Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH je Otvorilo javni poziv izbjeglim osobama iz BiH u zemljama regiona: Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji za dobivanje pomoći u rekonstrukciji stambenih jedinica u cilju povratka u BiH.Rok za podnošenje prijava je 7. veljače 2013. godine.
2014
Vlč. Milivoj Knežević, Orubica
Slavko Dakić, Zagreb
Mato i Terezija Oršulić, Australija
Marinko i Vesna Knežević, Vrbovljani
Zdravko i Dobrila Vidić, Kovačevac
Nikola SkŠokić, Jasenovac
Mijo i Dragica Ćorković, Nova Gradiška
Luka i Kata Tomić, Vrbje
Emanuel Tomič, Gornji Bogićevci
Ivo i Anka Jurišić, Austrija
Tihomir Budič, Italija
Ivo i Gordana Oršulić, Nova Gorica
Tomas i Jelena Ćorković, Ljupina
Radovan i Ljubica Matijašević, Nova Gradiška
Zlatica Zlata Vonić, Bos. Gradiška
Anto Oršulić, Zenica
Janja /Mate/ Š Šokić, Kosovac
Andrija i Mira Jurišić, Medari
Budimir i Slavica Dakić, Kovačevac
Rudi i Jasminka Dakić, Zagreb
Ljuboslav i Snježana -Vesna Knežević, Nova Gradiška
Milan i Julkica Vidić
Nataša Š tajduhar, Trnava
Denis i Ivana Vonić, Trnava
Filip i Mandica Stipančević, Nova Gradiška
Kuzman i Dara Knežević, Smrtić
Slađan i Kata Matijašević, Dragalić
Pavle i Slavica Ćorković, Okučani
Dragan i Suzana Vidić, Kovačevac
Rudolf i Igor Dakić, Okučani
Pavao i Marica Golub, Okučani
Stjepan Musić, Nova Gradiška
Slavko i Justa Stipančević, Nova Gradiška
Davor i Pava Čusić, Amerika
Vinko i Ljubica Vonić, Medari
Petar Jurišić – Pero, Okučani
Ilija i Jasna Gogić, Austrija
Dragan Budić, Okučani kn
Ljuban i Kaja Matković, Kovačevac
Zdravko Knežević Cicko
Milka Mica Knežević, Nova Gradiška
Pavle i Ruža Oršulić, Ljupina
Rade i Ljubica Oršulić, Ljupina
2013
Vlč. Milivoj Knežević, Orubica
Mile i Zdenka Knežević, Kostanz
Anto Oršulić, Zenica
Petar Jurišić – Pero, Okučani
Pavle i Slavica Ćorković, Okučani
Mato i Terezija Oršulić, Australija
Mijo i Dragica Ćorković, Nova Gradiška
Zdravko i Dobrila Vidić, Kovačevac
Budimir i Slavica Dakić, Kovačevac
Rudi i Jasminka Dakić, Zagreb
Ljuboslav i Snježana -Vesna Knežević, Nova Gradiška
Denis i Ivana Vonić, Trnava
Antun i Natali Oršulić, Ljupina
Pavao i Marica Golub, Okučani
Zdravko Knežević Cici, Okučani.
Danijela Grgić r. Budić, Staro Petrovo Selo
Marijan i Pavka Boršić, Nova Gorica
Rudolf i Igor Dakić, Okučani
Pavle i Marija Kovačević, Trnava
Petar Kičić, Smrtić
Anka Petrović, Bos. Gradiška
Ljubiša Petrović, Berlin
Milan i Julkica Vidić
Herman i Anita Morman, Austrija
Josip i Nada Budić, Austrija
Darko /Luke/ Knežević
Zlata /Mate/ Matković, Ljupina
Slavko i Justa Stipančević, Nova Gradiška
Filip Stipančević, Nova Gradiška
Pavle i Greta Oršulić, Nova Gradiška
Stjepan Musić, Nova Gradiška
2012
Vlč. Milivoj Knežević, Orubica
Zlatko i Janja Vonić, Nova Gradiška
Mato i Terezija Oršulić, Australija
Valentina Fagnjen, Rijeka
Kristina Daliborka Oršulić, Radolfzell
Kuzman i Rada Knežević, Nova Gradiška
Rudolf Dakić, Okučani
Laura i Lea Gogić, Nova Gradiška
Petar Pero Jurišić, Okučani
Pavle i Slavica Ćorković, Okučani
Ferdo i Anđa Oršulić
Anto Oršulić, Zenica
Mira /Slavka/ Vonić, Novska
Josip i Nada Budić, Austrija
Adam Oršulić, Koper
Barica Oršulić, Njemačka
Delfina (Ive) Kovačević
Andrija i Mira Jurišić, Mašić
Mihaela i Nedžad Beganović, Karlsruhe
Filip Budić, Staro Petrovo Selo
Marinko i Vesna Knežević, Vrbovljani
Mile i Zdenka Knežević, Kostanz
Sonja i Mirko Jurišić, Nova Gradiška
Zdravko i Doberila Vidić, Kovačevac
Radovan i Ljubica Matijašević, Nova Gradiška
Milan i Julkica Vidić
Budimir i Slavica Dakić, Kovačevac
Rudi i Jasminka Dakić, Zagreb
Stjepan Musić, Nova Gradiška
Ljuboslav i Snježana -Vesna Knežević, Nova Gradiška
Sveto i Mira Budić, Nova Gradiška
Zvonimir i Anka Matković, Nova Gradiška
Zoran i Janja Knežević, Cernik
Mato Knežević – Maća, Gorice
Milan Mile Kalizan, Novska
Ilija Jurišić, Dubovac
Zvonko Oršulić – Feny, Ljupina
Dragana Gubić
Anto – Čedo Vonić, Š vicarska
Dragica i Asim Modronja
Zlata (Mate) Matkovića, Ljupina
Stipo i Nada Budić, Nova Gradiška
Nikola i Kata Knežević, Italija
Slavko Ćorković, Njemačka
2011
Msgr. dr. Franjo Komarica
Vlč. Milivoj Knežević
Ivo (Ive) Tutić i Janja, Australija
Tihomir Budić, Italija
Tvrtko i Patricia Oršulić, Belgija
Mato i Terezija Oršulić, Australija
Milan i Julkica Vidić, Kovačevac
Anto Oršulić, Zenica
Miroslav i Marija Ćorković, Vrbje
Ivo i Gordana Oršulić, Nova Gorica
Marijan i Pavka Boršić, Nova Gorica
Zdenka i Mile Knežević, Konstanz
Pavle i Danica Knežević, Trnava
Mijo i Dragica Ćorković, Nova Gradiška
Luka (Vinka) Knežević, Nova Gradiška
Luka i Kata Tomić, Vrbje
Anka Jurišić, Austrija
Anto i RadmilaTomi, Austrija
Milan Mile Kalizan, Novska
Petar Kičić, Smrtić
Zdravko i Dobrila Vidić, Kovačevac
Mirko i Slavica Oršulić, Kovačevac
Nikola Mika Kovačević, Koper
Zdenko i Zdenka Vonić, Slav. Kobaš
Zdenko i Zdenka Vidić, Nova Gradiška
Budimir i Slavica Dakić, Kovačevac
Rudi Dakić, Zagreb
Radovan i Ljubica Matijašević, Nova Gradiška
Oliver Dakić, Bodegraj
Zvonko Oršulić Feny, Ljupina
Stjepan Musić, Nova Grdiška
Boris Knežević, Trnava
Denis Vonić, Trnava
2010
Vlč. Milivoj Knežević, Orubica
Janja Ćorković, Zagreb
Tomy i Irena Ćorković, Njemačka
Slavko (Adama) Dakić, Zagreb
Ferdo (Vinka) Oršulić, Nova Gradiška
Kuzman i Rada Knežević, Nova Gradiška
Pavle i Slavica Ćorković, Okučani
Anto Oršulić, Zenica
Miroslav i Marija Ćorković, Gerwihl
Tomas i Kristina Ćorković
Anka Pajdić, Vrbje
Vesna Vidić, Sesvete
Vlč. Jozo Zorić Župni ured Rajić
Ksenija i Lea Knežević
Jelena Lela Krstić r. Kovačević, Lađanska
Velimir i Manda Knežević, Ciglenik
Mijo i Dragica Ćorković, Nova Gradiška
Ivica i Ljubica Krajačić, Grubišno Polje
Milan i Anica Vonić, Stuttgart
Mile i Suzana-Ljuba Knežević, Nov Gradiška
Jozo i Borica Petriković, Nova Gradiška
Dragan i Ljubica Knežević, Nova Gradiška
Krešimir i Mara Čolaković, Cage
Mato i Drenka Knežević, Nova Gradiška
Ilija Jurišić, Dubovac
Zdravko i Dobrila Vidić, Kovačevac
Kristina Daliborka Oršulić, Radolfzell
Nikola – Mika Kovačević, Koper
Pavle i Mara Kovačević, Trnava
Stjepan Musić, Nova Gradiška
Zlatko i Janja Vonić, Nova Gradiška
Milan i Julkica Vidić, Kovačevac
Adam i Cveta Oršulić, Koper
Franjo i Đurđa Jurišić, Borovnica (Slovenija)
2009
Vinko kardinal Puljić, Nadbiskup vrhbosanski, Sarajevo
Vlč. Milivoj Knežević, župni ured Orubica
Općina Okučani
Vlč. Jozo Zorić, Župni ured Rajić
Janja i Mirko Ćorković, Zagreb
Mato i Terezija Oršulić, Adelaide (Australija)
Svemir i Branka Petrović, Gorice
Stipo i Slavica Oršulić, Supetar o/Brač.
Anto Oršulić, Zenica
Jelena Lela Krstić, Lađanska
Milenko i Gordana Ćorković, Nova Gradiška
Petar Jurišić, Okučani
Rudolf Dakić, Okučani
Anto i Ana Tomić, Ratkovac
Kosana-Mira Sanjicki Rose, Njemačka
Slađana Pfneisl r. Knežević
Amdrija i Mira Jurišić, Medari
Anto i Ljubica Vidić, Ratkovac
Anto i Marija Tutić, Novska
Mijo i Dragica Ćorković, Nova Gradiška
Mirko i Janja Petrović, Nova Gradiška
Zdravko i Nela Oršulić, Italija
Marinko Knežević, Vrbovljani
Denis i Ivana Vonić, Trnava
Vlado Aco Oršulić, Kovačevac
Milan i Julkica Vidić, Kovačevac
Ivi i Silvana Ćorković, Novska
Ljiljan i Nevenka Oršulić, Ratkovica
Damir Budić, Š umetlica
Adam Jurišić, Smrtić
Mile Milorad Gubić, Staro Petrovo Selo
Ivica Kovačević, Nova Gradiška
Rada i Slaven Barišić, Australija
Ilija Jurišić, Dubovac
Stjepan Stevo Matković, Novska
Ilija i Jasna Gogić, Nova Gradiška
Nikola Knežević, Koper
Dijana /Nenada/ Stipančević, Koper
Blanka Oršulić, Njemačka
Barica Oršulić r. Kovačević, Njemačka
Radovan i Ljubica Matijašević, Nova Gradiška
Mirko i Jelena Knežević, Vrbovljani
Kristina Daliborka Oršulić, Radolfzell (Njemačka)
Boris Knežević, Nova Gradiška
Zdravko Vidić, Kovačevac
Slađan (Adama) Matković, Njemačka
2008
Vlč. Milivoj Knežević, župni ured Buk
Općina Okučani.
