Mjesec: prosinac 2020.

Dragi Dolinci, poštovani čitatelji! (2020)

Već se nalazimo u božićnom ozračju. Žalosti me činjenica da mnogi od Vas neće doći za Božić i božićne blagdane svojim domovima, zbog nemile bolesti koju zovemo koronavirus, i tako najradosnije blagdane proslaviti sa svojim najmilijima. Od 1. prosinca ove godine su zatvorene granice s našom rodnom Bosnom, pa će izostati i uobičajeni posjet groblju.

Mnogo toga je ta bolest do sada zla učinila. Zahvatila je blizu stotinu milijuna ljudi,odnijela milijun života, razdvojila obitelji i prijatelja, zabranila slavljenje sv. Misa s narodom, gospodarstvo baca na koljena, mnoge športske i kulturne događaje odgodila , jednostavno, promijenila način življenja.

No, život i u tako otežanim uvjetima teče dalje.

Tako smo u našoj Dolini obilježili STOTU obljetnicu župe, a tim povodom su izvršeni opsežni radovi na uređenju crkve.

U drugoj polovici godine, zahvaljujući brojnim donatorima iz inozemstva, su izvršeni veliki građevinski radovi na groblju Gradina u Donjoj Dolini. Prije svega, ponovo su asfaltirane staze na groblju, napravljena ograda i ugrađena u onim dijelovima koja je u tijeku rata uklonjena (ukradena), napravljeno prikladno parkiralište ispred groblja, a u tijeku su radovi na ulaznoj kapiji u groblje .

O svemu tome i o mnogo čemu drugom, možete pročitati u novom, tiskanom/štampanom broju Suze dolinske, koji je i ove godine po 36. puta izišao.

Mir i svako dobro, čestiti i veseo Božić, a blagoslovljenu i sretnu Novu 2021. godinu, želi Vam

U r e d n i k: Milorad Oršulić Mican Mican

Izašao broj 36 godišnjaka Suza Dolinska

Iz tiska je kao i svake godine izašao naš godišnjak. Ovdje ga možete prelistati u digitalnom izdanju.

O PONOVNOM ASFALTIRANJU GROBLJA, IZGRADNJI ULAZNE KAPIJE, ADAPTACIJI OGRADE DO PUTA I RADOVIMA NA PARKINGU ISPRED GROBLJA

Pater Damir Š Šokić, kada je dobio slike na kojima je prikazano ponovo asfaltirano groblja Gradina u Donjoj Dolini uskliknuo je: Predobro! Mislio sam da ovo nikada neću vidjeti. Bogu dragom hvala. Nije on sam bio takvog mišljenja, jer nakon onog samovoljnog skidanja asfalta sa staza po groblju, silnih obećanja da će biti uskoro betonirane, pokušaja betoniranja a potom razbijanje i uklanjanje tog dijela betona u duljini od desetak metara, teško je tko mogao povjerovati da će, uopće staze biti ponovo asfaltirane, a još manje u tako kratkom roku.

Zahvaljujući Iliji Gogiću koji živi i radi u Innsbrucku i brojim donatorima našim Dolincima, Mačkovljanima i Novoselcima, koji žive diljem Austrije, Italije i joj nekih zemalja Europske unije, taj posao je u rekordnom roku priveden kraju.

Prisjetimo se kako je Karlo Vonić, sasjekao čemprese na groblju i započeo još neke radnje, potom odlučio bez znanja župnika ukloniti asfalt sa staza po cijelom groblju.

Obećao je kako će uskoro biti sve to betonirano, ali je vjernike, koji su došli na groblje uoči Svih Svetih, dočekalo na ulaznoj stazi, prema kapelici, desetak metara ni sebi ni svome razliven beton.

Mnogi nisu mogli tu lakrdiju gledati, na čelu s Ilijom, pa su ubrzali prikupljanje novčanih sredstava i sklapanje ugovora s firmom Stojaković, vlasništvo Branislava Stojakovića iz Bos. Gradiške koja se uz asfaltiranje bavi i betonskom galanterijom, uređenjem dvorištima i rolo travom kao i raznim iskopima i prijevozom. Pripreme i asfaltiranje staza u površini od 217 m2 je koštalo 6076 KM. (217 m2 x 28 KM = 6076 KM ili 3.200 Eu).

