DRAGA GOSPA ILAČKA

Na samom istoku Lijepe Naše, na granici Slavonije i Srijema, uz prugu Vinkovci Š id, malo je selo Ilača, srijemski Lourdes. Drevno je to hodočasničko mjesto u đakovačkoj biskupiji. Kroz stoljeća su vjernici hpdpčastili gospi Ilačkoj, a glavno hodočašće je za blagdan Velike Gospe.

Bila je nedjelja Muke, 1865. godine. Vodeći blago na pašu kolskim putem što je iz Ilače vodio u Nijemce, seljak Petar Lazin opazio je po sredini puta vodu kako teče, iako kiša nije padala. Raskopavši malo sa štapom po mjestu gdje je bilo najviše vode, provrio je debeli mlaz vode. Od tada izvor nije presušio.

Iste je večeri, u prvom snu, mladić Đuka Ambrušević vidio Blaženu Djevicu Mariju, sa djetetom u ruci, bijelom krunom na glavi i odjevenoj u bijelo i plavo ruho. Rekla mu je da je novi izvor njezin, te da ga ogradi, da se na njemu ne bi napajalo blago. Od straha se probudivši, Đuka je kraj kreveta vidio isti onaj Lik iz sna, koji je uskoro nestao.

Čvrsto uvjeren u svoj san, ogradio je Gospin izvor, Ilačku vodicu , za koju se uskoro pročulo da su bolesnci koji su u njoj prali oči i rane, ozdravljali, te su počela i prva hodočašća.

Na Malu Gospu iste godine Gospa se nekoliko puta ukazala na Izvoru. Crkvene vlasti, nemajući nikakve dokaze branile su pobožnosti, ali kada su svjedoci pod prisegom, ponajviše fra Petar Smoljanović, potvrdili istinitost, pobožnosti su bile dopuštene. Ilačka vodica ne razlikuje se od obične vode svojim svojstvima, pa se sva ozdravljenja pripisuju Gospinu zagovoru.

Godinu dana nakon ukazanja, 1866., izgrađena je manja kapelica, ali je već sljedeće godine započeto sa gradnjom veće crkve, koja je posvećena na Veliku Gospu 1870. godine. Od tada je Ilača mjesto hodočašća i ujedinjenja u vjeri tisuća Hrvata, Rusina, Nijemaca i Mađara koji žive na tom području.

Na žalost, niti ovaj simbol hrvatske vjere i štovanja Blažene Djevice Marije nije bio pošteđen ratnih razaranja 24. rujna 1991. g. crkva Gospe Ilačke srušena je tenkovima. U vihoru rata izgledala je kao da će se sve pretvoriti u prah i pepeo. Župna crkva kao I proštenište crkva na vodici” ostale su bez krova I potpuno demolirane. Nakon teških godina prognanstva osvanuo je dan povratka. Župnik vlč. Alojzije Asić iskreno priznaje, da je i on i svaka povratnička obitelj nakon odlučnosti za povratak proživjela tešku krizu gledajući pustoš oko sebe.

No župski život se normalizirao a hodočašća su opet oživjela. Za dvije godine nakon povratka Gospu Ilačku je hodočastilo preko 50 župa.

Oj Ilačo, ni po čemu znana,

Od Boga si višnjeg odabrana!

Ilačka je Dijeva

Dika cijelog Srijema.

(Spiridon Petranović) O Gospi Ilačkoj snimljen je dokumentarni film po nazivom Draga Gospa Ilačka”. Film je nastao u produkciji Udruge “Dr. Ante Starčević” iz Tovarnika i snimljen u izvršnoj produkciji zagrebačke udruge Artizana. Scenaristica je Nevenka Nekić, redatelj Branko Ištvančić, producent Antun Ivanković, a autor glazbe Pero Ištvančić. Film s temom hodočašća Gospi Ilačkoj snimljen je na autentičnim lokacijama, s izjavama svjedoka i dokumentarnom građom, dok se glazba zasniva na tradicijskim instrumentima. “Draga Gospa Ilačka” na Festivalu hrvatskih vjerskih filmova na Trsatu 2010. godine, u konkurenciji od 38 filmova, proglašen je najboljim, te je dobio nagradu i za najbolju glazbu. Ove godine uvršten je i u selekciju Međunarodnog festivala kršćanskog filma u Londonu.

Na 14. ITF CRO – Međunarodnom festivalu turističkog filma 2011. održanom u Solinu pod pokroviteljstvom predsjednika RH, dobio je priznanje za izuzetno kvalitetan autorski rad religijskog sadržaja u funkciji turizma”. Festivalsku nagradu dodijelio je međunarodni žiri, a film je izazvao znatnu pozornost i brojne festivalske publike. Na 14. ITF CRO prispjela su 272 filma turističke, promotivne, putopisne, dokumentarne, kulturološke, ekološke i religiozne tematike, iz 67 zemalja iz cijelog svijeta.

Za kraj priče o svetištima u Đakovačkosrijemskoj biskupiji reklo bi se da je Gospa vrlo štovana u ovome kraju treće po veličini svetište je slavonskobrodska Gospa od Brze Pomoći, a postoje svetišta i u Osijeku, Aljmašu i Vukovaru.

Ova se biskupija proteže i na istok, izvan granica Hrvatske, sa Dunavom i Savom kao granicama, sve do Zemuna. Na tom je području veće svetište BDM Gospa Snježna u Tekijama, mjestu na sjevernim obroncima Fruške Gore. Svetište je podignuto kao zaklon za sliku Majke Božje koju je princ Eugen Savojski poklonio obližnjoj kapelici Bezgrešnog Začeća, nakon što je pobjedu nad Turcima 5. kolovoza 1716. g. kod Petrovaradina pripisao zagovoru Gospe Snježne.

Damir Novaković

(više…)

HODOČAŠ ĆE GOSPI OD SUZA U PLETERNICU

U povodu pedesetpete obljetnice čašćenja Gospe od Suza u Pleternici, nas devet vjernika iz župe sv. Vid iz Okučana smo se 30. kolovoza (2010.) , poslije jutarnje sv. mise uputili pješice prema svetištu. Bili su to: Krešimir Čolaković iz Caga, Josip Mihalek iz Dubovca, Monika Mihalec iz Bodegraja, Milorad Oršulić Mican, Antonela Marić, Kata Gogić, Jelica Guberović i ja iz Okučana. Neki od nas su već hodočastili Gospi od Suza prije pet godina, u Mariju Bistricu a bijaše i onih koji nemaju hodočasničkog iskustva, ali će ga steći.

 Fra Damir Pavić, vikar župe sv. Vida nam je podijelio blagoslovljene krunice i hodočasnički blagoslov.

