Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Author: admin

Pavle i Mara Kovačević

NIŠ TA SE NIJE PROMJENILO, OSIM Š TO SE OSTARILO

U rubrici  «Jedno pitanje, jedan odgovor» u božićnom, 7.  broju «Suze» 1997. godine smo objavili izjavu Pavla i Mare Kovačević iz Novog Sela koji žive u Trnavi:

«Najtužniji  Božić u našem životu je bio 1992. godine. Samo dva dana prije njega nas šestoro smo u «fići» morali napustiti, supruga i ja Novo Selo, a sin Zdenko sa svojom članovima obitelji obiteljski dom u Bosanskoj Gradiški.

Ovo će biti šesti Božić koji supruga, ja i moja sestra Pava božićujemo po tuđim kućama i svaki se na isti način s bolnom dočekuje.

Nedavno smo se uvjerili da je  krov naše kuće u Novom Selu srušen, a toliko smo svetih noći u toj kući dočekali. Da onima, koji su nas otjerali i razrušili naša sela, Božić išta znači do svega ovoga ne bi došlo.

Naše molitve i želje se već polako ostvaruju pa ćemo moći bar nekog Božića otići u svoje selo i na svoj rodni prag, a poslije »

Nakon devet godina smo ponovo kod obitelji  Kovačević koja se nalazi na istoj adresi u Trnavi na kućnom broju 29A. U međuvremenu je umrla Pavlova sestra Pava pa tako Pavle i Mara žive sami..

PAVLE I MARA

Osim Pavla i Mare u tom mjestu iz Dolinskog kraja živi obitelj Ante Kneževića (zamjenio kuću), Jelene Vonić sa sinom Denisom koji privremeno radio  i živi s obitelji u Italiji,  Nevenke Ćorković,  Marinka Vonić (izgradio obiteljsku kuću) i Boris Knežević (koji je kupio kuću). Prvih godina izbjeglištva ovdje su živjeli još obitelj Jelene Knežević koja je odselila u Gorice, Ive Vonić odselila u Novu Gradišku, Ilija Gubić živi u prognaničkom naselju u Kovačevcu, Anka Petrović u udomiteljskoj obitelji, a Tera Tutić je umrla.

Kao i svakog našeg  sugovornika, na početku razgovora zamolimo da nešto  kaže o sebi i svojoj obitelji.

Rođen sam, počeo je Pavle, u Novom Selu od oca Mije i majke Zorke r. Vonić  29. rujna 1928. godine.

Osim mene, koji sam bio  najmlađi član obitelji, moji roditelji su imali još tri kćerke i to: Tereziju koja se udala za Fabijana Tutića u Donju Dolinu, Janja se je udala za Antu Matijevića u Slav. Dolinu i Pava koja se nije udavala.

 

�

Š IRA OBITELJ KOVACEVIC NA OKUPU U TRNAVI

Drugi svjetski  rat

S nepunih trinaest godina, nastavio je Pavle svoju životnu priču,  sam dočekao  Drugi svjetski rat. Uoči sv. Ive, 28. kolovoza 1944. god. sam molbiliziran. Osim mene   još će biti  mobilizirani:  iz Novog Sela su se još prijavili Vlado /Ilije/ Kovačević, Damjan /Marka/ Stipančević, Vinko /Marijana/ Musić, Slavko /Mate/ Matković, Adam /Vinka/ Knežević, Ivo /Veselka/ Oršulić, Lajko /Luke/ Vidić/ i Marko /Ante/ Vonić, iz Gornje Doline Anto /Ive/ Kalizan, Anto /Alojza/ Budić dok su iz Donje Doline bili Dragan /Ferde/ Š Šokić Vladimir Marinović, Blaško /Florijana/ Kovačević, Željko  Š Šokić i Andrija  Stojaković.

Nakon  obuke  koja je trajala tri mjeseca,  raspoređeni smo  u domobranske postrojbama.  Moje sudjelovanje u ratu se sastojalo  u  čuvanju  prugi i mostova u Slavoniji. Stražarili smo u bunkerima  pored željezničke pruge sve do preokreta. Jedan od tih, onaj u Novoj Gradiški je baš ovoga ljeta srušen.

Povlačenje smo shvatili kao premještanje na druge položaje.

Uz put saznajemo što se u stvari događa i da to nije promjena položaja, nego  odlazak nekuda, a kuda, nitko  nije znao odgovor na to pitanje. Već  putom do Siska se vidjelo da je rat pri kraju. Sa svih strana se slijeva vojska u jednu kolonu  koja se je kretala  prema  zapadu.

Do Siska  nismo imali neprilika, dok smo od njega već počeli upadati u zasjede koje su pripremale grupe partizana. Napadali su manje skupine koje su se povlačile, a kada su nailazile veće kolone, poput naše u šumama su čučili pritajeni.

Išli smo uglavnom  uz Savu i Kupu i izbili  u Dugo Selo. Pred ulazak u njega napali su nas  partizanski  zrakoplovi koji su nas  mitraljezirali.

Put nas je dalje vodio u pravcu Zagreba. U njega smo došli pred pola noći. To je moglo biti između 2. i 6. svibnja 1945. godine. Kroz Zagreb smo morali  ići posred ceste, jer su nas  s prozora stambenih zgrada na nas prolijevali vrelu vodu. U Zagrebu se nismo zadržavali pa smo tako iz njega izišli pred zoru. Tada nam je podijeljeno nešto konzervi i cibaka.

Odatle krećemo prema Mariboru. Već do tu smo se pogubili sa svojima iz postrojbe. Među nas se je umiješali civili i pripadnici drugih postrojbi. Prema procjeni bilo  nas je više od 100.000.

Kada smo ušli u Sloveniju, na temelju zapovjedi, koja se je poštivala, nas osamdesetak je upućeno  da se rasporedimo o okolnim brdima kako bismo štitili kolonu. Dodijeljeno nam je i dodatno streljivo.

Nedugo iza toga je došlo do vatrenog sukoba između nas i partizana na koje smo naišli.

Ovdje se više nisu mogle slušati zapovjedi nego su se poduzimale radnje kako se je  pretpostavljalo da je najbolje. Prije zore smo se izvukli iz njihovog  obruča , nakon čega će  nas zasuli minobacačkim projektilima.

Kod Maribora nismo mogli prijeći most od partizana, koji su oni držali,  pa smo bili primorani vratiti se natrag, a potom put nastavili prema Jesenicama. Kod  Maribora  prema nekim kazivanjima bilo nas je skoro milijun  što  vojnika što civila. Tu sam od nekoga čuo da je među civilima i moj otac Mijo Kovačević. Iako sam od Mate Musića, brata Ante koji je bio časnih, dobio konja s kojim sam obilazio i vojnike i civile, nisam ga mogao naći. I  neki  civili iz dolinskih sela uputili su se za vojskom prilikom povlačenja bojeći se partizanske osvete. Poslije ću saznati da je s mojim ocem Mijom bio  i Anto Vonić Tutor, Ilija Budić Kolar, Vinko Vidić i njegov sin Pavle

Namjeravali smo se uputiti u Italiju, ali su nas usmjerili u pravcu Bleiburga.

Preko Triglava došli smo  na Bleiburško polje.

Idući preko Triglava prepoznao sam po glasu Peju Vidić, a poslije će nam se pridrušiti jo neki Dolinici: Janko i Lajko Vidić, Damjan Stipančević i Anto Musić.

Partizani su već bili raspoređeni  po brdima oko polja. Nas je spasilo što smo išli  uz Dravu.  Uz nju smo i prenoćili, a u tijeku noći smo čuli strahovito pucanje. Čim je svanulo, vratili smo se nazad da vidimo što je to noćas tako pucalo. Saznajemo da su Englezi dopustili partizanima da uđu i u Austriju. Tu noć su pucali i jedni i drugi. Englezi su pucali po narodu i iz tenkova, dok su partizani držali  odstupnicu.  Na tisuće i tisuće je bilo mrtvih tijela u različitim odorama. Taj strašni prizor smo gledali s brda, a pojedinosti smo mogli vidjeti i uz pomoć dalekozora koji je imao Mato Musić kao časnik. Za ovaj zločin  su odgovorniji Englezi nego partizani.

Pred zoru je izdana zapovijed da se ide dalje. Kuda? Pejo, Damjan i ja smo prespavali tu zapovijed za   pokret, pa smo put nastavili  kada je svanulo slijedeći tragove kuda je prošla vojska.

Naišli smo na njivu na kojoj je tek posijani krumpir. Rukama smo ga  povadili iz rahle zemlje. Tu  susreli trojica SSS-ovaca koji su imali makarona pa smo napravili jelo od krumpira i tjestenine.

Nakon jela mi smo nastavili put, oni nam ne htjedoše reći da  je ispred nas partizanska zasjeda, čak je bila  postavljena i puškostrojnica. Naime, njih trojica  su njih zamijetili i vratili se natrag i tu se sastali s nama. Kada smo im kazali da krenu s nama oni su svoj ostanak obrazložili da čekaju nekoga iz svoje postrojbe, a u stvari, čekali su da vide što će se s nama dogoditi.

Ta partizanska jedinica, koja je bila iz Srbije,  nije na nas pucala. Pitali smo ih kuda je otišla Hrvatska vojska. Pokazali su nam put. Krenuli smo tim pravcem okrenuvši im leđa. Očekivali smo da će pucati po nama.

Iza njih nailazimo  drugu partizansku jedinicu koja je tu bila na «raskužavanju». Taj izraz smo koristili za kupanje, pranje rublja i čišćenje od uši.  Bilo ih je oko 200.  Njezin zapovjednik nam se predstavio kao  da je iz Turjaka, a mi njemu da smo iz Bok Jankovca. Oni su zauzeli te položaje nakon što  je prošla naša vojska, a mi smo naišli.

Saznajemo da je  Maks Luburić , prilikom prolaska kroz Celje s oko  150.000 vojnika, kada je vidio uperene puške  rekao: Ako bude išta falilo išata samo mome jednom vojniku, spalit ću cijeli grad.

Na oko 6 km pred Klagenfurtom sustižemo kolonu u kojoj je bilo oko 1000 osoba.  Ovdje dobivamo  prvi puta zapovijed da se predamo. U ime nas je pregovarao jedan domobranski satnik.

Nije nam ništa drugo preostalo nego da se doista predamo. Puške, odjela i oznake smo odložili  na hrpe.

Nedaleko su bile neke barake iz kojih su na nas mahali Dolinci i to Fabijan Vonić, Filip Vidić i Mirko Valentić.

Nakon što nam je istekao rok za predaju, vraćeni smo u Klagenfurt na željezničku postaju. Tu su nas partizani primili od Engleza. Strpali su nas u stočne vagone kolikogod je moglo stati. Bilo je čak  i mrtvih. Vozili su nas u pravcu Kranja. Po dolasku u Kranj, ispustili su nas iz vagona i  zatvorili u neku vrstu logora. Časnike i dočasnike su odvojili od nas. Š to je s njima bilo, bez obzira koliko sam nastojao, nisam mogao  ništa saznati.

OVAKO IZGLEDA IMANJE U NOVOM SELU

Sutradan smo pješice upućeni u Ljubljanu. Put, dug  50 60 km  je trajao  bez većih zaustavljanja. Po dolasku u  Ljubljani su nas strpali u logor samo se ovaj razlikovao od prethodnog jer u njemu nije bilo što jesti . Tu nas je bilo po prilici  30.000.

Sedam dana nismo ništa okusili od hrane.  Doživio sam da od gladi nisam ništa vidio ispred sebe. Tek nakon sedam dana smo dobili neke kuhane trave.

Osim nas trojice u tom logoru ćemo sresti  devet Dolinaca:  Mirka Vonića Jolinog, Luku Lagundžiju,  Marka i Iliju Kovačevića Lovrinove, Stipu Konjetića, Iliju Stipančevića – Malog kneza, Ivu Jakova Musića,  Pavla Luke Kovačevića  i  Florijana Kneževića te iz Bok Jankovca  zvani Matanović koji će poslije biti ubijen u Pivarama kod Donjeg Varoša.

Od Ljubljane do Zagreba smo došli vlakom. Nekoliko kilometara kod Zidanog Mosta smo morali ići pješice jer je pruga bila oštećena.

Kompozicija se je zaustavila na zapadnom kolodvoru u Zagrebu. Dok smo prolazili kroz Zagreb, jedni su nam bacali kruh a drugi kamenje. Na svoje sam uši čuo kako nam žene psuju ustašku majku.

U dijelu grada, oko Trešnjevke časne sestre su nam organizirale doček s hranom, ali partizani nam nisu dali da jedemo. No, glad nema očiju. Vidio sam kako je partizan pucao u pogaču koja se je  kotrljala a gladni  narod pružao ruke  i trčao za njom.

Nedaleko odatle kod nekih barak su nas zaustavili. Tu smo ostali oko tjedan dana. Tjerali su nas da radimo  na rasčićavanju nekih ruševina. Nedaleko od nas u žici su bili trapovi zemunice u kojima su bili zarobljeni četnici.

Otjerali su nas u Jankomir gdje smo ostali nekoliko dana, a odatle ćemo pješice do Prečkog. Stipo Čegrlj, Vlado (Marijna)  Kovačević i Ilija (Vinka) Knežević su ostali u Jankomiru.

Postrojili su nas slijedećim redoslijedom: Prvo su išli zarobljeni Nijemci, zatim Hrvatska vojska (ustaše i domobrani), četnici (njih 20 30) i «časna»  radna jedinica.

Bilo je to pri kraju svibnja. Nas, zarobljenike već su počeli tući, a neke i ubijati.

U toj koloni nas je bilo  oko 5.000. U Prečkom je prekinuta kolona, a u nju su upadali civili koji su nas batinama nemilosrdno udarali. Ponovo smo vraćeni u grad Zagreb u barake.  Tu su bili i  zarobljenici  domobranske časničke škole, njih  sedamdesetak.

I tako je prolazio dan za danom. Jednoga dana nam rekoše da nećemo ići raditi nego ćemo ići na jednu poljanu. I došli smo. Počela je prozivka. Prozvalo nas je između 180 i 200. Među prozvanima bijaše i oni iz časničke škole.

Poveli su nas  izvan grada. Sunce je otpočivalo. Nakon od prilike sedam kilometara  zapovjeđeno nam je da sjednemo. Stalno nas je pratio jedan čovjek na biciklu koji je sa sobom nosio oveći bunt žice.

Zbog čega su nas tu doveli i zašto smo vidjeli čovjeka s buntom žice? Znamo da je žica služila za vezanje  zarobljenika za zarobljenika prilikom strijeljanja Donijeli smo odluku: Ako nas počnu vezati, nasrnut ćemo na njih pokušati oteti oružje i tko ostane živ pobjeći.

Sva sreća, do toga nije došlo. Ponovo su nas doveli u Prečko u logor. Doveli su nas  u dio gdje su bile barake, ali u njih nećemo moći ući jer još nisu bile «raskužene». Tu nam je priopćeno da više nismo zarobljenici nego vojnici i da nas više neće čuvati straža. Počeli smo dobivati hranu i cigarete a  uslijedila je  i obuka. Nakon ručka nam je dozvoljeno  i spavanje, mogli smo se kupati a obvezno smo imali političku nastavu. S druge  strane  žice zamijetio sam Ivu Kneževića iz Novog Sela koji je odveden u Karlovac, a potom ponovo vraćen u Prečko.

On mi je dobacio da ćemo, i mi, kao i on ići na «crnu stolicu» – na sud na kojem je i on bio. Mislili smo da «lupeta» od svega što je proživio kao i mi sami, ali

Poslije ćemo saznati da je odatle otjeran negdje  kod  Prilepa u zarobljeništvo.

