka i lažni zemaljski mir paklenim savjetom: Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri!” Slično je prvi psihijatar što ga spomenuh uvjetovao jednoj duši koju sam poznavao: Ako hoćeš da te ja liječim, onda nema više nedjeljne Mise!” Ona, sirota, unuka vračare, nije imala prave vjere i nije shvaćala izvor svojih mučenja, pa ju je tajj psihijatar, ostaviviši je u vlasti zloduha uz pomoć boga znanosti, vrlo brzo doveo do groba. A Job, neporočan i pun vjere, svome psihijatru” uzvraća: Brbljaš kao luđakinja! Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?” (Job 2,9-10) Job je ludošću vjere nadvladao smrt i stekao život pun svakoga blagoslova.

Tko je luđak i što je ludnica u ovome svijetu, valja pitati Boga, a ne vjerovati oholicama koji Njega odbacuju i ni najmanje se ne protive zlim nadahnućima svoga srca. Mnogi sveci su podnosili slična mučenja, ali su napasnika vjerom nadvladali. Oni koji o njima nešto znaju, a nemaju prave vjere, čuo sam gdje danas govore kako su mnogi sveci bili psihički bolesni. To nije istina! Ni mističari, koji su po dopuštenju Božjem nakratko do pakla sišli, nisu psihički bolesnici nego svjedoci istine svome slijepome naraštaju koju Sotona skriva, a njegovi robovi je ne poznaju. Ako nemamo na srcu neispovjeđena grijeha, i sami zloduha možemo otjerati, obnovom krsnog saveza: ”Odričem se Sotone, svih zloduha i nečistih sila! Odričem se grijeha da živim u slobodi djece Božje. Vjerujem u moga jedinog Tvorca, Trojedinoga Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, koji neka me oslobodi od svakoga zla, jer se uzdam u Njega, ljubim Ga i po ljubavi pripadam njegovoj svetoj Crkvi.

Zato, s vlašću koju mi je Gospodin Isus po krsnoj milosti i obećanjima vjere dao, tebi, zli duše, koji me iskušavaš, zapovijedam u ima Isusa Nazarećanina, koji je sve moje grijehe u svojoj Presvetoj Krvi uništio, te nemam više grijeha na sebi, ispij svoje otrove! U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.” Ovo nije službeni obrazac nego spontani izričaj moje vjere kojim ja pobjeđujem, a izvire iz službenoga obrednika Crkve i benediktinskog otkilnjanja kojih se u ovaj čas sjetih. Prekriži se i ostani u miru vjere. Od takve vjere zloduh mora otići. Po vlastitom iskustvu svjedočim da je tako. Bog je dopustio da komarci oblijeću oko nas, ali nam je dao i ruke da ih otjeramo. Moćne ruke duše su sile postojane vjere. Mnoštvo misli od zla dolazi. A od Boga dolaze misli šte ne prilaze kradom k srcu, nego postojano zvone u nutrinama kao da su glasno izrečene. Odnekud, mimo pameti, iz dna srca i iz svih dubina duha, u dušu ulaze i nose u sebi jasnoću Božje mudrosti. Njih valja slušati. A takve su da ih čovjek u svome miru ne može zaboraviti.

Demon je samotnjak, nikoga nema, ni s kim neće i protiv svakoga je. A Bog je u sebi sveto i vječno zajedništvo. I, jer je Ljubav, uvijek nas u zajedništvo poziva, zato je za dušu važno da traži zajednicu i živi u zajednici; i to ne bilo kakvoj. Zajednica je duhovno jedinstvo, a ne skup demoniziranih grešnika. Jedina istinska i sveta zajednica, koja se nikada ne raspada, jer nema u sebi lažnoga lika ni lažne riječi, jest Crkva. Njezin život je zajednička molitva i Euharistija. Preporučujem ti da se uključiš u neko od danas brojnih molitvenih zajendica u Katoličkoj crkvi. Ako je istinska zajednica poniznih vjernika koja traži Boga i Njemu se klanja, naći ćeš u njoj čudesan život i snagu protiv zla što ti sada nedostaje. Upoznat će živoga Boga među krotkim ljudima te iskusiti blaženstvo njegova zagrljaja. Ljubav će te o spasu duše poučiti i nećeš više tražiti po svijetu učitelja. Njegov Duh prebiva u svetom zajedništvu Crkve; zato ljubi Crkvu, rasti u Duhu i znaj da Kršćanin na križu svome sazrijeva.

Rajko Bundalo

 

 

 

Dolinci u Australiji

O odlasku Dolinaca u inozemstvo, pa samim tim i u Australiju, mogla bi se zasigurno napisati poširoka knjiga. Za to će, vjerujem, doći neka druga prilika, a ovoga puta za čitaoce Suze” pripremila sam neke najosnovnije podatke o nama dolinskim i novoselskim Australcima.

Damljan, Dane i Ljuboslav iz mladih dana u Australiji

Među prvima, po mojem saznanju, ovamo su u daleku prekooceansku zemlju stigli Fabijan (Ive) Vonić (rođ. 1913. god.) iz Novog Sela, Dane (Ive) Oršulić (rođ. 1925. god.) iz Novog Sela i Marko (Luke) Jurekić (rođ. 1917. god.) iz Donje Doline. Bilo je to odmah poslije Drugog svjetskog rata. Ovaj zapis ću započeti razgovorom s Damljanom (Filipa) Budićem (rođ. 1933. god.) iz Gornje Doline, koji s obitelji živi u Beechworth/Victoria.

Svaki od nas je preživio i pregazio trnovite staze, da bi došao u Australiju. Neki su i vraćeni, a ja sam došao 1958. god. u Australiju”, pa zatim svoje pričanje Damljan nastavlja: Nakon dva mjeseca otišao sam kod Dane Oršulića koji je ovamo došao deset godina ranije. S njim je već bio Ljuboslav Knežević. Mnogi ljudi iz naše zemlje, kao i drugih europskih zemalja, odlazili su trbuhom za kruhom da bi ostvarili svoje životne snove. Tako smo se i mi našli u ovoj dalekoj, tada manje poznatoj zemlji. Radili smo (a posla je u Australiji bilo) i živjeli pod istim krovom. Slagali smo se kao braća i prijatelji, baš kao tri mušketira”.

Dane je znao engleski jezik, pa je bio nabavljač živežnih namirnica i druge robe, Ljuboslav kuhar, a ja sam obavljao druge poslove. S njima sam ostao tri godine.

Nakon šest godina boravka ovdje, oženio sam Anu iz Hrvatske. Mi imamo kćerku Lidiju koja živi sa suprugom i dva sina u Kvinslendu (Queensland), a sin Michael sa suprugom, kćerkom i sinom živi u Viktoriji (Victoria). Posebno nas raduje kada nam dođu s naših četvero unučadi i kada nas pozdrave na hrvatskom jeziku.

Na slici smo nas trojica u doba mladosti. Život je lijep, u kojem se radi i raduje, ali i boluje i umire. Ljuboslav je umro 2000. godine, a Dane 2008. godine.”

