Na dan kada je Hrvatska obilježavala dvadesetčetvrtu obljetnicu pada Grada heroja VUKOVARA (u kojem je prema hrvatskom generalu Antunu Tusu poginulo 1.100 branitelja, 2.600 branitelja i civila označeno kao nestalim, a drugih 1.000 hrvatskih vojnika je ubijeno na prilazima Vinkovcima i Osijeku) i zločina u Š KABRNJI gdje je ubijeno 84 Hrvata (26 branielja i 58 civila), kada je Francuska zbog terorističkog napada (129 ubijenih u Parizu) zavijena u crno a Bosna i Hercegovina uzdište zbog ubojstva dvojice vojnika, također zbog terorističkog napada, ispod spomen ploče na župnom uredu u Bosanskoj Gradišci su gorjeli brojni lampioni u znak sjećanja na mučko ubojstvo bosanskogradiškog župnika i dekana, te upravitelja župa Dolina i Nova Topola msgr. Kazimira Višaticki
NA KRAJU SV. MISE MOLITVU ODRJEŠ ENJA I BLAGOSLOV SLIKE SVEĆENIKA MUČENIKA JE OBAVIO BISKUP MARKO.
Već dulji niz godina, zadnje nedjelje u mjesecu listopadu na groblju “Gradina” u Donjoj Dolini obilježava se blagdan Svih Svetih i Dušnog dana.
Tako je bilo i ove godine.
Od ranog jutra su pristizali Dolinci, Novoselci i Mačkovljani, kojima ovo groblje još uvijek nešto znači iz Austrije, Zenice i brojnih krajeva Hrvatske kako bih uredili i okitili grobove svojih najmilijih, na njima zapalili svijeće i pomolili se za pokoj njihovih duša.
Sv. Misu je, s početkom u 13 sati (nakon što je završila misa u Bos. Gradišci, pred četrdesetak vjernika služio župni vikar vlč. Boris Ljevak, koji je pozdravio nazočne i izrazio zadovljstvo što su nazočni svojim dolaskom pokazali kako se rodni kraj i ovo sveto mjesto ne zaboravlja.
Nakon misnog slavlja, u kojem smo se sjetili i molili i za zdravlje jako bolesnog bosanskogradiškog župnika i upravitelja župe Dolina vlč. Pere Čolića, vlć. Boris je molio opijela i blagoslovio grobove.
Ovo nije prvi dolazak vlč. Ljevaka na groblje u Donju Dolinu. On je s banjolučkim biskupom msgr. dr. Franjom Komaricom u nedjelju (30. kolovoza) po blagdanu Mučeništva sv. Ivana Krstitelja služio sv. Misu, u povodu patrona Donje Doline. Isto tako vlč. Boris, od kada je župnik i dekan vlč. Pero bolestan, svake nedjelje u crkvi Gornja Dolina iako za samo nekoliko vjernika služi sv. Misu.
Za ovu priliku, u subotu je dragovoljačka ekipa od sedam članova: Matej Oršulić iz Ratkovice kod Pleternice, Zvonko Oršulić Feny iz Ljupine, Slavko – Slave Stipančević, Anto Vonić i Mišo Barišić iz Nove Gradiške te Mato Knežević Maća iz Gorica i Milorad Oršulić Mican iz Okučana pokosili travu na groblju i ispred groblja te uklonili dotrajale cvijetne aranžmane i izgorjele lampione. Rijetki su zamjetili kako je groblje primjereno uređeno za ovaj veliki blagdan, ali su svi izražavali nezadovoljstvo kada za Veliku Gospu trava nije bila pokošena.
Po završetku posla na groblju, otišlo se do crkve u Gornju Dolinu, gdje su također pokosili travu oko stare i nove crkve kao i oko župnog ureda, iako je nedavno travu pokosio Drago Puljić, doseljenik iz Slav. Kobaša u Novo Selo.
Te subote je Ilija Jurišić iz Dubovca postavljao pločice na koru dolinske crkve, nakon što su one stare uklonjene. Njemu u tom poslu pomaže Željko Vidić iz Smrtića. Do Svih Svetih majstor Ilija namjerava postaviti svih 80 m2 pločica i isfugirati ih. I ovaj posao on obavlja dragovoljno, a za kupovinu pločica i ljepila se pobrinuo p. Damir Š Šokić.
Svi “dragovoljci” su se s dužnim poštovanjem prisjetili članova ove ekipe koji nisu više među njima. Prvi se (prošle godine) od njih zauvijek rastao Matan Ćorković, početkom ove godine Berislav – Bero Marjanović obadva iz Ljupine, pod kraj kolovoza ove godine Ivo Ćorković, a prije tjedan dana Anton Budić Ćember.
Hvala im za svaku kaplju znoja koji su prolili radeći na ovom groblju, a Milosrdni Gospodin im udijelio pokoj vječni.
Svoj doprinos za uređenje groblja su u kolovozu, rujnu i listopadu ove godine dali: Mato i Terezija Oršulić i Slavica (Roke) Vonić iz Australije po 500 kn, Zlatko i Janja Vonić iz Nove Gradiške 50 eu, Anto Oršulić iz Zenice 200 kn, Nikola i Mara (r. Tutić) Jurišić iz Slav. Doline 200 kn, Miroslav Matijašević iz Mačkovca 200 kn te Anđelko Vidić, Mirko Barišić i Radovan Matijašević iz Nove Gradiške po 100 kn i Marko Dakić iz Bodegraja kod Okučana.
U ime svih vjernika župe Dolina iskrana im hvala i neka se i u buduće ne umore čineći dobro.
SV. MISU JE SLUŽIO VLČ. BORIS LJEVAKOKUPLJENI VJERNICIISPRED KAPELICEZA VRIJEME MISNOG SLAVLJANAKON ČEGA SU MOLJENA OPIJELA I OBAVLJEN BLAGOSLOV GROBOVA
ILIJA JURIŠ IĆ I ŽELJKO VIDIĆ POSTAVLJAJU KERAMIČKE PLOČICE U CRKVINA KORU U CRKVI GORNJA DOLINA POSTAVIT ĆE SE OKO 80 m2 KERAMIČKIH PLOČICADOK SU JEDNI TRIMEROM
TRAVU OKO CRKVEDRUGI SU METLOM MELI TRAVU S NOGOSTUPA
Prije polaska na put, na brojne E-adrese i mobitele uputio sam SMS poruku slijedećeg sadržaja:
Poštovani!
U povodu 70-te obljetnice, najveće tragedije hrvatskog naroda, a sa željom da počastimo sve žrtve, znane i neznane stradale na bleiburškom polju i Križnom putu, njih preko 300 tisuća, da se za njih molimo, kao i za trenutno političko-gospodarsko stanje u našoj Domovini, nas nekoliko domoljuba Marinko Jurišić – Š piro i njegova kćerka Sarafina iz Travnika /Srednja Bosna/, Marijan Peternel iz Pakraca i ja Mican iz Okučana, uputili smo se na pješačko hodočašće u Bleiburg gdje ćemo sudjelovati na misnom slavlju i obilježavanju tragične obljetnice 16. svibnja, čiji je pokrovitelj predsjednica RH. Preporučujemo se u Vaše molitve kako bi nam Dobri Bog dao snage da bismo dostojanstveno dovršili započetu misiju/zadatak, a to je najmanje što možemo učiniti za sve hrvatske žrtve u II. svjetskom ratu, a naročito u poraću.
Vaš Milorad Oršulić-Mican
Prvi odgovor stiže iz Banja Luke:
Poštovani i dragi Micane!
Čestitam na hrabrosti odvažnoj četvorki koja kreće u Bleiburg na hodočašće. Rado ću uključiti u svoje molitve vaš pothvat. Neka vas dobri Bog blagoslovom prati po zagovoru naših mučenika. Velik pozdrav svima, posebno starim znancima i prijateljima Tebi i Marijanu.
Srdačno, Anto Orlovac, svećenik, Banja Luka
U TISKARI PRINTING NOVA GRADIŠ KA DADO PEŠ EVSKI JE PRIPREMIO BARJAK ZA HODOČAŠ ĆE
PRVI HODOČASNIČKI DAN /Petak, 8. svibnja/
Prvi hodočasnički dan će započeti sv. Misom u okučanskoj crkvi sv. Vida Mučenika koju je služi fra Mario Radman, /iako će i večeras u istoj crkvi biti služena sv. Misa prije koje će se moliti krunica u povodu svibanjske pobožnosti /nakon koje će blagosloviti dvojicu hodočasnika Marinka Jurišića – Š piru i Milorada Oršulića – Micana i hrvatski barjak koji će se od Okučana donijeti do Bleiburga – mjesta najvećeg stradanja hrvatskog naroda i početka Križnog puta.
Sastavni dio moje hodočasničke opreme je i štap od ljeskovog drveta, koji sam usjekao 25. travnja ove godine na Gradini između groblja i rijeke Save u Donjoj Dolini (na sv. Marka prilikom košenja trave). Znakovito: nosit ću ga tragom onih, koji su po Božjim regulama, trebali biti baš ovdje sahranjeni, a ne da su im kosti razbacane po Austriji, Sloveniji i različitim krajevima Hrvatske i Bosne. Prema podacima iz knjige “Dolina Bosanska u prošlosti i sadašnjosti” čiji sam ja autor, više od polovice ubijenih u tjeku II. svjetskog rata i poraća iz župe Dolina njih 164 “nisu se vratili iz rata”, “ubijeni na Križnom putu”, “ubijeni u Gornjim Podgradcima (Mrakovica, Kozara)” … od ukupno 256 koliko je njih četiri dolinska sela “platili glavom” samo zato što su bili na drugoj strani.
U okučanskoj crkvi ćemo i izmoliti prvu postaju Puta križa, a posljednju – četrnaestu na bleiburškom polju.
Nakon slikanja s dragim osobama koje su došle na sv. Misu i tako molitvom ispratiti hodočasnike i davnja izjave za radio “Bljesak”, koje je ujedno i medijski pokrovitelj ovoga hodočašća, krenulo se na put dug od Okučana 316 km, iako je Š piro do Okučana od Travnika za tri dana prepješačio dodatnih 165 km.
Naš današnji cilj je Kutina, oko 53 km, a do nje će se mnogo toga dogoditi.
O podnevu smo došli u Novsku, gdje ćemo kod obitelji Joze i Mire Kalizan /rodom iz župe Dolina/, koja je poznata po prijemu hodočasnika, okrijepiti tijelo, a u prolazu kroz taj grad sresti njegovog gradonačelnika gosp. msr. dc. Vladu Klasan koji je pozdravio hodočasnike i izrazio želju da se slika s nama. Već u poslijepodnevnim satima na službenoj stranici grada Novska bilo je nekoliko slika, a radio Novska je emitirao prilog o hodočašću.
U Banovoj Jarugi će nam se pridružiti Marijan Peternel koji je jutros krenuo iz Pakraca, tradicionalno noseći svoj hodočasnički križ.
Kako smo prolazili kroz župu Međurić čiji je župnik vlč. Tomislav Vučur, on će nas kao dobar domaćin dočekati ispred križa u Banovoj Jarugi, koji je podignut njegovom zaslugom kao i crkva u istom mjestu. Zajedno smo molili, primili blagoslov, kojeg na ovom putu, gdje nas čekaju zamke različitog karaktera, o čemu će biti riječ, doista treba. Vlč. Tomislav će zbog nas doći i u Kutinu, pitajući nas – treba li nam što?
Nije trebalo, jer smo već bili u rukama našeg večerašnjeg domaćina Miroslava Sušila rodom iz sela kojeg više nema u bosanskogradiškoj općini – Bukvik, jer su kao i mnoga u doba komunizma “zbrisana s lica zemlje”. O tome rodnom kraju je napisao “MONOGRAFIJU BATAR – BUKVIK”. On živi u Kutini i radi u Petrokemiji gdje obnaša dužnost pomoćnika upravitelja za održavanje postrojenja KAN-1. Njemu će u gostoprimstvu pomagati Kristijan Vonić – Kika, dolinsko/novoselski sin koji također živi i radi u Kutini, a poznatiji je kao webmaster “Suze dolinske” i općine Okučani.
Između brojnih SMS poruka koje sam primio u tijeku dana, za danas izdvajam ovu primljenu od vjeroučitelja Š imuna Klarića iz Kosovca kod Okučana: “Poštovani hodočasnici! Neka vam dragi Bog da snage duši i tijelu, a anđeli čuvari neka vas nose kroz sve kušnje i prepreke na vašemu putovanju! Uzvratile Vam duše za koje molite i činite pokoru stostrukim blagoslovom na svim poljima života. Božji blagoslov, tj. sretno i radosno”.
Gosp. Miroslav Sušilo nas je, nakon kave, ispratio iza 6 sati zaželivši nam sretan put, da nas na njemu prati Božji blagoslov i – do viđenja u Bleiburgu.