Š estog  ili sedmog  lipnja te 1945. godine, doista smo krenuli u Karlovac. Ukrcali su nas u vagone, a  tijekom cijelog puta nas je pratila kiša. Po dolasku u Karlovac su nas smjestili u barake, a obrok se sastojao  od nekakve crne kave bez kruha. Ono što sam ja osjetio nakon sedmodnevnog gladovanja, sada su to i drugi  zajedno sa mnom doživjeli   da od gladi  dobro ne vide, naročito kada se gleda u visini čovjeka.  Izvan žice su mogli  razlikovati prolaznici . Ako nose  dugačke  suknje onda su žene, i obrnuto.

Obuka zanimanje koje smo u Prečkom obavljali, sada je prekinuta. Ležali smo po podu na bluzama, jer druge prostirke nije bilo. Povremeno su dolazili stražari i odvodili po dvojicu trojicu i uglavnom ih vraćali u iste barake, ali se znalo dogoditi da se svi i ne vrate.

Ono što mi je «prorekao» Ivo Knežević za nekoliko dana nas je sustiglo. Počelo je suđenje. Doista je bila crna stolica i crni stol (astal).

U svakom kutu  «crne  sobe» je stajao po jedan stražar. Nama je sudio tročlani «sud» koji nas je upozoravao da govorimo istinu, jer oni ispred sebe imaju «sve podatke o nama».

Mene su odveli sa još dvojicom. Jedan se od nas nije vratio u baraku.

Ja sam se «izvukao» govoreći da sam bio u vojarni Mijo Babić – Vitez u Zagrebu i da iz nje nisam nikuda morao ići. Varka je uspjela.

Na kraju toga «suđenja» priopćeno nam je da ćemo mi, koji smo ostali živi  ići u Srbiju. Nismo dugo trebali čekati na polazak. Jednog dana su nas » postrojili» i izvršili prozivku a potom nam  dali po 4 pločice cibaka i jedan gulaš za 4 dana, i  strpali  nas u stočne vagone.   Rečeno nam je: Tako gdje vlak stane i čujete da opali pištolj, slobodno idite u selo i tražite hrane.

Zaustavljali smo se na pojedinim stanicama ali češće na mjestima gdje u blizini nema nikakve kuće.

S nestrpljenjem smo čekali  stanicu u Okučanima i Novoj Gradiški. I dočekali smo. U Okučanima, na željezničkoj postaji je jedan Musliman  prodavao trešnje. Čini mi se da je tu bio po zadatku, a to sam zaključio po tome što mi je prišapnuo, dok sam kupovao od njega trešnje, da iz vlaka ne bježimo kući, predpostavljajući da u vagonima ima nas iz okolnih mjesta. Upozorio nas  je da će svatko onaj tko pokuša pobjeći iz vagona  biti ubijen, jer se to dogodilo i s njegovim brata. Ta  upozorba mi je dobro došla, jer  je nas  nekoliko namjeravalo  u Vrbovi izići iz vlaka i pobjeći. Vlak se je i u Vrbovi zaustavio. Jedna žena, koja je  vjerojatno bila partizanska špijunka će nam kazati da idemo u križar umjesto u Srbiju.

Nakon četiri do pet  dana vožnje stigli smo u Beograd. Otjerali su nas na Kalemegdan gdje smo se okupali. Tu  je konstatirano da nas na putu od Karlovca do Beograda nedostaje j između 160 i 170. Naime, iz Karlovca nas su krenula 2 zarobljena bataljuna tj. bojne i to treća u kojoj sam ja bio i četvrta. U te dvije bojne nas je moglo biti između 700 i 800 vojnika.

 

KUCA U TRNAVI U KOJOJ ZIVE OD 1955.g.

Drugi bataljun je otpremljen u Valjevo a  treći  u Požarevac.

Po dolasku na odrediše imali smo redovitu hranu i kupanje. Imenovali su nas:  Radni bataljun vojvođanske  51. divizije. Tu smo ostali oko mjesec dana  obavljajući različite poslove: čistili oružje, na Crnom vrhu sjekli drva i dovozili za diviziju, u  Žagubic i palili kreč

Svojima, u Novo Selo sam se prvi puta javio iz Karlovca na sv. Antu. Tada sam im napisao da ne znamo koliko ćemo ovdje dugo ostati i kuda ćemo dalje. Drugi puta sam se javio iz Žagubice i poslao im  tadašnju adresu. Dobio sam  pismo i u njemu  100 dinara.

U Srbiji sam ostao do 26. studenog 1945. godine i s otpusnim pismom uputio se doma. Tog dana  je otpušteno cijeli moj bataljun.

Kada sam došao doma saznat ću što je bilo s mojim ocem. Jedino sam čuo da je bio na križnom putu, a da li je ostao živ, doznao sam iz pisma kojeg sam primio.

Pred Mariborom njemu  je pukao čir. Mislili su da je mrtav, jer mu je krv išla i na nos i na usta.  Ilija Budić Kolar ga  je stavio u zaprežna kola, a  iz  njegovih hlača, za uspomenu, izvadio kaiš. Seljaci su ga  primjetili i prijavili medicinskom osoblju koji su ga odvezli u  bolnicu. U bolnici je operiran, pa i nakon njegovog oporavka, časne sestre su ga zadržale u bolnici «dok se ne vidi što će biti». A što je bilo, dobro nam je poznato.

Tako završava moj križni put 1945. godine i nisam ni u snu mogao pomisliti da ću se on ponoviti, ali ovoga puta na njega je krenula cijela obitelj.

Po dolasku doma prijavio sam se nadležnim vlastima u Mjesni narodni odbor koji je bio smješten u Novom selu u  Vonića dućan. Predstavnici vlasti su bili Pavle Vonić i Nenad Plotan.

I ovdje sam bio na radnoj obvezi. Radio sam  po danu na pravljenju i održavanju mostava, nasipanju puteva, kopanju različitih kanala   a po noći spavao po tuđim štalam, jer  mi je prijetila opasnost  da budem ubijen –  i sve tako do 1948. godine kada ponovo odlazim u Srbiju ovoga puta na odslluženje vojnog roka u Aleksinac.  Odslužio sam   pune dvije godine, redovitog vojnog roka i još dva mjeseca produžetka. Doma sam došao pred Božić 1950. godine.

Pedeset i jedna godina u bračnoj  luci

Početkom pedesetih godina, ponovo ste u Karlovcu, u kojem ste bili 1945. godine na suđenju. Š to Vas je ponovo dovelo u njega?

Po dolasku iz vojske, nakon određenog vremena uposlio sam se u Građevinsko poduzeće «Viadukt» u Zagrebu. Radili smo u različitim mjestima.

Kada sam bio na terenu u okolici Karlovca, upoznat ću Maru Petrčić , svoju buduću suprugu.

Vjenčali smo se 13. veljače 1955. godine u Novogradskoj crkvi kod Duge Rese.

Sin Zdenko nam  se rodio potkraj 1955. godine. Osnovnu školu je pohađao Novom Selu i Lamincima , a Srednju  u Bosanskoj Gradiški.

Nakon okončanja škole i vojske uposlio se je u Tvornici alastnih strojeva «Jelšingradu» i nastanio u Bosanskoj Gradiški. Oženio  se Pavkom-Zlatom Ćorković iz Donje Doline. Uz roditeljsku, novčanu i drugu potporu  u Bosanskoj Gradiški  su izgradili  obiteljsku kuću  koju su morali napustiti pod prisilom i  zamijeniti je s onom  u Rijeci u kojoj i danas žive.

Imaju dvoje djece, Ivanu i Igora Sin Igor je uposlen u  brodogradilištu «3. maj», a  Ivana se je   udala za Iliju Š alića i imaju  sina Luku.  Svi žive u Rijeci.

Naša kćerka Barica se je rodila  1961. godine i udala se   za Emila Oršulić u Zenicu. Imaju dvije kćerke Helenu i Blanku. Zenicu  su u tijeku rata morali napustiti i otići u Njemačku u izbjeglištvo. Njen suprug, na žalost, je umro a ona je s djecom  ostala u Njemačkoj. Helena  se je udala za Darka Lukić  i imaju sina Martina.

Život u Austriji 

Pod kraj šezdesetih godina otvorile su se granice pa se je moglo na privremeni rad u inozemstvo. Među tim radnicima koji su s tugom ostavljali rodne domova i krenuli «trbuhom za kruhom» bili ste i Vi.

U Austriju sam otišao 25. ožujka 1969. godine zajedno s bratićem Filipom Piljom Kovačević na temelju garantnih pisama koje smo  iz Austrije dobili.  Na privremenom  rad u Austriju sam ostao  12 godina radeći kao pomoćni radnik u bravarskoj radioni.

Baš, kada sam ostvario mirovinu i trebao uživati plodove svoga mukotrpnog rada živeći u rodnom selu  za   kojim  sam čeznuo, dogodili su se nemili događaji.

Križni put  se ponovio

Već smo na početku spomenuli Vaš odlazak iz Novoga Sela pred Božić 1992. godine. Molimo Vas da nam o tome kažete još nešto.

Rat u Hrvatskoj,  ostavio je velikog traga i na našu Dolinu. Sa zebnjom u srcu smo

pratili  ratne događaje u cijeloj Hrvatskoj a naročito one na novogradiškom bojištu, jer je dosta naše rodbine na tim prostorima. I dočekali smo tužnu vijest: 30. prosinca 1991. godine je poginuo Mato Kovačević u Trnavi   moga bratića sin.

Nedugo iza te nevolje koja je zadesila  Hrvatsku, ista će zadesiti i Bosnu i Hercegovinu.

Kada je početkom rujna 1992. godine  počelo  prognanstvo za nesrpski puk na području općine Bosanska Gradiška, u Novu Gradišku, putom konvoja smo poslali moju sestru Pavu.

Vidjelo se da ostanka nema, ali se čekala:  još malo, pa još malo

Sin Zdenko je imao auto «fiću» u kojem je dan prije , dovezao mene i suprugu svojoj kući u  Bosansku Gradišku. Sutradan, kao što  je već rečeno 22. prosinca, nakon što su ishođene «sve potrebite» dokumente nas šestero: Zdenko, njegova supruga i dvoje djece te ja i supruga smo se uputili u Hrvatsku s nešto odjeće koja je bila u prikolici koju je vukao «fićo»..

 

PAVLE I MARA SA SINOM ZDENKOM I KCERKOM BARICOM

Budući da se tih dana nije moglo ući u slobodni dio Hrvatske kod  Dragalića, uputili smo se u drugom pravcu, prema Novskoj.

Od Novske smo put nastavili u pravcu Karlovca kod supruginog brata. Tamo smo stigli oko 3 sata poslije pola noći.

Sutradan će Zdenko sa svojim ukućanima otići u Rijeku, jer je imao ugovor o zamjeni kuće, one u Bosanskoj Gradiški za nedovršenu kuću u Rijeci. Budući da se je u to vrijeme gledalo «glavi mjesta», bez obzira što se  Ugovorom o zamjeni nije dobilo ono što je obećano s njihove strane prilikom potpisivanja, moralo se je prihvatiti to što su zatekli.

Mi smo k njima došli uoči Nove godine.

Čim je Zdenko ishodio putovnicu otišao je u Italiju gdje se je uposlio zahvaljujući Novoselcima  koje je rat tamo i zatekao.

Zajedničkim radom i ulaganjem kuća je stavljena pod krov pa smo u njoj ostali živjeti supruga i ja do 29. kolovoza 1995. godine. Tada smo, nakon  Vojno-redarstvene akcije «Bljesak»  kada je oslobođen taj dio Slavonije došli u Trnavu, na pola puta između Nove Gradiške i Okučana i na temelju Rješenja općine Gornji Bogićevci dobili na korištenje kuću u kojoj i danas živimo.

Državni tajnik  Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka, Uprave za prognanike, povratnike i izbjeglice je obećao  da će početkom iduće godine, nakon što nam se vrate potpisani ugovori o najmu stambenog prostora,  pristupiti izdavanju Rješenja o otplati istih. Kako stvari stoje, na to će se još dugo trebati pričekati.

Supruga i ja živimo od moje mirovine s kojom smo zadovoljni, a hvala Bogu i zdravlje nas služi unatoč godinama koje su ostale iza nas.

O povratku u Novo Selo sada više i ne razmišljamo. Da su se uvjeti za povratak stvorili bar 1996. godine, dok je još rekao bih ognjište bilo toplo, drugačije bih razmišljao. 

Prije rastanka, što biste nam još imali reći?  

Svako nastojanje glede povratka pozdravljam, iako je za župu Dolina na njega, na žalost, stavljena točka.

Veseli me susret sa svakim Dolincem, a njih možeš sresti na svakom koraku u Novoj Gradiški i na relaciji od nje do Okučana.

Suzi dolinskoj, koju rado čitam od prvoga broja  i šaljem je na  različite adrese, a koja je ove godine obilježila deset godina svoga postojanja želim još mnogo brojeva, a Uredničkom vijeću  uspješan rad.

Svim Dolincima, čestit Božić i uspješnu Novu 2007. godinu želi

Pavle i Mara

Priredio Mican

 

(više…)

vlč. Stjepan Bakarić

SVJEDOK TEŠ KOG VREMENA ŽUPE MAČKOVAC

S grupom hodočasnika pješaka prošle, 2005. godine hodočastio sam Gospi od Suza u Pleternicu iz Okučana. Jedna od križnih postaja na tom našem šezdesetak kilometara dugom putu je bila i župna crkva sv. Jurja u Vrbovi. Upravo smo stigli u nju za vrijeme služenja sv. Mise. Pred okupljenim vjernicima župnik nas je srdačno pozdravio, a nakon svete mise smo ostali u duljem razgovoru. Tada saznajem da vlč. Stjepan Bakarić ima dodirnih točaka sa župom Dolina kod Bosanske Gradiške. Iznenađen od radosti, tim više što vlč. Stjepana već dulje vrijeme poznajem, rekoh mu: u jednom od narednih brojeva «suze» bit ćete naš sugovornik. Prihvatio je i evo, razgovor počinje  

SUZA DOLINSKA. VELEČASNI GOSPODINE STJEPANE, MOLIMO VAS DA NAM SE NA POČETKU NAŠ EG RAZGOVORA PREDSTAVITE I ZA NAŠ E ČITATELJE NEŠ TO VIŠ E KAŽETE O SEBI ( Kada i gdje ste rođeni, o školovanju, Vaš put ka svećeničkom zvanju, o župama gdje ste obnašali dužnost Upravitelja župe )

Vlč. STJEPAN: Rođen sam 26. studenog 1949.god. u Vrbovi od oca Nikole i majke Anke r. Lasović. Osnovnu školu započeo sam u Vrbovi, te smo nakon prvog razreda osnovne škole preselili u Batrinu. Otišavši iz Vrbove ponio sam sa sobom najranije uspomene djetinjstva, koji sam se živo sjećao i čuvao ih kao dragu uspomenu na ljude i prostore prvih koraka u životu. Tu vidim i veliku ulogu Suze Dolinske kao čuvarice ne samo prošlosti, korijena, već vrijednosti ljudi i prostora koji su činili i danas čine te korijene plemenitim, vrijednim. Osnovnu školu završio sam u Novoj Kapeli 1964. god. Te sam se iste godine upisao u Dječačko sjemenište u Zagrebu. Bilo je to vrijeme učenja, druženja, mladenačkih previranja, traženja i potvrđivanja ispravnosti izabranog puta, što me odvelo na put svećeništva kojim još uvijek idem

Zaređen sam za svećenika 29.06.1975.god. po rukama našeg, tada nadbiskupa, blagopokojnog kardinala F. Kuharića. Prve svećeničke korake napravio sam u župi sv. Marka Križevčanina na Trešnjevci. 1976.god. nadbiskup me šalje u Mačkovac za župnika, gdje sam ostao 16 godina do 1992. godine u kolovozu odlazim u Zagreb raditi na Duhovni stol u arhiv. Na osobnu zamolbu 1994. god. Odlazim u Požegu gdje sam primio uprvu zgrade Kolegije koja je vraćena Crkvi. Uz upravljanje zgradom bio sam vjeroučitelj u gimnaziji i pomagao u župi sv. Terezije 1998. god. Zamolio sam biskupa i on mi je želju ispunio da me imenuje župnikom u rodnoj mi Vrbovi.