Daniel – Dane (Ive) Oršulić (rođ. 1925. god.) iz Novog Sela, bio je od 1942. do 1947. u Njemačkoj, zatim dolazi u Italiju (Napoli), odakle 1948. god. stiže u Australiju. Najprije je bio u North Gambier/ New South Wales, gdje je u kampu ostao šest mjeseci. Mjesto njegovog stalnog boravka bio je Adelaide/ South Australia. Oženio je Elke Endner 1961. godine. Kao što je već rečeno, Dane je umro 2008. godine. Njegova supruga Elke i kćerka Octavia sa suprugom Sam-om i sinovima Karlos-om i Andre-om žive u Adelaidu (Adelaide), a sin Mirko sa suprugom Anom i kćerkama Alanom i Danielom žive u Melbourne/ Victoria. Mirko je nadareni glazbenik; ima snimljenih nekoliko nosača zvukova. Godine 1994. je, na poziv Hrvatske matice iseljenika, došao u Zagreb, gdje je pjevao na festivalu zabavne glazbe.

Obitelj Oršulić: Mirko, Ana, Alana i Daniela

 

Dane je bio izuzetno nadaren čovijek. Od njega se moglo puno toga poučnog i značajnog čuti, zbog toga je bio omiljen medu našim, ali i drugim ljudima. Sve što je znao i kroz život naučio, prenio je na svoju djecu i unučad.

 

Ljuboslav Knežević je rođen 1932. godine u Novom Selu, od oca Luke i majke Ljube. Prešao je u Austriju 20. srpnja 1957. godine. Nakon izvjesnog vremena pisao je: Zbogom mama, braćo, sestre i mrtvo tijelo mojeg roditelja.” Mogu misliti koliko je patio i suza isplakao. Iste godine za Božić je došao u Australiju. Oženio se Katicom 1960. godine. Imaju sina Ivana i unuka Luku. Obitelj je bila ponosna na Ljuboslava, koji je u cvijetu mladosti bez kore kruha i ‘plitkih džepova’ otišao u dalek, nepoznati svijet. Kada se pripremao za dalek put, toga ljetnog predvečerja rekao mi je: Ja odlazim”, zatim dodao: Ne govori nikome dok se ne javim.” Neposredno pred polazak mi je poklonio svoju fotografiju i odmah pošao. Okrenuo se tek kod križa, koji se nalazi više od stotinu metara od kuće. U znak pozdrava podigao je ruku. Krenuo je put Zagreba gdje je htio vidjeti mamu, koja se u to vrijeme tamo nalazila, da se s njom pozdravi, ali je nije pronašao.

 

Dok sam ja skriveno pod pokrivačem plakala, moji ukućani su ga išekivali te večeri i noći, kada će kući doći. Snaha Manda je za brata Ljuboslava spremila večeru, ali on nije došao. Tek sutradan su shvatili da ja znam gdje je Ljuboslav. Nakon sedamnaest godina prvi puta je došao u svoj rodni kraj. Kada smo moja obitelj i ja došli u Australiju (u tijeku minulog rata), bio nam je sve na svijetu. Sa svojom obitelji pomagao nam je u svemu, počevši od toga kako se snaći ovdje u Australiji. Bio nam je podrška i sigurnost. Samo pet godina uživali smo u njegovoj blizini. U šest mjeseci nemilosrdna bolest ga je pokosila u 68. godini života. Otišao je zauvijek, ali ne iz našeg srca. Sjećanje na njegovu dobrotu nikada neće izblijediti.

 

Kada je Ljuboslav umro, Dane Oršulić je izjavio u novinama: ”Umro je pravi gospodin, čovjek zlatnoga srca.” Ljuboslav je dobio tri broja Suze dolinske” od bratičine Ljiljane, koje je fotokopirao i poslao u Beechworth da se čita. Volio je svoj rodni kraj i svoj narod. Telefonski je kontaktirao Dolince u Australiji sa željom da se pridruže čitanju Suze dolinske”. Duboko vjerujem u Boga i sudbinu da sam morala doći u Australiju, kako bih bila uz svoga brata Ljuboslava kada je zatvarao oči i odlazio na svoje posljednje putovanje. Ova kratka životna priča je jedini način da se bar djelomice odužim voljenom bratu Ljuboslavu za njegovu neizmjernu i veliku bratsku ljubav. Luka Oršulić je rođen 1928. god. u Novom Selu, od oca Jose i majke Mande. Sa suprugom Anđelkom i dvoje djece (Š tefanom i Š teficom) živjeli su u Zenici, a u Adelaide/ South Australia došli su 1969. godine. Za ovu priliku je rekao: ”Radostan sam i Bogu zahvalan što smo ovdje imali Danu, Ljuboslava i Damljana s njihovim obiteljima. Naši svakodnevni kontakti i druženja s njima, kao i praćenje odrastanja njihove i naše djece su lijepe i nezaboravne godine. Sada imamo četvero unučadi i dva praunuka”.

 

Fabijan (Ive) Vonić je rođen 1913. godine u Novom Selu. Došao je u Australiju 1947. god., a umro 1991. god. Njegov sin Roko (1938.) došao je kod oca 1958. godine. Živio je u Melburnu (Melbourn) jedno vrijeme, a sada živi u Riverland/ South Australija. K njemu je došla sestra Danica 1960. godine. Roko je oženjen Slavicom (Marka) Jurekić iz Donje Doline, koji su iz rodnog kraja prethodno odselili u Slavoniju – u Nizu, a zatim u Australiju. Slavica i Roko imaju troje djece i jedanaestero unučadi. Marko Jurekić, Slavičin otac došao je u Australiju 1949. god., a Slavica sa majkom Janjom (Ljuboje) Vonić iz Novog Sela i dva brata došli su 1959. godine. Marku i Janji se u Australiji rodio još jedan sin, koji je s ocem Markom poginuo u trećoj godini života u prometnoj nesreći 1963. godine. Jedan im je sin poginuo u željezničkoj nesreći. Janja je umrla 2006. godine.

 

Danica (Fabijana) Vonić je rođena 1942. god. U braku je imala dvoje djece. Umrla je 2000. godine.

Obitelj Marka Jurekića iz Donje Doline na okupu u Australiji 1959. godine

Stipo (Luke) Knežević, zvani Badrov, rođen je 26. prosinca 1927. godine u Donjoj Dolini. Godine 1948. odlazi u Italiju, da bi potom došao Australiju. Živio je u Adelaidu (Adelaide). Sa suprugom Š teficom ima dvije kćerke. Umro je 1995. godine. ( Podatke dao Mato Knežević – Maća, Stipin brat) .

Stipo Knežević na dan vjenčanja sa Š teficom (u sredini), dok su s njihove lijeve strane kum Damljan Budić sa suprugom, a s desne prikumak Daniel – Dane Oršulić sa suprugom

Alfons Matijašević je rođen 1944. godine u Mačkovcu (Grabarik). U Australiju je došao 1963. godine. S obitelji živi u Sidneju (Sydney).

Dolinci koji žive u Melburnu (Melbourne/ Victoria)

Ferdo (Ilije) Budić (rođ. 1943.) iz Gornje Doline je došao u Australiju 1972. godine. Živio je u Vajali (Whayala), a sad živi u Melburnu (Melbourne). Oženio se 1973. godine. Imaju dvije kćeri i sina.