U Popovači će nam se pridružiti Sarafina – kćerka Marinka – Š pire Jurišić, koja zbog obveza na Pravnom fakultetu u Mostaru nije mogla s ocem od Travnika pješačiti, pa ćemo put nastaviti u punom sastavu.
Naš hodočasnčki dan počinje i završava molitvom. Molimo krunicu i Lauretanske /Blažene Djevice Marije/ litanije u hodu zajedno, i pojedinačo. U svakoga od nas je krunica u rukama. Naročito su dojmljive molitve na pokojne – žrve na bleiburškom polju i za one koji se nikada nisu vratili svojim domovina s Križnih putova. Svakom od nas se na spomen “Isus, koji neka se smiluje vjernim mrtvima” zaiskri suza u očima.
U župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Kloštar Ivaniću je u 19 sati večernja sv. Misa. Znali smo da se služi u to vrijeme pa smo nastojali doći ranije, kako bismo joj nazočili.
U samostanu su nas dočekali župnik i gvardijan fra Drago Brgler i njegov vikar fra Grgur Blažević. Župnik će nas prije sv. Mise pozdraviti “veselu i pobožnu družinu koja će svojim hodočašćem od nekoliko stotina kilometara, očuvati uspomenu na sve nedužne žrtve Križnog puta”. Fra Grgur će u tijeku sutrašnjeg dana na internetsku stranicu župe postaviti kraći članak i nekoliko slika. Nakon što smo se duhovno okrijepili i fizički ćemo se osvježiti tuširanjem, večerom i hladnim napitcima, a potom na počinak, jer nam sutra prije 5 sati valja nastaviti put.
TREĆI HODOČASNIČKI DAN /Nedjelja, 10. svibnja/
Prije polaska na put, koji nas treba dovesti do Zagreba, ispred župne crkve ćemo izmoliti jednu postaju Puta križa. Noćašnja kraća kišica je osvježila zrak, ali ćemo zato u tijeku dana osjećati sparinu.
Općina Okučani je pokrovitelj ovoga hodočašće, dok je hrvatski radio “Bljesak”, kao što je već rečeno, i Novogradiški godišnjak www.novagra.hr, medijski. Zbog toga se naši objedi sastoje od onoga što smo iz Okučana ponijeli: mesne narezke, paštete, riblje konzerve …, minenarna i naravna voda …, a ostalo što si uz put kupimo, izuzev tamo gdje nam dobri domaćini pripreme ukusne večere. Ručak obavljamo pod krošnjom drveća, na haubi automobila koja nam služi kao stol ili na nekoj asvaltnoj površini koja je prikladana za to.
Od samoga jutra, svatko od nas se pita: gdje nam je Bog pripravio mjesto da budemo na nedjeljnoj sv. Misi. Odgovor nije trebalo dugo čekati. Već u 10,30 sati u Dugom Selu u crkvi sv. Martina nazočit ćemo sv. Misi pod kojom će biti i Prva sv. Pričest.
Ispred crkve susrećem svoje supruge bratića Vinka i njegovu suprugu, a odmor uz kavu ćemo upriličiti u kafiću ispred Kauflanda s kojom će nas počastiti Milan – Mićo Lopar, kome sam ja krizmeni kum. U Dugom Selu živi sa suprugom i kćerkom gdje su došli iz Trnave. Možda je ovdje zgoda da kažem kako smo malo gdje, mi hodočasnici platili kavu ili neki osvježavajući napitak. Obično to budu ljudi ljubavlju potaknuti pa kažu “kuća vas časti” ili “sretan put, hvala vam što ste svratili i ništa nećete platiti…”.
Na zagrebački Čulinec, gdje ćemo zanoćiti došli smo pred 19 sati. Naša domaćica je gospođa Janja Ćorković, rodom iz Donje Doline, koja je radeći u Š vicarskoj zaslužila mirovinu, a sada u njoj uživa u tom dijelu Zagreba, u kući, koju je zajedno sa svojim pok. bratom Mirkom kupila, nakon prognanstva iz rodne Doline.
Poslije tuširanja, večera a onda na počinak.
Dr. Mario Bokulić iz Okučana nas hrabri porukom: “Bog Vas blagoslovio. Okučani su s vama na putu i molitvi. Vašem poduhvatu se raduju i članovi Udruge dragovoljaca domovinskog rata iz Okučana na čelu s njihovim predsjednikom. Svaka Vam čast i Bog vas blagoslovio”.
S JOSIPOM BANOM JELAČIĆEM BUŽIMSKIM
ČETVRTI HODOČASNIČKI DAN /Ponedjeljak, 11. svibnja/
Kada smo krenuli, od mjesta gdje smo prenoćili, bilo je 5 sati. Išli smo ulicom kneza Branimira do Glavnog kolodvora, gdje smo se slikali ispred spomenika kralja Tomislava pa preko Zrinjevca na Kaptol. Nismo znali u koliko je u zagrebačkoj katedrali sv. Misa. Mislili smo: ako katedrala bude otvorena pomolit ćemo se na grobu hrvatskog mučenika i blaženika kardinala Alojzija Stepinca. No, sv. Misa je u 7 sati, a mi smo u katedralu došli nekoliko minuta prije. Bože, hvala ti! Š to li ćeš nam još tako dobroga prirediti na ovom našem hodočasničkom putu, i današnjem danu?
Prolazeći Ilicom na semaforima i tramvajskim stajalištima susrećemo jednu ili u grupama više časnih sestara. Prolazeći pored njih kažemo im: “Sestre, molite za nas”. Odgovorile su nam potvrdno uz osmjeh ohrabrenja.
Ulica Sveti Duh se spaja s Ilicom kojom smo prolazili. Čovjek ne može tuda proći a da se ne sjeti kako je samo nekoliko stotina metara dalje Klinička bolnica istog imena “Duh Sveti”. Iz te su bolnice “oslobodilačke snage” partizanija, prisilno odveli, nakon završetka rata, 1945. godine, ranjenike, časne sestare i medicinskog osoblja do jame Jazovka kod Sošica na Žumberku gdje su ih ubili i u nju bacili.
Jama je otkrivena 1990. godine, a u njoj se nalaze tijela pripadnika postrojba NDH ubijenih nakon bitke kod Krašića u siječnju 1943. god. te u svibnju i lipnju 1945. godine, kao i već spomenuta tijela ubijenih iz bolnice.
Svake godine se tradicionalno na Dan antifašističke borbe organizira 22. lipnja ‘Spomen-pohod Jazovka’. Prema riječima Borisa Prebega – predsjednika “Hrvatskog obrednog zdruga (HOZ) Jazovka”, dosad je u jami otkriveno oko 470 kostura žrtava, dok povjesničar Josip Jurčević kaže da je pronađeno 476 kostura.
Ni za ovaj partizanski zločin nitko nije odgovarao.
Čovjek i ne zna koliko je Zagreb velik dok ga “koracima ne izmjeri”. Mi smo to učinili i i osjetili.
Nakon Zagreba prolazimo kroz Sv. Nedjelju i Samobor. On je poznat po “Samoborskom fašinku” i tvornici fasade “Samoborka”, no meni je u sjećanju ostalo kazivanje kako su kolone zatočenih Hrvata, koji su prolazili Križne putove. Na interetskoj stranici: www.dragovoljac.com pod naslovom: “Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskog naroda godine 1945.” autora dr. sc. Anđelka Mijatovića između ostalog piše: “Zarobljeničke kolone koje su se kretale kroz Zidani Most prema Zagrebu također su se djelile: jedne su kroz Zaprešić išle dalje prema Zagrebu, a druge su kroz Breganu i Samobor išle prema Sisku i prema Karlovcu, Vojniću i Topuskom”.
Danas dovršavamo svoj hod kroz Hrvatsku.
Na “malom” graničnom prijelazu Bregana, državljani Bosne i Hercegovini, u ovom slučaju Š piro i Sarafina nisu mogli prijeći s putovnicama te države, pa smo morali, nekoliko kilometa dalje otići na veliki granični prijelaz.
Po ulasku u Sloveniju obavljamo oko 15 sati i doručak i večeru.
Nakon što smo se okrijepili i koliko toliko odmorili, put nastavljamo, ali samo do 17,30 sati. Vrelo sunce je učinilo svoj dio posla. Tu gdje smo danas stali, sutra nastavljamo.
Iako danas nismo “pregazili” pedesetak kilometara, zbog umora morali smo prekinuti put. Valja nam noćas skupiti snagu i “napuniti baterije”.
Duhovnu snagu na našem hodočasničkom putu nam daju i SMS poruke. Jedna od njih stiže od strica Ante: “Navijam za lijepo vrijeme, ali bez jakoga sunca i sparine. Samo da Vam se snaga ne iscrpljuje na neželjene uvjete. Ne znam da li će Vam kiša goditi ili ne?! A onda još žuljevi!! Prizivam Moćni blagoslov, svaku sreću da bude uz Vas i daju Vam nove poticaje i osvježenje snage. Želim Vam što lakše korake. Pozdrav iz Zenice”.
Ivan Golub: “Svaka čast i blagoslovljeni bili. Pozdrav iz Okučana koji polako utanjaju u san”.
Terezija i Mato Oršulić iz Australije: “Dragi naš Micane. Ugodno smo iznenađeni viješću da ćete se žrtvovati za taj, tako dalek put. Suzama su nam napunjene oči. Svaka vam čast i pohvala. Rado ćemo se moliti i moliti za vas i za sve stradale na Križnim putovima. Neka vas Bog pazi i čuva na tom putu i pomogne u vašem naumu. Bezbroj pozdrava svima i sretno “.
PETI HODOČASNIČKI DAN /Utorak, 12. svibnja/
Do slovenskog grada Brežica sam nosio razvijen hrvatski barjak. Tu će mi policajac priopćiti kako po Zakonu Republike Slovenije, bez posebnog odobrenja nije dozvoljeno nositi ni slovensku, pa tako ni zastave drugih država. Zastavu sam savio, a na kapu i šal s nacionalnim obilježima nisu imali primjedbe.
Ni danas nećemo ostati bez sv. Mise. Pred 8 sati prolazimo koz mjesto Stari Grad, između Brežica i Krško, vidimo kako narod ulazi u crkvu. Predpostavili smo da je to zbog mise ali smo kod jednog vjernika provjerili. Odgovorio nam je potvrdno. Pod sv. Misom, kako bi Slovenci rekli Mašom, je bio i blagoslov polja. Radosni smo bili što smo sa slovenskom braćom u Kristu mogli slaviti Dobroga Boga.
Prolazimo nešto dalje od Nuklearne elektrane Krško (kratica: NEK)j. To je nuklearna elektrana s Westinghouseovim tlakovodnik reaktorima snage 696 MW. Nalazi se na lijevoj obali rijeke Save oko 3 km od grada. Republika Hrvatska i Republika Slovenija suvlasnice su nuklearne elektrane, svaka s udjelom od 50% te svaka dobiva 50% proizvedene električne energije. Radi se o prvoj nuklearnoj elektrani zapadnog tipa izgrađenoj u nekoj od tadašnjih socijalističkih zemalja. Izgradnja je počela 30. ožujka 1975. godine, a s radom je otpočela 1. siječnja 1983. godine.
U životu to tako često biva: malo hladno, malo vruće.
Nekoliko minuta iza 10 sati, kada smo prošli kroz grad Krško, na jednom kružnom toku, kod nove hidroelektrane zaustavit će nas policija, jer smo prešli preko tog kružnog toka, na kojem nema obilježja za prelazak pješaka. Bez obzira na to, mi smo tudas morali preći. Kazna je za svakoga od nas po 40 eura, ali ako “je izrečena globa plačena takoj” plaća se polovica iznosa tj. 20 eura. Kaznu smo prihvatili, potpisali “plačilni nalog” i izvršili uplatu.
Rekao sam kako mi očekujemo da nam policija bude na raspolaganju i pomogne pri kretanju, a jedan od njih mi je odgovorio da policija nije tu da usmjerava hodočasnike, nego smo se trebali pripremiti za put.
I onda se događa nešto nesvakidašnje. Pored nas staje auto krških registarskih oznaka na kojem je nalijepljen kršćanski znak – riba. Na glas sam rekao: Ovo je ili svećenik ili dobar vjernik – kršćanin. Iz auta izilazi čovjek i žena, koji na moje pitanje odgovara: Nisam svećenik, ali dobar vjernik jesam. I doista je svjedočenjem potvrdio svoju vjeru. Prvo je pokušao u razgovoru s policijom da nas ne kažnjavaju, a kada to nije išlo obratio nam se ljubaznim
riječima: Nemojte gledati sve Slovence kroz ovu dvojicu policajaca. Oni savjesno rade svoj posao. No, ako Vam do kraja Slovenije kroz koju ćete proći bude trebala bilo kakva pomoć kao što je spavanje, hrana i piće, medicinska ili bilo koja druga, evo Vam broj moga mobitela i zovite me u bilo koje doba dana i noći. Hvala Bogu, pomoć nam nije trebala, ali jest prijateljstvo koje smo vrlo brzo zapečatili. Ovdje donosim kraći osvrt gosp. Danila – Dania Sitera na naš susret koji mi je poslao nakon nekoliko dana E-poštom:
Pa ne mogu ništa drugo reči nego “dragi brate u Kristu”. Za mene i za moju ženu vi ste bili Dar Božiji taj dan.