Msgr. Mijo Dukić, Slavonski Kobaš
Adam i Angelina Ćorković, Ljupina
Manda Barišić Dražetić, Staro Čiče kod Velike Gorice
Milan i Anica Vonić, Stuttgart
Iviza i Daliborka Knežević, Garmisch-Partenkirchen
Ivica i Antonka Ćorković, Okučani
Anto Oršulić, Zenica
Ivica i Ljubica Krajačić, Grubišno Polje
Marijan i Pavka Boršić, Nova Gorica
Dobrila i Ljubomir Belač
Jelena Lela Krstić, Lađanska
Ivo i Gordana Oršulić, Nova Gorica
Milenko i Gordana Ćorković, Nova Gradiška
Mirko i Slavica Oršulić, Kovačevac
Zvonko Feny i Antonija Oršulić, Ljupina
Mijo i Dragica Ćorković, Nova Gradiška
Krešimir i Mara Čolaković, Cage
Pavle i Bara Knežević, Novska
Dragan i Suzana Vidić, Kovačevac
Mirko i Janja Petrovioć, Nova Gradiška
Zdenko i Zadenka Vidić, Nova Gradiška
Pavle i Mara Kovačević, Trnava
Zdravko i Dobrila Vidić, Kovačevac
Milan i Julkica Vidić, Kovačevac
Budimir i Slavica Dakić, Kovačevac
Rudi Dakić, Zagreb
Filip Budić, Staro Petrovo Selo
Tihomir i Jadranka Budić, Italija
Zdravko Knežević, Okučani
Mile Kalizan, Novska
Smiljan i Dragana Vidić, Sapina
Anto i Zlata Vonić, Sesvete
Ivo i Dunja Žirović, Zagrebe
Ilija i Kata Vonić, Zagreb
Zvonimir i Anka Matković, Nova Gradiška
Slavko Knežević, Nova Gradiška
Š tefan i Jasminka Vuković, Nova Gradiška
Stjepan Musić, Novaa Grdiška
Boris Knežević, Nova Gradiška
Kuzman Knežević, Nova Gradiška
Mile i Ljuba Knežević, Nova Gradiška
Mirko i Jelena Knežević, Vrbovljani
Zdenka i Josip Gazić, Nova Gradiška
2007
Vlč. Milivoj Knežević, župni ured Orubica
Općina Okučani
Msgr. Mijo Dukić, Slavonski Kobaš
Jozo Ćorković
Mato i Terezija Oršulić, Adelaide /Australija/
Jelena Lela Krstić, Lađanska
Pvle i Slavica Ćorković, Okučani
Mirko i Slavica Oršulić, Kovačevac
Zvonko Feny i Antonija Oršulić, Ljupina
Anđelko i Zlata Vidić, Nova Gradiška
Anto i Mara Mulac, Ljupina
Zdenko i Zlata-Pavka Kovačević, Rijeka.
Mijo i Dragica Ćorković, Nova Gradiška
Sveto i Mira Budić, Nova Gradiška
Rudolf i Miladinka Budić, Nova Gradiška
Ilija i Jasna Gogić, Nova Gradiška
Damir Budić, Š umetlica
Ilija Jurišić, Dubovac
Kristina Daliborka Oršulić, Njemačka
Rudi Dakić, Zagreb
Ljubica Ćorković r. Knežević, Koper
Pavle Musić, Nova Gradiška
Mirko i Jelena Knežević, Vrbovljani
2006
Vlč. Milivoj Knežević, župni ured Buk
Općina Okučani
Msgr. Mijo Dukić, Slavonski Kobaš
Anto i Marica Š Šokić, Rijeka
Knežević Ljuban i Jadranka, Nova Gradiška
Ankica i Pero Pudić, Viškovo
Zlatko i Janja Vonić, Nova Gradiška
Tihomir i Jadranka Budić, Italija
Ilija i Jasna Gogić, Novao Gradiška
Zdravko i Dobrila Vidić, Kovačevac
Milan i Julkica Vidić, Kovačevac
Nikola Kovečević, Koper
Robert Dakić, Koper
Mato i Janja Š Šokić, Kosovac
Damir Budić, Š umetlica
Sveto i Mira Budić, Nova Gradiška
Rudolf i Miladinka Budić, Nova Gradiška
Adam Knežević, Š umetlica
Mirko i Slavica Mušan, Vodice
Mijo i Dragica Ćorković, Nova Gradiška
Krešimir i Mara Čolaković, Cage
Nada Vonić Elsasser
Denis, Ivana i Irina Vonić, Verona
Zvonimir i Zlatinka Dakić, Nova Gradiška
Berislav i Nedjeljka Vonić, Zagreb
Ljubica Jakobašić, Smrtić
Mirko i Jelena Knežević, Vrbovljani
Dušan i Mira Ćosić, Orahovica
Anto Oršulić, Zenica
Mario i Danijela Oršulić, Karlovac
Stjepan Musić, Nova Gradiška
2005
Vlč. Milivoj Knežević, župni ured Buk
Općina Okučani
Mato i Terezija Oršulić, Adelaide /Australija/
Vinko i Magdalena Vidić, Š umetlica
Pavle i Mara Kovačević, Trnava
Krešimir Čolaković, Cage
Ivica i Brigita Gogić, Okučani
Filip Budić, Staro Petrovo Selo
Tihomir i Jadranka Budić, Italija
Ilija i Jasna Gogić, Novao Gradiška
Zdravko i Dobrila Vidić, Kovačevac
Damir Budić, Š umetlica
Pavle i Milka Budić, Š umetlica
Kristina Daliborka Oršulić, Njemačka
Mato Knežević – Maća, Gorice
Vinko Kalizan, Ljubljana
Mirko i Jelena Knežević, Vrbovljani
Miran Matković
2004
MIRKO I JANJA PETROVIĆ, Nova Gradiška
ANTO I RADA TOMIĆ, Austrija
ILIJA I JASNA GOGIĆ, Nova Gradiška
ADAM ORŠ ULIĆ, Koper
ADAM I ANGELINAĆORKOVIĆ, Italija
ZLATAN-ANTO I NISVETA ĆORKOVIĆ, Ljubljana
LOVRO I ZLATA KOVAČEVIĆ, Stocholm
JOSIP I LJUBICA SANJICKI, Prvča
IVO (Veselka) ORŠ ULIĆ, N. Gradiška
TIHOMIR i JADRANKA BUDIĆ, St. Petrovo Selo
FILIP (Mije) BUDIĆ, St. Petrovo Selo
LIDIJA STIPANČEVIĆ r. BUDIĆ, St. Petrovo Selo
ZLATKO i JANJA VONIĆ, Nova Gradiška
MILE (Đure) KALIZAN, Novska
SLAVKO i ASIMA KURTOVIĆ, Okučani
NENAD i NADA KOVAČEVIĆ, Bilje
MIRKO I SLAVICA ORŠ ULIĆ, Kovačevac
MIJO DUKIĆ župnik iz Slav.Kobaša
PAVLE I SLAVICA ĆORKOVIĆ, Okučani
ZAŠ TO SE MOMCI NE ŽENE?
Ako uzme lijepu ženu, lijepa žena tuđa žena.
Ako uzme ružnu, takva će mu djeca izgledatgi
Ako uzme mladu, mlada nema iskustva.
Ako uzme staru, sa starom nema zadovoljstva.
Ako uzme brbljavu, neće doći do riječi.
Ako uzme nijemu, nema razgovora u kući.
Ako uzme mršavu, ljuta je.
Ako uzme debelu, lijena je.
Ako uzme veliku, tko će je obući.
Ako uzme malu: “u maloj boci otrov stoji”.
Ako uzme brzu, tko će je stizati.
Ako uzme sporu, tko će je dočekati.
Ako uzme jaku, batine mu neće faliti.
Ako uzme slabu, tko će doktora naplaćati?
Ako uzme slijepu, razbit će mu sve po kući.
Ako uzme ludu, nema razuma u kući.
Ako hoće pametnu, nijedna pametna neće za takvu budalu, koja tako dugo čeka. (Čuo i zapamtio Anto Kozina)
DESET OBITELJSKIH ZAPOVIJEDI
1. Muž i žena su nakon Boga, najvažniji na svijetu
2. Djeca su najpreča dužnost i najveća ljubav obaju supružnika podjednako
3. Roditelji primaju djecu kao Božji dar s kojima ih ni smrt neće rastaviti
4. Djeca su dužna slušati roditelje do punoljetnosti, a poštivati ih do svoje smrti
5. Roditelji su dužni poštivati djecu i odgajati ih u dobru
6. Obitelj mora imati svoje tajne koje se ne iznose u javnost
7. Obitelj mora imati svoje vrijeme za razgovor i razonodu
8.Obitelj mora imati svoje trenutke za molitvu
9. Obitelj ostaje u obitelji i nakon što djeca osnuju svoje obiteljima
10. Roditelji se ne smiju miješati u brakove svoje djece kao što se ni djeca ne smiju
miješati u brak svojih roditelja
ZA SREĆU U BRAKU
ŽENAMA
smješite se i kad vam je dosadno,
pokažite mužu da vas i njegov posao zanima,
odgovarajte na svaki “zašto” svojih ukućana,
budite pažljivi prema prijateljima svoje djece,
pohvalite muža pred djecom, ne kritizirajte ga nikada pred njima,
pođite pogledati kad je nešto uradio oko kuće,
pokušate ga češće iznenaditi kakvom pažnjom,
muževe rođake primajte istom srdašnošću kao i svoje,
ne zaboravite jela koja muž voli,
češće obiđite bolesne susjede,
prepirke brzo zaboravite,
i kad ste umorni znajte se nasmiješiti.
MUŽEVIMA
ostanite kod kuće i kada vas vuče u društvo,
zanimajte se za djecu i rado ih pitajte kako je bilo u školi i crkvi,
pođite češće mjesto žene u trgovinu u trgovinu ili na trg,
ne zaboravite na ženin rođendan,
ako je dobro jelo, pohvalite; ako je preslano, mudro šutite,
pohvalite ženin posao,
ne zbijate šale na račun drugih,
činite dobro i onima koji vam žele ili o vama loše govore,
me zaboravite siromašnije od sebe,
kada vaš bližnji učini nešto dobro, recite to drugima na pobudu, a njemu kao priznanje.
NARODNE IZREKE ILI USPOREDNICE
Jede ko svinja.
Lagan ko perce.
Skače ko majmun.
Visok ko roda.
Vrti se ko vreteno.
Sladak ko šećer.
Lukav ko lisica.
Zuji ko muha.
Topao ko peć.
Trapav ko slon.
Topao ko maca.
Gladan ko vuk.
Kisel ko limun.
Pleše ko da ima dvije lijeve noge.
Žut ko limun.
Igra ko čigra.
Mekan ko perje.
Hoda ko smotan.
Mekan ko pjena.
Nježan ko traktor.
TKO JE OBOJEN?
Dragi bijelci, evo nekoliko stvari koje biste trebali znati:
Kada sam rođen sam crn;
Kada rastem, rastem crn;
Kad sam na suncu, opet sam crn;
Kad mi je hladno opet sam crn;
Kada sam prestrašen, i tad sam crn;
Kad sam bolestan, opet sam crn;
Kad umirem, još uvijek sam crn.
A ti, bijeli čovječe:
Kad si rođen, rođen si ružičast;
Kad rasteš, rasteš bijel;
Kad si na suncu, ti pocrveniš:
Kad ti je hladno, poplaviš;
Kad se prestrasiš, požutiš;
Kad si bolestan, pozeleniš;
Kad umireš, ti si smeđ.
I imaš obraza mene zvati obojenim?»
