Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Mjesec: srpanj 2007.

Pogledi u krajeve srca

Postavio bih ti pitanje koje me muči već dugi niz godina, ali ne mogu sam naći odgovor. Mora li postojati zlo na ovome svijetu, te ima li ono i neke pozitine konzekvence? Jer da bi postojalo svjetlo, mora postojati tama. I narod kaže: Svako zlo za neko dobro”. Vidim da je zlo patnja cijeloga čovječanstva, od postanka pa nadalje. Je li potrebno sve to zlo koje okružuje čovjeka, je li potrebna ta bolest? Ako je to zlo tako jako da mora postojati, da li svemogući Bog, kao neograničeno dobro, može to zlo uištiti? 

Upravo činjenica da zlo prati svaki ljudski život i da ni jedan čovjek u svome srcu nije sretan što ga zlo snalazi, svjedoči o tome da je zlo stranac u našem biću, nešto što našoj naravi, našem življenju i kozmičkome skladu ne pripada. Ali ono prati svakoga i sav ambijent u kojemu čovjek živi, – sav Božji dar čovjeku. Tako je zlo kao tajna prvenstveno vezano s tajnom čovjeka. Ono, uostalom, i najočitije prodire u svijet stvorenja po čovjeku, po tajni njegove slobodne volje. Bez ispravnoga shvaćanja istine o čovjeku, nitko ne može razumjeti ni tajnu zla. 

Pobuna anđela nastala je zbog čovjeka! Zavist, jednog od Bogu tada najbližih anđela, suprostavila se Božjem naumu da divotu Čovjeka stvori. Ta zavist je izvorište svih zala u sva ljudska vremena. Ali tko je kao Bog da bi Mu se smio i mogao suprostaviti?! Želeći izbaciti čovjeka iz reda blagoslovljenih Božjih stvorenja, Sotona i anđeli, koji su uz njega pristali, izbacili su sebe iz toga blagoslovljenoga reda. Iako su iskusili užas progonstva, nisu se odrekli mržnje protiv čovjeka i zato moraju u njemu vječno ostati. Želja za uništenjem čovjeka tako ih je zadojila da ga ne prestaju mamiti u svoje progonstvo. Koriste priliku iskušavanja naše slobodne volje da nas nadahnu na odbacivanje našega Stvoritelja. Tako je zlo prvenstveno usmjereno na čovjeka; nadahnjuje ga da i on prkosi Bogu, ne bi li ga Bog odbacio. Dakle, iz zavisti prema čovjeku, Sotona mu neprestano nudi grijeh; da ga upropasti.

Potiče ga da krivo upotrijebi slave Božje i vlastitog života u njegovoj ljubavi. U tome se sastoji grijeh; njegova opačina prema Stvoritelju, a po čovjeka smrtonosna posljedica. Sila grijeha izvire iz prisustva i djelovanje paklenoga nadahnitelja. Ali Crkva, opraštajući grijehe u ime Isusovo i izgoneći zloduhe silom njegova svetoga imena, može osloboditi svakoga čovjeka. Da je to istina, neprestano svjedoče mnoge spašene duše. Velika obraćenja grešnika su pravi biseri na haljini njezine pobjedonosne povijesti.

Jedino judeokršćanska Objava ne povezuje zlo s ljudskim životom, nego ga otkupljenjem odvaja od čovjeka na djelotvoran način i tako oslobađa čovjeka. Ni rješenja koja su ponudile filozofije niti rješenja koja nude druge religije, ne mogu objasniti tajnu zla, tajnu smrti i tajnu patnje kao što je to djelom i proroštvom dokazao biblijski Bog kroz sva vremena, a naročito u osobi i djelovanju Isusa Krista i njegovih svetih sljedbenika u Crkvi kroz posljednja vremena. 

Biblija objavlju da je grijeh izvor zla. A grijeh je neposluh poretku koji je Stvoritelj udahnuo u svako stvorenje i učitav svemir. Jer Stvoritelj, koji je darovao stvorenju život, darovao ga je na takav način, u takvom daru i u takvom prostranstvu da sve može postojati jedno pokraj drugoga i u takvom prostranstvu ne ranjava, da je sve u svemu dar, da je raj stvarnost blaženoga zajedništva svih stvorova u Bogu. Taj poredak je volja Svevišnjega što je Riječ njegova objavljuje i u njoj nudi savez vječnog mira s ljudima. Ta volja je već prvome čovjeku rekla da svaki prijestup njezina izvornoga reda rađa smrt i uvodi zlo u svijet. I otkrila je ljudima postojanje nevidljivoga njihovoga neprijatelja, nadahnitelja zla, ljubomornoga protivnika, Sotone. 

Ne postupati po zapovjedi mudrosti, koja je sve stvorila, znači uvesti nered među sva stvorenja. To znači bitno ustati protiv sveg stvorenja, ali i izazvati sve stvorenje protiv sebe, uvesti nered i u svoj vlastiti život.

Znamo da nas svaka pogreška skupo košta. Eto, to je iskustvo, što ga ima svaki čovjek, mala sličica velike kozmičke stvarnosti koji, ako svoje povijesno iskustvo ima čitavo čovječanstvo. Svaki nam se grijeh teško osvećuje, suprostavlja nas svemoćnoj volji Božjoj i pretvara nas u njegove neprijatelje. A jao onome tko ustaje protiv Svemogućega. Bog, izvorni Subjekt, po svojoj dobroti je učinio čovjeka subjektom svoje ljubavi. I sve što je stvorio, stvorio je da bude dar svetom čovjeku. Tko god subjekte Božje ljubavi i ono što im po ljubavi Božjoj pripada pretvara u objekte svoje požude i oholosti, samoga sebe pretvara u objekte Božje osvete, pravednoga Božjega gnjeva. Sav će svemir poći s njim u boj protiv bezumnika” (Mudr 5,20), stoji u Knjizi Mudrosti. A u Sirahovoj: Jer stvorovima svima, od ljudi do životinja, a sedmerostruko grešnicima prijeti smrt i krv, i boj i mač, nesreće, glad, patnja, kuga. Sve je to stvoreno za grešnike i zbog njih je do potopa došlo”. (Sir 40,9) 

Sve što nas okružuje i ispunja, što vidimo i ne vidimo, sve osim zlih duhova, dar je Božji nama. A jedini dostojan dar naše slobodne volje tako uzvišenom i dobrom Bogu trebalo bi biti poštivanje njegova vječnoga poretka, vjernost vječnoj istini, to jest poštivanje onoga svetoga Zakona koji održava red u svemu, koji je postavljen usred blagoslovljenog svijeta živih, usred zemaljskoga raja. A to je zakon ljubavi. Život u ljubavi neizmjernog Darovatelja neshvatljivo brojnih blaženih darova to je zapravo raj. Takva je Zemlja bila u početku, prije nevjere i njezina ploda moralne i ekološke katastrofe. Bog je šetao zemaljskim rajem. Bog je izbliza motrio čovjeka u edenskom vrtu. Ono stablo usred vrta, s  kojega bijaše zabranjeno okusiti plod, bijaše tajna Božjeg autoriteta s kojim se stvorenje ne smije izjednačiti, jer bi tako pogazio vječnu istinu i u laži našlo svoju smrt, to stablo bijaše vertikala odakle se oglašava zapovjed koju ne smijemo prekršiti. To stablo je do dana današnjega ostalo na Zemlji. Ono je zapravo stablo savjesti u nama. Kad okusimo plod toga stabla usred svoga duhovnog svijeta izjednačivši se s Bogom, kad sami po sebi određujemo što je dobro, a što zlo kušamo smrt, kušamo onaj nemir, onu kaznu, ono prvotno progonstvo iz rajskoga stanja duše, onu odijeljenost od Boga i više nam ni jedno stvorenje, pa ni vlastiti život nije od slasti, nije dar već živa osuda, progoni nas i sve nam pretvara u gubitak. Prvotni nered praroditelja očituje se u našim grešnim sklonostima. Tražeći užitak mimo Boga, smrt nalazimo kao i oni. Taj istočni grijeh iz našega bića uklanja  jedino Sveto Krštenje i dar Duha Kristove prvenstvene i savršene podložnosti Bogu. Samo po Kristu, srce se nanovo vraća u raj. Zato oni koji vjeruju u Krista, u ovome mučnome svijetu pjevaju radosno poput Danijela u užarenoj peći, jer im sva zla ne mogu naškoditi. 

Svaka se duša rađa s osjećajem rajskoga dara svega onoga što je u radosti okružuje i ispunja. Svako dijete se osmjehuje svojoj majci, svome ocu, svojim bližnjima, ljepoti voda, ljepoti neba i zemlje. Svakoj životinji, svakoj biljci s pažnjom, s povjerenjem prilazi. S toliko nježnosti dijete prilazi maloj točki na stolu, muhi, sićušnoj mrvi! Sve mu je divan dar. To je izvorno rajsko stanje duše što nam ga na početku životnoga puta, Bog daje za pouku, da bismo ga po blaženoj uspomeni kasnije tražili u svojoj vjeri i postigli u Kristu. 

Mudrost nam je tu uspomenu na raj sačuvala pri svakom pojedinom rođenju, da nas živo podsjeća na prve stvarnosti biblijske objave. Uistinu sve nam je Bog dao na dar. Čuvajući njegovu Zapovjed, sve nam je na blagoslov. A kršeći je, sve se okreće na propast. 

Slobodni smo izabrati i suprotno od zapovijedi Božje: to je dokaz da smo obdareni slobodnom voljom. Ona je najveći dar božje ljubavi čovjeku. Ono što tim darom izaberemo, to moramo i iskusiti, do dna iskapiti čašu svoga izbora. Izaberemo li Boga, baštinit ćemo njegov vječni blagoslov; blaženstvo njegova raja. Izaberemo li prekršaj moramo iskusiti i njegove posljedice. Znajući čovjekovu slabost i neznanje, Bog nam ni u praroditeljskom ni u osobnim grijesima nije dopustio potonuće u trajnu posljedicu grijeha, u potpunu odijeljenost od Njega i svega njegovoga dara, a to znači i od samih sebe u bitnom smislu naše naravi; to je ono kada čovjek vječno postoji, jer mu je duša besmrtna, ali mu vječno nedostaje sve bez čega ne može živjeti te je nečovjek. Predokus te vječne strahote ima čovjek svaki put kada je u stanju grijeha; sve ima, a ništa mu ne vrijedi jer mu je oduzeta slast svakog Božjeg dara. Da sasvim ne propadnemo, dobri Bog nas je zatvorio u jedno vremenito stanje grijeha, dajući našoj slobodnoj volji dodatnu, ali i posljednju priliku da se  odluči između blagoslova i prokletstva. Imajući djelomično iskustvo i jednoga i drugoga u ovome smrtnome životu, ne može se reći da čovjek nije znao što izabire. 

Sada dakle živimo u vremenu Milosti koje je ograničeno, u kojemu kušamo zlo i dobro i u kojemu se srcem moramo sasvim jasno opredjeliti. Da ne bude zabune, svaka neopredjeljenost za dobro jest opredjeljenost za zlo. Jer je odbijanje dobra zlo. Dakle i mlakost i kolebljivost spadaju u zlo. 

Važno je znati da Biblija spominje vrijeme Milosti, a ne vječnost Milosti. Š to je Milost? Milost je obnova naše, u grijehu srušene naravi, dar i moć povratka u prvotnu svetost. Milošću se možemo svim srcem vratiti prvotnoj zapovjedi života. Okusivši gorki plod svoje anarhije, Milošću se možemo vratiti u prvotni Božji red života što ravna svim stvorenjem, možemo iskazati ljubav prema dobrome Bogu kojega smo uvrijedili. Milošću Mu možemo postati vjerni i ubuduće ustrajati u dobru. 

Oraćanjem, povratkom u poslušnost, Milošću Božjom nam se nanovo duša vraća u rajsko stanje te zakon propasti gubi moć nad nama. Sveci u sva vremena svjedoče to, a u Katoličkoj crkvi ih je po strogim uvjetima kanonizacije, već oko deset tisuća. Tijela im se u ognju nevolja čiste, ali im je duša u blaženstvu vjere spašena. Svjedoče Kristov život u sebi; onaj život koji otkupljuje, spasava i uskrisuje bližnje. Oni sami ne traže obnovu ovoga života, u svakom vidu privremenoga i nesavršenoga, nego u nutrini im se kao u sjemenu formira stvarnost konačnoga života vječnoga kojemu će biti pridodano i novo tijelo nad kojim neće vladati vremenita propast nego vječna postojanost blaženoga mira. 

Postoje dvije stvarnosti: vječnost i vrijeme. Sva vječnost je pod zakonom neraspadljivosti, a svo vrijeme je pod zakonom raspadljivosti, odnosno pod zakonom propasti. Duša bira između vječnost i vremena. Grijeh svojom posljedicom otkriva svu istinu o čovjeku; potvrđuje istinitost prvotne Božje zapovijedi, jer zaista je njegov plod smrt. Tko griješi, razara vlastiti život. Na grijehu se otkriva i sva dubina Božje dobrote prema čovjeku. Nisu je prvi ljudi bili svjesni u početku. Isto tako, kad smo se rodili, osobno nismo imali pojma da od Nekoga potječemo, da Nekome dugujemo zahvalnost za sve. Tek kada smo počeli gubiti, shavtili smo kako nismo vlasnici svoga života niti je išta što imamo neotuđivo naše. A kada smo potražili Vlasnika, On nam se otkrio. Obnovio je što smo  izgubili i tako nam potvrdio svoju naklonost, ljubav i dobrotu. Mi, zaista živimo od ljubavi Božje. Sve što imamo, dar je njegove dobrote. 

