Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Godina: 2015.

PREMINUO VLČ. TVRTKO TADIĆ (1928.-2015.)

NEKADAŠ NJI DOLINSKI ŽUPNIK

U Županijskoj bolnici Dr. Fra Mihovil Sučić u Livnu preminuo je u ponedjeljak, 23. veljače 2015. umirovljeni svećenik Banjolučke biskupije vlč. Tvrtko Tadić, u 87. godini života i 64. godini svećeništva.

Vlč. TVRTKO TADIĆ (1928. - 2015.)
Vlč. TVRTKO TADIĆ (1928. – 2015.)

Tvrtko se rodio 19. lipnja 1928. u Livnu od roditelja Stipe i Klare r. Mamić. Nakon što je pohađao pučku školu sestara Milosrdnica u Livnu, srednju pohađa u Š irokom Brijegu, Livnu, Visokom i Zagrebu. Stupio je u novicijat Franjevačkog reda u Krapini (Hrvatska provincija) u rujnu 1947. i dobio redovničko ime fra Andrija. Uskoro je prešao u kandidate Banjolučke biskupije i započeo teološke studije u Đakovu. Tu je 8. srpnja 1951. zaređen za svećenika. Nakon što je 1952. privremeno upravljao župom u Lištanima, otišao je na odsluženje vojnoga roka. Na Vojnom sudu u Skoplju osuđen je na četiri godine zatvora (1953.—1957.). Potom je bio župnik u Dolini (1957.—1963.) i župni vikar u Staroj Rijeci (1963.—1964.). Nakon toga je doslovno obišao svijet u različitim svećeničkim službama. Bio je župnik u hrvatskom selu Starčevo u Banatu (1965.—1974.), potom u Mačkovcu, Zlarinu i Velikoj Gorici u Hrvatskoj, te je preko Knez Sela kraj Niša i Ohrida stigao do Manile na Filipinima, Melbournea u Australiji, Hobarta na Tasmaniji, a od 1980. do 1984. je među Aboridžinima Mekatara.

Nakon umirovljenja vratio se u rodnu biskupiju, a 1991. ponovno je napušta, kada je u ratu otišao kao izbjeglica u Italiju. Tamo je 2001. godine proslavio zlatnu misu. Neko je vrijeme aktivno djelovao u župi Isola Morosini kraj Gorizije. 2012. vratio se u Livno. Zbog bolesti i iscrpljenosti dolazi pod kraj 2013. u Dom za starije osobe Caritasa Banjolučke biskupije u Banjoj Luci, liječi se u Banjolučkom kliničkom centru, a sredinom 2014. oporavljen i željan zavičaja vraća se u Livno. Tek petnaestak dana pred smrt, zbog upale pluća, primljen je u livanjsku bolnicu, gdje je opremljen sv. sakramentima preminuo 23. veljače 2015. kasno popodne. Misa zadušnica bila je 24. veljače u samostanskoj crkvi Sv. Petra i Pavla na Gorici u Livnu, a potom pogreb na groblju Sv. Mihovila, pokraj Franjevačkog samostan.

POČIVAO U MIRU BOŽJEM!

Hodočašća u Staru Gradišku i Jasenovac

POKORNIČKO HODOČAŠ ĆE U STARU GRADIŠ KU I  JASENOVAC I O DRUGIM HODOČAŠ ĆIMA

Sa željom da daju svoj doprinosima hrvatskim žrtvama u tijeku i nakon II. svjetskog rata, već godinama Marijan Peternel iz Pakraca i Milorad Oršulić Mican iz Okučana u povodu “žalosnog četvrtka i petka” hodočaste od svojih obiteljskih domova iz Pakraca i Okučana preko Stare Gradiške do Jasenovca.
Ovog puta je to hodočašće bilo znatno drugačije u odnosu na prethodne godine. Baš su htjeli lijevom obalom Savom od Stare Gradiške doći do Jasenovca s krunicama, križem i molitvenikom u rukama. Da bi doista mogli “sastaviti” te putove morali su koristiti traktor kao prijevozno sredstvo, kojim je upravljao Mijo Hržić – Miša, kako bi ih prevezao preko blatnih i vodom natopljenimm poljanama i kroz šipražje.
Put je raspoređen u 14 dijelova (etapa) koliko je i postaja Križnog puta. Hrvatska je zemlja natopljena krvlju, ali ovaj dio naročito.
Tim su putom hodili hrvatski mučenici po završetku II. svjetkog rata iz Stare Gradiške u Jasenovac i obratno, a da mnogi nikada nisu stigli na odredište nego su završili mučenikom smrću na ušću Struga u rijeku Savu i u masovnim grobnicama.

MARIJAN I MICAN PREKALJENI HODOČASNICI
MARIJAN I MICAN PREKALJENI HODOČASNICI
ZAHVALJUJUĆI MIŠ I MARIJAN I MICAN SU PROŠ LI BEZPUĆA
ZAHVALJUJUĆI MIŠ I MARIJAN I MICAN SU PROŠ LI BEZPUĆA

HRVATSKOJ I SVJETSKOJ JAVNOSTI MALO JE POZNATO DA JE JASENOVAČKI LOGOR POSTOJAO U TRI POVJESNA RAZDOBLJA. TEMELJEM DOKUMENATA I SVJEDOČENJA UTVRĐENO JE KAKO JE OD 1941. DO 1945. GODINE POSTOJAO USTAŠ KO-NACISTIČKI LOGOR, OD 1945. DO 1948. GOD. PARTIZANSKO-KOMUNISTIČKI LIKVIDACIJSKI LOGOR I OD 1948. DO 1951. GOD. PROTUSTALJINSKO-INFORBIROVSKO KAZNENO-POPRAVNI LOGOR.

MJESTO GDJE SE RIJEKA STRUG ULIJEVA U SAVU JE MASOVNA GROBNICA ZA MNOGE HRVATSKE DOMOLJUBE
MJESTO GDJE SE RIJEKA STRUG ULIJEVA U SAVU JE MASOVNA GROBNICA ZA MNOGE HRVATSKE DOMOLJUBE
PROCESIJA OD ULAZA U ZATVOR STARA GRADIŠ KA IDE PREMA CRKVI
PROCESIJA OD ULAZA U ZATVOR STARA GRADIŠ KA IDE PREMA CRKVI

Mića Mačković Skula, šumski djelatnik na tim terenima sada umirovljenik, je njihov put opisao ovako: “Hodajući tim putom od Stare Gradiške do Jasenovca, vjerujem da oni toga dana nisu znali istinu tog puta ceste kojom su prolazili. Bilo je to nedugo iza ovoproljetne velike poplave. Putovi uz Savu su bili blatnjavi, muljeviti i teško prohodni, ali sve su to savladali žrtvujući se uz molitvu u spomen svim žrtvama Križnih putova. Upravo, pravac njihovog hoda bio je i pravac hrvatskih mučenika sudionika Križnog puta iza II. svjetskog rata. Mnogi su domoljubi, za vrijeme svog mučeničkog puta ovdje, u stogodišnjoj slavonskoj šumi i završili svoj životni put. Mnogima je to bila i zadnja postaja Križnog puta.
Naši hodočasnici su svojim znojem zalijevali staze, koje su 1945., 1946. … zalivene krvlju i suzama hrvatskih paćenika. Prešli su i preko rječice Strug, gotovo dotičići se prostora masovne grobnice nevino stradalih. Molili su za njih i možda je to jedna od prvih molitvi takve vrste na ovim prostorima. Žurili su prema Jasenovcu kako bi stigli na sv. Misu, želeći skratiti put, čak su i zalutali, ali ih je Bog izveo na pravi put. Prošli su i pored spomen ploče jednom šumskom djelatniku koji je nastradao nesretnim slučajem i tu su se pomolili. Idući prema selu Mlaka prošli su kroz raseljene prostore nekadašnjeg sela Jablanac i opet nailazili na cestu kojom su išli Hrvati sudionici Križnog puta i pored masovne grobnice u šumi. Kako su Božji putovi nepredvidivi?, jer nitko nije sa ovih prostora, na svojoj obući donio mrvicu blata u jasenovački crkvu, sa ceste “marša smrti”.
Put ih je doveo preko sela Košutarice u Jasenovac gdje su se pridružili hodočanicima Novljanskog dekanata koji su jutros, krenuli iz Lipovljana sa svojim župnicimam vlč. Dariom Š imićem i vlč.Tomislavom Vučurom iz Međurića na put dug oko 26 km.

Žalosni četvrtak u Staroj Gradiški

BISKUP I SVEĆENICI ISORED OLTARA U STAROJ GRADIŠ CI
BISKUP I SVEĆENICI ISORED OLTARA U STAROJ GRADIŠ CI

U predvečerje Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika koji se u Požeškoj biskupiji od Velikog jubileja 2000. godine održava u petak prije nedjelje Cvjetnice, požeški biskup Antun Š kvorčević u zajedništvu sa svećenicima Novogradiškoga dekanata na čelu s dekanom Željkom Volarićem predvodio je 10. travnja molitveno-pokorničko slavlje u Staroj Gradiški. Uz vjernike starogradiške župe, župnikom vlč. Matijom Rukavinom, među kojima je bio i načelnik Općine Velimir Paušić, na slavlju su sudjelovali i hodočasnici iz drugih župa Novogradiškoga dekanata. Molitveni program počeo je ispred glavnog ulaza u nekadašnji zatvor gdje je biskup podsjetio kako je 1945. u Staroj Gradiški ubijen župnik Ferdo Maretić, a 1948. po nalogu komunističkih vlasti porušena župna crkva.
Spomenuo je kako su u vrijeme totalitarnih sustava dvadesetog stoljeća i u Domovinskom ratu u tom zatvoru bili ponižavani i mučeni brojni svećenici i drugi nedužni ljudi kojima se želi iskazati poštovanje i zahvalnost za žrtvu koju su podnijeli i ugradili u dostojanstvo hrvatske domovine. Potaknuo je nazočne da povjere Božjem milosrđu i one koji su smislili i provodili nečovječne sustave nasilja, ubojstva i nepravde nad nevinim ljudima.
Program pred zatvorskom zgradom završio je molitvom za više od 250 svećenika, 9 bogoslova te brojnih drugih nedužnih ljudi u Staroj Gradiški, utamničenih u komunističko vrijeme, samo zato što su voljeli svoju Domovinu i Crkvu. Istaknuo je da je unatoč sustavnim ponižavanjima, progonima i patnji, najveći njihov broj u vjernosti Bogu i Isusovoj ljubavi na križu našao smisao i postigao pobjedu.
Potom je krenula procesija do nove župne crkve na čijem je čelu nošena svijeća na spomen utamničenih svećenika te svečana knjiga u kojoj su ispisana imena svih svećenika i bogoslova koji su tamnovali u Staroj Gradiški.

Žalosni petak u Jasenovcu

VLČ. TOMISLAV VUČUR PREDVODI PROCESIJU U JASENOVCU
VLČ. TOMISLAV VUČUR PREDVODI PROCESIJU U JASENOVCU
MOLITV I BLAGOSLOVA NA OVOM MJESTU NIKADA DOSTA
MOLITV I BLAGOSLOVA NA OVOM MJESTU NIKADA DOSTA

