Vijesti

Iako svi mi, Dolinci i Novoselci znamo gdje se nalazi pater Damir Šokić i što radi, a u svakom broju Suze dolinske ima svoju rubriku gdje se bavi s dolinskim narodnim blagom,  ovoga puta, u povodu dvadesete obljetnice njegove Mlade mise smo s njim razgovarali. Evo toga zapisa.

SUZA DOLINSKA: Ove godine navršilo se 20 godina od Vašeg svećeničkog ređenja u Dubrovniku i proslave mlade mise u Gornjim Bogićevcima. Time je započelo i Vaše svećeničko djelovanje u Hrvatskoj dominikanskoj provinciji. U kojim ste samostanima do sada djelovali i koje službe obnašali?

P. DAMIR ŠOKIĆ: U dubrovačkoj katedrali, 16. srpnja 2000. nas četvoricu dominikanaca je za svećenike Hrvatske dominikanske provincije je zaredio tadašnji dubrovački biskup msgr. Želimir Puljić (današnji zadarski nadbiskup). U Gornjim Bogićevcima sam 30. srpnja 2000. slavio mladu misu, a secudicie (drugo mladomisničko slavlje) u Gornjoj Dolini na Veliku Gospu, 15. kolovoza 2000. Nakon toga svoje svećeničko djelovanje sam započeo u splitskom samostanu Sv. Katarine Aleksandrijske, kojeg svi zovu samostanom Sv. Dominika. Uz manje samostanske službe, poput lektora, kroničara i sl., primarno sam vršio službu župnog vikara ili kapelana, s kojom sam stjecao svoja prva pastoralna iskustva. U Splitu sam bio od 2000. do 2003. kada sam premješten u zagrebački samostan Kraljice Sv. Krunice – Maksimir, ali kao kapelan novoosnovane župe Bl. Augustina Kažotića – Pešćenica čiji su crkva i samostan bili još u izgradnji. Nakon preseljenja u novi samostan na Peščenici, u njemu sam obnašao službu ekonoma, a potom i samostanskog starješine. U Zagrebu sam bio od 2003. do 2008. kada sam premješten u samostan Gospe od Milosti u Bol na otoku Braču. U tom samostanu sam kroz određeno vrijeme obavljao službu župnika, ekonoma i samostanskog starješine. Ove, 2020. godine dobio sam novu službu. Imenovan sam učiteljem novaka, pa sam zbog te službe premješten u samostan Sv. Jeronima, u Rijeku.

SUZA DOLINSKA: Uz sve navedeno, stigle su i zdravstvene poteškoće. O čemu se radilo?

P. DAMIR ŠOKIĆ: Š to se zdravlja tiče, u mom slučaju se banalna stvar pretvorila u pravu katastrofu. Pojavu kurjeg oka na tabanu ispod malog prsta, odlučio sam riješiti u kirurškoj ambulanti jedne zagrebačke bolnice. Bilo je to početkom prosinca, 2007. Problemi su započeli kad mi je utvrđena hospitalna infekcija rane. U rani je pronađen stafilococus aureus, vrlo otporna bolnička bakterija. Dugotrajno liječenje je završilo u lipnju, 2009. amputacijom malog prsta u splitskoj bolnici jer je bakterija ušla u kosti prsta a to se nije moglo liječiti. Nakon toga svi su nalazi bili uredni i život je nastavio dalje Međutim, u ljeto, 2018. počeli su bolovi u kostima lijevog stopala te je nakon pustih pretraga utvrđeno da se moj prijatelj stafilocokus aureus bio učahurio i gotovo 10 godina mirovao. Ponovno se aktivirao, sada u kostima stopala. Uslijedilo je mučno liječenje mnogobrojnim antibioticima, tjedni ležanja po raznim bolnicama, pretrage u nekim privatnim zdravstvenim ustanovama Bilo je uzaludno! U tim pokušajima liječenja i beskonačnim pretragama utvrđeno je više opasnih bakterija koje su razarale sve pred sobom. Konačno, početkom rujna kontrolni nalazi su pokazali neuspjeh liječenja i pogoršanu situaciju. Nakon izjave doktora, da će se stopalo najkasnije za godinu dana morati amputirati, zamolio sam ga da to učini odmah. Bio je pomalo iznenađen mojom odlukom, ali ja više nisam mogao trpjeti ni bolove ni to neprestano potezanje po bolnicama. Pa, što mora biti neka bude! Tako je 23. rujna 2019. izvršena amputacija lijevog stopala sa dijelom potkoljenične kosti, na traumatologiji u Draškovićevoj (Zagreb). Kako do sada nisam rezao noge, nisam imao pojma što me čeka i strah od budućnosti bio je razumljiv. Ipak, ubrzo je uslijedila rehabilitacija i proteza te sam konačno odahnuo od bolova i pošteno se naspavao. Realno gledajući, preživio sam ozbiljnu zdravstvenu krizu, a s druge strane vidim da moj strah od budućnosti uvelike bio ne opravdan. Moja škljocavica, kako od milja zovem svoju protezu, savršeno funkcionira i ako se to može tako reći, vratila me u prilično normalan život.

