NASILNE SMRTI Msgr. KAZIMIRA VIŠ ATICKOG (Bosanska Gradiška 17.-19. listopada 2006. god.)
Trećega dana studenog u gradu Jajce, prilikom sahrane fra Ivana Franjića vikara župe sv. Vida Okučani, banjalučki biskup msgr. dr. Franjo Komarica mi između ostalog reče: Hoćete li doći u nedjelju, 19. listopada u Bosansku Gradišku da misnim slavljem obilježimo drugu godišnjicu smrti msgr. Kazimira Višatickog?
Odgovorio sam mu da ćemo se vidjeti u Bosanskoj Gradiški.
Svaki puta kada treba ići s onu stranu Save, ali i sama pomisao na taj put, u meni izaziva neki osjećaj prožet neodoljivim mislima na rat, prognanstvo, smrt i eto baš danas će se obilježiti još jedna tužna obljetnica.
Ispred oltara podest prekriven crvenom svilom na kome se nalazi slika pok. Kazimira Šokićena crvenim gerberima, a pored nje gori velika svijeća na kojoj piše: «SVOM ŽUPNIKU MSGR. KAZIMIRU S MOLITVOM I ZAHVALNOŠ ĆU – ŽUPA DOLINA». Tu je svijeću p. Damir Š Šokić u ime vjernika župe Dolina donio prilikom Kazimirove sahrane.
Zvona sa tornja crkve sv. Roka u Bosanskoj Gradišci su se oglasila u16 sati. i najavila ulazak u crkvu banjalučkog biskupa i deset svećenika od koji su dvojica braća pokojnog Kazimira vlč. Adolf i msgr. dr. Karlo. Treći njegov brat svećenik vlč. Franjo je u Kanadi.
Msgr. dr. Franjo Komarica se obratio nazočnima:
Draga braćo misnici, poštovane časne sestre, draga braćo i sestre u Kristu Spasitelju!
Od srca Vam se zahvaljujemo što ste došli ovamo kako bismo se zahvalili Bogu što je među nama živio čovjek koji je vjerovao u život vječni, propovjedao, koji je svojim primjerom braći i sestrama u Kristovoj crkvi, ali i izvan nje svjedočio. Njegova je duša u Božjoj ruci. Tko je s Bogom povezan taj nema rastanka s milim i dragima.
Župnik vlč. Josip Jerković je pozdravio biskupa, njegovog generalnog vikara, rodbinu pok Kazimira, svećenike, časne sestre, pjevače, ministrante i vjernike koji žive u Bosanskoj Gradišci, koji su došli iz Banjaluke i iz Hrvatske.
Draga braćo i sestre, vjernici Isusa Krista !
Sve vas pozdravljam i izražavam svoju dobrodošlicu na ovaj naš molitveno komemorativni skup za pokojnog župnika Kazimira u povodu dvogodišnjice njegovog mučeničkog stradanja i smrti.
Okupili smo se vjeri, nadi i ljubavi da kao vjernici molimo svemogućeg Boga, pravednog i jedinog suca, za dragog i milog župnika Kazimira, ali i za župnika Nove Topole Ratka /Grgića/, i za župnog vijećnika Marijana /Višticu/ i za tolike druge koji postradaše samo zato što su bili, Bože tvoji, i obnovimo uspomene na njih preporučujući njihove duše milosrdnom Bogu, i predavajući njihove ubice i egzekutore pravdi Božjoj.
Ono što je najvrednije, ono što čovjek ima – svoj život istrošiti i darovati za Boga i Bogu najuzvišeniji je čin naše vjere. Trpljenje i mučeništvo je Božji dar! Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! »Blago vama kad vas zbog mene pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas« (Mt 5,10 12).
BISKUP KOMARICA MOLI
Mučenicima nazivamo one kršćane koji su radije podnijeli žrtvu vlastita života nego iznevjerili svoju vjeru, svoje zajedništvo s Kristom. Takva je Crkva prvenstveno na vjernom svjedočanstvu Isusa Krista, na njegovoj žrtvi i njegovom mučeništvu, a drugi mučenici su svjedoci Kristove žrtve i Kristova svjedočanstva zajedništva Boga i čovjeka.