Biblija otkriva kako je Bog svojim smilovanjem, na neki način, dao čovjeku više nego u početku, kad ga je stvarao. 

Ni u početku čovjek nije morao sagriješiti, premda je imao slobodnu volju bez iskustva zla, jer je vjernošču Božjoj zapovijedi mogao izbjeći grijeh. A sada, kada mu vlastito iskustvo potvrđuje istinitosti Božje Riječi, a spasen milosrđem, ne može više griješiti kao da je u neznanju, niti ga neznanje može ispričati pred Bogom. Prvotni mu je grijeh trajno uspisan u rane Sina Božjega i zauvijek je u Krvi Kristovoj uništena njegova smrtonosna moć. Sada živi od milosrđa; a ne više od svoje slobode. U milosrđu je veći nego u početku. Milošću je izabrao Boga i baštini njegov Život i njegovu Slobodu, što je neizmjerljivo više od čovječjeg života i čovječje slobode. Sveti Pavao kaže da u početku čovjek bijaše živa duša, a u Kristu životvorni duh. (1 Kor 15,45) U Bogu je izvor vječnoga mira za kojim od iskona žeđa svaka duša. Božji prijatelji baštine trajni mir, a mir je sigurnost I punina života u Bogu. 

Evo, na temelju ovih misli neka te Duh Božji vodi u svu istinu. 

Zlo ne može imati nikakva pozitivna ploda. Ono je zlo i ništa drugo. Da bi postojalo svjetlo, ne  mora biti tama. Svjetlo je svjetlo. A tama je tama. I nije istina da je svako zlo za neko dobro. Ne, to je Đavolova sugestija; zabluda dualizma u kojem je Babilon propao, u kojem je komunizam propao, u kojem će propasti i svaki novi ljudski pokret u tom duhu. 

Pod teretom grijeha duša se obraća milosrdnom Bogu i u Njemu nalazi spas. Svako dobro što ga baštini obraćenik, ne dolazi od njegovoga prijašnjega zla, nego od milosrđa Božjeg koje je uklonilo svako zlo od njega i Milosti kao izvora svakoga dobra. Biblija je jasno objavila kraj svakome zlu nad svima koji se Bogu vraćaju. Prijatelj Božji ne sluša što narod govori, jer narod uvijek ispovijeda svoj grijeh ta, usta govore čega je srce prepuno (Mt 12,34). Prijatelj Božji sluša samo što riječ Božja objavljuje i njoj služi. A Riječ Božja nikoga ne potiče na grijeh niti igdje veli da je zlo čovjeku korisno. Ne reci Od Boga je grijeh moj” jer što on mrzi, neka ne čini. I ne reci: On me je zaveo”, jer njemu grešnici ne trebaju . Gospod zna svako djelo čovječje. Nije nikada zapovjedio nikom da bude bezbožnik niti dao dopuštenje za grijeh.” (Sir 15,11-12, 15, 19b-20) 

Često i s ljubavlju čitaj Sveto pismo: posebice Novi zavjet. Čitaj ga sebi na utjehu, jer je u njegovoj riječi svjetlo istine i sila života. Ali ga ne tumači mimo Crkve, niti ga čitaj, a da se ne hraniš otajstvom Utjelovljene Riječi u Svetoj Pričesti. 

Rajko Bundalo

OBIČNI ORAH (Juglans regia)

 

OBIČNI ORAH

(Juglans regia)

 

Orahovo drvo cvjeta u svibnju prije no što se razviju listovi. U lipnju sakupljamo svježe listove, zelene orahe sredinom lipnja dok ih još možemo lako probušiti, zelene orahove ljuske malo prije dozrijevanja, prije no što postanu smeđe, a zrele plodove u rujnu.

Čaj od orahovih listova je dobro djelotvorno sredstvo kod probavnih smetnji, dakle zatvora stolice i gubitka teka, te za čišćenje krvi. Uspješno ga koristimo i kod šećerne bolesti i žutice.

Uvarak od orahovih listova kao dodatak kupki je vrlo djelotvoran kako kod svih skrofuloznih i rahitičnih oboljenja, gnjiljenja kosti i koštanog apscesa tako i kod gnojnih nokata na prstima ruku i nogu. Perite zahvaćena mjesta kod tjemenica, krasta na glavi i svraba s uvarkom od orahovih listova, uspjeh će uskoro biti vidljiv!

Pranje, odnosno kupke s tim dodatkom pomaže kod bubuljica, gnojnih osipa, znojenja nogu i bijelog pranja. Protiv skorbuta, gnjilenja zubnog mesa, upale vrata i oboljenja ždrijela koristimo ispiranje s uvarkom od orahovih listova.

Jak uvarak od orahova lišća, stavljen u vodu za kupku, liječi ozebline. Također ga možemo koristiti kod jakog ispadanja kose, tako da njime marljivo masiramo vlasište. Odlično je sredstvo protiv ušiju. Svježim listovima uništavamo i druge nepoželjne insekte.

Od zelenih oraha (lako ih možemo probušiti), ubranih pred Ivanje, dakle oko sredine lipnja, pripremimo odličnu orahovu rakiju, koja pročišćuje želudac, jetru i krv, otklanja slabost želuca i truljenje u crijevima. Pored toga je izvrsno sredstvo protiv zgrušavanja krvi.

 

NAČIN UPORABE

ČAJNI OPARAK: Vrhom punu čajnu žličicu sitno narezana orahova lišća oparimo s ¼ litre upravo proključale vode i pustimo da kratko odstoji.

DODATAK ZA KUPKE I PRANJE: 100 g listova za potpunu kupku, za pranje vrhom punu čajnu žličicu usitnjenih listova na ¼ litre vode. Za jak uvarak uzme se dvostruka količina listova.

ORAHOVA RAKIJA: Oko 20 zelenih oraha raščetvorimo i napunimo bocu sa širokim grlom. Prelijemo s jednom litrom ražene rakije, tako da ona prekriva orahe u visini 2-3 prsta. Dobro zatvorenu bocu ostavimo 14 dana do 4 tjedna na suncu ili na toplom mjestu. Nakon isteka tog vremena procijedimo i napunimo u bočice. Po potrebi uzimamo jednu punu kavenu žličicu. Odličan orahov liker dobijemo ako zelenim orasima dodamo još 2-3 klinčića, komadić cimetove kore, mali štapić vanilije i opranu, nešpricanu koru od polovice naranče. 500 g šećera prokuhamo u ¼ litre vode i ohlađeno dodamo u procijeđenu orahovu rakiju.

(više…)

Mirko i Jelena Knežević

DESET GODINA NOVOG ŽIVOTA 

Vrbovljani su jedno od sedamnaest sela u općini Okučani. Po popisu pučanstva (stanovništva)  2001. godine su imali 302 stanovnika, a u prijeratnom  vremenu, po popisu iz 1991. godine su imali 551 stanovnika. Na  kućnom     broju 28 od 2. rujna 1995. godine živi  Mirko Knežević  sa  suprugom Jelenom.

MIRKO I JELENA SA UNUCETOM UZ KAVU

S njima  je živio  i Marijan Mirkov otac  koji je umro 23. ožujka 1998. godine i sahranjen na okučanskom groblju u kojem na žalost nije  jedini  Dolinac koji je tamo pokopan. U tom naseljenom mjestu, najjužnijem dijelu općine Okučani nema više nikoga iz Doline iako je Jelka  pok. Lajke Vonić zamijenila kuću ali u njoj ne živi nego kod  sina Marinka u Novoj Gradiški. Uz brojne povratnike ima dosta i prognanika iz različitih krajeva Bosne.

U Vrbovljanima ima ribnjak koji neodoljivo podsjeća na Bardaču koji graniči s Donjom Dolinom, rječica Sloboština koja protiče pored Vrbovljana , iako malena- na rijeku Savu, ravna Slavonska polja na dolinska i eto

Mirka smo odabrali kao sugovornika za ovaj broj «Suze» kako bi nam između ostalog, progovorio nekoliko riječi o postojanju Zemljoradničke zadruge u Donjoj Dolini u kojoj je kao malo koji Dolinac bio uposlen.

Š to se pak tiče rata i ratnih strahota, proživio  ih je u Dolini kao i ono

nekoliko desetaka osoba koje su ostali u svojim  domovima doklegod  se moglo ostat. Kada su došle «vile očima»

Tješi ga jedino što djeca djeca  Mile i Marinko nisu to  s njima proživljavali.

Milan  je po izbijanju ratnih sukoba preko Banjaluke i Bihaća otišao u Sloveniju, a odatle u Njemačku gdje i danas  živi sa suprugom  Zdenkom i radi. Imaju dvije kćerke Kseniju (1998.) i Lea (2004.). Marinko je sa suprugom  Vesnom autobusom došao do Bosanskog Broda, a u Slavonskom Brodu ga je čekala sestrična Marica, a odatle će otići u Italiju. I on  sa suprugom  i danas u njoj živi. Imaju sina Igora (1993.).

Za Mirka bi se moglo reći da je jedan od rijetkih sretnika u svoj ovoj nesreći. Ta, nazovimo je sreća  sastoji se u tome što je uspio kao malo tko  iz tih sela zamijeniti imanje iako se o adekvatnoj zamjeni ne može ni  govoriti.

Od 119  obiteljskih kuća u Gornjoj Dolini njih je  oko 48 zamijenjeno, 7 kuća nije ni napuštano, a u tri su se vratili povratnici. Tako sada u Gornjoj Dolini ima više neuseljenih  i srušenih kuća nego useljenih.

U pravom smislu «dolina suza».

Svoju životnu priču  je počeo riječima: Rođen sam 18. kolovoza 1937. godine u Gornjoj Dolini od oca Marijana i majke Janje rođene Kovačević. Roditelji  su imali nas troje djece. Ja sam najstariji, a poslije mene se rodila  sestra Finka 1938., koja je udana za Matu Vonić i žive Novskoj. Najmlađi je Kuzman  koji sa suprugom  Ljubicom -Darom živi u Smrtiću.

Četverogodišnju osnovnu školu  od 1946. 1949. godine sam završio u Donjoj Dolini.  Bili smo prva poslijeratna generacija. Prva dva razreda     su nas učili supružnici Savo i Ljubica Milovanović, a druga dva razreda učitelj Branko Romić i učiteljica Irma Kautecki.

Osnovnu školu sam završio s Antom i Stipom Oršulić.  Iako su oni stariji od mene zbog ratnih okolnosti više godišta je krenulo u prvi razred. Tako je u prvi razred te godine bilo upisano 150 djece.  Njih dvojica su nastavili školovanje preko Općine. Mene je, kao i moje vršnjake čekalo čuvanje stoke po širokim dolinskim prostranstvima.

Kada sam malo ojačao, otac i stric Lazo  Knežević su kupili po konja pa sam ja s njima išao u kiriju. Nakon izvjesnog vremena  otac će kupiti još jednog konja pa smo se osamostalili. S njima sam obrađivao zemlju i kirijao , a naročito sam radio s konjima na izvoženju zemlje kada se je gradila crpna stanica u Gornjoj Dolini .To je bilo dovoljno za pristojan život.

Godine 1958. sam otišao u vojsku u Bitolu na albansku granicu.

Po dolasku iz vojske, 1960. godine sam oženio Jelenu kći Stipe Matkovića iz Gornje Doline. Iduće  godine,  196l. će nam se roditi sin Marinko, a 1970. sin Milan.

Za moga  služenja vojnog roka  u  Dolini je osnovana Zemljoradnička zadruga

sa sjedištem u Donjoj Dolini. Predsjednik Upravnog odbora Zadruge je bio Stipo Vonić, a članovi su bili Mijo Oršulić Jure, Marijan Knežević, Stevo Plotan i Mićo Perić. Za upravnika Zadruge 1960. godine dolazi Joško Kovačević umjesto Stojana Spasojevića.

MARIJAN KNEŽEVIĆ SA UNUČADIMA MARINKOM I BILJANOM

Budući da je moj otac Marijan bio član Upravnog odbora, zahvaljujući tome,   predložen sam da uz Mirka Ćorkovića idem na kurs u Banjaluku.  Mirko se je doškolovao za  knjigovođu a ja ću završiti kurs za traktoristu.

Stevi i Mići nije bilo drago što smo nas dvojica bili predloženi jer su oni imali svoje kandidate i to  za knjigovođu Gojka Basurića, a za traktoristu Stojana Kesića  pa tako za nas nisu ni glasovali. Ipak je većina bila za nas  dvojicu.

Četveromjesečni kurs za traktoristu  sam završio u Mašinskom servisu Derviši na domaku Banjaluke.

U isto vrijeme su se u Banjaluci školovali Jakov Vidić i Zvonko Vonić. Jakov mi je pružao određenu stručnu pomoć kadgod sam mu se obrati.

Po završetku kursa u lipnju 1961. godine me je čekao posao.

Pred kraj 1961. godine se je dolinska Zadruga udružila sa Zadrugom iz Dubrava Laminaca  i iz Sređana  Laminaca u jednu Zadrugu  čija  će uprava biti u Sređanima  Lamincima. Iz Laminaca će se sjedište  Zadruge premjestiti u Bosansku Gradišku  da bi  potom prerasla u Poljoprivredni industrijski kombinat PIK «Mladen Stojanović» u Novoj Topoli.

U  dolinskoj Zadrugi prije mene su radili traktoristi Drago Jurić, Pero Kovačević, Milan Todorović, dvojica Ivaštanina

Prema  kazivanju starijih mještana Doline, u proljeće 1958. godine  pristupilo  oranju Mestanja, dijela poljoprivrednog zemljišta između Gornje Doline i  potoka Osetine.  Taj «nezahvalan» posao radili su: Zlatko Tutić, Selim Čedić, Franjo Rašin, Drago Jurić, Petar Kovačević i drugi.