Žena Vilma i ja smo se vozili tamo pored one hidroelektrane – išli smo uzvodno (vašim putem), kad ja primjetim, da policajci nekoga ispituju, a za tren oka primjetim i križ, koji ste nosili sa sobom. Odmah smo se upitali, šta li se tamo zbiva, da li netko treba pomoć, da li policajci nešto navaljuju, jer ne znaju o čemu se to radi? Ja kažem ženi, kako bismo se mi trebali vratiti, da pružimo pomoć ljudima, jer po križu sudeći gotovo su to neki drugi hodočasnici ne iz don Ante Jelića grupe, ali su neki, koji hodočaste sa istom namjerom – idu Križnim putem Hrvata – prema Bleiburgu. Mi već godinama to znamo, jer smo od početka na neki način uvijek uključeni u ova vaša hodočašća.
Tako smo se mi vratili, a ostalo znate.
Nismo mogli policajcima reći, da vam ne daju kaznu, jer oni su mislili, da rade nešto jako dobro … Nismo htjeli ni biti uvrijedljivi prema njima (kao što i vi niste bili – i na tome vama zahvaljujemo, jer ste i nama bili svjedoci Božje ljubavi, kada ste rekli, da ćete se za te policajce pomoliti – čak i krunicu za njih izmoliti). I gledajte, Gospodin je na taj način sklopio naše puteve. Na taj način taj naš Veliki Bog djeluje. U vrijeme, kada mi nit ne očekujemo, on nama šalje svoje anđele i na put stavlja znakove svoje ljubavi.
Pa ja se radujem našem poznanstvu, koje je Bog tako tajnovito sklopio. Ja se radujem, što On u svakom narodu ima svoje svjedoke, ima svoje ambasadore.
I još više se radujem, što čemo se ponovo sresti, pa tko zna, kada i kako, ali se stvarno nadam, da će to biti brzo.
Puno pozdrava vama i svima vašima – a naročito ovoj vašoj grupi hodočasnika. I molim vas, pošaljite mi onu sliku, koju ste napravili. Bit će mi u ponos i zadovoljstvo imati je.
Neka bude slavljeno na vijeke ime Gospodnje. Aleluja! Zahvaljujem ti Gospodine za svaki tvoj dar i za svakog brata i sestru.
Dani i Vilma Siter.
Na kraju smo se zajedno slikali, izmjenili brojeve telefona, izljubili se i rastali. I ne samo to: gosp. Dani i njegova supruga Vilma su u prolazu ubacili u naše prateće vozilo novčani iznos koliko smo platili kaznu. To smo tek poslije vidjeli. Š to na to reći?
Uz rijeku Savu, preko Sevnice dolazimo do Zidanog Mosta, meni poznatog po kazivanju preživjeli Križnoga puta, a slušao sam ih ispod pokrivača praveći se da spavam. U “Katoličkom tjedniku” se o tome može pročitati: “U najmanje 125 masovnih grobnica, od ukupno 540, nalaze se posmrtni ostaci Hrvata. Prema dr. Ferencu na području Slovenije likvidirano je oko 100.000 Hrvata i 14.000 Slovenaca. Kako je u razgovoru za slovenski list “Večer” Jože Dežman, sjeverozapadni dio Slovenije, područje oko Maribora, Celja i Zidanog
Mosta (o Mariboru i Celju će poslije biti riječ), bio je u poratnim mjesecima 1945. godine “likvidacijski epicenar Europe”. Nije pretjerano reći da u Sloveniji imamo deset Srebrenica”. Masovnu grobnicu između Krškog i Zidanog Mosta nam je spomenuo i gosp. Dani.
Prije odlazka na počinak upućujem na brojne telefone SMS poruku slijedećeg sadržaja: “Danas smo došli do Zidanog mosta. Sutra smo u Velenju, a onda na Bleiburg. Sve teče po planu. Vrelo sunce i poneki žulj su nam najveći dušmani. Poslije će im se pridružiti i kiša, kako javljaju. Pozdrav i laka noć”.
Odovor stiže od Željka i Kristine Š tavlić iz Vodica: “Samo nastavsite hrabro. Kiša će vam dobro doći da vas malo rashladi i tako nastavit put uz Božju pomoć dalje. U mislima i molitvama smo s vama”…
Višnja Mikić: “Mislim i molim za vas. U petak ću vas uvrstiti u svoje javljanje na “Radio Mariji. Bog Vas blagoslovio”…
i Ksenije Bokulić: “Neka Gospodin blagoslovi svaku vašu žrtvu, svaku molitvu i svaku suzu! … Neka vaše molitve pokriju krik duša koje vape!… Gospodin neka vas čuva, brani i mir vam svoj dade. Pozdrav od svima hodočasnicima”.
Š ESTI HODOČASNIČKI DAN /Srijeda, 13. svibnja/
Jučer smo došli, ne samo do Zidanog mosta, nego i nekoliko kilometara dalje do Velikog Š irja, odakle jutros nastavljamo put.
Kada smo došli u Laško gdje ćemo umjesto “Laškog piva” popiti samo kavu bilo je 8 sati. Od brata Ive iz Nove Gorice dobivam SMS poruku: “Neka Vas na vašem putu prati: ¨¸Onaj koji jest i Koji bijaše i Koji dolazi. Svevladar¸. Odgovaram mu: “Hvala na divnoj poruci. Trenutno smo u Laškom. Iza nas je od jutros 12 km. Pozdrav. Hvaljen Isus i Marija”!
I o okolici mjesta Laško se ima štošta reći o stradanjima Slovenaca i Hrvata. Samo nekoliko kilometara s glavne ceste nalazi se , kao što joj i samo ime kaže Ljuta, Vražja jama. Na interetskoj stranici wikipedije piše: “Huda Jama je naselje u sastavu općine Laško. Blizu naselja nalazi se rudnik Huda jama. U sklopu rudnika je Barbarin rov u kojemu je 2009. godine pronađena masovna grobnica.
Huda Jama je jedno od brojnih mjesta na kojima se nalaze žrtve poslijeratnih masovnih ubojstva jugokomunista. U rudniku je slovenska državna komisija do kraja 2009. pronašla posmrtne ostatke 726 ubijenih bez prostrijelnih rana, koji su po pretpostavci živi zakopani. Kasnija istraživanja, provedena 2010. godine, utvrdila su da je to suprotno ranije očekivanom broju žrtava od nekoliko tisuća. Među žrtvama su bile i žene”.
Na internetskoj stranici: www.dragovoljac.com pod naslovom: “Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskog naroda godine 1945.” već spomenutog autora dr. sc Anđelka Mijatovića: “U stari rudnik u Laškom ubačeno je oko 3.000 zarobljenika bivših vojnika, žena i djece”.
Od fra Damira Pavića iz Brestovskog (Srednja Bosna): “Hvala na javljanju. Gospodin neka blagoslovi zavjet i žrtvu… Sretan nastavak putovanja. Mir i dobro fdp”.
Za Hrvatski radio “Bljesak” u 9,40 sati dajem putom mobilnog telefona izjavu u trajanju od 3,5 minute. Prethodnih dana su bile i dulje.
Kod Zidanog Mosta smo se rastali s rijekom Savom, ali i prugom (koja ide do Ljubljane i dalje) kojom sam često putovao u Sloveniju, Austriju, Š vicarsku …
Put nastavljamo uz rijeku Savinju. Iza 10 sati prelazimo u Celju preko te rijeke. Vrijeme je za doručak na asvaltnoj površini.
Ne zadržavamo se dugo. Želimo što više kilometara “prevaliti” za hladovine.
Na putokazu čitamo “Teharje pri Celju”. Ono je nedaloko iznad Grada Celja. U enciklopedijama i na internetskim stranicama se može pročitati kako je tu YU-armada 31. svibnja 1945. god. dovela cijeli Rupnikov bataljun, a u prvim danima lipnja još približno 3.000 domobrana. Prema procjeni, riječ je od oko 5.000 ljudi koji su bez suđenja pobijeni mjesec-dva po završetku II. svjetskog rata.
U kafiću, na benzinskoj crpki, iza 14 sati, pravimo kraći odmor za vrijeme kojeg čitam pristigle poruke. Jedna od njih je od pukovnika Mate Modrića iz Nove Gradiške: “Neka Vas čuva Dragi Bog. Želim Vam puno sreće, ustrajnosti u htjenju i molitvi. Izdržite stopama Krista i naših očeva! Sve vas pozdravljam i grlim junaci naši”!
U Velenju smo. Anto Dakić rodom iz Gornje Doline u ovom gradu živi od 1966. godine. Tu je završio školu za mehaničara precizne mehanike i u “Gorenju” je ostao raditi do mirovine. On nam je u Samskom domu GP “Vegrada” osigurao smještaj i “predao nas u ruke” upravitelju Doma Miji Marijanoviću. Mijo je rodom iz Travnika, živi s obitelji kod Bjelovara, a trenutno je na dužnosti stečajnog je upravitelja Građevinske tvrtke “Vegrad” i
upravitelj Samskog doma. S radošću nas je primio i ponudio nam smještaj na neodređeno vrijeme i unaprijed kazao kako niti jednoga eura nećemo platiti, iako se je u prethodnim razgovorima spominjalo 10, odnosno 5 eura za osobu po noćenju. Hvala i Miji i Anti Dakiću koji nas je njemu preporučio a Bog nek ih stostruko uzvrati.
U znak sjećanja na naš boravak u Samskom domu, naš domaćin Mijo će se upisati u hodočasnički dnevnik, a ja ću pročitati nekoliko poruka potpore. Prva od Nataše Vulić iz Okučana: “Gospodin je s Vama u svakoj kapljici znoja i u svakom žulju. Nosi vas na svojim rukamai brine se za vas. Svaka zraka i toplina sunca neka se prelije u toplinu i snagu Duha Svetoga, koji je zapalio vaša srca svojom ljubavlju … Hvala i slava našem dragom Gospodinu. Pratim vas mislima i molitvom. Mirna vam i laka noć uz obilje Božje ljubavi i blagoslova”
i od Željka Lopara iz Ratkovca: “Bog vas dragi čuvao kako biste stigli a vaše molitve i vapaje uslišao. Neka ste nam živi i zdravi i neka vas Boži blagoslov prati sve vrijeme. Vi ste oličenje pravog Božjeg milosrđa i pokazatelj da vjera može istinski ispuniti čovjeka da uspije u svojoj žrtvi i pokori. Hvaljen Isus i Marija, a Božje Oko vas gledalo i čuvalo i dalje”.
SEDMI HODOČASNIČKI DAN /Spasovo / četvrtak 14. svibnja/
Put od Velenja do Bleiburga je trebao biti podijeljen na dvije dionice. No, kako su meteorolozi za sutra najavljivali kišu, odlučili smo danas sve to prepješačiti. Nije to toliko glede kilometara, nego nam valja “pregaziti” Savinjske Alpe i proći kroz kanjon rijeke Meže iznad koje se diže Uršlja gora. Znali smo da će biti naporno, ali smo znali i to da nas zagovorima i molitvama prate naši najmiliji, brojni prijatelji, svećenici, časne sestre i duše za koje molimo, a koje su se sa svojim tijelima rastale prije 70 godina na ovim i drugim mjestima.
Iz maglovitog jutra, a tu je maglu u Š oštanju, prvom mjestu do Velenja kroz koje smo prolazili, pospješivala para i dim što su se dizali iz grotla velikih dimnjaka termoelektrane.
(Termoelektrane su energetska postrojenja koja energiju dobivaju sagorjevanjem goriva, a glavna primjena i svrha termoenergetskih postrojenja je proizvodnja pare koja pokreće turbinu, a potom i generator električne energije).
Prelazimo preko vrha Slemena. Tu je ploča na kojoj piše da smo na nadmorskoj visini od 1080 m.
Zasluženih nekoliko minuta odmora ćemo provesti uz koji gutljaj vode, jer nitko od nas, u pravilu, dok hodočasti ništa od alkohola ne pije!
Kada smo se spustili “u podnožje”, a ne zna se da li je gore ići uz brdo ili niz brdo, došli smo u Črna na Koroškem – mjesto Tine Maze – koja je, kao što je poznato prošle godine na Olimpijskim igrama u Sočiu u spustu i veleslalomu osvojila zlato, a prije toga je Šokićena i drugim brojnim kolajnama.
Nakon 11 km u Mežicama čitamo “Avstrija 3 km”, a to znači da se naše putovanje privodi kraju.
S nestrpljenjem sam dočekao prilaz bivšoj granici između Slovenije i Austrije, kako bih odmah razvio hrvatski barjak.