Na “Žalosni petak”, dakle petak prije nedjelje Cvjetnice /NEDJELJE MUKE GOSPODNJE/, 11. ožujka, u Jasenovcu je održano središnje pokorničko-molitveno slavlje Požeške biskupije prigodom Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika. Uz domaćeg biskupa Antuna Š kvorčevića, predvodnika slavlja, sudjelovao je đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić, umirovljeni nadbiskup Marin Srakić, srijemski biskup Đuro Gašparović, generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije Enco Rodinis i njegov zamjenik Fabijan Svalina, kanonici požeškog Stolnog kaptola na čelu s prepoštom Josipom Devčićem te svećenici Novljanskoga dekanata predvođeni dekanom Milanom Vidakovićem.
Slavlju su se pridružili i svećenički aspiranti iz požeškog Kolegija te brojni hodočasnici, među kojima mnogo djece i mladih iz župa Novljanskoga dekanata zajedno s vjernicima jasenovačke župe na čelu sa župnikom Đurom Cvitićem.
Biskup Š kvorčević u pozdravu je istaknuo kako dolaskom na hodočašće Gospi Jasenovačkoj i okupljanjem u jasenovačkoj župnoj crkvi na središnje molitveno-pokorničko slavlje, potaknuto pozivom utemeljitelja Požeške biskupije, pape Ivana Pavla II. prigodom Velikog jubileja 2000. godine, žele pokorom, molitvom, kajanjem i praštanjem odgovoriti na progone, zatvaranja i ubojstva koja su se dogodila u vrijeme totalitarnih sustava dvadesetog stoljeća, napose Jasenovcu kako bi se izdigli iznad nanesenog zla, bili duhovno slobodni i u čistom pamćenju iskazali poštovanje prema svakoj žrtvi bilo koje vjere i nacije, moleći Božje milosrđe i za počinitelje zla.
U homiliji biskup Š kvorčević kazao je kako im je na molitveno-pokorničkom slavlju u Jasenovcu prigodom Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika na poseban način u mislima i srcu papa Ivan Pavao II. te da je ta korizmena postaja jedna od sastavnica Požeške biskupije u pripravi za njegovo proglašenje svetim.
Ispripovjedio je događaj koji svjedoči povezanost pape Ivana Pavla II. s Jasenovcem. Tijekom pohoda “Ad limina” u mjesecu ožujku 1999. godine u Rimu Sveti Otac pozvao je za stol u svom domu biskupe Hrvatsko-slavonsko crkvene pokrajine. U jednom trenutku izrazio je zanimanje za Jasenovac te su biskupi bili na svoj način zatečeni i nitko nije žurio bilo što reći. Nakon određenog vremena Papa je ponovno spomenuo Jasenovac. Reagirao je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić te kazao da je za stolom prisutan i biskup na čijem se području nalazi Jasenovac te da bi on možda mogao nešto o tome reći.
Biskup Antun Š kvorčević spomenuo je kako je prihvatio izazov i kazao Svetom Ocu: Vi ste Poljak, iz bližega poznajete Auschwitz i druge nacističke logore te dobro razumijem Vaše pitanje. Ali, dodao je, kod nas je sve složenije i zamršenije, pa tako i jasenovački logor. Sa završetkom II. svjetskog rata nacistički logori prestali su djelovati u Europi, a Jasenovac je bio zatvoren tek nekoliko godina nakon toga. Pored toga, komunističke vlasti zbog ideoloških i nekih drugih razloga nisu dopustile slobodno i objektivno njegovo istraživanje te do danas nemamo cjelovite istine o tom logoru. Istaknuo je kako se na žrtve gledalo prvenstveno kao na brojeve s kojima se manipuliralo za određene nacionalne račune i ideološke obračune te su one tako postale ponovno žrtvama lišene dostojanstva. Još je dodao, da u tim okolnostima ni Crkva nije bila slobodna izjašnjavati se o Jasenovcu, jer joj je bio dodijeljen ideološki pristup kako bi i ona služila nekim mračnim ciljevima.
Izvijestio je Svetog Oca da je Hrvatska biskupska konferencija s obzirom na žrtve Jasenovca i žrtve komunističkih masovnih ubojstava iznijela jasne evanđeoske stavove u svom Pismu o pedesetoj obljetnici završetka II. svjetskog rata godine 1995. Zahvalio je Svetom Ocu za poticaj koji je dao u Zagrebu godine 1994. i koji je ugrađen u spomenuto biskupsko Pismo: “Tražiti oprost i sam oprostiti tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ako se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira”. Zajedno su zaključili da ostaje mučno pitanje: Š to je istina o Jasenovcu? Biskup Š kvorčević istaknuo je kako vjeruje da “bl. Ivan Pavao II. danas iz vječnosti zajedno s nama postavlja pitanje, zašto još uvijek nema cjelovite istine o Jasenovcu te s nama moli i hrabri nas na jasan evanđeoski odgovor”.
Središnje pokorničko-molitveno slavlje u Jasenovcu završava procesijom u kojoj se nosi kip Gospe jasenovačke i CRNI KRIŽ 1991. koji je napravljen od izgorjelih greda zapaljene i razrušene župne crkve u jasenovcu. Križ je napravio zvonar Mića Mačković Skula 1995. god., kada je služena prva povratnička sv. Misa zahvalnica u razrušenoj crkvi, nakon završetka VRO “Bljesak”.

KOD GOSPE VOĆINSKE
KOD GOSPE VOĆINSKE

Još ponešto o drugim hodočašćima

Na blagdan Gospe Voćinske, 21. kolovoza nekoliko desetaka tisuća vjernika iz požeškog, posavskog i zapadno-slavonskog dijela Požeške biskupije predvođeno svojim svećenicima hodočastilo je u Voćin. Već prethodnoga dana pješaci iz Davora, Nove Kapele i drugih posavskih župa, najvećim dijelom mladi krenuli su prema Požegi, gdje su im se za blagoslov hodočasnika u crkvi sv. Lovre pridružili i drugi vjernici iz Kuzmice i požeških župa te su navečer stigli u Stražeman i ondje prenoćili. Sutradan rano ujutro nakon molitve u stražemanskoj crkvi pod vodstvom župnika Josipa Devčića, unatoč kišnom vremenu pješaci su uvećani brojem nastavili put do Voćina.
Slično su se u Voćin uputili pješice i hodočasnici iz Daruvara, Đulovca i drugih mjesta, biciklisti te sudionici hodočasničkog ultramaratona koji su započeli svoj hod u Novoj Kapeli.

Od Okučania do Pakraca prvi dan, a drugi od Pakraca do Daruvara je pješice došao Milorad Oršulić Mican.
On se je trećeg dana hoda pridružio hodočasnicima koji tradicionalno već deset godina hodočaste Gospi voćinskoj, među njima i Marijan Peternel iz Pakraca. Nekada ih bude i do 120. Ovoga jutra, zbog strahovitog nevremena i velike kiše taj je broj prepolovljen. Zahvaljujući prof. Josipu Previću i njegovim dragovoljcima, koji su predhodnih dana cijelu dionicu puta od 21 km obišao, neke dionice obnovio kao i stepenice (stubišta) ukopane u zemlju podbočene donesenim daskama i nasječenim drvećem, kojima su se svladavala pojedina brda, nevolje koje su dolazime s kišom i vjetrom su lakše savladavane. Na ovaj način je hodočasnička staza skraćena za 7 – 8 km.

PROF. JOSIP PREVIĆ I NJEGOV SIN SU ZASLUŽNI Š TO SU HODOČASNICI SKRATILI PUT ZA DOSTA KILOMETARA
PROF. JOSIP PREVIĆ I NJEGOV SIN SU ZASLUŽNI Š TO SU HODOČASNICI SKRATILI PUT ZA DOSTA KILOMETARA
DARUVARSKI HODOČASNICI U VOĆINU
DARUVARSKI HODOČASNICI U VOĆINU

U Voćinu se okupilo nekoliko tisuća vjernika iz požeškog, posavskog i zapadnoslavonskog dijela Požeške biskupije predvođeni svojim svećenicima.
U homiliji požeški biskup je objasnio da se upravo u marijanskom svetištu Biskupije želimo zahvaliti Bogu što je Ivan Pavao II. proglašen svetim jer je živio u skladu sa svojim geslom “Sav Tvoj sav Marijin”.
Prigodom blagdana Gospe od Suza, 31. kolovoza hodočastilo je u njezino svetištu u Pleternicu oko četrdeset tisuća vjernika iz Požeške biskupije te susjedne Đakovačko-osječke nadbiskupije. Tijekom devetnice svake večeri svetište je pohodilo nekoliko tisuća vjernika. Središnje blagdansko misno slavlje na otvorenom prostoru u zajedništvu sa svećenicima i đakonima predvodio je požeški biskup Antun Š kvorčević. Ulazna procesija zaustavila se pred likom Gospe od Suza smještenim pokraj oltara te je biskup, zahvalivši za nedavno proglašenje svetim utemeljitelja Požeške biskupije, pape Ivana Pavla II., uputio trostruki pozdrav Isusovoj Majci, na koji su prisutni odgovarali pjevanim usklikom Blažena ti što povjerova. U pozdravu okupljenom mnoštvu, kazao kako stojimo pred misterijem Marijinih suza i u srcu prebiremo njihovu poruku, donoseći joj sve ono što nas tišti u srcu da bismo to sjedinili s njezinim suzama, pronašli smisao naših patnji u otajstvu muke, smrti i uskrsnuća njezina Sina. Poseban pozdrav uputio je majkama s djecom i brojnim mladima.
U predvečerje blagdana Rođenja BDM, 7. rujna, požeški biskup Antun Š kvorčević, tradicionalno je s nekoliko tisuća vjernika slavio svečanu euharistiju na Gospinom polju ponad Bilog Briga u župi Vrbova. Ulazna procesija s drevnim Gospinim kipom zaustavila se kod oltara gdje je biskup, uputio pozdrav Isusovoj Majci, na koji su nazočni odgovarali, pjevajući poklik Blažena ti što povjerova! Zatim je domaći župnik Stjepan Bakarić pozdravio biskupa, svećenike, đakone, redovnice, hodočasnike, a napose pješake koji su stigli iz župa Novokapelačkog i Novogradiškog dekanata: hodočasnici iz Ljupine i župe Kraljice svete krunice a s njima i Mican koji je krenuo tog jutra iz Okučana.

HODOČASNICI NA GOSPINO POLJE ISPRED KUĆE GDJE JE BILA RODNA KUĆA S. JULE IVNIŠ EVIĆ - DRINSKE MUČENICE
HODOČASNICI NA GOSPINO POLJE ISPRED KUĆE GDJE JE BILA RODNA KUĆA S. JULE IVNIŠ EVIĆ – DRINSKE MUČENICE

Marija Bistrica – Pod geslom “Kraljice Mira isprosi nam mir u duši, u obitelji, u našoj zemlji kao i u cijelom svijetu”, gotovo deset tisuća vjernika Vrhbosanske nadbiskupije i Banjolučke biskupije hodočastilo je u subotu 11. listopada deveti puta u marijansko svetište u Mariju Bistricu. Misno slavlje predvodio je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić u koncelebraciji s apostolskim nuncijem u RH nadbiskupom Alessandrom D’Erricom, banjolučkim pomoćnim biskupom Markom Semrenom te stotinjak svećenika.
“Kako je teško u ljudskom životu kad čovjeku padne mrak na oči, kad u svom srcu i duši ne vidi cilja, ne vidi korak dalje. Tada je sposoban činiti veliko zlo, jer nema nutarnji mir”, rekao je u propovjedi kardinal Puljić. Pojasnio je da se nutarnji mir postiže tek kada čovjek otkrije smisao svog života, čemu je preduvjet ispovijed. Uputio je na opasnosti koje ugrožavaju obitelj – osnovno gnijezdo čovječanstva – gnijezdo ljubavi, te gromoglasno upozorio da sredstva ne smiju postati gospodari. “Telefon, mobitel, internet, televizija su dobre sluge, ali loši gospodari. Oni ne smiju zagospodariti našim međuljudskim odnosima. Moramo sačuvati srce za čovjeka, srce koje voli, koje prihvaća, razumije.
Nakon misnoga slavlja hodočasnici su sudjelovali u zajedničkom križnom putu koji je završio u crkvi pozdravom čudotvornom Gospinu liku.
U organizaciji Župnog ureda sv. Vida i općine Okučani na hodočašće u Mariju Bistricu iz Okučana su išla dva autobusa vjernika, a nakon dva tjedna, 25. listopada, također dva autobusa hodočanika iz Okučana išli je u Međugorje pokloniti se i moliti Nebeskoj kraljici Mira Gospi Međugorskoj.

OKUČANCI NA KRIŽEVCU IZNAD MEĐUGORJA
OKUČANCI NA KRIŽEVCU IZNAD MEĐUGORJA

Tekst napisao i prikupio: Mića Mačković Skula

Fotografije: Milorad Oršulić – Mican

GORNJE BAZJE monografija

Nekoliko dana prije blagdana sv. Luke u Društvenom domu Gornje Bazje, u okviru obilježavanja Dana općine Lukač, u organizaciji Udruge žena i KUD-a Bosiljak” i uz pokroviteljstvo općine Lukač primarijus mr. sc. Elvira Koić, dr. med., specijalist psihijatar i psihoterapeut, održala je predavanje na temu Krizna stanja i prevladavanje krize”.

MONOGRAFIJA-GORNJE-BAZJE

Nakon predavanja, održano je predstavljanje knjige, Monografija Gornje Bazje”, autora Zdravka Vampovca, književnika i slikara, člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti iz dijaspore, koji je rodom iz Gornjeg Bazja. O autoru su govorili glumac Kazališta Virovitica Mijo Pavelko i autor predgovora Milorad Oršulić – Mican, tajnik općine Okučani. Ova monografija vezana je uz 580. godišnjicu prvog pisanog spomena Gornjeg Bazja i 150. godišnjicu škole u Gornjem Bazju. Knjiga je rađena u 300 primjeraka u vlastitoj nakladi, a   za tisak ju je pripremio Alojzije Cindrić svima poznat kao baj Lojzo Izdanje ove knjige je sponzorirala i općina Lukač. Nakon promocije monografije mnogobrojni posjetitelji pogledali su i izložbu slika Zdravka Vampovca. Sve nazočne na ovom skupu pozdravio je načelnik općine Lukač Đuro Bukvić, predsjednik Općinskog vijeća i Mjesnog odbora Gornje Bazje Tomislav Živković, te predsjednica Udruge žena Gornjeg Bazja Marija Kihar.Ovom događaju su nazočili osima autora predgovora, Pavle Gubić i Petar Salamu, koji su došli iz Okučana.

To, zašto predstavljamo u Suzi dolinskoj” ovu monografiju, jedan od razloga je taj što njezin autor dobro poznaje dolinska sela, što je predgovor napisao Mican koji poznaje njegovo selo

GLUMAC MIJO PAVLEKO, AUTOR KNJIGE ZDRAVKO VAMPOVAC, NAČELNIK OPĆINE LUKAČ ĐURO BUKVIĆ I MILORAD ORŠ ULIĆ - MICAN
GLUMAC MIJO PAVLEKO, AUTOR KNJIGE ZDRAVKO VAMPOVAC, NAČELNIK OPĆINE LUKAČ ĐURO BUKVIĆ I MILORAD ORŠ ULIĆ – MICAN

Milorad Oršulić Mican je na promociji predstavljanju knjige između ostalog kazao:

            Dragi Zdravko, prijatelju!