Zlatko je prvi odorao tri brazde i dok se je vratio s traktorom, Goranjske

žene i djeca su brazde vratili natrag i tako poravnali  ono što je plug uzorao. Zlatko je napustio oranje i u Dolinu se više nije vratio.

Tako je početak oranja  popraćen negodovanjem mještana Gornje Doline. Neke žene su  u znak protesta što se ore  poljana koja im je bila ispred kuća i služila za ispašu stoke i peradi,  «bacale» su djecu  pred traktore , nebi li ih zaustavili.  Upravitelj Zadruge je pozvao policiju. Tadašnju miliciju. Došlo je deset milicajaca pa su neke osobe privedene na saslušanje ali i na batinanje, dok su ostali s automatskim puškama bili u vrbama i nisu dozvoljavali pristup traktorima .

Taj dio Mestanja je pooran tek toga ljeta, a u jesen se je posijala pšenica, tako da je prvi urod stigao 1959. godine. Radnici su pjevali:

«Druže Tito i Jovanka
rodila nam talijanka .
Vama žito, nama slama
Radili smo za badava».

Tada je nastala ona poznata krilatica vezana za osvajanje zemljišta: »Osvojili smo Dolinu. Idemo na Liman».

U svezi toga, već spomenuti  Mirko Ćorković  je nacrto kako dido Ivanca na leđima nosi kravu preko Mestanja da bi je otišao napasti na Planjske. Te slike ili bolje reći karikature je nakon nedjeljne mise  lijepio od crkve do Donje Doline.  Nije dugo tr4ebalo čekati da dođe tadašnja milicija po njega i po skraćenom postupku otpremljen je u zatvor. Bilo je to 1959. godine.

                 I ja sam mnogo godina kasnije orao druga polja kao što su Orjak, Pogorlo, drugi dio Mestanja prema šlajzu i Jazmak ispred dijela Novoga Sela. To prvo oranje se moralo obaviti traktorima  gusječarima jer se te poljane nisu nikada orale.

Sam sam imao neprijatnosti kada se orao Jazmak  a naročito  Mestanje. Dok je Adam Dakić, ispred čije kuće sam morao zaorati prvu brazdu, nakon što je tehničar «udario kolce», prosvjedovao, u to vrijeme je Mijo Tutić pekao pečenicu «od radosti» i častio nas. Naime, ispred Mije Tutića  je Mestanje poorano 1959. godine, a ovaj dio tek 1966. godine.

Osim oranja u Zadrugi sam radio i druge poslove, a naročito u vrijeme vršidbe sam bio angažiran. Ovršeni pivarski ječam sam traktorom vozio u  daruvarsku povovaru, a  kada  je došlo vrijeme vršenja žita vršalicom sam taj posao radio u dolinskim  selima.

Iz Laminaca na posao sam uglavnom išao traktorom, ali ne zbog toga  da ja ne idem pješice, nego da na posao vozim i v raćam Zvonku Vonića koji je nakon završetka poljoprivredne škole radio u laminačkoj  zadrugi. Budući da je traktorska kabina bila  velika uz nas je moglo stati još nekoliko djece koja su išla u laminačku školu. U taktoru su  se vozila ona koja su prije došla do Zvonkine kuće. Najčešće su to bili Zdenko i Pavle Vonić i Mican.

Moj brat Kuzman je bio na privremenom radu u Austriji. Kazao mi je da bih mogao raditi u jednoj građevinskoj firmi kao vozač traktora i drugih mašina. Bilo je to 1968. godine. Nakon određenog vremena iz te građevinske firme sam prešao raditi u tvornicu staklene vune. I tu sam radio kao vozač utovarnih mašina  pa mi posao nije bio težak za razliku od  preko tridesetak  naših Dolinaca i Novoselaca koji su toj  tvornici u Stockerau radili.  Bili su to prema mome sjećanju: Damjan Dane Matković, Stipo Matijašević,  Ilija Konjetić, Ivo Vonić , Reza Vonić,  Ruža Vidić r. Kočić, Kuzman Knežević, Marko Knežević, Pavka Knežević, Pavle Knežević, Ivo Knežević Jova,  Stipo Kalizan, Karlo Kalizan, Jula Kalizan, Marko Dakić, Božidar Dakić, Đuro Kalizan, Ivo Vidić, Mirko Vonić, Filip Matković – Pilja, Ljuban Matković,  Jozo Jurišić, Zvonko Jurišić, Luka Jurišić,  Damjan Dakić, Mato (Ante) Vonić, Anto Knežević Tunjo, Marijan Vidić, Filip Š Šokić (kraj crkve mu je kuća u G. Dolini), Filip Vidić te Tomislav Š Šokić iz Donje Doline i iz Proševice Ljubo Valentić i Ilija Valentić. Mnogi, na žalost,  sada nisu među živima.  I dan danas je u tom dijelu Austije (oko Beča) najveća koncentracija naših Dolinaca i Novoselaca.

Tvornica staklene vune je uspješno radila do 1984. godine. Tada je prvih stotinu radnika dobilo otkaz.

 

MARINKO I MILAN SA SESTRIČNOM BILJANOM DOK SU SE KONJI ODMARALI NAKON ORANJA

U drugoj «turi» 1985. godine i ja sam napustio Austriju iako sam mogao ostati još raditi. Dosta mi je bilo samačkog života. Uzeo sam otpremninu od 100.000 austrijskih šilinga i vratio se u svoju Dolinu.

Nakon dvije godine, dakle 1987. sam počeo dobivati mirovinu iz Bosne i Hercegovine, a austrijsku tek kada sam  navršio 65 godina starosti. Bilo je to 2002. godine, kada sam već bio u Hrvatskoj. Do tada  smo živjeli od moje mirovine iz Bosne i Hercegovine i dodatka na tu mirovinu   novčane razlike koju nam je preko Centra za socijalni rad  davala Republika Hrvatska i od pomoći koju su nam davala djeca.

Sada se daleko bolje živi, u svojoj kući kakva takva i solidnu mirovinu. Samo da joj Bog podari zdravlja .

I  tako se navrši deset godina novog života, a u Dolinu odem da «srcu otrgnem želju», a naročito na naše doljansko groblje Gradinu.

Koristim zgodu da pozdravim sve koje poznajem i koji me poznaju i želim im sretan Božić i blagoslovljenu Novu 2006. godinu.

(više…)

vlč. Vladislav Žarko Ošap

BUDITE PO DOBRU I SOLIDARNOSTI PREPOZNATLJIVI

Naš sugovornik za ovaj broj «Suze dolinske» je vlč. Vladislav Žarko Ošap, sada župnik u Drvaru, a dugogodišnji župnik župe Bosanska Gradiška i time ujedno, u ratnom razdoblju od 1995. godine, i župnik župe Dolina. O tome u «Suzi dolinskoj» nismo pisali, to nije na žalost, spomenuto ni u knjizi «DOLINA BOSANSKA U PROŠ LOSTI I SADAŠ NJOSTI».

Želeći ispraviti zanemarenu činjenicu odabrali smo vlč. Žarka za sugovornika, nakon što smo u prethodnim brojevima razgovarali sa svim živućim Dolinskim župnicima, kojih je nažalost malo don Tvrtko Tadić i fra Ilija Matanović.

SUZA DOLINSKA: Velečasni gospodine Žarko, molimo Vas da nam se predstavite. Gdje ste rođeni (o Vašim roditeljima i tetkama), školovanju, putu ka svećenstvu, mlada misa, prva župa . . .

Vlč. VLADISLAV: Dopustite mi da, na samom početku ovoga našega razgovora, pozdravim sve vaše čitatelje, a moje nekadašnje drage župljane bosanskogradiškog kraja.

Pokušat ću se kratko predstaviti. Rođen sam 11. kolovoza 1962. u Banja Luci u večernjim satima te subote od oca Joze i majke Pavke r. Vučak, sada oboje pokojni, kao drugo dijete u obitelji. Jedinac sam jer je sestra odmah nakon rođenja umrla. Gospin je to dan (subota) i vjerujem da je upravo ona, naša nebeska Majka utjecala na moj tijek života. Kršten sam u župnoj crkvi u Banjaluci na dan sv. Roka i dobio ime Žarko Vladislav. Ističem ovaj dan krštenja jer će mi i moja prva samostalna župa biti posvećena tom zaštitniku. Kako su mi roditelji radili pri različitim šumarijama po BiH i Hrvatskoj i često mijenjali mjesto boravišta, mene su povjerili brizi dvjema tetkama, tatinim sestrama: Mari, sada pokojnoj i Ruži koja je i sada sa mnom. Nisu se udavale, a živjele su skromno od svoga težačkog rada u molitvi i stalnim kontaktom sa crkvom. Teta Mara je bila dosta ozbiljna, prilično stroga ali pravedna i bila je glava kuće, dok je Ruža sve to ublažavala svojom toplinom i nježnošću. Njih su dvije potpuno različitog temperamenta. Mnogi ih naši svećenici poznaju, jer su svećenike posebno poštovale i voljele. Strogost se isticala i u tome da sam uvijek morao reći gdje i s kim idem i kada ću se vratiti, a što se škole tiče: čitati i pisati morao sam naučiti i prije polaska u osnovnu školu. Molitva (krunica na početku i na kraju dana, prije i poslije jela, privatna večernja molitva) nedjeljna sv. Misa, redovno čitanje ukućanima Biblije mladih od moje desete godine, sve je to u mojoj obitelji zauzimalo važno mjesto i bilo sastavnim dijelom života. Normalno je da je sve ovo, uz Božji poziv u kojeg vjerujem, bilo presudno u izboru moga zvanja.

Osnovnu školu sam započeo 1969. g. u Debeljacima, u selu u kojem sam i odrastao, 7 km jugozapadno od Banjaluke, malo prije katastrofalnog potresa koji nas je tada zadesio. To je bio razlog da sam taj razred završio u Trebinju kao i mnoga druga djeca s banjalučke regije. Više razrede OŠ  završio sam u susjednom mjestu Vrbanji, 4 km od kuće. Po završetku Oš i obilaska nekoliko srednjih škola u Banjaluci u kojima mi se nije dalo upisati, prijavio sam se kod svoga župnika, sada pokojnoga, vlč. Filipa Lukende, kome sam do tada već 5 godina ministrirao, tj. od osnutka župe Presnače, da me preporuči u sjemenište. Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju završio sam u Zadru, a bogosloviju u Sarajevu od 1981.-1988. s prekidom od jedne godine zbog vojnoga roka kojega sam odslužio u Sremskoj Mitrovici. Đakonsko ređenje primio sam od sarajevskog nadbiskupa Marka Jozinovića u jesen 1987., a svećeničko ređenje u Presnačama, na Petrovo, po rukama, tada već umirovljenog, našeg biskupa Mons. Alfreda Pichlera. Njegov sam posljednji ređenik kao što je i moja mama među prvom djecom koje je on krstio kao banjalučki kapelan. Nakon nekoliko dana u istoj župi sam proslavio Mladu misu i to kao prvi i do sada, nažalost, jedini mladomisnik te župe. Prvo radno mjesto bilo je u župnoj crkvi u Banja Luci kao kapelan kod župnika Mons. Dr. Ante Orlovca sve do ljeta 1990. g.

“SUZA DOLINSKA” O Vašem dolasku za župnika u župu Bosansk.a Gra­diška, nakon što je tadašnji župnik, sada kardinal i vrhbosanski nadbi­skup msgr. Vinko Puljić, premješten u Sarajevo.

VLČ. ŽARKO: Da, te 1990.g. u rujnu preuzeo sam župu Bos.Gradiška od tadašnjeg župnika vlč. Vinka Puljića, koji je određen na novu dužnost za vicerektora VVTŠ  u Sarajevu, a sada već znamo tko je, naš uzoriti kardinal. On, koji je radio na toj župi pune 3 godine, došavši iz zadarskog sjemeništa u kojem je 8 godina bio duhovnik, pun svećeničkog žara, mnoge je pastoralne akcije pokrenuo u župi, kako duhovnoga tako i građevinskoga sadržaja. Sve se to od mene, mladog i dosta neiskusnog svećenika očekivalo da pratim i nastavim. Veliko je od moga predšasnika to da je na vrijeme utemeljio župno pastoralno vijeće, sve probrani i praktični vjernici-župljani, koji su bili i više nego li «desne ruke» u svim poslovima, Bogu hvala da su skoro sve akcije bilo kojega sadržaja: pastoralne, molitvene, građevinske, kako kod predšasnika tako i kod mene nailazile na plodno tlo u dušama župljana kojih je tada bilo blizu 1500 duša.

“SUZA DOLINSKA” Kao župnik U Bosanskoj Gradiški, odlazili ste i u Dolinu. Sto nam o tom susretu s Dolinom i Dolincima možete kazati s osvrtom na Susret mladeži u Donjoj Dolini.

VLČ. ŽARKO: Sa svojim susjedom župnikom Kazimirom imao sam prijateljske odnose i redovito smo se posjećivali. Na razini župa znam da je bilo susreta vijećnika ispunjenim duhovnim sadržajem ali i razmjena iskustava kao i susreta mladih. To je bilo nešto novo za cijelu našu biskupiju kada su mladi, u godini, dobili svoj dan u kojem su se međusobno družili, molili, pjevali, upoznavali. Teško se sada sjetiti nekih posebnih pojedinosti ali samo znam da je bilo svečano i mjesecima smo to spominjali na susretima mladih koje smo tjedno imali u župi i dok smo uređivali naš mjesečni župni listić.