SUZA DOLINSKA: Od jeseni, 2020. živite i djelujete u samostanu Sv. Jeronima u Rijeci kao učitelj novaka. Š to to točno znači?

Učitelja novaka je odgojna služba u procesu formacije mladića, koji žele jednog dana postati redovnici i svećenici Dominikanskog reda. U tom odgojnom procesu razlikuju se tri stupnja ili etape u formacije mlade braće: postulatura, novicijat i studentat. Isto vrijedi i za sve druge Redove – bilo muške, bilo ženske.Postulatura je razdoblje od jedne godine u kojoj redovnički kandidat živi u točno određenom samostanu, sudjelujući u životnom ritmu zajednice pod vodstvom učitelja postulanata. Tijekom te godine kandidat može pohađati i redoviti studij teologije. Novicijat je druga faza u formaciji. U koliko je za vrijeme postulature redovnički kandidat prepoznat kao mogući redovnik, prekida se redoviti studij i u točno određenom samostanu, pod vodstvom učitelja novaka, započinje novicijat u trajanju od jedne godine.

Ulazeći u novicijat, braća novaci dobivaju (oblače) redovničko odijelo (habit), a nakon uspješno završene godine novicijata, braća novaci polažu prve redovničke zavjete na tri godine. Tijekom novicijata, učitelj novaka je dužan braću novake poučiti o Konstitucijama Reda (Zakonima i pravilima po kojima se Red ravna), povijesti Reda i svemu važnomu što je iz Reda proizašlo na korist Crkvi i društvu, specifičnoj duhovnosti reda, samostanskom opsluživanju i sl. U tom procesu, učitelj novaka može pozvati i stručne predavače za pojedine tematske cjeline, ukoliko mu se to učini korisnim ili potrebitim.

Novicijat završava polaganjem prvih redovničkih zavjeta, nakon čega dotadašnji novaci postaju braća studenti te sele u točno određeni samostan studentata iz kojeg pohađaju redoviti studij teologije pod vodstvom učitelja studenata. U tom samostanu studentata braća studenti ostaju do polaganja doživotnih (svečanih) zavjeta, svršetka studija i svećeničkog ređenja.

Za samostan novicijata Hrvatske dominikanske provincije je određen samostan Sv. Jeronima u Rijeci, pa je to značilo i moj premještaj iz Bola u Rijeku kako bi preuzeo svoju novu službu.

SUZA DOLINSKA:  Rodna župa Uznesenja Blažene Djevice Marije u Dolini ove je godine proslavila 100 godina od svog utemeljenja. Jako ste se zauzimali oko priprema za ovaj događaj a ipak niste bili nazočni na proslavi te obljetnice na Veliku Gospu, 15. kolovoza o. g.. Š to Vas je spriječilo?