U Smrtiću će nam se pridružit Saša Cvjetičanin iz Smrtića i Antonela Debeljak iz Ratkovca, a u Medarima Ivanka Zebić, Bruno Zebić, Anamarija Zebić i Anka Š upica iz Dragalića i Marina Medunić iz Gorica župljani župe Duha Svetoga iz Gornjih Bogićevaca.

Put dug šezdesetak kilometara planiramo preći za dva dana.

Tko je to Gospa od Suza?

 Reljef Bezgrešnoga Srca Marijina, izrađen od gipsa, bio je iznad bračnog kreveta u kući mladoga bračnog para Angela Iannusa i Antonine r. Giusto u Siracusi (Italija), plakao je ljudskim suzama 29. 30. i 31. kolovoza te 1. rujna 1953.godine. U nedjelju, 30. kolovoza jedan je kino amater snimio na film kako se oblikuju, teku i rastapaju te suze.

Komisija liječnika i analitičara uzela je 1. rujna u 11 sati više od jednog kubnog centimetra te tekućine i izvršila mikroskopsku analizu koja je pronašla tragove proteina i urata. Odgovor znanosti bio je: ljudske suze. Fizičkih ozdravljenja, koja je ustanovljena liječnička komisija proglasila izvanrednima, bilo je oko 300 (od sredine studenog 1953.) a brojna su bila i obraćenja.

Godine 1954. u župi Bučje blizu Pleternice održavale su se misije pod vodstvom misionara Stjepana Mullera, isusovca iz Zagreba. Dok je razgovarao sa svećenicima o čudesnim događajima koji su se u Crkvi događali, misionar je posebno spomenuo događaj suzenja lika Gospe u Siracusi prethodne godine. Tom razgovoru bio je prisutan i vlč. Ljudevit Petrak, župnik iz Pleternice. Nakon što je saslušao misionara, zamolio je sliku Gospe od Suza i s njom u ruci uputio se u crkvu te klečeći u molitvi zatražio prosvjetljenje od Gospodina.

Bilo je to teško vrijeme za pleterničku župu i njega osobno. Naime, 3. prosinca 1944. godine partizani su do temelja srušili župnu crkvu svetog Nikole. S noći od 11. na 12. svibnja 1945. godine pred njegovim očima ubijen je tadašnji pleternički župnik vlč. Franjo Radović. Nakon rušenja crkve komunističke su vlasti spriječavale ponovnu izgradnju župne crkve. Unatoč tome, župljani su se nedjeljom i blagdanom okupljali i slavili svetu misu na otvorenom.

PRIJE POLASKA U PLETERNICU SLIKA SA FRA DAMIROM I NAČELINKOM ACOM

Razmišljajući o svemu tome vlč. Petrak odlučio je uvesti pobožnosti Gospi od Suza kroz devet dana. Ono što je tada naumio, ostvario je naredne godine, te je 23. kolovoza 1955. godine započela devetnica na temeljima razorene župne crkve, a posljednje večeri 31. kolovoza, poslije svečanog euharistijskog slavlja, poveo je procesiju s upaljenim svijećama oko istih temelja crkve. Razlozi zbog kojih je vlč. Petrak započeo devetnicu Gospi od Suza, osim duboke predanosti Majci Božjoj, bili su: molitva za duhovnu obnovu župe, očuvanje vjere pred najezdom bezbožnog komunizma te dobivanje dozvole za ponovnu izgradnju župne crkve.

Utemeljenjem Požeške biskupije 1997. godine i zauzimanjem biskupa dr. Antuna Š kvorčevića hodočašće Gospi od Suza u Pleternici dobilo je novo značenje. Godine 2005. proslavlja se 50. obljetnica štovanja Gospe od Suza.Župu posjećuje Nadbiskup Siracuse Mons. Giuseppe Costanzo 26. kolovoza 2005. i donosi dio originalnih moći Siracuske Gospe koje trajno ostaju u vlasništvu Pleterničkog svetišta.

 Te iste 2005. godine izdaje se i DEKRET O USPOSTAVI SVETIŠ TA GOSPE OD SUZA U PLETERNICI.

 Već u Rešetarima nas je počela pratiti kiša, sve jača i jača, tako da smo se u Godinjaku, zahvaljujući dobroj obitelji Ivanišević, mogli skloniti u suho i propustiti najveći njezin nalet.

 Tomislav Ivanišević , mlađi član obitelji po zvanju vjeroučitelj je predsjednik Udruge “Sestra Jula Ivanišević” u Starom Petrovom Selu, o kojoj naša “Suza” piše, sutra će povesti ispred crkve sv. Antuna Padovanskoj u Starom Petrovom Selu u 8 sati procesiju također u Pleternicu.

 Prvog dana ćemo doći do Nove Kapele, ali ne svi. Dvije hodočasnice će morati odustati zbog teških vremenskih neprilika. Ipak zajedno ćemo biti u mislima i molitvama.

 U Novoj Kapeli, nakon što smo izmolili, ispred crkve jednu od križnih postaja, ćemo se razdvojiti. Naime, hodočasnici iz župe Gornjih Bogićevaca će prespavati kod dobrih ljudi u Novoj Kapeli, a za nas iz Okučana, zahvaljujući načelniku Aci Vidakoviću koji je poslao vatrogasni kombi, a njime je upravljao Josip Andrijanić, će nas odvesti u Ratkovicu (8 km udaljenu od Nove Kapele) kod obitelji Oršulić. Tu ćemo se u dvije kuće rasporediti, ugrijati, večerati i prespavati. U tijeku noći će nam dobri domaćini osušiti obuću i odjeću, tako da smo sutra mogli “u suhom” nastaviti put.

 Kombi će nas ujutro prije 8 sati vratiti do Nove Kapele, ispred crkve, dokle smo sinoć došli. Nakon jutarnje sv. mise, novokapelački župnik Đuro Cvitić će nas pozdraviti, zaželjeti sretan ostatak puta i kazao da će i on povesti procesiju iz Nove Kapele put Pleternice u 11 sati.

 S obitelji Oršulić u Ratkovici ćemo se ponovo sastati u podne gdje ćemo se tjelesno okrijepiti kao i kod trgovca Pere Ljubičića i njegove supruge Branke.

KOD OBITELJI ORSULIC U RATKOVICI

Na pleterničko brdo, kraj župne crkve sv. Nikole biskupa, gdje smo stigli, okupilo se unatoč kiši i vrlo hladnom vremenu četrdesetak tisuća vjernika ne samo iz Požeške biskupije nego i iz drugih biskupija.