KAKO ZNAŠ DA SI BOSANAC
Vozaš Golfa. Za kog ti stari navija, navijaš i ti. Većinu rečenica počinješ sa «jebi ga», «svega mi», «nisam ja». Baklavu jedeš dva puta godišnje. Ćevapi ti preko glave. Majka ti prijeti: «Samo čekaj da ti se babo vrati kući». Trpaš potkošulju u gaće. Tvoja mama i nana ne mogu shvatiti činjenicu da nisi gladan, nego misle da si bolestan. Stari ti nosi pidžamu na čizme. Komšije ti svaki dan nepozvani dođu na kafu. Uzimaš taksi bilo gdje da kreneš. Veze nemaš što znači riječ «ba» ali je stalno izgovaraš. Imaš najmanje tri pasoša i u posljednjih 12 godina živio si u najmanje četiri države. Imaš 17 suglasnika u 2 samoglasnika u prezimenu.
LIK IDEALNOG BRAČNOG DRUGA
U dubini naše duše podsvjesno čeznemo za osobom koja će nas razumjeti, prihvatiti i voljeti. Ta osoba treba imati slijedeća obilježja:
– osoba kojoj mogu pokazati svoje slabosti, strahove, bez bojazni da ću biti ismijan ili odbačen
– osoba s kojom se osjećam dobro, sigurno i zaštićeno
– osoba koja neće zloupotrijebiti moje osjećaje i namjere
– osoba koja me neće napustiti u teškim trenucima
– osoba koja će ostati uza me kada doživim poraze, gubitke i koja će se radovati mojim uspjesima
– osoba spremna uputiti se na životno putovanje sa mnom
osoba koja će me udomiti u svome srcu tijekom cijelog života i koja će biti sretna što to može učiniti.
HITNO! Š to je ustvari hitno?!
Hitno
je riječ koju često upotrebljavamo u svorne užurbanorn životu,
a da pri torn i ne mislirno na pravo značenje te riječi.
Hitno
je najpovršniji način života, jer onog dana kad napustimo ovaj svijet.
ostat će nam uistinu mnoge važne stvari nedovršene.
Hitno je
da se malo zaustaviš i upitaš:
Koji je smisao svega ovoga što radim
Hitno je
da se ljudskije i bratskije odnosiš prema drugima.
Hitno je
da naučiš cijeniti vrijeme provedeno s nekim djetetom.
Hitno je
da prirnijetiš izlazak sunca i osjetiš njegovu toplinu; hitno je da zahvališ Bogu na tako velikom daru.Hitno je da posvetiš pažnju svojoj obiteiji, djeci, supruzi/mužu i svima oko sebe; hitno je da vrednuješ to veliko blago koje imaš.
Hitno je
da kažeš svirn dragirn osobarna koliko ih voliš.
Hitno je
da osjetiš da si dijete Božije, da te Bog lijubi i želi te vidjeti nasmijana. sretna i puna života!
Hitno je
da ti život ne prođe tako da, kad jednom pogledaš iza sebe, uvidiš da si već starac koji ne može vratiti vrijerne; da si sve činio prebrzo, da si bio veliki poduzetnik čiji je rokovnik blo ispunjen sarno hitnim sastancirna i planovirna, a zapravo si zaboravio živjeti;
SMOKVA – Simbol života, blagostanja i plodnosti
O smokvi su poznate brojne legende. Simbol je života, mira, blagostanja i plodnosti. Pod njom su rođeni Romul i Rem, a Adam i Eva su od listova smokve sebi napravili pregače. List smokve predstavlja simbol požude i plodnosti. Budisti su je smatrali svetim drvetom jer je pod njenom krošnjom Buda doživio prosvjetljenje. U Indoneziji se u čast ovog svetog drveta na početku kišnog razdoblja održavaju višednevne svetkovine.
Postala je i simbolom faličkog kulta u Indiji i Italiji. Gesta «figa», ubačeni palac između dva prsta, bio je zaštitna gesta u područjima gdje je smokva obilato rađala. Nekad je ta gesta imala i seksualno značenje, palac je simbolizirao falus (muški spolni organ). Prema jednoj legendi iz Atene, Sykeusa i njegovu majku Geju proganjao je Zeus u ratu Titana. Da bi mogla spasiti sina, Geja ga je pretvorila u stablo smokve pa se smatra da je na taj način i grad Sykea na Siciliji dobio svoje ime. Grci su smatrali da snagu i moć muškarci dobivaju od smokve, a vjerovalo se da može unutarnjom snagom prosvijetliti i pročistiti sve što dotakne.
Kod nas smokva raste u krajevima uz Jadran, u Primorju, na otocima, u Dalmaciji. Često je sade, ali raste i samoniklo između ostalih kultura. Ne bira zemljište na kojem raste, može to biti i slabo hranjivo tlo. Prija joj ljetna suša te blaga i kišna zima. Raste u obliku niskog drveta ili grma s velikim i na «krpe» iscijepanim kožnim listovima. Cvjetovi se razvijaju u mesnatom zajedničkom cvjetištu koje kasnije postaje kao kruška veliko i sočno, s veoma mnogo šećera. Može doživjeti starost i do sedamdeset godina.
Prema keltskom kalendaru osobe rođene u znaku smokve (od 14. do 23. lipnja) po svojim osobnim karakteristikama su jake, samovoljne, nezavisne, radoznale, inteligentne i sretne. Krase ih i osobine poput vedrine i humora, besposličarenja i dokolice, ali i spremnosti na akciju, u smislu da im to donosi novčana, odnosno materijalna sredstva.
Prema sanjalici (za one koji vjeruju), navodimo nekoliko snova: sanjati smokvu-iznenađenje, brati smokve u snu – uspjeh u poslu i trgovini, jesti smokve u snu bogatstvo, sanjati smokvin list želja će se ispuniti
U našim priobalnim krajevima smokva je bila ne samo simbol mjesta, već i prava poslastica i hrana ljudima kroz stoljeća. U njenom hladu ljudi su jeli i odmarali se. Smokva je ukusna kao svježa, ali i kao sušena. Sušenje smokava jedan je od najstarijih načina konzerviranja namirnica, ali i danas se one s radošću suše. Sušenjem se iz smokava otklanja voda, ali njene hranjive vrijednosti ostaju nepromijenjene. Suše se zreli i zdravi plodovi i to tako da se peteljkom okrenu prema dolje. Suše se na zračnom i sunčanom mjestu pri čemu je važno da ih se zaštiti od raznih insekata, a treba ih i često okretati da bi se jednakomjerno posušile. Suhe smokve čuvale su se u drvenim sanducima koji onemogućavaju njihovo daljnje sušenje ili prodor vode i vlage. Osim u gastronomiji, smokva se upotrebljavala za liječenje raznih bolesti. Za regulaciju probave potrebno je dobro oprane suhe smokve namočiti u mlakoj vodi i ostaviti ih da se «namaču» 24 sata. Svaki dan smokve treba pojesti, a vodu u kojoj su se namakale popiti. Za bubrežne kamence odlične su mljevene suhe smokve kuhane u vinskom octu. Njima se liječi i upala grla, čirevi i gnojni apscesi.
U svijetu je smokva sve traženija te se preporučuje kao dio zdrave prehrane. Poznato je oko 700 vrsta smokava u svijetu. Najveći svjetski proizvođači ovog zdravog voća su Italija, Turska, Grčka, Alžir, Portugal, Š panjolska, SAD
Iako imamo uvjeta za njen uzgoj, smokvarstvo je kod nas postalo sporedna djelatnost. Takav trend započeo je već u bivšoj državi kada je broj stabala s milijun i sedamsto tisuća (krajem pedesetih godina prošlog stoljeća), pao na milijun i dvjesto tisuća neposredno prije Domovinskog rata, u Hrvatskoj na osamsto tisuća stabala, a proizvodnja s 21500 tona na 11 tisuća tona.
U prošlosti je po broju stabala smokava u Dalmaciji prednjačio Š ibenik, sa 220.000 stabala. Š to se tiče kvalitete smokava na prvom mjestu je bilo dubrovačko područje dolina rijeke Neretve. Danas se u dolini rijeke Neretve ubere svega oko 100 tona smokava, što je daleko manje nego prije 20 godina kad se ubiralo i do 300 tona. U Hrvatskoj je danas poznato oko 19 vrsta smokava.
Koliko god bila lijepa kao ukras našeg okoliša, ovoj zaista ljekovitoj i zdravoj voćki trebalo bi posvetiti više pozornosti i poraditi na njenom uzgoju, jer za to posjedujemo sve uvjete.
Kroz povijest, kao najstarija voćka spominje se smokva. Potječe iz Male Azije, Sirije i Palestine, a zbog svojih se ukusnih plodova danas uzgaja diljem svijeta. Vjerojatno su je u naše krajeve donijeli Feničani, kasnije i Grci koji su je rado sadili. Da se u davna vremena uzgajala i u Dalmaciji potvrđuje i Dioklecijanov edikt iz 301. godine.
Poznato je oko 700 vrsta smokava u svijetu. Najveći svjetski proizvođači ovog zdravog voća su Italija, Turska, Grčka, Alžir.
Ponovit ću ono što sam u prošlim brojevima “Suze” napisao: “Kako u osobnoj knjižnici posjedujem popis pučanstva za Novo Selo, Gornju Dolinu i Donju Dolinu i to za 1929. i 1948. godinu, odlučio sam da u narednim brojevima «Suze dolinske» objavljujemo te popise pučanstva, kao vjerodostojne dokumente toga vremenu o broj stanovnika u našim selima.
Od p. Damira Š Šokića sam za ovaj “posao” dobio potporu i zaključili smo da će ovako široko dostupan popis pučanstva omogućiti brojnim Dolincima, a poglavito onima koji su davno odselili iz dolinskih sela da istražuju svoje «korijene» i da ih što bolje načine svoja rodoslovlja”.
U prošlom broju “Suze” je objavljen Popis pučanstva iz 1929. godine za Donju Dolinu, a u ovom broju objavljujemo za selo
1. ANTO BUDIĆ rođ. 1872, supruga RUŽA 1890., sinovi MATO 1902. , VINKO 1905. , IVO 1925., STIPAN 1928., MARKO 1926. i kćeri RUŽA 1917. i ANA 1914. god.
2 MIJO BUDIĆ rođ. 1874. god., supruga TERA 1890., sinovi FILIP 1902., ILIJA 1905., i ADAM 1929., kćeri JELA 1906. JAGA 1908. i JANJA 1928. god.
3 ALOJZIJA BUDIĆ rođ. 1893., supruga JANJA 1894., sinovi PAVLE 1922. i ANTE 1927. god.
4. ILIJA BUJDO rođ. 1860. supruga MANDA 1870. sin ILIJA 1911., kćeri KAJA 1905. i MILKA 1925. god.
5. MATO DAKIĆ rođ. 1877., supruga MARA 1880., sinovi IVO 1906., VINKO 1912., MATO 1915 i BOJAN 1928 kći JANJA 1910. god.
6. ANTO GODIĆ rođ. 1893., supruga JELA 1885., sin VINKO 1906. i ILIJA 1913. /Ubijen u Lamincima kod Markova mlina/ i kćeri JANJA 1907., JAGA 1921 i MARA 1924. god.
7. IVO GOGIĆ rođ. 1904., supruga JANJA 1900., kćeri LJUBA 1922. i MANDA 1926. god.
8 . ANTO JURIŠ IĆ rođ. 1900., ANA 1894., ILIJA 1906. i FILIP 1920. (Nisu se vratili iz rata.) kćeri: KAJA 1907., PAVA 1912. i MANDA 1923. god.
9, IVO (Ilije) JURIŠ IĆ rođ. 1895., supruga JAGA 1899., sin MIRKO 1920., ( poginuo u II. sv. ratu) , kćeri PAVA 1923, i MARA 1928. god.