SUZA DOLINSKA: JEDAN STE OD ONIH SVEĆENNIKA KOJI SU POSJEĆIVALI ŽUPU DOLINA A NA SV. ILIJU 1991. GODINE PREDVODILI MISNO SLAVLJE I PROPOVJEDALI. KAKO VAM SE JE DOJMILA DOLINA I DOLINCI.

Vlč. STJEPAN: 1976. god. dolazim u Mačkovac za upravitelja župe. Ubrzo sam upoznao svećenike u susjednim župama: u Dolini vlč. Iliju Matanović i u Bos. Gradiški vlč. Tomislava Matković.

Prvi susret i prvi dojmovi bili su u listopadu kad sam došao posjetiti vlč. Iliju. U župnoj kući susreo sam grupu mladih koja me ugodno iznenadila svojom otvorenošću i nenamještenom srdačnošću. Tokom vremena često sam susretao Dolince, bilo u jednoj ili drugoj Dolini, jer ima dosta prijateljskih i rodbinskih veza, ti su susreti uvijek bili prožeti dobrohotnošću i srdačnošću. Iz tih se susreta moglo vidjeti kako poštuju ne samo svoga svećenika ,već samoga koga susreću. Osim vlč. Ilije rado se sjećam vlč. Ratka Grgića, koji je  bio tako jednostavan a tako vedar

SUZA DOLINSKA:  U TO VRIJEME, KADA STE VI BILI ŽUPNIK U MAČKOVCU, U DOLINI JE BIO ŽUPNIK MSGR. KAZIMIR VIŠ ATICKI. ON JE PRIJE DVIJE GODINE OKRUTNO UBIJEN U BOSANSKOJ GRADIŠ KI. MOLIMO VAS DA NAM O MUČENIKU SVOGA ZVANJA I POSLANJA I PRELATA, IZNESETE SVOJE USPOMENE NA TOGA DRAGOG SVEĆENIKA.

Vlč. STJEPAN:  Posebno su bili dojmljivi susreti s vlč. Kazimirom. Tih je susreta, na žalost, bilo malo, jer smo kratko vrijeme bili susjedi. Svaki taj susret bio je obogaćenje jer je vlč. Kazimir zračio jednom duhovnom smirenošću, duboko proživljenom mjerom, tako da je svaka riječ, gesta, izražavala, zahvaćenost Kristom, koja se na sugovornika prenosila ne ostavljajući ga na površnosti susreta, već ga je poticala na dublje promišljanje i spoznaju Onoga u kojemu se taj susret događa. Imao sam sreću, milosni dar, susresti osobu zahvaćenu Kristom, koja je u blagošću i smirenošću svoje duhovno bogatstvo, ozračje življenje vjere prenosila, širila oko sebe. Plijenio je svojom jednostavnošću, poniznošću, sav predan u službi Kristu i čovjeku. Bio je dar Neba Crkvi i čovjeku. Kad sam čuo za njegov strašni zemaljski završetak pomislio sam kako je nasilno uklonjen pravednik, čovjek svjedok dobrote i ljubavi.

SUZA DOLINSKA: DOMOVINSKI RAT VAS JE ZATEKAO NA MJESTU ŽUPNIKA U ŽUPI SLAVONSKI MAČKOVAC I OČEVIDCA SUSTAVNOG RUŠ ENJA MAČKOVLJANSKE  CRKVE I TOPOVSKIM PROJEKTILIMA S BOSANSKE STRANE, IZ BOSANSKOG MAČKOVCA.

IAKO ZNAMO DA SE TOGA VREMENA NE VOLITE SJEĆATI, ZA LJUBAV ISTINE, MOLIMO VAS DA OPIŠ ETE TO DRAMATIČNO VREMENSKO RAZDOBLJE, NAROČITO KAKO STE GA VI PROŽIVLJAVALI I VJERNICI TIH POSAVSKIH SELA KOJIMA STE VI BILI ŽUPNIK.

Vlč.. STJEPAN: 11. srpnja klečanje je u Mačkovcu. Toga dana oko 13 sati, svećenici su na ručku u župnom stanu, vjernici po rasporedu obavljaju pobožnost klanja. Dolazi mi čovjek iz Bos. Mačkovca Petar Kičić (Koji se prevezao čamcem preko Save) sav preplašen i govori: velečasni, vojska je stigla na Savu i počeli su vas osmatrati. Ono što smo slutili i čega sam se bojao počela je biti stvarnost. Vidjeli smo vojnike kako su se raspoređivali po i ispod nasipa. Nasuprot crkve ukopao se puškomitraljezac. Sve je mirno, ali napeto cijelo ljeto. Noći se iz preka čuje vika, kamioni i povremena pucnjava. Ratne operacije u kolovozu oko Stare Gradiške neposredno utječu na psihozu u župi psihoza straha i neizvjesnosti sve je prisutnija. Upozoravao sam, kako će se ono što se događa oko Stare Gradiške, borbe na Strugu, početi događati i kod nas. Svaku smo večer molili za mir posebno krunicu mira. Nesmetano smo se okupljali na večernju molitvu i sv. misu. 15. rujna kad sam se vratio s klečanja u Vrbju, oko 15 sati, u Mačkovcu bol i zaprepaštenje: pala je prva žrtva iz župe: Željko Adžić poginuo od minobacačke granate u Vrbovljanima. 17. rujna imao sam sprovod sa mnom je bilo na sprovodu 30 osoba. Posebno me zaboljelo što nitko, ama baš nitko niti jedan predstavnik policije, vojske, HDZ-a nije bio prisutan da oda počast žrtvi, heroju Bio je jedan prijatelj, mladić, vojnik To je dan kad su zadnji puta zvonila mačkovljanska zvona. Na sprovodnu misu nitko nije došao. Oko 17 sati ispaljene su prve minobacačke granate na Mačkovac iz Laminaca. Od te večeri Mačkovac je svakodnevno na udaru. Mačkovljani i Savski Bok i Visoka Greda povlače se u šumu i Sičice. To je početak privremenog egzodusa. Ja sam otišao u Vrbje kako bih bio što bliže župljanima. U Sičicama sam za njih organizirao svaki dan sv. misu. Crkva nam je bila mjesto okupljanja, molitve, utjehe i nade da će sve proći. Dolina je još uvijek u to vrijeme pošteđena zato sam par nedjelja odlazio tamo imati sv. misu. 20. rujna u 22 sata izišao je tenk na nasip i razorio toranj crkve i pročelje, razorio je i par kuća u selu. To je bila čestitka Mačkovljanima za zaštitnika župe. Slavili smo sv. Mateja u Sičicama u suzama. Dolina je bila mirna sve do 17. listopada. I njima su četnici čestitali sv. Luku iza podneva nadletio je avion raketirao i mitraljirao selo. Srušen je i njihov toranj. Iz mitraljeskih metaka na dvorištu je presječena Mara Stivić (Maconjina). Dolinci su također pošli u egzodus Sičice, Vrbje, Bodovaljci Ta su sela pružila većem dijelu župljana utočište mojim župljanima. Bio sam u to vrijeme župnik svoje župe na području župe Vrbje.

Spomenuo bih još jedan tragičan događaj koji se zbio na Krista Kralja Četnici su upali u Mačkovac forsirajući Savu između Savskog Boka i Mačkovca, kod groblja, upali su u Mačkovac. Ubili su tri civila i jedna je žena poslije umrla od posljedica toga upada, jednog su mladića odveli kad su se pred večer povukli preko Save Župljani su povremeno obilazili svoje kuće tijekom zime, a s proljećem počeli su se više vraćati i ostajati u kućama pripremajući se za stalni povratak.

Organiziramo i sv. mise u mjesnoj školi . Život se počinje koliko toliko vraćati i normalizirati

(Ovo su kraći izvadci iz dnevnika koji sam vodio znajući da sjećanja blijede).

SUZA DOLINSKA: ŽUPNU CRKVU VRBOVA STE U POVODU JUBILARNE GODINE RENOVIRALI IZNUTRA, POSLIJE I IZ VANA PA GLEDE UREĐENOSTI SLOVI MEĐU LJEPŠ IM CRKVAMA U TOM DIJELU SLAVONIJE. RECITE NAM I O TOME NEŠ TA.

Vlč. STJEPAN: Ugodno je čuti svaku pohvalu, a svećeniku posebno, kad čuje kako je crkva lijepo uređena. Kad sam 1998. god. Došao u župu osjetila se potreba za ponovno uređenje crkve. Bližila se dvjestogodišnjica crkve (građena 1802.god./ i želio sam ne samo dostojno obilježiti taj jubilej .On mi je poslužio kao poticaj za duhovni angažman župljana da dožive crkvu kao svoju ali još više da se kroz obnovu crkve dožive oni kao živa Kristova Crkva u kojoj je svaki od župljana jedan kamen uzidan u tu Crkvu kojoj je Krist zaglavni kamen. Nisam siguran, ali mi se danas čini, da je ipak taj duhovni element izgradnje vidljiv i na našoj crkvi. Moram ipak istaći kako sam rođeni Vrbovac te je i ta dimenzija imala utjecaja na moj osobni angažman u tom dijelu obnove, što župljani nisu zanemarili već su me svesrdno u svemu pratili kako bismo svi osjetili da je ovo Kuća Božja, ovo su vrata nebeska (Post. 28,17)  što smo i napisali na trijumfalnom luku iznad svetišta.

GLAVNI OLTAR U VROVACKOJ CRKVI

SUZA DOLINSKA: U 19. BROJU «SUZE DOLINSKE» SMO DONIJELI VAŠ  ČLANAK O GOSPINOM SVETIŠ TU POD NASLOVOM «GOSPINO POLJE BILI BRIG». CRKVICA NA GOSPINOM POLJU ME NEOPISIVO PODSJEĆA NA NOVU CRKVU U MOJOJ RODNOJ ŽUPI DOLINA. RECITE NAM, KAO ČUVAR TOG GOSPINOG SVETIŠ TA, NEKOLIKO REČENICA O SVETIŠ TU

Vlč. STJEPAN:  Već sam prije za vaš list pisao o Gospinom polju. Samo bih podsjetio kako je to svetište jedno od najstarijih u Slavoniji. Prvi spomen seže u davnu 1334. godinu kad se spominje kao crkva Majke Božje u Dubovcu. Od tog prvog spomena do danas ovim prostorima prohujali su mnogi ratni i poratni vihori – od Turaka do suvremenih barbara. Ono što je konstanta za to svetište je vjernički odnos prema njemu, ono što bi naši teolozi rekli  sensus fidelis koji ne mogu zatrti nikakve primijene ni mijene. Za vjernike ovoga kraja to  mjesto gdje se susreću i ljube nebo i zemlja, mjesto gdje majka uvijek u prozoru drži upaljenu svijeću, da zemaljski putnik, koji traži put kući Očevoj zna kamo mu je ići, da onaj koji je opterećen i umoran zna gdje će naći odmora, da onaj koji je tužan zna gdje će naći utjehu Jedan od velikih problema za to svetište je prilazni put, posebno kad se provali put tada do njega dolaze oni najpotrebniji i najuporniji, a njih uvijek ima. Čini se da je u pustinji udaljeno 2 km. od ceste, ali nedjeljom i blagdanima uvijek se nađe osoba kojima nikakva zapreka nije teškoća doći do svoje Majke. Zadnjih godina zato pokušavamo urediti samo svetište i koliko toliko odražavati poljski put do samoga svetišta. Svetište koje nisu uništila ni stoljeća zaborava, što se događa, ni režimi kao prošli komunistički vjernik srce je sačuvalo a mi ga tom srcu nastojimo učiniti bližim i ljepšim to je sada primarna zadaća u župi. Mogu reći čitateljima Vašega lista kako je dragocjeno iskustvo vjernika poticaj i njima, posebno onima koji su potrebiti duhovne okrepe, utjehe, onima koji traže snagu za nositi životni križ, neka slijede iskustvo onih koji dolaze na Gospino polje, i ono što traže naći će, jer Majka svoje djece ne ostavlja niti ih zaboravlja Ona za svoju djecu neprestano moli.

SUZA DOLINSKA: DUGO GODINA JE U VAŠ OJ SUSJEDNOJ ŽUPI STARO PETROVO SELO BIO ŽUPNIK VLČ. MILIVOJ KNEŽEVIĆ «NAŠ E GORE LIST». KAKO STE SE SLAGALI I KAKO SURAĐIVALI KAO KOLEGE I SUSJEDI?

Vlč. STJEPAN: Izreka prijatelj se poznaje u nevolji u njemu dobiva svoju potvrdu. Svećenik koji sjedi do nogu Gospodinovih, sluša njegovu riječ, prebire je u svom srcu i od nje živi. Kolike je prognane pod krov svoga srca, svoje brige primio Gospodin zna.

Vi ste prijatelji moji, ako činite što vam zapovijedam! A on je prijatelj mnogih koji su bili u nevolji. Dugo poznajem vlč. Milivoja a naša suradnja seže u vrijeme kad je bio u Staroj Gradiški i traje do danas. Intelektualac, a prije svega osoba jasno izgrađenih duhovnih stavova, nije trska koju vjetar ljulja, poštuje druge ali živi dosljedno svoje kršćansko i svećeničko zvanje.

SUZA DOLINSKA: DA LI STE SE S NAŠ IM GODIŠ NJAKOM «SUZA DOLINSKA» SUSRELI PRIJE? RECITE NAM SVOJE MIŠ LJENJE O TOM VIDU OKUPLJANJA NAS IZGANIH DOLINACA.

Vlč. STJEPAN: Preko već spomenutog vlč. Milivoja susreo sam se sa SUZOM DOLINSKOM. Čitajući gotovo svaki broj imao sam dojam da ona piše ono i onako kako sam se ja osjećao dok sam bio u Mačkovcu: čuvati i sačuvati ono što je trenutno raspršeno s jednom proročkom nadom i vizijom u povratak svojim korijenima. Velika je to zadaća i hvale vrijedan trud onih koji rade oko toga.

SUZA DOLINSKA: Š TO BISTE NA KRAJU PORUČILI NAMA U UREDNIČKOM VIJEĆU OVOGA GODIŠ NJAKA, ALI I SVIM ČITATELJIMA?

Vlč. STJEPAN: Ovaj kratki razgovor i razmišljanje završio bih sa željom, ne porukom, da nastavite djelo koje započeste, kao čuvari baštine i korijena utemeljenih na Isusu Kristu čiji ponovni dolazak iščekujemo da otkupi sva stvorenja. U tom očekivanju dolazi nam i Božić, da Gospodin koji se rodi kao čovjek, čovjeka preporodi za novi život u Duhu.

