Vijesti

U POHODU DOLINI IZ USPOMENA I NJENOJ GRADINI U SADAŠ NJOSTI 

Kolona automobila se vrlo sporo pomicala prema graničnom prijelazu za Bosansku Gradišku. Nas troje, sestra Terezija Tera, sestrična Irena i ja smo smireno to prihvatili, jer smo s tim računali, budući da su u vrijeme zadnjeg vikenda u listopadu mnoge obitelji, kao i mi, planirale posjećivanje i uređivanje grobova svojih dragih i najmilijih, uoči dana Svih Svetih i Dušnog dana.Lijepo je vrijeme, a pred nama je još dosta sati ovog dana.. Vjerujem da ćemo stići sve po planu. Irena i ja smo zadovoljni što smo za kratko vrijeme dosta toga već stigli.

            Jučer ujutro smo krenuli iz Zenice, nakon što se gusta magla dolinom rijeke Bosne počela razvlačiti.

            Nas dvoje smo krenuli u Dolinu kod Bosanske Gradiške, ali preko Slavonije. Odabrali smo ovaj smjer, ne zato što smo birali bolje ceste, nego što smo samo tamo mogli vidjeti najviše naših Dolinaca, naše rodbine, prijatelja i susjeda, koji su u pošasno vrijeme četničke agresije na Bosnu i Hercegovinu  morali potražiti spas preko Save. I još su tamo.

            Stigli smo u Slavoniju u Sl. Kobaš po vrlo lijepom vremenu i sa puno ushićenja proveli smo nekoliko sati u toplini srdačnog druženja sa sestrićem Zdenkom, snahom Zdenkom i njihovom djecom Kristijanom, Dariom i Tajanom.

Iako je ovaj lijepi (istina kratak) jesenski dan neumitno žurio smiraju, ipak smo uspjeli obići grobove dragih nam pokojnika, najprije na groblju Brodskog Stupnika, a zatim i u Novoj Gradišci.

 U samo predvečerje smo stigli do sestre Tere u Kovačevcu Nova Gradiška. Nakon srdačnog susreta i kraćeg zadržavanja, uputili smo se na Gradsko groblje. Polaganje cvijeća na grobove, paljenje svijeća i evociranje uspomena na drage nam pokojnike ispunjavalo je naša bića sjetom i stapalo nas sa tišinom sutona koji je već bio obgrlio ova vječna (grobljanska) počivališta.

 Mjesec je izvirio iza nevelikog oblaka i ispratio nas do svjetiljki na ulici, odakle smo krenuli u susret ovozemaljskim radostima života.

 Dokasno u noć proveli smo sate u obiteljskoj atmosferi sa sestrićem Pavlom, snahom Ivankom i njihovom djecom Hrvojem i Hajdi. Ugođaj druženja nam je upotpunio bratić Mican sa suprugom Verom, koji su upriličili dolazak iz Okučana, jer za sutra su imali ranije predviđene obveze. U toplini prisutnog ozračja željeli smo za kratko vrijeme što više kazati jedni drugima, razmjeniti i podijeliti mišljenja; teme su sustizale jedna drugu.

 Noć je odmicala žurno i morali smo se uputiti na počinak, mada je ostalo dosta toga nedorečenog, ostalo je za neku drugu priliku. Ova sadašnja prilika se realizirala u skoro realnim mogućnostima, obzirom da je bogat plan želja trebalo smjestiti u kratke vremenske okvire.

 Za planiranje posjete Dolini i napose njenoj Gradini (groblju na Gradini) u ovom terminu zahvaljujem, prije svega, Suzi dolinskoj velikom izvoru pojedinačnih i objedinjenih informacija o Dolini i Dolincima, glavnom mostu uvezivanja starih i novih niti između Dolinaca i njihove Doline u Bosni. s jedne strane, te njihovih novih obitavališta privremenih ili stalnih (sve više mi se čini stalnih), odnosno, kako se već ustaljuje naziv, župe Uznesenja Bl. Dj. Marije Dolina Bosanska u izgnanstvu, s druge strane. 

 Budući mi je Suza dolinska često pri ruci, potkraj listopada sam zavirio u njen kalendar (Katolički kalendar 2006.) i podsjetio se da je u nedjelju 29. listopada, planirana sv. misa na Gradini, a povodom Svih Svetih i Dušnog dana. Sestrična i ja smo se lako usuglasili i načinili plan posjete Gradini i Dolini, jer je njoj zbog radnih obveza odgovarao datirani vikend.

 Listajući dalje Suzu, uočio sam da će njen naredni broj biti i jubilarni. Zastao sam i na glas izustio: Bravo, Suzo dolinska!. Od srca ti čestitam veliki jubilej desetogodišnjicu izlaženja. Želim da i dalje, a kao i do sada, uspješno obavljaš svoju nenadomjestivu misiju.

 Uredničkom vijeću i glavnom i odgovornom uredniku, uz čestitke, i ovog puta puno hvala za sve što ste učinili i što činite za život Suze dolinske.