Vrijeme do početka sv. mise je provedeno u odmoru, molitvi. Bilo je prilike i za sv. ispovijed.

Misno slavlje predvodio je požeški biskup msgr. dr. Antun Š kvorčević u koncelebraciji s brojnim svećenicima i redovnicima. Slavlje je počelo svečanom ulaznom procesijom s likom Gospe od suza koja je potom postavljena na oltarni prostor. Stojeći pred njezinim likom pozdrave joj je u ime svih nazočnih uputio biskup.
“Isusova Majko! Ti si po svom liku Gospe od Suza tijekom više od pet desetljeća ovdje u Pleternici primala i uslišavala brojne hrvatske vapaje i suze, tješila ožalošćena srca, ulijevala nadu u tjeskobama, liječila duše i savjesti, darivala radost. Duboko zahvalni za to tvoje majčinsko služenje, danas na svom hodočašću radosno te pozdravljamo” – kazao je biskup nakon čega su svi zapjevali Gospi od suza.

Biskup Antun je istaknuo:
“.. u Hrvatskoj ima majčinskih, rahelinskih suza koje treba isplakati. Naših 14 stoljeća povijesti jest i povijest majčinskih suza nad tolikim sinovima i muževima, nad tolikim obiteljima koje su bile pogođene tko zna kojim zlom i nevoljom. Ali te iste ‘rahele’ našeg naroda bile su vjerne Bogu, i u braku i obitelji i tu vjernost dolazile potvrđivati u marijanska svetišta. Tu su tražile snagu odozgo i ispunjale se u svojim suzama i plaču utjehama i snagom Božjom koja ih je činila jačom od svih povijesnih nevolja. Hrvatski narod kroz tih 14 stoljeća bio je pobjednik i onda kada je najteže patnje proživljavao i bio gažen tko zna od koga, bez svoje slobodne države. Snaga našeg naroda nije bila u onom što smo izvanjski organizirali, ni u oružju ni u nečem drugom nego u duhu i duši hrvatskog čovjeka vjernog koji je ovu zemlju po tome činio velikom i pobjedničkom”.

 Nakon misnog slavlja, zajedno s ostalim hodočasnicima, koji su iz Okučana došli u dva autobusa, vratit ćemo se doma radosni što smo mogli dati svoj, bar mali, doprinos velikoj proslavi blagdana Gospi od Suza

(više…)

 JASENOVAC je mjesto na lijevoj obali Save nasuprot ušća Une u Savu. Prvi spomen tog mjesta je 1334. godine u Kanonskoj vizitaciji Zagrebačke biskupije gdje se kaže da Jasenovac pripada Dubičkom arhiđakonatu. Bila je u selu drvena kapelica s drvenim temeljima posvećena sv. Erazma koja je srušena i ponovo izgrađena. Godine 1710. je osnovana župa koja je posvećena sv. Nikoli biskupu kao i kapelica koja je bila u njoj. U kapeli je bio glavni oltar sa slikom Sv. Nikole i dva pokrajna oltara Blažene Djevice Marije i sv. Roka. Kapela nije imala zvono, a prvo zvono dobila je 1718. godine na dar od turskog bega koji je prešao na katoličku vjeru, jer je on kao dijete u turskom pohodu i osvajanju iz ovog kraja odveden u Tursku. Oteli su ga janjičari i tamo ga odgojili. Kasnije se njemu vratilo sjećanje tko je i odakle je i tako pređe, tj. vrati se svojoj vjeri. Čak se i oženi katolkinjom te na dar pokloni ovo zvono. Sačuvano je i nalazi se na zvoniku župne crkve.

 Prva župna crkva od opeke sagrađena je 1829. godine u baroknom stilu što je onda bio uvjet gradnje od strane carske vojne vlasti Austro-Ugarske koja je i financirala gradnju. Župna crkva je posvećena sv. Nikoli, jer su Jasenovčani bili brodari a tu je nekada bila i velika luka. Iste godine osnovan je i župni pjevački crkveni zbor i kupljena prve orgulje. Od tada gotovo neprekidno (osim u ratu 1991. – 1995.) crkveni zbor aktivno djeluje. (Obilježena je 180 godina postojanja zbora i tom prigodom tiskana monografija o njegovom uspješnom radu).

 Ovo mjesto i ovaj jasenovački kraj od davnina je poznat po štovanju Majke Božje i naša crkva je već više od stoljeća hodočasničko mjesto gdje se vjerni narod okuplja štujući Majku Božju dolazeći pred njen zavjetni kip i oltar. Zavjet Majci Božjoj vjerni puk obavlja na blagdan Velike Gospe – 15. kolovoza, što pokazuje veliki dolazak hodočasnika iz bliže i dalje okolice, svake godine. Ove, 2010. godine župa Jasenovac proslavila je na blagdan Velike Gospe 300 godina postojanja u nazočnosti više tisuća vjernika. Misno slavlje je predvodio požeški biskup msgr. dr. Antun Š kvorčević sa brojnim svećenicima.

 Vrhunac slavlja je velika procesija kroz ulice Jasenovca sa zavjetnim kipom Majke Božje, što je po nekadašnjem običaju uveličali i mnogobrojni vatrogasci sa svojim zastavama. Zvonjavom zvona i marijanskim pjesmama iz više tisuća grla sve je rečeno.

Suze radosnice nitko nije skrivao jer to bijaše događaj za pamćenje kako naša Jasenovačka Majka Božja prolazi ulicama

Š tovanje i zavjeti Majci Božjoj od davnina su ovdje poznati. Velike pomoći koje je Ona pružila svome puku ne zaboravljaju se.

Evo nekoliko događaja koji su zabilježeni u povijesti Jasenovca:

Turska osvajanja i prodori iz, okupirane, Bosne u Hrvatsku bili su česti i krvavi zbog njihovih zločina. Godine 1513. Turci su prešli rijeke Savu i Unu i krenuli prema zapadu. Na blagdandan Velike Gospojine, 15. kolovoza, kod Jasenovca prema Dubici, hrvatski ban Petar Berislavić, zaposjedne boj s Turcima u kojem hrvatska vojska uspješno porazi Turke, a što ne pobije u boju to se utopi u rijekama Uni i Savi bježeći natrag u Bosnu. Ban Berislavić bio je odani štovatelj Majke Božje i vjerovao je u njenu pomoć jer je to bilo i na njen dan Veliku Gospu. (Ovaj događaj je zapisan u knjizi Povijest Hrvatske autora Tade Smičiklasa i Vjekoslava Klaića).

Od tada počinje u Jasenovcu štovanje Majke Božje.