VELIKA VAM HVALA Š TO STE BILI NAŠ  GOST U OVOJ ZA NAS JUBILARNOJ DESETOJ GODINI IZLAŽENJA «SUZE DOLINSKE»

 

(više…)

Program Susreta Dolinaca 2008

PROGRAM SUSRETA DOLINACA U OKUČANIMA, 9. KOLOVOZA 2008. GODINE 

10,00 sati Okupljanje na stadionu NK «Punj-Sokol» u Okučanima, ulica Grigora Viteza i     održavanje  turnira u nogometu uz sudjelovanje ekipa iz dolinskog kraja i gostiju; 

19,00 sati Sv. misa zahvalnica u crkvi sv. Vida u Okučanima  koju će uz okučanskog župnika         služiti vlč. Milivoj  Knežević,  p. Damir Š Šokić i Josip Jerković bosanskogradiški župnik; 

20,00 sati Proglašenje najboljih ekipa i dodjela nagrada uz domjenak zakusku i narodno veselje u Domu kulture   u Okučanima. Nazočne će zabavljati  članovi KUD-a «Tkanica   iz Okučana i tamburaši bivšeg KUD-a «Ivan Goran Kovačić»  iz Doline.  

Organizatori Vas s radošću očekuju!

 
(više…)

DRUGA OBLJETNICA SMRTI

NASILNE SMRTI Msgr. KAZIMIRA VIŠ ATICKOG (Bosanska Gradiška 17.-19. listopada 2006. god.) 

Trećega dana studenog u gradu Jajce, prilikom sahrane fra Ivana Franjića vikara župe sv. Vida Okučani, banjalučki biskup msgr. dr. Franjo Komarica mi između ostalog reče: Hoćete li doći u nedjelju, 19. listopada u Bosansku Gradišku da misnim slavljem obilježimo drugu godišnjicu smrti  msgr. Kazimira Višatickog?

Odgovorio sam mu da ćemo se vidjeti u Bosanskoj Gradiški. 

Svaki puta kada treba ići s onu stranu Save, ali i sama pomisao na taj put, u meni izaziva neki osjećaj prožet neodoljivim mislima na rat, prognanstvo, smrt i eto baš danas će se obilježiti još jedna tužna obljetnica. 

Ispred oltara podest prekriven crvenom svilom na kome se nalazi slika pok. Kazimira Šokićena crvenim gerberima, a pored nje gori  velika svijeća na kojoj piše: «SVOM ŽUPNIKU MSGR. KAZIMIRU S MOLITVOM I ZAHVALNOŠ ĆU –  ŽUPA DOLINA».  Tu je svijeću p. Damir Š Šokić u ime vjernika župe Dolina donio prilikom  Kazimirove sahrane.

Zvona sa tornja  crkve  sv. Roka u Bosanskoj Gradišci su se oglasila u16 sati. i najavila ulazak u crkvu banjalučkog biskupa i deset svećenika od koji su dvojica braća  pokojnog Kazimira  vlč.  Adolf i msgr. dr. Karlo. Treći njegov brat svećenik vlč. Franjo je u Kanadi. 

Msgr. dr. Franjo Komarica se obratio nazočnima:

Draga braćo misnici, poštovane časne sestre, draga braćo i sestre u Kristu Spasitelju!

Od srca Vam se zahvaljujemo što ste došli ovamo kako bismo se zahvalili Bogu što je među nama živio čovjek koji je vjerovao u život vječni, propovjedao, koji je svojim primjerom braći i sestrama u Kristovoj crkvi, ali i izvan nje svjedočio. Njegova je duša u Božjoj ruci. Tko je s Bogom povezan taj nema rastanka s milim i dragima. 

Župnik vlč. Josip Jerković je pozdravio biskupa, njegovog generalnog vikara, rodbinu pok Kazimira, svećenike, časne sestre, pjevače, ministrante i vjernike koji žive u Bosanskoj  Gradišci, koji su došli iz Banjaluke i iz Hrvatske. 

Draga braćo i sestre, vjernici Isusa Krista !

Sve vas pozdravljam i izražavam svoju dobrodošlicu na ovaj naš molitveno komemorativni skup za pokojnog župnika Kazimira u povodu dvogodišnjice njegovog mučeničkog stradanja i smrti.

Okupili smo se vjeri, nadi i ljubavi da kao vjernici molimo svemogućeg Boga, pravednog i jedinog suca, za dragog i milog župnika Kazimira, ali i za župnika Nove Topole Ratka  /Grgića/, i za župnog vijećnika Marijana /Višticu/ i za tolike druge koji postradaše samo zato što su bili, Bože tvoji, i obnovimo uspomene na njih preporučujući njihove duše milosrdnom Bogu, i predavajući njihove ubice i egzekutore pravdi Božjoj.

Ono što je najvrednije, ono što čovjek ima – svoj život istrošiti i darovati za Boga i Bogu najuzvišeniji je čin naše vjere. Trpljenje i mučeništvo je Božji dar! Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! »Blago vama kad vas zbog mene pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas« (Mt 5,10 12).

 

BISKUP KOMARICA MOLI

Mučenicima nazivamo one kršćane koji su radije podnijeli žrtvu vlastita života nego iznevjerili svoju vjeru, svoje zajedništvo s Kristom. Takva je Crkva prvenstveno na vjernom svjedočanstvu Isusa Krista, na njegovoj žrtvi i njegovom mučeništvu, a drugi mučenici su svjedoci Kristove žrtve i Kristova svjedočanstva zajedništva Boga i čovjeka.

U širem smislu mučenicima možemo nazvati i druge ljude koji su podnijeli žrtvu za neke ideale, poglavito za slobodu i sigurnost svoga naroda. I u tim slučajevima jer riječ o ulaganju života za jedno zajedništvo, primjerice narodno. Papa Ivan Pavao II. naziva mučenicima i one koji su sve do žrtve života »vjerni čovjeku«, one koji su »mučenici kršćanske ljubavi«, koji su »mučenici pravednost«, koji su »mučenici istine« i »mučenici mira«. Mučenički čin uvijek u sebi uključuje prihvaćanje žrtve života iz ljubavi prema nekome (Bogu, čovjeku, prijatelju, narodu/domovini). »Tko hoće život svoj spasiti izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga« (Mk 8,35).

U mučeništvu je izražena spremnost za darivanje sebe za zajednicu, sve do žrtve vlastitog života. U temeljima svakog zajedništva ugrađeni su osobni darovi i žrtve njezinih članova.

Danas imamo dodatni razlog da u svijetu ističemo potrebe života za druge na način kako su to mučenici činili. Svijet sve više osjeća da je jedina fizička cjelina u kojoj je potrebno izgrađivati skladno zajedništvo sviju. Ljudi će moći uživati plodove toga zajedništva samo onda ako u njega ulože darove svoje dobrote, koja se mjeri po tome koliko su spremni žrtvovati za to zajedništvo. Zajedništvo je samo onda jako ako je kod svakog subjekta aktivirano načelo primanje/davanje. Nema zajedništva u kojem bi jednima pripadalo pravo primanja, a drugima samo davanja. Drugim riječima, pretpostavka svakog zajedništva jest da u njem u postoji razvijen osjećaj da(ri)vanja drugome, pojedincu ili skupini.

U svijetu u koji je Sin Božji ušao bilo je dosta nepravde koja je stalno ranjavala međuljudske odnose i stavljala prepreke izgradnji prepreke izgradnji pravog zajedništva među ljudima. Isus je tražio uspostavu pravednih odnosa među ljudima, ali nije svoje djelovanje na to ograničio. Još manje je bio zauzet istjerivanjem pravde prema onima koji su ga krivo optuživali i smetali mu u radu. Nije on po tome postao spasitelj što je nametnuo red po kojemu bi svaki dobio po svojim zaslugama. Po tom redu nije bilo moguće donijeti spasenje svijetu. Krist je jasno navijestio da se spasenje ostvaruje tek onda kada se mjerila podignu na višu razinu, na razini ljubavi prema čovjeku. Pravdu treba tražiti, ali ne očekivati od nje rješenje svih svjetskih problema.

Za kršćanina je normalno da mu svijet ostaje dužan, da mu svijet nije uzvratio jednakom mjerom za sve što mu je darovano. Pogotovo neće kršćanin istjerivati svaku pravdu po trenutačno važećem zakonu. Zakoni se mijenjaju. Bilo ih je, a ima ih i danas, po kojima se i pravednika može osuditi. Po raznim zakonima stradali su brojni mučenici i na našim područjima. Mnogo zla zakon može prekriti, sakriti, pa čak i opravdati; jednako tako može on mnogo dobra pregaziti, onemogućiti i osuditi. Krist je došao da nanijeti veću pravdu od one svjetovnog poretka i zakona. On je teški oklop zakona i ljudske pravde prevladao unijevši u odnose među ljudima zakon o ljubavi, bez koje su često slijepi i zakon i pravda. 

»Svu pravednost« (Mt 3,15) ne može se ispuniti po zakonu. To se očituje i u postupcima modernih demokracija kada izabiru jednu pravdu, a zanemaruje drugu.  Tražeći na taj način ispunjenje pravde, lako se može počiniti nova nepravda jer se znade dogoditi da veći krivci izbjegnu sankcije, pa čak da oni budu suci manjim krivcima. Osim toga, iluzija je da će se legislativom, makar ona bila besprijekorna, ostvariti puna pravednost. Nju može ispuniti samo ljubav.

Sjeme zla koje su toliki zločinci sijali osjećamo i mi danas u našoj sredini. Svake nedjelje gledamo posljedice toga zla, gledajući prazne klupe u našim crkvama, utihla dvorišta i zarasla groblja. No, ne očajavamo! Uzdamo se u Boga i njegovu dobrotu i providnost. Pa i ova pustoš i stradanja katolika na ovim područjima želimo gledati naše vjernike. Neka svjedočka smrt naših mučenika tome doprinese, a ovaj naš današnji skup neka nas potakne na iščitavanje volje Božje: i kroz patnju i kroz smrt Bog nas ljubi i blagoslivlje ako smo njegovi, jer trpljenje i mučeništvo je Božji dar, a pravda u Božjim rukama. 

U propovjedi , kancelar  banjalučke biskupije mr.  Pero-Ivan Grgić, je kazao:

Ovdje se danas želimo kao vjernici, ali i kao ljudi, prisjetiti svećenika Kazimira, kojemu je prije dvije godine nasilno prekinut i rad i život u ovoj župnoj zajednici. Ubijen je kao svećenik i stoga je mučenik vjere. Ako se tumači da je to bilo razbojstvo zbog pljačke, zar se oduzima život da bi se uzelo nekoliko stotina maraka? Ovdje smo svatko sa svojim mislima, uspomenama i osjećajima. Ali nas kao kršćane povezuje zajednička vjera i nada u uskrsnuće mrtvih. Apostol Pavao piše da smisao njegova i uopće kršćanskog propovijedanja i vjerovanja ovisi o tom iščekivanju »uskrsnuća mrtvih«. Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima. Onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše. Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi.« I Pavao odmah dodaje, ali »Krist je uskrsnuo!« (usp. 1 Kor 15,18-19). Istina, vjera u Kristovo uskrsnuće i u uskrsnuće mrtvih ne ostavljaju nas ravnodušnima. Mi osjećamo u sebi jednu napetost: kako će to biti i kada će biti? Međutim, Bog čovjekov stvoritelj, gospodar i spasitelj ne bi se tako zvao kad bi čovjek bio osuđen da jednostavno nestane.

SVETA MISA ZADUŠ NICA PREDOVDI msg.dr. FRANJO KOMARICA

Ma koliko mi živjeli u sadašnjosti, uvijek smo okrenuti budućnosti. Zemljoradnik u svom radu gleda žetvu koja će doći, graditelj u izlijevanju temelja vidi dovršenu kuću, roditelji svoju ovozemaljsku budućnost vide u svojoj djeci. Čovjek svim bićem osjeća da njegova budućnost ne završava u ništavilu. Čovjek vjernik vidi svoju budućnost u Bogu. Doista, Bog je naša budućnost. Međutim, kako ni zemljoradnik nakon sjetve ne sjedi skrštenih ruku do žetve ili berbe, nego iz dana u dan nadgleda, plijevi, zalijeva i okopava ono što je posijao, i kao što roditelji danomice brinu za svoju djecu, hrane ih, oblače, školuju, tako se i vjernik trudi svakog dana svojim životom davati svjedočanstvo o svojoj vjeri u uskrsnuće mrtvih.  

Naša nas vjera uči da uskrsnuće mrtvih uključuje dvije stvarnosti. Bog će stvoritelj na svršetku svijeta uskrisiti svakog čovjeka dajući mu novo tijelo koje neće propasti, i isto tako preobraziti svijet u »novo nebo i novu zemlju «.  U tim izrazima ogleda se uvjerenje i sigurnost da ni čovjek ni svijet neće završiti na smetlištu, da ni suze ni krv što ih čovjek prolijeva u ovom vremenu i svijetu nisu prazna iluzija.  

Svećenik je Kazimir propovijedao takvu vjeru drugima i sam je u toj vjeri živio, u dobrim i u teškim vremenima s vjernicima koji su mu bili povjereni. Osjetio je gorčinu prognanika, suosjećao, tješio i pomagao one koji su u nasilju izgubili nekog od svojih najbližih ili imovinu u koju su ulagali svoj trud i život. Kao kršćanin bio je svjestan da je ovo čovjekovo tijelo sveto jer ga je Bog stvorio i ono je ovdje na zemlji neraskidivo povezano s ljudskom osobom. Stoga se zauzimao ublažiti duhovne i tjelesne patnje ljudi oko sebe. Kršćani sigurno nisu jedini koji pomažu u nevolji, ali oni imaju pouzdanu nadu da će »Bog otrti svaku suzu s naših očiju « i »neće dati da pravednik propadne «.

ČASNE SESTRE IZ BANJA LUKE I NOVE TOPOLE

Živimo u svijetu i vidimo da on nije pravedan. Nas tare i zanima naša najbliža okolina, ali i u daljnjem ili dalekom svijetu postoje nepravde, pojedinci ili skupine trpe i stradavaju, slušamo o tome svakog dana u vijestima. Nas kršćane ta stvarnost ne treba obeshrabriti niti nas paralizirati, ni u našem životu ni u našem radu.  

Povjerenje da Bog našem životu daje smisao koji nam nitko ne može uzeti naš dobar napor ima smisla i da se isplati daje nam potrebnu snagu da svaki dan zdušno obavljamo svoj posao i s povjerenjem prihvaćamo ljude oko sebe.  

Sigurno nam je lakše osobno prihvatiti takvu vjeru i način života kad imamo primjere onih koji su tim putem išli. U stradavanjima i teškim patnjama mi vjernici gledamo u Krista na križu. I on je volio život, radovao se životu. Vidimo to na primjerima kad je ozdravljao bolesne, opraštao grijehe nesretnim grješnicima, primao djecu u naručja ili se veselio s uzvanicima na svadbi, ali, kad se na nj svalila nepravda ovog svijeta, nije očajavao nego se predao u Božje ruke. U svakodnevnim životnim nedaćama i mi se kršćani ugledamo u primjere svetih osoba. Sveci nam ulijevaju nadu da ćemo uz Božju pomoć prebroditi časovite nevolje, sačinjavati vjeru i svoje ljudsko dostojanstvo. Nepravde s kojima se susrećemo jesu izazov da se prema svojim sposobnostima borimo protiv njih, osobno i zajedno, da tražimo nove putove pravednije života, a mjerilo pravde u tom nastojanju bit će nam uvijek Božja ljubav, a to je ujedno ona pravda koju je Isus živio i propovijedao. 

Bosanski pjesnik Mak Dizdar u zbirci pjesama Kameni spavač opisuje svoja razmišljanja o životu i smrti dok je obilazio i razgledao srednjovjekovne bosanske nekropole. Na jednom je kamenom stećku našao isklesan lik čovjeka s podignutim rukama. Gledajući taj lik pjesnik je zapisao: Ove ti ruke govore da staneš i da se zamisliš nad svojim rukama. Kao da je pjesnik htio doviknuti svojim suvremenicima: kamo trčiš, za što se sve brineš, stani, saberi se, razmisli o svome svršetku i čemu te on uči. 

