Kada se je u banjolučkom Biskupskom svetištu sv. Male Terezije u Presnačama, u subotu 3. listopada proslavljala svetkovina zaštitnice svetišta, a tom prilikom je i otkriven spomenik presnačkim mučenicima vlč. Filipu Lukendi i s. Ceciliji Grgić, u povodu 25. obljetnice njihove mučeničke smrti, u bosanskogradiškoj župi, na groblju sela Batar i Bukvik, kojih više nema, po treći puta (nakon završetka rata u BiH) su se okupili vjernici tih sela kako bi proslavili blagdan sv. Male Terezije od Djeteta Isusa.
Svetu Misu, pored mjesta gdje je bila kapelica, koja je u potpunosti srušena u rujnu 1992. godine, služio je bosanskogradiški župnik p. Tomislav Topić. U svojoj nadahnutoj propovijedi p. Tomislav je biranim riječima probudio uspomene na rodni kraj i nazočne podsjetio na kratak ali bogat život svetice, zaštitnice ovih mjesta, čiji se spomendan u katoličkoj crkvi obilježava svake godine 1. listopada.
Nakon završetka sv. Mise izmoljene su molitve opijelo i odrješenje za sve pokopane na ovom groblju.
Hodočasnici su došlo iz Hrvatske i to iz Nove Gradiške, Zagreba, Dugog Sela, Poljane kod Lipika i Kutine, Našičkoj Breznici te iz Njemačke i same župe sv. Roka Bosanske Gradiške.
Sv. Misi je uz četrdesetak hodočasnika nazočila i gospođa Marija Buganik Pranjić, predsjednica udruženja Poljaka, članovi Predsjedništva HPD Posavac i predstavnici općine Bosanska Gradiška. Svakako da bi taj broj hodočasnika bio i veći da svijetom ne hara pandemija koronavirus.
Prilika je to bila da nakon godinu dana sretnu rođaci i prijatelji u rodnom kraju te da se zapale svijeće i pomoli na grobovima najmilijih. Današnji susret, posjeta grobnim mjestima najmilijih i paljenje svijeća. Svakako da sve to nije moglo proći bez suza i uzdisaja. Po završetka sv. Mise i molitvi za mrtve, upriličen je domjenak, za vrijeme kojeg su se evocirale uspomene na dane provedene u rodnom kraju.
Kapelica posvećena Maloj Tereziji od Djeteta Isusa
Povijesne crtice
Zadnji stanovnici Batra i Bukvika 1970. godine iz Lijevče polja nedaleko od Bosanske Gradiške su iselili iz ova dva sela i napustili zauvijek rodna ognjišta. Početak iseljavanja iz ovih pitomih sela počelo je odmah iza Drugog svjetskog rata iz političkih, ali i gospodarskih razloga. Mlađi su bježali, preko granice u prekooceanske zemlje, zemlje Europe, odlazili su u Srijem, Hrvatsku, Sloveniju tražeći bolje uvijete življenja.
Najveće iseljavanje je zabilježeno početkom pedesetih i šezdesetih godina. Konačno, krajem šezdesetih godina Poljoprivredno dobro iz Nove Topole je nastavilo s masovnijim otkupljivanjem zemljišta od preostalih mještana koji ostatak života nastavljaju u novim sredinama na području gradova Petrinje, Nove Gradiške te u selima Antunovac kod Lipika, Našičkoj Breznici i Kozincima kod Bosanske Gradiške.
Bilo je to potiho sustavno uništavanje svega što je hrvatsko, odnosno katoličko, koji su na tim prostorima egzistirali od 1891. godine. Kao točka na sve to je bilo rušenje grobljanske kapelice 1992. i devastiranje spomenika.
Sve ovo je slikom i tekstom zabilježio, sin ovoga kraja Miroslav Sušilo, koji je 2016. godine napisao knjigu BATAR I BUKVIK SELA KOJIH VIŠ E NEMA a 2019. godine je ta knjiga doživjela svoje drugo prošireno izdanje.
Pokrenuta je akcija da se na mjestu srušene kapelice izgrade nova, tako da bi se na proljeće iduće godine blagoslovio temelj, a u tijeku godine nastavilo s radovima. Sjećanja na Batar i Bukvik, sela kojih više nema, ne blijede.
LIS
2020