P. DAMIR ŠOKIĆ: Uvjeren sam da rodni kraj ili zavičaj, odnosno njegov mentalitet, u kojem čovjek odrasta ima velikog udjela u formiranju osobnosti i životnih stavova koji se onda očituju u nekoj zrelijoj dobi svakog pojedinca. U Dolini nije bilo jednostavno živjeti, ali je bilo lijepo. Ako se već u ranoj mladosti, u lijepom zavičaju naučiš nositi sa različitim životnim poteškoćama, možeš biti siguran da si spreman krenuti u život i suočiti se sa svim životnim izazovima. Sretan sam i Bogu zahvalan što sam imao upravo takav zavičaj! Tim više mi njegov nestanak i gubitak teže pada. Teško mi se pomiriti s činjenicom da mi se zavičaj pretvorio u zapuštenu pustaru, u kojoj se jedva imaš kome svratiti. Rana je to koja ne zarasta, koju ću valjda i u grob ponijeti. Ipak, ne vrijedi plakati nad tom tužnom sudbinom. Potrebno je vidjeti što se može učiniti u tako nezahvalnoj situaciji, kako bi se očuvala barem mrvica dostojanstva naše rodne grude. To je bio razlog zašto sam se zauzimao za ono što nam je preostalo, što nam je svima zajedničko u Dolini: crkva, groblje i naša Suza. Računao sam na 100-godišnjicu župe i pokretao razne inicijative oko uređenja župne crkve, poticao održavanje groblja, surađivao i podržavao izlaženje našeg godišnjaka Suza dolinska U tim nastojanjima me je gotovo onemogućilo moje narušeno zdravstveno stanje, a kao šećer na kraju došla je i ova epidemija Covida-19, koja je uvelike blokirala normalan život ljudi, a o nekim projektima i pothvatima da se i ne govori. Unatoč svemu tome, planirao sam ove godine doći na proslavu Velike Gospe u rodnu župu, kojom se ujedno slavila i 100-godišnjica njenog postojanja. No, kako je krajem lipnja 2020. u bolskom samostanu zasjedala Izborna provincijska skupština, na kojoj je birana uprava Hrvatske dominikanske provincije i stvaran plan djelovanja za iduće 4-godišnje razdoblje, bilo je za očekivati i neke personalne promjene u našim samostanima. To se i dogodilo, a dijelom tih promjena bila je i moja nova služba zbog koje sam morao preseliti u samostan u Rijeci. Kako sam bio starješina bolskog samostana, valjalo je samostan pripraviti za primopredaju, spakirati se i preseliti u Rijeku No, kako sam zbog liječenja dugo vremena izbivao iz bolskog samostana, imao sam i puno zaostalog posla kojeg sam kao samostanski starješina trebao odraditi. S obzirom na neodgodive obaveze zbog seobe, moj oslabljeni imunitet i aktualnu epidemiju te duljinu i napor putovanja, nisam mogao stići u Dolinu na Veliku Gospu. Ipak mi je drago da se proslava Velike Gospe i obilježavanje 100. obljetnice župe u Dolini dogodilo. Istina, skromnije i s manje okupljenih vjernika nego što je planirano, zbog nastale situacije i ograničenja kretanja uzrokovanog spomenutom epidemijom, ali Bogu hvala i na tome!

SUZA DOLINSKA: Pripremali ste knjižicu o povijesti župe Dolina, koja se trebala tiskati za njezin 100. rođendan. Š to Vas je spriječilo u tom pothvatu?

P. DAMIR ŠOKIĆ: Na temelju pisane građe o župi u Dolini iz različitih izvora, uspio sam dobrim dijelom sve objediniti u jednu smislenu cjelinu, koja je trebala biti tiskana kao knjižica uz 100. obljetnicu dolinske župe. Međutim, isti razlozi koje sam prije spomenuo usporili su i omeli planove oko toga. Bogu hvala, moje zdravstveno stanje je sada zadovoljavajuće, nova služba mi omogućava i malo više vremena za pisanje i proučavanje naše povijesti a za očekivati je da će se i ova epidemija smiriti, što bi sve skupa trebalo doprinijeti završetku i tiskanju knjižice o župi Dolina. Velika mi je želja to učiniti.