Sjećanje na nasilnu smrt svećenika Kazimira neka i nama pomogne da čvršće prigrlimo svoju vjeru i pouzdanje u Boga te da se djelotvorno trudimo promicati pravdu i ljubav, jer ako ih ni mi ne sijemo, od koga očekujemo da će ih sijati? Amen.  

Na kraju misnog slavlja moljena su opijela za pokojnog Kazimira, sve svećenike  banjalučke biskupije ali i vjernike koji su upisani u knjigu mučenika  s ovih prostora u tijeku minulog rata , a kao što znamo njihov je broj velik. 

Bosanskogradiški župnike je sve nazočne, baš sve, pozvao na večeru koja je upriličena u dvorani Župno-pastoralnog centra, a to bijaše opet zgoda da se susretnu znanci i prijatelji nakon duljeg vremena i obnove sjećanja na vrijeme prije i za vrijeme rata.. 

Milorad Oršulić – Mican

(više…)

Umrla je majka četvorice svećenika

UMRLA JE MAJKA ČEVORICE SVEĆENIKA BARBARA VIŠ ATICKI (1913.-2007.)

PRESTALO JE DA KUCA PLEMENITO SRCE

            U srijedu,  24. siječnja 2007. godine prestalo je da kuca plemenito srce Barbare Višaticki, majke 11 djece od kojih su četvorica svećenici. Umrla je u Zagrebu u 94. godini života, gdje je nakon smrti sina Kazimira došla živjeti. Bolesničke dane je provodila u krugu svojih najmilijih koji su se brinuli o njoj i njegovali je sve do smrti.

Sprovodno slavlje 27. siječnja započelo je u 11 sati sv. misom zadušnicom u bosansko-

Gradiškoj župnoj crkvi sv. Roka  koju je predvodio msgr. kardinal Vinko Puljić, a koji je u propovjedi nadahnuto govorio o susretima s pokojnom Barbarom kao bogoslov prilikom dolaska na mlade mise njezinih sinova-svećenika, a potom i kao njezin župnik dok je bio u Bosanskoj Gradišci na toj dužnosti.

U ime klera i Banjalučke biskupije  oprostio se generalni vikar msgr. dr. Anto Orlovac koji je govorio o životnom putu gospođe Barbare.

OPROŠ TAJNI GOVOR MSGR. DR. ANTE ORLOVCA.

            U razmaku od mjesec dana napustile su ovaj svijet dvije ugledne starice-majke Banjolučke biskupije: nakon što je upravo na Božić preminula majka našega biskupa Franje Ivka, vremeniti je život zamijenila vječnim časna starica Barbara Višaticki, majka čak četvorice svećenika Banjolučke biskupije, naših kolega Adolfa, Franje i mons. Karla te pok. prelata Kazimira. Njima kao i ostalim kćerima i sinovima pokojne Barbare: Mariji i Apoloniji, Feliksu, Josipu, Vladi i Ivanu izražavam iskrenu sućut. Činim to i u osobno ime, ali na poseban način u ime svećenika i cijele Banjolučke biskupije koju je draga pokojnica toliko zadužila. Danas se s njome s ponosom opraštamo i zahvaljujemo joj na divnom primjeru kršćanskog i obiteljskog života. Roditi i odgojiti čak 11 djece, a od toga ih četvoricu darovati Bogu u njegovu službu, primjer je to koji naša biskupija u svojoj 125.-godišnjoj povijesti još nije doživjela. Iako su joj čak četvorica sinova svećenici, dakle ljudi bez vlastite obitelji, rod Višatickih nije time presahnuo; baš naprotiv: ostalih njezinih pet sinova i dvije kćeri poklonili su joj 17 unučadi, a oni pak 13 praunučadi to je čak 41 izravni potomak koji ostaje iza pokojnice, za što bismo u današnjem vremenu trebali i «potrošili» čak dvadesetak obitelji. Pokojna Barbara je bila u najplemenitijem smislu riječi majka, Majka pisano velikim početnim slovom. Kako za taj uspjeli i Bogu vjerni život ne zahvaljivati dobrome Bogu? Časna mi je dužnost danas Ti za sve to reći veliko hvala u ime cijele Banjolučke biskupije i posebno svih njezinih svećenika, draga i poštovana Majko Barbara. A koliko si naše poštovanje zaslužila svjedoči i činjenica da su Te došli ispratiti jedan kardinal Svete Rimske Crkve, Uzoriti Vinko Puljić, još jedan biskup, Tvoj i naš ordinarij mons. dr. Franjo Komarica, toliki broj svećenika, bogoslovi đakovačke bogoslovije kojima je Tvoj sin mons. Karlo profesor, zatim župljani Tvoje rodne župe, ali i tolikih župa u kojima si živjela i u kojima su Tvoji sinovi svećenici djelovali.

Sve što se u njezinoj blizini našlo, pozlatilo se: njezini sinovi uz njezin majčinski odgoj postadoše vrijedni i ugledni svećenici, druga njezina djeca uzorni kršćani, njezin nekadašnji župnik postade kardinalom, a sin Kazimir Isusovim svjedokom-mučenikom. Kako na nju ne primijeniti Isusovu riječ: «O ženo, velika je vjera tvoja!» (Mt 15,28)?

Životni tijek

A dobri Bog je našu pokojnicu obdario dugim životnim vijekom, unatoč svim nevoljama i poteškoćama života koje je proživjela; preminula je u 94. godini života. Stari istočnjaci pa i Biblija smatrali su dug životni vijek znakom osobita Božjeg blagoslova i naklonosti.

Knjiga njezina života otvorila se 7. studenoga 1913. u Alibegovcima u Petrovu Selu, župa Nova Topola ili Windthorst, kako se onda zvala, kad se u doseljenoj poljskoj obitelji ocu Jakubu Ostrowskom i majci Mariji rođ. Najdek rodila mala Barbara, jedno od osmero djece u obitelji. Kršćanski brak sa svojim izabranikom Ivanom Pavlom Višatickim sklopila je 24. kolovoza 1931. godine. Otada postaje brižnom suprugom, roditeljicom brojne djece, nježnom majkom svojoj djeci. Neko je vrijeme obitelj živjela u selu bosanskogradiške župe Kruškiku, a zatim su preselili u Čatrnju. Djeca su rasla i polazila svaki svojim životnim putom. Muž joj je preminuo upravo kad su napunili 50 godina braka, 1981. godine. Ostala je sama, točnije, bila je stožer oko kojega su se rado okupljala njezina djeca, pohađala je i natjecala se tko će se za nju bolje pobrinuti. Njezina starost bila joj je jedno od najtežih razdoblja života, kada je njezina vjera bila na velikoj kušnji. Prognana je od neljudi iz svoje kuće i svoga zavičaja 1993., te je šest godina živjela u Ljupini kod Nove Gradiške. Od 1999. živjela je kod svojih sinova svećenika: najprije neko vrijeme kod vlč. Adolfa, a zatim od 2000.-2004. kod pok. prelata Kazimira u Bosanskoj Gradiški gdje je morala podijeliti sudbinu žalosne Gospe i doživjeti mučeništvo svoga sina. A čak ni takva teška kob nije pomutila njezine vjere. Dobro se sjećamo tih dana, bila je prava majka Makabejka, srca junačkoga, vjere neslomive. Sve je primila predano u volju Božju. Otada je kao bolesnica živjela kod sina Feliksa u Zagrebu, uz brižnu njegu snahe Š tefanije koja ju je pazila kao vlastitu majku, u čijoj je kući dočekala sestricu smrt i 24. siječnja 2007. pošla u kuću nebeskoga Oca, kojemu je tako vjerno služila, i u zagrljaj svoga pokojnog muža Ivana Pavla, te svojih sinova pokojnih Š tefana i Kazimira.

Kušnje i radosti života

Život joj je bio neprestano isprepleten radostima i kušnjama. Ona je znala da je jedno i drugo dar Božji i tako je to prihvaćala. Evo da spomenem samo neke kušnje i nevolje:

ratovi, a preživjela ih je čak tri, svaki po četiri godine, dakle punih 12 godina samo ratova;

oskudice;

45 godina komunističke vladavine, toliko protivne onima koji su bili vjerni Bogu i Crkvi, a njezini su sinovi jedan za drugim odlazili u sjemenište kako bi postali svećenici;

ne baš čvrsto zdravlje, a unatoč tomu izdržala je ukupno punih 99 mjeseci ili 8 godina i tri mjeseca trudnoće;

zatim izgon iz vlastite kuće pod stare dane; i na koncu, mučeništvo sina svećenika.

A bilo je u njezinu životu i toliko utješnih i radosnih događaja. Nisu nam poznati oni koje je ona doživljavala u intimnosti svoga susreta s Bogom kojemu je tako vjerno služila i svoje obitelji. Ali ima ih koji su i njoj i njezinoj okolini ostali nezaboravni. Koja je majka doživjela radost četiriju mladih misa svojih sinova: Kazimira (1963.), Adolfa (1967.), Franje (samo godinu kasnije), te Karla (1976.)? Ili kako se ne spomenuti nezaboravnog 22. lipnja 2003. i pohoda sluge Božjega pape Ivana Pavla Drugoga, Poljaka, našoj Banjoj Luci i proglašenja blaženim Ivana Merza? Pokojna Barbara imala je posebnu radost i povlasticu pozdraviti Papu u biskupovu domu u Banjoj Luci i progovoriti s njime nekoliko riječi na materinskom, poljskom jeziku. Od snage toga susreta živjela je do smrti.

Život je to koji ne bi stao u nekoliko romana i filmova. Ja ovdje iznesoh samo natuknice. A sve je to stalo u 94 godine života plemenite majke Barbare. Danas za nju počinje vječnost, sretna, radosna, neuništiva; život bez prestanka. Za život se odlučila, život je zadobila. Zaslužila ga je na izvrstan način, a nama ostavila sjajan primjer. Bog joj sigurno nije ostao dužan. Neka počiva u miru njegove ljubavi dovijeka. Amen.

Od pokojne Barbare uime  Bogoslovnog fakulteta u Đakovu msgr. Dogan, a u ime obitelji  pokojničin sin svećenik Adolf, župnik u Glamoču.

Brojni svećenici i prijatelji obitelji Višaticki su uputili svoje izjave sućuti  pismenim  i putom između inih  msgr. Drago Balvanović, misionar u Peruu – rodom bosanskogradišćanin,  Miroslav Buličić, hrvatski veleposlanik u Banjaluci te dr. Dragan Čović predsjednik HDZ BiH.

Nakon sv. mise zadušnice, duga kolona automobila u kojem je i autobus iz Đakova uputila se u Čatrnju prigradsko naselje koje pripada župi Bosanska Gradiška. Na katoličkom groblju sprovodne obrede je vodio msgr. dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup koji je zbog oproštaja s pokojnom Barbarom otpušten iz bolnice u koju će se vratiti po dolasku u Banjaluku.

Nakon završetka obreda, tijelo drage pokojnice je položeno u obiteljsku grobnicu uz pokojničina supruga Ivana Pavla, koji je umro 1981. godine.

Ostavili smo baku Barbaru da počiva do dana uskrsnuća u  groblju u kojem počivaju i tijela mučenika koja su sahranjena u tijeku minulog rata.

Dok smo se u tišini udaljavali sa svetog mjesta zimsko sunce  je između ostalog obasjavalo  cvijeće na svježem grobu, novosagrađenu ali nedovršenu kapelu na čatrnjskom groblju i  kuću obitelji Višaticki koja se nalazi nedaleko od ovoga mjesta.

 

Iz Starog Kraja (broj 23) Vlč. Josip Jerković

Dragi Dolinci, prijatelji župe Dolina i čitatelji Suze dolinske!

Nalazimo se pri kraju još jedne godine, godine Gospodnje 2006., u vremenu došašća, vremenu iščekivanja i priprave za dragog i milog gosta samog Boga u liku malog djeteta Isusa – Božića.

Vrijeme je ovo i darivanja. Bog se daruje čovjeku, postaje jedan od nas da bi nas obožio, da bi nas učinio svojom braćom i sestrama, djecom Božjom. Ali i mi ljudi darujemo se međusobno. Tu su već tradicionalno dani darivanja: sv. Nikola, sv. Lucija, Božić, Nova Godina. Duh konzumizma i potrošnje dobrano je zahvatio i naš narod. Kupujemo i darujemo skupe darove, darove bez srca i duha, a za poklon osobe, za poklon sebe kao da smo izgubili sposobnost. A Božić je upravo to: pokon sebe, poklon osobe, Bog daruje sebe – nama. Zato se trudimo darovati što manje skupih darova, a što više poklona sebe! I mali smiješak, i srdačni pogled, i prijateljski stisak ruke, i poklonjeno vrijeme, i rame za plakanje, i rubac za suze jesu pokloni koji nas upravo uosobljuju i čine osobom – čovjekom. Darujmo sebe, a ne nešto!

Na isteku jednog vremena i početku novoga obično se prisjetimo što i kako je bilo, te planiramo i nadamo se što i kako će biti. Mi kršćani zapravo i živimo između dva Kristova dolaska, ali u sadašnjosti. U prvom dolasku Isus je na zemlji bio vidljiv i drugovao je s ljudima, a o drugom ili posljednjem pojavit će se kao Kralj i Sudac. A ovaj sadašnji, u kojem mi živimo jest skrovit. On je put kojim se od prvoga može doći k posljednjem. U prvom je Krist bio otkupljenje naše, u posljednjem će se pojaviti kao život naš, a u ovom sadašnjem je pokoj i utjeha naša.

Svakako bi se trebalo sjetiti nekih važnijih događanja tokom protekle crkvene godine na ovim područjima.

Božićni blagoslov obitelji (kuća) bio je na blagdan sv. Ivana apostola i evanđeliste, 27. prosinca 2005. Započeli smo sv. Misom u našoj crkvi u Dolini te nastavili obilazeći domove župljana. Nekada je blagoslov trajao danima, a sad se može završiti za dva sata; tri sela: Gornja Dolina, Donja Dolina i Novo Selo blagosloviti za dva sata! Naime, u župi ima oko dvadesetak domaćinstava. Za koju godinu bit će i manje! Tužno i žalosno!

Uskrsna misa u Dolina već tradicionalno bude treći dan Uskrsa, na uskrsni utorak. Tako je bilo i ovaj put. Na misi je bilo osam župljana. Dogovorili smo da ubuduće ova misa bude na sam dan Uskrsa u 12 sati. Možda će doći više župljana.

Blagoslov polja. Na zadnju nedjelju u travnju, (30. IV.) imali smo blagoslov polja i sv.misu na groblju Gradina. Za ovu prigodu došlo je nešto i raseljenih župljana.

Patron župe: Velika Gospa (15. kolovoza). Naš pobožni i vjerni puk veoma časti Blaženu Djevicu Mariju. Srce mnogih Dolinaca razasutih po svijetu zakucalo je jače za ovaj dan i dovelo ih u njhovu dragu Dolinu. Našu Nebesku Majku proslavili smo svetom misom u 12 sati u crkvi njoj posvećenoj koja je bila dupkom puna vjernika koji su  skladno i lijepo pjevali Gospine pjesme i gromoglasno molili Njoj u čast. Teško je ne upitati se: zašto se sve to moralo dogoditi? Je li i to volja Božja? A sigurno da jest! Tu svoju vjeru i dobrotu širite svijetom gdje vas je Bog razasuo! A ja kao prorok Jeremija pjevati tužaljke nad razorenim Jeruzalemom, nad opustošenom Dolinom!