Križ ispred, a iza njega barjak i tako do 16,05 sati kada padamo na koljena, ispred grobnice kosturnice na mjesnom groblju u Unterloibach-u, gdje su sahranjeni posmrtni ostaci hrvatskih mučenika, pokupljeni po bleiburškom polju.
Na lijevoj strani nadgrobne ploče piše: “Majka Hrvata tuguje i plače i bleiburško polje ovo, gorka nam uspomena vječnog mira domobrana, ko i ratnog pobratima svog”, a na desnoj: “U čast i slavu poginuloj u domovinu izručenoj te nestaloj hrvatskoj vojsci u borbi za hrvatsku domovinu. Svibanj 1945.” Suze smo uz put, u tijeku sedam dana isplakali, no, i za ovo mjesto je ostalo.
Dolaskom na ovo groblje, gdje se nalazi i crkva, naše hodočašće nije završilo. Jedan od nas, najstariji hodočasnik Marijan (73 godine), Mican (63 godine), (Š piro 53 godine) dok je naša suputnica i pratiteljica u automobilu, nakon što se je Toni iznenada morao vratiti u Travnik ima 20, bez skretanja s puta, doveo na mjesto, još oko 2 km dalje, gdje se nalazi spomen obilježje na kojem kratko piše na hrvatskom i njemačkom jeziku: “U ČAST I SLAVU POGINULOJ HRVATSKOJ VOJSCI SVIBANJ 1945.” i oltarni prostor na zemljištu u vlasništvu Počasnog bleiburškog voda, koji su hrvatski emigranti kupili 1966. godine. Nedaleko od spomen obilježja je i bista svećenika Vilima Cecelja (1909). On se poslije II. svjetskog rata nije smio vratiti u Hrvatsku, jer ga je komunistička vlast optužila na temelju kleveta za vodstvo ustaškog pokreta… Na montiranom sudskom procesu 1946. godine nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac je za njega rekao: “Ostajem kod toga. Da su svi ljudi bili kao Cecelja, ne bi nikada nikomu ni vlas s glave pala”. Zatočen je u logoru za ratne zločince u Glasenbachu kraj Salzburga do svibnja 1947. godine. Po izlasku iz logora od 1950. dugi niz godina vodio je “Hrvatski caritas” u Salzburgu. Do kraja života bio je velik promicatelj bleiburških okupljanja i čuvar povijesnog pamćenja na stradanje hrvatskog naroda. Preminuo je u Salzburgu 3. srpnja 1989. godine. Posmrtni ostatci preneseni su mu na groblje, u rodni kraj, Svetog Iliju, 1997. godine.
Na tom mjestu je prije nekoliko sati bila hrvatska predsjednica gospođa Kolinda Grabar Kitarović, koja je ujedno i pokrovitelj subotnje komemoracije. Dočekala nas je goruća
svijeća s hrvatskim znakovljem i bijele ruže koje je ostavila uz odavanje dužne počasti.
I mi smo zajedničkom molitvom i molenjem četrnaeste, zadnje postaje Puta križa, na ovom našem hodočašću, odali počast svima onima ubijenim na ovom prostranom bleiburškom polju i onima koji se nikada nisu vratili s Križnih putova.
Odatle šaljem SMS poruku na mnoge brojeve mobitela:
“Predragi,
nakon sedmodnevnog pješačenja, Hvala Bogu, stigli smo na bleiburško polje natopljeno krvlju hrvatskih mučenika koji vapiju za blagoslovom i molitvom, odakle Vam upućujemo pozdrave gorkim suzama pomiješane. Hvala Vam što ste nas svojim molitvama pratili ili na bilo koji drugi način pomogli da dođemo do cilja i tako odamo dužno poštovanje – najmanje što smo za njih mogli učiniti. U Kristu Vas pozdravljaju Milorad Oršulić Mican, Marinko Jurišić Š piro i njegova kćerka Sarafina te Marijan Peternel. Hvaljen Isus i Marija”!
Na konak spavanje ćemo se ponovo vratiti u Velenje.
Od okučanskog župnika fra Marija Radmana izdvajam jednu od brojnih poruka koje smo primili u tijeku našeg hodočašća: “Sretan sam što ste sretno stigli na cilj uz puno žrtve, a posebno sam ponosasn što imam takvog vjernika u svojoj župi… Neka Bog nagradi svaki tvoj korak. Čestitam i tvojim suputnicima. Pomolite se za nas na tom svetom mjestu nevino stradalih… Posebno se pomolite za one koji su nevini a i danas im se sudi. Veliki pozdrav svima. Živi mi bili. Neka vas Bog blagoslovi i čuva”.
Stiže poruka i od preč. Nikole Jušića iz Slatine: ” Bog Vas blagoslovio i Gospa, Kraljica Hrvata, vodila Vas na svim putima. Uz blagoslov vaš Nikola”.
U petak, 15. svibnja godine Gospodnje 2015. od 2 sata kako je kiša počela padati neće prestajati skoro cijeli dan. Dobro je što smo jučer dovršili naše hodočašće. Izbjegli smo hod po kiši. Nama sama kiša ne stvara veće probleme, nego motorna vozila koja pored nas prolaze i pršću nas dosta puta i “po ušima”.
Iz Velenja smo otišli preko Slovenj Gradca u Ravne na Koroškem. Ne mogu a da ne spomenem kako sam pripremajući se za ovaj put pročitao i ovo: “I dan danas seljaci prevrću kosti, vojne oznake, municiju i ostale jezovite ostatke iz tih dana na liniji Slovenj Gradec Dravograd Bleiburg …”
Put nas vodi kod obitelji Drage Matoševića. Drago je porijeklom iz Travnika i u rodni kraj češće dolazi. Tako je nedavnim posjetom, saznavši da Š piro hodočasti na Bleiburg i reka mu da on i svi njegovi suputnici dođu kod njega i da mu budu gosti. I, eto nas!
Drago je djed Martina Džambasa člana Judo (Džudo) kluba Ravne i prvak Slovnije u judu u kategoriji od 14 godina.
On s članovima svoje obitelji svake godine hodočasti na bleiburško polje koje je tek desetak kilometara udaljeno od njega. U tijeku dana bit će nam dragocjeni vodič po austrijskom gradiću Bleiburg i okolnim mjestima vezanim za tragediju našeg naroda. Tako smo i danas bili kod Spomen obilježja, molili se i dočekali 19 hodočasnika na čelu s, već spomenutim, don Antom Jelićem, koji su pješice iz Zagreba došli do Bleiburga.
Nedaleko od same granice “antifašisti”, podižu šatore i “šminkaju” spomenik i prostor oko njega, jer će sutra, tradicionalno kao što to rade svake godine, kada se na bleiburškom polju sv Misom odaje počast svim mučenicima, oni imati više iz “dišpeta” prkosa okupljanje.
GROBNICA U KOJOJ SU POLOŽENI POSMRTNI OSTACI HRVATSKIH MUČENIKA NAKON BLEIBURŠ KE TRAGEDIJE
Osvanuo je i dugoočekivani dan. Dan kada ćemo svetim misnim slavljem moliti za naše mučenike.
Prije polaska, naš domaćin Drago će se upisati u naš Hodočasnički dnevnik, a potom će nas, zaobilaznim putom dovesti do Unterloibach-a, jer samo su rijetki mogli automobilima doći na bleiburško polje. Sav prostor je rezerviran za autobuse.
Dolazimo na groblje gdje smo prekjučer bili, koje je prplavljeno hodočasnicima. Narodne nošnje i natpisi na hrvatskim zastavama i crkvenim barjacima govore kako dolaze iz najudaljenijih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine i drugih zemalja.
Pored grobnice, uz molitvu, ostavljam zapaljenu svijeću, a drugu ću kod spomen obilježja prije početka sv. Mise ..
U 11 sati će se ovdje obaviti molitva odrješenja, koje je predmolio kardinal Josip Bozanić, a potom će krenuti veličanstvena procesije.
Idući od groblja prema molitvenom prostoru susrećem Milana Milu Kneževića i njegovog sina koji će mi reći kako tu još ima Dolinaca koji su došli iz Austrije i Njemačke kao što su Slavko Ćorković i drugi Ćorkovići…
Tu je i Radovan Valentić (rodom iz Bos. Mačkovca) Mato Knežević Maća …
Misno slavlje će početi u 12 sati, kada su se uključile i kamere Hrvatske-radio televizije koje će izravno prenosti ova skup o kome će katolički tjednik “Glas koncila” napisati: “Ponovo se na tom do sada najvećem skupu u povijesti bleiburškog okupljanja osjetilo čvrsto, pomalo već zaboravljeno, hrvatsko zajedništvo i ponovo se nakon petnaest godina opet začuo gromoglasni pljesak na spomen hrvatskog predsjednika / predsjednice, koja je bila službeni pokrovitelj tog okupljanja …”.
Molitvenu pripravu s molenjem krunice vodio je kapucin o. Ivica Vrbić.
Misno slavlje je uveličao katedralni pjevački zbor iz Zagreba.
Kardinal Bozanić je u nadahutoj propovijedi između ostalog kazao: “Na ovom polju počeo je Križni put koji je nastavljen u kolonama smrti, u neistraženim jamama i zloglasnim logorima; sve bez sudova, svjedoka i presuda, s ciljem da se žrtvama zatre svaki spomen i trag groba …”.
Na kraju misnog slavlja, kome je nazočilo, prema izvješću austrijske policije preko 61.000 hodočanika, koji su došli u preko 400 autobsa i osobnim automobilima, molitvu za žrtve islamske zajednice predvodio je predsjednik Mešihata islamske zajednice u Hrvatskoj muftija dr. Aziz Hasanović.
Komemoracija je završila polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća kod Spomen obilježja.
Tada smo se i mi hodočanici rastali uz bratske i sestrinske poljubce. Š piro i Sara će automobilom pravac Travnik, Marijan s hodočanicima koji su došli autobusom iz Pakraca, a ja, također autobusom, zahvaljujući Mati Modriću, koji je dovezao hodočasnike iz Nove i Stare Gradiške, Okučana (Iliju, Anu Tolić i njihovu kćerku Maju te Peju Rubila) i drugih mjesta.
Autobusi su vozili preko Bleiburga, Dravograda, Maribora …
Vrijeme je promjenjljivo oblačno, bez kiše. Sunce povremeno pricvrlji kao usred ljeta. Vrhovi Alpa su u snijegi i oblacima. Kakvo li je vrijeme bilo prije 70 godina?
Prepun dojmovo od predhodnih dana, a naročito današnjeg borio sam se s mislima koje je izazvao članak. “… u Hrvatskoj su, već, po običaju, glasnogovornici točno određene političke opcije bez ikakve zadrške širili govor mržnje da na Bleiburgu nije riječ o žalovanju za žrtvama, nego za propalom državnom tvorevinom NDH, te da je riječ o nekoliko desetaka žrtava zbog nekoliko međusobnih obračuna zarobljenih očajnika, od koji su jedni bili za predaju, a drugi za bijeg”.
Te misli tjeram čitajući pristigle poruke:
“Micane, svaka čast tebi i tvojim suputnicima. Bog bio s Vama i milostiv prema svima nama, zbog ljudi poput Vaas koji svojom žrtvom mole za nas grešnike. By Loyzo”.
“Svaka čast! Čestitke za još jedan pothvat! Podravite prijatelje hodočasnike. Uistinu ste ponos svima. Hvaljen Isus i Marija uvijeke! Vjeroučiteljica Irma”
Novogradiška pjesnikinjas Evica Kraljić poručuje: “Ovo je zaista prekrasno! Hvala dragom Bogu na ovako hrabrim i duhovno ispunjenim osobama s kojima se svi ponosimo. Pozdrav prijatelju tebi i tvojim prijateljima”.
Vjeroučitelj Tomislav Ivanišević i hodočasnik: “Hvala dragom Bogu! Radostan sam zbog Vašeg ostvarenog cilja. Ovih dana sam vas se često sjetio, moilio za vas i svaki puta se pitao dokle ste stigli?
Kristijan i Marijana Klindić: “Bogu hvala da ste stigli i ostvarili željeni cilj. Veliki pozdraav iz Lyona”.
Č. Mara Župarić: “Krv Kristova oprala to tlo natopljeno krvlju nevinih ljudi. I neka se takvo a ni slično zlo više nikada ne dogodi. Svima Vama od srca pozdrav iz Banja Luke. Neka Vas prati Božji blagoslov”.
Poznati hodočasnik Branko Čulo iz Osijeka: “Bogu velika hvala. Pozdravljaju Vas i blagoslivljaju hodočasnici od prije 10 godina: Petar Janjić Tromblon, njegova supruga Ruža, Mato Bičvić i svi nazočni prijatelji”.
Čitajući te poruke dolazimo do Maribora pa se prisjećam negdje zapisanih riječi:
“Kažite nam brda Maribora,
gdje su naša braća iz logora”.