 Naš automobil puzi preko mosta i samo što nismo na drugoj strani Save. Sada već sve češće pogledavamo na sat, jer nas, po dogovoru u Bos. Gradiški, kod strica Zvonke, čeka Zdenko sa članovima svoje obitelji; krenuli su jutros u Bosnu malo ispred nas.

 Mobitelsku vezu smo uspostavili sa zakašnjenjem. Dario je poslao poruku sa napomenom da su oni već stigli na Gradinu.

 Krećemo put Doline kroz prepoznatljiv okoliš. Približavali smo se raskrižju na Gredi. I samo tiho izrečeno sestrino razmišljanje, da bismo, možda, mogli krenuti kroz Novo Selo, bilo je dovoljno da tako i postupimo.

 Nakon neduge vožnje uskom asfaltnom trakom, kod Tukova nastavljamo u smjeru juga i u susret podnevnim sunčevim zracima kojima usamljeni oblačići ništa ne priječe. Listopad nam je podario ovaj dan vremenski vrlo ugodan, kao rijetko koji. Na svakom koraku se zrcala zlatna jesen, sve je poprimilo sunčano žutilo.

 Prelazimo Gostinjin poloj i ubrzo me sestra podsjeća na prvu kuću Novog Sela – kuću Dunaj Franje. Lijevo i desno se nižu kuće poznate mi još od ranije, samo što sada

 Otplovljavam u poznato vrijeme. U dvorištima, pred kućama, na otvorenim prozorima i u bašćama vidim poznate mi likove Novoselaca i Novoselki, i to baš onim redosljedom kojim su navedeni na 197. stranici Micanove knjige Dolina Bosanska ( u prošlosti i sadašnjosti). Istina, neki domaćini su odsutni, ali su tu mlađi članovi njihovih obitelji. Svi su u pokretu, akciji i nekako životno ozareni i preplanuli od jesenjskog sunca i vjetra. Pozdravljam ih i oni mi otpozdravljaju. Neke, posebno djecu, ne prepoznajem, kao ni oni mene, ali obostrani srdačan pozdrav ipak ne izostaje. Ponesen sam njihovim životnim i radnim elanom u ovakvom lijepom jesenjem danu. Grudi su mi pune ushićenja i tako lagano plovim kroz vrijeme i prostor iz uspomena, cijelom dužinom Novog Sela.

 Prenuo sam se kada je trebalo načiniti zaokret ispred kuće Vidić Pavla.

 Nastavljamo laganom vožnjom i u povratku; motor se gotovo ne čuje, pa mi misli opet otplovljavaju i pogled nastavlja da miluje nekadašnji krajolik.

 Planjska pukla ravnicom. Grupa djece juri za loptom krpenjačom”, čas u jednom, čas u drugom smjeru. Da nema usamljenog golmana, čas na jednoj, čas na drugoj strani (ovisno od toga gdje je lopta), ne bismo prepoznali da je riječ o nogometu. Tako se u početku igralo na utvajskim pašnjacima, pretkraj četrdesetih prošlog stoljeća.

 Stoka se zbila u suženi hlad proljetos potkresanih vrba i ustrajalo repom odgoni dosadne muhe, i, posebno obadove.

 Zujanje pčela dok neumorno skupljaju nektar i polen, koje obilato nudi procvjetala metvica po cijelom utvaju, a naročito u polojima uz okopnjeli Jarak, doimlje se kao najtananija uspavanka.

 Jedan dječak je naglo odustavo od trčanja za loptom, nakratko zacincao pa sjeo, prionuvši vaditi pčelinju žaoku iz bosog stopala.

 Točak automobila je na kolovozu naišao na ciglu i poskočio; raspršile su se drage slike iz djetinjstva.

 Nastavljamo laganom vožnjom i, evo, približavamo se kući Oršulić (Lajka) Ive. Misli mi opet zaplovljavaju. Vidim u hladovini širokog vrbaka nekoliko grla krupne stoke (goveda i konja), dok većina još užurbano pase sočnu travu uz Jarak kojem su obilate svibanjske kiše dobro podigle nivo vode.

 Čobani i drugi slobodni mladići , već u dopodnevnim satima (bila je nedjelja) igraju nogometnu utakmicu na graduljku”. Tu je već solidno uređeno nogometno igralište. Susret je upriličen između Gornjoselaca” i Donjoselaca”. Utakmica se vidljivo rasplamsala; pozicije igrača pojedinih timova (istina u nešto smanjenom broju igrača) vrlo su uočljive. I u zjenici oka zatitra mi i izdvoji se kratka sekvenca te igre: Na nabačenu dugu loptu lijevog krila Gornjoselaca”, centarfor spretno reagira i postiže atraktivan gol. Među igračima i njihovim navijačima proorilo se oduševljenje Bili smo to u drugoj polovici pedesetih godina.

