Vijesti

GRADNJA NOVE CRKVE GOSPINA UZNESENJA U DOLINI 2.dio

Godine 1957. , nakon odlaska fra Luke Komljenovića iz Doline, za dolinskog župnika je imenovan vlč. Tvrtko Tadić. Za njegovog župnikovanja nije mnogo upisano u Ljetopis župe Dolina, ali se je zato puno fizički radilo. Nastavljamo s objavljivanjem zapisa koje je vlč. Tvrtko Tadić napisao, kao prilog za dolinsku monografiju “Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti”.

VELIKA GOSPA

Drug Bitko mi je rekao da će sigurno biti u mojim rukama građevinska dozvola za gradnju crkve u Dolini. Bila je Velika vjernici su me čekali pred crkvom. Njih najmanje 150 ostadoše toga dana bez ispovijedi. Lako je bilo zamisliti kako su mi bila puna usta zahvale Bogu i Mariji dok sam čitao tekst građevinske dozvole. Uznesenje Gospino vjerni je puk dolinski slavio svim srcem i s velikom pobožnošću. Kao Božić ili Duhove. Dostojno i predano! Čak su u procesijama na taj dan dolazili vjernici iz Slavonije u Dolinu. Zbog toga, a i zbog Gospinih svetkovina u graditeljskoj godini u Dolini, preko biskupije tražim iz Vatikana da promijeni dotadašnjeg glavnog patrona župe sv. Iliju u UZNESENJE MARIJINO. Odmah smo dobili. Tako je dolinska župa s četiri patrona: Sv. Anto Padovanski, sveti Anto opat, sv. Ilija i Velika Gospa. Neka Vas štite!

Dobri Bog je tako sve uredio da bude sve pripremljeno, pa da nakon blagdana Velike Gospe započnemo izlijevati betonske temelje.Nakon što smo srušili čelni zid (iza oltara) počeli smo zidati nove zidove. Glavni i odgovorni zidar bio je Ilija Tutić iz Brestovčine, a uz njega je bio stalni Ilija – Ico Š Šokić. A uz njih je bio gotovo uvijek poneki naš zidar, s pomoćnicima . . . Bilo je cura, žena, momaka, ljudi. Posla je bilo za svakoga. Pravljenje i nošenje, kasnije i dizanje s čekrkom maltera. Pravljenje skele i svega drugoga . . . Postao sam i sam majstor u spravljanju maltera i instruktor dragovoljcima. Nekoliko je cura pomagalo časnoj sestri pripremiti ručak, jer smo hranili sve nazočne radnike, a narod je obilato donosio. Bilo je cigareta i rakije, a i piva. Ja zapravo nisam imao svog privatnog života. Stalno u pokretu i morao sam svugdje stići – tako da sam znao biti umoran, ali radostan. Majstor Ilija iz Brestovčine se ne pokaza dobar i odlučujemo s njim raskinuti. Pronalazimo majstora iz Varoša i posao sad još brže napreduje. Prema planu je izrađen samo strop crkve, oltar, zid iza oltara, krstionica i kor, jer nije bilo moguće ostvariti plan u svemu.

Župnik u Nove Topoli o. Valerije je srušio na području župe sve kapelice pa smo od nejga kupili dvoja vrata, četiri prozora i pločice. Š alung – luk od prozora crkve nam je pomogao da ozidamo prozore u sakristiji i vjeronaučnoj  dvorani. Š alung – luk od vrata poslužio je za otvore na zvoniku. Zidovi crkve i sakristije (vanjski zidovi) bili su praktički zidovi zvonika, pa smo ih pojačavali sa širim zidom i produžnim malterom u koji smo uz kreč dodavali cementa.

MALA GOSPA

Iskrsnuo je nepredviđeni posao. Trebalo je skinuti krov s crkve, jer je trebalo izmijeniti neku građu i složiti biber crijep iznova i . . . vijenac izliti na zidove, a sims ozidati. Drug Bitko mi je kasnije rekao da smo trebali i zidove srušiti, koji su jedini ostali od stare crkve i to djelomično, zbog pragova vrata; pa sve iznova . . . Taj zahvat smo odlučili na Malu Gospu. S kolikom ozbiljnošću smo pristupili tom problemu. Ljudi su se pokazali i hrabro smo taj izvanredni posao prihvatili. Š teta što nikom nije palo na pamet da i zidove srušimo. Bio je prisutan i strah od vlasti, jer je i ovo bio veliki podvig. I na Iliji Tutića su utjecali partijci i Partija. Posao je napredovao. Sjekli smo u šumama građu. Snalazili se svakako. Bile su mnoge i velike teškoće, uz okolnost da se na nas gledalo prijekim okom. Ali za vrijeme gradnje nismo imali nekih posebnih pritisaka. Jednostavno smo iznenadili i zaskočili sve u kratkom vremenu i bez puno priče podigli, pokrili crkvu i zvonik pokazujući i dokazujući svima da smo jaki i složni. To svakog razoruža i mora priznati.