Događaj koji se zbio također na Veliku Gospu 1761. godine u Jasenovcu, opet govori o pomoći što je pruža Majka Božja a zapisan je u svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici. Tu ima velika zidna slika a ispod slike piše: MARKO BANIĆ, UTOPIVŠ I SE U SAVI, OŽIVI NA ZAGOVOR MAJKE BOŽJE 1761. GODINE

Tada je osnovana i Bratovština Majke Božje u Jasenovcu, koja na žalost danas ne postoji.

Evo još jednog događaja gdje je po zagovoru pomogla Majka Božja. Bilo je to 1898. godine: Jedan mještanin M.M. vozio je u zaprežnim kolima voz sijena iz livade kući. Prilikom prelaska željezničke pruge konji su se uplašiše parna lokomotiva i sletili s ceste u kanal. Kočijaš izlomljeni u smrtnim mukama je zaziva Majku Božju u pomoć, obećavši da će na ovome mjestu podići KRIŽ i za života paliti luč kao znak zahvale samo da preživi. I bi tako. Preživio je i ozdravio. Križ je postavio koji su i njegovi nasljednici održavali a mještani ga štovali sve do 1946. godine kada je uoči Spasova te godine misteriozno nesta. Postavljen je novi koji je ubrzo srušen i tako još dva puta, a zadnji puta za vrijeme okupacije Jasenovca u Domovinskom ratu. Nakon Vojno-redarstvene akcije “Bljesak” novi križ je postavljen na starom mjestu, da bi nakon šezdeset godina (2006.) jedan mještanin dobije anonimnu dojavu kako se u njegovom zatrpanom bunaru nalazi križ koji je nestao 1946. godine. Čovjek s čudom ali u vjeri otkopa bunar i na dubini od 6 metara našao križ s korpusom. Neko ga je pekla savjest i priznao je svoj zločin. Sada se nalazi na obnovljenom bunaru u kome je nađen.

 1913. godine u Jasenovcu vladala je zarazna bolest koja je poput kuge odnosila živote. U vrijeme žetve žita, zbog pomora, nije imao tko raditi. Okupi se devet djevojaka i svojom molitvom i zavjetom Majci Božjoj i sv. Roku posteći sve te dane i izmoliše pomoć Majke Božje. Bolest je prestala harati, narod odahnu ali ne prestade moliti.

  Godine 1914. je i u Jasenovcu je uslijedila mobilizacija. Hrvatski mladići odlaze a njihove djevojke, njih 9 opet se zavjetuju Majki Božjoj jasenovačkoj i uz molitvu traže pomoć Majke Božje da se sretno vrate mladići iz rata. I vrtili su se.

 I 1991. godine, kao i svake prethodne, žene su čistile i uređivale Crkvu za nadolazeći blagdan Majke Božje Veliku Gospu. Stavljajući cvijeće pred Gospin kip na glavnom oltaru jedna od njih Jela Mačković Skulina zamjetila je nešto čudno. Gospin kip ima orošeno lice. Na njemu su bile kapljice poput suza. I ostale četiri nazočne: Marija Jurić Tunjicina, Ana Pirija, Kata Đilas (orguljašica) i najmlađa među njima Mihaela Mačković su vidjele suze.

 Najstarija među njima, premda iznenađena veli: žene moje naša Gospa plače! Njezin plač nešto govori ili upozorava, da bi se ovdje moglo nešto gadno desiti. Bilo je 13. kolovoza 1991. godine. Ubrzo i ove prostore zahvati rat. Crkva je u listopadu te 1991. godine razrušena, hrvatski dio Jasenovca spaljen i opljačkan, narod prognan.

 Po povratku iz prognanstva 1995. Gospin kip je nađen oštećen u ruševini. Restauriran je i postavljen ponovno na svoje mjesto na oltaru. Gospin plač je govorio o zlu koje je došlo

 U tjeku rata kapele u selima župe su također sve srušene. Obnovljene su osim u selu Višnjica. Župna crkva Jasenovac je poznata po velikom baroknom oltaru iz 1714. godine koji se restaurirao i u dijelovima vraća u Crkvu.

 Od početka XX stoljeća crkva ravnopravno nosi naziv sv. Nikole i Blažene Djevice Marije.

 Od 2002. godine u Jasenovcu se na žalosni petak, (uoči cvjetne nedjelje) održava svake godine misno slavlje predvođeno msgr. dr. Amtunom Š kvorčevićem, požeškim biskupom i svećenicima. To jeste spomen na sve stradale u svim ratovima i u logoru Jasenovac, a posebno za sve hrvatske branitelje 1991.- 1995. , koja završava u večernjim satima procesijom uz zapaljene svijeće. Tada se u procesiji nosi “crni križ” napravljen od nagorjelih greda iz crkve i kipom Majke Božje ulicama Jasenovca.

Župa ima oko 1500 vjernika katolika. Upravitelj je vlč. Mario Cimbal. Zvonar i sakristan je Mijo Mićo Mačković Skula nastavlja obiteljsku tradiciju.

JASENOVAČKA MAJKA

O Majko, Majko

nebeskog raja.

O Majko,

jasenovačkog kraja

Tebi zavjet dajemo

molitve Ti šaljemo.

Baci pogled

zrake sreće

Ti si naše

rajsko cvijeće .

Otvori nam

raja vrata

kraljice Hrvata.

 Mijo Mićo Mačković Skula

CRKVA UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE U NOVOJ GRADIŠ KI

Stoljećima su našu domovinu gazile razne vojske, smjenjivali su se kraljevi i vladari, različite dinastije i gospodari, ali Katolička crkva je uvijek bila tu, stalno je pomagala i štitila svoj narod, vraćala snagu i vjeru kako u teškim, olujnim vremenima, tako i u nešto mirnijim godinama. Svojim djelovanjem Crkva se pobrinula da njen narod ne klone duhom, ne izgubi nadu, usprkos svim krvavim porazima i pobjedama, usprkos teškom gospodarskom i socijalnom stanju, usprkos svim up0ornim nastojanjima nekih europskih država da Hrvatsku pretvore u svoju pokrajinu. Ako čovjek-pojedinac, pa tako i narod, izgubi nadu, onda se može reći da je pokoren jer se narod ne pokorava samo oružjem, nego i različitim kulturnim utjecajima koji će mu ubiti nadu i uništiti duh. Crkva u svim vremenima upozorava na opasnosti koje neprekidno vrebaju: ona je glavni čuvar nacionalne svijesti Hrvata, ona neumorno upozorava na vječne vrijednosti i pokazuje koja su pitanja važnija, a koja su manje važna u životu pojedinca i naroda.