            Poštovani suradnici na ovom projektu koji se knjiga zove,

            i to monografija GORNJE BAZJE

Ovo, zbog čega sam ja večeras ovdje je jednim dijelom vraćanje duga, jer jubilarne 2000. godine je prijatelj Zdravko napisao predgovor za moju knjigi o rodnom kraju DOLINA BOSANSKA U PROŠ LOSTI I SADAŠ NJOSTI, župi u kojoj je od 1300 stanovnika ostalo sada tek dvadesetak starica i staraca, nakon ratnog vihora koji je i nju zahvatio. Oni je toliko vole da žele umrijeti na svojim rodnim ognjištima.

Moje rodno Novo Selo i sela koja sačinjavaju župu Dolina koja će za 6 godina obilježiti 100 obljetnicu postojanja, gospodin Zdravko Vampovac je dobro poznavao, naročito povjesno mjesto Donju Dolinu kod Bosanske Gradiške u koje je rado svraćao.

Na promociji je govorio o knjizi DOLINA BOSANSKA u novogradiškoj župnoj crkvi Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije u nazočnosti msgr. dr. Franje Komarice Banjalučkog biskupa I brojnih drugih uzvanika, gdje je knjiga i predstavljena, jer u rodni kraj se tada nije moglo doći.

Tako je Zdravko povezao župu Dolina i svoje rodno mjesto Gornje Bazje iz kojih dušom nikada nije otišao, a fizički se često vraćao.

No, i mjesto u kojem živim, a to su Okučani su povezani s Gornjim Bazjama tako što već godinama, kroz njih proslazi SPOMEN MARATON MIRA I PRIJATELJSTVA koji se trči od Okučana preko Gornjih Bazja, do Taszara nedaleko od Kapušvara. Ovoga puta će to biti XII po redu. Gornje Bazje su baš na pola puta.

            Meni je izuzetno drago i radostan sam što se monografija GORNJE BAZJE predstavlja samo nekoliko dana od njenog izlazka iz tiska, a isto tako samo par dana od blagdana sv. Luke koji je zaštitnik središta općine Lukač kojoj pripadaju i Gornje Bazje.

            U predgovoru ove hvale vrijedne knjige sam između ostalog napisao: Znam kada se je rodila želja, za ovim ni malo lakim poslom, kada su napisani prvi redci i zaokružena pojedina poglavlja, naročito o bazjanskom govoru i prezimenima, narodnoj nošnji i običajima …  

            Stoljeća prolaze, ljudska sjećanja blijede pa su zapisi jedini pouzdani trag i način da se za povijest sačuva oslikani život, običaji, kultura i sve ono što se je zbilo u minulom vremenu kako veo zaborava nebi prekrio i tako zauvijek istrgao iz sjećanja, kao što to često biva, a zahvaljujući gosp. Zdravku to se s ovim krajevima neće dogoditi.

            Autor je još kao mladić, nakon završetka Osmoljetke otišao iz rodnog kraja, ali se je držao one narodne svugdi pojdi, al uvijek doma dojdi…, jer dobro zna da je samo jedan rodni kraj, da je samo jedan rodni dom. On se u njega nikada nije “do kraja” vratio, ali ni iz njega “otišao”, jer sama želja i pristup pisanju ove monografije je izraz – krik ljubavi prema rodnim Gornjim Bazjama i okolnim, pitomim slavonskim selima.

            Ovo je najbolji, trajni pisani, spomenik i čestitka za skorašnji 580-ti rođendan rodnom kraju i nemjerljiv dar općini Lukač u povodu Dana općine i blagdana sv. Luke Evanđelista, kojim povodom i knjiga izlazi.

            Iskrene čestitke autoru gosp. Zdravku i velika hvala svima onima koji su mu pomogli da monografija iziđe iz tiska”.

            Da bi se vidjelo koje su teme obrađene u monografiji najbolje će nam pokazati njen sadržaj kazalo.

         PREDGOVOR:  (Milorad Oršulić Mican),  UVOD (Selo Gornje Bazje 2017. godine slavi 580 godina od prvog spomena imena sela i 150 godina školstva u Gor. Bazju),   LOKACIJA I IDENTIFIKACIJA SELA GORNJEG BAZJA, KRATAK PREGLED POVIJESTI ZAPADNE SLAVONIJE,  CRTICE IZ POVIJESTI GORNJEG BAZJA:  Kako i kada je nastalo selo Gornje Bazje,  Arheološka nalazišta uz Dravu (Silvija Salajić, Gradski muzej Virovitica), Još nešto iz najranije povijesti bazjanskoga kraja,   O STARIM IMENIMA SELA GORNJEG BAZJA:  Selo zvano Boz, Legenda o Bazgovcu, . Legenda o Gaziju, Legenda o Bazama, Bazije ili Gornje Bazje?, BAZJANSKI GOVOR: Bazjanski govor i jezične posebnosti (dr. Mirko Peti i dr. Mijo Lončarić), Još nešto o jezičnim posebnostima sela Gornje Bazje, Toponimija bazjanskog kraja (stari katastarski nazivi), O STANOVNIŠ TVU SELA I MIGRACIJAMA: O bazjanskim starosjediocima i njihovim prezimenima, Vampovci (autohtoni Bazjani!), 7.3. Valorizacija građe iz franjevačkih Matica i Popisa stanovništva iz 1736. godine., ETNOLOŠ KE KARAKTERISTIKE GORNJEG BAZJA (Jasmina Jurković, Gradski muzej Virovitica) Ženska i muška bazjanska narodna nošnja, Ženska nošnja, Muška nošnja, Tradicionalna prehrana Bazjanaca, Svakodnevna prehran, Blagdanska prehrana, Posuđe i pribor za jelo, Stari seoski zanati,  O VJERSKOM ŽIVOTU BAZJANSKOGA KRAJA: Crkva i župa u nastajanju, Groblje u Bazju, Seoska raspela, KRATAK PREGLED POVIJESTI SELA OD 2. SVJETSKOGA RATA DO HRVATSKE SAMOSTALNOSTI 1990., O Š KOLSTVU I Š KOLI U GORNJEM BAZJU, GORNJE BAZJE DANAS: Političke stranke, Matični ured, Dobrovoljno vatrogasno društvo, Rukomet i nogomet u Gornjem Bazju, Kulturno umjetničko društvo «Bosiljak», Lovačko društvo «Jelen», SELA BAZJANSKOGA OKRUŽENJA U OPĆINI LUKAČ: (Kapela Dvor, Turanovac, Lukač, Brezik, Dugo Selo, Budrovac, Rit, Veliko Polje, Katinka, Terezino Polje i Zrinj Lukački), PRILOZI: Bazjani i selo Bazje u franjevačkim Maticama krštenih i vjenčani od   1686. 1717. u Virovitici (prepisani podaci), Popis stanovnika Gornjeg Bazja 2007. god. (poimenično), Sjećanje na Viroviticu Z. Vampovac (prikaz iz djetinjstva 1975),  O AUTORU i LITERATURA

ZDRAVKO ISPRED SVOJE SLIKE IZ 1978. GODINE
ZDRAVKO ISPRED SVOJE SLIKE IZ 1978. GODINE

Zdravko Vampovac je poznat čitateljima Suze dolinske” jer smo u 27. broju u 2010. godini u rubrici Drugi o nama” razgovarali s njim. Taj razgovor je nosio naziv: VI DOLINCI NISTE IZGUBILI SVOJ IZVORNI IDENTITET.

Prvu objavljenu knjigu “OTKRIĆE HRVATSKE” je napisao sa svojom suprugom Maricom, potom “Kako izgraditi kuću samogradnja”, biografiju o Draganu Hazleru “Ovako se voli Hrvatska” i sada monografiju o svom rodnom kraju.

Trenutno radi na prijevodu knjige Jean-a Zieglera s njemačkog jezika na hrvatski:

“Š VICARSKA, ZLATO, MRTVACI”.

 

Želimo mu puno uspjeka u daljnjem radu.

Rastanak s Mirkom Petrović (1954-2015)

Sviju nas je duboko potresla vijest kada smo čuli da je u subotu, 24. siječnja 2015. godine, nakon kraće, ali teške bolesti, u 61. godini života umro MIRKO PETROVIĆ u Novoj Gradiški.
Za njim tuguju supruga Janja, sin Filip i snaha Antonija, kći Zdenka, zet Zdenko i unuka Anita, brat Slavko, snaha Mira, nećak Toni, nećakinja Slavica, punica Anka i mnogobrojna rodbina i prijatelji.
Mirko je rođen u Donjoj Dolini 4. srpnja 1954. godine od oca Jakova i majke Jaromile Mile rođ. Novak. Završio je stolarski zanat, ali i drugi poslovi mu nisu bili strani.
Na Novu godinu (1. siječnja) 1975. godine se je vjenčao s Janjom Š Šokić, kćerkom Filipa Š Šokić i majke Anke r. Tutić.
U Novoj Gradiški, gdje su izgradili obiteljsku kuću žive od 1982. godine.
Bog je njihov brak okrunio s jednom kćekom Zdenkom rođ. 1975. godine i dva sina: Jakova 1980. god. (koji je nakon četiri godine tragično preminuo) i Filipom 1985. godine.
Godine 1991. u svojoj obiteljskoj kući otvaraju trgovačku radnju “Mandarina”, a 1996. god. taj Trgovački obrt prerasta u Trgovačko-ugostiteljski objekt. Tako su uz trgovinu imali i gostionicu “Anita”.
No, Mirko je u Novoj Gradiški imao stolarsku radionicu u kojoj je obavljao naraznovrsnije i najzahtjevnije stolarske poslove. Zahvaljujući njemu, župna crkva Uznesenja Bl. Djevice Marije u Gornjoj Dolini ima nova ulazna vrata. Naime, u tijeku rata u BiH ukradena su sva ulazna vrata sa župne crkve a do 2009. godine crkva je bila “zatvorena” inproviziranim vratima skovanim od dasaka. Mirko je napravio troja ulazna vrata, dovezao ih iz Nove Gradiške i ugradio.
Mirko je svoj doprinos dao Domovini Hrvatskoj i Domovinskom ratu. Prvoga dana je ustao u obranu Domovine kada je napadnuta i dobitnik je Spomenice domovinskog rata.
Nemjerljiv je njegov i njegove supruge doprinos u vrijeme prognanstva vjernika iz župe Dolina od 1992. pa do 1995. godine. Svakodnevno su bili kod Dragalića gdje su preuzimali nevoljnike iz dolinskih sela, a potom u Davoru. Na svojoj adresi u ulici Ivana Gorana Kovačića 168 su imali prijavljene 33 obitelji iz Donje Doline, Gornje Doline i Novog Sela. Svima su pružili više od nužnog smještaja, a potom omogućili ishođenje Domovnica i ostalih osobnih dokumenata. Mnogi su mu ostali zahvalni, što se je vidjelo i u ponedjeljak, 26. siječnja na novogradiškom groblju, kada su ga brojni prijatelji došli ispratiti na vječno počivalište a s članovima obitelji podijeliti bol.
Mirkova je ideja i želja bila da se Susreti Dolinaca održavaju u Novoj Gradišci na prostoru nogometnog igrališta u Goranovoj ulici. Ostvarena je.
Mnogo je Mirko u kratkom životu toga učinio iako su ostali mnogi poslove nedovršeni i mnoge želje neispunjene, ali Bog s njim imao druge namjere.
Nakon što se je Mirkova životna svijeća ugasila, Janja može biti ponosna što je imala takvog supruga, a djeca oca koji je bio uzor u svemu što je zračilo dobrotom.
HVALA MU ZA SVE, A DOBRI BOG NEKA MU UDJELI POKOJ VJEČNI!