U isto vrijeme smo radili i na župnoj kući. U kući smo sve podove podizali i nasipali pijesak a potom ponovno prišivali daske. Neke smo grede i ispod mijenjali . . Bilo je prije ispod podova šuplje. Sada je kuća bila čvršća, toplija i  sigurnija. Kasnije smo napravili uza zid drvarnicu sa zahodom, a od verande je došla veća soba s kuhinjom. Sa stare crkvene prozore smo uzidali u dio verande i kuće. Pumpu za vodu – tulumbu smo prenijeli pred kuću, pa je sav  taj prostor procvao kao ruža u proljeće. Narod je pomogao i kapom i šakom. Pa ti divni upisi prije mise. Slali su milostinju i oni koji nisu mogli doći na misu. To je jedinstveni lijepi običaj. Tako je milostinja u Dolini bila veća, dosta veća nego u drugim župama. To je bila živa želja sudjelovati u svetoj nedjeljnoj misi s ljubavlju za Isusa, Gospu, Svece . . .  za Boga . . . za svoju dušu, za blagoslov Božji. Nikad neću zaboraviti događaj koji se zbio za vrijeme blagoslova kuća. Dolazeći u jednu obitelj u tadašnjem selu Proševica (dio Donje Doline kojeg više nema na zemljovidnoj karti), jedan mali dječak, vidjevši me kroz prozor rekao je: DOLAZI BOG”. A imao je dvije-tri godine samo. Bila je to jaka vjera. Svi se sjećamo Ferde Vidića iz Novog Sela – s Jazmaka i njegove brojne obitelji. Jednom zgodom mi je rekao: Ujače, svako mi je dijete donijelo svoj blagoslov”.

MATERINSTVO BLAŽENE DJEVICE MARIJE

Novi i stari dio crkve su konačno povezani betonskim vijencem. Došla je na red krovna konstrukcija ovaj puta u tzv. obliku stola. Srezana i složena je na Timencu. Baš na Materinstvo Marijino došlo je mnogo ljudi i digli smo taj dan rogove. A navečer je bilo veliko veselje i proslava. Bili su petori svirači – tamburaši. Igralo se, plesalo, pjevalo i veselilo do kasno u noć. Svakako bez rakije nije moglo proći. Radost i zadovoljstvo su bili neopisivi, kako to uvijek biva kad do rogova dođe. Nije manjkalo darova od boca do peškira. Nezaboravni je to dan. Tog smo dana svi otpočinuli od strahovanja, sumnji i neizvjesnosti. Još malo i prije kiše pokrit ćemo našu novu crkvu ljepoticu prema onoj oronuloj , možemo reći, visećoj, staroj – bivšoj birtiji. Umjesto 12 metara dužine sad je bila dugaèka 16 metara, plus sakristija – 2 metra, a u dubinu je išla nešto manje od 2 metra, a u visinu u sredini i do 10 metara. Iskoristili smo visinu do samog tjemena.

Majka nam je nebeska isposlovala predivan dan. A noć je bila prekrasna. Osuta zvijezdama, koliko se sjećam, bila je mjesečina. Lako je bilo poletvati krov i složiti crijep da mirno spavamo imajući u novoj crkvi krov nad glavom s mirom i zahvalom Draom Bogu i Majci Božjoj, u obnovljenoj crkvi. Uspjeli smo. Ostvario se naš san, koji smo još bili sanjali, iako se ostvario i postao stvarnost i java. Bili smo pijani od sreće i jedva smo se snašli u tim strelovitim promjenama kroz jedno sedam  tjedana. Euharistijski Isus će imati dostojnu stolicu gdje će stolovati sa svojim pukom dolinskim, koji će imati, za naše ondašnje prilike katedralu, svoju kuću molitve. Kad smo dovršili zvonik i ubacili vrata bio sam pozvan u vojsku, u Knin. I to treći put.