“To je izvorna pjesma koja su desetljećima nakon okončanja II. svjetskog rata pjevala među bosanskohercegovačkim Hrvatima, tiho i u potaji. Mariborski logori su bili područje od kuda su stigle posljednje vijesti onih koji su se iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske povlačili pred nadolazećom komunističkom soldateskom prema Zapadu. Austrije se malo tko domogao. Ostali su vraćeni Titovim partizanima koji su nad njima (vojnim postrojbama, ali i ranjenicima i civilima, napravili najveće krvoproliće nakon okončanja II. svjetskog rata u Europi”.
I tako, koliko dana pješice do Bleiburga, skoro toliko sati vožnje autobosom do Okučana.
Po dolasku doma osjećao sam se radostan, kao čovjek koji je dovršio započeti posao onako kako je to želio.
Bogu čast i slava, dobrotvorima koji su nas pratili tijekom hodočašća na razne načine hvala, a našim mučenicima pokoj vječni darovao Svemogući i Milosrdni Gospodin!
Dok smo se približavali župnoj crkvi u rodnoj župi Dolina, poput Izraelaca, kada su dolazili u Jeruzalem, u ušima su odzvanjali stihovi Psalma 100 (4-5):
Uđite s hvalama na vrata njegova,
u dvore njegove s pjesmama;
hvalite ga, ime mu slavite!
Jer dobar je Jahve,
dovijeka je ljubav njegova,
od koljena do koljena vjernost njegovaâ€.
Dolinska bijela ljepotica kao da je širila ruke da nas sve zagrli, radosna što smo došli, u njoj proslaviti patron župe VELIKU GOSPU Gospu dolinsku.
O tome će govoriti i vlč. Žarko Vladislav Ošap, predmolitelj današnjeg misnog slavlja, koji je došao iz Banja Luke. Između ostalog je rekao: Došli ste vođeni vjerom. Majka Nebeska vas je u Dolinu pozvala i niste se pitali koliko ćete sati čekati na granici. Bogu hvala što je Dolina ovo dočekala. Znam da danas prebirete dobre uspomene, a one loše ste ostavili po strani kako bi ovo sveto druženje, na ovaj veliki blagdan bilo što plodonosnije.
Gdjegod bili, budite ljudi vjere. Poput Marije čvrsto vjerujte. Vjerujte vjerom vaših predaka, kada se Dolina orila od obiteljske molitve. Nemojte dozvoliti da Vam se, i sada novi domovi osuše od obiteljske molitve. Vjeru zalijevajte tom molitvom. Nemojte biti kršćani suhe vjere. Ovu župu poznajem više od dvadesetpet godina, a 1995. godine sam je zajedno s bosanskogradiškom župom preuzeo od msgr. Kazimira. Radostan sam što s Vama mogu slaviti ovu sv. Misu.
Riječi zahvale je uputio vlč. Peri Čoliću župniku, što ga je pozvao da s Dolincima proslavi patron župe, a sam zbog bolesti nije mogao doći pa je zamolio da ga uključimo u molitve, te prenio srdačne pozdrave od p. Damira Š Šokića kod kojeg je bio u Bolu na Braču prije izvjesnog vremena te Zdenki Budić koja je pripremila crkvu za ovo misno slavlje I nazočne pozvala kod sebe na kirvaj.
Potakao je na dovršetak započetih radova u crkvi i oko crkve u povodu predstojeće 100-te obljetnice ove župe.
Najavio je skori dolazak vlč. Borisa Ljevak koji će pomagati župniku Peri u obnašanju svećeničke dužnosti u župama Bosanska Gradiška i Dolina.
U dolinskoj crkvi se je okupio lijep broj vjernika, možda ne toliki kao prethodnih godina. Župnik Pero je poslao piva i sokova kako bi se vjernici nakon sv. Mise okrijepili. Bila je to zgoda da se porazgovara s onima koje čovjek često ne sreće, ali i prilika da se upišu darovi za izgradnju crkve. Na žalost samo su pet osoba to učinile: Pavle /Slavka/ Vidića koji je dao 100 eura kao i Tvrtko /Florijana/ Oršulića te po 50 eura su dali Mile Kalizan, Miroslava /Tome/ Ćorkovića i Ivo /Florijana/ Oršulića. Za Suzu dolinsku†su svoj milodar dali Gina i Werner Heese 200 kn, Ljubica Marković r. Budić 20 KM i Thomas /Miroslava/ Ćorković 200 kn. Postavlja se pitanje: Da li se s ovoliko novaca može uraditi ikakav posao u crkvi i oko crkve i moželi se pristupiti tiskanju slijedećeg broja Suze†čije štampanje košta preko 10.000 kn.
Neki su Dolinci i Novoselci prije sv. Mise, a neki poslije nje otišli na groblje Gradina†u Donju Dolinu. Dočekalo ih je čupavoâ€. Trava nije pokošena, ne zato što se nije htjelo ili nije moglo, nego da se vidi: Hoće li ikome to zapeti za oči, jer, kadgod se groblje uredi za Svi Svete i Dušni dan, sv. Marka u prigodi blagoslova polja i pređašnih godina za Veliku Gospu, to nitko ne primjeti. Danas su neki primjetili i bučno reagirali: kako je to nedopustivo da groblje bude tako zarasloâ€, kako je to sramota. Uvidom u evidenciju darovatelja za održavanje groblja baš te osobe nisu nikada ni jednu kunu dali u tu svrhu. Danas je Janja (Filipa) Ćorkovića sama dala 200 kn! Treba li kakav komentar? (Vrijedno je napomenuti da su, ove godine, do sada na groblju u Donjoj Dolini dva puta organizirane radne akcije†koje su se sastojale od košenja trave, prevršavanja†čempresa pored kapelice te sječa osušenih borova u groblju i sječa visokog raslinja izvan grobljanske ograde i to na dan 25. travnja i 27. lipnja).
VLČ. ŽARKO VLADISLAV OŠ AP PREDVODITELJ MISNOG SLAVLJA S VJERNICIMAPOGLED S NEDOVRŠ ENOG KORAGOSPIN KIPIĆ I SLIČICE MUČENIKA KAZIMIRAVLČ. ŽARKO JE NADAHNUTO PROPOVJEDASO NAGLASIVŠ I DA SVAKO OD NAS IMA ČETIRI MAJEKE KOJA NAS JE RODILA MAJKA DOMOVINA MAJKA CRKVA I MAJKA MARIJARIKI I Č. VIJANEJA SU PJESMOM I SVIRANJEM UVELIČALI MISNO SLAVLJEPRED DOLINSKOM CRKVOM SVATKO JE IMAO NEŠ TO PITATIZBOG VRUĆINE TRAŽILA SE HLADOVINA A NMOVOPOSTAVLJENA OGRADA OKO CRKVE JE POMOGLA DA SE MOŽE NA NJU I NASLONITII S JEDNE I DRUGE STRANE CESTE PA SVE DO NASIPA I NA NJEMU AUTO DO AUTAPRIJATELJI NAKON MISNOG SLAVLJAĆORKOVIĆIDANAS JE GROBLJE SVOJE DOLINCE DOČEKALO ČUPAVO
PROSLAVA SV. ROKA U BOS. GRADIŠ CI
U nedjelju, 16. kolovoza u župi Bosanska Gradiška je proslavljena svetkovina sv. Roka, zaštitnika i naslovnika ove župe, zaštitnika od kuge i od ostalih zaraznih bolesti.
Središnje misno slavlje u 10:30 sati predvodio je msgr. Drago Balvanović, sin ove grude misionar u Peruu u koncelebraciji s vlč. Žarkom Vladislavom Ošapom, nekdašnjim župnikom župe Bos. Gradiška i upravitelj župe Dolina..
Vlč. Žarko je nadahnuto propovijedao rekavši da se je sv. Rok rodio 1295. godine u Montpellieru u južnoj Francuskoj. Još prije navršene 20. godine života ostao je bez oba roditelja. Prodao je sva svoja dobra i novac podijelio siromasima te se kao siromašni hodočasnik uputio prema Rimu gdje se zadržao tri godine. Sva njegova putovanja bila su ispunjena ljubavlju prema bolesnicima, pa nam je uputio poruku da u toj ljubavi premas bližnjemu slijdimo ovoga nebeskog ugodnika.
Njima se pri oltaru nije mogao ni danas pridružiti bosanskogradiški župnik vlč. Pero Čolić zbog bolesti. Za to vrijeme je on molio u svojoj sobi na bolesničkoj postelji. Nakon misnog slavlja brojni vjernici hodočasnici koji su došli iz različitih krajeva Hrvatske su ga otišli posjetiti.
Uza sve zdravstvene poteškoće vlč. Pero nije zaboravio na dobri stari običaj, pa je vlč. Žarko u njegovo ime pozvao sve misare da se nakon sv. Mise okrijepe jelom i pićem u dvorani Župno-pastoralnog centra.
MISNO SLAVLJE JE PREDMOLIO MSGR. DRAGO BALVANOVIĆ SIN OVE ŽUPEVLČ. ŽARKO JE I U BOS. GRADIŠ CI PROPOVJEDAOVJERNICI U ŽUPNOJ CRKVI SV. ROKAONI SU NEKADA ŽIVJELI U G. DOLINI I N. SELU A DANAS SU DOŠ LI PROLAVITI SV. ROKABLAGOSLOV SV. ROKA SMO PONIJLI SVOJIM DOMOVIMA I PODJELILI GA S ONIMA KOJI NISU HODOČASTILI SV. ROKUNAKON MISNOG SLAVLJA HODOČASNICI SV. ROKU SU SE OKRIJEPILI HRANOM I PIĆEM
MIR VAMA /Hodočašće vjernika župa Okučana i G. Bogićevaca u Sarajevo na susret sa Svetim Ocem Papom/
“Mir je Božji dar, Božji plan za čovječanstvo, povijest i sve stvoreno. To je plan koji uvijek nailazi na protivljenje čovjeka i zloga…” riječi su pape Franje koje su čuli i vjernici Požeške biskupije, njih preko 1500 koji su u 29 autobusa došli u “Jeruzalem zapada” na susret sa sv. Ocem papom.
Hodočanici župa Okučana i Gornjih Bogićevaca, predvođeni gornjobogićevljanskim župnikom fra Ivom Brezovićem krenuli su u petak 5. lipnja u 21 sat do Batrine. Kod crkve sv. Antuna Padovanskog svi autobusi s hodočasnicima iz Požeške biskupije su se okupili, gdje je izvršen svojevrsni carinski pregled kako se na granicama nebi dugo zadržavali.
Zbog toga je u cik zore, pod pranjom policije, “naš” autobus među prvima došao na parkiralište stadiona NK “Sarajeva” na Koševu. Tu se hodočanici slažu u procesiju ispred koje je crkveni barjak župe sv. Vida Mučenika iz Okučana i idemo prema našem odredištu. U stadion ulazimo, nakon detaljnog pregleda, s ulaznicama na naše polje T-5.
Sve je tiho, kao da sluti da će se nešto veliko i nesvakidanje dogoditi na ovome mjestu i u ovom gradu. Tako nešto se dogodilo prije 18 godina kada je, sada već sveti Ivan Pavao II. 12. i 13. travnja 1997. godine bio u posjetu Sarajevu. Tadašnji dolazak pape je dava novi tračak nade za ratom napaćenu i razrušenu zemlju. Poručio je “Srušite zidove nerazumijevanja”!
I ovaj, papa Franjo dolazi “radi procesa pomirenja” u “zemlju ispaćenu ratnim stradanjima”. Njegov dolazak se poklapa s 100-om obljetnicom početka I. svjetskog rata, u kojem je nemili događaj, baš ovdje bio “okidač” za njega. Navršava se i 20-eta obljetnica od potpisivanja Daytonskog sporazuma koji nije zaživio onako kako su to, stanovnici Bosne, željni mira očekivali.
Tek u 6 sati je počeo lagani predprogram. Volonteri su na svojim mjestima.
Veliki monitori uključeni koji će uveliko pomoći da i oni najudaljeniji od oltara mogu pratiti zbivanja, onako kako ih televizije budu emitirali. Osim hrvatskih i bosanskohercegovačkih TV reportažnih kola mogle su se vidjeti iz Italije, Njemačke, Eurovizije…
Koševskim stadionom dominira pape Franje slika s porukom MIR VAMA.
Kada je zrakoplov sa sv. ocem papom sletio u zračnu luku u 9 sati i kada se dragi gost pojavi na vratima, stadionom se prolomio pljesak i usklik oduševljenja. Nitko nije krio suze radosnice.
Pratili smo (putom već spomenutih monitora) svečanu kolonu koja se je uputiti prema zgradi Predsjedništva BiH, gdje je u 9.30 sati bila organizirana ceremonija dobrodošlice.
Nakon govora za bosanskohercegovačke vlasti Papa se je s pratnjom uputio ka stadionu Asim Ferhatović Hase na Koševu, gdje oduševljenju nije bilo kraja. Atletskom stazom je prošao, a mi iz Požeške biskupije imali smo čast biti samo nekoliko metara ili destaka metara udaljeni od Njega.