Ilija (Joze) Jurešić (rođ. 1961. god.) i supruga mu Vesna (Ferde) r. Budić, iz Gornje Doline, došli su u Australiju 1990. godine. Imaju tri sina.

Luka (Ljuboje) Vonić (rođ. 1937. god.) iz Novog Sela (koji se iz Novog Sela preselio u Marijance, zatim u Košku), oženjen je 1963. godine, ima tri sina i četiri unuke. Radio je u Njemačkoj do 1969. god., a s obitelji došao u Australiju 1970. godine.

Srećko – Sreto (Pavla) Oršulić (rođ. 1942. god.) iz Novog Sela, radio je u Austriji od 1966. god., odakle je 1967. godine stigao u Australiju. Sa suprugom Milicom ima dvije kćerke (Suzana i Katarina).

Vinko (Vinka) Oršulić (rođ. 1943. god.) iz Novog Sela došao je u Australiju 1967. godine. Oženio je Maru (Luke) Jurišić iz Gornje Doline. Imaju dvoje djece.

Ivo (Ive) Tutić (rođ. 1945. god.) i supruga Janja (Adama) Vidić iz Gornje Doline, došli su u Australiju 1969. godine. Ivo je prethodno radio u Austriji od 1966. godine. Imaju sina.

Marko (Adama) Vidić (rođ. 1952. god.) iz Gornje Doline je došao u Australiju 1972. godine. Živi s obitelji u Melburnu (Melbourne).

Marinko (Pavla) Vidić (rođ. 1947. god.) iz Gornje Doline došao je u Australiju 1970. godine. Oženjen je i ima troje djece.

Vlado (rođ. 1932. god.) i Stipo (rođ. 1933. god.), sinovi Ilije Vidića iz Gornje Doline, došli su u Australiju 1957. god., odnosno 1961. godine.

Valentin (Stipe) Gubić (rođ. 1941. god.)iz Donje Doline i supruga Mara (rođ. 1943. god.), kći Marijana Stojića iz Proševice, odselili su 1958. iz Donje Doline u Lađansku, a u Australiju su došli 1969. godine. Imaju petero djece. Sin Marijan (1965.) oženio je Suzanu Čolina (1965.). Dio vremena je proveo u Hrvatskoj obnašajući dužnost pomoćnika savjetnika, prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, za međunarodne odnose s javnošću. Vladimir (1967.) je oženio Nevenku Novosel (1965.) i imaju sina Adama i kćeri Tanju i Natašu. Kći Slavica (1969.) je udana za Marijana Filjaka i imaju troje djece: Sera, Anto i Kevin. Džoni (1971.) je oženio Meri Matovinu i imaju Danijela i Nikolu. Peto njihovo dijete je Ivo Gubić (1972.) oženio je Elisu. Imaju dijete Meks. Valentin i Mara sada imaju dvanaestero unučadi.

(Ovi podaci su iz 2005. godine, a objavljeni su u 22. broju Suze dolinske”, Godište X, siječanj/prosinac 2005. – dodao je urednik Suze.)

Odluka o imenovanju vlastoručno potpisana od dr. Franje Tuđmana

Marijan i Suzana Gubić

Anto (Stipe) Miklić (rođ. 1947. god.) i supruga Anka (Ana) r. Tutić, iz Gornje Doline, došli su u Australiju 1969. godine. Imaju četvoro djece i dvoje unučadi.

Robert (Bogdana – Boje) Matković rođen je 1959. god. u Novom Selu. Sa suprugom Verom je došao iz Nove Gradiške 1987. god. u Australiju. Imaju dvoje djece.

Slaven (Nedeljka Dome) Barišić (rođ. 1964. god.) iz Mačkovca i supruga Rada (Ive) Oršulić iz Novog Sela, došli su u Australiju 1996. godine. Imaju dvoje djece.

Vlado (Ljupka) Stipančević (rođ. 1957. god.) iz Novog Sela, došao je u Australiju 1978. godine. Oženjen je i ima dvoje djece.

U Melburnu (Melbourne) živi i obitelj Marka (Ljupka) Stipančevića, rođenog 1947. god. u Novom Selu, koji je došao u Australiju 1969. godine. Umro je 2005. godine.

U Australiji je boravio i moj brat Ratomir – Ratan (Luke) Knežević, rođen 1942. god. u Novom Selu. Od 1966. do 1981. god. je živio u Geelong, a nakon 15 godina boravka ovdje, vratio se s obitelji u Hrvatsku; živi u Rijeci.

U Australiji su živjeli i umrli:

Ivo Vonić iz Gornje Doline i tri brata Luka, Anto -Tunja i Vinko Tomić iz Donje Doline.

Ivo (Ive) Tutić, rođ. 1926. god. u Gornjoj Dolini i supruga Janja, r. Stipančević, živjeli su u Australiji od 1973. godine. Ivo je umro 2002. god., a Janja 2006. god.

Stipo (Ilije) Miklić (1920.) iz Gornje Doline i supruga Jela, r. Dakić, iz Novog Sela, živjeli su u Australiji od 1975. godine. Stipo je umro 2002. godine, a Jela 1999. godine.

Mato Oršulić (1936.), iz Novog Sela, sin Jose i Mande, Terezija Knežević ( rođ. 1939.) iz Novog Sela, kći Luke i Ljube, živjeli smo u Zenici od stupanja u brak 1960. godine .

Zbog ratnih nevolja, kao i mnogi drugi smo napustili svoj grad. U dogovoru s Matinim bratom Lukom i mojim bratom Ljuboslavom, u ovu daleku zemlju stigli smo 24. kolovoza 1995. god. – u Adelaid (Adelaide). Ovdje je došla i naša kćer Marina sa suprugom i kćerkom. Oni su stigli dvadesetak dana prije nas. Ovdje su im rođene još dvije kćerke. Trebao je s nama doći i naš sin Mario s obitelji, ali su odlučili ostati u Hrvatskoj. Meni ovo nije bio put u nepoznato, jer sam bila u Australiji u posjetu kod brata i djevera 1987. godine. Tom prilikom sam s njima i njihovim obiteljima posjećivala naše Dolince u Beechworth, Melbourne, Geelong i drugim mjestima. Znala sam da je lijepo biti gost ovdje kod svojih, ali je drugačije kada se ovdje živi, a obitelji su razdvojene.

Otkad sam ovdje, takoreći zastalno, provela sam mnoge besane noći. Vrijeme liječi mnoge rane, ali ne potpuno i ne sve, jer mnogi naši voljeni su daleko. Neprestano su nam u mislima i u srcima. Drugačije je ovdje onima koji su došli prije 40 – 50 i više godina; nekako su očvrsnuli. Ali moja obitelj je razdvojena prije 16 godina i rastanak je još uvijek bolan. Nije bilo lako. Ipak smo navikli na novu sredinu i situaciju u kojoj se nalazimo, pa smo tako i mi donekle očvrsnuli. Izgubi se ponajprije svakidašnji kontakt koji smo imali sa svojim svijetom u domovini. Stoga, ne bi trebalo biti neshvatljivo i iznenađujuće što mi je, i pored dosta uloženog truda, bilo teško uspostaviti kontakt s našim Novoselcima i Dolincima ovdje u Australiji i dobiti bar neke osnovne podatke za objavljivanje u Suzi dolinskoj”.