SUZA DOLINSKA: Rat u Hrvatskoj a potom i u Bosni i Hercegovini ste proveli u Bosanskoj Gradiški. Recite nam nešto o tim nemilim događajima.

VLČ. ŽARKO:. Malo je reći da su to nemili događaji. Iako su godine prošle, i vrijeme svoje učinilo, ali se tako često vraćam u mislima na te teške dane i godine za moje župljane i mene osobno. Kako se ne bih prisjetio našeg Rokova 1991.g. i onih prvih tenkova, plotuna, avijacije koje će uslijediti samo nekoliko dana poslije, i vojske koja prelazi preko mosta u nepreglednom mnoštvu. Dakle, rat je na našim prostorima počeo napadom na Zapadnu Slavoniju. Neizvjesnost i strah ispunjen nemoći svakodnevno je rastao i ulazio «pod kožu i u kosti». Kako se ne prisjetiti onoga fizičko ga napada na mene 21.rujna te godine koji je mnogima u župi, posebno mojim vijećnicima, bio znak da moraju bježati ili će isto ili gore proći. Bio je to početak i prvih nevinih žrtava među župljanima, miniranih kuća i naših kapelica u Bukviku, Cerovijanima, Čatrnji i Mačkovcu, odvođenje pojedinaca u nepoznato ili na radnu obavezu, onih koji nisu htjeli ići u rat sa puškom. Kako se ne prisjetiti mučenja moga vijećnika Pere Strilića koji i danas nosi posljedice, kao i odvođenje iz autobusa i ubijanje čovjeka sveta života, vijećnika, dipl. ing. Marijana Vištice, porijeklom iz Hercegovine. Isti scenarij: šikaniranje ljudi, tjelesno zlostavljanje, ubijanje, miniranje i paljenje kuća, s ciljem protjerivanja svih katolika s njihovim ognjišta i uzimanje njihova imetka provodio se i u Dolini, Topoli i Bos. Aleksandrovcu (ubiše župnika Ratka Grgića i protjeraše nakon teških ponižavanja i zlostavljanja časne sestre). Kako je rat odmicao isti scenarij se proširio na cijelu našu biskupiju, kao i na šire. Posljedice su danas više nego očite. Istina da je to vrijeme velikih patnja za moje župljane ali i velikih humanitarnih akcija koje smo na terenu provodili u suradnji s našim biskupijskim Karitasom. Svakog mjeseca naš župni Karitas je hranio preko 2000 osoba ne gledajući na vjeru i naciju. Samoinicijativno sam počeo sa podjelom lijekova, koje sam donosio iz biskupijskog Karitasa, svima potrebnima koji nisu mogli, tada vrlo skupe lijekove, kupovati. Iako laik u tom poslu počeo sam lagano učiti pojedine lijekove, njihova imena i koji kojeg mijenja, tako da sam u 6 godina uslužio preko 90 tisuća osoba sa receptima ili napisanom dijagnozom.

Znamo da je rat vrijeme visoke temperature kada se sve ljudske maske rastope i svatko pokaže svoje pravo lice. Kao svećenik vidio sam da je to vrijeme na koje se mora adekvatno i žurno odgovoriti. Kako? Dobrotom. Makar ona bila kao «gorušičino zrno» ili crnim oblacima ljudske mržnje stalno zaklanjana. Nije to rad koji se mogao mjeriti kvantitativnim mjerilima uspjeha, jer mi nismo trgovina koja svoje uspjehe mjeri i izražava brojkama. Mi radimo nešto što na kraju dajemo u ruke Gospodinu i stavljamo pred Njega kao pravednog Suca. Samo čovjek vjere može shvatiti da nije. najveći onaj koji može najviše razoriti, iako svijet često tako zamišlja snagu, nego posve suprotno. I najmanja snaga ljubavi jača je od najveće snage razaranja. Kako se ovom prilikom ne sjetiti svih onih prijateljskih veza koje sam tada sa običnim ljudima uspostavio i onih nekoliko liječnika koji su mi dolazili i ponudili mojim župljanima svoje usluge, koji nisu imali zdravstvena osiguranja, samo da prilikom dolaženja spomenu kako ih ja pozdravljam. Tamo gdje je ljubav tu je i radost, tako da u tom zlu vremenu možemo govoriti i o trenucima istinske radosti i to nas je držalo.

“SUZA DOLINSKA” Kao i prethodnog (Drugog svjetskog) tako i ovoga rata, Banjalučka biskupija je dala najviše svećenika – mučenika. U prošlom broju “Suze” č. s. Lucija Grgić je spomenula dio strahota koje ste Vi pretrpjeli. O tome je pisao “Glas koncila” i druge tiskovine, sto nam Vi možete kazati?

VLČ. ŽARKO: Pojedine tiskovine su o tome pisale i mnogi se toga sjećaju, kao i s. Lucija Grgić koja je tada bila moja suradnica, sakri stanka i orguljašica. Bilo je to među najtežim danima moga života. Njih 30-ak uniformiranih različitih formacija, te subote 21.rujna, u popodnevnim satima, upali su u žup no dvorište kako bi napravili pretres svega tražeći «nekoga tko je sa tornja crkve na njih pucao». Zna se da je to neistina ali razloga ako nema, on se mora izmisliti kako bi sva sredstva bila opravdano u postizanje nečasnih ciljeva. Našli su me u podrumu nove župne kuće u koju sam se sklonio sa tetama, jer je to prvi dan granatiranja grada od hrvatske strane. Morao sam ići s njima dok su pretresali novu kuću, dok su drugi pretresali sari župni dvor i uzimali što su htjeli. U jednom trenutku, u potkrovlju, počeli su me udarati rukama, čizmama, kundacima. Na trenutak su prestali da bi u kancelariji stare kuće nastavili. Pao sam u nesvijest. Tetke su također udarali. Sve je to trajalo oko 3 sata. Nakon što su nas ostavili i zaprijetili, malo sam došao k sebi, upalio auto i odvezao nas u biskupiju. Dočekao nas je naš biskup Franjo i vidjevši kako sam krvav i plavo-cm naručio mi liječnika za pregled. Utvrđeno je napuknuće nekoliko rebara i nebrojeno uboja po tijelu. Ostao sam u biskupiji na oporavku oko mjesec i ponovo se oko Svih Svetih vratio u župu. Dobar dio župljana već je pobjegao i počeo sam okupljati ono vjernika što je ostalo dijeleći s njima sve. U tim danima trebalo se odlučiti: Otići ili ostati?! Takvu odluku čovjek ne može donijeti lako jer je tu uključena cijela osoba i pogađa čovjeka u najvećoj dubini duše. Ali rekao sam: Ti, Bože sve znaš i bez tvoga znanja i odluke ni vlas s glave nikome ne pada. Nema druge, nego uzeti svoj križ! Sada se Bogu zahvaljujem za sve te godine premda i danas proživljavam, kao i mnogi drugi, posljedice toga užasa.

“SUZA DOLINSKA” Nakon što je tadašnji, Dolinski Župnik msgr. Kazimir sredinom rujna 1995. godine morao poći za svojim “stadom” vjernicima preko Save, Vi ste uz župu Nova Topola preuzeli i župu Dolina. Recite nam nešto više o tome. ti. Sjećam se dobro toga utorka u rujnu 1995.g. i tužnog rastanka sa Župnikom Kazimirom i dolinskim vjernicima koji su preko Save kod Srpca i Davora prešli u RH. U planu je bio i moj prelazak za koji dan sa mojim župljanima, ali netko na vrhu je naš prelazak obustavio. Ostao sam sa «ostatkom ostataka» svojih župljana, njih oko 150 osoba i preuzeo svećeničku brigu za 36 duša u obje Doline i Novo Selo, a već sam prije upravljao župama: N. Topola u kojoj je ostalo 60-ak duša i Bos. A1eksandrovac koji je imao oko 20-ak duša. Gledajući u kilometrima bio je to teren prečnika 40 km i dužine 30 km. Ne znam zašto nigdje do sada niste spomenuli da sam župom Dolina upravljao pune dvije godine i redovito s tim ljudima kontaktirao što osobno kada sam ih posjećivao, što preko nekih pojedinaca koji su redovito u grad dolazili. Sjećam se i danas pojedinih imena ali i sve one tuge koja je u njih ušla kada su ostali bez svojih najbližih. Vjerujem da je to bila vaša nesvjesna omaška.

SUZA DOLINSKA: Sada ste u župi Drvar u kojoj je prije Vas bio pokojni. msgr. Kazimir. Iz njegovih izvješća za “Suzu” znamo kako je tada, prije desetak godina bilo. A kako je sada?

VLČ. ŽARKO: Župu Bos. Gradišku sam napustio na Petrovo 1997.g. nakon što sam pred svojom garažom otkrio ukopane 3 nagazne mine. Policija ih je demontirala i evidentirala, a ja sam se, za prvo vrijeme sklonio u RH kod svojih. U kolovozu sam poredao župu vlč. Peri Čoliću, i u listopadu došao za kapelana u župu Drvar u kojoj je već bio vlč. Josip Jerković, a župnik je bio Preč. Kazimir. Župljana je bilo jako puno, oko 7000 prognanika iz 84 župe BiH, ponajviše iz Srednje Bosne, tako da smo mi, podijelivši međusobno posao i obaveze lijepo funkcionirali. U veljači 1999.g Preč. Kazimira sam preuzeo župu, nakon što je on izrazio želju da bi se povukao iz Drvara nakon što je Biskup tražio jednoga od nas. Iako je kroz Drvar prošlo oko 13000 Hrvata-katolika u ovih 10 godina, trenutno u župi ima oko 1000 župljana. Mali dio se vratio u svoja predratna prebivališta, a najveći dio nastanio se širom RH. Malo je obitelji riješilo svoje stambeno pitanje, oko 15-ak , a najveći dio plaćaju podstanarstvo i jedan manji dio obitelji žive u 2 kolektivna smještaja. Uglavnom su zaposleni u drvnoj industriji i šumarstvu. Đaka imamo u OS oko 130, a srednju školu pohađa oko 50-ak učenika. Nedjeljom imamo 2 sv. Mise na koju se okupi oko 300 vjernika. U pastoralu, na ovim prostorima djeluju nas 2 svećenika i opslužujemo župu Bos. Grahovo, koja ima oko 150 vjernika. Naš kapelan vlč. Slavko Grgić je upravitelj te župe. Naš posao je uglavnom kao i na drugim mjestima: pastoralni, katehetski, karitativni i građevinski. Na godinu, ako Bog da, proslavit ćemo 100 obljetnicu župe koja je osnovana. 1906.g. Možemo se pohvaliti sa brojnim duhovnim zvanjima koje smo, proteklih godina, poslali u sjemeništa, njih 19 mladića i među kandidatice, njih tri djevojke. Prije tri godine kupili smo jednu obiteljsku kuću i nastojimo je učiniti prikladnom za župni ured, a zemljište i dozvolu za gradnju naše crkve još čekamo od mjerodavnih vlasti.

SUZA DOLINSKA: Ovaj prostor u “Suzi” (pitanje) posvećujemo mučeniku Kazimiru. Vaše sjećanje na njega.

VLČ. ŽARKO: Moj svećenički život dobrano se isprepleo sa njegovim svećeničkim životom. Ili smo bili susjedi ili bliski suradnici. Rado smo jedan drugom dolazili, zajedno putovali na naše susrete i kao suradnici na jednoj župi, mogu reći da smo se dobro dopunjali. Iako je nekada bilo i obostranog nerazumijevanja ali kroz razgovor sve smo rješavali. Jednom riječi bio je svećenik uredan, točan, principijelan, pravedan. Koliko je radio u Drvaru vidio sam da on sebe ne zna štedjeti samo da pomogne što više ljudima. i kad se od posla razbolio, nakon što se malo oporavljen vratio, istim žarom i tempom je nastavio raditi. Na zlonamjerne prigovore pojedinaca nije se obazirao. Raduje me što sam ga poznavao i s njim bio u bliskim kontaktima. Neka mu Gospodin, kojemu će on potpuno darovao, daruje pokoj vječni i druženje među svojim svetima.

SUZA DOLINSKA:  Recite nam nešto,(Vaše viđenje)o glasili, sada godišnjaku župe Dolina bosanska izgnanstvu “Suza dolinska” koja će 2006. godine obilježiti desetu obljetnicu svoga izlaženja.

VLČ. ŽARKO: Najiskrenije Vam čestitam na lijepoj obljetnici i na toj Vašoj posebnosti. Mislio sam da ćete i druge krajeve potaknuti na nešto slično, ali koliko mi je poznato, ostali ste usamljeni. Hvale vrijedno da i na taj način, pisanom riječi, održavate kontakte sa svojim nekadašnjim ognjištima i utvrđujete u zajedništvu i one koji su otišli i one koji su ostali. Zajedno možemo mnogo, a pojedinačno jako malo. Ovom prilikom zahvaljujem Vam što ste me za ovaj broj izabrali kao sugovornika i omogućili da koju progovorim kako znanim tako i neznanim s jasnom porukom: Dobro je uvijek dobro činit, i nikada u tome ne posustati!

SUZA DOLINSKA: Vaša poruka čitateljima, naročito Vašim bivšim župljanima iz Bosanske Gradiške, Doline, Nove Topole, ma gdje bili.