“Papa mi te volimo” orilo se iz skoro 70 tisuća grla olimpijskim stadionom.
U željno očekivanoj propovjedi sv. Otac je između ostalog kazao u duhu gesla njegovog pohoda “Mir vama”: “I u našemu vremenu težnja za mirom i trud oko njegovog postizanja sukobljavaju se s činjenicom da se u svijetu trenutno vode toliki oružani sukobi. To je jedna vrsta trećeg svjetskog rata, koji se vodi “u dijelovima”, te se u kontekstu globalne komunikacije, doživljava prava ratna klima.
Danas se, draga braćo i sestre, još jednom iz ovog grada uzdiže vapaj naroda Božjega i svih muškaraca i žena dobre volje: nikada više rata!” … “Apostol nam govori kako je mir dar Božji baš zato jer je plod njegove pomirbe s nama. Samo ako se pomiri s Bogom, čovjek postaje pravi mirotvorac”, rekao je Papa.
U molitvi vjernika molilo se za Svetog Oca, kao i za Crkvu u Bosni i Hercegovini. “Gospodine, ostani s nama i daruj nama, svome narodu, rast u vjeri i nesebičnost u ljubavi prema bližnjima” bio je jedan od zaziva, a molilo se i za obitelji: “Gospodine, svojim blagim pogledom prati sve obitelji kako bi postale njihove male obiteljske Crkve u kojima se uči kako rasti i živjeti evanđeoski duh”.
Nakon misnog slavlja Papa je sa stadiona ispraćen radosnim usklicima i pljeskom. Grla i dlanove nitko nije štedio. Mi, hodočasnici iz Hrvatske smo poželjeli da mu što prije ovako kličemo u Zagrebu ili nekom drugom hrvatskom mjestu.
Sveti Otac je otišao na predviđeni sastanak i ručak s biskupima BiH i s Papinom pratnjom u Apostolskoj nuncijaturi u 13.15 sati.
Susret za mlade je predviđen u 16,20 sati u Katedrali Srca Isusova, Papa Franjo imat će susret sa svećenicima, redovnicima, redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima.
Njegov govor u 17.30 sati predviđen je za ekumenski i međureligijski susret u Franjevačkom međunarodnom centru, govorit će i na susretu za mlade koji će se održati u Nadbiskupijskom centru za mlade Ivan Pavao II s početkom u 18.30.
Završetak posjeta i ceremonija oproštaja Pape najavljeni su u Sarajevskoj zračnoj luci u 19.45 sati, a polazak Papinog aviona prema Rimu je u 20 sati. Poslije će se vidjeti da je zrakoplov krenuo s dragim gostom znatno kasnije, jer je volio ostati ovdje i izvan protokola.
Na rastanku je vidno radostan uskliknuo: “NEKA BOG BLAGOSLOVI SARAJEVO I BOSNU I HERCEGOVINU!”
I nas je blagoslovio svojim očinskim blagoslovom, koji ćemo ponijeti u svoje domove, svoju župu, radna mjesta i podjeliti ga svima onima koji ga žele.
Iz Sarajeva će se naš autobus i autobus s hodočasnicima iz Novske i Jasenovca prevođeni župnikom vlč. Milanom Vidaković i župnim vikarom vlč. Žarkom Turuk, te jasenovačkim župnikom Đurom Cvitić otići u mjesto Kiseljak na kiseljački izvor i bosansku pitu.
U Okučane se autobus vratio od prilike u isto vrijeme oko 21 sat, kada je sinoć i krenuo, a mi ćemo dugo misliti i Bogu zahvaljivati za SUSRET SA SV. OCEM PAPOM.
HODOČASNICI ŽUPA OKUČANI I G. BOGIĆEVCI S VOĐOM PUTA FRA IVOMU PROCESIJI SE DOŠ LO DO ULAZA NA STADIONs ulaznicom u ruci strpljivo se čekalo na detaljni pregled prije ulaska u stadionPRVI HODOČASNICI NA KOŠ EVSKOM STADIONU MEĐU NJIMA CRKVENI BARJAK ŽUPE SV. VIDA IZ OKUČANAOKUČANSKI HODOČASNICI NEKI U NARODNOJ NOŠ NJIBRANKO Š UNJIĆ IZ SPLITA I MICAN IZ OKUČANA SRELI SU SE PRIJE MISNOG SLAVLJA – PRIJATELJI IZ GIMNAZIJALSKIH DANASVI BISKUPI IZ BiH, HRVATSKE I DRUGIH SUSJEDNIH ZEMALJA SU NESTRPLJIVO 8 ISČEKIVALI PAPIN DOLAZAKI DOŠ AO JE DRAGI GOSTODUŠ EVLJENI VJERNICI SU GLICALI PAPA MI TE VOLIMOPAPA JE PODJELIO SVOJ BLAGOSLOV VJERNICIMAOKO 70 TISUĆA VJERNIKA POZORNO JE SLUŠ ALO OČINSKE RIJEČI PAPE FRANJEOKUČANSKKA VJERNICA U IZČEKIVANJU PAPINOG DOLASKA
SV. MISA NA “GRADINI” U DONJOJ DOLINI I UREĐENJE GROBLJA
Od pamtivijeka se u našem dolinskom kraju obavljao obred blagoslova polja. Za Donju Dolino to je bilo na blagdan svetoga Marka, u Novom Selu na Spasovo, a u Gornjoj Dolini između ta dva blagdana.
Lijep je to običaj, jer kako se u našem kraju oduvijek živjelo od zemlje i svoga rada, s puno pouzdanja u Božju providnost molilo se da Bog sačuva usijeve i podari rodnu godinu.
Uz Litanije svih svetih blagoslivljaju se jesenji i proljetni usjevi i slavi sveta misa.Od kuge, gladi, rata, munje, grada i zla vremena oslobodi nas Gospodineâ€.Tako se molilo prije, a i ove, zadnje nedjelje u mjesecu travnju na doljanskom groblju “Gradina”.
I ove godine je vlč. Pero Čolić, bosanskogradiški župnik i upravitelj župe Dolina zazvao obilje Božjeg blagoslova na usjeve, a potom je služena sv. Misa.
Ovoga puta se okupilo jedva tridesetak vjernika, (a jučer nas je na uređenju groblja bilo četrnaest) koji su došli iz Zagreba, okolice Požege, Okučana i Nove Gradiške te nekoliko vjernika koji su ostali živjeti u Dolini. Misno slavlje je pjesmom uveličala č. sestra Vianeja, koja je pohvalila uređenost groblja.
Zahvaljujući “dragovoljačkoj ekipi”, i ovoga puta je groblje bilo uređeno. Nju su sačinjavali: Pavle Musić, Ferdo Tomić, Anton Budić – Ćember, Anto M. Vonić, Milan Mišo Barišić i Danijel Pavić iz Nove Gradiške, Pavle Budić, Stipo Knežević, Marko Vonić i Željko Augustin iz Š umetlice, Josip i Matej Oršulić i Ratkovice (kod Pleternice), Željko Vidić iz Smrtića i Milorad Oršulić Mican iz Okučana. Valja napomenuti da je u ovoj ekipi bilo osoba koji nemaju baš nikakve veze s Dolinom pa i oni koji su rođeni nakon rata izvan Doline.
Ovo prvo, ovogodišnje uređenje groblja se sastojalo ne samo od košenja trave i sakupljanja lampiona, odbačenih plastičnih i svilenih aranžmana i drugog otpada po groblju, nego i prerezivanja čempresa i njihove obrada, sječenje drveća i drugog raslinja izvan grobljanske ograde, naročito do Save i “rušenje” sječenje jednog velikog bora koji već godinama stoji osušen i prijeti da uslijed jačeg vjetra padne i tako ošteti mnoge spomenike. Po završetku, velikog posla na groblju, jedan dio ekipe je otišao pokositi travu oko crkve u Gornjoj Dolini.
Novčanu potporu za održavanje groblja ove godine, do sada su dali: Pero Ćorković (iz Lađanske) 200 kn, Marko Knežević 150 kn, Pavle Knežević 200 kn Anto Tunja Barišić 100 kn, Andrija Vonić 20 eu, Ljuban Matković 200 kn, Petar Pero Jurišić 300 kn, Mto Tutić 200 kn, Stipo Matijašević iz Kutine 100 kn, Janja Valentić i Božica Ljubić po 50 kn. Najljepša im hvala i neka drugima budu poticaj.
PRIJE POČETKA SV. MISE OBAVLJEN JE BLAGOSLOV POLJAvjernici na misivjernici na misipogled na kapelicuPREREZIVANJE I OBRADU ČEMPRESA OBAVLJALI SU STIPO I ANTONDOLINSKE MLADE SNAGEPOGODITE Š TO STIPA IMA U RUCIDRAGOVOLJAČKA EKIPAPO ZAVRŠ ETKU POSLOVA NA GROBLJU DIO EKIPE JE OTIŠ AO KOSITI OKO CRKVE U GORNJOJ DOLINI
POKORNIČKO HODOČAŠ ĆE U STARU GRADIŠ KU I JASENOVAC I O DRUGIM HODOČAŠ ĆIMA
Sa željom da daju svoj doprinosima hrvatskim žrtvama u tijeku i nakon II. svjetskog rata, već godinama Marijan Peternel iz Pakraca i Milorad Oršulić Mican iz Okučana u povodu “žalosnog četvrtka i petka” hodočaste od svojih obiteljskih domova iz Pakraca i Okučana preko Stare Gradiške do Jasenovca.
Ovog puta je to hodočašće bilo znatno drugačije u odnosu na prethodne godine. Baš su htjeli lijevom obalom Savom od Stare Gradiške doći do Jasenovca s krunicama, križem i molitvenikom u rukama. Da bi doista mogli “sastaviti” te putove morali su koristiti traktor kao prijevozno sredstvo, kojim je upravljao Mijo Hržić – Miša, kako bi ih prevezao preko blatnih i vodom natopljenimm poljanama i kroz šipražje.
Put je raspoređen u 14 dijelova (etapa) koliko je i postaja Križnog puta. Hrvatska je zemlja natopljena krvlju, ali ovaj dio naročito.
Tim su putom hodili hrvatski mučenici po završetku II. svjetkog rata iz Stare Gradiške u Jasenovac i obratno, a da mnogi nikada nisu stigli na odredište nego su završili mučenikom smrću na ušću Struga u rijeku Savu i u masovnim grobnicama.
MARIJAN I MICAN PREKALJENI HODOČASNICIZAHVALJUJUĆI MIŠ I MARIJAN I MICAN SU PROŠ LI BEZPUĆA
HRVATSKOJ I SVJETSKOJ JAVNOSTI MALO JE POZNATO DA JE JASENOVAČKI LOGOR POSTOJAO U TRI POVJESNA RAZDOBLJA. TEMELJEM DOKUMENATA I SVJEDOČENJA UTVRĐENO JE KAKO JE OD 1941. DO 1945. GODINE POSTOJAO USTAŠ KO-NACISTIČKI LOGOR, OD 1945. DO 1948. GOD. PARTIZANSKO-KOMUNISTIČKI LIKVIDACIJSKI LOGOR I OD 1948. DO 1951. GOD. PROTUSTALJINSKO-INFORBIROVSKO KAZNENO-POPRAVNI LOGOR.
MJESTO GDJE SE RIJEKA STRUG ULIJEVA U SAVU JE MASOVNA GROBNICA ZA MNOGE HRVATSKE DOMOLJUBEPROCESIJA OD ULAZA U ZATVOR STARA GRADIŠ KA IDE PREMA CRKVI
Mića Mačković Skula, šumski djelatnik na tim terenima sada umirovljenik, je njihov put opisao ovako: “Hodajući tim putom od Stare Gradiške do Jasenovca, vjerujem da oni toga dana nisu znali istinu tog puta ceste kojom su prolazili. Bilo je to nedugo iza ovoproljetne velike poplave. Putovi uz Savu su bili blatnjavi, muljeviti i teško prohodni, ali sve su to savladali žrtvujući se uz molitvu u spomen svim žrtvama Križnih putova. Upravo, pravac njihovog hoda bio je i pravac hrvatskih mučenika sudionika Križnog puta iza II. svjetskog rata. Mnogi su domoljubi, za vrijeme svog mučeničkog puta ovdje, u stogodišnjoj slavonskoj šumi i završili svoj životni put. Mnogima je to bila i zadnja postaja Križnog puta.
Naši hodočasnici su svojim znojem zalijevali staze, koje su 1945., 1946. … zalivene krvlju i suzama hrvatskih paćenika. Prešli su i preko rječice Strug, gotovo dotičići se prostora masovne grobnice nevino stradalih. Molili su za njih i možda je to jedna od prvih molitvi takve vrste na ovim prostorima. Žurili su prema Jasenovcu kako bi stigli na sv. Misu, želeći skratiti put, čak su i zalutali, ali ih je Bog izveo na pravi put. Prošli su i pored spomen ploče jednom šumskom djelatniku koji je nastradao nesretnim slučajem i tu su se pomolili. Idući prema selu Mlaka prošli su kroz raseljene prostore nekadašnjeg sela Jablanac i opet nailazili na cestu kojom su išli Hrvati sudionici Križnog puta i pored masovne grobnice u šumi. Kako su Božji putovi nepredvidivi?, jer nitko nije sa ovih prostora, na svojoj obući donio mrvicu blata u jasenovački crkvu, sa ceste “marša smrti”.