Uradila sam sve što je bilo u mojoj moći kako bih pronašla ljude koji su iskazali volju i želju da se njihova imena nađu upisana u ”Suzi”. Hvala im na razumijevanju.

Terezija i Mato Oršulić s unukama

Marina Oršulić Durmić sÄ… svojom obitelji

Prema podacima iz knjige Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti” koja je iz tiska izišla 2000. godine, autora Milorda Oršulića – Micana, u Australiju je došlo još osoba iz Donje Doline naročito po prezimenu Kovačević, Tomić i Terzić. Možda o njima i drugima koji nisu obuhvaćeni ovim člankom, budemo pisali nekom drugom zgodom.

U DVIJE DOMOVINE

Živimo u svijetu dalekom,
u prostranstvu lijepom, velikom.
Odvojeni smo od svog svijeta.

Isto nas sunce grije,
a mirisno cvijeće i za nas cvjeta.

Pogled nam se nebu diže,
DOMOVINO da si bliže!
Svaki svoga dok posjeti,
treba pticom čeličnom da leti,
preko velikih oceana,
pa nam prođe mnogo godina i dana.

Mi smo nova gnijezda svili,
i na ovaj život naučili;
sad je ovdje nama svima,
naša druga domovina.

Pozdrav od nas vama svima,
svud po svijetu gdje nas ima,
tko poželi da se druži
u dolinskoj našoj Suzi”.

Sretan Božić i Novu 2012. godinu svim Goranjcima, Doljancima, Novoselcima i Mačkovljanima, te suradnicima i čitateljima Suze dolinske” želi

Terezija ORŠ ULIĆ, r. Knežević iz Adelaide

 

Izašao iz tiska novi broj Suze Dolinske

IZIŠ AO IZ TISKA NOVI BROJ SUZE DOLINSKE

Iz tiska je izišao novi broj godišnjaka župe Uznesenja Blažene Djevice Marije Dolina u izgnanstvu Suza dolinska. Ovo je 28. broj po redu, a izilazi neprestalno 16 godina.

I ovaj broj obuhvaća različite teme kako svjetovne tako i duhovne.

Tema 28. broja Suze je beatifikacija Drinskih mučenica i apostolski pohod sv. Oca Pape Benedikta XVI Hrvatskoj.

Kao i u svim dosadašnjim brojevima i u ovom je doneseno, tradicionalno demografsko praćenje mještana, kako kroz povijest (donoseći obiteljska stabla i stari matični popis pučanstva iz 1929. godine) tako i danas, kada se pažljivo bilježe i donose činjenice rođenja, vjenčana i smrti dolinskog puka raseljenog diljem svijeta.

Nakon šest godina je ponovo je objavljen dopunjeni i zmjenjeni adresar s telefonskim imenikom svih Dolinaca koji su iz svog rodnog kraja prognani na samom početku rata u Bosni i Hercegovini.

Ovaj, kao i prethodne brojeve Suze možete nabaviti na različitim adresama: u Okučanima kod urednika Suze Micana, ulica Bljesak 15, u Novoj Gradiški kod Pavla i Ivanke Vonić u Zagrebačkoj ulici br 15, te Ljuboslava Knežević ulica kralja Zvonimirau 324, Novskoj kod Joze Kalizan, Zagrebačka br. 102, u Zagrebu kod Janje Ćorković, Čulinec 90, u Š umetlici kod Marine i Dragana Vidić kućni br. 6, u Ratkovici kod Pleternice kod Ljiljna i Nevenke Oršulić br. 25, u Požeškom Cigleniku br. 51 kod Nade Budić, u Lađanskoj kod Našica kod Jelene Lele Krstić r. Kovačević, u Slav. Kobašu kod Zdenke Vonić, Savska obala 10, u Župnom uredu Orubica kod vlč. Milivoja Knežević te u župnom uredu u Bosanskoj Gradišci vlč. Pere Čolić i u Austriji kod Milana Mile Kalizana u Stockerau.

 

 
(više…)

Zdravko Vampovac

VI DOLINCI NISTE IZGUBILI SVOJ IZVORNI IDENTITET
U ovom broj godišnjaka “Suza dolinska” , naš sugovornik će biti gosp.Zdravko Vampovac. On je čitateljima “Suze” poznat jer su objavljeni neki njegovi članci u predhodnim brojevima, posredstvom “Suze” neki čitatelji su dobili i njegovu knjigu “Otkriće Hrvatske”, napisao je predgovor za knjigu “Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti” te je uz msgr. dr. Franju Komaricu – banjalučkog biskupa i prof. Antu Oršulića istu promovirao u Novoj Gradiški u svibnju 2001. god. U Novo Selo i Dolinu je često navraćao pa je sačuvano nešto video zapisa iz
tih krajeva načinjeni 1987. godine, a neki su postavljeni na internetskoj stranici “Suze”.
Sve u svemu dovoljno razloga da da se čitateljima našeg godišnjaka predstavi.

SUZA DOLINSKA: Gospodine Zdravko recite nešto o sebi. Kada i gdje ste rođeni, vaše djetinjstvo i mladost , školovanje, odlazak u Š vicarsku, ulazak u bračnu luku s napomenom da ste se vjenčali s gospođom Maricom Lujanović u Matičnom odnosno Mjesnom uredu Dolina, povratak u Hrvatsku s “privremenog rada”…

 ZDRAVKO VAMPOVAC: Ništa posebno ali krenimo redom. Rođeni sam Virovitičan, Slavonac. Svoje djetinjstvo sam proveo u Gornjem Bazju, selu koje se već 570 godina tamo nalazi (to je moje otkriće koje će kad-tad biti javnosti obznanjeno kroz jednu knjižicu o povijesti tog sela i njegove okolice) a udaljeno je 10 kilometara od Virovitice na međunarodnoj cesti prema Barcsu (Mađarska).

Poslije završetka osnovne škole, još davne 1970. godine kao najstariji od trojice braće odlazim u Sloveniju (Izola, Koper i Ljubljana) na građevinski zanat gdje sam poslije toga završio još jednu srednju školu i upisao se na fakultet kojega, na žalost, nisam uspio završiti. Poslije odsluženja vojnog roka odlazim ponovo u Ljubljanu s namjerom da nastavim školovanje i vidjevši da se ne može rediti i kvalitetno školovati, a u međuvremenu umrla su mi oba roditelja, odlučio sam se trbuhom za kruhom otići u Š vicarsku. Kaže se sila zakon mijenja.

 I nije mi žao. Tamo sam upoznao svoju suprugu Maricu a vjenčali smo se u Matičnom uredu u Donjoj Dolini, onako u prolazu a sve oko toga skromnog vjenčanja pripremio je moj dobri stari prijatelj Mican koji je to tako dobro napravio da brak traje već punih 25 godina! Hvala mu! I hvala Bogu da je tako.

U Š vicarskoj smo dobili troje djece (Lidija, Marko kome je Mican bio krsni kum i Matea Valentina) i nakon 18 godina pečalbe 1997. godine vratili smo se u svoj novi dom u slobodnoj Hrvatskoj, u Vodice kod Š ibenika. Eto, tu smo već punih trinaest godina I doista ispada da smo se vratili s privremenog rada koji je trajao tih osamnaest godina.