10. ILIJA JURIŠ IĆ rođ. 1903. , supruga JANJA 1890., sinovi LJUBOJA 1907., STIPO 1909. i ALOJZ 1929., i kći RUŽA 1908. god. /Odveden s mlina na Savi i ubijen/.
11. IVO JURIŠ IĆ rođ. 1890., supruga MARA 1892., kćeri: JANJA 1913., MANDA 1917. i sin IVO 1927. god.
12. MATO JURIŠ IĆ rođ. 1860., supruga MARA 1890., , kćeri: JELA 1909., i TERA 1920. god.
13. MARKO JURIŠ IĆ rođ. 1896., supruga MILKA 1899., majka EVA 1870. i kćeri ANKA 1926. i JELENA 1929. god.
14. ILIJA JURIŠ IĆ rođ. 1894. supruga KATA 1890. god.
15. STIPO JURIŠ IĆ rođ. 1889., supruga JELA 1894., sinovi: VINKO 1919., (Poginula u II. sv.ratu) PAVO 1924., MARIJAN 1928. i kći ANA 1922. god.
16. STIPO /Ilije/ JURIŠ IĆ rođ. 1895. supruga FRANJKA 1899 kći EVA 1919., MILKA 1921., ANA 1923. i sinovi MARKO 1925 i LUKA 1927. god.
17. VINKO JURIĆ rođ. 1906., MARA 1890. MARICA 1900. i IVO 1909. god.
18. IVO KALIZAN rođ. 1890., supruga SOFIJA 1904., sin ANTO 1926. god.
19 . MARKO KALIZAN rođ. 1896. , otac JANDRIJA 1860. , supruga JELA 1895., kćeri: JANJA 1919., MARA 1921., KAJA 1927., i sin MIRKO 1925. god. ( Poginuo u ratu) .
20. MATO KALIZAN rođ. 1883., supruga ANA 189., kćeri: MILKA 1923., JELA 1926., i sinovi: VINKO 1925. god. (Ubijen u Podgradcima) . ILIJA 1914. i IVO 1919. god.
21. STIPO KALIZAN rođ. 1895. god., supruga ZLATIJA 1898. sinovi FILIP 1920., i JOCO 1923., kćeri: LJUBA 1924., REZA 1926., MARA 1929. god.
22. ANA KNEŽEVIĆ rođ. 1890., sinovi MARIJAN 1909. i ILIJA 1922. god. i kći MARA 1929. god.
23. ANTO /Marka/ KNEŽEVIĆ rođ. 1877. majka MANDA 1845., kćeri JAGA 1922. i JAGA 1912., sinovi: MATO 1914., BRANKO 1923., BOJAN 1924. /Poginuli u ratu/ MIJO 1909. god.
24. ANTO /Stipe/ KNEŽEVIĆ rođ, 1889. supruga JELA 1890. , sinovi MILE 1909., JANKO 1911., PEJO 1914. kćeri MARA 1914., RUŽA 1915. i JANJA 1913. god.
25. FILIP KNEŽEVIĆ supruga TERA kćeri MILKA JULA i JAGA, sinovi: FILIP 1916., i PAVLE 1924., god. /Nisu se vratili iz rata/ .
26. ILIJA KNEŽEVIĆrođ. 1890., supruga KATA 1891. i sinovi IVO 191. i MATO 1920. god. (Nisu se v ratili iz rata.)
27. MARA KNEŽEVIĆ Antina rođ. 1867. god.
28. MARKO KNEŽEVIĆ rođ. 1902. , supruga MARA 1903., sin ILIJA 1924., kćeri LJUBAA 1920., ANA 1926. i MANDA 1928. god
29. MATO KNEŽEVIĆ rođ. 875., supruga JAGA 1890., kćeri JAGA 1909. i SOFIJA 1912., sin ADAM 1920. god. (Poginuo u II. sv. ratu kod Požege)
30. PAVLE KNEŽEVIĆ rođ. 1894., supruga ANA 1894. sinovi FERDO 1921., (Poginuo u II. svjetskom ratu) IVAN 1923., SLAVKO 1930. kćeri DRAGINA 1919. i REZA 1925. god.
31. PEJO KNEŽEVIĆ rođ. 1895., supruga PAVA 1895. kćeri MANDA 1927. i REZA, i sin ILIJA 1924. god. (Poginuo u II. svjetskom ratu)
32. RUŽA KNEŽEVIĆ 1890., sinovi: MARIJAN 1911., LAJKO 1913. i MILE 1918. god.
33. ANTO KOVAČEVIĆ rođ. 1882. supruga PAVA 1890., sin ILIJA1909., kćeriJANJA 1917, SOFIJA 1918., MILKA 1921., MANDA 1924. i JULA 1929. god.
34. IVO KOVAČEVIĆ rođ. 1885. , supruga MANDA 1890., kči JUSTA 1913 sin VINKO 1917. god . (Poginuo u II. svjetskom ratu)
35. JANJA KOVAČEVIĆ supruga TADIJE 1897., sinovi MATO 1922., FRANJO 1924. (Poginli u II. svjetskom ratu) i VLADO 1926., kćeri JAGA 1912., MILKA 1916. i RUŽA 1923. god.
36. MIJO KOVAČEVIĆ rođ. 1895. , supruga MARA 1900., kćeri MILKA1921. i ANA 1924. i MATO 1880. god.
37. BOGDAN KOČIĆ rođ. 1880. supruga SOFIJA 1890., sinovi MARKO 1913. (Poginuo u II. svjetskom ratu) i STIPO 1923. , kćeri: JULA 1919., KATA 1921¸. ANA 1923. i MILKA 1926. god.
38. MARIJAN KOČIĆ rođ. 1899. supruga JAGA 1900, SOFIJA 1907. i JULA 1870. god.
39. MATO KONJETIČ rođen 1873., supruga JANJA 1874., sinovi STIPO 1904., VINKO 1910. i PEJO 1906. (Poginuo u II. svjetskom ratu) kćeri MARA 1905., ANA 1912. i ANKA 1920. god.
40. IVO (Marka) LAGUNDŽIJA rođen 1870., supruga KATA 1880., kći JULA 1909. god.
41. IVO (Luke) LAGUNDŽIJA rođ. 1876., supruga SOFIJA 1876., sinovi MARIJAN 1912. i MATO 1920.. kćeri JAGA 1909. MILKA 1913., JANA 1918. i MANDA 1924. god.
42. ILIJA LAGUNDŽIJA rođ. 1905., supruga MARA 1903, kćeri LJUBA 1927., ANA 1929. i KATA 1929. god.
43. KATA LAGUNDŽIJA rođ. 1860., kći JANJA 1897. god.
44. VINKO MARKOVIĆ rođ. 1887. god., supruga MARA 1892., kćeri: KAJA 1913., ANA 1916., JANJA 1920. i REZA 1924. god.
45. STIPO MATIJAŠ EVIĆ rođ. 1892., supruga SOFIJA 1890., kćeri KAJA 1912. i JANJA 1929., sinovi MATO 1912. i ILIJA 1924. god. (Poginuo u II. svjetskom ratu)
46. ANTO MATKOVIĆ rođ. 1875., supruga JELENA 1892., kći EVA 1924., i sin MARTIN 1917. god. (Poginuo u ratu) .
47. ILIJA MATKOVIĆ rođ. 1877., supruga JULA 1860. sin PAVLE 1929. (Poginuo u II. svjetskom ratu) i kćeri: ANA 1884., KAJA 1911. i JULA 1921. god.
48. KARLO (Stipe) MATKOVIĆ rođ. 1908., (Poginuo u II. svjetskom ratu) supruga JANJA 1910. god.
49. STEVO MATKOVIĆ rođ. 1893., supruga ANA 1899., kćeri MARA 1919., JANJA 1927. i REZA 1929., sin MIRKO 1923. god. (Poginuo u II. svjetskom ratu)
50. ILIJA MIKLIĆ rođen 1892., supruga SOFIJA 1892., kćeri KATA 1912., i LJUBA 1928., sinovi STIPO 1920. i ANTO 1922. god. (Poginuo u II. svjetskom ratu)
51 LUKA MIKLIĆ rođ. 1877. god. JULA 1890., TERA 1895, kćeri: JANJA 1908.MANDA 1912., PAVA 1919., MILKA 1924., ANA 1913. i JELA 1917., sinovi JANKO 1911. i MIRKO 1914. god.
52. MIJO MIKLIĆ rođ. 1895., supruga MARIJA 1900. i kći JAGA 1928. god.
53. MIJO (Mije) MUSIĆ rođ. 1884., supruga DRAGINJA 1889., sinovi MIJO 1917., (Poginuo u II. svjetskom ratu) i STIPO 1923., kćeri: MARA 1912., SOFIJA 1914. i KATA 1917. god.
54. MIJO (Luke) MUSIĆ rođ. 1895. sinovi ILIJA 1905. i IVO 1925., kćeri: MANDA 1921., ANA 1927. i JAGA 1928. god.
55. JULA (Mate) ORŠ ULIĆ rođ. 1886., , sinovi ANTO 1906. i MIRKO 1917., kćeri: JANJA 1907., MARA 1912. i JAGA 1916. god.
56. MILIVOJ (Jose) ORŠ ULIĆ, rođ. 1889., supruga MANDA 1893., VINKO 1919. god.
57. ANTO STIPANČEVIĆ rođ. 1880., kći MANDA 1878., sinovi. MATO 1919., FILIP 1921. (Poginuli u II. svjetskom ratu) ILIJA 1905., VINKO 1907., MARIJAN 1912. i LAJKO 1914., kćeri: JELA 1910., KATA 1907 i JANJA 1924. god.
58. IVO STIPANČEVIĆ rođ. 1898., supruga JANJA 1895., sinovi MARKO 1919. i ADAM 1923. god.
59. MIJO STIPANČEVIĆ rođ. 1880., sin ILIJA 1913., kćeri. RUŽA 1909., PAVA 1910. i RUŽA 1915. god.
60. ILIJA Š OKIĆ rođ. 1897., majka BELTA 1856. supruga JOZEFINA 1895. kći ANA 1926. i sinovi KARLO 1921. i JOZO 1924. god. (Poginuli u II. svjetskom ratu)
61. MANDA Š OKIĆ rođ. 1880.i sin VINKO 1909. god.
62. MATO (Jose) Š OKIĆ rođ. 1894., (Poginuo u II. svjetskom ratu) MARA 1880., supruga ANA 1895., sin ANTO 1926. (Poginuo u II. svjetskom ratu) i , kći TERA 1907. god.
63. LATKO TUTIĆ rođ. 1887. god., supruga SOFIJA 1887., majka MARA 1870., sinovi MIJO 1910., JOSO 1913., ANTO 1918. (Poginuo u II. svjetskom ratu) FRANJO 1922. i FERDO 1923., kćeri PAVKA 1912., DELFA 1924. i SOFIJAA 1925. god.
64. IVO TUTIĆ rođ. 1885. , supruga MARA 1883., sinovi ILIJA 1913. (Poginuo u II. svjetskom ratu) LAJKO 1916 . i IVO 1925. , kćeri GINA 1919. i BLAŽINJA 1920. god.
65. PETAR STOJAKOVIĆ sin Mije i Mande rođ. 1891., supruga JULKA 1895., kći TEREZIJA 1917. i sin PETAR 1923. god.
66. VINKO VIDIĆ rođ. 1901., (Poginuo u II. svjetskom ratu) supruga KATA 1899., sinovi FILIP 1921., (Poginuo u II. svjetskom ratu) IVO 1928., VESELKO 1925., kći JANJA 1929. god.