CRKVA BEZGRJESNOG ZACECA BLAZENE DJEVICE MARIJE U NOVOJ GRADISCI

Od nekadašnjih crkava i samostana na obroncima Psunja i Babje gore ostale su hrpe ruševina. Neke su se ipak sačuvale: sv. Nikole u Zapolju, sv. Leonarda u Cerniku, te kapelica Svih svetih na novogradiškom rimokatoličkom groblju.

POGLED NA GLAVNI OLTAR

Rimokatolička župa u Novoj Gradiški počinje radom 20. siječnja 1765.g. A prvi župnik bio je vlč. Gašpar Rebrović. Novoosnovanoj župi pripala su sela: Kovačevac, Mašić, Prvča, Gornji Bogićevci, Dragalić, Rešetari, Ljupina, Vrbje, Staro Petrovo Selo, Zapolje….Zbog veličine teritorija koji je obuhvaćala kao i zbog broja vjernika, rimokatolička župa u Novoj Gradiški je jedno vrijeme imala čak četiri kapelana od kojih je jedan vršio bogoslužje i podjeljivao sv. Sakramente njemačkim vojnicima. Za vršenje vjerskih obreda najprije je 1765.g. Sagrađena crkva sv. Terezija Avilske i to građevnim materijalom dovezenim s ruševina srednjovjekovnoga benediktinskog samostana u Borovcu.. Crkva sv. Terezije ostaje župnom crkvom sve do 4. listopada 1829.g. Kada je potpuno završena izgradnja sadašnje župne crkve (gradnja je započela 1811.g.). Svojim klasicističkim detaljima nova župna crkva predstavlja značajno djelo sakralne arhitekture iz prve polovice XIX. st. na ovim prostorima. Osobna iskaznica nove župne crkve izgleda ovako: Iznad pročelja crkve uzdiže se zvonik visok 56 metara. Crkva je dugačka 38,7m, široka 14,6m, a visina crkvene laže iznosi 15m.
Crkva je bila posvećena sv. Stjepanu (mađarski kralj) pa je i glavni oltar bio ukrašen njegovom slikom, da bi kasnije ista bila zamijenjena drvenim reljefom koji prikazuje svečani obred njegove krunidbe. Rješenjem Kongregacije za sakramente i božanski kult br. CD 391/82 od 1. svibnja 1982.g. Odlučeno je da se dotada važeći naslovnik župne crkve zamijeni svetkovinom Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije. Nakon toga je skinut reljef sv. Stjepana i zamijenjen slikom Majke Božje slikara Ivana Zukanovića, a ista je 1997.g. zamijenjena kipom Bezgrešne.
Pored glavnog oltara crkva je ukrašena s dva pobočna oltara od kojih je jedan posvećen Majci Božjoj Lurdskoj, a drugi sv. Ivanu Nepomuku. Renoviranje unutarnjosti župne crkve počelo je 1900.g. Slikarskim radovima poznatoga hrvatskog slikara Celestina Medovića. Nad glavnim oltarom Medović je naslikao Sv. Trojstvo, a s desne strane Rođenje Isusovo, nad prozorima je naslikao Četiri evanđelista dok je na zidu do orgulja naslikao Sv. Ceciliju i Davida s harfom te Dva anđela. Iako su slike stare gotovo jedno stoljeće i danas su glavni ukras unutarnjosti crkve. Pored Medovića crkvu je slikama “Posljednja večera” i “Uskrsnuće” ukrasio Josip Maravić. U samoj crkvi potrebno je spomenuti i dvije umjetnički izgrađene škropionice kod ulaznih vrata rad hrvatskog kipara Josipa Turkalja. Nad škropionicama nalazi se na konzoli brončani kip sv. Ivana Krstitelja u liku dječaka veličine 50 cm. Župna crkva je ukrašena i oslikanim prozorima s biblijskim motivima od kojih su neki oštećeni tijekom napada na Novu Gradišku u Domovinskom ratu 1991-1992.g. Tijekom svoga postojanja crkva je i ranije bivala oštećivana, a znatnije oštećenje doživjela je 1841.g. Kad je bila zahvaćena požarom (obnovljena je već 1844.g.). Potrebno je spomenuti još jedno pustošenje župne crkve kao i svih pripadajućih župnih kapelica za vrijeme I. svjetskog rata.Odlukom tadašnjih vlasti 1916.g. I 1917.g. Oduzeta su sva zvona za ratne jpotrebe (15 zvona ukupne težine 2.427 kg). Nova zvona za župnu crkvu nabavljena su posebnim zalaganjem župnika Petra Pavišića 1922.g. A sadašnje veliko zvono, teško 2.500 kg, nabavljeno je 1932.g. Isti župnik nabavio je i nove orgulje kupljene u Linzu (Austrija) 1929.g.
Vlč. Matija Juraković

(više…)

Marijanskom  svetištu GOSPINO POLJE pisali smo prije šest godina u 19, broju «Suze» kada smo donijeli članak vlč. Stjepana Bakarića. Kako se je ove godine obilježilo 250 godina Gospinog kipa, to zavrjeđuje da se  još više napiše o ovom Marijanskom  svetištu u Slavoniji.

U nedjelju, 7. rujna, na Gospinom polju iznad Bilog  Briga (župa Vrbova u Novokapelačkom dekanatu), svečano je proslavljeno 250 godina čašćenja Gospinog kipa. Svake godine uoči blagdana Male Gospe, ovdje se okupe Marijini štovatelji, a marijanska pobožnost na ovom mjestu bila je razvijena još u srednjem vijeku.

U prvoj polovici 13. stoljeća, na jugu stare požeške županije, spominje se posjed Dubovac. Iz popisa tadašnjih sakupljača poreza, vidljivo je da su 1332. god. na malom prostoru od 5 do 7 km bile čak četiri crkve, a jedna od njih na Dubovcu. Provalom Turaka, ovi su krajevi opustjeli, ali oslobođenjem Slavonije od Turaka sjedištem župe postaje crkva Majke Božje na Dubovcu, današnjem Gospinom polju. Ona je središte intenzivnog duhovnog života, a štovanje Blažene Djevice Marije potpuno je procvalo u vrijeme svećenika Josipa Horvata. Do tada je na oltaru crkve slika Majke Božje, a župnik Horvat 1758. godine nabavlja Marijin kip s djetetom Isusom. Kip je jedan od rijetkih koji je obučen u elegantnu haljinu.