SUZA DOLINSKA: Koji bi bio Vaš osobni osvrt u razmišljanjima na rodni kraj: o njegovoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti?

P. DAMIR ŠOKIĆ: Dok sam prije rata živio u Dolini, nisam ništa posebno znao o svom zavičaju, osim famozne Gradine na kojoj je groblje i gdje su se često vršila neka arheološka iskapanja. Nekih kulturno-povijesnih objekata nismo imali. Škola u D. Dolini, koja je sagrađena na samom početku 20. st., nije sličila na neku staru zgradu jer je svojevremeno bila renovirana, pri čemu je izgubila svoja prvotna obilježja starinske građevine. Stara crkva koju smo imali u G. Dolini bila je spoj neuspješnih građevinskih improvizacija pri njenom proširivanju i dogradnji, tako da je u konačnici izgledala prilično jadno, sklepana k’o ni sebi ni svome, a ni njezin inventar nije bio ništa bolji. U takvom ozračju čovjek lako zaključi da se u Dolini nije imalo niti što vidjeti, niti o čemu nešto posebno reći. Međutim, kako kaže narodna mudrost: Dok nismo izgubili  nismo ni znali što smo imali! O prapovijesti i tradicijskoj baštini dolinskog kraja uvelike se pisalo i objavljivalo prije 100 i više godina, što samo po sebi govori da se u Dolini moglo nešto vidjeti i o tome reći, dapače zapisati  kako bi se ta baština sačuvala kao naslijeđe za buduće generacije. No, povijesna zbivanja su krenula u nekom drugom pravcu. Danas je teško objasniti činjenicu da su Hrvati prije Domovinskog rata (1991. 1995.) u bosanskogradiškoj općini činili svega 6% od ukupnog stanovništva i da su bili tolika ugroza za druge narode u toj općini, te su na onako okrutan način rastjerani i deportirani sa svojih ognjišta, s ciljem da se tamo nikad ne vrate. Kako stvari stoje, u tome se u potpunosti i uspjelo. Kome je to trebalo i zašto se to dogodilo, zašto je Dolina ostala pusta i prazna?! Promatrajući sada stvari s duljim vremenskim odmakom, čini se kako je i Dolina postala dijelom višestoljetnog procesa brisanja svega što je hrvatsko i katoličko u Bosni i Hercegovini. U minulim stoljećima to se dogodilo mnogim mjestima, a sada smo očito i mi došli na red Promatrajući aktualna domaća i svjetska zbivanja, uistinu je teško bilo što predvidjeti. Možda nas životne situacije natjeraju da, kao što smo prisilno otišli iz Doline, isto tako u njoj prisilno opet potražimo pradjedovska ognjišta Nikad ne reci   nikad!

A život ide dalje. Stari odlaze, dolaze nove generacije kojima Dolina jedva da i nešto znači, to je činjenica. Daleko od očiju daleko od srca! Ipak, mi koji još nosimo u sebi duh svoga sela i ćutimo mirise rodnog kraja, koji u njega mislima često svraćamo i spominjemo ljude kojih već odavno nema, mi   mi smo Dolina prava, istinska, živa… Jednom, kad nas ne bude, ostat će barem ove stranice kao živo svjedočanstvo života jednog kraja i njegovih ljudi. A, budući da nas još ima, da smo još tu, ma gdje sada živjeli možemo i moramo biti ponosni na svoj zavičaj. Nismo mi samo djeca s blatnih putova i savskih bara, mi u sebi nosimo širinu našeg neba, bogatstvo naših polja, snagu naših hrastova, svježinu rosnih svitanja i ljepotu naših sutona. To smo mi i nema razloga da takvi do kraja s ponosom i ne ostanemo.

Pa, u tom duhu dragi moji – gdje god da sada jeste – svi vi živi, zdravi i veseli bili i neka vam je svima čestit Božić i sveto Isusovo porođenje, a u novoj 2021. godini neka vas Gospodin prati svojom pomoću i svakim blagoslovom!

p. Damir Šokić