SUZA DOLINSKA: Prvi kontakt s nekim iz dolinskog kraja bio je Mican, a potom ste upoznali Zdenka Marinovića čiju će sestru oženiti Vaš prijatelj Pajo Grujić, Iliju Ćorkovića … Jeli Vam još u sjećanju to vremensko razdoblje.

 ZDRAVKO VAMPOVAC: Naravno. Čitavo to razdoblje koje sam proveo u Sloveniji poznajući mnoge prijatelje, neke u međuvremenu i pomalo zaboravljene, meni je izgledalo kao nekakvo, nazovimo ga – produženo djetinjstvo. Sjećanje na taj dio mojeg života u meni budi uglavnom pozitivna čuvstva i mislim da je snažno djelovao u oblikovanju mene kao ličnosti. Baš iz tog razdoblja života imam najviše poznanika s kojima sam u kontaktu ali i najboljih prijatelja. Jedan od njih je i moj dobri stari Mican kojega sam također upoznao u slovenskom primorju još 1973. godine!

Zahvaljujući njemu i prijateljstvu koje se razvilo među nama imao sam sreću upoznati vaš prekrasni kraj, Donju Dolinu,Gornju Dolinu, Novo Selo, Bosansku Gradišku. A sve to me fascinantno vizualno podsjećalo na moj rodni kraj; ravnica, polja, šumarci, velika rijeka (Sava-Drava), ljudska srdačnost Kad god sam bio u tom kraju uvijek mi je bilo toplo pri duši i uvijek mi je bilo lijepo.

   SUZA DOLINSKA: Vaša soba u Samskom domu u Izoli (Republika Slovenija), gdje ste stanovali s prijateljem Ivekom – Ivanom Mlinarićem iz Varaždina bila je ispunjena knjigama i slikama, uglavnom rađene tehnikom – ulje na platnu čiji ste Vi bili autor.

ZDRAVKO VAMPOVAC: Nisam siguran da bi čitatelje Suze dolinske mogao previše zanimati ovaj dio mojega života ali, eto, reći ću nešto o tome.

Već sam rekao da je moj život u Izoli povezan s lijepim uspomenama, iako mi (ili bolje rečene nam!) nije uvijek bilo lako. Bilo je tamo i trauma koje su nas samo čeličile. Jer da nije bilo tako, zasigurno bi već zarana odustali od života i vratili se kućama, svojim roditeljima u sigurnost roditeljskog doma. No, mi smo ostali i opstali!

I naš prijatelj Ivek Mlinarić, Varaždinac se odlično uklapao u tu priču, samo što u kasnijem životnom razdoblju čovjek nije imao sreće; malo žene, malo bolest Ipak nekoliko godina smo dijelili jednu sobu u izolskom Samskom domu koju smo on i ja napunili knjigama i slikama, a slike su bile djelo naših ruku. Ja sam ga naučio koristiti uljane boje i tehniku crtanja na platno. On nije htio pokušati na staklo jer mu se činilo teže i komplicirano Svejedno, bili smo, kako se to danas u žargonu kaže ekipa. Svi su nas dolazili gledati i komentirati. Bilo je lijepo. I mojeg Micana su privukle te slike i mnoge, mnoge knjige Tako je i počelo naše prijateljstvo.
SUZA DOLINSKA: Poslije ste se opredijelili za slikanjem na staklu i to prihvativši stil -naivne umjetnosti.

ZDRAVKO VAMPOVAC: Da. Po mojem tadašnjem shvaćanju umjetnosti (slikanje na staklu, naiva) mislim da se kao samouki slikar i nisam mogao baviti nekakvim drugačijim slikarskim stilom nego naivom. A naivna umjetnost je tada još bila jako popularna. Slikanje na staklu bilo je izazov jer se mora slikati naopako, to jest, najprije moraš slikati detalje koji su u prvom planu kad gledaš sliku, zatim kad se to osuši za nekoliko dana tek onda se mogu slikati slijedeći detalji, slijedeći sloj i tako redom. Jedna slika, zavisno od veličine, nastajala je do mjesec dana ali radilo se tako da se slikalo nekoliko slika paralelno. Dok se jedna suši, radilo se na drugoj i tako u nedogled. Tako se za mjesec dana moglo završiti 3 – 4 slike.

Svojim radom na tom polju naivne umjetnosti mislim da sam postigao dvije stvari: Pomaknuo sam granicu podravske naive još malo istočnije (jer sam iz Virovitice) i drugo moji ljudi na slikama nisu tako nakazni kao oni na slikama iz Podravine! Inače ja visoko cijenim tu vrstu umjetnosti i veliku većinu podravskih umjetnika, a koja je, na žalost, pomalo otišla u zaborav.

Nepravedno, dodat ću.

SUZA DOLINSKA: Recite nam o tome nešto više i da li namjeravate ponovo uzeti kist u ruke?, što znači da ste ga izvjesno vrijeme odložili.

ZDRAVKO VAMPOVAC: Ako još dovoljno dugo poživim, nadam se da ću ponovo uzeti kist u ruke i nastaviti tamo negdje gdje sam nekad prestao. Ideja imam, volje također, ali sada još uvijek baveći se tekućim životnim i poslovnim problemima, nemam vremena za to. Slikanje i svaki drugi vid umjetnosti traži mir, koncentraciju i puno vremena za sebe. To odvajanje od svakodnevnog života i bavljenje umjetnošću (sobom rekli bi neki!) teško podnose bračni partneri a realno gledano ovo današnje krizno i nesigurno vrijeme ne dozvoljava nam da se bavimo takvim hobijima kao što je slikarstvo nego nas je natjeralo da se bavimo preživljavanjem, od danas do sutra.

Na žalost, tako je. I ovdje stoji ona nada umire posljednja.

SUZA DOLINSKA: Ilustrirali ste nekoliko knjiga koje je izdao Klub književnika “24. april” iz Bosanske Gradiške, a samim tim postali i član tog kluba. U jednoj o tih knjiga su objavljeni i Vaši stihovi, no Vi ste i autor ili bolje rečeno suautor knjige sa svojom suprugom, povijesnog sadržaja “Otkriće Hrvatske”. Š to Vas je na to ponukalo.

ZDRAVKO VAMPOVAC: Tako je. Bila su to neka druga, sretnija vremena. Tada nismo bili svjesni koliko se toga u kulturi moglo napraviti. Možda smo mi zadnja generacija koja se na taj način kulturno uzdizala; moglo se objavljivati, pisati i čitati u nedogled a iza nas je ipak ostao nekakav materijalni trag. Možda taj trag nije tako dubok, ali je ipak trag. Zato se danas često pitam hoće li za današnjom generacijom ovisnom o internetu i facebooku također ostati nekakav materijalni trag ili neće.