Glavosijek sv. Ivana Krstitelja. Doljanci taj blagdan posebno časte, zato smo imali sv.misu na groblju u 12 sati, u nedjelju 27. kolovoza. Okupio se neznatan broj vjernika.

Pohod groblju. Blagdan Svih svetih poziva nas na razmišljanje o životu, o ostvarenom životu, i ovom i budućem. Zato kršćani tih dana posjećuju grobove svoji pokojnika. Budući da upravljam trima župama u kojima ima više grobalja nemoguće je na Svi svete da obiđem sva groblja. Zato smo odlučili da posljednja nedjelja u listopadu bude pohod groblju Gradina. Ove godine bilo je to 29. listopada. Imali smo sv.misu u 12 sati, a potom molitvu opijela. Bio je popriličan broj vjernika na groblju u pohodu svojim pokojnima. Dolazimo na grobove svojih pokojnika, donosimo cvijeće, palimo svijeće, molimo se za njih – nadamo se da će tako biti i nama kad umremo. Zahvaljujem svima koji su dali svoj prilog za uređenje groblja. O groblju se brine Roko Valentić i njegova ekipa. Hvala im! Sjetite ih se svojim novčanim prilogom! I to je poštivanje svojih pokojnika.

Godišnjica smrti župnika Kazimira. Dvije godine su prošle kako je nasilno stradao u župnoj kući u Bos.Gradišci vaš zadnji župnik dragi ujak Kazimir. Obilježili smo to u nedjelju 19. studenog sv. misom i komemoracijom te druženjem u župnoj dvorani. Sv.misu je predvodio naš biskup Franjo uz suslavlje deset svećenika među kojima i dvojica braće pokojnika, svećenici Adolf i Karlo, rodbina pokojnika, te brojne časne sestre i vjernici. Lik svećenika Kazimira orisao je u propovijedi preč.Pero-Ivan Grgić, kancelar Biskupije. Župnik Kazimir svojom dobrotom i pobožnošću mnogima je uprisutnjivao Kraljevstvo Božje.

Bio je to kratki pogled u prošlost. No, čovjek ima oči napred, da gleda u budućnost, da gleda u nebo! Pred nama je budućnost. Ispišimo je svijetlim slovima, ispišimo je životom, ispišimo je vječnošću. Neka vaš život, molitvu i rad zalijeva Božji blagoslov. Sjetite se i tijekom 2007. godine svoje Doline i pohodite ju, ona plače za vama!

Mir i dobro želi i moli za vas

Josip Jerković, župnik.

Dragi Dolinci (broj 23)

Ovih dana pročitah jednu misao Ive Andrića koju je zapisao 1974. godine  a glasi: «Jer kad dođe  do kakva prevrata, mogu se lako i zauvijek uništiti ćuprije, gradovi, džamije i crkve, ali knjiga se ne može razoriti». Ovo  napisah jer je «SUZA»  zakoračila u svoju jedanaestu godinu postojanja, što znači da je iza nas ostalo  DESET godina  uspješnog rada, a to  dokazuje i  dvadesettri broja do sada tiskane «Suze dolinske», nešto njih kao glasilo koje je četiri, odnosno tri puta godišnje izlazilo da bi  od  2002. godine izlazila kao GODIŠ NJAK. O tome što ona znači za nas prognane i raseljene Dolince kroz ovih deset godina kazali su između ostalih  kard. Vinko  Puljić, msgr. dr. Antun Š kvorčević,  msgr. dr. Franjo Komarica  i  drugi.  Zahvaljujući dobrim ljudima nije bilo upitno izlaženje «Suze» kroz sve ove godine. Hvala im, neka ih Bog blagoslovi  i nagradi za njihova plemenita djela,  u taj znak ćemo svakome od njih dodijeliti Zahvalnicu, a njihova imena  objaviti u ovom broju «Suze».

U subotu 28. siječnja 2006. godine me je u večernjim satima nazvao gosp. Franjo Marić i reče mi da priprema knjigu o banjalučkoj biskupiji monografiju. Od dr. Ante Orlovca je dobio knjigu DOLINA BOSANSKA U PROŠ LOSTI I SADAŠ NJOSTI  koja će mu pomoći pri  pisanju o  župi Dolina, a   mene zamolio kao autora te knjige da mu pribavim fotografije  narodne nošnje dolinskog kraja koje su objavljene u toj knjizi. I poslao sam mu na CD zahvaljujući fra Ivanu Franjiću koji ih je «prebacio» na CD. Poslao sam mu i nekoliko brojeva «Suze». Ta  MONOGRAFIJA Banjalučke biskupije je ugledala svjetlost dana u tijeku minulog ljeta, a 21. rujna ju je promovirao msgr. dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup u Zagrebu, a predstavljanju je nazočio i p. Damir Š Šokić koji nam u ovom broju «Suze» predstavlja tu dragocjenu knjigu ne samo za banjalučki puk nego i za cijelu crkvu Katoličku, jer rijetko je naći na svijetu da  tako mala biskupija ima toliko mučenika svećenika i časnih sestara pa čak ni u misionarskim zemljama.

Ove godine je u Međugorju obilježeno dvadesetpet godina Gospinih  ukazanja. Grupa hodočasnika-pješaka se je iz Okučana uputila u Međugorje. Među njima bijah i ja. Suputnicima  sam kazao da je samo nekoliko kilometara od Brestovčine daleko moja rodna župa, da je u župnoj kući  u  Bosanskoj  Gradiški  mučki ubijen dolinski župnik msgr. Kazimir Višaticki, a iz župnog  ureda  Nova Topola odveden u nepovrat također dolinski župnik vlč. Ratko Grgić o čijoj se sudbini ni danas ništa ne zna. U tijeku  osmodnevnog putovanju kroz Bosnu i Hercegovinu vođen je hodočasnički dnevnik na temelju kojeg je napravljena reportaža o tom nezaboravnom putu.

Blagdan Velike Gospe, zaštitnice naše župe, kao i svake godine je obilježen. Zgoda je to bila da se vide oni koji se godinama ne  viđaju.  Skupio se lijep broj vjernika a svetu misu je služio bosanskogradiški župnik vlč.  Josip Jerković.

Sutradan je u Bosanskoj Gradiški  proslavljen sv. Rok, a nakon rata je prvi put služena sv. misa na groblju Gradina zadnje nedjelju u kolovozu, u povodu sv. Ive zaštitnika Donje Doline. Na zahtjev brojnih Doljanaca i iduće godine će biti tako.

Sv. misa za sve pokojne iz župe Dolina  na groblju u Donjoj Dolini služena je zadnje nedjelje u  mjesecu listopadu, dakle prije Dana mrtvih na kojoj se okupio velik broj vjernika iz različitih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a bijaše i onih koji su došli iz udaljenijih Europskih zemalja.

A što reći o «Izborima 2006.» u Bosni i Hercegovini? 

U nedjelju, 19. studenog u Župnoj crkvi sv. Roka u Bosanskoj Gradiški je obilježena  tužna godišnjica mučeništva msgr. Kazimira. I o tome imamo zapis.  

Na kraju, srdačno Vas pozdravljam sa zamolbom da ne dozvolimo da «Suza» zbog novčanih  i drugih priloga prestane izlaziti.

Sretan Božić i neka Vas prati Božji blagoslov tijekom cijele 2007. godine.

 U r e d n i k

U POHODE KRALJICI MIRA,GOSPI MEĐUGORSKOJ

U petak, 15. svibnja 1998. godine sam u svoj dnevnik upisao: « Međugorje! Auto se zaustavlja pred Gospinim svetištem točno u 23,00 sata. S nestrpljenjem sam dočekao da iziđem iz njega i odem pred Gospin kip ispred crkve. Već sam u mislima sročio što ću joj reći kada dođem pred Nj: Majko Nebeska, imao sam želju i namjeru pješice iz Slavonije doći kod Tebe, ovdje u Međugorje, ali dogodilo se ovako nešto iznenada, neočekivano! Možda si Ti baš tako htjela? Ipak, ako Ti želiš, i ako je to Božja volja ja ću doći i pješice k Tebi, onda kada me Ti pozoveš, baš iz Slavonije, putem koji bude najsigurniji za putnika-pješaka. Pomozi mi da tu želju ispunim i ostvarim  iz ljubavi prema Tebi..!»

Želja je uslišana. Gospa je  u povodu  25-to godišnjice  SVOJIH  UKAZANJA  u Međugorju,  pozvala ne samo mene, nego još 13  hodočasnika pješaka koji smo se  16. lipnja 2006. godine, u prigodi obilježavanja blagdana sv. Vida mučenika i Dana općine Okučani uputilo u procesiji iz Okučana u Međugorje.

Ispraćaj je upriličen u 9,00 sati nakon  ispovijedi i jutarnje sv. mise koju je služio

fra Ivan Franjić i na taj način nas duhovno pripremio za dalek put.

Taj put,  dug  354 km planiran je prijeći za devet dana, ali zahvaljujući lijepom vremenu i  inim uvjetima na željeni cilj se stiglo za osam dana.

Hodočasnici  mira su iz dvije župe i to iz župe sv. Vida Okučani  Milorad Oršulić – Mican  i Marko Stanić iz Okučana,  Krešimir i  Nikica Čolaković  te  Željko Ćosić iz Caga, Marija, Mario i  Ivan Ivšić i Ankica i Ružica Ćorluka iz Dubovca, a iz Župe Duha Svetoga Gornji Bogićevci su  hodočastili  Jurica Relja,  Tanja Radman i Ivana Laštro iz  Smrtića te Mario Majdandžić  iz Ratkovca.

Taj Put Mira, jer se je išlo Kraljici Mira, je ujedno bio i križni put  mučenika. Naime, prva postaja Križnog puta je izmoljena u okučanskoj crkvi prije polaska, a zadnja četrnaesta u Međugorju. Ostalih dvanaest postaja se je molilo na prigodnim mjestima diljem Bosne i Hercegovine.

Odmori i spavanja su bila na već pripravljenim mjestima.

Prva kraća stanka, tek toliko da se predahne i popije kava i nešto osvježavajuće bijaše upriličena u restoranu «Složna braća» kod  Š ime i Lucije Džolan u Novom Varošu.

Put nastavljamo prema vratima Bosne.  Načelnik općine gosp. Aca Vidaković i njegov zamjenik gosp. Ivica Ćorković su nas dočekali na graničnom prijelaz u Staroj  a potom Bosanskoj Gradiški  i  već prema ranijem pismenom i telefonskom dogovoru Ministarstvom unutarnjih poslova Bosne i Hercegovine »predali»  nas policiji koja će se tijekom cijeloga puta brinuti za našu sigurnost. I doista, pripadnici Policijskih  postaja Bosanska Gradiška, Banjaluka i Mrkonjić Grad su na najprofesionalniji način odradili svoj posao na čemu smo im od svega srca zahvalni.

Dulji odmor je bio u Bosanskoj Gradiški kod župnika vlč. Josipa Jerkovića. Čim smo došli u dvorište, ispred spomen ploče na župnoj kući smo zapalili svijeće i pomolili se za pokoj Kazimirove duše, koji je mučki ubijen u ovoj kući 17. studenog  2004. godine, a potom nas je župnik poveo u crkvu sv. Roka gdje smo izmolili drugu postaju križnog puta te kao dobar domaćin upoznao nas s trenutnim stanjem u svojoj župi. Na žalost, nije se imao baš čime pohvaliti.  Nakon ručka su mladi u crkvenom dvorištu zaigrali nogomet koji je praćen mladenačkom  uobičajenom galamom i dobacivanjem. Ta razdraganost mladeži me je ponukala da pitam župnika: Kada je  zadnji puta čuo  ovakvu galamu  na ovom mjestu? On je odgovorio : Nikada!  A,  da li će ikada čuti?

Put nastavljamo kroz Bosansku Gradišku. Nisam mogao odliti a da ne kažem svojim suputnicima da je nepunih deset kilometara odavde sjedište župe Dolina i moje rodno Novo Selo. Da je to tako, potvrdit će i slučajni susreti  sa Zvonkom Vonićem  koji je rođen u Novom Selu, a ostao je živjeti u Bosanskoj Gradiški te drugim  Zvonkom i njegovom suprugom  Ivankom  Budić  koji su tuda prolazili u Banjaluku, pa kada su vidjeli hodočasnike, zaustavili su se i kupili nam u trgovini dosta osvježavajućih napitaka.

Spavanje je,  po programu predviđeno  kod časnih sestra  Klanjateljica Krvi Kristove u samostanu «Sveta Obitelj» u Novoj Topoli.

 Tu stižemo u 17,10 sati. Nakon što smo se pozdravili s časnom Melitom našom domaćicom, zamoli smo je da nas povede u crkvu kako bismo izmolili treću  križnu postaju. Baš na današnji dan, 16. lipnja 1992. godine s ovoga mjesta je odveden tadašnji župnik iz Nove Topole vlč. Ratko Grgić za čiju se sudbinu   do danas  ništa ne zna. Ispred njegove slike koja se nalazi na pomoćnom oltaru zapalismo svijeću  i utonusmo u molitvu.

U predvečernjim  satima će načelnik Aca Vidaković, održati obećanje i doći nam u posjet. Dovezao nam je voća i drugih živežnih namirnica

Mi smo iza sebe, prvoga dana pješačenja ostavili  prvu, najmanju, dionicu puta  od svega dvadesetak kilometara.

 Časna sestra Melita Ćosić poglavarica samostana se je za hodočasnike brinula, dok su bili kod nje u gostima,  kao majka za djecu. Iz svoje samostanske ljekarne, nadaleko poznate po proizvodnji čajeva i krema od trava, dat će nam nekoliko krema, neka se nađe ako nam zatreba  kao pomoć pri upali mišića i drugih bolova.

Sutradan, u 4,00 sata, prije nego što je počela pucati zora, odjenuli smo na sebe narandžaste prsluke s fluoroscentnim  trakama kako bismo bili zamjetniji na cesti i nastavili  put.

Drugog dana hoda, put će nas dovesti u Banjaluku. Domaćin nam je župnik u  župnom uredu  Bužak – Derviši  msgr. dr. Karlo Višaticki.

Nakon tuširanja i odmora jedna oveća grupa u 16,45 sati se je uputili ka  centru  grada Banjaluka. Na groblju «Sveti Marko» kod centralnog križa smo izmolili četvrtu  postaju križnog puta, a na grobnici svećenika banjolučke biskupije i časnih sestara zapalili svijeće.

Podsjetimo se da su na ovom groblju sahranjeni posmrtni ostaci i  svećenika mučenika msgr. Kazimira Višaticki i Filipa Lukende te č. sestre Cecilije Grgić. Vlč. Filip i č. sestra Cecilija su ubijeni i spaljeni u župnpoj kući Presnače 12. svibnja 1995. godine.

Vodić nam je bio mladi gospodin Antonio kojemu  nas je  msgr- Karlo povjerio.

Uz put,  do biskupskog ordinarijata i katedrale nam je govorio uopće o životu u ovome gradu na Vrbasu.

Biskup banjolučki, msgr. dr. Franjo Komarica u poslijepodnevnim satima ne bijaše u Banjaluci. Nakon što je bio na susretu mladeži Banjalučke biskupije koji se danas održavao na Petrićevcu, otputovao je u Prijedor gdje je imao krizmu.

Radovali smo se  susretu s njima, ali smo se zadovoljili i sa susretom njegovog vikara msgr. dr. Antom Orlovcom.

U 18,00 sati smo bili nazočni  večernjoj sv. misi u katedrali sv. Bone. Toj sv. misi smo i planirali nazočiti   budući da je sutra nedjelja, a put će nas voditi kroz predjele gdje neće biti niti blizu katoličke crkve.