MIRKO PETROVIĆ 1954. - 2015.
MIRKO PETROVIĆ 1954. – 2015.
SUPRUŽNICI PETROVIĆ
SUPRUŽNICI PETROVIĆ
MIRKO I JANJA SA SINOM FILIPOM
MIRKO I JANJA SA SINOM FILIPOM
OBITELJ PORED ODRA
OBITELJ PORED ODRA
BOLAN RASTANAK S NAJDRAŽIM
BOLAN RASTANAK S NAJDRAŽIM

P1260609

Tekst i slike: Milorad Oršulić – Mican

MOJA SJEĆANJA NA DOLINU – Sadeta Sokol

SADETA SOKOL

Bol i sjeta zavičaja plamte u meni, podsjećaju, na tu zemljicu BiH, malu prelijepu iz divnog vremena: ljubavi, bliskosti, prijateljstva da ne zaboravimo i da očuvamo svoj rod i prijatelje. Tu našu zemlju, koju svi prepoznaju po ljudskosti i dobročinstvima njenih vrijednih i umnih ljudi. Rođena u Bosanskoj Gradišci davne 1932. godine u velikoj bosanskoj kući i u brojnoj porodici na velikom keju. I baš ta Bosanska Gradiška je veliki srez u BiH, a u njemu veliko selo Dolina 17 kilometara udaljeno od grada. Ona je prahistorijiski lokalitet: veliki čamac, sojenice, stari novac, posude od keramike… sve to pronađeno u Donjoj Dolini u velikom udubljenju ispod vrta škole. Kao učenica učiteljske škole, gledala sam eksponate u Muzeju u Sarajevu, na što sam jako ponosna. Tim prahistorijskim lokalitetom u Dolini saznajemo koliko je naša domovina puna tragova o nama, baš kao i bijelo mramorje bosansko-hercegovačkih Stećaka, koji još uvijek hrabro stoje, tužne i sretne godine svoje BiH broje. I baš ja učiteljica, odlazim u Donju Dolinu na pvi posao (dekret Ministarstva za prosvjetu i kultuu od 1. 8. 1951. godine). Ja sretna, a mati tužna, očekivala da ću biti raspoređena u rodni grad. O mila majko, mladi učitelji službuju po selima i po 10 godina. Tek sam navršila 19 godina, volim djecu i puna sam elana i volje, da radim posao koji volim i za koji sam se školovala. To je ono što samo od sebe izbija iz mene, kao vođa, kao lijepa riječ, učim i poručujem, kako se i gorčina pretvara u slast u ime života, vječnosti i neprolaznosti, ime mladosti valja razmrsiti vilinske čvorove, a život se čuva i štiti: bojom, zvukom, pjesmom, čistom dušom i vezom.
Prolazim kroz Kozince, Mačkovac, onda nasipom do moje Doline. Dan kako se samo poželjeti može, blagi povjetarac raznosi prijatne mirise zrelog voća i lijepog cvijeća. Pukla ravnica dokle pogled doseže, a vrijedni seljaci neumorno rade, ali i pjevaju te prelijepe izvorne pjesme, koje je milina slišati, a svi obućeni u bijelo, ukrašeno šlingom i narodnim vezom. Okrećem glavu i posmatram našu dragu Savu, koja se probija prema Dolini. Sava nam je naša draga njome teče naša snaga i sunce iznad nje nas grije i veselo se smije. Stajem pred jednom kućom, pozdravljam ženu i djecu i pitam koliko ima do škole? Gledam grupu razdragane djece, njihove vesele okice i rumena lica, a žena odgovara: Š kola je blizu, ali uđi odmori se malo da ti nisi nova učiteljica? Hvala, jesam, poziv važi za drugi put.
Š kola na blagoj uzvisini, prelijepa, čvrsta gradnja, veliko dvorište, sa voćnjakom i velikim vrtom. Pozdravljam kolegicu Anu javljam se na dužnost. Pokazuje mi učionice, dvorište, vrt. Pričamo o planu i programu. Veliki stan u školi koristi Ana sa svojom obitelji, a ja ću stanovati u susjednoj kući, a to su koristili i učitelji prije mene. Između školskog i susjedne kuće je put, koji vodi na obali Save. Silazimo na obalu, posmatramo udubljenje gdje je iskopan čamac iz jednog stabla dugog 12,5 metara (prahistorijski lokalitet). Ja ponosna pričam kolegici da sam ga vidjela u Muzeju u Sarajevu, a ona je iz Zagreba, ali nažalost nije odlazila u Sarajevo.
Odlazim u susjednu kuću i pozdravljam gazdaricu tetu Uršulu, a ona me grli i želi dobrodošlicu. Oh’ posmatram to lijepo i plemenito lice, saznajem da je i ona moja Gradiščanka i to sa moga velikog Keja , a ja poznajem susjede Emilka i Bracu sinove njenog brata. Njena kuća je velika na L” ima pet soba, dućan i gostionicu. Moja soba velika svježe okrečena ima šparet, ormar, stalažu, stol, baš lijepo ja ću donijeti od mame ostalo. Radujem se što ću urediti svoj novi dom. Sa teta Uršulom živi njena pokćerka Nada. Nadin muž Stipe radi u dućanu. Kako je svijet mali: Nada je došla u Dolinu, kao izbjeglica II. svjetskog rata (negdje od Sanskog Mosta).
Teta Janja i njena kćerka Anka brinu o školi i dvorištu. Mještani su me prihvatili i pomagali. Zbog ratnih okolnosti imali smo i učenike koji su bili mlađi od mene 5 6 godina.
Već sljedeći vikend sa mamom i suprugom dovezla sam stvari i uredila svoju sobu: krevet, posteljina, sećija s prostirkom, ponjave, suđe, šlingane zavjese izvezene plišanom rukom moje mame (mamino ruho). Ponjave je otkala moja Eba tatina mati, a tkala prekrasna pamučna i svilena platna. Mama je radila i druge radove i plela, šarala, heklala i kerala, kere za marame i šamije, najviše sam voljela plave i roza zumbule. Mojoj Ebi i mami sam zahvalna, što mi utkaše ljubav prema umjetnosti i stvaralaštvu, koju obogati pisanjem poezije i proze koje upražnjavam i u ovim poznim godinama, koje mi život znače i produžuju. Nastava počinje prvog septembra (rujna), ja presretna pripremam se za nastavu temeljito, da uspijem onako kako sam planirala. Vodim I. i III. razred, a kolegica II. i IV. Sa učenicima se družim i za vrijeme odmora da bi ih čim prije upoznala, igramo lopte, škole”, kipova i drugo.
Zakazujem roditeljske sastanak, pričam o planu i programu, mojim zapažanjima, izlažem predavanje higijenske i radne obaveze. Vrijeme je prelijepo pa s učenicima odlazim u šetnju, posmatraju prirodu jesen zlatna jesen bogatstvo plodova, voća. Modra i sočna šljiva, od koje treba praviti: pekmez, džem, slatko, a ne samo rakoju što neki domaćini najradije rade, a tikve prekrasne boje, zimi peći za slastice svoje. Dok je lijepo vrijeme odlazim u Bosansku Gradišku mene posjećuje mama, braća, a najviše suprug koji studira u Zagrebu na građevinskom fakultetu. Kada ostane duže uređuje vrt i rado priča sa seljanima. Njega zovu profesore, a mene učiteljice. Ode loviti ribu pa ponekad imamo i dobar riblji ručak. Volim svoje učenike, uviđam da napreduju, usvajaju znanje i ono najljepše ljudski odgoj. Posebno me raduju: Jelena, Slavica, Manda, Veselko, Gojko, Vlado i mnogi drugi. Odem često i na obalu Save i posmatram zelene obale njene, a niz Savu mlinove što melju zlatno žito za mile i drage obitelji svoje. Kolegica Ana, teta Uršula i Nada su ostavile veliki dojam na mene i moju ranu mladost. Š ufnudle tete Uršule su ukusne i uvijek me pozivala da sa njima ručam.
Napominjem da sam zahvalna svim mojim učenicima i njihovim roditeljima koji mi pomogoše da mi bude lijep i prijatan život u lijepoj Donjoj Dolini. Pomogoše mi da svoju kćerku povedem za ruku u Banja Luku. Želim da prahistorijsko naselje u Dolini bude nacionalni spomenik a draga Sava poveža nas vodenim saobraćajem s Beogradom, Europom i cijelim svijetom.
Znam da su moji učenici raseljeni po svijetu, ali stara učiteljica rado ih se sjeća želeći im svako dobro i sreću, dug život i dobro zdravlje

Sretna sam Dragi Micane što sam ostvarila kontakt s Tobom, što se boriš za Dolinu na radost svih nas. Živi i zdravi bili moji Dolinci, Bosanskogradišćanci i Bosanci.
Uz ovo sjećanje na Dolini, čitateljima Suze dolinske” od srca poklanja svoje dvije svoje pjesme.

Voxjo (Š vedska), 2014. godine
Sadeta Sokol

MOJA ZEMLJA, MOJA BiH

Lijepa li je zemlja moja
Š to po njoj sam hodila,
Draga mi je zemlja moja
Gdje mati me je rodila.
U mojoj zemlji
Sunce najjače grije,
Nebo je tako plavo
I najljepše se smije.
Tu živjeli smo
U slozi i miru,
Al’ dođoše sile što plaše,
Rođene u dubokom viru,
I među narode naše,
Na nekad predivno tlo,
Baciše mržnju i zlo
I zemlju nam rastrgaše,
Narode protjeraše.
Mi koji smo imali sve
Sad nemamo više ni sne.
Ja više ni suza nemam,
Sve sam ih isplakala
A za svoju zemlju
Sve bih, o, sve bih dala.
Svugdje, na svijetu tom,
Čovjek je samo sretan
Kad je u domu svom.
A dom je naš sad svugdje,
Gdje su dobri ljudi,
I gdje nas osmijeh budi.
i gdje je ljubavi sve više,
I gdje nas miluju kiše,
I duga ponajviše,
Jer mi od ovog života
Želimo više, još više.

SUNCE NAD SAVOM

Sava nam je naša draga, njome teče naša snaga.
Sve moje čežnje i nade upućujem tebi voljeni grade.
Moja Bosanska Gradiška leži na obalama rijeke snage,
čuva sve tajne mladosti drage.

Iz srca i duše ti nikad ne možeš otići,
i draga Sava nad tobom bdije,
i zlatno sunce iznad nje te grije,
dragi grade, ja ću ti doći.

Teci, teci velika rijeko,
Nosi pozdrave i najljepše želje svim ljudima dobre volje,
svim onima koji žive za sutra što će biti bolje.

Kad dođeš do Doline moje pozdravi mile učenike moje,
nek se sjete stare učiteljice svoje.
Davno bješe mlada učiteljica vaša, al život prolazi ko dugine boje,
darovala sam vam znanje i najljepše ljudske odgoje.

Kad siđem na obale Save, moje srce jače zatreperi,
Dolina zablista u punom sjaju u punoj važnošću svojoj,
sjećanja naviru iz mladosti bujne i prate me sve
do svanuća
jer srce zna gdje mu je kuća.

Sadeta Sokol

POPIS ŽRTAVA DRUGOGA SVJETSKOG RATA I PORAĆA IZ DONJE DOLINE

Uvodne misli

Iako se 2015. godine, navršava sedam desetljeća od završetka Drugoga svjetskog rata, mi još uvijek nemamo prikupljene podatke o svim žrtvama i stradalnicima toga rata i komunističkih progona u poraću koje su posebno pogađale Hrvate i katolike. O palim hrvatskim vojnicima, ali ni civilima koji nisu bili na strani pobjednika nije se pola stoljeća smjelo ni govoriti, a kamoli pisati. No, svaki čovjek ima biti smatran nedužnim dok mu se krivnja ne dokaže, a to jednako vrijedi i za civilne osobe i za vojnike. Objavljujući njihova imena, mi ovdje ne donosimo vrijednosne sudove, nego im želimo sačuvati spomen i pokazati razmjere stradanja ove župe, koja se puno ne razlikuje od ostalih župa Banjolučke biskupije. Iz popisa je vidljivo da je jako puno žrtava koje nisu izravno poginule u ratu, nego su žrtve zločinačke osvete, osobito pri kraju rata i po njegovu završetku.
Popis žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća iz župe Dolina objavio je 2000. godine Milorad Oršulić Mican u svojoj monografiji župe Dolina(Milorad ORŠ ULIĆ Mican, Dolina Bosanska u prošlosti i sadašnjosti, Nova Gradiška, 2000., str. 91-100; ono što se odnosi na Donju Dolinu vidjeti na str. 91-93). Podatci koji se tu navode dosta su šturi: prezime, ime, očevo ime, godina rođenja i način smrti pojedine žrtve, a rađeno je na temelju prikupljenih podataka od još tada živućih ljudi i po njihovim sjećanjima. K tomu popis nije donesen abecednim redom, što otežava preglednost. Nerijetko su podatci nepotpuni ili netočni, što je i razumljivo, obzirom na izvore. No, najveća je zasluga autora u tome da su oni ipak pobilježeni. On je taj popis nadopunjavaokasnijim istraživanjem.
Međutim, uBiskupijskom arhivu u Banjoj Luci postoji popis žrtava koji je 1990. napravio tadašnji dolinski župnik, a koji je precizniji i potpuniji od Micanova. Oba popisa rađenasu i upotpunjavana i prema kazivanju starijih mještana. Neka imena su navedena prema nadimcima u selu, ali svi su katolici i Hrvati. Priređujući ovaj popis, potpisani je autorkonzultirao crkvene izvore koji su mu stajali na raspolaganju:postojeće župne matice i Status animarum(Stanje duša) dolinske župe, kao i arhiv Banjolučke biskupije. Sada ovdje donosimo taj popis složen abecednim redom. Počinjemo s Donjom Dolinom, a nadamo se u sljedećim brojevima Suze Dolinske nastaviti s ostalim selima dolinske župe.
Često donosimo podatke koji se u ta dva izvora razlikuju, iako nije sigurno koji je točniji, sve u cilju budućeg lakšeg identificiranja stvarnih žrtava i podataka. U zagradama donosimo podatke za koje ponekad nismo sigurni da se odnose baš na tu osobu, ali je nesporna nasilna smrt tih osoba, no i ti će podatci pomoći da se lakše identificiraju sve žrtve. U navodnicima i kurzivom iz župnih matica ili Stanja duša (Status animarum) citiramo doslovno kako se tamo opisuje smrt pojedine žrtve. Velik je problem onih žrtava koje nisu upisane u župnim maticama, jer su jednostavno nestale tj. ubijene na tzv. Križnom putu kada su se pripadnici hrvatske vojske predali saveznicima u Austriji, a Englezi ih izručili partizanima (komunistima) koji su ih tjerali u nemogućim uvjetima pješačenja natrag preko Slovenije i širom sjeverne Hrvatske, sve do Bosanske Gradiške i Gornjih Podgradaca u Kozari, gdje su mnogi, ili već usput, okrutno pobijeni, bez ikakva suda i dokazane krivnje. U Micanovu popisu čest je refren nije se vratio iz rata. Napominjemo da se u popisima pojavljuju po dvije verzije nekih prezimena: Oršolić i Oršulić, te Vonić i Vonjić, ali to je isto!

Pokolj u Donjoj Dolini 1945.