Sa suprugom Maricom 1992. godine, u jeku Domovinskog rata u Š vicarskoj smo napisali knjigu Otkriće Hrvatske, zapravo kratak pregled hrvatske povijesti od najranijih početaka do, uključujući tada najaktualnijih podataka iz tog nesretnog rata. Dva su razloga zašto smo napisali ovu knjigu. Prvi je taj da se njezinom prodajom prikupi još novca s kojim smo pomagali obrani Hrvatske, tako na zadnjim koricama knjige stoji napisano da će se tim novcem pomoći obnovi Hrvatske. Bila je to kriva procjena jer nitko nije mogao predvidjeti da će rat toliko trajati. No to je sada i nebitno. Drugi je razlog bio taj što smo na početku demokratskih promjena koje su nam se dogodile raspadom Jugoslavije i ponovnim uskrsnućem domovine nam Hrvatske, uvidjeli da je mnogo Hrvata koji su prije bili tihi i neprepoznatljivi, odjednom počelo pogrešno pa i kontraproduktivno tumačiti i širiti priče o nama Hrvatima da smo ovakvi ili onakvi. Svakakvih je priča bilo i mi smo rekli da bi trebalo nešto korisno napraviti u tom pogledu pa smo se odlučili za ovu knjigu. Najveća nam je nagrada što su kritike i mišljenja o njoj pozitivne. Ne znam što o njoj misle čitatelji Suze koji su je imali priliku pročitati.
SUZA DOLINSKA; U ” rukopisima” imate napisanu i knjigu o rodnom kraju. Kada će ugledati svjetlost dana i kada ćemo je imati u rukama?

ZDRAVKO VAMPOVAC: Nepristojno je hvaliti se u društvu ili u javnosti, ali ipak reći ću da ja imam više rukopisa koji čekaju neka bolja vremena. Nisu važni rukopisi nego ono što se doista objavi. Samo tako svaki taj trud ima koristi.

Knjiga o Gornjem Bazju i čitavom mojem užem zavičaju koji obuhvaća sva sela sjeverno od Virovitice prema rijeci Dravi bila su predmet mojega višegodišnjeg interesa i proučavanja. Taj rad bi trebao uroditi plodom nakon što lokalna samoupravna zajednica, konkretno općina Lukač odobri dio sredstava za tiskanje ove monografije. Kako su se do sada pokazali u brzini rješavanja svojih problema, sve to može potrajati još mjesecima.

Pored mnogo zanimljivosti istaknut ću samo dvije koje su meni osobno naročito važne: Prva je da sam otkrio da je prošlo 570 godina od prvog pisanog spomena imena ovoga sela i druga je ta da sam definitivno načisto kako je prezime Vampovac (dakle moje prezime) autohtono bazjansko prezime, prvi puta spomenuto 1693. godine a na temelju popisa stanovništva i gazdinstava u čitavoj Slavoniji od 1735. godine prezime Vampovac pojavljuje se u Gornjem Bazju čak u tri obitelji dok ga istovremeno nema nigdje u Slavoniji ni drugdje. Zaključak je jasan, zar ne?

Zbog toga žarko želim da ova monografija ugleda svijetlost dana.
SUZA DOLINSKA: Vaši članci su objavljivani u brojnim tjednicima diljem Hrvatske a pisali ste i za naše iseljenike u inozemstvu. O čemu ste zapravo pisali u Zadarskom listu?

ZDRAVKO VAMPOVAC: I to je istina. Nepotrebno je čitatelje Suze opterećivati s puno, za njih nevažnih detalja. Ovaj moj prilog koji je prije dvije godine izašao na čak četiri stranice zadarskih novina govori o jednoj drugoj mojoj ljubavi (još jedan hobi!) a radi se o mojem već sedamnaest godina starom istraživanju samo jednoga dijela rane hrvatske prošlosti ili još preciznije o ranokršćanskoj arhitekturi i kulturi i njezinim vezama s Armenijom. O toj tematici sam pisao i u drugim publikacijama pa vas ne bi sa time opterećivao. Najvažnije je to da sam prije dvije godine osobno otputovao u Armeniju i utvrdio neka svoja saznanja i pretpostavke, to jest da hrvatska ranokršćanska kulturno-povijesna baština ima nevjerojatno puno dodirnih točaka i isprepletenih niti s onom kulturnom baštinom Armenije zemlje koja je najranije od svih u svijetu još davne 301. godine službeno proglasila kršćanstvo svojom državnom religijom! I to je učinila čitavih 12 godina prije nego što je takozvanim Milanskim ediktom u Rimskom carstvu kršćanstvo bilo dozvoljeno. Pazite, dozvoljeno ali ne i službeno proglašeno državnom religijom.

Fascinantno je da se diljem Armenije mogu naći iste i slične crkvice poput naših crkvica iz južne Hrvatske, one Svetoga Križa u Ninu i mnogih drugih, da je trostruki pleter do u detalj identičan onom našem iz Dalmacije, da nas vežu neki toponimi koji su armenskog izvora pa i neka prezimena u kojima je sačuvan armenski korijen, to jest njihov izvor.

O svemu tome će biti puno teksta, puno fotografija i analiza u jednoj od mojih budućih knjiga. Upravo radim na njoj i ne ide mi tako brzo od ruke kao što sam želio. Ali, bit će.

SUZA DOLINSKA: U tijeku Domovinskog rata, konkretnije 1992. godine, ste sakupili sve moje pjesme i nešto svojih i objavili?

ZDRAVKO VAMPOVAC: To je priča za sebe. S jedne strane tužna a s druge sa sretnim završetkom. Da, tada sam još bio u Š vicarskoj a rat je divljao našim prostorima. Roditelji moje žene jedva su izvukli živu glavu iz srednje Bosne a ja sam i dalje mislio na neke svoje prijatelje s kojima je bio prekinut kontakt. Jedan od njih je bio moj Mican. Svake večeri sam snimao sve TV vijesti i dnevnike u Š vicarskoj s namjerom da nešto čujem, vidim i prepoznam osobe kojima treba pomoć da spase živu glavu. Š to se Micana tiče, znajući kakvu je dužnost obavljao (tajnik ogranka HDZ-a) i u kakvom je okruženju ostao, priznat ću, bio sam jako zabrinut , čak su moja razmišljanja išla tako daleko da sam imao najcrnije slutnje, a njegova obitelj bila je u teškom materijalnom i duhovnom stanju. I ovaj puta odlučio sam prikupiti nekoliko Micanovih i svojih pjesama te ih objaviti u jednoj minijaturnoj knjižici pod naslovom Dolinske elegije i druge pjesme. Nije to bila nikakva velika pomoć nego više jedna gesta solidarnosti koje se ne sramim. Bilo je to nekakvo druženje u mislima s osobom, sa svojim prijateljem koji mi je nedostajao. Hvala Bogu, sve se dobro završilo. Mican je jedva preživio strahote zatočeništva i rata, opet smo se pronašli, život ide dalje i taj dio ostao nam je u trajnim uspomenama.

SUZA DOLINSKA: Iz tiska je, jubilarne 2000. godine izišla iz tiska knjiga “Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti” autora Milorada Oršulić Micana. Vi ste za tu knjigu napisali predgovor i sudjelovali u promociji – predstavljanju uz već spomenute osobe?

