Vijesti

GLOG

Crataegus oxyacantha

 

L. C. monogyna Jacq.

 

Drugi nazivi: Crveni glog; bijeli glog; glogic, bijeli trn.

 

Glog, beli trn (slov:), Weissdorn (njem:), Hawthorn (engl,), Aubepine (franc.), Biancospino (tal.), Espino albar (spanj.). 

 

Pise: dr. Zdravko DEVETAK

 

Glog je kao ljekovita biljka poznat tek od novijega vremena. U upotrebu ga uvodi homeopatska medicina oko 1920. godine, a zatim ga i službena medicina, poslije opsežnih kemijskih i farmakoloskih ispitivanja, uvodi u preventivu i terapiju bolesti srca i krvnih sudova. Neki autori (Hoffman, 1998.) smatraju da je glog najbolji srcani tonik koji je nadjen u biljnom carstvu, od kojega se mogu pripremiti vrijedni tonicki preparati za kardiovaskularni kompleks.

 

Glog je trnovit listopadni grm visine od 3 do 6 m, a ponekad poraste kao manje drvo i do 10 m. Listovi gloga su veoma raznolikog oblika, jace ili slabije razdijeljeni na režnjeve. Cvjetovi su na vrhovima kratkih grancica sakupljeni u gronju, bijeli, rjedje ružicasti, sa 20 crvenih ili bijelih prasnika. Plod je crvena, rjedje žuta, okruglasta ili malo duguljasta boba. Cvjeta u svibnju i lipnju. Crveni i bijeli glog su veoma slicni, pa ih je tesko razlikovati.

 

Crveni glog Crataegus oxyacantha L., ima listove sa 3 do 5 plitko razdijeljenih režnjeva, u cvjetnoj gronji ima 5 10 cvjetova, svaki cvijet ima 2 do 3 tucka, a u plodu se nalaze 2 do 3 sjemenke. Nalazi se na susnijim i toplijim stanistima.

 

Bijeli glog Crataegus monogyna Jacq., ima listove sa 3 do 9 duboko razdijeljenih režnjeva, u cvjetnoj gronji ima 10 do 18 cvjetova, svaki cvijet ima samo jedan tucak, a u plodu samo jednu sjemenku. Pojavljuje se na hladnijim i svježijim stanistima.

 

Crveni i bijeli glog su rasprostranjeni na cijelom nasem podrucju.

 

Od oba ova gloga upotrebljavaju se: osuseni cvijet Crataegi flos, osuseni list Crataegi folium, osuseni listovi s (vrlo kratkom grancicom) i cvijetom Crataegi flos cum folio, i osuseni plodovi Crataegi fructus. Najvise se sakupljaju listovi s cvjetovima.

 

Berba se vrsi za vrijeme cvjetanja kada je otvoreno oko polovice cvjetova, plodovi se sakupljaju u jesen, nesto prije nego sto omeksaju. Bere se samo po suhom vremenu, a susi se u sjeni na prozracnom mjestu. Plodovi se mogu susiti i u pecnici na 50 stupnjeva Celsiusa.

 

Glog sadrži vise aktivnih tvari koje djeluju ljekovito, a najvažniji su flavonoidi. Od flavonoida navodimo: hiperozid u cvijetu, plodovima i (malo) u listovima, viteksin-ramnozid u listovima, heptaoksi-flavanbiozid u listovima i plodovima, zatim glukoluteolin, saponaretin, orientin, homoorientin, kemferol, rutin, kvercetin, viteksin i drugi. Svi dijelovi sadrže cianogeni glikozid amigdalin. Cvjetovi, listovi i plodovi sadrže etanolamin, samo u cvjetovima trimetil-amin, a u plodovima etil-, dimetil-, izobutil- i izoamil-amin. U cvjetovima se javlja adenin, adenozid, gvanin, mokracna kiselina, holin acetilholin, kafeinska i klorogenska kiselina. U listovima se javlja krateguslakton, krategolna, urosolna, neotegolna, klorogenska i kafeinska kiselina. U plodovima ima vise vocnih kiselina, antocijanska boja, seceri, tanin, masno ulje i drugi sastojci. U kori (kratkih grancica) eskulin i katehinski tanini (katehin) bioloski aktivne supstance. Cvjetovi, listovi i plodovi gloga sadrže, koliko je dosada istraženo, oko 70 raznih tvari, a u pepelu 15 raznih elemenata i jos niz drugih supstanci kao etericno ulje i vitamine. Listovi i cvjetovi treba da sadrže najmanje 0,5 % flavonoida. Mnoge od navedenih supstanci su zasebno ispitivane, pa se pokazalo da pojedinacno nemaju neko posebno djelovanje, dok upotreba cijele biljke, sa svim komponentama, ima znacajno, zajednicko (sinergetsko) djelovanje na srce i krvne sudove.