67. ILIJA VIDIĆ rođ, 1878., supruga JANJA 1880., sinovi: ANTO 1903., (Poginuo u II. svjetskom ratu) i FERDO 1919., kćeri CVIJETA 1909., ANA 1907., MARA 1913. i JELENA 1929. god.
68. MIRKO VIDIĆ rođ. 1900. supruga JELA 1905., kći LJUBICA 1928. god.
69. PAVLE VIDIĆ rođ. 1898., supruga KATA 1904., sinovi ILIJA 1907., MARKO 1923., TERA Terzić 1919. god.
70. ALOJZ VONIĆ rođ. 1885., supruga KATA 1884., sin ILIJA 1914.kćeri MARA 1911. i JULA 1917. god.
71. ANTO (Ilije) VONIĆ rođ. 1887., supruga ANA 1902. sinovi MARKO 1926. i MIRKO 1928., kćer JAGA 1923. god.
72. ANTO (Ive) VONIĆ rođ. 1900. (Nije se vratio iz rata) , supruga ANA 1898. sin IVO 1923. (Ubijen u tjeku rata) , kćeri LJUBA 1925. i JELENA 1927. god.
73. IVO VONIĆ rođ. 1878., supruga NA 1878., sinovi VINKO 1901., ANTO 1904., (Nisu se vratili iz rata) i DRAGOJA 1907., kćeri ANA 1919. i DRAGICA 1918. god.
74. IVŠ A VONIĆ rođ. 1844., FRANJO 1882., MARIJAN 1888., BOŽO 1897., JAGA 1897., JELENA 1896., JELENA 1895., LJUBICA 1896., ILIJA 1913., ANA 1918., JAGICA 1920., MARKAN 1922., MILKA 1928., LATKO 1928. (Nije se vratio iz rata) i ANTO 1924. god.
75. ILIJA VONIĆ rođ. 1897., supruga RUŽA 1892 sinovi MATO 1920. i BOGDAN, 1924. god. (Ubijeni u tjeku rata)
76. JANKO (Pavla) VONIĆ 1895. mjaka BETA 1865., supruga MILKA 1899., kći MILKA 1906. i sinovi PAVLE 1924. i MIRKO 1929. god.
77. JELA (Ive) VONIĆ rođen 1885. god. sinovi VINKO 1904., MIJO 1906., (Ubijen u tjeku rata) i MIRKO 1912., kćeri JANJA 1909., JULA 1909., ANA 1909. i PAVA 1913. god.
78. JOZO VONIĆ rođ. 1902. i supruga JULA 1904. god.
79. LAJKO VONIĆ rođ. 1905., majka RUŽA 1865., supruga PAVA 1909., ANA 1911. i FABIJAN 1911. god.
80. LUKA VONIĆ rođ. 1887., supruga JELA 1893., , sinovi ADAM 1921., (Ubijen u tjeku rata) i MARIJAN 1926., kćier ANA 1919., RUŽA 1924., i MANDA 1929. god.
81. MATO VONIĆ rođ. 1860., supruga KATA 1865., sin MIJO 1903. god.
82. RUŽA VONIĆ rođ. 1880., kći MARA 1905. i sinovi MATO 1912., ANTO 1907. i VINKO 1916. god.
83. STIPO (Ivše) VONIĆ rođ. 1878., supruga ANA 1884. i kći MARA 1903. god.
84. STIPO (Pav la) VONIĆ rođ. 1880., supruga PAVLIJA 1880., sinovi PAVLE 1907., JANKO 1909., (Odveden iz m,lina u Bos. Gradišci i ubijen) IVO 1911., ILIJA 1912., STIPAN 1927. i MATO 1929. kćeri PAVA 1908. i JAGA 1909. god.
85. STIPO VONIĆ rođ. 1890. (Ubijen u tjeku rata) , supruga MARA 1899., sin BRANKO 1923. (Ubijen u tjeku rata) i MIRKO 1925. god.
GRADNJA NOVE CRKVE GOSPINA UZNESENJA U DOLINI 2.dio
Godine 1957. , nakon odlaska fra Luke Komljenovića iz Doline, za dolinskog župnika je imenovan vlč. Tvrtko Tadić. Za njegovog župnikovanja nije mnogo upisano u Ljetopis župe Dolina, ali se je zato puno fizički radilo. Nastavljamo s objavljivanjem zapisa koje je vlč. Tvrtko Tadić napisao, kao prilog za dolinsku monografiju “Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti”.
VELIKA GOSPA
Drug Bitko mi je rekao da će sigurno biti u mojim rukama građevinska dozvola za gradnju crkve u Dolini. Bila je Velika vjernici su me čekali pred crkvom. Njih najmanje 150 ostadoše toga dana bez ispovijedi. Lako je bilo zamisliti kako su mi bila puna usta zahvale Bogu i Mariji dok sam čitao tekst građevinske dozvole. Uznesenje Gospino vjerni je puk dolinski slavio svim srcem i s velikom pobožnošću. Kao Božić ili Duhove. Dostojno i predano! Čak su u procesijama na taj dan dolazili vjernici iz Slavonije u Dolinu. Zbog toga, a i zbog Gospinih svetkovina u graditeljskoj godini u Dolini, preko biskupije tražim iz Vatikana da promijeni dotadašnjeg glavnog patrona župe sv. Iliju u UZNESENJE MARIJINO. Odmah smo dobili. Tako je dolinska župa s četiri patrona: Sv. Anto Padovanski, sveti Anto opat, sv. Ilija i Velika Gospa. Neka Vas štite!
Dobri Bog je tako sve uredio da bude sve pripremljeno, pa da nakon blagdana Velike Gospe započnemo izlijevati betonske temelje.Nakon što smo srušili čelni zid (iza oltara) počeli smo zidati nove zidove. Glavni i odgovorni zidar bio je Ilija Tutić iz Brestovčine, a uz njega je bio stalni Ilija – Ico Š Šokić. A uz njih je bio gotovo uvijek poneki naš zidar, s pomoćnicima . . . Bilo je cura, žena, momaka, ljudi. Posla je bilo za svakoga. Pravljenje i nošenje, kasnije i dizanje s čekrkom maltera. Pravljenje skele i svega drugoga . . . Postao sam i sam majstor u spravljanju maltera i instruktor dragovoljcima. Nekoliko je cura pomagalo časnoj sestri pripremiti ručak, jer smo hranili sve nazočne radnike, a narod je obilato donosio. Bilo je cigareta i rakije, a i piva. Ja zapravo nisam imao svog privatnog života. Stalno u pokretu i morao sam svugdje stići – tako da sam znao biti umoran, ali radostan. Majstor Ilija iz Brestovčine se ne pokaza dobar i odlučujemo s njim raskinuti. Pronalazimo majstora iz Varoša i posao sad još brže napreduje. Prema planu je izrađen samo strop crkve, oltar, zid iza oltara, krstionica i kor, jer nije bilo moguće ostvariti plan u svemu.
Župnik u Nove Topoli o. Valerije je srušio na području župe sve kapelice pa smo od nejga kupili dvoja vrata, četiri prozora i pločice. Š alung – luk od prozora crkve nam je pomogao da ozidamo prozore u sakristiji i vjeronaučnoj dvorani. Š alung – luk od vrata poslužio je za otvore na zvoniku. Zidovi crkve i sakristije (vanjski zidovi) bili su praktički zidovi zvonika, pa smo ih pojačavali sa širim zidom i produžnim malterom u koji smo uz kreč dodavali cementa.
MALA GOSPA
Iskrsnuo je nepredviđeni posao. Trebalo je skinuti krov s crkve, jer je trebalo izmijeniti neku građu i složiti biber crijep iznova i . . . vijenac izliti na zidove, a sims ozidati. Drug Bitko mi je kasnije rekao da smo trebali i zidove srušiti, koji su jedini ostali od stare crkve i to djelomično, zbog pragova vrata; pa sve iznova . . . Taj zahvat smo odlučili na Malu Gospu. S kolikom ozbiljnošću smo pristupili tom problemu. Ljudi su se pokazali i hrabro smo taj izvanredni posao prihvatili. Š teta što nikom nije palo na pamet da i zidove srušimo. Bio je prisutan i strah od vlasti, jer je i ovo bio veliki podvig. I na Iliji Tutića su utjecali partijci i Partija. Posao je napredovao. Sjekli smo u šumama građu. Snalazili se svakako. Bile su mnoge i velike teškoće, uz okolnost da se na nas gledalo prijekim okom. Ali za vrijeme gradnje nismo imali nekih posebnih pritisaka. Jednostavno smo iznenadili i zaskočili sve u kratkom vremenu i bez puno priče podigli, pokrili crkvu i zvonik pokazujući i dokazujući svima da smo jaki i složni. To svakog razoruža i mora priznati.
U isto vrijeme smo radili i na župnoj kući. U kući smo sve podove podizali i nasipali pijesak a potom ponovno prišivali daske. Neke smo grede i ispod mijenjali . . Bilo je prije ispod podova šuplje. Sada je kuća bila čvršća, toplija i sigurnija. Kasnije smo napravili uza zid drvarnicu sa zahodom, a od verande je došla veća soba s kuhinjom. Sa stare crkvene prozore smo uzidali u dio verande i kuće. Pumpu za vodu – tulumbu smo prenijeli pred kuću, pa je sav taj prostor procvao kao ruža u proljeće. Narod je pomogao i kapom i šakom. Pa ti divni upisi prije mise. Slali su milostinju i oni koji nisu mogli doći na misu. To je jedinstveni lijepi običaj. Tako je milostinja u Dolini bila veća, dosta veća nego u drugim župama. To je bila živa želja sudjelovati u svetoj nedjeljnoj misi s ljubavlju za Isusa, Gospu, Svece . . . za Boga . . . za svoju dušu, za blagoslov Božji. Nikad neću zaboraviti događaj koji se zbio za vrijeme blagoslova kuća. Dolazeći u jednu obitelj u tadašnjem selu Proševica (dio Donje Doline kojeg više nema na zemljovidnoj karti), jedan mali dječak, vidjevši me kroz prozor rekao je: DOLAZI BOGâ€. A imao je dvije-tri godine samo. Bila je to jaka vjera. Svi se sjećamo Ferde Vidića iz Novog Sela – s Jazmaka i njegove brojne obitelji. Jednom zgodom mi je rekao: Ujače, svako mi je dijete donijelo svoj blagoslovâ€.
MATERINSTVO BLAŽENE DJEVICE MARIJE
Novi i stari dio crkve su konačno povezani betonskim vijencem. Došla je na red krovna konstrukcija ovaj puta u tzv. obliku stola. Srezana i složena je na Timencu. Baš na Materinstvo Marijino došlo je mnogo ljudi i digli smo taj dan rogove. A navečer je bilo veliko veselje i proslava. Bili su petori svirači – tamburaši. Igralo se, plesalo, pjevalo i veselilo do kasno u noć. Svakako bez rakije nije moglo proći. Radost i zadovoljstvo su bili neopisivi, kako to uvijek biva kad do rogova dođe. Nije manjkalo darova od boca do peškira. Nezaboravni je to dan. Tog smo dana svi otpočinuli od strahovanja, sumnji i neizvjesnosti. Još malo i prije kiše pokrit ćemo našu novu crkvu ljepoticu prema onoj oronuloj , možemo reći, visećoj, staroj – bivšoj birtiji. Umjesto 12 metara dužine sad je bila dugaèka 16 metara, plus sakristija – 2 metra, a u dubinu je išla nešto manje od 2 metra, a u visinu u sredini i do 10 metara. Iskoristili smo visinu do samog tjemena.