Izgradnjom kraljevske ceste Via regia  godine 1750. i carskom odlukom, mnoga sela moraju seliti uz novoizgrađenu cestu. U novoj Kapeli gradi se nova crkva, koja je blagoslovljena 1774. godine. U nju je prenesen kip s Gospinog polja. Crkva na Dubovcu ostaje kao grobljanska, 1807. godine je ruše. Nakon niza okolnosti i legendi o Gospinom kipu, koje kažu kako se kip sam više puta vraćao, vjernici su shvatili da Marija želi nazad na Gospino polje i da joj je ondje mjesto, pa je 1918.g. podignuta kapelica u koju je nakon 144 godine vraćen Gospin kip u veličanstvenoj i velikoj procesiji. Bilobrišci su stavili iznad puta prema Gospinom polju natpis «Dođi nam draga Gospo u svoju staru postojbinu». Svake godine uoči Male Gospe, ovdje stižu procesije vjernika, a o brojnim milostima govore mramorne zahvalnice u kapeli, kao i brojna usmena svjedočanstva vjernika.

Pobožnost na Gospinom polju još više je procvala uspostavom Požeške biskupije i imenovanjem požeškog biskupa msgr. dr. Antuna Š kvorčevića te dolaskom vlč. Stjepana Bakarića za vrbovačkog župnika. Pet posljednjih godina ovdje 7. rujna misno slavlje predvodi biskup požeški, a ove godine posebno je bilo svečano zbog 250-e obljetnice Gospinog kipa. Vjernici su se za taj dan pripremali nedjeljnim svetim misama kroz četiri mjeseca od početka svibnja.

Uoči male Gospe, misu je tradicionalno slavio požeški biskup msgr. dr. Antun Š kvorčević, uz svog kancelara vlč. Ivicu Žuljevića i tajnika vlč. Ivana Š tivičića, uz dekana Novokapelačkog dekanata, prečasnog Antuna Prpića i domaćeg župnika, vlč. Stjepana Bakarića, a vjernici iz četiri susjedne župe stigli su na Gospino polje pješice u procesijama, ostali automobilima i autobusima. Misi je bio nazočan i zamjenik župana Brodsko-posavskog, Davor Vlaović, s predstavnicima općinske vlasti iz Nove Kapele.

Na početku misnog slavlja nazočne je pozdravio vlč. Bakarić, a uslijedile su i biskupove pozdravne riječi. Među ostalim je rekao:»Radujem se što zajedništvo s Marijom, Isusovom majkom, ima tako snažna očitovanja u našoj biskupiji, a među njima je i ovo današnje, po vama. Sjedinjujemo se sa svima onima koji žele danas, s vama zajedno biti molitvama, blizinom ljudskom, premda ne i fizički. 250-a obljetnica ovoga kipa Gospe, prigoda je da pogledamo zaista na onu stranu, na onu obalu našeg postojanja i zapitamo se što je to nebo, što to Bog s nama namjerava, što on to želi, pa i po služenju Isusove majke ovdje, u ovom svetištu. Želimo otvoriti svoja srca za govor neba, govor Božji, a onda i ostvarivati ga u svom životu, onako, kako je to znala Ona. Neka Gospino polje ne bude ova livada i ovaj prostor zemljopisni, nego neka Gospino polje postane svako vaše srce, pa da Božja riječ njezinim zagovorom padne u njega i onda odjekne, izraste mnogim plodom. Molimo za obitelji, za djecu i mlade, za Domovinu. Neka ovo naše zajedništvo zaista bude događaj u srcu, jer smo svi mi željni Božje blizine», rekao je biskup.

U svojoj nadahnutoj propovijedi, među ostalim je naglasio: «250 godina okupljali su se naši ovdje iz Bilog Briga, Nove Kapele, Vrbove i šire, iz ove naše Posavine i pred ovim njezinim likom otvarali svoje srce. Ne otvara se srce pred svakim nego pred Bogom i onim kojim te voli. Po njoj smo znali da nas Bog voli i ovdje, na ovim prostorima i po njezinom liku. I ovdje su mnogi naši tim svojim otvorenim srcem govorili njoj, preko nje Bogu sinu njezinu, Isusu.

Vidiš li što nosimo kao radosti i kao terete svoga postojanja? Tebi povjeravamo svoje sve. Osobito terete života. I razumjela je Isusova majka ono što joj je šaptalo vjerničko srce i razumjeli i mi ovdje, na ovim prostorima, koliko nas ona razumije. Neko sporazumijevanje dogodilo se da mi ovdje ne znamo drugačije ostvarivati svoj život, nego baš tako, stalno u dijalogu s Bogom, po Isusovoj majci, po tolikim hodočašćima svake godine.

U misnoj svečanosti sudjelovao je, pjesmom slaveći Boga, crkveni zbor župe Vrbova, pod ravnanjem orguljašice, Sanje Đurić. Vrijedna obljetnica na Gospinom polju završila je tradicionalnom, zavjetnom procesijom s Gospinim kipom i svijećama, oko malog i starog, ali puku ovog kraja tako dragog prošteništa.

Gospino polje u svjetlu vjere i rasvjete.

Na Gospinom polju, iznad Bilog Briga filijale župe Vrbova u Novokapelačkom dekanatu, u nedjelju, 16. studenog, prvi puta je bila misa, u večernjim satima, uz rasvjetu, što su omogućili dobri ljudi i Marijini štovatelji svojim prilozima.

Tog dana, domaći župnik, vlč Stjepan Bakarić, slavio je misu zahvalnicu za sve koji su kroz minula stoljeća na bilo koji način pomogli u održavanju i uređivanju Gospinog polja te u promicanju marijanske pobožnosti, tu u izvornoj ljepoti prirode, molili i hodočastili. Među njima su i svećenici i vjernici, a misi zahvalnici nazočili su vjernici Bilog Briga i Vrbove, zatim iz župa Novokapelačkog i Novogradiškog dekanata, najviše oni koji su i sami osjetili moćni Marijin zagovor.

Višnja Mikić

GOSPI S GOSPINOG POLJA

Kroz stoljeća mnogo donosimo tebi,

Molitve i prošnje, brige i nevolje.

Od Dubovca drevnog, pa do naših dana,

Milost t’va se slijeva na Gospino polje.

PRIPJEV:

Majčice mila, Majčice draga,

Na Gospino polje, uvijek zoveš, blaga.

Tu prosipa dare Tvoja ruka sveta,

Sa Sinom na srcu, Spasiteljem svijeta.

Majko čuj nas, pruži milosti nam ruku,

Povedi nas Sinu u sigurnu luku.

Ti, Gospo milosti, na slavonskoj grudi,

Jačaj, vodi, krijepi i utjeha budi!

Majčice mila

/Stihove »Gospi s Gospinog polja»  je napisala  Višnje Mikić, a uglazbio je novogradiški župnik i dekan, vlč Perica Matanović, pa sada Gospino polje ima i svoju pjesmu/.