No, prije pristupanju pripremama za asfaltiranje, valjalo je razbiti, nedavno izliveni beton i ukloniti ga, što je koštalo dodatnih 250 eura. Djelatnici navedene firme su savjesno obavili posao, što je utvrđeno prilikom obilaska terena, a to su učinili p. Tomislav Topić upravitelj župe Dolina i bosanskogradiški župnik i Mican.

Radnici su uklonili travu koja je u međuvremenu izrasla po stazama gdje je bio asfalt, i odvezli prljavi površinski kamen, a navezli drugi, mljevenim koji je potom povaljan.

Svoj veliki doprinos ovoj aktivnosti su dali: Matković Drago i Renata 250 eu, Matijašević Renata, Ivona i Ronald 200 eu, Vonderschmidt Vela i Werner 50 eu, Servaty Klaudia i Jorg 50 eu, Matijašević Dejan i Barbara 100 eu, Valentić Tonka i Rade 100 eu, Lončar Dubravka 50 eu, Rastigotac Kata 100 eu, Vučimilović Višnja 50 eu, Adžaka Magdalena 50 eu, Jurešić Ivanka i Stipo 50 eu, Ćorković Sanja 100 eu, Ćorković Tanja 100 eu, Klačar Svjetlana 150 eu, Tomić Anto i Rada 100 eu, Barišić Matija i Biljana 50 eu, Dobraj Beni i Suzana 50 eu, Tutić Silvano 100 eu, Gogić Ilija 100 eu, Š Šokić Željko i Marina 100 eu, Matijašević Fabijan i Ivanka 100 eu, Musić Željko 50 eu, Musić Ivo 50 eu, Ilić Mihaela 50 eu, Kockler Ruža 100 eu, Tutić Anto 50 eu, Jurišić Ivo i Ljubica Anka 50 eu, Treiber (Jurišić) Karolina 50 eu, Ćorković Ivo i Zlata 50 eu, Jurišić Stipo 50 eu, Matijašević Anđelko i Snježana 100 eu, Matijašević Tamara 100 eu, Matijašević Miroslav i Sanja 50 eu, Matijašević Veselko i Andrijana 50 eu, Budić Anđelko i Angelina 150 eu, Budić Zvonko i Ivanka 50 eu, Barišić Dario i Monika 100 eu, Barišić Rozina 100 eu, Mačić (Barišić) Vesna 100 eu, Barišić Mirko i Željka 100 eu, Marković (Budić) Ljubica 100 eu, Matković Marina Zlata 100 eu, Knežević Zvonko i Marica 100 eu, Kovačević Lovro i Zlata 100 eu, Kovačević Milan i Julka 50 eu, Bumbić (Kovačević) Susanne 50 eu, Kalizan Mirko i Ankica 50 eu, Ćorković Alen 100 eu, Ćorković Rade i Sonja 50 eu, Ćorković Ivo i Silvana 50 eu, Vonić Goran i Dobrila 30 eu, Vonić Dobrica i Ivanka 50 eu, Vonić Vinko i Ljubica 100 eu, Budić Josip i Nada 50 eu, Jurešić Petar 100 eu, Vrabl (Matković) Vedrina 100 eu, Oršulić Dane i Kristina 50 eu, Grginac (Š Šokić) Ana 100 eu, Vonić Janko i Zdenka 100 eu, Barudžija Vlastimir i Nena 50 eu.

Uplaćeno je sveukupno 4880 eu na dan 01. studenog 2020. godine.

Svim donatorima od srca hvala, a posebne zahvala ide pokretaču ove akcije Iliji Gogić.

I tako, sve je dobro kada se dobro završi, a da nije došlo do pokretanja ove akcije, na stazama po groblju bi i dalje rasla trava, koju bi zbog šljunka bilo teško kositi. Eto, što jedan čovjek učini (pokvari), njih šezdeset i više moraju popravljati.

KAPIJA NA ULAZU U GROBLJE

O ulaznoj kapiji se već dulji niz godina razmišljalo. U jednoj prigodi Adam Knežević, koji ima svoju bravarsku radionicu u Š umetlici BRAVARIJA KNEŽEVIĆ, je kazao kako je voljan kapiju napraviti i darovati je. Prošle godine, nakon sv. Mise u povodu Svih Svetih, na groblju u Donjoj Dolini, utvrđeno je kako će Adam napraviti kapiju i uzeo je mjere, Zlatko Vonić iz Nove Gradiške će dovesti iz Š umetlice u Donju Dolinu, a Mican i Maća su uzeli na sebe obvezu uraditi sve poslove vezano za betoniranje stupova koji će držati veliku i malu kapiju. Ta kapija je, prema dogovoru trebala biti gotova do Uskrsa.