Majka nam je nebeska isposlovala predivan dan. A noć je bila prekrasna. Osuta zvijezdama, koliko se sjećam, bila je mjesečina. Lako je bilo poletvati krov i složiti crijep da mirno spavamo imajući u novoj crkvi krov nad glavom s mirom i zahvalom Draom Bogu i Majci Božjoj, u obnovljenoj crkvi. Uspjeli smo. Ostvario se naš san, koji smo još bili sanjali, iako se ostvario i postao stvarnost i java. Bili smo pijani od sreće i jedva smo se snašli u tim strelovitim promjenama kroz jedno sedam tjedana. Euharistijski Isus će imati dostojnu stolicu gdje će stolovati sa svojim pukom dolinskim, koji će imati, za naše ondašnje prilike katedralu, svoju kuću molitve. Kad smo dovršili zvonik i ubacili vrata bio sam pozvan u vojsku, u Knin. I to treći put.
Dolinska crkva nakon dovršetka gradnje
Lijepo je biti pastir svome vjernom stadu. Bio sam to u Dolini. Poznavao sam svakog po imenu. Pa čak i po nadimku. Znao sam tko je čiji i odakle je. U svaku kuću sam dobro došao. A kad je bio crkveni god obišao sam svaku kuću i pozdravio goste. Na Spasovo u Novom Selu, a na sv. Ivu u Donjoj Dolini. Volio sam svoju župu Dolina i svoje vjernike. A vjernici su voljeli mene . . .
Naša crkva ne bi dugovjeka, ali je odigrala svoju ulogu, iako malo vremena sa mnom. Da sam ja ostao još koju godinu crkvu bismo do kraja dovršili i na neki način pozlatili. I to kako onu zidanu, tako i živu. Imali smo vjeronaučnu dvoranu za okupljanje vjernika prije Mise, za vjeronauk i sastanke, ali i kuću pristojno uređenu. A za službu Božju lijepi i ugodni prostrani crkveni prostor. Mi smo po planu ozidali niski zid za ogradu od cigle pred crkvom, radi ljepšeg izgleda i za sjedenje. Obložili smo čeoni zid pročelje s toplim lijepim drvetom. To pročelje je trebao oslikati – ugoriti sliku Uznesenu Gospu s Anđelima Zlatko Latković grkokatolički svećenik naš banjaluanin. To bi bilo divno i veliko djelo, ali na žalost do te realizacije nije došlo.
Dok su gradnja crkve i tornja trajali oko tri mjeseca ostali su radovi išli polakše. Postupno. Najžurniji su bili prozori. Odlučili smo se za betonske s armiranim staklom. Izlio ih je jedan Ivan, koji je kasnije radio s Jozom Dubinkom na kući iz Slavonskog Mačkovca. Š teta što odmah s tim majstorom nismo počeli graditi crkvu. Najsloženiji i najteži je posao je bilo oblaganje stropa lesonitom. Posao je vodi Vlado Dubinko, kao i druge staklarske radove. Neiskustvo nas je skupo stajalo. Naime, lesonit reagira na vlagu, trebali smo ostaviti centimetar-dva prostora između svake ploče. Lesonit je radio, pa bi se ispupčio. A koliko je težak posao bio postaviti kostur za lesonit i koliko materijala . . . Ne pamtim tko je dovezao te 4 i više metara duge plohe lesonita. Još nije bilo traktora i sve su plohe rezane ručno . . .
I taj posao je bio složen i težak, ali smo uspjeli zid obložiti i ugraditi vrata u sakristiju s jedne strane i u ispovjedaonicu, ili bolje pomirionicu, s druge strane. Veliki je posao je bio žbukanje zidova crkve iznutra i izvana. A onda betonski pod, i to kosi da se bolje vidi na oltar i radi pranja crkve. Električna struja je bila sprovedena do posljednje kuće u Gornjoj Dolini, do pok. Vlade Kovačevića. Pamtim još da je trebalo nabaviti i za to 7 stupova – banderi, ukopati i žicu provesti i uvesti struju u kuću i u crkvu.
Moj je brat Zoran, nakon dolaska iz vojske postavio je oluke na krov, a ulazna vrata u crkvu opšio plehom. Prozore smo također planirali oslikat.
Ne bismo mi mogli sve to napraviti da nije bilo pomoći sa strane. Zagrebački su fratri pomogli. Moj subrat, dok smo bili studenti, Bonaventura Duda, je napisao pismo svim župnim uredima, bogoslovi su umnožili, kuvertirali i poslali na brojne adrese. Bez te pomoći ne bi išlo. (Imam taj spisak među mojim papirima u Banja Luci). Uglavnom, na polasku iz Doline nisam ostavio duga, ali ni svojih novaca ne imadoh, jer sam sve uložio u crkvu. I nije mi žao. Poslao mi je bivši župnik dolinski Nikola Tojčić (kasnije sam ga sreo u bolnici, taman pred smrt), paket kave iz Argentine. Biskupija me je oslobodila davanja milostinje propisane za razne potrebe biskupije i Crkve. Znao sam u šali zgodno kazati, da sam imao zajedničku kasu s Isusom. Oh, kako sam ponosan bio i ostao zbog toga.
Vlč. Tvrtko Tadić
– Ž –
žbroknuti ubosti (ubosti nožem)
ždrkati gutati (npr. što to ždrkaš?)
žderati jesti
žderalo jelo
žioka drvena letva za ogradu na koju se prišivaju tarabe
žglavak zglob
žgolje jadnik, bjednik (npr. šuti žgoljo jedan)
žgoljav mršav
živac živčan (kaže se za nekoga tko je jako nervozan)
žlipiti sisati (npr. pusti tele da požlipi kravu)
žmak sudoper, krpa za pranje posuđa
-Z-
zadijan, zadijala se – zadihan, zadihala se, zapuhala se
zažgi, zažgati – pripaliti, puknuti
zabadava – ni za što, bez ičega
zadruga – udruženje više srodnih obitelji. Jače zadruge brojale su i do 40 50 žitelja kojima je rukovodio obično najstariji i najutjecaniji među njima. Vrlo značajne su bile u prošlom u početkom ovog stoljeća u Slavoniji a i šire.
Zeljov – udomaćeni naziv za psa
zemati – uzeti nešto
zglomatati se – sručiti se, survati se, stropoštati se
zgodi, zgodancija – dogodi, prilika
zijan – nered
zubača – drljača
zvrk – vrtuljak
zabadava – ni za što, bez ičega
zabrazditi – zaorati, ali može se koristiti za drugo (npr. Ala je on zabrazdio)
zadruga – udruženje više srodnih obitelji. Jače zadruge brojile su 40-50 žitelja kojima je rukovodio obično najstariji i najutjecajniji među njima. Vrlo značajne su bile u prošlom i pretprošlom stoljeću u Slavoniji i šire.
zakrkačiti – zapadati (npr. Ala je snijeg zakrkačio do koljena)
zakilititi – zaključati kilitom ili katancom
zamandaliti – zatvoriti mandalom, zaključati
zakrpati – ručno zašiti poderano
zanimiti – ušutiti (npr. što si ti zanimio)
zeljov – udomaćeni naziv za psa
zemati – uzeti nešto
zijan – šteta, nered
zjaka – luda (pusti tu zjaku kraju)
zort – strah, sila
zubača – drljača
-V-
Vaki – ovakav
Vidlo, gaz – petrolej za lampu
Vindelj – pundja, vrsta frizure od ženske kose
Vinjaga – neuredna živica, žbunje
Virati – pumpati vodu na tulumbi (rucnoj pumpi za vodu)
Vodir – izvrtano drvo s jedne strane u kojem se držala voda, brus i
mackalo a bilo je svezano koscu oko pojasa.
Vreteno – naprava od drveta na koju se namatalo predivo sa kudelje
Vrljav – corav u jedno oko
Vrška – vrsta košare napravljene od pruca a služila je za lovljenje
ribe. Dužina joj je bila oko 2 m. Prednji dio joj je bio
otvoren, a zadnji sveden na nulu. Obicno se je stavljala na
potocnim brzacima u koju bi u tijeku noci upala riba.
Vudžara, udžara – sirotinjska kucica od cerpica (prijesne cigle) ili pruca
-U-
Ubrus stoljnjak
Udunuti- ušutiti /npr. uduni od mene već jednom/
Ulovina – riječ koja označava nekoga koji je izuzetno lijen, Više od lijenčine
Uhelaćiti se – unerediti se, ukakati se
Ujdurma – smicalica, podvala
Ukati – uzvikivati glas «u» da se nekoga dozove ili preplaši
Ukuvati – umijesiti /npr. ukuvati kruh ili ukuvati pitu/
Unimiti – upustiti se u nešto, riskirati /npr. ušto si se ti unimio/
Untorak – podsuknja
Umaljati – namazati /npr. namaljala se po licu/
Umaknuti (se) – na silu ili po dogovoru oteti djevojku
Uminuti – proći bol (npr. malo mi je zub uminuo)
Umuknuti – ušutiti /npr. umukni već jednom/
Utrnuti – ugasiti (npr. utrnula se vatra)
Utvaj – /njem. Hutweide/ neobrađena zemljišna površina za ispašu stoke, općinski pašnjak
uzgoriti – uspravan, ponosit, ohol
Uzica – špaga
Uvik, uvike, uvika – uvijek, navijek
Uzjoguniti se – inatiti se, opirati se
Ušur – ujam
Užina – glavno dnevno jelo, ručak
-T-
tač – drveni štap dug oko 2 m koji se udara uglavnom uz rović grah
tarabe drvene letvice za ogradu
tarabar – čovjek koji ne voli raditi, već obilazi tuđa dvorišta
tkanica – šareni platneni, odnosno tkani pojas
tezgere – mali drveni plato s 4 ručke koje služe za prenošenje tereta
tor – dvorište, ili mjesto gdje se u ogradi nalaze svinje ili neke druge domaće životinje
trim – trijem, preteča terase, predulaz u kuću, ograđen perdama, popođen i pokriven
trlica – drvena naprava s dvije strane. Jedna je žljeba a druga sječivo. Između Njih se je bacivala konoplja
ili lan da se usitni i tako što bolje odvoje od vlakana
tude – tu, ovdje
tufeknuti baciti
tulumba – ručna pumpa za vodu
tušnuti – dati nekome nešto kriomice / npr. tušni ti meni nešto u džep/
tvorizati – neprestano otvarati i zatvarti vrata /npr. Š to neprestano tvorizaš/
-Š –
šalabazati (tur.) – lutati bez određenog cilja, vrludati
šibljak – mjesto gdje rastu šibe, može biti i uređeno sa sistematskim uzgojem šiba za kućnu
radinost izrade predmeta od šiba stolice, stolovi, korpe i sl.
šimi cipele – nekad vrlo popularan oblik muških cipela sa suženim vrhom
šiler (njem. Schieler) – vino od bijelog i crnog vina; rumeno
šlingeraj (njem. schlingen) – ručni rad kod žena, vesti; vez, čipka
šlajbok (njem. Schreibbuch – 1. bilježnica, 2. novčanik, lisnica
šljiovik – prostor s usađenim voćem i šljivama, može i sirće od iscijeđenog koma poslije pečenja rakije od šljiva
škula – škola
špitalj (njem. Spital, hospital) – bolnica
špencla – odjevni muški pred rađen od valjane vune i ukrašen šarama, negdje rekla, reklja, jankel, jankle
štacija (lat. statio) – stajanje, stanica, u pravilu se misli na željezničku ili autobusnu stanicu
štagalj – gospodarski objekt za spremanje sijena, slame i sl.