Dragi moji nekadašnji župljani, vi iz Bos. Gradiške, Doline, Topole i Aleksanrovca sve vas pozdravljam ma gdje vi bili i za vas molim. Najljepše i najteže trenutke smo zajedno proživjeli i zato su ti osjećaji tako i snažni. Sve vas u duhu grlim i poručujem da su vam moja vrata uvijek otvorena, kao što su vaša bila otvorena za mene. Ne zaboravite svojih ognjišta a posebno onih koji su na njima ostali. Oni žive od susreta s vama, jer žive za vas. Ostanite vjerni Bogu, koji vas nikada nije iznevjerio, Crkvi koja vas stalno prati i svome rodu kojem po rođenju pripadate. Budite po dobru i solidarnosti prepoznatljivi u novim sredinama gdje Vas Božja providnost postavi. Ne dopustite da ni trun mržnje nađe mjesta u vašim dušama i srcima, već se protiv nje borite praštanjem, ljubavlju i molitvom za obraćenjem grešnika i neprijatelja. Zahvaljujem vam na svemu što ste mi u životu dobra učinili, jer onoga drugoga nije ni bilo. Molim Božji blagoslov na sve vas da vas prati, po zagovoru naše nebeske Majke, Sv. Josipa, Sv. Ivana Krstitelja i sv. Roka, naših zaštitnika, na svim vašim životnim putovima koji uvijek moraju vodite ka Bogu.

S ovim mislima želim Vam blagoslovljene, radosne i mirom ispunjene božićne dane kao i nadolazeću Novu godinu.

Iskreno Vam se zahvaljujemo na razgovoru, vjerujući da će nakon dosadašnjih sugovornika: kardinala Vinka Puljića, biskupa dr. Franje Komarice i Antuna Š kvorčevića, brojnih svećenika, časne sestre, pjesnika, glumaca i drugih znamenitih osoba i Vaš razgovor doprinijeti bogatom sadržaju «Suze».

ROKOVO 2003 GOD. U BOS. GRADIŠ CI UZ VLČ ŽARKA SU POK.MSGR.KAZIMIR I VLČ. PERO ČOLIĆ

(više…)

SUDSKI PROCES

 Tragedija se dogodila u noći sa srijede na četvrtak. Istraga je vrlo brzo ušla u trag počinitelju, već negdje oko 13.30 h u četvrtak uhićen je Bogdan Gigović iz Trebovljana.

Odveden je na saslušanje u policijsku stanicu u Bosanskoj Gradišci, a onda je doveden na mjesto zločina. Bez emocija i mirno je opisivao sve pojedinosti, kako je skinuo letvice na kapcima prozora podruma, kako je kroz podrum prošao u kuću, kako se sa Kazmirom sukobio, kako ga je željeznom šipkom udarao….

Istražitelji ga pitaju o motivu zločina, a on šuti.

Postoji video zapis priznanja počinjenog djela.

Kasnije se izjasnio kako će govoriti na sudu.

Na sudu pak kaže: «Meni je žao što se to dogodilo, ali ja ga nisam ubio, a sud neka nađe tko je to učinio».

Tužiteljstvo je relativno brzo počelo sa sudskim procesom. Tako je prvi dan suđenja bio već 1. travnja 2005., a nastavljeno je 6. travnja 2005.

Banjalučke «Nezavisne novine» donose u dva nastavka o suđenju. Dana 2. travnja 2005. donose članak, kojega prenosimo u cijelosti:

Počelo suđenje za ubojstvo svećenika Kazimira Višatickog iz Gradiške

Optuženi bio u stanju smanjene uračunljivosti  

Banja Luka Pred Vijećem trojice Okružnog suda Banja Luka jučer je započelo suđenje Bogdanu Gigoviću (34) iz Trebovljana, optuženom za ubojstvo župnika Kazimira Višatickog (65) iz Gradiške/Bosanske Gradiške u novembru prošle godine.

Gigovića optužnica tereti da je u noći 17. na 18. novembar u Župnom uredu rimokatoličke crkve svetog Roka u Gradišci, prilikom provaljivanja u objekt crkve fizički nasrnuo na svećenika Kazimira Višatickog, nanijevši mu metalnom šipkom više smrtonosnih povreda u predjelu glave. Nakon što je pretukao svećenika, Gigović je, kako se navodi u optužnici, uz pomoć sjekire provalio u župsku kancelariju odakle je odnio 200 kuna, 135 KM i 159 eura, te nekoliko upaljača i olovaka.

Nera Zivlak-Radulović, vještak psihijatar, istakla je da je Gigović počinio kazneno djelo u stanju bitno smanjene uračunjivosti.

«Gigović je bio u stanju prolazne duševne poremećenosti, odnosno bitno smanjene sposobnosti da shvati posljedice djela koje je počinio i da upravlja svojim postupcima» kazala je Zivlak-Radulovićeva.

Svjedok Ankica Kozminčuk (26), koja je zaposlena u «Karitasu» u Gradišci, istakla je da je Gigović u Župni ured dolazio dan uoči ubojstva tražeći svećenika.

«Navodno je tražio svećenik da mu prenese, kako je rekao, neke svoje želje», kazala je Kozminčukova ističući da je Gigović izgledao bijedno, kao prosjak.

Kozminčukova je istakla da je ujutro, nakon što je svećenik ubijen, normalno došla na posao, te da ju je pokojnikova majka obavijestila kako «sa svećenikom nešto nije u redu». Nakon ovoga Kozminčukova je, kako kaže, otrčala na ulicu i zatražila pomoć od prvog prolaznika, a nakon čega je obaviještena i policija.

Suđenje za ubojstvo svećenik  se nastavlja 6. aprila.

N.M.  

Proces je dakle nastavljen 6. travnja 2005., a  u «Nezavisne novine» u izdanju od 7. travnja donose slijedeće:  

Okružni sud u Banjoj Luci izrekao presudu  

Ubici i silovatelju 15 godina zatvora  

Banja Luka Vijeće trojice Okružnog suda u Banjoj Luci je jučer zbog krivičnih djela, ubojstva katoličkog svećenik Kazimira Višatickog, te silovanja i rodooskrvljenja Bogdanu Gigoviću (34) iz Trebovljana izreklo jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.

Obrazlažući presudu Duško Bojović, predsjednik Vijeća trojice, istakao je da je Gigović za ubojstvo katoličkog svećenik u Gradišci/Bosanskoj Gradišci dobio 13 godina zatvorske kazne.

«S obzirom da je Gigović još ranije, a zbog silovanja i rodooskvrnuća, pravosnažno osuđen na zatvorsku kaznu od četiri godine, Vijeće je optuženom izreklo jedinstvenu kaznu u trajanju od 15 godina, uz obavezno liječenje od zavisnosti od alkohola», kazao je Bojović.

On je dodao kao je Vijeće trojice kao otežavajuću okolnost prilikom izricanja presude uzelo to što je Gigović ranije činio krivična djela.

Olakšavajuća okolnost, kako kaže Bojović, jeste ta što je optuženi imao «težak životni put», odnosno što je kao dijete živio po prihvatilištima, i što je djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti.

Bojović je istakao da je Gigović proglašen krivim što je u noći između 17. i 18. novembra prošle godine, u župnom uredu rimokatoličke crkve «Sveti Rok» u Gradišci, nakon provaljivanja u objekt, fizički nasrnuo na svećenik Kazimira Višatickog, nanijevši mu metalnom šipkom, više smrtonosnih povreda u predjelu glave.

Nakon što je svećenik pretukao na smrt, Gigović je, uz pomoć sjekire provalio u župsku kancelariju odakle je odnio 200 kuna, 135 KM i 159 eura, te nekoliko upaljača i olovaka.

Nakon počinjenog krivičnog djela optuženi je obišao nekoliko lokalnih kavana i otišao kući.

(N. Morača).

Ostaju mnoga neodgovorena pitanja je li djelovao sam tko su jataci; je li pravda zadovoljena? Hoće li se ikada saznati prava istina.

Činjenica je da župnika Kazimira više nema među nama.  

p.s. 24. kolovoza 1994. «netko» je iselio kompletno naselje Roma iz Klašnica…. neki «viši interesi»….  Kratko nakon toga bilo je strašno nevrijeme i tuča je teško pogodila Klašnice …. stariji je narod odmah pomislio: Ciganjska kletva?

Ove je godine slavljena sveta Misa zadušnica za župnika Kazimira 18. studenog 2005. u 17. 00 h u Bosanskoj Gradišci. Bio je to ove godine petak. Zanimljivo je da se dva dana ranije, u srijedu 16. studenog dogodila strašna tragedija u Bosanskoj Gradišci. Izgorio je Dom kulture, nastradale su tri žene, tri ljudska života su zauvijek izgubljena. Gradiška je još u žalosti.

Kazimir je bio svećenik, koji sigurno nije nikoga kleo, blagoslivljao je i prijatelje i protivnike, koliko se zna neprijatelja nije imao, ali narod kaže, da pravda stiže svakoga. Možda se cijela Bosanska Gradiška nad tom nesrećom treba zamisliti?!

U POHODU DOLINI IZ USPOMENA

U POHODU DOLINI IZ USPOMENA I NJENOJ GRADINI U SADAŠ NJOSTI 

Kolona automobila se vrlo sporo pomicala prema graničnom prijelazu za Bosansku Gradišku. Nas troje, sestra Terezija Tera, sestrična Irena i ja smo smireno to prihvatili, jer smo s tim računali, budući da su u vrijeme zadnjeg vikenda u listopadu mnoge obitelji, kao i mi, planirale posjećivanje i uređivanje grobova svojih dragih i najmilijih, uoči dana Svih Svetih i Dušnog dana.Lijepo je vrijeme, a pred nama je još dosta sati ovog dana.. Vjerujem da ćemo stići sve po planu. Irena i ja smo zadovoljni što smo za kratko vrijeme dosta toga već stigli.

            Jučer ujutro smo krenuli iz Zenice, nakon što se gusta magla dolinom rijeke Bosne počela razvlačiti.

            Nas dvoje smo krenuli u Dolinu kod Bosanske Gradiške, ali preko Slavonije. Odabrali smo ovaj smjer, ne zato što smo birali bolje ceste, nego što smo samo tamo mogli vidjeti najviše naših Dolinaca, naše rodbine, prijatelja i susjeda, koji su u pošasno vrijeme četničke agresije na Bosnu i Hercegovinu  morali potražiti spas preko Save. I još su tamo.

            Stigli smo u Slavoniju u Sl. Kobaš po vrlo lijepom vremenu i sa puno ushićenja proveli smo nekoliko sati u toplini srdačnog druženja sa sestrićem Zdenkom, snahom Zdenkom i njihovom djecom Kristijanom, Dariom i Tajanom.

Iako je ovaj lijepi (istina kratak) jesenski dan neumitno žurio smiraju, ipak smo uspjeli obići grobove dragih nam pokojnika, najprije na groblju Brodskog Stupnika, a zatim i u Novoj Gradišci.

 U samo predvečerje smo stigli do sestre Tere u Kovačevcu Nova Gradiška. Nakon srdačnog susreta i kraćeg zadržavanja, uputili smo se na Gradsko groblje. Polaganje cvijeća na grobove, paljenje svijeća i evociranje uspomena na drage nam pokojnike ispunjavalo je naša bića sjetom i stapalo nas sa tišinom sutona koji je već bio obgrlio ova vječna (grobljanska) počivališta.

 Mjesec je izvirio iza nevelikog oblaka i ispratio nas do svjetiljki na ulici, odakle smo krenuli u susret ovozemaljskim radostima života.

 Dokasno u noć proveli smo sate u obiteljskoj atmosferi sa sestrićem Pavlom, snahom Ivankom i njihovom djecom Hrvojem i Hajdi. Ugođaj druženja nam je upotpunio bratić Mican sa suprugom Verom, koji su upriličili dolazak iz Okučana, jer za sutra su imali ranije predviđene obveze. U toplini prisutnog ozračja željeli smo za kratko vrijeme što više kazati jedni drugima, razmjeniti i podijeliti mišljenja; teme su sustizale jedna drugu.

 Noć je odmicala žurno i morali smo se uputiti na počinak, mada je ostalo dosta toga nedorečenog, ostalo je za neku drugu priliku. Ova sadašnja prilika se realizirala u skoro realnim mogućnostima, obzirom da je bogat plan želja trebalo smjestiti u kratke vremenske okvire.

 Za planiranje posjete Dolini i napose njenoj Gradini (groblju na Gradini) u ovom terminu zahvaljujem, prije svega, Suzi dolinskoj velikom izvoru pojedinačnih i objedinjenih informacija o Dolini i Dolincima, glavnom mostu uvezivanja starih i novih niti između Dolinaca i njihove Doline u Bosni. s jedne strane, te njihovih novih obitavališta privremenih ili stalnih (sve više mi se čini stalnih), odnosno, kako se već ustaljuje naziv, župe Uznesenja Bl. Dj. Marije Dolina Bosanska u izgnanstvu, s druge strane. 

 Budući mi je Suza dolinska često pri ruci, potkraj listopada sam zavirio u njen kalendar (Katolički kalendar 2006.) i podsjetio se da je u nedjelju 29. listopada, planirana sv. misa na Gradini, a povodom Svih Svetih i Dušnog dana. Sestrična i ja smo se lako usuglasili i načinili plan posjete Gradini i Dolini, jer je njoj zbog radnih obveza odgovarao datirani vikend.

 Listajući dalje Suzu, uočio sam da će njen naredni broj biti i jubilarni. Zastao sam i na glas izustio: Bravo, Suzo dolinska!. Od srca ti čestitam veliki jubilej desetogodišnjicu izlaženja. Želim da i dalje, a kao i do sada, uspješno obavljaš svoju nenadomjestivu misiju.

 Uredničkom vijeću i glavnom i odgovornom uredniku, uz čestitke, i ovog puta puno hvala za sve što ste učinili i što činite za život Suze dolinske.