ZDRAVKO VAMPOVAC: Da. Jedva sam Micana nagovorio da napiše jednu knjigu koju sam zamislio da u njoj detaljno opiše svoj vlastiti križni put od Donje Doline do završetka Domovinskog rata ali on me nije poslušao nego je napisao još bolju i vredniju knjigu koja govori ne samo o njegovom stradanju nego o stradanju svih Dolinaca u proteklih stotinu godina! Pozitivno me iznenadio i zato sam mu čestitao. Rado sam se odazvao da napišem predgovor toj knjizi. Nadalje ni u snu nisam mogao pomisliti da će moj Mican promovirati svoju knjigu Dolina bosanska na tako svečan i pompozan način, a još manje da ću i ja u tome sudjelovati i pri tom upoznati visoko cijenjenog, banjalučkog biskupa msgr. dr. Franju Komaricu koji se odazvao pozivu i uveličao promociju njegove knjige.

Za mene je to bio događaj za pamćenje.
SUZA DOLINSKA: U Dolinu i Novo Selo ste često navraćali prije rata i napravili nekoliko video-zapisa. Da li, sada kada je u tim selima ostalo tek dvadesetak Hrvatskih obitelji, pomislite na ta mjesta?

ZDRAVKO VAMPOVAC: Mene osobno za dolinski kraj najviše veže prijateljstvo s Micanom, njegovom obitelji, braćom i nekim osobama koje sam tamo upoznao. Preko njega sam imao prigodu upoznati nekoliko izuzetno dobrih ljudi iz toga kraja. Neke od njih sam osamdesetih godina prošloga stoljeća ovjekovječio video kamerom i fotoaparatom prigodom mojih posjeta Micanu i zajedničkog obilaska Novoga Sela, Doline, Bosanske Gradiške ne znajući što će zadesiti taj kraj samo nekoliko godina kasnije. Eto, ponešto od toga sačuvalo se do danas i tako smo zaustavili vrijeme bar na nekoliko trenutaka.

Tužna je pomisao da je u Dolini ostalo tako malo Hrvata i da se broj povratnika ne povećava. Mladost se snašla na drugim mjestima širom Hrvatske i Europe. Predugo je sve to trajalo Ohrabruje činjenica da ne zaboravljate na svoj zavičaj i svake godine odlazite tamo obići makar svoje drage pokojnike ako već ne možete ići češće. Život ide dalje, vrijeme rane liječi a svi skupa moramo podignute glave ići dalje jer, na žalost, natrag se ne može!

SUZA DOLINSKA: Š to mislite o našim “novinama”, u početku glasilu, a sada godišnjaku – “Suzi dolinskoj”?

– To je izdavački fenomen! Ni postojane župe nemaju tako nešto! A vi, Dolinci, zahvaljujući svojem listu koji vas obraduje već toliki niz godina niste izgubili svoj izvorni identitet, niste izgubili vezu jedni s drugima i niste izbrisali sjećanja na svoj rodni kraj koji je istinski duboko urezan u vašim dušama i kojega nosite u sebi do kraja života. Sve je to ljudski i normalno. Uostalom što nam u smiraj života vrijednoga ostaje osim uspomena?!

SUZA DOLINSKA: Vaša poruka Dolincima i Novoselcima.

ZDRAVKO VAMPOVAC: Suzi dolinskoj želim da i nadalje ostane vjerna spona među svim Dolincima. Želim joj dug i bogat život, puno lijepih i korisnih sadržaja za sve uzraste koji je čitaju. Uredništvu želim da se malo proširi i pomladi, ako je ikako moguće ,a vama dragi Dolinci, dragi moji sunarodnjaci, želim vam svako dobro u životu, puno solidarnosti, druženja i lijepih uspomena a svakom pojedinačno želim još puno zdravlja, sreće i međusobne ljubavi. I neka vam život ne prođe uzalud!

Ujedino svim Dolincima i Novoselcima želim čestitati nadolazeći Božić i poželjeti sretnu i uspješniju 2011. godinu.

 

GRADNJA NOVE CRKVE GOSPINA UZNESENJA U DOLINI 1.dio

Godine 1957. , nakon odlaska fra Luke Komljenovića iz Doline, za dolinskog župnika je imenovan vlč. Tvrtko Tadić. Za njegovog župnikovanja nije mnog upisano u Ljetopis župe Dolina, ali se je zato puno fizički radilo.

U narednih nekoliko brojeva “Suze dolinske” donijet ćemo zapise koje je vlč. Tvrtko Tadić napisao, kao prilog za dolinsku monografiju “Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti”.

Prilikom osnivanja župe Dolina 1920. godine, prvi župnik, Ivan Martinović s crkvenim odborom, kupuje kuću za buduću crkvu, široku 8 i dugačku 12 metara, od Brkovića. Slušao sam da je bila gostionica u polovini kuće do Save, koja je “proradila” kad je podizan obrambeni nasip uz desnu obalu rijeke Save. Kuća je bila na stupovima od cigle s voltama, svodovima. Polovina kuće je služila za crkvu, a u drugoj polovini je stanovao župnik. S vremenom je sazidana nova kuća. Tada je cijela kuća pretvorena u crkvu sve do 1958 godine, kad smo je spustili na zemlju i produžili za još 6 metara.

U dnu je iza oltara, bila sakristija s ispovjedaonicom, vjeronaučnom dvoranom u prvom katu i zvonikom iznad, s kojega su, doznadoh, ukrali zvono i odnijeli.

Pet je datuma koji su odlučili gradnju crkve u znaku Marijinom:

– 2. veljače 1958. godine, na Svijećnicu dogovorismo graditi crkvu. Načelno.

– 25. ožujka 1958. godine, na Blagovijest, u općini Bosanska Gradiška dobili obećanje za gradnju.

– 15. kolovoza 1958. godine, na Veliku Gospu dobio i pokazao vjernicima dozvolu.

– 8. rujna 1958. godine, na Malu Gospu odlučili cijeli krov obnoviti.

– 11. listopada 1958. godine, na Materinstvo Gospino podigli rogove.

Mi smo već srušili dvije kukuruzane kako bismo mogli produžiti crkvu. Jedna je bila možda 10 metara duga, a druga je bila nešto manja. Izgledao je taj prostor oko crkve kao neka otkupni zadružni magazin.

Promjena je bila vidljiva i narod već dovozi zaprežnim kolima pijesak iz Save i šoder (šljunak) iz Laminaca, i to na gvozdenim kolima, jer tada još ne bijaše gumenjaka. Hrpe su se pretvarale u mala brda. Iskopali smo jamu i jedne nedjelje dovezen je kreč, pa smo ga zagasili. Jama je bila u crkvenom dvorištu prema selu.

Bijašeposla za svakoga, kako za muško tako i za žensko pa čak i djecu. Providnost je Božja prije providila ciglu, i to velikog formata. Bio je to prvi veliki posao, a obavili su ga Slavonci iz Slavonske Doline. Skupila se moba od ljudi i žena. Iznijeli su svu ciglu koja je bila ispod crkve i složili okolo. Bio je to poticaj za župljane.

Župa je bila zapaljena”. Crkvene smo livade sami kosili, a sijeno prodavali kako bismo namakli novac za gradnju crkve. U  Planjskoj (velika površina crkvenog zemljišta) je znalo biti i po 37 kosca. Pravo čudo.  Ja sam dobio krila, a svi su bili uz mene.