šargija – vrsta tambure
šarpelj – torba
šalvare – široke hlače
šadrvan – vodoskok s bazenom
šehit – borac za vjeru, mučenik
šejtan – đavao
šenluk – veselje
šiljite – dušečić za sjedanje
šorvan – vrsta dukata
špinjetak – pečena ovčja nožica
šakarac – kamen koji se može baciti zamahom ruke
šantalaš – mahnitaš, vjetrogonja
šćap – štap
šilježe – janje staro godinu dana
škalja (tal.) – oveća okresina, omanje bezoblično kamenje koje se umeće u sredinu zida ili se njim
podškaljavaju, učvršćuju veće stijene
škija (ar.) – eškija, krijumčareni domaći duhan
škopiguda – onaj koji škopi, kastrira svinje
škriljka – mali plosnati kamen
škvadra (tal.) – kutomjer, stolarska i zidarska sprava za oblikovanje i provjeru pravog kuta
šljuk – donji dio potkoljenice
španjolke – glasovita gripa koja je desetkovala izgladnjelo europsko pučanstvo poslije I. svjetskog rata
šamija ženska pod marama,
šaš barska biljka, služi za prostirku pod stoku,
šćica duži komad drveta koji je obično tanak,
ščepati uhvatiti (npr. ščepala ga je bolest)
šiba tanji vrbovi prut,
šigicati se voditi ljubav,
škatulja mala papirnata kutija,
škloja nož koji se preklapa;
škoravo naborano lice vijugama,
škrebetaljka drvena naprava koja služi umjesto zvona u korizmeno vrijeme u crkvi
šlija drveni prijelaz preko male vode;
šlis iskopani kanal za odvod vode,
šnala ukras na ženskoj glavi,
šmanjga ženski spolni ogan,
šmanjgara prostakinja (ma pusti tu šmanjgaru kraju),
šmanjiti umanjivati vrijednost nečega (moju robu šmanjiš a svoju veličaš),
šmokljan sitan, malen (što ti, šmokljane, hoćeš),
šprulja duža vrbova šiba,
štranjga deblji konop za vezanje krava uz jasle,
-S-
sakristija; (lat. sakralan) – zaseban prostor uz crkvu u kojem se drže bogoslužni predmeti
salauka – nevrijeme (bježi kući, biće salauke)
sandžija – žiganje po grudima i plećima (uhvatila me sandžija među plećima
salenjak – osoba debela, puna sala, može i vrsta kolača od sala
sapa – para iz lonca
saponj – naprava za sapinjanje konja u ispaši da ne mogu trčati
sekser – novac, sredstvo plaæanja
sinilo – sjajno (vidiš kada se opere kako sine)
sinija – od daske napravljen na tri noge niski stolić za objed
sjoliti se – sjatiti se (pusti ih nek se malo sjole)
skala – tanko od drveta isječen komadić za potpalu, za loženje
slog – red oranog tla, slog se slaže na slog i sve tako dok se njiva ne poore
VUKOVARSKI BRANITELJ
MIJO ČEGRLJ 1961. – 1991.
U dvanestoj knjizi JUNACI DOMOVINSKOG RATA (Ratne priče iz Domovinskog rata) autora Davora Runtić tiskane 2006. godine, na str. 39 je još jedna istinita priča o jednom junaku Domovinskog rata po imenu MIJO ČEGRLJ koji je rođen u selu Proševica kod Donje Doline, općina Bosanska Gradiška.Toga sela, kao i mnnogih drugih nema više na zemljovidnim kartama.
U ovoj knjizi, kao i u članku iz Hrvatskog slova†od 29. ožujka 2002. godine se spominje da je Mijo rođen u Pribiševcima kod Našica. Međutim, Mijini roditelji Ivica Čegrlj i Jelena r. Jurišić su rođeni u Donjoj Dolini, a 1968. godine su iz Proševice odselili u Pribiševce, dakle kada je Mijo imao sedam godina. Mijo je svoje bosonog djetinjstvo proveo u dolinskom kraju, a onda su njega i njegove roditelje gospodarske i političke oluje odnijele daleko od rodnog kraja.
Ove godine se navršava 50-ti rođendan pok. Mije i 20-ta obljetnica nejgove pogibije, pa tim povodom u našem godišnjaku donosimo ovaj članak:
Poznato je da su Vukovar došli braniti odvažni i odlučni ljudi uglavnom Hrvati iz 67 gradova i 11 država, no jedna od najvećih skupina branitelja ušla je u najnoviju hrvatsku povijest kao Našičani.
Ipak treba reći da su oni, koje svi branitelji Vukovara zovu Našičani došli iz Našica, Đurđenovca, Donje Motičine, Velimirovaca, Lađanske, Zdenaca, Koške, Bedljevine i Valpova.
Ljudi iz ovih mjesta, njih 67, među kojima je i MIJO ČEGRLJ, odazvat će se pozivu Radio Našica kojim se 17. rujna 1991. godine tražilo dragovoljce za Vukovar. Svi oni koji žele ili u Vukovar pozvani su da se jave u Krizni stožer grada Našica koji se nalazi preko puta vojarne. Odazvat će se više od stotinu dragovoljaca kojima se obratio pukovnik Josip Dragičević objašnjavanjući im koliko je važno otići u Vukovar i pomoći obrani grada koji je već postajao legenda.
Odabrano je tada 67 ljudi kojima su odmah podijeljeni bojni ranci, no samo 50 poluatomatskih pušaka, streljivo i dvije ručne bombe. Rečeno im je da idu kkući da da se vrate u 18 sati u restoran vojarne, koju su nekoliko dana ranije zaposjeli nakon predaje pripadnika Jugo-vojske. Toga istog dana 27. rujna oko 22 sata, u dva autobusa krenut će za Vukovar. Oko pola noći stići će u Vinkovce, a onda preko Nuštra, Marinaca i Bogdanovaca kukuruznim putem u Vukovar. Na Lušcu će ih utovariti na
kamione i odvesti u Osnovnu školu Ivo Lola Ribar.
Sljedećeg dana, 28. rujna u Osnovnu školu će doći zapovjednici pojedinih dijelova obrane Vukovara i od pristiglih Našićana i zagrebačkih dragovoljaca uzeti dragovoljce za popunjavanje svojih postrojba koje djeluju u obrani grada.
Franjo Brođanac, Zoran Cako, Radovan Ilišin i Darko Kalizan bit će odabrani u inženjersku satniju, dok će manji dio otići u Borovo Naselje, nešto veći dio na Mitnicu, a najveći na Sajmište. Svi oni koji su branili Vukovar bez razmišljanja će reći da je Sajmište najteži dio obrane gdje su se bojevi prsa o prsa vodili svakodnevno. Mijo Čegrlj bio je među onima koji su odabrani da brane Sajmište, odnosno područje Š vapskog Brda. Crta razdvanjanja prema vukovarskoj kasarni†Jugo-vojske je jedna ulica ili tek jedna kuća. Ako želimo precizno označiti gdje se nalazio u obrani Vukovara Mijo Čegrlj, onda je to položaj “Osa” obrambena točka XI kod križanja ulica Mladena Stojanovića i Istarske gdje su vrtovi kuća okrenuti prema kasarni. Inače obranom ovih položaja koji su sjeverno i zapadno od vukovarske kasarne, koji branitelji nazovaju “Kavez” zapovijeda Josip Tomašić Osa. Baza im je u Tkalčićevoj ulici a povezani su otpornim točkama u Osnovnoj školi Stjepan Supanc i Vatrogasnom domu
Ante Vuković suborac pokojnoga Mije Čagrlja kaže :”Svi samo mi prije rata bili uglavnom radnici, a Mijo Čegrlj je radio na poljoprivrednom dobru “Hana” i svi ga se sjećaju kao mirnog i povučenog čovjeka. Poznato je da je na Sajmištu bilo izuzetno teško, a on je uvijek djelovao mirno i staloženo što je nas sve pozitivno utjecalo. Dan uoči ovoga napada kada je 18. listopada poginuo Mijo, nama je jedan koji je bio s nama u obrani pobjegao na drugu stranu. Vidjeli smo u napadu da im je on objasnio gdje se što nalazi.
Ulicama su nadirali tenkovi, a preko vrtova pješaštvo, a svemu je prethodio neobično jak napad minobacačima. Prije Mije Čegrlja poginut će zapovjednik naše obrambene točke, Tomica Sabo. Tomicu Saba pamte njegovi suborci kao neustrašiva junaka koji je na tenk isao sam i to s protuoklopnom ručnom bombom. Oni koji su pratili njegove akcije hvatali su se za glavu, strahujući za njegov život.
Mnogi s kojima sam razgovarao ističu jednu moralnu kategoriju domaćih Vukovaraca koji su ostali u obrani svoga grada. Riječ je o tome da moralnu vrijednost potvrđuje jedan od najhrabrijih domaćih branitelja koji se vodi kao nestao, Goran Menges, koji je uvijek govorio: “Ja idem prvi, jer poznajem teren, vi ste došli nama pomoći i ja ću vas voditi” . Ante Vuković o ovom jeoš kaže “Prilikom teških borbi kod Supanc” dobivali smo zapoviejdi da idemo u ispomoć. Uglavnom smo išli Andrija Andrašek, Kruno Bužonja, Vinko Čakalić, Zoran Pejčić i ja, a vodio nas je Goran Manges koji je stanovao tu i poznavao je svako dvorište.
Toga 18. listopada jutro je započelo puštanjem “Marša na Drinu” preko jakih razglasa koji su bili na bojnim oklopnim vozilima, a onda je Vukovar zasut kišom granata. Nakon ovih napada minobacača i
topništva, nastala bi u jednom trenutku tisina koja je bila nestvarna, a branitelji su dobro zali da iza toga slijedi napad tenkova i pješaštva. Znali su da ta tišina ne obećava ništa dobro i znali su da tada svi trebaju iz zaklona izaći na položaje.
Položaj koji su označili brojem jedanaest bio je onaj na kome su se nalazili i na koga su odmah za vrijeme tišine izašli Mijo Čegrlj, Mile Uremović, Zoran Pejčić i Andrija Andrašek. Sva četvorica su bili
kako su ih u Vukovaru zvali Našićani, a vide da su iz vukovarske kasarne izašli tenkovi koji se kreću Dalmatinskom ulicom dok pješaštvo nadire preko vrtova. Andrija Andrašek kaže: “Naš položaj je bio
utvrđen drvima i nalazo se na uglu jedne kuće. Oni su napadali kao da su pijani ili drogirani, a napad je trajao nekoliko sati. Kako su gubili tenkove i ostali bez velikog broja pješaka počeli su se povlačiti, a u takvim trenutcima njihovo povlačenje štitilo je njihovo topništvo, Veliki broj granata je počeo padati na naš položaj”.