 Naš automobil puzi preko mosta i samo što nismo na drugoj strani Save. Sada već sve češće pogledavamo na sat, jer nas, po dogovoru u Bos. Gradiški, kod strica Zvonke, čeka Zdenko sa članovima svoje obitelji; krenuli su jutros u Bosnu malo ispred nas.

 Mobitelsku vezu smo uspostavili sa zakašnjenjem. Dario je poslao poruku sa napomenom da su oni već stigli na Gradinu.

 Krećemo put Doline kroz prepoznatljiv okoliš. Približavali smo se raskrižju na Gredi. I samo tiho izrečeno sestrino razmišljanje, da bismo, možda, mogli krenuti kroz Novo Selo, bilo je dovoljno da tako i postupimo.

 Nakon neduge vožnje uskom asfaltnom trakom, kod Tukova nastavljamo u smjeru juga i u susret podnevnim sunčevim zracima kojima usamljeni oblačići ništa ne priječe. Listopad nam je podario ovaj dan vremenski vrlo ugodan, kao rijetko koji. Na svakom koraku se zrcala zlatna jesen, sve je poprimilo sunčano žutilo.

 Prelazimo Gostinjin poloj i ubrzo me sestra podsjeća na prvu kuću Novog Sela – kuću Dunaj Franje. Lijevo i desno se nižu kuće poznate mi još od ranije, samo što sada

 Otplovljavam u poznato vrijeme. U dvorištima, pred kućama, na otvorenim prozorima i u bašćama vidim poznate mi likove Novoselaca i Novoselki, i to baš onim redosljedom kojim su navedeni na 197. stranici Micanove knjige Dolina Bosanska ( u prošlosti i sadašnjosti). Istina, neki domaćini su odsutni, ali su tu mlađi članovi njihovih obitelji. Svi su u pokretu, akciji i nekako životno ozareni i preplanuli od jesenjskog sunca i vjetra. Pozdravljam ih i oni mi otpozdravljaju. Neke, posebno djecu, ne prepoznajem, kao ni oni mene, ali obostrani srdačan pozdrav ipak ne izostaje. Ponesen sam njihovim životnim i radnim elanom u ovakvom lijepom jesenjem danu. Grudi su mi pune ushićenja i tako lagano plovim kroz vrijeme i prostor iz uspomena, cijelom dužinom Novog Sela.

 Prenuo sam se kada je trebalo načiniti zaokret ispred kuće Vidić Pavla.

 Nastavljamo laganom vožnjom i u povratku; motor se gotovo ne čuje, pa mi misli opet otplovljavaju i pogled nastavlja da miluje nekadašnji krajolik.

 Planjska pukla ravnicom. Grupa djece juri za loptom krpenjačom”, čas u jednom, čas u drugom smjeru. Da nema usamljenog golmana, čas na jednoj, čas na drugoj strani (ovisno od toga gdje je lopta), ne bismo prepoznali da je riječ o nogometu. Tako se u početku igralo na utvajskim pašnjacima, pretkraj četrdesetih prošlog stoljeća.

 Stoka se zbila u suženi hlad proljetos potkresanih vrba i ustrajalo repom odgoni dosadne muhe, i, posebno obadove.

 Zujanje pčela dok neumorno skupljaju nektar i polen, koje obilato nudi procvjetala metvica po cijelom utvaju, a naročito u polojima uz okopnjeli Jarak, doimlje se kao najtananija uspavanka.

 Jedan dječak je naglo odustavo od trčanja za loptom, nakratko zacincao pa sjeo, prionuvši vaditi pčelinju žaoku iz bosog stopala.

 Točak automobila je na kolovozu naišao na ciglu i poskočio; raspršile su se drage slike iz djetinjstva.

 Nastavljamo laganom vožnjom i, evo, približavamo se kući Oršulić (Lajka) Ive. Misli mi opet zaplovljavaju. Vidim u hladovini širokog vrbaka nekoliko grla krupne stoke (goveda i konja), dok većina još užurbano pase sočnu travu uz Jarak kojem su obilate svibanjske kiše dobro podigle nivo vode.

 Čobani i drugi slobodni mladići , već u dopodnevnim satima (bila je nedjelja) igraju nogometnu utakmicu na graduljku”. Tu je već solidno uređeno nogometno igralište. Susret je upriličen između Gornjoselaca” i Donjoselaca”. Utakmica se vidljivo rasplamsala; pozicije igrača pojedinih timova (istina u nešto smanjenom broju igrača) vrlo su uočljive. I u zjenici oka zatitra mi i izdvoji se kratka sekvenca te igre: Na nabačenu dugu loptu lijevog krila Gornjoselaca”, centarfor spretno reagira i postiže atraktivan gol. Među igračima i njihovim navijačima proorilo se oduševljenje Bili smo to u drugoj polovici pedesetih godina.

 Jazmak napuštamo u pravcu kuće pokojnog Jure. Automobil nastavlja lagano romoriti kroz sadašnjost, a mene ostavlja u uspomenama. Međutim, poznati i dragi prizori iz prošlosti nekako mi se, ubrzo, počinju grubo izmicati; oči mi nagrđuje nešto ovovremeno: krov i prozori kuće kao poslije orkana; nedovršenu veleljepnu obiteljsku nastambu boji mahovina i obavija korov; novoizgrađeni dom je ostao bez stolarije i druge opreme, a njegovu unutrašnjost popunjava sijeno

 Pogledi mi zastajkuju i podrhtavaju, a mišići se grče Istrgnut tako iz uspomena, obreo sam se i pred rodnim ognjišetm. Oronulim stablima u šljiviku i usamljenoj jelki u bivšem cvijetnjaku otposlao sam tužan pogled i blagi naklon, a zatim zagrcnuo i duboko uzdahnuo.

 I dalje romore točkovi po šljunkovitom kolovozu. Tajac u automobilu prekida samo nekoliko kratkih rečenica, gotovo eliptičnih, pa opet tišina i tužni pogled čas na jednu, čas na drugu stranu.

 Približavamo se Gornjoj Dolini, a sa desne strane vidimo ostatke nogometnog igrališta na kojem su se nekada odigravale utakmice timova općinskog nogometnog podsaveza, i to sukladno svim propisanim standardima. Sada su se na tom dijelu Mestanja uočavale samo pohrđale i iskrivljene stative.

 Skrećemo u pravcu Donje Doline. Automobil mili gornjodolinskom asfaltnom trakom, kroz nepoznato u poznatom. Osjećaj unutrašnje tjeskobe je sve dominantniji. Nemamo povoda da se gdje zadržavamo.

 Prolazeći kroz područje Marinovića šume i okolnih livada počinjem (tek tada) osjećati blago opuštanje. I pogled u Franića-šor ostaje prazan, ali mi nastavljamo prema sadašnjosti na Gradini.

 Sva proširenja, kao i dio savskog nasipa koji gravitira Gradini popunjavali su brojni automobili. Pred kapelom u groblju počela je najavljena sv. misa. Prisutnih je dosta čini mi se da bi napunili i crkvu u Gornjoj Dolini.

 Lijepo je vrijeme, poneko je i vrlo lagano obučen. Groblje je pokošeno i za ovu priliku primjetno očišćeno. Hvala onima koji su dali svoj udio u svemu tome. Znam da zaslužuju i znatno više od riječi zahvale, te zato vjerujem da ćemo mi ostali znati to cijeniti i na adekvatan način uzvratiti.

 Na mnogim grobovima je postavljeno svježe cvijeće, nadgrobne ploče su umivene, a brojne svijeće i lampioni sve čine životnijim tihom molitvom i na drugi način prisutni usmjeravaju misli i osjećanja prema svojim dragim i najmilijim sahranjenim ovdje na Gradini.

 Danas su se ovdje zbili brojni susreti rođaka, prijatelja i poznanika; razmijenjene informacije, izražena mnoga suosjećanja. Čula su se i određena razmišljanja o odnosu prema Gradini, o daljnjem održavanju groblja u cjelini, kao i pojedinih grobova.

 Gradina je danas okupila mnoge Dolince koji žive izvan svoje Doline (većina ovdje prisutnih), a okupljat će ih dosta i narednih dana, uvjeren sam. Naša Gradina nije samo stjecište tuge, uspomena i sjete, nego su za nju vezane mnoge niti i korijeni životnih ishodišta Dolinaca svih generacija, ma gdje oni bili. To je ovih dana (čini mi se više nego ikada) sve naglašenije i sve očitije. Za sve Dolince, dakle, Gradina nije samo njihova prošlost, nego je i njihova sadašnjost. Jer naši voljeni pokojnici nastavljaju da žive u našim srcima sve dok i mi živimo. Takav odnos treba njegovati (pored ostalog i brigom o grobovima pokojnika) , pa samim tim i ljudskije živjeti.

 Gradinu je, i poslije svete mise i odlaska mnogih posjetitelja još uvijek obavijao mekani ton molitve, upućenih Gospodinu svemogućem za pokoj duša umrlih.

 Sa zapada se pojavljuju sve gušći cirusni oblaci i polako zasjenjuju dnevnu svjetlost.

 Dolinskom ravnicom, niz Savu, najavljuje se i gornjak”. Njegovo postudeno pirkanje u ovo predvečerje krajem listopada kao da nas na nešto opominje

 Ubrzo su počele i da rominjaju prve kapi kiše, te su se i posljednji posjetioci Gradine ubrzanijim koracima  već spuštali niz blagi prijevoj u pravcu svojih automobila.

 Dan se polako prepušta sutonu, a svjetla svijeća i lampiona na Gradini sve više se uočavaju, podsjećajući na sponu života i smrti. Dugim i sjetnim pogledom obgrlio sam Gradinu još jedanput i zaželio da je što prije ponovo posjetim.

 Krenuli smo: bacili nekoliko pogleda na šorove u Donjoj Dolini i već smo na Bardači. Vrijeme juri, suton se prepušta mraku.

 U mislima sam se još opraštao od Doline iz riznice uspomena i njene Gradine u sadašnjosti, dok je automobil već grabio blagim zavojima uz dolinu rijeke Bosne put Zenice. 

 Anto Oršulić, Zenica

Davor Humani centar svijeta

 

Najnovija knjiga u dva dijela o progonu Hrvata i Muslimana iz banjalučkog kraja autora prof. Š imuna Penave početkom travnja 2004.g. izašla je iz tiska na 1111 (tisuću sto jedanaest) stranica.

 

Izdavač je Hrvatski institut za povijest Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, a u biblioteci Hrvatski demokratski pokret i Domovinski rat” knjigu je akademski oblikovao Zvonimir Penava, akademski slikar grafičar.

 

Knjiga je javnosti prvi puta predstavljena baš u Davoru 23.travnja 2004.g., a u Okučanima 14.lipnja 2004.g.

 

U Davoru o knjizi govori Alojzije Jakirčević –  tadašnji načelnik općine Davor, dr. Mato Artuković- glavni urednik knjige, dr. Mirko Valentić- član uredničkog vijeća i prof. Š imun Penava – autor.

 

Pozdravni govor je održao gosp. Dragan Benić sadašnji načelnik općine Davor, a umjesto banjalučkog biskupa dr. Franje Komarice (koji je zbog zauzetosti ispričao nedolazak) msgr. Dr. Anto Orlovac vikar banjalučke biskupije je između ostalog kazao: Davor se u tom vremenu pokazao toliko velik da nije mogao stati u jednu knjigu”.

 

Smatram da je ovom rečenicom oslikana sva širokogrudnost Davorčana u ovom zlokobnom vremenu.

 

Prva knjiga je podijeljena u dva dijela.

 

Osim pregovora prvi dio je podijeljen u 6 naslova i to:

 

1.      Nekoliko riječi o kretanju broja stanovništva Banje Luke i banjalučke regije.

 

2.      Kronologija ratnih događanja i protjerivanja 1991./92 – 1995.g.

 

3.      Značajna događanja i pritisci na Hrvate banjalučke biskupije tijekom 1995.g.

 

4.      Korespodencija između načelnika općine Davor i Srbac 1995.-1996.g.

 

5.      Zahvale davorčanima za humanost

 

6.      Pisani dokumenti i foto-dokumentacija o progonstvu

 

Sažetak

 

Bibliografija

 

Drugi dio knjige je popis prognanih stanovnika s banjalučkog područja koji su čamcima prevezeni u Davor u razdoblju od 14.08.1995.g. do 31.12.1995.g. prema popisu granične policije Ministarstva unutarnjih poslova RH po datumima.

 

Prema toj evidenciji kod Da

vora je Savu prešlo za trideset dana, jer se nije prelazilo svaki dan, 20.836 protjeranih Hrvata i Muslimana.

 

Druga knjiga obuhvaća popis prognanih stanovnika s banjalučkog područja koji su čamcima prevezeni u Davor u razdoblju od 14.08.1995.g. do 31.12.1995.g. prema popisu granične policije Ministarstva unutarnjih poslova RH po abecedi.

 

Zašto predstavljamo i preporučujemo ovu knjigu?

 

Zasigurno niti u jednoj knjizi nije više puta napisano ime sela; Donja Dolina, Gornja Dolina i Novo Selo, jer pored imena svake osobe piše mjesto rođenja i mjesto odakle dolazi.

 

Naime, pažljivim čitanjem imena osoba koje su prešle rijeku Savu kod Davora ustanovljeno je da su iz naših dolinskih sela 124 osobe evidentirane. (od ukupno 1204 stanovnika u dolinskim selima na početku rata, na dan 15.rujna 1995.g. ostalo ih je samo 34, a  ove 2004.g. taj je  broj prepolovljen).