Iskopali smo temelje i to široke i duboke do zdravice i još sa stopom kako bi bio temelj širi. Odmah u nedjelju je trebao doći ujak Ivica Vlašić iz Banja Luke, ali ne mogaše, pa sam ja sam obavio blagoslov temelja dograđene crkve sv. Ilije, koji je bio tad zaštitnik župe i crkve.

Trebalo je dovesti cement i željezo za armaturu vijenca. Bijaše teško, ali slatko, prema onoj: Kad se bratska srca slože, sve se postići može”.

Gospa mi je pomogla da zagrijem ljude i da ih ohrabrim u onim nepogodnim vremenima. Zaista je to bila velika hrabrost koja je graničila s i ludošću. Upustiti se u tako velik posao mogao je samo čovjek koji se je uzdao samo u Providnost i snagu, ljubav i dobru volju vjernika. Toga, hvala Bogu, nije manjkalo. Boga hvala.

SVIJEĆNICA (2. veljače)

Pozvao sam ljude u župni ured. Poslije sv. Mise. Bijaše to providonosan potez, koji je iznenadio, ali to bi oranje i sijanje sjemena, koje je počelo odmah poslije toga s proljećem klijati i rasti. Danas  mogu reći da su me nadahnula Nebesa po Gospinom zagovoru. Bio je to tihi početak, ali s jakom vjerom u Božju pomoć, za Božju stvar, koje nam nije ponestalo u nijednom trenutku. Ne trebam spominjati da sam trebao biti kao ovan predvodnik u tome, svome stadu dolinskome.

I sam ne imadoh određenog plana, osim želje da nešto učinim s postojećom oronulom crkvom i dotrajalim drvenim zvonikom na ulazu u crkvu. Ljudi su s radošću, a i s nevjericom slušali moje mladenačko i zanesenjačko izlaganje. Jedini zaključak je bio da treba najprije ishoditi u općini građevinsku dozvolu, a to znači, dopuštenje da se mogu ikakvi građevinski zahvati poduzimati.

Popili smo rakije, šljive, ne komadare. Pušači su popušili svoju cigaretu i razišli se. Čini mi se da sam nazočne učinio apostolima za gradnju Božje kuće na tom prvom i najpotrebnijem sastanku. Neka su blagoslovljeni svi živi, a pokojni uživali u slavi nebeskoj.

BLAGOVIJEST (25. ožujka)

Određenog dana s bosanskogradiškim župnikom dr. Božom Laštrom našli smo se u općini s predsjednikom Dušanom Dulom Vidovićem. U ugodnom razgovoru obećano nam je usmeno  dopuštenje, samo moramo podastrijeti pismenu molbu s planom. Dolinci su ga za to zadužili.

I upravo je došao veliki naš kršćanski blagdan Isusova začeća ili utjelovljenja, odnosno navještenja. Poslije mise navješćujem skupljenima u župnom uredu, a rekao sam i u crkvi veselu vijest – da ćemo dobiti potrebni papir.

U veselom ozračju smo to proslavili, a onda sam priopćio da bi trebao netko dovesti i odvesti općinskog građevinskog tehničara iz Bosanske Gradiške. Na te moje riječi nata u župnom uredu muk. Nitko se ne javlja. Doduše, cijelim putom tih desetak kilometara bijaše ono naše blato do koljena”. Oduševljenja više nema, nego rekao bih: žalopojke. Mi smo takvi – hoćemo sve, ali kada treba nema nas nigdje i nikoga. Nasta mučno i beznadno stanje. Samo što se nisu počeli razilaziti ljudi kućama. Bilo bi to proglašenje neuspjehom željene i obećani pothvat. To mučno stanje prekide Mato Lagundžija i reče ponosno i junački: Ja ću ga dovesti i odvesti”.

Sa sigurnošću mogu reći da je to bio presudan trenutak i odigrao je najveću ulogu u dogradnji crkve. On je svima očitao bukvicu i primjerom promijenio njihovu kolebljivost i kukavičluk. Da njega ne bi, ja ne znam kako bi sve teklo i svršilo.

Imao je dva dorata koji su čini mi se bili najmanji konji u selu ali su sa svojim vlasnikom odigrali  odlučujuću ulogu. Tako je taj posao obavljen.

Tehničar je Bitko Misimović, sin slastičara, koji je znao ljeti nedjeljom i blagdanima dovoziti i prodavati sladoled u Dolinu. Bitko je silan čovjek. Poslije smo postali veliki prijatelji.

Kako već rekoh ovo vrijeme, do Velike Gospe u isčekivanju građevinske dozvole užurbano se i zdušno obavljali pripremni radovi.

Projekt je izradio jedan zagrebački arhitekt, kasnije moj prijatelj.

Sada općina odugovlači i ja ne znam koliko sam puta s biciklom pa i pješice išao po građevinsku. Uvijek je bio  odgovor: Dođi prekosutra, ili . . . U nedogled je to išlo, ali sam bio neumoran i uporan. Očito je partija bila uplela svoje prste, pa su se ponadali da ću se ja umoriti i uplašiti. No, ja sam ustrajao.

Vlč. Tvrtko Tadić

 

(više…)

u Bozicnoj noci

..u Božićnoj noći…

…I ove noći ponovno se rađaš među robovima da bi im pokazao put oslobođenja.

 Neizmjernost sveobuhvatnosti zamjenjuješ ograničenošću krhkoga tijela, silinu svemoći prepuštanjem u nejake ruke tek sazrele djevojke, Kraljevstvo vječnosti užasnom jamom smrtnosti.

 Dolaziš, Kralju kraljeva i Gospodaru gospodara, u tišini neznatnosti, bez vike i galame, bez ceremonije i časti, bez sile i vlasti.

 U noći kao što je i svaka druga, u zabačenom predjelu carstava, kraljevstava i država; u bijedi ljudskih tragedija s margine, ljudi iz crnih kronika; u zakutcima okorjelih srdaca.

 Rađaš se kao prosjak među prosjacima, odbačenik među odbačenima, prezren među najprezrenijima.

Bog, a najmanji od ljudi.
Istina u svijetu laži.
Svjetlost u tami…
Upravo je to ono što nas uznemirava.

 Tvoja nizina onemogućava nama da budemo tako arogantno visoki; tvoja jednostavnost ruši svu našu složenost; tvoja mirnoća razotkriva svu našu bahatost; a tvoja ljubav govori nama o svoj prizemnosti naših zemaljskih želja i stoji kao jedini istinski cilj vrijedan življenja – jer samo u njoj i jest život – u ljubavi koja si ti.

 Ove noći postaješ nam bliži u ljudskosti, vraćajući nam nadu da mi sami možemo biti bolji ljudi.

 U ovoj noći daruješ nam vjeru kako nismo ostavljeni u samoći već da je cijeli svemir i povrh svega naš Bog usredotočen na nas.

 Noćas nam ukazuješ na svu veličinu Boga jer nas učiš prije svega ljubiti čovjeka.

 Ove noći, ove svete i blagoslovljenje noći –

– HVALA TI, ISUSE! fr. Ivan Marija Tomić OP

 

(više…)