Moramo ovdje ukratko svratiti pozornost na posebnu vrsti stradanja katolika ove župe. Župa Dolina doživjela je nekoliko strahovitih pokolja civilnog stanovništva. Najteži je bio na selo Donja Dolina noću 25./26. siječnja 1945., čini se poslije ponoći, jer se kao datum smrti žrtava u Maticama umrlih navodi 26. siječnja. U posve opkoljenom selu ubijeno je te noći 29 muškaraca, a stradale su i tri žene na bijegu pred napadačima. Sveukupno čak 32 žrtve. Svi ubijeni su iz Donje Doline, osim jednog jedinog (Anto Vidić) stoji da je rođen u Novom Selu, a živio u Gornjoj Dolini. Kod djeteta Janje Šokić stoji da se smrzla na bijegu pred neprijateljem. Od toga je samo kod prve dvije žrtve u Maticama umrlih upisan datum smrti 25. siječnja, a za sve ostale 26. siječnja. Svi su pokopani na groblju Gradina. Za 14 stoji da je sprovod vodio župnik Nikola Tojčić, a za sve ostale: roditelji, susjedi ili seljani. Gotovo svi su pokopan 27. siječnja. Većina žrtava je bestijalno mučena prije nego je ubijena, a imovina im temeljito opljačkana. Toga dana bio je petak, za župu Dolinu crn i tragičan petak. Evo, na temelju Matica umrlih dolinske župe, popisa tih žrtava (za dvije nismo uspjeli naći podatke)!
S nadnevkom smrti 25. 1. 1945. to su: Ćorković Mile (Joso) i Jurekić Ivo (Luka),
a 26. siječnja ovi:Butorac Petar (Ivan), r. u Lamincima, živio u D. Dolini, Čegrlj Luka (Luka), Ćorković Alojzije (Ivo), Ćorković Ivo (Anto), Ćorković Jakov (Mato), Ćorković Mato (Mijo), Ćorković Pejo (Joso), Ćorković Vinko (Mato), Grgić Mato (Stanko), Gubić Anto (Anto), Gubić Pavao (Mato), Ivičić Manda r. Jurišić pokopana 28. 1., Jurišić Marijan (Anto), Knežević Filip (Anto), Knežević Filip (Ivo), Knežević Mara r. Šokić, Knežević Mijo (Anto), Kovačević Vinko (Marko), Matijašević Adam (Ilija), Oršolić-Kovačević (Anto), Petrović Anto (Luka), Petrović Mijo (Mato), Šokić Janja (Marko) dijete, smrzlo se na bijegu, Terzić Filip, Terzić Marko (Marko), Terzić Mijo, Terzić Nikola (Anto), Tomić Luka (Marko), Vidić Anto (Ilija) r. u Novom Selu, živio u Gor. Dolini, Vujić Blaž. Svi kod kojih nije drugačije naznačeno rođeni su i živjeli u Donjoj Dolini.
Srećom, sačuvan nam je jedan autentičan dokument, u kojem se opisuju detalji toga strahovitog pokolja Naime, privremeni dolinski župnik Nikola Tojčić, poslao je Biskupskom ordinarijatu u Banju Luku 17. veljače 1945., dakle dok je sve još bilo svježe, dopis u kojemu izvješćuje o stradanju svoje župe i to u dva navrata, jer je 7. veljače sličan napad uslijedio na Gornju Dolinu i Novo Selo. Evo izvatka iz toga izvješća:
Dana 26. I. u noći napale su jače skupine bandita selo Donju Dolinu naoružani sa strojnicama, obkolili tako, da je malo tko mogao pobjeći, komu nije uspjelo sakriti se. Poginulo je 29 ljudi mojih i 3 ženske (ove na bijegu). Žena i djece nisu htjeli ubijati, i ako su ih nalazili po kućama. Selo su opljačkali nemilo glede masti, mesa, robe i konja. Svoje busije postavili su i između škole i župne crkve oko 1 km blizu. Naša milicija je u početku davala odpor, ali kako je imala samo puške i malo strjeljiva, kad su opazili, da su obkoljeni i to sa strojnicama, počeli su bježati prema Gor. Dolini. Samo mali broj se je probio, ostali su ili na biegu ubijeni, ili se predali uzdajući se neki u svoje poznanstvo s nekim pravoslavcima ili u svoju nevinost, no i ti su smjesta poubijani, dok su neki bili predhodno i strašno mučeni.Tek nakon toga napada stiglo je u Dolinu 30 domobrana i 10 oružnika za obranu koji su se smjestili kod škole u Džajića kući, piše dalje župnik Tojčić.(Cjelokupno pismo župnika TojčićaBisk. ordinarijatu u Banju Luku od 17. 2. 1945., objavio je potpisani autor u svojoj knjizi Banjolučki martirologij, Banja Luka-Zagreb, 1999., str. 86-89.)
Cilj je ovog popisa da vi, poštovani čitatelji, provjerite, dopunite i ispravite ove podatke, posebno što se tiče vremena i načina njihove smrti, ali i druge podatke: jesu li bili u braku, imali djecu, jesu li bili civili ili pripadnici vojske i koje, jer ih ovdje želimo sve unijeti. Kao vjernici zainteresirani smo posebno za one koji su život izgubili čineći dobro, nastojeći pomoći drugima i spašavajući ih. Tu se ponekad radi i o pravom mučeništvu, a sveti papa Ivan Pavao II. pozivao nas je ustrajno da ne zaboravimo svojih mučenika. Želimo se odazvati njegovu pozivu. Znajući da je ovakav rad uvijek nepotpun i nesavršen, autor vas moli da dostavite sve podatke koje o tome imate, i sve ispravke, bilo njemu osobno, bilo urednikuSuze Dolinske g. MiloraduOršuliću Micanu.
Evo sada popisa stradalih iz Donje Doline s podatcima koje smo do ovoga časa uspjeli prikupiti.
(Kratica MU znači Matice umrlih, a Stat. animarum Stanje duša župe Dolina, r. = rođen, rkt. = rimokatoličke vjere)