Nakon sv. mise ćemo posjetiti kapelicu bl. Ivana Merza, banjolučkog blaženika i pomoliti se ispred sarkofaga s njegovim moćima.

Tako okrijepljeni vratili smo se u župni ured na počinak. Mladi će kao i prethodnu noć provesti pod šatorima u prostranom dvorištu, a nama starijima je ipak krevet bolje rješenje.

Treći dan hoda ćemo započeti u 2,00 sati. Nakon što nas je blagoslovio  msgr. Karlo,  put smo nastavili u pratnji dvaju policijskih auta. Vjerojatno su djelatnici «Stanice bezbjednosti» procijenili da je ova dionica puta visokog rizika. Hvala Bogu, sve je dobro završilo.

Danas smo putovali najljepšom dionicom puta  koji vodi kroz Bosnu i Hercegovinu kanjonom rijeke Vrbasa. Tu ljepotu čovjek može osjetiti samo ako pješice prolazi tim putom. Poput sv. Franje divili smo se ljepotama pa nismo vrelinu ljetnog dana ni osjećali.

Odmarali smo se samo toliko koliko je bilo nužno, jer smo željeli gledati utakmicu između Hrvatske i Japana koja će se  igrati na Svjetskom prvenstvu.

Treću  noć ćemo prespavati  u motelu «Lav» u Dabracu između Banjaluke i Jajca. Tamo stižemo malo iza 15,00 sati i gledamo nogometnu utakmicu koja je završila na naše razočaranje nerješeno 0:0.

Kako smo odlučili da što više putujemo po noći, zbog vrućina, jutros ćemo se u 3,00 sati pozdraviti s domaćinom i vlasnikom motela gosp. Borom i put nastaviti niz brdo, u pravcu Jajca.

Mrkonjićgradska policija nas prati do ulaska u Srednjobosansku Županiju. Iza nas su ostali brojni tuneli kroz  koje smo prošli i još brojniji  kilometri «pregaženog» puta.

Jutarnju kavu u 7,30 sati ćemo popiti u Župnom uredu sv. Ive u Podmilačju kod Jajca. Tom zgodom je župnik fra Zoran Mandić hodočanicima oko vrata stavio blagoslovljene krunice s likom sv. Ive i zaželio im da ih i taj nebeski zaštitnik  prati tijekom  putovanja.

Spavanje je bilo predviđeno u župnom uredu Jajce. No, zbog vrućine smo odlučili da tu noć putujemo. Zbog toga ćemo vrijeme od 11,00 do 17,00 sati provesti u  hladovini u jednom dvorištu napuštene kuće na izlasku iz grada Jajca. Preko Donjeg Vakufa ćemo  u zoru doći u Župni ured sv. Ante u Bugojno.  Do predvečernjih sati domaćin  nam  je  bio  župnik fra Ivica Matić. Budući da  su se «pokidale»  veze  na  mobilnim telefonima s radio postajama «Bljesak» i Nova Gradiška kao i našim pokroviteljem Općinom Okučani, iste ćemo  uspostaviti  s fiksnih telefona.

Na rastanku, u crkvi će  nam župnik podijeliti blagoslov i  darovati  privjeske za ključeve na kome je lik sv. Ante i  slika župne  crkve u Bugojnu.

Slijedeće prenoćište je bilo  u Kupresu Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije Suho Polje kod župnika fra Kazimira Dolić.

Da bismo došli do toga mjesta valjalo nam se skoro četiri sata isključivo uz veliku uzbrdicu hoditi. Bila je to jedna od najnapornijih dionica puta.. Kako je župni ured Suho Polje Zloselo udaljeno oko 8 km od Kupresa  s  glavne ceste (prema Š ipovu) već spomenuti župnik fra Kazo je organizirao automobile koji su došli po nas i odvezli  nas na  večeru i prenoćište u novu  župnu  kuću. Župnik će u šali  reći: Prvi puta u ovu kuću dolazi toliko gostiju,  skoro da nemam za sve vas  pribora za jelo. Imao je,  no važnije je to  što   je  imao veliko srce za sve  nas.

Š estoga dana polazak je bio u 5,30 sati, nakon  molitve križne postaje i fotografiranja sa  župnikom ispred crkve, automobilima smo došli do Kupresa, do onoga mjesta  gdje  smo sinoć sjeli u automobile.

Ispred nas puca ravno Kupreško polje. Zar se može preko njega preći a  ne zapjevati: «Oj Ivane pobratime mio, jesil skoro na Kupresu bio. Jel  kupreško polje uzorano, jel na njemu žito posijano

I tako, kilometar po kilometar «gazimo» iza sebe ostavljajući mjesto po mjesto u 19,30 sati stigosmo u Tomislavgrad. Gvardijan samostana fra Ljubo Čutura nas dočekuje i vodi nas u crkvu za koju slobodno mogu reći da je katedrala posvećena sv. Mihovilu. Počela se graditi 1925. godine u povodu tisućugodišnjice krunjenja kralja Tomislava na ovim prostorima po kome ovaj grad i nosi ime. U njoj molimo VIII postaju križnog puta.

Nakon kraćeg odmora,  gvardijan će odvesti   vođe puta u Market gdje će nam kupiti živežnih namirnica,  ne samo za večeru,  nego i za naredne dane.

Iako je ljetno vrijeme i u  3,40 sati je još mrak. Čak ni znaka nema da će uskoro  puknuti zora, mi nastavljamo put.

Od Okučana, pa diljem cijeloga puta kroz Bosnu, u svako doba dana i noći,  dok smo hodili ispred nas je išao križ i crkveni barjak, pa je tako nastavljeno i kroz Hercegovinu.

Sedmi hodočasnički dan je proveden na putu između Tomislavgrada i Posušja. Po vrelom hercegovačkom kamenu smo išli do 12,45 sati.

U jutarnjim satima susrećemo  hodočasnika koji svake godine  pješice hodočasti od Bugojna do Međugorja. Ime mu je Stipo Lubar i s nama će biti do kraja hodočasničkog puta.  On radi u Austriji a svake godine u ovo doba uzima godišnji odmor kako bi mogao hodočastiti Gospi. Pričao nam je o poteškoćama s kojima se on i brojni hodočasnici susrećali prvih godina kada se je Gospa ukazala. Tadašnja milicija je «hapsila» sve što je išlo u tom pravcu,  pa su bili primorani da u  Međugorja dođu  prijekim bespućima.

Stižemo u Posušje  kod župnika fra Milan Lončara.  Tu ćemo,  nakon tuširanja i ručka potražiti debelu hladovinu i  skupiti  snaga da bismo  nakon utakmice koja  počinje u 21,00  sat  između Hrvatske i Australije,  nastavili put u pravcu Međugorja. Franjevačka mladež Posušja uz pomoć Župnog ureda je upriličila da se utakmica  gleda putem video-zida na  središnjem trgu u Posušju. Sve je bilo u znaku  hrvatske reprenzentacije i svi su živjeli za pobjedu, a ono Utakmica je završila 2:2 što nam ne bijaše dovoljno da idemo dalje. Naši će se nogometaši nakon ove utakmice vratiti doma, a mi u 23,45 sati nastaviti put,  zaobilazeći samostan u Š irokom Brijegu iako  je u njemu dogovoreno da prenoćimo.

Pred nama je zadnji hodočasnički dan. Uz nekoliko kraćih i duljih odmora na željeni cilj, u Međugorje, Nebeskoj Kraljici Mira stižemo u 22,00 sati.

U hodočasnički dnevnik, koji je vođen tijekom cijeloga puta, osmog  hodočasničkog dana,   između ostalog je,  sutradan  upisano:  «Potvrđuje se da su hodočasnici iz Okučana, njih 14 stigli u Međugorje 23. O6. 2006. godine u 22,oo sata. Bog neka Vas blagoslovi i dadne svoj mir. Hvala!!!». Slijedi potpis i pečat.

Da li je itko mogao biti zadovoljniji  od nas. Svakako da ne! Tu svoju sreću  smo iskazali suzama radosnicama koje su same tekle niz lice dok smo klečeći ispred Gospinog kipa, u znak zahvalnosti,  molili radosna Otajstva krunice.

Nakon molitve kojom smo Bogu i Gospi zahvalili na sretnom završetku puta, otišli smo na počinak.

Sutra dan su si neki hodočasnici uzeli odmora pa su otišli na plavi Jadran na kupanje, a drugi pak su vrijeme proveli u Gospinom svetištu i na Brdu ukazanja. Tu čovjek osjeća  da nebo dodiruje zemlju.

Upriličen je odlazak u radio «Mir» Međugorje gdje je dat intervju koji će isti radio emitirati u ponedjelja.

Dvadesetpetog dana lipnja 2006. godine, obilježeno je dvadesetpet godina Gospinih ukazanja.

Toga jutra će se iz Okučana  u Međugorje uputiti Slavko Krištić i Josip Andrijanić kombijem DVD Okučani kako bi dio hodočasnika poslije misnog slavlja, na kome je bilo nazočno na desetke tisuća vjernika  sa svih kontinenata, vratili doma, a ostali hodočasnici će se vratiti drugim pratećim kombijem.

Na kraju ovog  kraćeg reportažnog prikaza, nužno je spomenuti dobre ljude koji su omogućili odlazak. To su osim Župnih ureda Okučani i Gornji Bogićevci, načelnici općina Okučani gosp. Aca Vidaković i općine Gornji Bogićevci gosp. Pavo Klarić, Ivica Ćorković – vlasnik Diskonta «Gold commerce» iz Okučana, Zoran Radman vlasnik  trgovine «Tanja» iz Smrtića  i Milan Majdandžić vlasnik  «Elba» proizvodnja PVC stolarije.

U Međugorju pak, veliku  zahvalnost dugujemo obitelji Mirjane i Stanislava Miće Sivrić «Š ujić» koji su hodoćasnicima ustupili svoj obiteljski park u kome je bila struja i voda , na raspolaganje za sve dane boravka u ovom  Marijanskom svetištu.

Medijski pokrovitelji su bili Hrvatski radio «Bljesak»  Okučani  i Hrvatski radio Nova Grdiška koji su svakodnevno  (kad je to bilo u mogućnosti zbog telefonskih veza) izvješćivali slušatelje  o pravci kretanja te o duhovnom i zdravstvenom stanju hodočasnika, a po povratku obavili  podulje razgovore s hodočasnicima.

Zahvalnost zaslužuju i policijske postaje Bosanska Gradiška, Laktaši, Banjaluka i Mrkonjić Grad čiji su djelatnici danonoćno bili uz hodočasnike, a procesiju pratili od graničnog prijelaza između Stare i Bosanske Gradiške u granice između Srpskog entiteta i Županije Srednjobosanske /nadomak Jajca).

Hodoćasnici su išli u procesiji jer je od Okučana do Međugorja pronesen križ na kome je bio crkveni barjak Župe sv. Vida iz Okučana bez opasnosti da će biti oskvrnut a hodočasnici izloženi ruganju i drugim nemilim događajima.

Put je završio s brojnim žuljevima na nogama pa i krvavim (u jedne hodočasnice čak 14  – baš koliko je i bilo hodočasnika), u znoju i suzama, ali bez toga se ne  dolazi GOSPI ni na zemlji  za  vrijeme ovozemaljskog života ni za vrijeme onog drugoga, koji i jest cilj i smisao našega življenja.

Milorad Oršulić – Mican

 

Pogledi u krajeve srca

Postavio bih ti pitanje koje me muči već dugi niz godina, ali ne mogu sam naći odgovor. Mora li postojati zlo na ovome svijetu, te ima li ono i neke pozitine konzekvence? Jer da bi postojalo svjetlo, mora postojati tama. I narod kaže: Svako zlo za neko dobro”. Vidim da je zlo patnja cijeloga čovječanstva, od postanka pa nadalje. Je li potrebno sve to zlo koje okružuje čovjeka, je li potrebna ta bolest? Ako je to zlo tako jako da mora postojati, da li svemogući Bog, kao neograničeno dobro, može to zlo uištiti? 

Upravo činjenica da zlo prati svaki ljudski život i da ni jedan čovjek u svome srcu nije sretan što ga zlo snalazi, svjedoči o tome da je zlo stranac u našem biću, nešto što našoj naravi, našem življenju i kozmičkome skladu ne pripada. Ali ono prati svakoga i sav ambijent u kojemu čovjek živi, – sav Božji dar čovjeku. Tako je zlo kao tajna prvenstveno vezano s tajnom čovjeka. Ono, uostalom, i najočitije prodire u svijet stvorenja po čovjeku, po tajni njegove slobodne volje. Bez ispravnoga shvaćanja istine o čovjeku, nitko ne može razumjeti ni tajnu zla. 

Pobuna anđela nastala je zbog čovjeka! Zavist, jednog od Bogu tada najbližih anđela, suprostavila se Božjem naumu da divotu Čovjeka stvori. Ta zavist je izvorište svih zala u sva ljudska vremena. Ali tko je kao Bog da bi Mu se smio i mogao suprostaviti?! Želeći izbaciti čovjeka iz reda blagoslovljenih Božjih stvorenja, Sotona i anđeli, koji su uz njega pristali, izbacili su sebe iz toga blagoslovljenoga reda. Iako su iskusili užas progonstva, nisu se odrekli mržnje protiv čovjeka i zato moraju u njemu vječno ostati. Želja za uništenjem čovjeka tako ih je zadojila da ga ne prestaju mamiti u svoje progonstvo. Koriste priliku iskušavanja naše slobodne volje da nas nadahnu na odbacivanje našega Stvoritelja. Tako je zlo prvenstveno usmjereno na čovjeka; nadahnjuje ga da i on prkosi Bogu, ne bi li ga Bog odbacio. Dakle, iz zavisti prema čovjeku, Sotona mu neprestano nudi grijeh; da ga upropasti.

Potiče ga da krivo upotrijebi slave Božje i vlastitog života u njegovoj ljubavi. U tome se sastoji grijeh; njegova opačina prema Stvoritelju, a po čovjeka smrtonosna posljedica. Sila grijeha izvire iz prisustva i djelovanje paklenoga nadahnitelja. Ali Crkva, opraštajući grijehe u ime Isusovo i izgoneći zloduhe silom njegova svetoga imena, može osloboditi svakoga čovjeka. Da je to istina, neprestano svjedoče mnoge spašene duše. Velika obraćenja grešnika su pravi biseri na haljini njezine pobjedonosne povijesti.

Jedino judeokršćanska Objava ne povezuje zlo s ljudskim životom, nego ga otkupljenjem odvaja od čovjeka na djelotvoran način i tako oslobađa čovjeka. Ni rješenja koja su ponudile filozofije niti rješenja koja nude druge religije, ne mogu objasniti tajnu zla, tajnu smrti i tajnu patnje kao što je to djelom i proroštvom dokazao biblijski Bog kroz sva vremena, a naročito u osobi i djelovanju Isusa Krista i njegovih svetih sljedbenika u Crkvi kroz posljednja vremena. 

Biblija objavlju da je grijeh izvor zla. A grijeh je neposluh poretku koji je Stvoritelj udahnuo u svako stvorenje i učitav svemir. Jer Stvoritelj, koji je darovao stvorenju život, darovao ga je na takav način, u takvom daru i u takvom prostranstvu da sve može postojati jedno pokraj drugoga i u takvom prostranstvu ne ranjava, da je sve u svemu dar, da je raj stvarnost blaženoga zajedništva svih stvorova u Bogu. Taj poredak je volja Svevišnjega što je Riječ njegova objavljuje i u njoj nudi savez vječnog mira s ljudima. Ta volja je već prvome čovjeku rekla da svaki prijestup njezina izvornoga reda rađa smrt i uvodi zlo u svijet. I otkrila je ljudima postojanje nevidljivoga njihovoga neprijatelja, nadahnitelja zla, ljubomornoga protivnika, Sotone. 