 

Bilo bi lijepo kada bi svaka prognana obitelj u svojoj kući imala ovu knjigu kao znak sjećanja na vrijeme patnje, straha i neizvjesnosti.

 

Obje knjige se mogu nabaviti kod autora u Zagrebu, Ulica Granice 28, a informacije na mob:098/822-114.

(više…)

SRCE DAM ZA HRVATSKU

 SRCE  DAM ZA HRVATSKU 

Nakon tri mjeseca  i dvanaest dana od izvršenja  srpske  agresije na «Zapadnu»  Slavoniju iz Bosanske Gradiške,  u tom gradu su se  počele brojiti i žrtve.  Prva je bio Dragan Majdandžić koji je ubijen 28. studenog 1991. godine, a već sutradan drugi Hrvat Emilko Stojaković.  Doduše,  Već u rujnu te godine su u Bosanskoj Gradiški  hvatani i odvođeni Hrvati u nepoznatim pravcima i na žalost, nikada se nisu vratili, niti se do dana današnjeg o njima išta zna. No, za ove se znaju i moguće ubojice, ali

Tek nakon četiri  ili više godina te činjenice smrti će  biti objavljene u nekim publikacijama:

« MAJDANDŽIĆ /Jozo/ DRAGO, 1945.  iz  Bosanske  Gradiške. Ubijen u Bosanskoj Gradiški 28. 11. l991. god.» Ova činjenica smrti je  upisana u  knjizi GENOCIDOM  DO ISTREBLJENJA Srpski zločin, koju je izdao Hrvatski informativni centar i Izdavačka Udruga zajednice Hrvata  Sjeverozapadne Bosne na str. 61,  srpnja 1995. godine.

U knjizi SRPSKI ZLOČINI NAD HRVATIMA I MUSLIMANIMA U BOSASNKOJ POSAVINI I SJEVEROZAPADNE BOSNE 1991.-1995. na str.356. piše  « MAJDANDŽIĆ /Josip/ DRAGAN muškarac, po nacionalnosti Hrvat, rođen 1944. godine iz sela Kozinaca (općina Bosanska Gradiška). Dana, 28. 11. 1995. godine u kafiću na Sjenjaku u Bosanskoj Gradiški (vlasnik kafića je Momčilo Đurić) u nazočnosti Đure Veselinovića  i jednog od profesora bosanskogradiškog Srednjoškolskog centra (preziva se Grbić ili Š krbić) izrazio je negodovanje zbog srpskog napada na Hrvatsku, što je bilo povod svima koji su se zatekli u kafiću da ga počnu tući do iznemoglosti nakon čega  su ga odveli u zloglasni KPD Stara Gradiška gdje ga podvrgavaju zlostavljanju i mučenju. Narednog dana Draganova obitelj je dobila brzojav iz Banja  Luke  u kojem su izvješćeni o njegovoj smrti, koja je nastupila u bamjalučkoj bolnici».

«Suza dolinska» u  21/2004  broju na str. 112. i 113. donosi skraćenu verziju : «MAJDANDŽIĆ (Josip) DRAGAN  –  rođen 1944. godine, iz sela Kozinci (općina Bosanska Gradiška). Dana 28. 11. 1991. godine u kafiću  na Sjenjaku u Bosanskoj Gradiški izrazio je nezadovoljstvo zbog srpskih napada na Hrvatsku, što je bilo povodom svima koji su se zatekli u kafiću  da ga počnu tući do iznemoglosti nakon  čega su ga odveli u zloglasni KPD stara Gradiška gdje ga podvrgavaju zlostavljanju i mučenju. Narednog dana Draganova obitelj je dobila brzojav iz Banja Luke u kojem su izvješćeni o njegovoj smrti koja je nastupila u banjalučkoj bolnici».

«Suza dolinska» je i u broju 11/1999 pod naslovom: Sedam godina mučeništva na str.  27. spomenula tu činjenicu smrti: ¨» Tog istog dana (3O. studenog 1991. godine), nakon  što je Emilko (Stojaković)  pokopan na istom groblju će se pokopati još jedan Hrvat Dragan Majdandžić Jozanov, koji je ubijen u KPD Stara Gradiška, a odvukli su ga iz gostionice sa Sjenjaka, samo zato što je kazao bradatim spodobama: Još Hrvatska nije propala. Ni jedan od tih mučenika nije bio član nikakve stranke».

* * * * *

Dragan Majdandžić je rođen 15. rujna 1945. godine u Kozincima kod Bosanske Gradiške  kao najmlađe dijete, od petero djece   oca Joze  i majke Anke r. Kulaš iz Batra sela kojeg više nema, a bilo je nedaleko, južno  od Bosanske Gradiške.

Osnovnu  i Srednju školu je završio u Bosanskoj Gradiški . Po zanimanju je bio kvalificirani bravar. Nakon  završetka škole i vojske otišao je na privremeni rad u Njemačku gdje je radio nekoliko godina.

Po povratku u rodno mjesto, uposlio se je u Vodoprivredno poduzeće «Sava» Bosanska Gradiška. Na tom radnom mjestu ga je  i zadesio rat, onakvog kakav je bio cijeli život, a bio je:  veseljak, iskren i nada sve domoljub.

Srbi u Bosanskoj Gradiški su ga upamtili kao osobu koja je javno osuđivala napad JNA na Sloveniju i veličao Slovence i Janeza Janšu u borbi protiv Jugoslavenske narodne armije.

Već prvim  naoružanim  Srbima  i onima  obučenim  u vojne odore  govorio je na sav glas: « Svi ste vi psi od slame» a za sebe: «Srce dam za Hrvatsku».

I dao je život. Bio je  prva žrtva u Bosanskoj Gradiški  razuzdane

i  razularene bande koja je  sve   zakone uzela u svoje ruke.

Te kobne večeri  zadesio se u kafiću na Sjenjaku među  brojnim  «martićevcima» – policajcima  nazivani po Milanu Martiću, koji je na njihova provokativna dobacivanja odgovorio: «Ja sam Hrvat! Živjela Hrvatska!»  Ta hrabrost  je graničila s ludošću.

Prema nekim kazivanjima, budući da je taj kafić imao galeriju (nešto poput balkona) bačen je na pod s te galerije pri čemu  mu je pukla lubanja.

Onako s već velikom ranom nastavili su ga tući i odvezli u KPD Stara Gradiška koji se već počeo puniti s «nepodobnim»  osobama.

Koliko je tamo ostao? Nitko ne zna!

U potragu za njim se je već sutradan uputila sestra  Tražila ga je danima  i našla ga je mrtvog u Banjaluci 3. prosinca. Tamo  ga  je  iz  Stare  Gradiške  odvezla vojna policija  a prilikom primopredaje  nisu zaboravili kazati  da je to «jedan veliki ustaša» koji je uhvaćen U Pivarama na Zapadnoslavonskom  ratištu. Ovi su se začudili  tim riječima jer su vidjeli iz osobne iskaznice «lične karte» da je rođen kod  Bosanske  Gradiške, a iz drugih dokumenata da je bio radnik VP «Save» u Bos. Gradiški.

Dovezli su ga mrtvog i sahranili na groblju u Brestovčini.  Prema  riječima   njegove sestre pogrebni obred je vodio vlč. Ratko Grgić kojeg također nema među živima a ni za grob mu  se ne zna.

Draganovo  bicikli je tri dana stajalo pored kafića iz kojeg je odveden. Iako je vlasnik kafića znao čije je bicikli nije se udostojao javiti obitelji.

Svoje bolno kazivanje o ovom nemilom događaju završit će Draganova sestra Katica riječima: Godine 1991. je ubijen Dragan, 1992. godine umire naša maćeha Anka, 1993. godine umire moj muž Branko, a 1994. godine umire nam otac Jozo. Niti godinu dana  nije se moglo sastaviti bez crnine.

Mican

(više…)

OSJETITI SLOBODU

Iako u Dolini nije bilo otvorenih ratnih sukoba ne smije se zaboraviti  to, da su  do  početka dolinskog egzodusa/1992 godine/ tri civilne osobe, koje nisu bile pripadnici ni jedne političke stranke ubijene i da su dolinske kuće gorjele. Bila je to «igra» zastrašivanja.

Dušmanin  je mislio da će narod u znak prosvjeda ili osvete napasti njihove vojnike, koji su držali «borbene položaje»  uz duž  obrambenog nasipa   pored rijeke Save.  Na svaki nekoliko stotina metara bila su postavljena jaka uporišta «bunkeri».  U Donjoj Dolini su bila u  zgradi VP «Save» poznatoj kao «Državna kuća»,  Buffetu «Oaza», Osnovnoj školi  i kući pok. Marijana Ćorkovića, dok su u Gornjoj Dolini bili nedaleko od crkve u kući Slavke Š Šokić, Omladinskom domu i na Crpnoj  stanici.

Dolinske  putove  su gazile  tenkovske gusjenice dok su  se na njihovim antenama vijorile srpski barjaci, a  u njima su vojnici išli od gostionice do gostionice  – na piće.

I zrakoplovi jugo-avijacije su borbeno djelovali u predjelu Gornje i Slavonske Doline, ispaljujući rakete. Cilj nije bio bitan, jer  bilo s koje strane Save da pogode, s obje je hrvatski puk.

«Ubijaju nas, ali nam moraju priznati da smo zapravo pobjednici! Ne uvijek u teritoriju, ali u budućnosti, u pravdi» znao je često govoriti dolinski župnik Kazimir.

Rat u Hrvatskoj, a potom i u Bosni i Hercegovini zadesio je nekoliko mladića iz Dolinskih sela u JNA. Oni koji su imali mogućnosti bježali su iz nje, drugi pak su služili vojni rok do kraja pa čak i produljen.

Produljeni vojni rok

Zlatko Dakić iz Novog Sela je bio na odsluženju vojnog roka u Kraljevu /Srbija/ pri  vojnom zrakoplovstvu mašinska  inžinjerija.

Vojnom  roku je  došao  kraj,  ali je bez obrazloženja   produljen na neodređeno vrijeme. Jedino što se moglo čuti  bilo je: «zbog novonastale situacije». Š to se stvarno događalo, nije im moglo biti poznato. Medijski su bili blokirani. Ako se nešto i  sazna      «iz vana»  to je ono što prenose srbijanski  mediji i njihov «politički» -zapovjednik vojarne koji je u svom mjesečnom izvješću govorio kako ustaše kolju i pale. Za Hrvate,  Muslimane i Albance je u vojarni proglašena radna obveza. Da je rat zahvatio nakon Hrvatske i Bosnu, znalo se, ali u kojoj mjeri, tko ga je i zbog čega izazvao… Svi su se bojali onoga najgoreg poslat će ih  na bojišnicu – u rat. Dočekali su ipak veselije vijesti. Za Zlatkvu generaciju vojni rok je završen s  produljenjem od tri mjeseca. S njime je u vojsci bio i Ismet Karalić iz Prusca kod  Donjeg Vakufa  koji je s njim dijelio sve dobro i zlo. To  zajedništvo će ih pratiti još nekoliko mjeseci. Do Banjaluke, društvo će im praviti još dvojica mladića jedan iz  Sarajeva, a drugi iz Banjaluke. Obojica su Muslimani.

Otpušeni su iz vojske  sredinom svibnja 1992. godine.

Sada je došlo do  realizacije  ono  pitanja koje je svakodnevno bilo nazočno: Kako doći doma?

Preko Hrvatske se ne može  a niti   preko Bosne. Pomoć su potražili u  zemunskoj  zračnoj vojnoj luci  kod jednog pukovnika. Dobili su odobrenje da mogu iz Zemuna do Mahovljana banjalučke zračne luke doći zrakoplovom. Dan i vrijeme polaska nije im bio poznat. Vrijeme su provodili u hangarima  a spavali su  «na čučeći». To čekanje je trajalo pet dana, a za to vrijeme su mogli vidjeti kako  su zrakoplovi odvozili streljivo i ljudstvo «na frontove».

Dočekali su dan polaska. U tijeku vožnje, koja je trajala 25 30 minuta, čut  će priču  da su  taj transportni zrakoplov,  zvani  KIKAŠ ,  od Hrvata zajedno s oružjem  zarobili pripadnici JNA.  I sada je vozio  humanitarnu pomoć i vojnike  na bosanska ratišta.

Po izlasku iz zrakoplova valjalo se s prijateljima rastati.

 U dijelu Bosne odakle je Ismet, krvave su se borbe vodile između Armije B i H i srpskih pobunjeničkih snaga. Zlatko  mu je predložio da je jedino rješenje  poći s njim u njegovo rodno selo pa što Bog dane  jednom dat će i dugom¸ Ni u Sarajevo se nije moglo pa će kolega iz Sarajeva otići u Banjaluku.

Put od četrdesetak kilometara, od Mahovljana do Bosanske Gradiške su prešli    pješice i stopirajući vozila.

Kako  telefoni u Dolinskim selima još nisu bili u prekidu sa svijetom, iz Bosanske Gradiške se je Zlatan javio majki koja je automobilom došla po njih, jer su,  otac i dvojica braće bili u Njemačkoj.

Odluka je donesena

Uza sva nastojanja Ismet nije mogao saznati za sudbinu svoje obitelji. Svi pokušaji su bili uzaludni. Ostalo mu je da čeka. Vrijeme će uglavnom provesti skriven u domu obitelji Dakić. Nigdje  nije bio prijavljen, a i u Novom Selu se  o tome puno pričalo.

             Vrijeme je prolazilo, a  stanje se pogoršavalo. Za muškarce je uslijedila radna obveza.  U  početku  je to  bilo sječenje i košenje raslinja između rijeke Save,  od miniranog dijela, do nasipa.