(više…)

GOSPA OD UTOČIŠ TA  I Z   A L J M A Š  A

          Tko se od nas ne sjeća ugodnih mirisa kolača i pohanog mesa, kad je mama spremala jelo za hodočašće. Kakvo je iščekivanje bilo u srcu svakog hodočasnika kad se krenulo na put   vlakom, seljačkim kolima ili pješke.

Kakvi su osjećaji obuzimali svakog hodočasnika kad se približio Aljmašu i prvo ugledao toranj Gospine crkve, koji je gledao ravno na cestu koja je vodila prema crkvi.

A onda ulazak u crkvu čudesna atmosfera duboke pobožnosti i radosti.

Koliko ih je »na golim koljenima« obilazilo oko oltara. Sve je bilo ovijeno u jedan topli osjećaj vrhunaravnog koje se spustilo među nas. Svaki pobožni hodočasnik je osjećao: Da, ovdje je Ona naša Majka prisutna i tako blizu svakom od nas! I Ispovijed i Misa i Pričest, sve je prožeto dubokom vjerom i sabranošću.

          I tako teku rijeke hodočasnika svih dobi i uzrasta. Generacijama i stoljećima.

            I sad se vratimo stoljećima unatrag

          Kroničar bilježi da se već 1332. Aljmaš spominje kao katolička župa. I spominje da se već tada posebno štovala Blažena Djevica Marija. Godine 1687. dolaze u Aljmaš oci Isusovci, koji su došli u Osijek nakon izgona Turaka. Turci su vladali 160 godina (1526.-1687.). Crkve su bile razorene a katolici proganjani.

          1702. Isusovci preuzimaju Aljmaš trajno kao župu u koju se sada uvelike doseljavaju novi stanovnici, katolici.

Godina 1704. »Gospa od Utočišta.«

          Radi opasnosti od uništenja od kalvina, Gospinog kipa u Laškom (Lug) u Baranji, Isusovci su prenijeli Gospin Kip u Aljmaš.

          I sada su počeli dolaziti »Gospi od utočišta«, koja je sama našla »utočište« u Aljmašu, a vjernici utočište kod Nje svoje Nebeske Majke.

          Godine 1706. uvedeno je stalno proštenje i za blagdan Marijinog pohođenja, a 1708. gradi se nova crkva.   

Godine 1846. Izgorjela crkva.

          »Gospa pod lipom« – »Na vodici«. Od požara je jedino Gospina slika spašena i prenesena u dolinu od svetišta udaljeno oko 1000 metara.  

Godine 1991. Razorena crkva i svetište.

Najstrašniji dan za Aljmaš i Aljmašane bio je 1. kolovoz 1991. cijelo selo moralo je Dunavom i Dravom, zajedno sa župnikom Antom Markićem u pratnji branitelja, mnogi na improviziranim nosilima, lađama teglenicama u izbjeglištvo u Osijek.

Godine 1992. Spašen Gospin kip.

          Više od godinu dana nije se znalo što je s Gospinim kipom, jer nitko iz slobodnog dijela Hrvatske nije imao pristupa u okupirano hrvatsko Podunavlje. A onda je, stjecajem okolnosti, kip pronađen i spašen. U subotu 31. listopada 1992., posredovanjem tadašnjeg predsjednika osječke gradske vlade Branimira Glavaša, organiziran je odlazak u Aljmaš. Svrhu odlaska pronaći Gospin kip znao je ruski zapovjednik međunarodne jedinice (UNPROFOR-a).

U pratnju je pozvan i donjogradski župnik Martin Radman. Pošli su vozilom međunarodnih snaga. Unatoč hrpama ruševina kip je brzo otkriven. Ležao je do prilaznih oltarnih stepenica, napola pod kršem; Gospa je bila bez jedne ruke, a Dijete Isus bez obje. Pozlaćena kruna koja joj je resila glavu nije nađena. Uokolo su ležali oštećeni kipovi Srca Isusova i apostola Petra i Pavla. Gospin su kip odmah prenijeli u vozilo i vratili se u Osijek.

Kip je obnovljen i počeo »putovati« po mnogim župama.

Godina 1998. Povratak Gospe u Aljmaš

          U subotu, 1. kolovoza 1998., na osobit i do tada neviđeno svečani način vraćen je kip Gospe od Utočišta u Aljmaš. Gospa »prognanica« postala je Gospom »povratnicom«.  

          Povratak nakon sedam godina također teglenicama, bio je pun uzbuđenja, dostojanstva i radosti.

          U 9 sati mnoštvo je ispunilo gornjogradsku crkvu. Slijedila je velika procesija s Gospom od crkve do velikozimske luke na dravskoj obali. Predvodili su je dijecezanski biskup Marin Srakić i biskup u miru Ćiril Kos. U procesiji i još više uz hodočasnike na ulicama, a napose na obali bilo je najmanje deset tisuća ljudi. Više od dvije tisuće hodočasnika ukrcalo se u plovila (7 motornih brodova i 8 velikih šlepova). Na čelu konvoja, u motornom brodu koji je nosio ime »Vukovar«, bio je Gospin kip. Najuzbudljiviji čas je bio pristanak uz aljmašku dunavsku obalu. Obala je bila puna povratnika i sa svih strana pristiglih hodočasnika. Tik uz uzgibanu vodu Gospu i njezinu pratnju dočekali su aljmaški župnik i predstavnici mjesta. Biskup Srakić u svojoj je homiliji rekao i sljedeće: »Koliko su puta pjevali pjesmu: »Vratit ćemo Gospu našu, Gospu Aljmašu?«

          Pjevali smo je u našim crkvama, u našim kućama, pjevali smo je prije dvije godine pred svetim Ocem u Rimu. To je bilo naše obećanje, to je bio naš zavjet. I mi taj zavjet danas izvršavamo.«

*****

Hodočašća se obavljaju. Evo rasporeda:

UOČI VELIKE GOSPE,  14. KOLOVOZA:

Od 17. sati prilika za ispovijed.

U 19. sati sveta Misa.

VELIKA GOSPA,  15. KOLOVOZA:

Svete Mise u 6 sati i 8 sati. Prilika za sakramenat pomirenja.

U 10 sati svečana sveta.

Poslijepodnevna Misa u 18 sati.

(više…)

VELIKA U POŽEŠ KOJ KOTLINI

Velika je staro i prastaro naselje, koje se pružilo ispod brda Lapjanka na Papuku i zidina starog veličkog grada (477 m) uz žubor potoka Veličanke i Dobočanke. U njenoj se okolici, a naročito između Velike i Radovanaca našlo rimskih grobova i novca. To je znak, da je u ovom kraju i mjestu postojalo staro naselje. Možda je te stare i prastare stanovnike privukla topla voda, a poznato je, da su rimljani osobito volili kupališta.