Donja Dolina

1. BANOVIĆ, FERDO, sin Vinka i Delfe r. Gubić, r. 8. 6. 1911. u D. Dolini, rkt., Hrvat, hrvatski legionar, nije se vratio iz rata
2. BANOVIĆ, MIRKO, sin Vinka i Delfe r. Gubić, r. 28. 10. 1923. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nije se vratio iz rata
3. BUTORAC, PETAR, sin Ivana i Mare r. Ećimović, r. 3. 3. 1903. u Lamincima-Sređanima, župa Bos. Gradiška, preselio se i živio u D. Dolini, rkt., Hrvat, udovac iza Reze r. Konjević, muž Janje r. Terzić, ubijen kod pravoslavne crkve u D. Dolini u noći 25./26. 1. 1945.
4. ČEGRLJ, ANTO, sin Stipe i Jage r. Matković, r. 1920. u D. Dolini, rkt., Hrvat, neoženjen, strijeljan 1945. u Slavonskom Brodu
5. ČEGRLJ, LUKA, zvani Lukica, sin Luke i Janje r. Šokić, r. 7. 6. 1907. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Kate r. Jurišić, otac 4 djece, ubijen od četnika kod kuće u D. Dolini 26. 1. 1945.
6. ĆORKOVIĆ, ADAM, sin Ive i Jele r. Matijašević, r. 24. 9. 1913. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Kaje r. Vidić, ustaša, nestao u ratu
7. ĆORKOVIĆ, ALOJZIJE, sin Ive i Mare r. Oršolić, dječak, r. 30. 3. 1929., u D. Dolini, rkt., Hrvat, ubijen od četnika 26. 1. 1945.
8. ĆORKOVIĆ, ILIJA, sin Ive i Mare r. Oršolić, r. 14. 6. 1923. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Ane r. Jelenić, domobran, poginuo 21. 2. 1944. u Rumi i pokopan sutradan (proglašen mrtvim odlukom Bisk. ordinarijata u Banjoj Luci br. 600/47 od 4. 7. 1947.)
9. ĆORKOVIĆ, IVO, sin Ante, r. 1. 1. 1884. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mare r. Oršulić, otac 2 djece, ubijen od četnika 26. 1. 1945.
10. ĆORKOVIĆ, JAKOV, sin Mate i Mare r. Jurišić, r. 19. 11. 1902. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mande r. Knežević, otac 8 djece, ubijen kod kuće u D. Dolini od četnika 26. 1. 1945.
11. ĆORKOVIĆ, JOSIP zvani Joca, sin Ive, r. 1929., rkt., Hrvat, vezan žicom i ubijen blizu kuće te bačen u rječicu Maturu
12. ĆORKOVIĆ, LUKA, sin Mije i Anke r. Šokić, r. 23. 8. 1924. u D. Dolini, rkt., Hrvat, vojničar, umro od pjegavog tifusa u bolnici u Tuzli 28. 5. 1944. (javila bolnica iz Tuzle br. 1304/44 od 29. 5. 1944.)
13. ĆORKOVIĆ, MATO, sin Mije i Kate r. Adžić, r. 11. 9. 1902. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mande r. Vidić, otac 5 djece, seoski stražar, ubijen od četnika kod kuće u D. Dolini 26. 1. 1945.
14. ĆORKOVIĆ, MIJO Mile, sin Jose i Janje r. Š tivičić, r. 18. 2. 1898. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Janje r. Gogić, otac 2 kćeri, ubijen 25. 1. 1945. u D. Dolini, četnici opkolili selo i ubijali u noći”(MU)
15. ĆORKOVIĆ PETAR Pejo,sin Josipa, r. 29. 11. 1890. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž An(k)e r. Jakarić, otac 2 kćeri, ubijen od četnika 26. 1. 1945. u D. Dolini kod rječice Matura
16. ĆORKOVIĆ, STIPO, sin Ive i Janje r. Terzić, r. 17. 6. 1914. u D. Dolini, mladić, rkt., Hrvat, nestao kod Staljingrada 1. 1. 1943.
17. ĆORKOVIĆ, VINKO, sin Mate i Marije r. Jurišić, r. 27. 8. 1905. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Draginje r. Marinović, otac 7 djece, ubijen kod kuće u D. Dolini od četnika 26. 1. 1945.
18. DULIĆ, FERDO, sin Petra i Pave r. Jurišić, r. 27. 3. 1912. u D. Dolini, rkt., Hrvat, poginuo u SremskojInđiji (Stat. animarum) 1944.
19. DULIĆ, PETAR, sin Petra i Pave r. Jurišić, r. 1920. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nije se vratio iz rata
20. DŽAJIĆ, JAKOV, sin Josipa, r. 1907., rkt., Hrvat, nije se vratio iz rata
21. GRGIĆ, IVAN Ivo, sin Stanka i Mare r. Petrović, r. 30. 4. 1915. u D. Dolini, rkt., Hrvat, ubijen kod Markova mlina u LamincimaSređanima 1945. (ubijena su čak 4 brata: Ivan, Luka, Mato i Mirko, čini se u isto vrijeme!)
22. GRGIĆ, LUKA, sin Stanka i Mare r. Petrović, r. 22. 7. 1916. u D. Dolini, rkt., Hrvat, ubijen kod Markova mlina u LamincimaSređanima 24. 1. 1945.
23. GRGIĆ, MATO, sin Stanka i Mare r. Petrović, r. 14. 4. 1906. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Ruže r. Jurić, ubijen kod kuće u D. Dolini od četnika 26. 1. 1945.
24. GRGIĆ, MIRKO, sin Stanka i Mare r. Petrović, r. 9. 4. 1913. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Tere r. Stipančević, otac 2 djece, ubijen 24. 1. 1945. kod Markova mlina u LamincimaSređanima
25. GRGIĆ, VINKO, sin Mate i Mare r. Tutić, r. 5. 8. 1909. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Milke r. Šokić, ubijen 1948. na radnoj obvezi u Zenici
26. GUBIĆ, ANTO, sin Ante i Mande r. Oršolić, r. 18. 7. 1906. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Anđe r. Knežević, otac 5 djece, seoski stražar, ubijen kod kuće u D. Dolini od četnika 26. 1. 1945.
27. GUBIĆ, ANTO, sin Pavla i Pave r. Čegrlj, r. 15. 3. 1924. u D. Dolini, rkt., Hrvat, poginuo u Cabuni kod Virovitice kao SS. Polizeitruppe (MU Dolina) 22. 11. 1943., pokopan u zajedničkom vojničkom groblju u Virovitici
28. GUBIĆ, MATO, rkt., Hrvat, ubijen na bojišnici
29. GUBIĆ, PAVAO Pavle, sin Mate, r. 25. 1. 1897. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Pave r. Čegrlj, otac 3 djece, ubijen od četnika 26. 1. 1945. nedaleko od kuće u D. Dolini na rječici Maturi
30. IVIČIĆ, MANDA r. JURIŠ IĆ, r. 1878. u D. Dolini, žena Mije Ivičića, rkt., Hrvatica, ubijena od četnika 26. 1. 1945. u Donjoj Dolini
31. JUREKIĆ (Jurakić?), ANTO, poginuo u ratu (Jurekići su se doselili iz Bardače, a poslije ih je bilo i u Orubici)
32. JUREKIĆ, IVO, sin Luke i Ane r. Vonić, r. 21. 9. 1906., rkt., Hrvat, muž Mare r. Miklić, otac 3 djece, ubijen od četnika 25. 1. 1945. ili poginuo u ratu
33. JUREKIĆ, SLAVKO, sin Luke i Ane r. Vujić, r. 14. 5. 1924. u D. Dolini, rkt., Hrvat, razvodnik 1. pješ. dočasničke škole poginuo u Glini u borbi s partizanima (Stat. animarum) 9. 9. 1942., a prema MU Dolina u Tavani, pokopan sutradan na bojnom polju
34. JURIŠ IĆ, ANTO, sin Luke i Sofije r. Vonjić, r. 20. 4. 1920. u D. Dolini, rkt., Hrvat, u rujnu 1947. nestao u vojsci (Stat. animarum)
35. JURIŠ IĆ, MARIJAN, sin Ante i Pavlije r. Vidić, r. 1900. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Milke r. Musić, ubijen od četnika kod kuće u D. Dolini 26. 1. 1945.
36. JURIŠ IĆ, VINKO, Kaje, r. 1928., rkt., Hrvat, poginuo u ratu
37. KNEŽEVIĆ, FILIP, sin Ante i Ruže r. Barišić, r. 27. 3. 1904. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Anke r. Petrović, otac 4 kćeri, ubijen kod kuće u D. Dolini od četnika 26. 1. 1945.
38. KNEŽEVIĆ, FILIP, sin Ive i Janje r. Budić, r. 1904. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mande r. Petrović, otac 7 djece, ubijen 26. 1. 1945. kod kuće u D. Dolini (Stat. animarum)
39. KNEŽEVIĆ, MARA r. Š OKIĆ, kći Ive i Luje r. Čegrlj, r. 1917. (ili 1918.?), u D. Dolini, žena Martina, rkt., Hrvatica, civil, majka 3 djece, ubijena od četnika 26. 1. 1945. kod kuće
40. KNEŽEVIĆ, MARIJAN, sin Ive i Janje r. Budić, r. 23. 3. 1908. u D. Dolini, rkt., Hrvat, udovac iza Mare r. Jurekić, muž Jule r. Knežević, umro u partizanskom logoru u Osijeku 25. 5. 1945., pokopan sutradan na tamošnjem vojnom groblju
41. KNEŽEVIĆ, MIJO, sin Ante i Ruže r. Barišić, r. 20. 9. 1905. u D. Dolini, rkt., Hrvat, udovac iza Mare r. Tomić, muž Ane r. Dulić, otac 2 kćeri, ubili ga četnici 26. 1. 1945. kod kuće u D. Dolini
42. KOVAČEVIĆ, ANTO, sin Mate i Kaje r. Čegrlj, r. 6. 2. 1922. u D. Dolini,rkt., Hrvat,
43. KOVAČEVIĆ, FERDINAD (Ferdo), sin Pavla i Jele r. Marinović, r. 3. 4. 1918. u D. Dolini,rkt., Hrvat, ubili ga u Kozincima krajem svibnja 1945. Golića kopači
44. KOVAČEVIĆ, FLORIJAN, sin Josipa i Ruže r. Knjažević (Knežević), r. 8. 9. 1897., u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Tere r. Šokić, otac 5 djece, bio u obrani sela u seoskoj miliciji, sadistički mučen i ubijen na seoskoj česmi: zaklali ga četnici i svezali teškim lancem sa lokotom i ostavili ga na sred puta; uOpasci MU stoji: Prije smrti ga svezana tukli kundakom, a onda ga zaklali tako da je nož izišao i na drugu stranu vrata. Sve se dogodilo u noći u selu prigodom napadaja četnika-bandita. (MU) 31. 10. 1943.
45. KOVAČEVIĆ, ILIJA, sin Florijana i Tere r. Šokić, r. 25. 3. 1920. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nije se vratio iz rata
46. KOVAČEVIĆ, IVAN Ivo zv. Baćo, sin Ante i Janje r. Stojaković, r. 11. 8. 1913. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mare r. Ćorković, otac 3 djece, nije se vratio iz rata
47. KOVAČEVIĆ, IVAN Ivo, sin Luke i Eve r. Jurišić, r. 11. 8. 1905. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Milke r. Čegrlj, otac 8 djece, poginuo u borbi u Svodni (Prijedor) (MU Dolina), 22. 6. 1942., pokopan u Svodni sutradan
48. KOVAČEVIĆ, IVO, sin Aleksandra i Vere r. Oršolić, r. 22. 4. 1918. u D. Dolini, rkt., Hrvat, neoženjen, ubijen kod kuće od četnika 7. 2. 1945.
49. KOVAČEVIĆ, LJUBO, sin Mije, r. 1920.?, rkt., Hrvat, nestao u ratu
50. KOVAČEVIĆ, MARIJAN, sin Vinka i Š imice r. Zebić, r. 1905. u D. Dolini, muž Janje r. Šokić, rkt., Hrvat, otac 7 djece, nestao u ratu poslije 1943.
51. KOVAČEVIĆ, MATO, sin Mate i Janje r. Šokić, r. 12. 12. 1906. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mare r. Vonić, hrvatski legionar, ubijen 1946. u Srbiji
52. KOVAČEVIĆ, MIJO, sin Mate (Mijina) i Kaje r. Čegrlj, r. 19. 3. 1920. u D. Dolini, rkt., Hrvat, poginuo u ratu
53. KOVAČEVIĆ, MIJO, zvani Mija, Ružin, r. 1894. u D. Dolini, rkt., Hrvat, ubijen 1945. kod kuće u D. Dolini
54. KOVAČEVIĆ, MIKA, sin Pavla, r. 1920.? u D. Dolini, rkt., Hrvat, hrv. vojnik, nestao u ratu
55. KOVAČEVIĆ (zvani Franjić), NIKOLA, sin Luke i Eve r. Jurišić, r. 25. 5. 1923. u D. Dolini, rkt., Hrvat, hrv. vojnik, nije se vratio iz rata
56. KOVAČEVIĆ, SLAVKO, sin Mije i Kaje r. Vujić, r. 16. 4. 1924. u D. Dolini, rkt., Hrvat, hrv. vojnik, nije se vratio iz rata
57. KOVAČEVIĆ, STIPO, sin Mate (Mijina) i Kaje r. Čegrlj, r. 12. 8. 1925. u D. Dolini, rkt., Hrvat, poginuo 1943. u Hrv. Zagorju
58. KOVAČEVIĆ, VINKO, sin Marka, r. 23. 6. 1886. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Š imice r. Zebić, civil, ubijen od četnika 26. 1. 1945. kod kuće
59. MARINOVIĆ, BRANKO, sin Ive i Ane r. Terzić, r. 17. 9. 1911. u D. Dolini, rkt., Hrvat, domobran, muž Anđe r. Oršulić, otac 1 djeteta, ubili ga iz puške četnici pljačkaši pa je na mjestu poginuo (MU) 31. 10. 1943. kod svoje kuće
60. MARINOVIĆ, JOSIP Jozo, sin Mije i Ruže r. Tomić, r. 16. 3. 1921. u D. Dolini, rkt., Hrvat, umro 31. 5. 1945. od rane neprijateljskim puščanim metkom u bolnici u Novoj Gradiški
61. MARINOVIĆ, LUKA, sin Ive i Kate r. Šokić, r. 13. 5. 1924. u D. Dolini, rkt., Hrvat, ustaša, poginuo kod Karlovca 19. 2. 1944. i pokopan na tamošnjem vojnom groblju
62. MATIJAŠ EVIĆ, ADAM, sin Ilije i Jule r. Čegrlj, r. 4. 9. 1904. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Ruže ud. Knežević r. Šokić, ubijen kod kuće u D. Dolini od četnika 26. 1. 1945.
63. ORŠ ULIĆ, zvani i Kovačević, ANTO, zvani Verać, (nezakoniti) sin Veronike, r. 14. 6. 1908. u D. Dolini, muž Ruže r. Kovačević, rkt., Hrvat, ubijen od četnika 26. 1. 1945. kod kuće u D. Dolini
64. ORŠ ULIĆ, MATO, sin Mate, r. 24. 2. 1910. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Kate (Kaje) r. Ćorković, otac 5 djece, hrvatski legionar, nestao kod Staljingrada (MU) 20. 1. 1943.
65. PETROVIĆ, ANTO, sin Luke, r. 26. 1. 1899. u D. Dolini, muž Mare r. Budić, rkt., Hrvat, otac 8 djece, seoski stražar, ubijen od četnika kod škole u D. Dolini 26. 1. 1945.
66. PETROVIĆ, IVO, sin Mate i Ljube r. Šokić, r. 26. 8. 1925. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nestao
67. PETROVIĆ, KARLO, sin Mate i Jele r. Šokić, r. 15. 6. 1914. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Anke r. Knežević, ubili ga Golića kopači u Kozincimau lipnju 1945.
68. PETROVIĆ, MATO, sin Ilije i Jele r. Ćorković, r. 7. 10. 1897. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Ljube r. Šokić, otac 6 djece, ubijen 1947. (Stat. animarum) ili: 1948. u Vrbju od KNOJ-a (Mican)?
69. PETROVIĆ, MATO, sin Ive, r. 1925.?, rkt., Hrvat, nestao na Križnom putu
70. PETROVIĆ, MIJO, sin Mate i Gizele r. Matijašević, r. 1. 8. 1910. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Jage r. Knežević, otac 5 djece, ubijen od četnika u noći 26. 1. 1945. kod pravoslavne crkve u D. Dolini
71. PETROVIĆ, MIRKO, sin Stipe i Kaje r. Knežević, r. 11. 6. 1921. u D. Dolini, rkt., Hrvat, ubijen na Kozari u Š ošinu jarku između Gor. Podgradaca i Mrakovice
72. PETROVIĆ, Š OLJA, sin Karla, r. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nestao
73. PLOTAN, JULA r. GUBIĆ, kći Pavla i Pave r. Čegrlj, r. 18. 1. 1920., rkt., Hrvatica, udana za Nenada Plotana, Srbina, bila dežurna u noći pokolja prilikom napada na selo Donja Dolina u noći 25. na 26. siječnja 1945. i zato je ubijena od hrvatske vojske
74. STIPANČEVIĆ, FABIJAN, sin Ive, r. 10. 2. 1887. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mare r. Terzić, u selu ubijen od ustaša (Stat. animarum) u vrijeme rata
75. STIPANČEVIĆ, MATO, sin Stipe (Stije) i Mare r. Petrović, r. 18. 9. 1902. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mare r. Ćorković, otac 4 djece, ubijen 1945. kod kuće u D. Dolini
76. STIPANČEVIĆ, NIKOLA,zvani Mika, sin Stipe (Stije) i Mare r. Petrović, r. 20. 3. 1912. u D. Dolini, muž Mande r. Terzić, otac 1 djeteta, rkt., Hrvat, ustaša, ne zna se za nj (Stat. animarum) tj. nestao u ratu
77. STIPANČEVIĆ, STIPO, sin Stipe (Stije)i Mare r. Petrović, r. 6. 4. 1915. u D. Dolini, rkt., Hrvat, pripadnik 3. pješ. puk., vodnik 3. voda, 12. satnije, poginuo u borbi sa četnicimakod Dervente (MU) 27. 8. 1941., pokopan sutradan u Rabiću kod Dervente (Mato, Nikola i Stipo rođena su braća!)
78. STIPANČEVIĆ, VINKO, sin Fabijana i Mare r. Terzić, r. 2. 8. 1911. u D. Dolini, rkt., Hrvat, ubijen 1945. nedaleko od svoje kuće u D. Dolini
79. Š OKIĆ, ILIJA, sin Ive i Lucije zv. Luja r. Čegrlj, r. 9. 1. 1922. u D. Dolini, rkt., Hrvat, hrv. vojnik, ne zna se za nj (Stat. animarum), nije se vratio iz rata
80. Š OKIĆ, IVO (Ivan), sin Luke, r. 1893., civil, rkt., Hrvat, muž Lucije Luje r. Čegrlj, otac 7 djece, ubili ga četnici iz parabele za vrijeme napadaja na kuću i na mjestu ostao mrtav (MU) 31. 10. 1943. u Donjoj Dolini (Tom je prilikom vođen cijeli mali rat u napadu na njegovu kuću koju je branio njegov sin Ilija koji je bio na dopustu iz svoje ustaške jedinice, ali je još jedna Ivina kćerka, Ljuba izgubila ruku od bombe.)
81. Š OKIĆ, JANJA, dijete, kći Marka i Ane r. Tomić, r. 9. 6. 1936., rkt., Hrvatica, smrzla se na bijegu pred četnicima 26. 1. 1945.
82. Š OKIĆ, JOSIP Jozo, (zvan: Dvoranski) sin Pavla i Jule r. Šokić, r. 17. 9. 1922. u D. Dolini,rkt., Hrvat, ustaša, poginuo u borbi kod Donjega Miholjca (Stat. animarum) s partizanima 1. 1. 1944.
83. Š OKIĆ, MANDA, ubijena (možda je ona: r. Grgić, kći Mate i Mare r. Tutić, žena Ive Šokića)
84. Š OKIĆ, MIJO, sin Luke i Marije r. Jurišić, r. 30. 6. 1903. u D. Dolini, rkt., Hrvat, poginuo u studenom 1942 kod Svodne, 19. XI. (Stat. animarum)
85. Š OKIĆ, MILKA zvana Milja, kći Ive i Lucije r. Čegrlj, dijete, rkt., Hrvatica, r. 8. 4. 1933. u D. Dolini, poginula od bombe koju su četnici ubacili u kuću za vrijeme napadaja u noći na selo (MU) 31. 10./1. 11. 1943. s ocem Ivom i bratom Vinkom u D. Dolini
86. Š OKIĆ, NIKOLA, zvani Mika, sin Ive (i Lucije r. Čegrlj?), r. 1919., poginuo kod kuće u D. Dolini 1943.
87. Š OKIĆ, PAVLE, sin Ferde i Eve r. Gubić, r. 2. 5. 1920. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nakon Križnog puta ubijen u Š ošinu jarku kod Gornjih Podgradaca (Mrakovice)
88. Š OKIĆ, VINKO, sin Ive i Lucije r. Čegrlj, r. 11. 9. 1924. u D. Dolini, rkt., Hrvat, mladić, poginuo od bombe koju su četnici ubacili u kuću za vrijeme napadaja u noći na selo (MU) 31. 10./1. 11. 1943. s ocem Ivom i sestrom Milkom
89. Š OKIĆ, VINKO, zvan: Dvoranski, sin Pavla i Jule r. Šokić, r. 9. 2. 1919. u D. Dolini, rkt., Hrvat, ustaša ubili ga četnici u njegovoj kući u noći metkom u glavu. Na mjestu ostao mrtav. (MU) 11. 1. 1943., pokopan sutradan na groblju Gradina
90. Š OKIĆ, ŽELJKO, sin Ante i Janje r. Ćorković, r. 7. 1. 1926. u D. Dolini, rkt., Hrvat, hrv. vojnik, nestao u ratu
91. TERZIĆ, ANTO, sin Mije i Jule r. Petrović, r. 13. 12. 1919., u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mare r. Valentić, nestao u ratu
92. TERZIĆ, FILIP, sin Ive i Mande r. Knežević, r. 14. 4. 1901. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mande r. Šokić, otac 5 djece, ubijen od četnika 26. 1. 1945. u D. Dolini
93. TERZIĆ, IVO, sin Ante i Tere r. Jurišić,r. 2. 7. 1909. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nestao 45 ili 44. (Stat. animarum)
94. TERZIĆ, MARKO zv. Kiko, sin Marka i Anđe r. Zebić, r. 25. 3. 1904. u D. Dolini, muž Ane r. Čegrlj, rkt., Hrvat, seoski stražar, ubijen od četnika u noći 25./26. 1. 1945. kod pravoslavne crkve u D. Dolini
95. TERZIĆ, MATO, sin Marka i Ane r. Čegrlj, r. 7. 8. 1925. u D. Dolini,rkt., Hrvat, poginuo u ratu
96. TERZIĆ, MIJO, zvani Kozar, sin Ante i Janje r. Vonić, r. 18. 10. 1895. u D. Dolini, rkt., Hrvat, udovac iza Sofije r. Šokić, ubijen kod kuće u D. Dolini od četnika 7. 2. 1945.
97. TERZIĆ, MIJO, sin Ive i Mande r. Knežević, r. 9. 2. 1894. u D. Dolini, muž Ruže r. Gubić, rkt., Hrvat, ubijen od četnika 26. 1. 1945. u D. Dolini
98. TERZIĆ, MILOŠ , rođ. oko 1905. u D. Dolini, muž Ane r. Jurakić, otac 1 sina, ubijen od četnika 26. 1. 1945. kod kuće u D. Dolini
99. TERZIĆ, MIRKO, nezak. sin Jele Terzić, r. 21. 3. 1906. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Pave r. Stojić, otac 5 djece, ubijen od četnika 7. 2. 1945. u Novom Selu, pok. 6. 3. 1945. u Gor. Dolini: Zato je pokopan mjesec dana poslije smrti, jer je ubijen dok se sakrivao pod ledom, gdje su ga našli kasno suseljani njegovi (MU)
100. TERZIĆ, NIKOLA, zvani Kozar, sin Ante i Janje r. Vonić, r. 3. 12. 1890. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Janje r. Valentić, otac 5 djece, ubijen kod kuće od četnika 26. 1. 1945.
101. TERZIĆ, STIPO, sin Đure i Mande r. Stojaković, r. u D. Dolini, rkt., Hrvat, 45 nesto (Stat. animarum)
102. TOMIĆ, LUKA, sin Marka i Pave r. Kovačević, r. 1904. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mande r. Knežević, otac 5 djece, ubijen od četnika 26. 1. 1945. kod kuće u D. Dolini
103. VIDIĆ, FILIP, sin Ive i Janje r. Šokić, r. 13. 6. 1920. u D. Dolini, rkt., Hrvat, mladić, strijeljan od partizanau Karađorđevu kotar B. Gradiška(MU) 19. 1. 1943.
104. VIDIĆ, ILIJA, sin Ive i Janje r. Šokić, r. 22. 1. 1923. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nestao 45 (Stat. animarum)
105. VIDIĆ, LUKA, sin Luke i Blaže r. Šokić, r. 18. 5. 1924. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nestao u ratu
106. VON(J)IĆ, ILIJA, sin Mije i Klare r. Banović, rkt., Hrvat, r. 23. 8. 1920. u D. Dolini, muž Mande r. Lagundžija, nestao 1945. kratko nakon vjenčanja
107. VON(J)IĆ, VINKO, sin Ilije i Ane r. Petrović, r. 6. 12. 1904. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Ane r. Terzić, otac 10 djece, odselio u Orubicu 1942 (Stat. animarum), nije se vratio iz rata 1945.
108. VUJIĆ, BLAŽ, zv. Blagoja, sin Mije i Mare r. Vidaković, r. 28. 1. 1903. u D. Dolini,rkt., Hrvat, muž Pave r. Kovačević-Dumonjić, ubijen od četnika kod kuće u D. Dolini 26. 1. 1945.
109. VUJIĆ, KARLO, sin Ive i Klare r. Banović (druga žena), r. 6. 1. 1921. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nesto 45 (Stat. animarum)
110. VUJIĆ, VINKO, sin Ive i Klare r. Banović, r. 12. 4. 1922. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nesto 45 (Stat. animarum)
……………..
Za sada, dakle, znamo poimenično za 110 žrtava rata i poraća samo iz jednog sela dolinske župe, iz Donje Doline. Kad znamo da je u tom selu 1935. živjelo 678 katolika, a u vrijeme rata ih je moglo biti nešto više (možda između 700-750), onda vidimo koliki su razmjeri stradanja; svaki šesti ili sedmi katolik ovoga sela završio je nasilnom smrću. Iz popisa se mogu iščitavati mnogi podatci, ali ih ovdje zbog prostora ne možemo šire analizirati.
Još jednom molba, poštovani čitatelji: svaki novi podatak, nadopuna ili ispravka vrlo su poželjni i dobrodošli za budući rad. Pribilježite ih, provjerite i javite. Isto vrijedi i za ostala sela dolinske župe koja kanimo obraditi. Unaprijed hvala.