U širem smislu mučenicima možemo nazvati i druge ljude koji su podnijeli žrtvu za neke ideale, poglavito za slobodu i sigurnost svoga naroda. I u tim slučajevima jer riječ o ulaganju života za jedno zajedništvo, primjerice narodno. Papa Ivan Pavao II. naziva mučenicima i one koji su sve do žrtve života »vjerni čovjeku«, one koji su »mučenici kršćanske ljubavi«, koji su »mučenici pravednost«, koji su »mučenici istine« i »mučenici mira«. Mučenički čin uvijek u sebi uključuje prihvaćanje žrtve života iz ljubavi prema nekome (Bogu, čovjeku, prijatelju, narodu/domovini). »Tko hoće život svoj spasiti izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga« (Mk 8,35).
U mučeništvu je izražena spremnost za darivanje sebe za zajednicu, sve do žrtve vlastitog života. U temeljima svakog zajedništva ugrađeni su osobni darovi i žrtve njezinih članova.
Danas imamo dodatni razlog da u svijetu ističemo potrebe života za druge na način kako su to mučenici činili. Svijet sve više osjeća da je jedina fizička cjelina u kojoj je potrebno izgrađivati skladno zajedništvo sviju. Ljudi će moći uživati plodove toga zajedništva samo onda ako u njega ulože darove svoje dobrote, koja se mjeri po tome koliko su spremni žrtvovati za to zajedništvo. Zajedništvo je samo onda jako ako je kod svakog subjekta aktivirano načelo primanje/davanje. Nema zajedništva u kojem bi jednima pripadalo pravo primanja, a drugima samo davanja. Drugim riječima, pretpostavka svakog zajedništva jest da u njem u postoji razvijen osjećaj da(ri)vanja drugome, pojedincu ili skupini.
U svijetu u koji je Sin Božji ušao bilo je dosta nepravde koja je stalno ranjavala međuljudske odnose i stavljala prepreke izgradnji prepreke izgradnji pravog zajedništva među ljudima. Isus je tražio uspostavu pravednih odnosa među ljudima, ali nije svoje djelovanje na to ograničio. Još manje je bio zauzet istjerivanjem pravde prema onima koji su ga krivo optuživali i smetali mu u radu. Nije on po tome postao spasitelj što je nametnuo red po kojemu bi svaki dobio po svojim zaslugama. Po tom redu nije bilo moguće donijeti spasenje svijetu. Krist je jasno navijestio da se spasenje ostvaruje tek onda kada se mjerila podignu na višu razinu, na razini ljubavi prema čovjeku. Pravdu treba tražiti, ali ne očekivati od nje rješenje svih svjetskih problema.
Za kršćanina je normalno da mu svijet ostaje dužan, da mu svijet nije uzvratio jednakom mjerom za sve što mu je darovano. Pogotovo neće kršćanin istjerivati svaku pravdu po trenutačno važećem zakonu. Zakoni se mijenjaju. Bilo ih je, a ima ih i danas, po kojima se i pravednika može osuditi. Po raznim zakonima stradali su brojni mučenici i na našim područjima. Mnogo zla zakon može prekriti, sakriti, pa čak i opravdati; jednako tako može on mnogo dobra pregaziti, onemogućiti i osuditi. Krist je došao da nanijeti veću pravdu od one svjetovnog poretka i zakona. On je teški oklop zakona i ljudske pravde prevladao unijevši u odnose među ljudima zakon o ljubavi, bez koje su često slijepi i zakon i pravda.
»Svu pravednost« (Mt 3,15) ne može se ispuniti po zakonu. To se očituje i u postupcima modernih demokracija kada izabiru jednu pravdu, a zanemaruje drugu. Tražeći na taj način ispunjenje pravde, lako se može počiniti nova nepravda jer se znade dogoditi da veći krivci izbjegnu sankcije, pa čak da oni budu suci manjim krivcima. Osim toga, iluzija je da će se legislativom, makar ona bila besprijekorna, ostvariti puna pravednost. Nju može ispuniti samo ljubav.