Velika se kao župa prvi puta spominje u popisu župa požeškog arhiđakonata 1332. g. Iz mnogih pronađenih dokumenata srednjeg vijeka vidi se, da je u Velikoj bila «KAPELA BLAŽENE DJEVICE MARIJE» oko koje se okupljalo veliko mnoštvo vjernika, posebno na sve Gospine blagdane. Poznat je dokument pape Pija II. od 4. travnja 1460. iz Sijene, u kojem podjeljuje Kapeli Blažene Djevice Marije u Velikoj na sve veće blagdane crkvene godine i osmine mnoge oproste. U tom pismu, sv. Otac papa Pijo II. prvi puta kip Majke Božje u Velikoj naziva «GOSPA OD UTJEHE» ovim riječima: «Budući, da ona sada, kao Majka milosrđa i Tješiteljica ljudskog roda, kod svoga Sina, kojeg je svojim majčinskim prsima dojila, ne prestaje, za pomirenje naše slabosti, molbe i zagovore izlijevati, smatramo nje dostojnim, Njezinu imenu posvećena mjesta slavnijim i obilatijim oproštenjima ili oprosnim darovima uresiti».

Za vrijeme turskog vladanja u Slavoniji (1535. 1700.) između Garčina i Kraljeve Velike (kod Lipovljana) jedino je u Velikoj bilo dopušteno vršiti vjerske obrede i zvoniti zvonima. Iz Velike su oci Franjevci obilazili tu ogromnu župu, redovito potajno poučavajući, krsteći i vjenčavajući zastrašene katolike. I opet je u to teško doba turskog zuluma, Velika bila glavno središte vjerskog života.

Vjerojatno je iz toga vremena (oko 1650.g.) i današnji predivni kip GOSPE OD UTJEHE. Papa Benedikt XIII. podijelio je tome kipu 1723. god., i onima, koji ga štuju posebne oproste.

Velička Kronika za tu godinu kaže, da se taj predivni kip štuje na sve blagdane, a posebno na blagdan Uznesenja Marijina, sa velikim mnoštvom vjernika. Takvo štovanje Majke Božje u Velikoj održalo se procesijama iz okolnih župa sve do drugog  svjetskog rata. Tada dolazi trideset godina hlađenja tog drevnog najstarijeg Marijanskog proštenja u Slavoniji.

1976. godine bila je Marijanska godina, pa su vjernici župe Velika sa svojim župnikom odlučili obnoviti vrlo stari kip Majke Božje (star oko 300 godina), (koji je bio zabačen ispod kora) i okruniti

Vjernici su se natjecali svojim darovima, pa je sve bilo spremno za veliko slavlje. To se dogodilo 22. svibnja 1976. godine. Veliko mnoštvo vjernika dočekalo je uzoritog kardinala  Franju Kuharić, koji je nakon procesije, Mise i krunjenja milosnog kipa GOSPE OD UTJEHE izjavio: «Ovako lijepog kipa Majke Božje nisam nigdje vidio!»

Š tovanje se GOSPE OD UTJEHE širi sve više i dalje od župe Velika. Njezini štovatelji svake nedjelje i blagdana pune župnu crkvu sv. Augustina, gdje se čuva milosni kip. Proštenja se obavljaju sa velikim brojem štovatelja Majke Božje: predzadnja nedjelja u mjesecu svibnju (obljetnica krunjenja kipa), i na blagdan Velike Gospe. GOSPO OD UTJEHE MOLI ZA NAS!

(više…)

GOSPA BRZE POMOĆI

ZAVJETOVALIŠ TE MLADIH

Svetište Mariji Majci Brze Pomoći u Slavonskom Brodu U istoimenoj župi, inače najstarijoj brodskoj župi, omiljeno je mjesto hodočašća mladeži, učenika, studenata i mladih obitelji, koji svakog 8. dana u mjesecu dolaze na ispovijed, osobni zavjet, pričest i misu. Pobožnost Gospe Brze Pomoći usmjerena je prvenstveno na duhovno podizanje obitelji i djece i obnovu razorenih obitelji ali joj se prigodnim molitvama obraćaju i svi oni koji trebaju bilo kakvu drugu brzu pomoć.

Župnik Mato Lešić ističe kako svetište Gospe Brze pomoći nije svetište radosti, nego boli, tuge i bolesti u kući. – U ovom svetištu nema poruka, zakona i pravila. U njega vjernici dođu kada imaju problema za čije rješavanje pomoć trebaju odmah. Zato se ono i zove svetište Gospe Brze Pomoći. Ta pobožnost je ljudima prirasla k srcu jer svi danas želimo brzu pomoć u rješavanju svojih problema. A Gospa je spremna takvu pomoć i dati kazuje župnik Lešić.

Župna crkva Gospe Brze Pomoći, ili Mala crkva, kako je još zovu u Brodu, sagrađena je 1754. godine, a podigla ju je brodska sirotinja koja u to vrijeme nije imala pravo ići u veliku franjevačku  crkvu rezerviranu samo za bogatu klasu mala je crkva stoga bila i skromno uređena, a takav je izgled zadržala i do danas.

Između dva svjetska rata u Brodu je teško bilo biti svećenik i tadašnji je đakovački biskup msgr. Stjepan Bauerlein u Slavoniju pozvao redovnice  uršulinke. One su u Brod došle 8. siječnja 1957. godine, kada su sa sobom donijele i sliku Blažene Djevice Marije pod naslovom «Gospa Brze Pomoći». Malo po malo, Gospa je privlačila mnoge duše u malu crkvu, a kada je u nju smješten i Gospin kip izrađen prema zamisli uršulinki, pred njim su se sve više počela okupljati djeca, mladež i odrasli i sakralni život u Brodu počeo je bujati. Iz godine u godinu u grad je dolazilo sve više hodočasnika iz cijele Slavonije, a tako je ostalo i do danas. U početku se Gospa štovala samo Devetnicom, od 30. prosinca do 8. siječnja, a onda i svakog 8. dana u mjesecu. Najbrojnije hodočašće je ono 8. rujna, na Malu Gospu, kada dnevno bude i do 5000 pričesnika.

U župi Gospe Brze Pomoći imaju čak 30.000 zavjetovanih svetih misa godišnje, što je, ističe župnik Lešić, više nego u Mariji Bistrici.

Odabrala i priredila:
Marijana Oršulić

(više…)