Anto Orlovac

Ča Rudini bećarci IV.

Dok sam sviro i curice diro
Ja ni jednu nikad nisam biro.

Pipao sam i cure i žene,
a i babe koje nisu slabe.

Godine su učinile svoje
Nema više te ljepote moje.

Zec pobjego a ražanj ostao
Oj mladosti, alaj mi te žao.

Kada umrem, ne žalite mene,
Nek vam pjesme budu uspomene.

Zapjevajte onu staru našu,
Zbogom pošo stari tamburašu.

Oj tamburo, žice ti ne sviru,
svirac spava u spokojnom miru.

PJESMA MOJOJ DOLINI

Oj Dolino, moja Dolinice,
Nestadoše tvoje  sojenice.

Propadoše livade i njive
Nigdje više nema duše žive.

Mi Dolinci ko pčele u cvijetu
Sad lutamo po tuđeme svijetu.

Kako nam je, to mi sami znamo,
Jer tamo se nikad ne vraćamo.

I Hrvatska je naša domovina,
Pričalo se od davnih davnina.

Tu živimo sa svojom rodbinom
i lijemo suze za Dolinom.

A GRADINA, zna se i od prije
To je mjesto Marje Terezije.
Sad nam tamo spomenik se ruši
pa nedaju pokoj njenoj duši.

Oj Dolino, moje selo milo,
Voljet ću te dok me bude bilo.

Nekad mi je govorila baka,
drž se mali drvenih čardaka.
I kiljera puna suha ruha,
Nikad nećeš poželjeti kruha

Tko je bez grijeha neka prvi baci kamen…

A Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Š to ti na to kažeš?« To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.
Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sâm i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.« (Iv 8,1-11)

Kad god sam čitao ovaj tekst ili ga slušao na misi pozornost mi je uvijek bila usmjerena na to kako Isus nadmudruje one koji ga žele uhvatiti nespremnog da se tako izrazim… Također, ovaj mi je tekst nekako davao osjećaj da Bog mjeri drugačijom mjerom od ovih naših, da On ne osuđuje, da prašta ali i da upozorava Idi i ne griješi više…
Mnogo puta oni koji vole isticati da je Bog ljubav i staviti u stranu njegovu pravednost ističu upravo kao primjer ovaj događaj i to da je Isus oprostio ženi uhvaćenoj u preljubu, te vole isticati kako smo mi koji govorimo o tome da je Bog i pravedan, a ne samo ljubav, u biti osuđivači. Zanimljivo je, što ti isti, nikad ne navode ove zadnje isusove riječi Idi i ne griješi više…
No, nije to sad tema…
Doista, Bog nas ljubi… On nas voli do ludosti, do smrti pa i preko nje kao što na jednom mjestu kaže papa Benedikt XVI… Ali, treba i dodati da Bog nije budala, On oprašta, ali i poziva na promjenu srca, na promjenu života.. Čini mi se da je u molitvi pokajanja na ispovijedi jednako važna, ako ne i važnija stavka od one prve u kojoj kažemo kajem se, ona druga u kojoj kažemo Čvrsto odlučujem, s Božjom milošću, činiti pokoru, ispraviti nepravdu i sablazan, kloniti se grješne prigode i više ne griješiti… Naime, u dimenziji pokajanja koje može biti i savršeno ali i nesavršeno, ističući i u tom trenutku našu slabost koja je tolika da i nemamo istinskog osjećaja težine onog što smo počinili, ali eto bojeći se kazne želimo oprost – Bog oprašta; no mnogo značajnija biva naša odluka o tome da ćemo se s njegovom milošću truditi više ne griješiti…Naime, u toj odluci leži naša odgovornost za budućnost i naša spremnost da tu budućnost od sad gradimo s Bogom. Tu leži istinski odgovor na pitanje mislimo li mi to da i Boga možemo preveslati i od njega napraviti budalu.
Ali, vratio bih se sad na ono što mi je zadnji put palo na pamet slušajući svećenika dok je čitao ovaj dio iz evanđelja, a to je da sam po prvi put uočio kako niti farizeji nisu toliki licemjeri kolikima ih mi vrlo često smatramo, ali i s druge strane, koliko li smo više puta mi vjernici mi pravi vjernici uistinu veći farizeji od farizeja i to u smislu licemjerja…
Naime, kako Isus u ovom tekstu spašava bludnicu? Na čije poštenje on ovdje igra dok njega nastoje nadigrati?
On, ni više, ni manje, igra na poštenje pismoznanaca i farizeja! Kaže im Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen!… I što oni čine? oni Š UTKE priznaju svoju grješnost odbacujući kamenje i napuštajući mjesto…
Zamislite vi to… Priznaju svoju grješnost i odlaze. A samo da je jedan bio licemjer do kraja, samo da je jedan rekao ja sam savršen, samo da je jedan bacio kamen svo bi kamenje poletjelo!!!
Nije li to zanimljivo? Nije li to zastrašujuće?! Zar Isus takvima kakvi jesu stavlja u ruke život jedne žene, daje im takvu moć, a istodobno ih razoružava njihovim vlastitim oružjem? Oni prozivaju za grijeh drugoga, a sami su grješnici. I to na kraju priznaju…
Doista bih volio znati što su razmišljali dok su napuštali to mjesto, no to ne mogu znati. No, ono što znam jest da je svaki od njih ponaosob konačno bio iskren pred sobom, pred drugima i pred Bogom. I Bog je to vidio i na tu kartu odigrao nadigravajući njihovu igru i spašavajući grješnicu.
ISKRENOST! To je ono što mrvi kamenje srca, što nas razgolićuje i usmjerava pogled s drugih na nas same pokazujući nam svu našu bijedu, bijedu koja nas čini mekšima, koja nas potiče da prestanemo upirati prst u druge, da ih prestanemo prozivati, ogovarati i huškati na njih svjetinu – pa i samog Boga… Iskrenost je ta koja otvara mogućnost Bogu da izvadi iz nas srce kameno i dadne nam srce od mesa!
Nekad davno sam pročitao kod libanonskog pjesnika Halila Gibrana pjesničku verziju ovog događaja i on kaže da je Isus u trenutku kad su farizeji i pismoznanci govorili protiv grješnice pisao po tlu upravo njihove grijehe… Neovisno o tome je li upravo to pisao, je li tlo u hramu bilo dovoljno prašnjavo da može pisati ili je pisao nevidljiva slova po tvrdom kamenu hramskog poda, jer se sve to događa u hramu ono što možemo ustvrditi jest on je znao dubinu njihova grijeha i tvrdoću njihova srca, ali isto tako je znao stvarnost njihove konačne iskrenosti. I u trenutku kad su oni željeli umanjiti njega, u trenutku kad su rušili u potpunosti dostojanstvo žene koja je već sama srušila svoje dostojanstvo, Isus im dopušta da u svoj njihovoj niskosti bar na tren budu veliki veliki u svojoj iskrenosti.
I tako Isus ne vraća samo dostojanstvo ženi bludnici… On osigurava i farizejima da zadrže barem nešto od svog dostojanstva, tako da si sami priznaju koliko su bili nedostojanstveni…
A sad, sestre i braćo, dolazimo do onog što se nas tiče. Dolazimo do toga da se zapitamo koliko smo mi iskreni pred sobom, pred drugima, pred Bogom? U koga to upiremo naš prst, i na koga to mi zazivamo pravdu Božju, ne videći koliko smo mi sami potrebni Božjega milosrđa? Kakvo je kamenje naših srdaca? Je li toliko teško da ga ništa ne može zdrobiti, a da njime možemo drugog pogoditi, raniti ubiti?
Je li moje srce onaj kamen koji bi ipak poletio, sve na pravdi Boga, koji računajući na moju iskrenost prema samome sebi, ostavlja tuđe živote pred mojim očima, pred mojim srcem i rukama?
A znate zašto ih stavlja? Prije svega da mene da tebe da nas podsjete koliko li sam ja sam ti sam ili sama ili mi svi grješnici i to mnogo puta mnogo gori od onih koji nas okružuju, i to zato što nismo iskreni da si to priznamo…
Isus je u Hramu i tu mu dovode preljubnicu. Ne dovode mu je da joj pomogne, već da je osudi… I to upravo mu je dovode oni koji su najveći vjernici toga doba. Oni koji se busaju u prsa svojom vjerom, veličinom svoje odanosti i vjernosti Bogu…
Koliko puta smo mi ti koji Bogu dovodimo one za koje mislimo da zavrjeđuju osudu dovodimo ih u svojim mislima i u našim molitvama O Bože, pogledaj kakav je kakva je! ; Isuse, vidiš li ti to?!… I sve tako… Pa onda i u crkvi ( u hramu) sve puni sebe stavljamo sebe nad druge, nad Boga i kamenog srca dok sudimo, mi nemamo vremena da ljubimo …. kako reče Majka Terezija, ako se ne varam…
I ne vidimo u svoj svojoj lažnoj pravednosti kako smo mi ti koji su nepravedni, koji prisvajamo pravdu u svoje ruke, koji sudimo i presuđujemo, koji mjerimo ne videći da sebi odmjeravamo…
Naravno da kad vidimo grješnika, kad vidimo nekog kako čini zlo, ne možemo biti slijepi, ali te oči koje to vide – jedino što smiju i trebaju jest plakati nad svojom i tuđom nesrećom… Ma ne plačite nada mnom, već nad sobom i nad djecom svojom… Jer ako se ovako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim? Plačite i molite… I onda, u ljubavi bratski opomenite.
Nemamo li kad smo mi sami u pitanju, kad su u pitanju naše grješke i grijesi, uvijek hrpu opravdanja za sebe, uvijek tako lako pronalazimo zašto smo takvi, zašto smo tako postupili, ali kad su drugi u pitanju ništa.. praznina..samo čistina čina on je to učinio i gotovo bez opravdanja, bez barem pokušaja da shvatiš zašto je takav, zašto je takva mi odmah uzmemo za pravo reći Pogledaj što čini! Pogledaj kakva je to osoba!…
Uvijek kad sam mislio da sam pravedan, kad mi je đavao šaputao koliko sam svet, kad sam gotovo mogao nazrijeti svetačku aureolu oko svoje glave upravo tad mi je Bog pokazao koliko sam pun sebe, a vrlo dobro netko reče Prazni ljudi su uvijek puni sebe…
Stvarno što želim reći ovim tekstom, jest da trebamo biti iskreni i to prije svega prema samima sebi. Kao što bi rekla moja mama kad sam bio pubertetski bezobrazan i ohol i radio svakakve stvari Jel’ staviš ti, Ivane, ikad sebe pred sebe?..
Nužno je da stavimo sebe pred sebe. Da prst uperimo u sebe i priznamo pred Bogom i posljedično pred drugima – tko smo i što smo…
A taj upereni prst nas samih u nas same prignut će naš pogled i preusmjerit ga s onih oko nas – malo niže, onako prema tlu, prema prahu i posvijestiti nam da smo prah… I da ćemo se tamo vratiti… Ali isto tako taj će nam prst malo omekšati srce, odkameniti ga i dopustiti da u njega uđe zraka Božje ljubavi, tako da kad podignemo pogled – shvaćajući da ono jedino vrijedno što imamo dobivamo od Boga i da nam On daje i vraća naše dostojanstvo upravo taj pogled susretne Njegove oči pa da i nama kao i bludnici kaže Idi i ne griješi više…… Jer ja te ne osuđujem…
Ali nemojmo misliti da i to možemo sami… Ne! Ne možemo! I za iskrenost je potrebno izmoliti milost, sjesti ili kleknuti pred Boga i reći evo me vodi mene do mene, da bih došao do Tebe… Recimo Bogu da se bojimo pogledati stvarnosti sebe samih u oči. U konačnici da nam je lakše i jedino oslobađajuće ako svoju sliku vidimo u Njegovim zjenicama…
Jer u Njegovim zjenicama vidimo svu ogoljelost svojih bića, sve su rane tu i sve laži spadaju… Ostajemo onakvi kakvi jesmo u očima svoga Boga. Očima koje nas ne odbacuju već jednostavno ljube iako smo takvi kakvi jesmo i tako nam otvaraju prostor da budemo ono za što smo stvoreni…