Sjeme zla koje su toliki zločinci sijali osjećamo i mi danas u našoj sredini. Svake nedjelje gledamo posljedice toga zla, gledajući prazne klupe u našim crkvama, utihla dvorišta i zarasla groblja. No, ne očajavamo! Uzdamo se u Boga i njegovu dobrotu i providnost. Pa i ova pustoš i stradanja katolika na ovim područjima želimo gledati naše vjernike. Neka svjedočka smrt naših mučenika tome doprinese, a ovaj naš današnji skup neka nas potakne na iščitavanje volje Božje: i kroz patnju i kroz smrt Bog nas ljubi i blagoslivlje ako smo njegovi, jer trpljenje i mučeništvo je Božji dar, a pravda u Božjim rukama.
U propovjedi , kancelar banjalučke biskupije mr. Pero-Ivan Grgić, je kazao:
Ovdje se danas želimo kao vjernici, ali i kao ljudi, prisjetiti svećenika Kazimira, kojemu je prije dvije godine nasilno prekinut i rad i život u ovoj župnoj zajednici. Ubijen je kao svećenik i stoga je mučenik vjere. Ako se tumači da je to bilo razbojstvo zbog pljačke, zar se oduzima život da bi se uzelo nekoliko stotina maraka? Ovdje smo svatko sa svojim mislima, uspomenama i osjećajima. Ali nas kao kršćane povezuje zajednička vjera i nada u uskrsnuće mrtvih. Apostol Pavao piše da smisao njegova i uopće kršćanskog propovijedanja i vjerovanja ovisi o tom iščekivanju »uskrsnuća mrtvih«. Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima. Onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše. Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi.« I Pavao odmah dodaje, ali »Krist je uskrsnuo!« (usp. 1 Kor 15,18-19). Istina, vjera u Kristovo uskrsnuće i u uskrsnuće mrtvih ne ostavljaju nas ravnodušnima. Mi osjećamo u sebi jednu napetost: kako će to biti i kada će biti? Međutim, Bog čovjekov stvoritelj, gospodar i spasitelj ne bi se tako zvao kad bi čovjek bio osuđen da jednostavno nestane.
SVETA MISA ZADUŠ NICA PREDOVDI msg.dr. FRANJO KOMARICA
Ma koliko mi živjeli u sadašnjosti, uvijek smo okrenuti budućnosti. Zemljoradnik u svom radu gleda žetvu koja će doći, graditelj u izlijevanju temelja vidi dovršenu kuću, roditelji svoju ovozemaljsku budućnost vide u svojoj djeci. Čovjek svim bićem osjeća da njegova budućnost ne završava u ništavilu. Čovjek vjernik vidi svoju budućnost u Bogu. Doista, Bog je naša budućnost. Međutim, kako ni zemljoradnik nakon sjetve ne sjedi skrštenih ruku do žetve ili berbe, nego iz dana u dan nadgleda, plijevi, zalijeva i okopava ono što je posijao, i kao što roditelji danomice brinu za svoju djecu, hrane ih, oblače, školuju, tako se i vjernik trudi svakog dana svojim životom davati svjedočanstvo o svojoj vjeri u uskrsnuće mrtvih.
Naša nas vjera uči da uskrsnuće mrtvih uključuje dvije stvarnosti. Bog će stvoritelj na svršetku svijeta uskrisiti svakog čovjeka dajući mu novo tijelo koje neće propasti, i isto tako preobraziti svijet u »novo nebo i novu zemlju «. U tim izrazima ogleda se uvjerenje i sigurnost da ni čovjek ni svijet neće završiti na smetlištu, da ni suze ni krv što ih čovjek prolijeva u ovom vremenu i svijetu nisu prazna iluzija.