Ne postupati po zapovjedi mudrosti, koja je sve stvorila, znači uvesti nered među sva stvorenja. To znači bitno ustati protiv sveg stvorenja, ali i izazvati sve stvorenje protiv sebe, uvesti nered i u svoj vlastiti život.

Znamo da nas svaka pogreška skupo košta. Eto, to je iskustvo, što ga ima svaki čovjek, mala sličica velike kozmičke stvarnosti koji, ako svoje povijesno iskustvo ima čitavo čovječanstvo. Svaki nam se grijeh teško osvećuje, suprostavlja nas svemoćnoj volji Božjoj i pretvara nas u njegove neprijatelje. A jao onome tko ustaje protiv Svemogućega. Bog, izvorni Subjekt, po svojoj dobroti je učinio čovjeka subjektom svoje ljubavi. I sve što je stvorio, stvorio je da bude dar svetom čovjeku. Tko god subjekte Božje ljubavi i ono što im po ljubavi Božjoj pripada pretvara u objekte svoje požude i oholosti, samoga sebe pretvara u objekte Božje osvete, pravednoga Božjega gnjeva. Sav će svemir poći s njim u boj protiv bezumnika” (Mudr 5,20), stoji u Knjizi Mudrosti. A u Sirahovoj: Jer stvorovima svima, od ljudi do životinja, a sedmerostruko grešnicima prijeti smrt i krv, i boj i mač, nesreće, glad, patnja, kuga. Sve je to stvoreno za grešnike i zbog njih je do potopa došlo”. (Sir 40,9) 

Sve što nas okružuje i ispunja, što vidimo i ne vidimo, sve osim zlih duhova, dar je Božji nama. A jedini dostojan dar naše slobodne volje tako uzvišenom i dobrom Bogu trebalo bi biti poštivanje njegova vječnoga poretka, vjernost vječnoj istini, to jest poštivanje onoga svetoga Zakona koji održava red u svemu, koji je postavljen usred blagoslovljenog svijeta živih, usred zemaljskoga raja. A to je zakon ljubavi. Život u ljubavi neizmjernog Darovatelja neshvatljivo brojnih blaženih darova to je zapravo raj. Takva je Zemlja bila u početku, prije nevjere i njezina ploda moralne i ekološke katastrofe. Bog je šetao zemaljskim rajem. Bog je izbliza motrio čovjeka u edenskom vrtu. Ono stablo usred vrta, s  kojega bijaše zabranjeno okusiti plod, bijaše tajna Božjeg autoriteta s kojim se stvorenje ne smije izjednačiti, jer bi tako pogazio vječnu istinu i u laži našlo svoju smrt, to stablo bijaše vertikala odakle se oglašava zapovjed koju ne smijemo prekršiti. To stablo je do dana današnjega ostalo na Zemlji. Ono je zapravo stablo savjesti u nama. Kad okusimo plod toga stabla usred svoga duhovnog svijeta izjednačivši se s Bogom, kad sami po sebi određujemo što je dobro, a što zlo kušamo smrt, kušamo onaj nemir, onu kaznu, ono prvotno progonstvo iz rajskoga stanja duše, onu odijeljenost od Boga i više nam ni jedno stvorenje, pa ni vlastiti život nije od slasti, nije dar već živa osuda, progoni nas i sve nam pretvara u gubitak. Prvotni nered praroditelja očituje se u našim grešnim sklonostima. Tražeći užitak mimo Boga, smrt nalazimo kao i oni. Taj istočni grijeh iz našega bića uklanja  jedino Sveto Krštenje i dar Duha Kristove prvenstvene i savršene podložnosti Bogu. Samo po Kristu, srce se nanovo vraća u raj. Zato oni koji vjeruju u Krista, u ovome mučnome svijetu pjevaju radosno poput Danijela u užarenoj peći, jer im sva zla ne mogu naškoditi. 

Svaka se duša rađa s osjećajem rajskoga dara svega onoga što je u radosti okružuje i ispunja. Svako dijete se osmjehuje svojoj majci, svome ocu, svojim bližnjima, ljepoti voda, ljepoti neba i zemlje. Svakoj životinji, svakoj biljci s pažnjom, s povjerenjem prilazi. S toliko nježnosti dijete prilazi maloj točki na stolu, muhi, sićušnoj mrvi! Sve mu je divan dar. To je izvorno rajsko stanje duše što nam ga na početku životnoga puta, Bog daje za pouku, da bismo ga po blaženoj uspomeni kasnije tražili u svojoj vjeri i postigli u Kristu. 

Mudrost nam je tu uspomenu na raj sačuvala pri svakom pojedinom rođenju, da nas živo podsjeća na prve stvarnosti biblijske objave. Uistinu sve nam je Bog dao na dar. Čuvajući njegovu Zapovjed, sve nam je na blagoslov. A kršeći je, sve se okreće na propast. 

Slobodni smo izabrati i suprotno od zapovijedi Božje: to je dokaz da smo obdareni slobodnom voljom. Ona je najveći dar božje ljubavi čovjeku. Ono što tim darom izaberemo, to moramo i iskusiti, do dna iskapiti čašu svoga izbora. Izaberemo li Boga, baštinit ćemo njegov vječni blagoslov; blaženstvo njegova raja. Izaberemo li prekršaj moramo iskusiti i njegove posljedice. Znajući čovjekovu slabost i neznanje, Bog nam ni u praroditeljskom ni u osobnim grijesima nije dopustio potonuće u trajnu posljedicu grijeha, u potpunu odijeljenost od Njega i svega njegovoga dara, a to znači i od samih sebe u bitnom smislu naše naravi; to je ono kada čovjek vječno postoji, jer mu je duša besmrtna, ali mu vječno nedostaje sve bez čega ne može živjeti te je nečovjek. Predokus te vječne strahote ima čovjek svaki put kada je u stanju grijeha; sve ima, a ništa mu ne vrijedi jer mu je oduzeta slast svakog Božjeg dara. Da sasvim ne propadnemo, dobri Bog nas je zatvorio u jedno vremenito stanje grijeha, dajući našoj slobodnoj volji dodatnu, ali i posljednju priliku da se  odluči između blagoslova i prokletstva. Imajući djelomično iskustvo i jednoga i drugoga u ovome smrtnome životu, ne može se reći da čovjek nije znao što izabire. 

Sada dakle živimo u vremenu Milosti koje je ograničeno, u kojemu kušamo zlo i dobro i u kojemu se srcem moramo sasvim jasno opredjeliti. Da ne bude zabune, svaka neopredjeljenost za dobro jest opredjeljenost za zlo. Jer je odbijanje dobra zlo. Dakle i mlakost i kolebljivost spadaju u zlo. 

Važno je znati da Biblija spominje vrijeme Milosti, a ne vječnost Milosti. Š to je Milost? Milost je obnova naše, u grijehu srušene naravi, dar i moć povratka u prvotnu svetost. Milošću se možemo svim srcem vratiti prvotnoj zapovjedi života. Okusivši gorki plod svoje anarhije, Milošću se možemo vratiti u prvotni Božji red života što ravna svim stvorenjem, možemo iskazati ljubav prema dobrome Bogu kojega smo uvrijedili. Milošću Mu možemo postati vjerni i ubuduće ustrajati u dobru. 

Oraćanjem, povratkom u poslušnost, Milošću Božjom nam se nanovo duša vraća u rajsko stanje te zakon propasti gubi moć nad nama. Sveci u sva vremena svjedoče to, a u Katoličkoj crkvi ih je po strogim uvjetima kanonizacije, već oko deset tisuća. Tijela im se u ognju nevolja čiste, ali im je duša u blaženstvu vjere spašena. Svjedoče Kristov život u sebi; onaj život koji otkupljuje, spasava i uskrisuje bližnje. Oni sami ne traže obnovu ovoga života, u svakom vidu privremenoga i nesavršenoga, nego u nutrini im se kao u sjemenu formira stvarnost konačnoga života vječnoga kojemu će biti pridodano i novo tijelo nad kojim neće vladati vremenita propast nego vječna postojanost blaženoga mira. 

Postoje dvije stvarnosti: vječnost i vrijeme. Sva vječnost je pod zakonom neraspadljivosti, a svo vrijeme je pod zakonom raspadljivosti, odnosno pod zakonom propasti. Duša bira između vječnost i vremena. Grijeh svojom posljedicom otkriva svu istinu o čovjeku; potvrđuje istinitost prvotne Božje zapovijedi, jer zaista je njegov plod smrt. Tko griješi, razara vlastiti život. Na grijehu se otkriva i sva dubina Božje dobrote prema čovjeku. Nisu je prvi ljudi bili svjesni u početku. Isto tako, kad smo se rodili, osobno nismo imali pojma da od Nekoga potječemo, da Nekome dugujemo zahvalnost za sve. Tek kada smo počeli gubiti, shavtili smo kako nismo vlasnici svoga života niti je išta što imamo neotuđivo naše. A kada smo potražili Vlasnika, On nam se otkrio. Obnovio je što smo  izgubili i tako nam potvrdio svoju naklonost, ljubav i dobrotu. Mi, zaista živimo od ljubavi Božje. Sve što imamo, dar je njegove dobrote. 

Biblija otkriva kako je Bog svojim smilovanjem, na neki način, dao čovjeku više nego u početku, kad ga je stvarao. 

Ni u početku čovjek nije morao sagriješiti, premda je imao slobodnu volju bez iskustva zla, jer je vjernošču Božjoj zapovijedi mogao izbjeći grijeh. A sada, kada mu vlastito iskustvo potvrđuje istinitosti Božje Riječi, a spasen milosrđem, ne može više griješiti kao da je u neznanju, niti ga neznanje može ispričati pred Bogom. Prvotni mu je grijeh trajno uspisan u rane Sina Božjega i zauvijek je u Krvi Kristovoj uništena njegova smrtonosna moć. Sada živi od milosrđa; a ne više od svoje slobode. U milosrđu je veći nego u početku. Milošću je izabrao Boga i baštini njegov Život i njegovu Slobodu, što je neizmjerljivo više od čovječjeg života i čovječje slobode. Sveti Pavao kaže da u početku čovjek bijaše živa duša, a u Kristu životvorni duh. (1 Kor 15,45) U Bogu je izvor vječnoga mira za kojim od iskona žeđa svaka duša. Božji prijatelji baštine trajni mir, a mir je sigurnost I punina života u Bogu. 

Evo, na temelju ovih misli neka te Duh Božji vodi u svu istinu. 

Zlo ne može imati nikakva pozitivna ploda. Ono je zlo i ništa drugo. Da bi postojalo svjetlo, ne  mora biti tama. Svjetlo je svjetlo. A tama je tama. I nije istina da je svako zlo za neko dobro. Ne, to je Đavolova sugestija; zabluda dualizma u kojem je Babilon propao, u kojem je komunizam propao, u kojem će propasti i svaki novi ljudski pokret u tom duhu. 

Pod teretom grijeha duša se obraća milosrdnom Bogu i u Njemu nalazi spas. Svako dobro što ga baštini obraćenik, ne dolazi od njegovoga prijašnjega zla, nego od milosrđa Božjeg koje je uklonilo svako zlo od njega i Milosti kao izvora svakoga dobra. Biblija je jasno objavila kraj svakome zlu nad svima koji se Bogu vraćaju. Prijatelj Božji ne sluša što narod govori, jer narod uvijek ispovijeda svoj grijeh ta, usta govore čega je srce prepuno (Mt 12,34). Prijatelj Božji sluša samo što riječ Božja objavljuje i njoj služi. A Riječ Božja nikoga ne potiče na grijeh niti igdje veli da je zlo čovjeku korisno. Ne reci Od Boga je grijeh moj” jer što on mrzi, neka ne čini. I ne reci: On me je zaveo”, jer njemu grešnici ne trebaju . Gospod zna svako djelo čovječje. Nije nikada zapovjedio nikom da bude bezbožnik niti dao dopuštenje za grijeh.” (Sir 15,11-12, 15, 19b-20) 

Često i s ljubavlju čitaj Sveto pismo: posebice Novi zavjet. Čitaj ga sebi na utjehu, jer je u njegovoj riječi svjetlo istine i sila života. Ali ga ne tumači mimo Crkve, niti ga čitaj, a da se ne hraniš otajstvom Utjelovljene Riječi u Svetoj Pričesti. 

Rajko Bundalo

OBIČNI ORAH (Juglans regia)

 

OBIČNI ORAH

(Juglans regia)

 

Orahovo drvo cvjeta u svibnju prije no što se razviju listovi. U lipnju sakupljamo svježe listove, zelene orahe sredinom lipnja dok ih još možemo lako probušiti, zelene orahove ljuske malo prije dozrijevanja, prije no što postanu smeđe, a zrele plodove u rujnu.

Čaj od orahovih listova je dobro djelotvorno sredstvo kod probavnih smetnji, dakle zatvora stolice i gubitka teka, te za čišćenje krvi. Uspješno ga koristimo i kod šećerne bolesti i žutice.

Uvarak od orahovih listova kao dodatak kupki je vrlo djelotvoran kako kod svih skrofuloznih i rahitičnih oboljenja, gnjiljenja kosti i koštanog apscesa tako i kod gnojnih nokata na prstima ruku i nogu. Perite zahvaćena mjesta kod tjemenica, krasta na glavi i svraba s uvarkom od orahovih listova, uspjeh će uskoro biti vidljiv!

Pranje, odnosno kupke s tim dodatkom pomaže kod bubuljica, gnojnih osipa, znojenja nogu i bijelog pranja. Protiv skorbuta, gnjilenja zubnog mesa, upale vrata i oboljenja ždrijela koristimo ispiranje s uvarkom od orahovih listova.

Jak uvarak od orahova lišća, stavljen u vodu za kupku, liječi ozebline. Također ga možemo koristiti kod jakog ispadanja kose, tako da njime marljivo masiramo vlasište. Odlično je sredstvo protiv ušiju. Svježim listovima uništavamo i druge nepoželjne insekte.

Od zelenih oraha (lako ih možemo probušiti), ubranih pred Ivanje, dakle oko sredine lipnja, pripremimo odličnu orahovu rakiju, koja pročišćuje želudac, jetru i krv, otklanja slabost želuca i truljenje u crijevima. Pored toga je izvrsno sredstvo protiv zgrušavanja krvi.

 

NAČIN UPORABE

ČAJNI OPARAK: Vrhom punu čajnu žličicu sitno narezana orahova lišća oparimo s ¼ litre upravo proključale vode i pustimo da kratko odstoji.

DODATAK ZA KUPKE I PRANJE: 100 g listova za potpunu kupku, za pranje vrhom punu čajnu žličicu usitnjenih listova na ¼ litre vode. Za jak uvarak uzme se dvostruka količina listova.

ORAHOVA RAKIJA: Oko 20 zelenih oraha raščetvorimo i napunimo bocu sa širokim grlom. Prelijemo s jednom litrom ražene rakije, tako da ona prekriva orahe u visini 2-3 prsta. Dobro zatvorenu bocu ostavimo 14 dana do 4 tjedna na suncu ili na toplom mjestu. Nakon isteka tog vremena procijedimo i napunimo u bočice. Po potrebi uzimamo jednu punu kavenu žličicu. Odličan orahov liker dobijemo ako zelenim orasima dodamo još 2-3 klinčića, komadić cimetove kore, mali štapić vanilije i opranu, nešpricanu koru od polovice naranče. 500 g šećera prokuhamo u ¼ litre vode i ohlađeno dodamo u procijeđenu orahovu rakiju.

(više…)