Bog vas blagoslovio i vodio u svojoj pravdi i ljubavi!
fr. Ivan Marija Tomić OP

Iz Starog Kraja (broj 31) Vlč. Pero Čolić

Dragi Dolinci i Bosanskogradišćanci,  gdjegod bili, ovdje i u svijetu!

Proslavili smo Božićne blagdane i novogodišnje praznike i obavljen je tradicionalni blagoslov obitelji gdje je bilo i poneko upozorenje što nije valjalo u prošlom vremenu.

Na dan 26. siječnja 2014. god. je obilježen Dan molitve za mir u Bosni i Hercegovini, kojoj smo se i mi u župi Bosanska Gradiška pridružili, a za Dan života 2. veljače, naš biskup msgr. dr. Franjo Komarica pozvao je na odgoj, svijest i savjest kako bi se život istinski volio, prihvaćao, njegovao i poštovao.

Korizmu smo obilježili na taj način što smo svakog petka i nedjelje prije sv. mise obavljali pobožnost križnog puta, na Cvijetnicu smo pjevali Muku, onako kako smo znali kada nas je malo. Na žalost, malo je vjernika dolazilo i na obrede Velikog tjedna.

Vrijeme je kišovito pa se u njive ne može ući s namjerom da se njive zasiju. Stalno se gleda u nebo.

Emaus u Dolini je obilježen na uskrsni ponedjeljak sv. misom u 11 sati. Iz Hrvatske su došle samo 2 osobe, iz Doline nekoliko … Konačno je ocjenjeno da do daljnjeg neće biti Emausa.

Prije toga, 7. ožujka u Dolini je provaljena župna kuća i uništena elektroinstalacija koja je bila obnovljena. O tome je obavještena Policijska postaja u Bosanskoj Gradišci i Biskupijski ordinarijat u Banja Luci. Navodno su pronađeni počinitelji, ali nitko nije nadoknadio štetu.

Na drugu uskrsnu nedjelju blagdan Božanskog milosrđa sv. otac papa Franjo je proglasio svetim dvojicu papa Ivana XXIII. i Ivana Pavla II.

Na nedjelju iza Markova služena je sv. Misa na groblju Gradina u Donjoj Dolini i tom prigodom je obavljen tradicionalni blagoslov polja.

Tijekom Gospinog mjeseca svibnja u bosanskogradiškoj crkvi smo prije sv. Mise molili krunicu.

Na petu uskrsnu nedjelju, 18. svibnja u župi sv. Roka u Bos. Gradišci je bila krizma. Od mogućih petoro, troje krizmanika je primilo taj sv. sakrament koji je podijelio pomoćni banjolučki biskup msgr. dr. fra Marko Semren. Župnik mu se zahvalio u ime krizmanika, roditelja i župne zajednice.

Budući da je istekao petogodišnji mandat vijećnicima Župno-pastoralnih vijeća i Župno-pastoralnih vijeća za župe Bos. Gradiška i Dolina. Dosadašnjim vijećnicima se zahvalilo na njihovoj službi a novi su prisegnuli na Duhove kada im je i zaželjen uspjeh i dobra suradnja.

Na Petrićevcu smo 21. lipnja sv. Misom obilježili obljetnicu dolaska svetog pape Ivana Pavla II. u Banja Luku kada je proglasio blaženim Ivana Merza, na blagdan sv. Petra i Pavla je obilježen i župnikov imendan, a na sv. Bonu zaštitnika Banjlolučke biskupije je naš biskup Franjo proslavio 25-tu obljetnicu upravljanja biskupijom.

Blagdan sv. Joakima i Ane je proslavljen na katoličkom groblju u Brestovčini zavjetnom sv. Misom. Pokrenuti su dogovori kako bi se ogradio novi dio groblja uz staro groblje u tom mjestu. Radovi na ograđivanju crkvenog dvorišta u Dolini dobro napreduju, a dovršen je i trotoar oko crkve i prilaz župnom uredu.

U župi sv. Leopolda Mandića u Ljubiji, 27. srpnja bila je velika svečanost za našu biskupiju Mlada misa vlč. Predrag Ivandića.

Patron župe Dolina Veliku Gospu proslavili smo sv. Misom koju je predmolio p. Damir Š Šokić sin ove župe u koncelebraciji s vlč. Perom bosanskogradiškim župnikom i upraviteljem župe Dolina, nakon koje je blagoslovio Spomen ploču ubijenih dolinskih župnika, koju je on i dao izraditi. Hvala mu!

Proslavili smo i zaštitnika Bosanske Gradiške sv. Roka sv. Misom u 10,30 sati koju je predmolio fra Ivo Orlovac dekan, gvardijan i župnik s Petrićevca u koncelebraciji s fra Dujom Ljevarom, p. Damirom Š Šokić i mjesnim župnikom vlč. Perom Čolić. Svećenika i časnih sestara je bilo manje nego prijašnjih godina zakazala je Banja Luka Budžak i Nova Topola. Iza mise svi su bili pozvni na zajednički objed. Hrane i pića je bilo dovoljno za sve.

Zadnje nedjelje u kolovozu sv. Misa je bila u Donjoj Dolini na groblju obilježili smo blagdan mučeništvo sv. Ivana Krstitelja. Okupilo se tek dvadesetak vjernika.

Na Malu Gospu, 8. rujna slavili smo sv, Misu na groblju u Čatrnji. Groblje je nepokošeno, nitko ne daje dragovoljni prilog kako bi se trava pokosila i groblje uredilo. Nakon misnog slavlja župnik i časna sestra su pozvani na ručak kod Š tefana Koptera.

Počelo se s vjeronaukom pri crkvi. Sve je malo zahladilo nakon Krizme i ljetnih praznika, ali se nadam da će mala šačica djece opet redovito dolaziti na vjeronauk.
Odazvali smo se na pozivu na molitvu za III. izvanrednu Biskupsku sinodu na kojoj je sudjelovao u Rimu i naš biskup Franjo.

Druge subote u mjesecu listopadu je bilo vjerničko hodočašće Vrhbosanske nadbiskupije i Banjolučke biskupije u Mariju Bistricu.

Na dan 12. listopada su održani Opći izbori u Bosni i Hercegovini. Biskupska konferencije BiH je poticala vjernike da iziđu na izbore i tako ispune svoju moralnu i građansku obvezu i daju svoj glas kandidatima za odgovorne političke službe.

Nakon što je prije nekoliko godina restaurirana unutrašnjost crkva sv. Roka u Bosanskoj Gradiški, 15. listopada je otpremljen je glavni oltar, dva sporedna oltara i propovjedaonica u Njemačku na restauracijski zahvat.

Na Misijskoj nedjelji, osim molitve, priložili smo i svoje skromne priloge za rad misionara diljem svijeta.

Zadnje nedjelje u listopadu, u povodu blagdana Svih Svetih i Dušnog dana, kao i svake godine smo se okupili na groblju Gradina u Donjoj Dolini gdje smo slavili sv. Misu, a nakon nje su moljena opjela nad grobovima onih za koje je to rodbina željela. Na sam blagdan Svih Svetih smo Misu slavili i molili opjela u Brestovčini, a na Dušni dan u Čatrnji. Na molitvu opjela na groblje u Cerovljanima nitko nije došao.

Dana 30. listopada u travničkom sjemeništu je održan sastanak svih dekana i biskupa Bosne i Hercegovine, a 8. studenog održan je Dan mladih Banjolučke biskupije u župi Gornja Ravska u povodu obljetnice smrti mladog župnika Ivana Grgića. Križni put od mjesta strijeljanja vlč. Ivana (1992. godine) predvodio je pomoćni Banjolučki biskup Marko Sermen, a misno slavlje je predvodio biskup Franjo Komarica. Nakon toga je izveden prigodan program i druženje okupljene mladeži.

Obilježili smo 18. studenog desetu obljetnicu mučeničke smrti msgr. Kazimira Višatickog. Sv. Misu zadušnicu je predmolio msgr. dr. Marko Sermen pomoćni Banjolučki biskup.

Idemo u susret Došašću, a time i Božiću. Treba obaviti božićni ispovijed, obići bolesnike, okititi borove i oprostiti se s ovom, starom godinom.

Svima radostan Božić ibožićne blagdane, te blagoslovljenu Novu 2015. godinu želi

Vlč. Pero Čolić,
župnik bosanskogradiški i upravitelj župe Dolina