 

Glog djeluje kao kardiotonik, diuretik, adstringens, hipotenziv i kao blagi sedativ.

 

Znanstvena medicina upotrebljava glog i njegove preparate kao kardiotonicko sredstvo kod funkcionalnog poremecaja rada srca, slabosti srca poslije preležanih teskih, a posebno zaraznih bolesti, zatim kod pocetnih oblika povecanog krvnog tlaka hipertonije, kod srcanih bolesnika koji pate od pojacanog ubrzanja pulsa tahikardije. Glog smanjuje uzbudjenost centralnog nervnog sistema, pokazuje tonizirajuce djelovanje na srcani misic, poboljsava krvotok u srcu i koronarnim sudova, krvnim žilama mozga i kicmene moždine. Smanjuje ubrzani i nepravilni puls – aritmiju, odstranjuje neugodno osjecanje u oblasti srca, donekle snižava krvni tlak u kombinaciji s drugim hipotenzivima i poboljsava opce stanje bolesnika. Glog i preparati od gloga upotrebljavaju se i kod infarkta miokarda, angine pektoris, bolesti koronarnih arterija, «starackog» srca i kod arterioskleroze.

 

U svim navedenim slucajevima upotrebljava se caj od gloga sam ili u raznim cajnim smjesama. Posebno je važno da preparati od gloga nisu otrovni, ne nakupljaju se u organizmu, ne postoji opasnost od kontraindikacije i navikavanja, i poslije dugog uzimanja gloga. Rezultati lijecenja glogom su potpuno zadovoljavajuci, narocito kod starijih osoba.  

 

Primjena:

 

Za pripremanje caja od gloga uzima se jedna puna žlica usitnjenih listova s cvjetovima, ili jedna puna žlica usitnjenih plodova gloga, prelije s pola litre vrele vode i poklopi. Ostavi da stoji pola sata, zatim procijedi, zasladi i popije preko dana u malim gutljajima.

 

Kod upotrebe gloga protiv srcanih bolesti preporucuje se kontrola lijecnika. Glog je vrlo dobro sredstvo za bolesnike koji su osjetljivi na lijekove na bazi srcanih glikozida digitalisa, jer glog kompenzira njihovo djelovanje.  

 

USKRSNI LJILJAN

 

Svijet umjetnosti i književnosti pun je prica i slika koje govore o ljepoti i uzvisenosti uskrsnog ljiljana. Jedno od najpoznatijih citiranih mjesta u Bibliji jest Govor na gori u kojem Krist govori svojim slusateljima: «Promotrite kako rastu poljski ljiljani: ne trude se i ne predu; a ipak ni Salomon se u svoj raskosi svojoj nije odjenuo kao jedan od njih.»

 

cesto nazivani «apostoli nade u bijelome ruhu», ljiljani su pronadjeni u Getsemanskom vrtu nakon Kristove muke. Prema tradiciji, lijepi bijeli ljiljani rastu na mjestu gdje su pale kapi Kristova znoja u zavrsnim trenucima žalosti i tjeskobe. Krscanske crkve nastavljaju s ovom tradicijom ukrasavajuci svoje oltare i križeve mnostvom uskrsnih ljiljana slaveci time uspomenu na uskrsnuce i nadu u vjecni život.

 

cisti bijeli ljiljan odavno se usko povezuje s Djevicom Marijom. Na slikama iz ranog krscanstva andjeo Gabrijel je slikan kako pruža Mariji grancicu cistih bijelih ljiljana, javljajuci da ce ona biti majka Krista djeteta. Na drugim slikama sveci se slikaju kako donose vaze pune bijelih ljiljana Mariji i Djetetu Isusu.

 

Prema legendi, kad su posjetili Marijin grob tri dana nakon njezina ukopa, u njemu nije bilo nista osim buketa velicanstvenih bijelih ljiljana. Rani pisci i umjetnici ucinili su ljiljan znakom Navijestenja i Djevicina uznesenja: ciste bijele latice oznacavaju njezino neokaljano tijelo a zlatni prasnici njezinu dusu koja sja u nebeskom svjetlu.

 

U jednom pak drugacijem znaku ženstvenosti, ljiljani su imali znacajno mjesto u raju Adama i Eve. Prema predaji, kad je Eva napustila Edenski vrt, prolila je iskrene suze kajanja, i iz tih pokajnickih suza nikli su ljiljani.