Zlatan je svakodnevno, kao i svi muškarci iz dolinskih sela,  išao na radnu obvezu.

I tako iz dana u dan sve do 17. rujna 1992. godine, kada je odlučeno da se iz te nevolje  pobjegne plivajući preko Save.  Na  izlazak  iz  ovog kraja,  putom konvoja  Zlatko nije mogao ni pomisliti zbog Ismeta.  Ismet,  ne samo što nije bio prijavljen, nego, da bi mogao na  «legalan» način izići, moralo se imati garantno pismo iz Hrvatske ili neke druge  europske zemlje. To je bilo nemoguće ishoditi.

Zlatan je  danima tražio najprikladnije mjesto  kuda doći do bajera Save. Ocijenio je da je najprikladnije mjesto zvano Ičevica u Gornjoj Dolini iza Kneževića kuća. Put do Save je vodio pored tri oveća drveta, a ispitao ga je pomoću štapa i žice od bicikla od mogućih eksplozivnih naprava mina.

U 6,30 sati su biciklima došli u Gornju Dolinu. Ostavili ih  u dvorište Zlatkove tetke, a potom  put od nekoliko stotina metara nastavili pješice kroz bašču, pa preko kanala. Ismet je bio odjeven u radničku odoru pa rijetkim prolaznicima nije bio upadljiv u oči i što je najvažnije u ovom slučaju znao je plivati.

Bilo je oko  deseta sati prije podne kada su dotakli  vodu.

Osjetiti slobodu

Iako je jedna trećina Hrvatske  pod okupacijom, oni, dodirom  hrvatske obale su osjetili slobodu. To je teško opisati. Može se samo doživjeti.

Nakon što su preplivali Savu, pripadnici Hrvatske vojske su ih dočekali, koji su ih  za vrijeme plivanja budno pratili..  U novogradiškom MUP-u je obavljen  uobičajeni informativni razgovor, a potom su ih  transportirali  u Slavonski Brod odakle  su trebali biti vraćeni u Bosnu, u Bosanski Brod. Naime, u Zlatkovim  dokumentima je pisalo mjesto boravka Novo Selo pa su mislili da je riječ o onom Novom Selu kod Bosanskog Broda.  Tamo su, kao državljani Bosne i Hercegovine trebali popuniti vojne postrojbe na prvim crtama bojišnice. Uzalud je Zlatan dokazivao da se radi o Novom Selu kod Bosanske Gradiške, a da je Ismet iz središnje Bosne.

Zahvaljujući zauzimanju Ante Š oljića, poslije novogradiškog gradonačelnika, vraćeni su u Novu Gradišku.

Tek tada je Zlatko uspostavio  kontakt s ocem  Njemačkoj koji  je po njega došao preko Mađarske, a istim putom će i odvesti Zlatka  iz razloga što on  imao pasoš bivše države, a s njime se nije moglo na zapadni dio Europe.

Ismet se je uputio u pravcu Splita s nadom da će tamo, među izbjeglicama sresti nekoga od svoje obitelji ili bar nešto saznati. Svesrdnu novčanu i drugu pomoć pružio mu je Zlatkov otac Krešimir.

Tog  20. rujna  Zlatko  i Ismet su se rastali i na žalost, do dana današnjeg  se  nisu  čuli niti vidjeli.

Mican

 

BOG JE NAŠ  OSLONAC

BOG JE NAŠ  OSLONAC

«Ljubim Te, Gospodine, krijeposti moja,
Gospodine, hridino moja,
utvrdo moja, spase moj»
(Ps 18)

 Da bi naša vjera bila oslonjena na Krista i sebe. treba Ga prihvatiti kao našu jedinu pravu sigurnost. Posvemašnje povjerenje Njemu je jedini ispravan odgovor na Njegovu neizmjernu ljubav prema nama.

Vjerovati znači ne oslanjati se na ništa drugo osim na Boga. Ne možemo se osloniti ni na jedan od Njegovih darova, nego jedino na Njega samoga, na Njegovu beskrajnu moć i beskrajnu ljubav i milosrđe.

Evo jednoga primjera iz Mk 12,41-43:

Dirljiv se prizor  odvijao u predvorju hrama u Jeruzalemu kad je Isus promatrao narod koji je ubacivao svoje darove u hramsku riznicu. Neki su ubacivali puno, jer su mnogo imali. No, neka je udovica ubacila dva novčić. Isus na to reče apostolima: – ova sirota udovica je ubacila u riznicu više od svih. Ubacila je sve što je imala.

Ona je predala sve, dok su bogataši davali samo od svoga suviška. Dajući sve ova udovica je sebe «osudila» na smrt. Ona nije više imala novca i nije više imala od čega živjeti. Ona je napustila sustav materijalne sigurnosti. Toj vjeri i pouzdanju u Boga, Isus se zadivio i primijetio: «Doista, kažem vam, ova je udovica od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.»

Neshvatljiva je vjera ove žene!

Čovjeku koji je lišen svega, ostaju dvije stvari: ili očaj ili se u vjeri i pouzdanju potpuno prepustiti Bogu. Sav se osloniti na Njegovu Providnost.

Takvu vjeru je morala imati udovica. Za nju je Bog bio sve. Bio joj je jedini oslonac.

Š to čovjek sebi izgradi moćniji sustav materijalne sigurnosti, Bog mu sve manje treba. On na Njemu svoj život ne gradi. Predaje se obmani da se bez Boga može . . .

Sličan primjer imamo u životu sv. Ilije proroka. (vidi 1 Kor 17,8-16)

Udovica iz Sarepte imala je malo dijete, a u njezinoj je zemlji vladala glad. Ostalo joj je pregršt brašna i nekoliko kapi ulja. Prorok Ilija je susreće i stavlja njezinu vjeru na golemu kušnju. Traži da mu umijesi kolačić. Umijesi ga za mene! Žena odgovara učinit ću što od mene moliš, a onda ćemo umrijeti od gladi moje dijete i ja. Bio je to stvarno pristanak na smrt, jer nije ostalo ništa na što bi se moglo računati, ni šačica hrane.

Bog je bio taj koji je preko Ilije proroka od udovice uzeo i ono malo što je još imala. Ostala je bez ičega.

Bog je nagradio vjeru ove žene. Brašna je bivalo sve više. Slično je bilo i s uljem. Udovica i njezino dijete nisu umrli. Bog ne ostavlja čovjeka koji se posve Njemu predaje. U tom pouzdanju u Boga čovjek se čisti od Mamone i napušta sustav sigurnosti koji opterećuju i slabe vjeru.

Bog s oduševljenjem gleda na čudo ljudske vjere, posebice na vjeru koja se uzda, koja je nalik dječjoj vjeri, koja svjedoči potpunu predanost Bogu. Čovjek takve vjere može reći: -Bože, ako je to Tvoja volja, spreman sam i umrijeti, jer vjerujem da me Ti voliš. Takva osobna i duboka vjera rada svece.

Još jedan primjer takve čvrste vjere:

Kad je Majka Terezija napustila samostan indijskih loretskih sestara da bi se posvetila siromašnima i umirućima uz hram božice Kali, imala je nešto stvarčica i malo novca. Ubrzo je umirućima dala sve što je imala. I što sada? Kad je pala noć ostalo joj je samo jedno: «Gospode Bože, ako želiš, umrijet ću».

U Indiji, u Calcutti, nitko joj nije htio pomoći, jer se tamo ravnodušno gleda na čovjeka koji umire. Hinduist će ti reći da ako umireš od gladi da si to i zaslužio. Ako umreš od gladi,nanovo ćeš se roditi u boljem životu iza smrti.

Majka Terezija se sva oslonila na Boga i čekala je Njegovu pomoć. Š kola vjere i škola svetosti Majke Terezije iz Calcutte bili su dani i večeri kad se s ulica vraćala smrtno umorna. Pala bi u krevet i istovremeno zaspala znajući da sutra ništa nema ni za sebe, ni za onih nekoliko kandidatica, ni za ono mnoštvo umirućih, kojima treba pomoći. Ona nema ništa. Za nju osim Boga nema drugog sustava sigurnosti. No, iz tog siromaštva rađa se Majka Terezija iz Calcutte. Rađa se ona koju će svijet priznati za moralnu veličinu i koju će Crkva podići na čast oltara. Terezija je žena koja vjeruje, vjeruje do ludosti križa. Prošla. je kroz tešku školu križa, osvajajući vjeru u zgodama i još većim i stalnim nezgodama života. Za nju nije bilo ničega na što se mogla osloniti osim Boga koji joj se nudio kao jedini oslonac. I dogodilo se ono: kad se ruši naš sustav sigurnosti, preostaje ili očaj ili vjera. Ostaje ili strašni očaj i herojska vjera.

Ukoliko u nama ne bude te ludosti vjere i ako se do kraja ne pouzdamo u ludu ljubav Božju koju ima za nas, tada će se rast u vjeri vrlo usporiti ili će vjera postajati sve slabija i slabija. Š to nam je jači sustav ovozemnih sigurnosti, vjera će nam postajati sve slabija.

Vjera će nam se produbiti tek onda kada odlučimo da nam Gospodin bude jedini Oslonac u životu i jedina SIGURNOST. Boga koji sve za nas je dao, ima pravo od nas tražiti Sve. Zove nas da Mu se bez straha sasvim damo i predamo. Na koncu će to i jedino biti aktualno.

Sa stajališta vjere dobro je da katkad gubimo oslonac i oslonce u stvarima ovoga svijeta. Š to manje tih oslonaca sve više ćemo trebati Boga. A to može postati za nas istinska MILOST. Osloniti se ne možemo ni na jedan od Njegovih darova pa čak ni znakove Njegove nazočnosti. Samo se osloniti možemo i uvijek to smijemo na živoga i jednoga Boga!

Primjer za to nalazimo u sv. Pismu St. Zavjeta: U 1 Sam 1,4,1-11) čitamo o. borbi Izraelaca s Filistejcima, koja se vodila u vrijeme sudaca i kad je nakon velikog poraza Kovčeg Saveza pao u ruke Filistejaca.

Tu čitamo: «Filistejci se svrstaše u bojni red protiv Izraela i nasta žestoka bitka. Izrael podleže Filistejcima: oko četiri tisuće ljudi pogibe na bojištu, na otvorenom polju.

Kad se narod vratio u tabor, rekoše starješine Izraelove: «Zašto, je Jahve dopustio da nas Filistejci danas pobjede? Pođimo u svetište Š ilo po Kovčeg Saveza Jahve nad vojskama, koji stoluje nad kerubima, neka dođe u našu sredinu i spasi nas iz ruku naših neprijatelja». Narod posla ljude u Š ilo i donesoše odande Kovčeg Saveza Jahve nad vojskama. Oba sina svećenika Elija Hofni i Pinhas dođoše kao pratioci Kovčega.

Kad je Kovčeg Jahvin stigao u tabor, sav Izrael podiže gromki poklik, od kojega odjeknu zemlja. Filistejci čuše taj gromki poklik i zapitaše: «Š to znači taj gromki poklik u taboru Hebreja? I shvatiše da je Kovčeg Jahvin stigao u njihov tabor. Tada Filistejce obuze strah, jer su govorili: «Bog je sišao u tabor!» I povikaše:»Jao nama!!!».

A epilog ovog događaja je bio: «Tada Flistejci zametnuše bitku,  Izraelci biše potučeni i pobjegoše svaki u svoj šator. Poraz je bio silan, jer je trideset tisuća pješaka poginulo na izraelskoj strani. I Kovčeg Božji bi otet, i oba sina Elijeva poginuše, Hofni i Pinhas.»

Možemo se zapitati zašto su Izraelci pretrpjeli tako velik poraz? Moleći da se donese Kovčeg Saveza, koji je bio znak Božje nazočnosti među njima. Polagali su nadu u Kovčeg Božji i zbog njega su se nadali pobjedi nad neprijateljima. Ipak su bili poraženi i k tomu im je i Kovčeg Saveza bio otet!

Ovaj tekst nam je važan, jer nam omogućuje dublji uvid u to, što znači osloniti se isključivo na Boga. Kovčeg Saveza nije bio Bog, on je bio znak Njegove nazočnosti. Izraelci su sebi dopustili manipulaciju ovim posebnim Božjim znakom u svoju korist. Inače je Doba sudaca sumorno vrijeme u povijesti izabranog naroda. Događalo se puno zlih i nevaljalih stvari. Pa ni sinovi svećenika Elija, Pinhas i Hofni nisu marili za Jahvu. Oni koji zloupotrebljavaju Ime i Kovčeg Jahvin doživjet će slom i poraz. Mislili su čim Kovčega Saveza dođe u tabor pobjeda će biti sigurna.

No, vjera se ne oslanja ni na jedan od Božjih darova, pa ni na jedan od znakova Njegove nazočnosti. Potrebna je vjera u Njega samoga, u Njegovu moć i ljubav. A tom Božjom moću i ljubavlju ne može se i ne smije manipulirati.

Slično se dogodilo i s hramom, koji je za izabrani narod bio povlašteno mjesto Božje nazočnosti. Bio je srušen jer nije trebao biti stalni oslonac izabranom narodu. Bog je taj narod pozvao da se u vjeri osloni isključivo na Njega samog.

Dakle, u Boga vjerovati i Njemu služiti najveća je čast i radost!
U Boga vjerovati – to je najveća milost!
Njemu služiti – to je nad sve časti!
Njega nadasve ljubiti – nema veće slasti!
Njemu se potpuno predati – to je svetost i veličina!
Sve drugo je varka i taština!

Iz knjige «U školi Nazaretske obitelji» od Tadeuza Dajzera