Dolinska crkva nakon dovršetka gradnje

Lijepo je biti pastir svome vjernom stadu. Bio sam to u Dolini. Poznavao sam svakog po imenu. Pa čak i po nadimku. Znao sam tko je čiji i odakle je. U svaku kuću sam dobro došao. A kad je bio crkveni god obišao sam svaku kuću i pozdravio goste. Na Spasovo u Novom Selu, a na sv. Ivu u Donjoj Dolini. Volio sam svoju župu Dolina i svoje vjernike. A vjernici su voljeli mene . . .

Naša crkva ne bi dugovjeka, ali je odigrala svoju ulogu, iako malo vremena sa mnom. Da  sam ja ostao još koju godinu crkvu bismo do kraja dovršili i na neki način pozlatili. I to kako onu zidanu, tako i živu. Imali smo vjeronaučnu dvoranu za okupljanje vjernika prije Mise, za vjeronauk i sastanke, ali i kuću pristojno uređenu. A za službu Božju lijepi i ugodni prostrani crkveni prostor. Mi smo po planu ozidali niski zid za ogradu od cigle pred crkvom, radi ljepšeg izgleda i za sjedenje. Obložili smo čeoni zid pročelje s toplim lijepim drvetom. To pročelje je trebao oslikati – ugoriti sliku Uznesenu Gospu s Anđelima Zlatko Latković grkokatolički svećenik naš banjaluanin. To bi bilo divno i veliko djelo, ali na žalost do te realizacije nije došlo.

Dok su gradnja crkve i tornja trajali oko tri mjeseca ostali su radovi išli polakše. Postupno. Najžurniji su bili prozori. Odlučili smo se za betonske s armiranim staklom. Izlio ih je jedan Ivan, koji je kasnije radio s Jozom Dubinkom na kući iz Slavonskog Mačkovca. Š teta što odmah s tim majstorom nismo počeli graditi crkvu. Najsloženiji i najteži je posao je bilo oblaganje stropa lesonitom. Posao je vodi Vlado Dubinko, kao i druge staklarske radove. Neiskustvo nas je skupo stajalo. Naime, lesonit reagira na vlagu, trebali smo ostaviti centimetar-dva prostora između svake ploče. Lesonit je radio, pa bi se ispupčio. A koliko je težak posao bio postaviti kostur za lesonit i koliko materijala . . . Ne pamtim tko je dovezao te 4 i više metara duge plohe lesonita. Još nije bilo traktora i sve su plohe rezane ručno . . .

I taj posao je bio složen i težak, ali smo uspjeli zid obložiti i ugraditi vrata u sakristiju s jedne strane i u ispovjedaonicu, ili bolje pomirionicu, s druge strane. Veliki je posao je bio žbukanje zidova crkve iznutra i izvana. A onda betonski pod, i to kosi da se bolje vidi na oltar i radi pranja crkve. Električna struja je bila sprovedena do posljednje kuće u Gornjoj Dolini, do pok. Vlade Kovačevića. Pamtim još da je trebalo nabaviti i za to 7 stupova – banderi, ukopati i žicu provesti i uvesti struju u kuću i u crkvu.

Moj je brat Zoran, nakon dolaska iz vojske postavio je oluke na krov, a ulazna vrata u crkvu opšio plehom. Prozore smo također planirali oslikat.

Ne bismo mi mogli sve to napraviti da nije bilo pomoći sa strane. Zagrebački su fratri pomogli. Moj subrat, dok smo bili studenti, Bonaventura Duda, je napisao pismo svim župnim uredima, bogoslovi su umnožili, kuvertirali i poslali na brojne adrese. Bez te pomoći ne bi išlo. (Imam taj spisak među mojim papirima u Banja Luci). Uglavnom, na polasku iz Doline nisam ostavio duga, ali ni svojih novaca ne imadoh, jer sam sve uložio u crkvu. I nije mi žao. Poslao mi je bivši župnik dolinski Nikola Tojčić (kasnije sam ga sreo u bolnici, taman pred smrt), paket kave iz Argentine. Biskupija me je oslobodila davanja milostinje propisane za razne potrebe biskupije i Crkve. Znao sam u šali zgodno kazati, da sam imao zajedničku kasu s Isusom. Oh, kako sam ponosan bio i ostao zbog toga.

Vlč. Tvrtko Tadić