Put ih je doveo preko sela Košutarice u Jasenovac gdje su se pridružili hodočanicima Novljanskog dekanata koji su jutros, krenuli iz Lipovljana sa svojim župnicimam vlč. Dariom Š imićem i vlč.Tomislavom Vučurom iz Međurića na put dug oko 26 km.
Žalosni četvrtak u Staroj Gradiški
BISKUP I SVEĆENICI ISORED OLTARA U STAROJ GRADIŠ CI
U predvečerje Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika koji se u Požeškoj biskupiji od Velikog jubileja 2000. godine održava u petak prije nedjelje Cvjetnice, požeški biskup Antun Š kvorčević u zajedništvu sa svećenicima Novogradiškoga dekanata na čelu s dekanom Željkom Volarićem predvodio je 10. travnja molitveno-pokorničko slavlje u Staroj Gradiški. Uz vjernike starogradiške župe, župnikom vlč. Matijom Rukavinom, među kojima je bio i načelnik Općine Velimir Paušić, na slavlju su sudjelovali i hodočasnici iz drugih župa Novogradiškoga dekanata. Molitveni program počeo je ispred glavnog ulaza u nekadašnji zatvor gdje je biskup podsjetio kako je 1945. u Staroj Gradiški ubijen župnik Ferdo Maretić, a 1948. po nalogu komunističkih vlasti porušena župna crkva.
Spomenuo je kako su u vrijeme totalitarnih sustava dvadesetog stoljeća i u Domovinskom ratu u tom zatvoru bili ponižavani i mučeni brojni svećenici i drugi nedužni ljudi kojima se želi iskazati poštovanje i zahvalnost za žrtvu koju su podnijeli i ugradili u dostojanstvo hrvatske domovine. Potaknuo je nazočne da povjere Božjem milosrđu i one koji su smislili i provodili nečovječne sustave nasilja, ubojstva i nepravde nad nevinim ljudima.
Program pred zatvorskom zgradom završio je molitvom za više od 250 svećenika, 9 bogoslova te brojnih drugih nedužnih ljudi u Staroj Gradiški, utamničenih u komunističko vrijeme, samo zato što su voljeli svoju Domovinu i Crkvu. Istaknuo je da je unatoč sustavnim ponižavanjima, progonima i patnji, najveći njihov broj u vjernosti Bogu i Isusovoj ljubavi na križu našao smisao i postigao pobjedu.
Potom je krenula procesija do nove župne crkve na čijem je čelu nošena svijeća na spomen utamničenih svećenika te svečana knjiga u kojoj su ispisana imena svih svećenika i bogoslova koji su tamnovali u Staroj Gradiški.
Žalosni petak u Jasenovcu
VLČ. TOMISLAV VUČUR PREDVODI PROCESIJU U JASENOVCUMOLITV I BLAGOSLOVA NA OVOM MJESTU NIKADA DOSTA
Na “Žalosni petak”, dakle petak prije nedjelje Cvjetnice /NEDJELJE MUKE GOSPODNJE/, 11. ožujka, u Jasenovcu je održano središnje pokorničko-molitveno slavlje Požeške biskupije prigodom Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika. Uz domaćeg biskupa Antuna Š kvorčevića, predvodnika slavlja, sudjelovao je đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić, umirovljeni nadbiskup Marin Srakić, srijemski biskup Đuro Gašparović, generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije Enco Rodinis i njegov zamjenik Fabijan Svalina, kanonici požeškog Stolnog kaptola na čelu s prepoštom Josipom Devčićem te svećenici Novljanskoga dekanata predvođeni dekanom Milanom Vidakovićem.
Slavlju su se pridružili i svećenički aspiranti iz požeškog Kolegija te brojni hodočasnici, među kojima mnogo djece i mladih iz župa Novljanskoga dekanata zajedno s vjernicima jasenovačke župe na čelu sa župnikom Đurom Cvitićem.
Biskup Š kvorčević u pozdravu je istaknuo kako dolaskom na hodočašće Gospi Jasenovačkoj i okupljanjem u jasenovačkoj župnoj crkvi na središnje molitveno-pokorničko slavlje, potaknuto pozivom utemeljitelja Požeške biskupije, pape Ivana Pavla II. prigodom Velikog jubileja 2000. godine, žele pokorom, molitvom, kajanjem i praštanjem odgovoriti na progone, zatvaranja i ubojstva koja su se dogodila u vrijeme totalitarnih sustava dvadesetog stoljeća, napose Jasenovcu kako bi se izdigli iznad nanesenog zla, bili duhovno slobodni i u čistom pamćenju iskazali poštovanje prema svakoj žrtvi bilo koje vjere i nacije, moleći Božje milosrđe i za počinitelje zla.
U homiliji biskup Š kvorčević kazao je kako im je na molitveno-pokorničkom slavlju u Jasenovcu prigodom Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika na poseban način u mislima i srcu papa Ivan Pavao II. te da je ta korizmena postaja jedna od sastavnica Požeške biskupije u pripravi za njegovo proglašenje svetim.
Ispripovjedio je događaj koji svjedoči povezanost pape Ivana Pavla II. s Jasenovcem. Tijekom pohoda “Ad limina” u mjesecu ožujku 1999. godine u Rimu Sveti Otac pozvao je za stol u svom domu biskupe Hrvatsko-slavonsko crkvene pokrajine. U jednom trenutku izrazio je zanimanje za Jasenovac te su biskupi bili na svoj način zatečeni i nitko nije žurio bilo što reći. Nakon određenog vremena Papa je ponovno spomenuo Jasenovac. Reagirao je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić te kazao da je za stolom prisutan i biskup na čijem se području nalazi Jasenovac te da bi on možda mogao nešto o tome reći.
Biskup Antun Š kvorčević spomenuo je kako je prihvatio izazov i kazao Svetom Ocu: Vi ste Poljak, iz bližega poznajete Auschwitz i druge nacističke logore te dobro razumijem Vaše pitanje. Ali, dodao je, kod nas je sve složenije i zamršenije, pa tako i jasenovački logor. Sa završetkom II. svjetskog rata nacistički logori prestali su djelovati u Europi, a Jasenovac je bio zatvoren tek nekoliko godina nakon toga. Pored toga, komunističke vlasti zbog ideoloških i nekih drugih razloga nisu dopustile slobodno i objektivno njegovo istraživanje te do danas nemamo cjelovite istine o tom logoru. Istaknuo je kako se na žrtve gledalo prvenstveno kao na brojeve s kojima se manipuliralo za određene nacionalne račune i ideološke obračune te su one tako postale ponovno žrtvama lišene dostojanstva. Još je dodao, da u tim okolnostima ni Crkva nije bila slobodna izjašnjavati se o Jasenovcu, jer joj je bio dodijeljen ideološki pristup kako bi i ona služila nekim mračnim ciljevima.
Izvijestio je Svetog Oca da je Hrvatska biskupska konferencija s obzirom na žrtve Jasenovca i žrtve komunističkih masovnih ubojstava iznijela jasne evanđeoske stavove u svom Pismu o pedesetoj obljetnici završetka II. svjetskog rata godine 1995. Zahvalio je Svetom Ocu za poticaj koji je dao u Zagrebu godine 1994. i koji je ugrađen u spomenuto biskupsko Pismo: “Tražiti oprost i sam oprostiti tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ako se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira”. Zajedno su zaključili da ostaje mučno pitanje: Š to je istina o Jasenovcu? Biskup Š kvorčević istaknuo je kako vjeruje da “bl. Ivan Pavao II. danas iz vječnosti zajedno s nama postavlja pitanje, zašto još uvijek nema cjelovite istine o Jasenovcu te s nama moli i hrabri nas na jasan evanđeoski odgovor”.
Središnje pokorničko-molitveno slavlje u Jasenovcu završava procesijom u kojoj se nosi kip Gospe jasenovačke i CRNI KRIŽ 1991. koji je napravljen od izgorjelih greda zapaljene i razrušene župne crkve u jasenovcu. Križ je napravio zvonar Mića Mačković Skula 1995. god., kada je služena prva povratnička sv. Misa zahvalnica u razrušenoj crkvi, nakon završetka VRO “Bljesak”.
KOD GOSPE VOĆINSKE
Još ponešto o drugim hodočašćima
Na blagdan Gospe Voćinske, 21. kolovoza nekoliko desetaka tisuća vjernika iz požeškog, posavskog i zapadno-slavonskog dijela Požeške biskupije predvođeno svojim svećenicima hodočastilo je u Voćin. Već prethodnoga dana pješaci iz Davora, Nove Kapele i drugih posavskih župa, najvećim dijelom mladi krenuli su prema Požegi, gdje su im se za blagoslov hodočasnika u crkvi sv. Lovre pridružili i drugi vjernici iz Kuzmice i požeških župa te su navečer stigli u Stražeman i ondje prenoćili. Sutradan rano ujutro nakon molitve u stražemanskoj crkvi pod vodstvom župnika Josipa Devčića, unatoč kišnom vremenu pješaci su uvećani brojem nastavili put do Voćina.
Slično su se u Voćin uputili pješice i hodočasnici iz Daruvara, Đulovca i drugih mjesta, biciklisti te sudionici hodočasničkog ultramaratona koji su započeli svoj hod u Novoj Kapeli.
Od Okučania do Pakraca prvi dan, a drugi od Pakraca do Daruvara je pješice došao Milorad Oršulić Mican.
On se je trećeg dana hoda pridružio hodočasnicima koji tradicionalno već deset godina hodočaste Gospi voćinskoj, među njima i Marijan Peternel iz Pakraca. Nekada ih bude i do 120. Ovoga jutra, zbog strahovitog nevremena i velike kiše taj je broj prepolovljen. Zahvaljujući prof. Josipu Previću i njegovim dragovoljcima, koji su predhodnih dana cijelu dionicu puta od 21 km obišao, neke dionice obnovio kao i stepenice (stubišta) ukopane u zemlju podbočene donesenim daskama i nasječenim drvećem, kojima su se svladavala pojedina brda, nevolje koje su dolazime s kišom i vjetrom su lakše savladavane. Na ovaj način je hodočasnička staza skraćena za 7 – 8 km.
PROF. JOSIP PREVIĆ I NJEGOV SIN SU ZASLUŽNI Š TO SU HODOČASNICI SKRATILI PUT ZA DOSTA KILOMETARADARUVARSKI HODOČASNICI U VOĆINU
U Voćinu se okupilo nekoliko tisuća vjernika iz požeškog, posavskog i zapadnoslavonskog dijela Požeške biskupije predvođeni svojim svećenicima.
U homiliji požeški biskup je objasnio da se upravo u marijanskom svetištu Biskupije želimo zahvaliti Bogu što je Ivan Pavao II. proglašen svetim jer je živio u skladu sa svojim geslom “Sav Tvoj sav Marijin”.
Prigodom blagdana Gospe od Suza, 31. kolovoza hodočastilo je u njezino svetištu u Pleternicu oko četrdeset tisuća vjernika iz Požeške biskupije te susjedne Đakovačko-osječke nadbiskupije. Tijekom devetnice svake večeri svetište je pohodilo nekoliko tisuća vjernika. Središnje blagdansko misno slavlje na otvorenom prostoru u zajedništvu sa svećenicima i đakonima predvodio je požeški biskup Antun Š kvorčević. Ulazna procesija zaustavila se pred likom Gospe od Suza smještenim pokraj oltara te je biskup, zahvalivši za nedavno proglašenje svetim utemeljitelja Požeške biskupije, pape Ivana Pavla II., uputio trostruki pozdrav Isusovoj Majci, na koji su prisutni odgovarali pjevanim usklikom Blažena ti što povjerova. U pozdravu okupljenom mnoštvu, kazao kako stojimo pred misterijem Marijinih suza i u srcu prebiremo njihovu poruku, donoseći joj sve ono što nas tišti u srcu da bismo to sjedinili s njezinim suzama, pronašli smisao naših patnji u otajstvu muke, smrti i uskrsnuća njezina Sina. Poseban pozdrav uputio je majkama s djecom i brojnim mladima.
U predvečerje blagdana Rođenja BDM, 7. rujna, požeški biskup Antun Š kvorčević, tradicionalno je s nekoliko tisuća vjernika slavio svečanu euharistiju na Gospinom polju ponad Bilog Briga u župi Vrbova. Ulazna procesija s drevnim Gospinim kipom zaustavila se kod oltara gdje je biskup, uputio pozdrav Isusovoj Majci, na koji su nazočni odgovarali, pjevajući poklik Blažena ti što povjerova! Zatim je domaći župnik Stjepan Bakarić pozdravio biskupa, svećenike, đakone, redovnice, hodočasnike, a napose pješake koji su stigli iz župa Novokapelačkog i Novogradiškog dekanata: hodočasnici iz Ljupine i župe Kraljice svete krunice a s njima i Mican koji je krenuo tog jutra iz Okučana.