Svećenik je Kazimir propovijedao takvu vjeru drugima i sam je u toj vjeri živio, u dobrim i u teškim vremenima s vjernicima koji su mu bili povjereni. Osjetio je gorčinu prognanika, suosjećao, tješio i pomagao one koji su u nasilju izgubili nekog od svojih najbližih ili imovinu u koju su ulagali svoj trud i život. Kao kršćanin bio je svjestan da je ovo čovjekovo tijelo sveto jer ga je Bog stvorio i ono je ovdje na zemlji neraskidivo povezano s ljudskom osobom. Stoga se zauzimao ublažiti duhovne i tjelesne patnje ljudi oko sebe. Kršćani sigurno nisu jedini koji pomažu u nevolji, ali oni imaju pouzdanu nadu da će »Bog otrti svaku suzu s naših očiju « i »neće dati da pravednik propadne «.
ČASNE SESTRE IZ BANJA LUKE I NOVE TOPOLE
Živimo u svijetu i vidimo da on nije pravedan. Nas tare i zanima naša najbliža okolina, ali i u daljnjem ili dalekom svijetu postoje nepravde, pojedinci ili skupine trpe i stradavaju, slušamo o tome svakog dana u vijestima. Nas kršćane ta stvarnost ne treba obeshrabriti niti nas paralizirati, ni u našem životu ni u našem radu.
Povjerenje da Bog našem životu daje smisao koji nam nitko ne može uzeti naš dobar napor ima smisla i da se isplati daje nam potrebnu snagu da svaki dan zdušno obavljamo svoj posao i s povjerenjem prihvaćamo ljude oko sebe.
Sigurno nam je lakše osobno prihvatiti takvu vjeru i način života kad imamo primjere onih koji su tim putem išli. U stradavanjima i teškim patnjama mi vjernici gledamo u Krista na križu. I on je volio život, radovao se životu. Vidimo to na primjerima kad je ozdravljao bolesne, opraštao grijehe nesretnim grješnicima, primao djecu u naručja ili se veselio s uzvanicima na svadbi, ali, kad se na nj svalila nepravda ovog svijeta, nije očajavao nego se predao u Božje ruke. U svakodnevnim životnim nedaćama i mi se kršćani ugledamo u primjere svetih osoba. Sveci nam ulijevaju nadu da ćemo uz Božju pomoć prebroditi časovite nevolje, sačinjavati vjeru i svoje ljudsko dostojanstvo. Nepravde s kojima se susrećemo jesu izazov da se prema svojim sposobnostima borimo protiv njih, osobno i zajedno, da tražimo nove putove pravednije života, a mjerilo pravde u tom nastojanju bit će nam uvijek Božja ljubav, a to je ujedno ona pravda koju je Isus živio i propovijedao.
Bosanski pjesnik Mak Dizdar u zbirci pjesama Kameni spavač opisuje svoja razmišljanja o životu i smrti dok je obilazio i razgledao srednjovjekovne bosanske nekropole. Na jednom je kamenom stećku našao isklesan lik čovjeka s podignutim rukama. Gledajući taj lik pjesnik je zapisao: Ove ti ruke govore da staneš i da se zamisliš nad svojim rukama. Kao da je pjesnik htio doviknuti svojim suvremenicima: kamo trčiš, za što se sve brineš, stani, saberi se, razmisli o svome svršetku i čemu te on uči.
Sjećanje na nasilnu smrt svećenika Kazimira neka i nama pomogne da čvršće prigrlimo svoju vjeru i pouzdanje u Boga te da se djelotvorno trudimo promicati pravdu i ljubav, jer ako ih ni mi ne sijemo, od koga očekujemo da će ih sijati? Amen.
Na kraju misnog slavlja moljena su opijela za pokojnog Kazimira, sve svećenike banjalučke biskupije ali i vjernike koji su upisani u knjigu mučenika s ovih prostora u tijeku minulog rata , a kao što znamo njihov je broj velik.
Bosanskogradiški župnike je sve nazočne, baš sve, pozvao na večeru koja je upriličena u dvorani Župno-pastoralnog centra, a to bijaše opet zgoda da se susretnu znanci i prijatelji nakon duljeg vremena i obnove sjećanja na vrijeme prije i za vrijeme rata..
Milorad Oršulić – Mican
(više…)