Tukli su i samo zapovjedništvo u Petkovićevoj ulici, a neprijatelj je pokušavao izvući u području napada svoje ranjene. Vidljivo je napad koordiniran s topništvom kao i povlačenje. Položaj jedanaest zasule su minobacačke mine i jedna je izravno pogodila utvrđeni zaklon i svi koji su se tu našli zasuti su zemljom, a kada se razišao dim, vidjeli su da Mijo Čeglj leži nepomično na zemlji sav obliven krvlju. Kada su se snašli odmah su ga izvukli prema zapovjedništvu utvrdivši da su svi ostali ranjeni. Čim su stigli u vukovarsku bolnicu Miju Čegrlja je preuzeo dr. Juraj Njavro, no uskoro će njegovim suborcima morati reći da im je prijatelj preminuo. Njih trojica su ambulantno zbrinuti i nakon previjanja vraćaju se na svoj položaj, jer u Vukovaru je na položaju bio potreban svaki branitelj
Davor Runtić
Donja Dolina Panoni Oseriati 2 dio
S ovim prilogom završavamo prijepis knjige arheologa Zdravka Marića
“DONJA DOLINA I PROBLEM ETNIČKE PRIPADNOSTI PREDRIMSKOG STANOVNIŠ TVA SJEVERNE BOSNE”. Podsjetimo se, prof. Zdravko Marić je dosta vremena proveo u Dolini radeći kao arheolog i stanovao je kod obitelji Š Šokić u Gornjoj Dolini. Nakon što mu je ova knjiga izišla iz tiska štampe, kao posebni otisak Zemaljskog muzeja u Sarajevu, jedan primjerak je, s posvetom, poklonio Mati Š Šokiću, a njegova unuka Janja Petrović nam je dala na korištenje
FAKSIMIL POSVETE KNJIGE
U rimsko doba ova, zapadno panonska, etnička grupacija našla se uglavnom unutar provincije Pannonia, dok je manji dio pripadnika ove grupacije ostao izvan ove provincije. Za Ilire se može reći da su nastanjivali najveći dio provincije Dalmacije, sjeverozapadni kut provincije Makedonije i, možda, jugozapadni ugao provincije Moesije superior.
Pri rješavanju problema plemenske pripadnosti stanovnika Donje Doline i njene okoline potrebno je osloniti se na radove historičara, ne gubeći pri tom iz vida svjedočanstva starih pisaca, koja ponekad, historičari nisu pravilno interpretirali. Prema L. Jeliću, Donja Dolina i njena okolina morala je biti nastanjena Breucima, jer su, po njegovu mišljenju, Breuci bili sjeverni susjedi plemena Mezeji i njihovih zapadnih susjeda Japoda. Za Mezeje je sigurno utvrđeno da su živjeli u sjeverozapadnoj Bosni, južno od Banje Luke (unutar provincije Dalmacije), što znači i južno od Donje Doline. Međutim, ovo Jelićevo mišljenje ne izgleda vjerojatno ako ga usporedimo s onim što nam svjedoče historijski izvori. Tako Ptolomej piše da su Breuci bili nastanjeni u jugozapadnom dijelu Pannonije inferior, a za Donju Dolinu se zna da je pripadala Pannoniji superior . Prema Zippelu, Breuci su živjeli na Savi ispod Colapiana. Ovaj podatak bi svjedočio u korist Jelićeve pretpostavke; ukoliko bismo bili sigurno da je Plinije riječima: «Saus per Colapianos Breucosque», iz kojih Zippel izvodi lokaciju Breuka, htio naglasiti da su ta dva plemena najbliži susjedi. Međutim, u to ne možemo biti sigurni, jer on samo kaže da Sava teče kroz teritoriju Breuka i Colapiana. U svakom slučaju Breuci nisu bili daleko od stanovnika Donje Doline, pošto jugozapadni ugao Pannonije inferior predstavlja sjeverna Bosna oko ušća rijeke Bosne, kao i susjedna Slavonija. Za nas je to važno jer nas zanima da li se i ostali stanovnici sjeverne Bosne mogu smatrati Pannonima. Odgovor na ovo pitanje daje direktno Strabo kada prilikom nabrajanja panonskih plemena spominje i Breuke. Veoma je značajno da Strabo u Pannone ubraja Mezeje i Desidijate, dva plemena koja su prilikom podjele Illyricuma na Pannoniju i Dalmaciju pripala provinciji Dalmaciji. Koliko je ovaj Strabonov podatak točan, nisam u stanju da kontroliram, ali moram ukazati na to da mezejska teritorija u predrimsko doba ima veoma naglašen panonski kulturni karakter, odnosno da ima veoma mnogo elemenata KŽP zapadno panonskog karaktera i njenih izdanaka. U svakom slučaju, važno je da ni Strabo, niti itko drugi, ne ubraja u Pannone neko pleme južnije od današnje Bosne, pošto te, južnije, pokrajine u arheološkom materijalu ne pokazuju nikakve, spomena vrijedne, srodnosti sa KŽP ZPIAP i njenim izdancima.
Identificiranje stanovnika Donje Doline i okoline sa Breucima ne slaže se ni sa idejama mađarskog historičara A. Mocsya. U svojoj, nedavno objavljenoj, monografiji o plemenima u provinciji Pannonia on tvrdi da je prostor između Colapijana i Breuka, na kojem se nalazi Donja Dolina, u početku rimske okupacije bio nastanjen plemenom Oserijati. Ovo mišljenje je u suprotnosti sa starijim lociranjem Oserijata koje daju Kiepert i A. Graf. Oni su smatrali da su Oserijati živjeli južno od Blatnog jezera u Mađarskoj. Prema A. Mocsyu Naslovnica knjige koju smo objavili kroz dosadanje brojeve “Suze” zapadni dio sjeverne Bosne nastanjivali su Oserijati a istočni dio Breuci. Tim plemenima pripadala su navodno i susjedna slavonska područja. Ovom mišljenju pridružuje se i G. Alfoldy, koji ga potkrepljuje novim čitanjem jednog odavno poznatog natpisa. Prema njegovom čitanju, na natpisu stoji: « viam and Batinum flumen quod dividit Breuc(o)s Oseriatibus». Ako je ovo čitanje točno, i ako spomenuta rijeka stvarno označava Bosnu, kako misli G. Alfoldy, tada ne bi trebalo sumnjati u to da je područje na kojem leži Donja Dolina pripadalo plemenu Oserijati. Time što smo utvrdili da je, najvjerojatnije, područje Donje Doline u rimsko doba pripadalo Oserijatima, ipak nismo uspjeli riješiti problem kojem plemenu su pripadali stanovnici Starijeg naselja i Gradine u Donjoj Dolini jer ne možemo biti posve sigurni da na ovom području, u vrijeme oko početka rimske okupacije, nije bilo smjene stanovništva. Neprekinuta razvojna linija od ha A perioda pa sve do rimske okupacije u Donjoj Dolini ipak dozvoljava pretpostavku da su stanovnici Donje Doline i okoline pripadali plemenu Oserijati. Za sada to izgleda najvjerojatnije.
Na kraju bi se moglo kazati još nekoliko riječi i o tome kako je došlo do prekida života na Gradini. Podudaranje vremena naglog prekida života na naselju i prestanka formiranja kulturnih slojeva sa vremenom oko početka I. vijeka poslije Krista. navodi nas na pomisao da se ovaj događaj, možda, može dovesti u vezu sa dalmatsko-panonskim ustankom od 6. do 9. god. poslije Krista i da je, možda, ovaj rat prouzrokovao propast naselja. Rimljani su tada razorili veliki broj naselja po kasnijim provincijama Pannoniji i Dalmaciji, pa je moguće da su tada uništili i Donju Dolinu. Poslije ovog događaja nalaze se u Donjoj Dolini prvi tragovi života tek u III stoljeću poslije Krista. To su, međutim, samo tragovi koji govore: ako je tu ponovno nastalo naselje, ono nije ni izdaleka bilo toliko značajno koliko je bila prahistorijska Donja Dolina.
Zdravko Marić
BOŽIĆNI OBIČAJI OD BOŽIĆA DO SV. TRI KRALJA
Božić
Na sam Božić se ide samo u Crkvu. Ići u selo na Božić – velika je sramota. No, na Božić prije odlaska na misu ide se u položajstvo. Položaj na Božić je redovito zet, a ako netko nema zeta, položaj može biti i netko od rodbine ili iz susjedstva, samo mora biti muško.
Kad položaj dolazi u kuću, svima čestita Božić riječima: Faljen Isus, čestit vam Božić i sveto Isusovo porođenje.†Odgovara se riječima: Čestita ti vjera i duša.†Potom domaćica skupi malo slame po podu na jednu hrpicu i zapovijedi položaju da na tu slamu sjedne i bude miran. Položaj sjedne malo na tu slamu i dok sjedi mora biti miran, ako se položaj vrpolji, češka, miče i priča dok sjedi na slami to znači da če sve kvočke u nadolazećoj godini pobjeći sa nasada. Nakon kratkog sjedenja na slami položaj se počasti i daruje. Ako je položaj zet onda dobiva svatovski peškir, novac, jabuku i kobasicu. Ako položaj nije zet, onda dobije sve isto samo osim svatovskog peškira dobije i maramicu.
Sv. Stjepan i sv. Ivan
Stari je bio običaj da su sv. Stjepan (26. prosinca) i sv. Ivan (27. prosinca) bili dani rezervirani za obostrano čestitanje i posjećivanje kumova. Naravno, kad se kumove posjećuje na Božić, onda je red pripremiti i korpu s milošćom.
Mladenci (28. prosinca)
Sve vrijeme Božića do mladenaca ništa se ne radi osim onoga najnužnijeg, oko marve. U te dane ništa se ni ne kuha. Jede se prije pripremljena hrana (pečenica, sarma, kruh, kugluf, kolači). Isto tako budući da je u kući slama ništa se ne čisti niti pere osim posuđa. Na Mladence u jutro iz kuće se iznosi slama. Dio slame iz kuće se odnese u šljivik i zatakne se među grane šljiva i drugog voća kako bi u nadolazećoj godini voće dobro urodilo. Ostatak slame se pali. No, osim čišćenja i pospremanja kuće od božićne slame na Mladence u Dolini je bio još jedan običaj. Rano u jutro dok su djeca bila još u krevetima, netko od starijih članova obitelji, rodbine ili susjedstva došao bi sa snopićem tankih šiba i malo po nogama išibao djecu ali i mladiće i djevojke ako bi se za to ukazala dobra prilika, jer onda će svi biti zdraviji i rumeniji u idućoj godini.
Sveta tri kralja ili vodokršće (6. siječnja)
Uz blagdan sv. Tri Kralja vezano je više običaja. Svakako je najpoznatiji crkveni običaj blagoslova vode. U crkvi na Tri kralja svećenik bi blagoslovio dva velika bureta vode, a narod bi tu sv. vodu točio u stucke a kasnije u boce i nosio svojim kućama. Oko tih buradi s blagoslovljenom vodom često se stvarala gužva jer je svatko htio što prije za sebe natočiti blagoslovljenu vodu pa tako kad bi negdje nastala neka gužva znalo bi se reći: Jesu navalili k’o na svetu voduâ€. Kad bi se sv. voda donijela kući svi bi se malo napili nje. No, prije nego se popije sveta voda, prvo se prekriži, a potom se moli vjerovanje i škrope sve prostorije u kući bez obzira da li svećenik te godine do Tri kralja blagoslovio kuću ili nije. Osim blagoslova vode na Tri kralja se rasprema i krizban, a prije borova grana. Svi oni jestivi ukrasi†podijele se djeci a oni nejestivi pospreme se za idući Božić. Na Tri kralja se iznosi i pšenica iz kuće. Ona se razdijeli domaćim životinjama da je pojedu. Tako se na Tri kralja uklanja iz kuće sav Božićni ugođaj, čak se i badnjak skida s kuće. No, još jedan stari običaj, mora se priznati, bio je rezerviran samo za one najhrabrije, budući da se radi o zimskom kupanju. Naime, tko se na dvoru†okupa na Tri kralja, bit će zdrav cijelu godinu. Interesantno da su ovaj običaj prakticirale osobe razne životne dobi i žene i muškarci, posebno ako se uzme u obzir da je često puta trebalo za ovo kupanje probiti led i napraviti talić†i smočiti se do vrata u vodu. Ako bi netko još uspio uzeti vode u usta, u ustima je donijeti u kuću i ispustiti na žeru u ognjištu ili šporet, onda, uz to što će biti zdrav čitave godine, nikad ga neće boljeti zubi.
p. Damir Š Šokić