HODOČASNICI NA GOSPINO POLJE ISPRED KUĆE GDJE JE BILA RODNA KUĆA S. JULE IVNIŠ EVIĆ – DRINSKE MUČENICE
Marija Bistrica – Pod geslom “Kraljice Mira isprosi nam mir u duši, u obitelji, u našoj zemlji kao i u cijelom svijetu”, gotovo deset tisuća vjernika Vrhbosanske nadbiskupije i Banjolučke biskupije hodočastilo je u subotu 11. listopada deveti puta u marijansko svetište u Mariju Bistricu. Misno slavlje predvodio je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić u koncelebraciji s apostolskim nuncijem u RH nadbiskupom Alessandrom D’Erricom, banjolučkim pomoćnim biskupom Markom Semrenom te stotinjak svećenika.
“Kako je teško u ljudskom životu kad čovjeku padne mrak na oči, kad u svom srcu i duši ne vidi cilja, ne vidi korak dalje. Tada je sposoban činiti veliko zlo, jer nema nutarnji mir”, rekao je u propovjedi kardinal Puljić. Pojasnio je da se nutarnji mir postiže tek kada čovjek otkrije smisao svog života, čemu je preduvjet ispovijed. Uputio je na opasnosti koje ugrožavaju obitelj – osnovno gnijezdo čovječanstva – gnijezdo ljubavi, te gromoglasno upozorio da sredstva ne smiju postati gospodari. “Telefon, mobitel, internet, televizija su dobre sluge, ali loši gospodari. Oni ne smiju zagospodariti našim međuljudskim odnosima. Moramo sačuvati srce za čovjeka, srce koje voli, koje prihvaća, razumije.
Nakon misnoga slavlja hodočasnici su sudjelovali u zajedničkom križnom putu koji je završio u crkvi pozdravom čudotvornom Gospinu liku.
U organizaciji Župnog ureda sv. Vida i općine Okučani na hodočašće u Mariju Bistricu iz Okučana su išla dva autobusa vjernika, a nakon dva tjedna, 25. listopada, također dva autobusa hodočanika iz Okučana išli je u Međugorje pokloniti se i moliti Nebeskoj kraljici Mira Gospi Međugorskoj.
Bol i sjeta zavičaja plamte u meni, podsjećaju, na tu zemljicu BiH, malu prelijepu iz divnog vremena: ljubavi, bliskosti, prijateljstva da ne zaboravimo i da očuvamo svoj rod i prijatelje. Tu našu zemlju, koju svi prepoznaju po ljudskosti i dobročinstvima njenih vrijednih i umnih ljudi. Rođena u Bosanskoj Gradišci davne 1932. godine u velikoj bosanskoj kući i u brojnoj porodici na velikom keju. I baš ta Bosanska Gradiška je veliki srez u BiH, a u njemu veliko selo Dolina 17 kilometara udaljeno od grada. Ona je prahistorijiski lokalitet: veliki čamac, sojenice, stari novac, posude od keramike… sve to pronađeno u Donjoj Dolini u velikom udubljenju ispod vrta škole. Kao učenica učiteljske škole, gledala sam eksponate u Muzeju u Sarajevu, na što sam jako ponosna. Tim prahistorijskim lokalitetom u Dolini saznajemo koliko je naša domovina puna tragova o nama, baš kao i bijelo mramorje bosansko-hercegovačkih Stećaka, koji još uvijek hrabro stoje, tužne i sretne godine svoje BiH broje. I baš ja učiteljica, odlazim u Donju Dolinu na pvi posao (dekret Ministarstva za prosvjetu i kultuu od 1. 8. 1951. godine). Ja sretna, a mati tužna, očekivala da ću biti raspoređena u rodni grad. O mila majko, mladi učitelji službuju po selima i po 10 godina. Tek sam navršila 19 godina, volim djecu i puna sam elana i volje, da radim posao koji volim i za koji sam se školovala. To je ono što samo od sebe izbija iz mene, kao vođa, kao lijepa riječ, učim i poručujem, kako se i gorčina pretvara u slast u ime života, vječnosti i neprolaznosti, ime mladosti valja razmrsiti vilinske čvorove, a život se čuva i štiti: bojom, zvukom, pjesmom, čistom dušom i vezom.
Prolazim kroz Kozince, Mačkovac, onda nasipom do moje Doline. Dan kako se samo poželjeti može, blagi povjetarac raznosi prijatne mirise zrelog voća i lijepog cvijeća. Pukla ravnica dokle pogled doseže, a vrijedni seljaci neumorno rade, ali i pjevaju te prelijepe izvorne pjesme, koje je milina slišati, a svi obućeni u bijelo, ukrašeno šlingom i narodnim vezom. Okrećem glavu i posmatram našu dragu Savu, koja se probija prema Dolini. Sava nam je naša draga njome teče naša snaga i sunce iznad nje nas grije i veselo se smije. Stajem pred jednom kućom, pozdravljam ženu i djecu i pitam koliko ima do škole? Gledam grupu razdragane djece, njihove vesele okice i rumena lica, a žena odgovara: Š kola je blizu, ali uđi odmori se malo da ti nisi nova učiteljica? Hvala, jesam, poziv važi za drugi put.
Š kola na blagoj uzvisini, prelijepa, čvrsta gradnja, veliko dvorište, sa voćnjakom i velikim vrtom. Pozdravljam kolegicu Anu javljam se na dužnost. Pokazuje mi učionice, dvorište, vrt. Pričamo o planu i programu. Veliki stan u školi koristi Ana sa svojom obitelji, a ja ću stanovati u susjednoj kući, a to su koristili i učitelji prije mene. Između školskog i susjedne kuće je put, koji vodi na obali Save. Silazimo na obalu, posmatramo udubljenje gdje je iskopan čamac iz jednog stabla dugog 12,5 metara (prahistorijski lokalitet). Ja ponosna pričam kolegici da sam ga vidjela u Muzeju u Sarajevu, a ona je iz Zagreba, ali nažalost nije odlazila u Sarajevo.
Odlazim u susjednu kuću i pozdravljam gazdaricu tetu Uršulu, a ona me grli i želi dobrodošlicu. Oh’ posmatram to lijepo i plemenito lice, saznajem da je i ona moja Gradiščanka i to sa moga velikog Keja , a ja poznajem susjede Emilka i Bracu sinove njenog brata. Njena kuća je velika na L†ima pet soba, dućan i gostionicu. Moja soba velika svježe okrečena ima šparet, ormar, stalažu, stol, baš lijepo ja ću donijeti od mame ostalo. Radujem se što ću urediti svoj novi dom. Sa teta Uršulom živi njena pokćerka Nada. Nadin muž Stipe radi u dućanu. Kako je svijet mali: Nada je došla u Dolinu, kao izbjeglica II. svjetskog rata (negdje od Sanskog Mosta).
Teta Janja i njena kćerka Anka brinu o školi i dvorištu. Mještani su me prihvatili i pomagali. Zbog ratnih okolnosti imali smo i učenike koji su bili mlađi od mene 5 6 godina.
Već sljedeći vikend sa mamom i suprugom dovezla sam stvari i uredila svoju sobu: krevet, posteljina, sećija s prostirkom, ponjave, suđe, šlingane zavjese izvezene plišanom rukom moje mame (mamino ruho). Ponjave je otkala moja Eba tatina mati, a tkala prekrasna pamučna i svilena platna. Mama je radila i druge radove i plela, šarala, heklala i kerala, kere za marame i šamije, najviše sam voljela plave i roza zumbule. Mojoj Ebi i mami sam zahvalna, što mi utkaše ljubav prema umjetnosti i stvaralaštvu, koju obogati pisanjem poezije i proze koje upražnjavam i u ovim poznim godinama, koje mi život znače i produžuju. Nastava počinje prvog septembra (rujna), ja presretna pripremam se za nastavu temeljito, da uspijem onako kako sam planirala. Vodim I. i III. razred, a kolegica II. i IV. Sa učenicima se družim i za vrijeme odmora da bi ih čim prije upoznala, igramo lopte, školeâ€, kipova i drugo.
Zakazujem roditeljske sastanak, pričam o planu i programu, mojim zapažanjima, izlažem predavanje higijenske i radne obaveze. Vrijeme je prelijepo pa s učenicima odlazim u šetnju, posmatraju prirodu jesen zlatna jesen bogatstvo plodova, voća. Modra i sočna šljiva, od koje treba praviti: pekmez, džem, slatko, a ne samo rakoju što neki domaćini najradije rade, a tikve prekrasne boje, zimi peći za slastice svoje. Dok je lijepo vrijeme odlazim u Bosansku Gradišku mene posjećuje mama, braća, a najviše suprug koji studira u Zagrebu na građevinskom fakultetu. Kada ostane duže uređuje vrt i rado priča sa seljanima. Njega zovu profesore, a mene učiteljice. Ode loviti ribu pa ponekad imamo i dobar riblji ručak. Volim svoje učenike, uviđam da napreduju, usvajaju znanje i ono najljepše ljudski odgoj. Posebno me raduju: Jelena, Slavica, Manda, Veselko, Gojko, Vlado i mnogi drugi. Odem često i na obalu Save i posmatram zelene obale njene, a niz Savu mlinove što melju zlatno žito za mile i drage obitelji svoje. Kolegica Ana, teta Uršula i Nada su ostavile veliki dojam na mene i moju ranu mladost. Š ufnudle tete Uršule su ukusne i uvijek me pozivala da sa njima ručam.
Napominjem da sam zahvalna svim mojim učenicima i njihovim roditeljima koji mi pomogoše da mi bude lijep i prijatan život u lijepoj Donjoj Dolini. Pomogoše mi da svoju kćerku povedem za ruku u Banja Luku. Želim da prahistorijsko naselje u Dolini bude nacionalni spomenik a draga Sava poveža nas vodenim saobraćajem s Beogradom, Europom i cijelim svijetom.
Znam da su moji učenici raseljeni po svijetu, ali stara učiteljica rado ih se sjeća želeći im svako dobro i sreću, dug život i dobro zdravlje
Sretna sam Dragi Micane što sam ostvarila kontakt s Tobom, što se boriš za Dolinu na radost svih nas. Živi i zdravi bili moji Dolinci, Bosanskogradišćanci i Bosanci.
Uz ovo sjećanje na Dolini, čitateljima Suze dolinske†od srca poklanja svoje dvije svoje pjesme.
Voxjo (Š vedska), 2014. godine
Sadeta Sokol
MOJA ZEMLJA, MOJA BiH
Lijepa li je zemlja moja
Š to po njoj sam hodila,
Draga mi je zemlja moja
Gdje mati me je rodila.
U mojoj zemlji
Sunce najjače grije,
Nebo je tako plavo
I najljepše se smije.
Tu živjeli smo
U slozi i miru,
Al’ dođoše sile što plaše,
Rođene u dubokom viru,
I među narode naše,
Na nekad predivno tlo,
Baciše mržnju i zlo
I zemlju nam rastrgaše,
Narode protjeraše.
Mi koji smo imali sve
Sad nemamo više ni sne.
Ja više ni suza nemam,
Sve sam ih isplakala
A za svoju zemlju
Sve bih, o, sve bih dala.
Svugdje, na svijetu tom,
Čovjek je samo sretan
Kad je u domu svom.
A dom je naš sad svugdje,
Gdje su dobri ljudi,
I gdje nas osmijeh budi.
i gdje je ljubavi sve više,
I gdje nas miluju kiše,
I duga ponajviše,
Jer mi od ovog života
Želimo više, još više.
SUNCE NAD SAVOM
Sava nam je naša draga, njome teče naša snaga.
Sve moje čežnje i nade upućujem tebi voljeni grade.
Moja Bosanska Gradiška leži na obalama rijeke snage,
čuva sve tajne mladosti drage.
Iz srca i duše ti nikad ne možeš otići,
i draga Sava nad tobom bdije,
i zlatno sunce iznad nje te grije,
dragi grade, ja ću ti doći.
Teci, teci velika rijeko,
Nosi pozdrave i najljepše želje svim ljudima dobre volje,
svim onima koji žive za sutra što će biti bolje.
Kad dođeš do Doline moje pozdravi mile učenike moje,
nek se sjete stare učiteljice svoje.
Davno bješe mlada učiteljica vaša, al život prolazi ko dugine boje,
darovala sam vam znanje i najljepše ljudske odgoje.
Kad siđem na obale Save, moje srce jače zatreperi,
Dolina zablista u punom sjaju u punoj važnošću svojoj,
sjećanja naviru iz mladosti bujne i prate me sve
do svanuća
jer srce zna gdje mu je kuća.