 Jazmak napuštamo u pravcu kuće pokojnog Jure. Automobil nastavlja lagano romoriti kroz sadašnjost, a mene ostavlja u uspomenama. Međutim, poznati i dragi prizori iz prošlosti nekako mi se, ubrzo, počinju grubo izmicati; oči mi nagrđuje nešto ovovremeno: krov i prozori kuće kao poslije orkana; nedovršenu veleljepnu obiteljsku nastambu boji mahovina i obavija korov; novoizgrađeni dom je ostao bez stolarije i druge opreme, a njegovu unutrašnjost popunjava sijeno

 Pogledi mi zastajkuju i podrhtavaju, a mišići se grče Istrgnut tako iz uspomena, obreo sam se i pred rodnim ognjišetm. Oronulim stablima u šljiviku i usamljenoj jelki u bivšem cvijetnjaku otposlao sam tužan pogled i blagi naklon, a zatim zagrcnuo i duboko uzdahnuo.

 I dalje romore točkovi po šljunkovitom kolovozu. Tajac u automobilu prekida samo nekoliko kratkih rečenica, gotovo eliptičnih, pa opet tišina i tužni pogled čas na jednu, čas na drugu stranu.

 Približavamo se Gornjoj Dolini, a sa desne strane vidimo ostatke nogometnog igrališta na kojem su se nekada odigravale utakmice timova općinskog nogometnog podsaveza, i to sukladno svim propisanim standardima. Sada su se na tom dijelu Mestanja uočavale samo pohrđale i iskrivljene stative.

 Skrećemo u pravcu Donje Doline. Automobil mili gornjodolinskom asfaltnom trakom, kroz nepoznato u poznatom. Osjećaj unutrašnje tjeskobe je sve dominantniji. Nemamo povoda da se gdje zadržavamo.

 Prolazeći kroz područje Marinovića šume i okolnih livada počinjem (tek tada) osjećati blago opuštanje. I pogled u Franića-šor ostaje prazan, ali mi nastavljamo prema sadašnjosti na Gradini.

 Sva proširenja, kao i dio savskog nasipa koji gravitira Gradini popunjavali su brojni automobili. Pred kapelom u groblju počela je najavljena sv. misa. Prisutnih je dosta čini mi se da bi napunili i crkvu u Gornjoj Dolini.

 Lijepo je vrijeme, poneko je i vrlo lagano obučen. Groblje je pokošeno i za ovu priliku primjetno očišćeno. Hvala onima koji su dali svoj udio u svemu tome. Znam da zaslužuju i znatno više od riječi zahvale, te zato vjerujem da ćemo mi ostali znati to cijeniti i na adekvatan način uzvratiti.

 Na mnogim grobovima je postavljeno svježe cvijeće, nadgrobne ploče su umivene, a brojne svijeće i lampioni sve čine životnijim tihom molitvom i na drugi način prisutni usmjeravaju misli i osjećanja prema svojim dragim i najmilijim sahranjenim ovdje na Gradini.

 Danas su se ovdje zbili brojni susreti rođaka, prijatelja i poznanika; razmijenjene informacije, izražena mnoga suosjećanja. Čula su se i određena razmišljanja o odnosu prema Gradini, o daljnjem održavanju groblja u cjelini, kao i pojedinih grobova.

 Gradina je danas okupila mnoge Dolince koji žive izvan svoje Doline (većina ovdje prisutnih), a okupljat će ih dosta i narednih dana, uvjeren sam. Naša Gradina nije samo stjecište tuge, uspomena i sjete, nego su za nju vezane mnoge niti i korijeni životnih ishodišta Dolinaca svih generacija, ma gdje oni bili. To je ovih dana (čini mi se više nego ikada) sve naglašenije i sve očitije. Za sve Dolince, dakle, Gradina nije samo njihova prošlost, nego je i njihova sadašnjost. Jer naši voljeni pokojnici nastavljaju da žive u našim srcima sve dok i mi živimo. Takav odnos treba njegovati (pored ostalog i brigom o grobovima pokojnika) , pa samim tim i ljudskije živjeti.

 Gradinu je, i poslije svete mise i odlaska mnogih posjetitelja još uvijek obavijao mekani ton molitve, upućenih Gospodinu svemogućem za pokoj duša umrlih.

 Sa zapada se pojavljuju sve gušći cirusni oblaci i polako zasjenjuju dnevnu svjetlost.

 Dolinskom ravnicom, niz Savu, najavljuje se i gornjak”. Njegovo postudeno pirkanje u ovo predvečerje krajem listopada kao da nas na nešto opominje

 Ubrzo su počele i da rominjaju prve kapi kiše, te su se i posljednji posjetioci Gradine ubrzanijim koracima  već spuštali niz blagi prijevoj u pravcu svojih automobila.

 Dan se polako prepušta sutonu, a svjetla svijeća i lampiona na Gradini sve više se uočavaju, podsjećajući na sponu života i smrti. Dugim i sjetnim pogledom obgrlio sam Gradinu još jedanput i zaželio da je što prije ponovo posjetim.

 Krenuli smo: bacili nekoliko pogleda na šorove u Donjoj Dolini i već smo na Bardači. Vrijeme juri, suton se prepušta mraku.

 U mislima sam se još opraštao od Doline iz riznice uspomena i njene Gradine u sadašnjosti, dok je automobil već grabio blagim zavojima uz dolinu rijeke Bosne put Zenice. 

 Anto Oršulić, Zenica