Međutim, u sve to se upetljao Karlo, koji je na sva zvona oglasio kako je on kod jednog bravara u Kozincima naručio kapiju. Poslije se ustanovilo da ta kapija nije se ni počela praviti, iako je uoči Svih Svetih, (31. listopada o. g.), nakon sv. Mise, pred trideset vjernika rečeno da je kapija gotova i samo je treba dovesti i postaviti. Po drugoj verziji, kapija je gotova i dano je pola novaca – kapare, a da bi se preuzela treba isplatiti ostatak.

Ovo je vrlo važno istaći da se netko drugi ne bi okitio tuđim perjem.Dakle, prava istina je da od Karlove kapije nema ništa, nego ju je napravio sin ovoga mjesta Adam Knežević i s ljubavlju darovao.

Radovi na njoj su počeli kada je Adam ponovo otišao u nedjelju, 15. studenog. S njim je išao i Mican kome je on pokazao kako treba i na koja mjesta, postaviti stupove.

Ta akcija, betoniranja držača stupova je obavljena u četvrtak. Mican ih je dovezao iz bravarske radionice iz Š umetlice u Donju Dolinu, a s njim je išao i Maća. Njima, u kopanju kanala ispred ulazne kapije se pridružio i Slave Slavko Vidić, a onda će doći Josip Ćorković i jedan njegov djelatnik Hamo i dovesti cement, željezo, vodu, mješalicu, a šljunak je dovezao nekoliko dana ranije.

Tako su, u taj beton u količini od oko 2 m3, ugradili stupove.Adam je nastavio sa izradom male i velike kapije.

ADAPTACIJA OGRADE NA GROBLJU

Prema nekim pouzdanim informacijama, mogla bi se uskoro i ograda na prednjoj strani groblja adaptirati. Kao što je poznato,onaj dio od ulazne kapije pa prema zapadu, dakle prema mjestu gdje je nekoć bila trgovina, u tijeku rata je skinuto, odsječeno od stupova, tj. ukradeno 8 leta ograde, u duljini od 21 dužni metar. Kao privremeno rješenje je postavljena gater žica koja i dan danas stoji.

Postavljanje te ograde, a zatim skidanje hrđe i bojanje ostatka od oko 80 dužnih metara, prema predračunu to bi koštalo oko 1000 eura.Ilija Gogić je na čelu ove akcije pa mu poželimo mnogo sreće i uspjeha u njoj, a darovateljima iz Verone koji su se organizirali i prikupili 1.200 eura za ovu namjenu velika hvala. Njihova imena su: Kovačević Smiljan i Željka, Knežević Dragan i Ljubica, Petrović Marko i Ljubica, Petrović Svemir i Brana, Budić Damir i Dijana, Budić Tihomir i Jadranka, Brkić Anto i Jadranka, Oršulić Goran i Slađana, Ćorković Milenko i Gordana, Budić Filip i Zdenka, Knežević Marinko i Vesna, Oršulić Ferdo i Anđa, Oršulić Zdravko i Nela, Vidić Milan i Julkica, Vonić Denis i Ivana, Dakić Rudolf i Jasmina, Dakić Budimir, Knežević Kuzman, Knežević Mile i Suzana, Knežević Daren i Mario, Vidić Zdravko i Dobrila, Terzić Filip i Ivka, Matković Stipo i Nada i Dakić Franjo i Daliborka.

UREĐENJE PARKINGA ISPRED GROBLJA

I prostor ispred groblja je malen da bi primi brojne automobile, kada se dolazi na sv. Mise u povodu blagdana sv. Marka, sv. Ive, Svih Svetih i sprovoda, pa ih je većina znala biti parkirana po nasipu/kanalu i ispred bivše trgovine. I o tome se razmišljalo, ali Propuštena je velika prilika, ovoga ljeta, kada se je renovirao obrambeni nasip od poplava, da se poravna prostor ispred groblja i isti naspe šljunkom, kojeg je bilo čitavo brdo, samo nekoliko desetaka metara od groblja.

Doduše, pred blagdan Svih Svetih, ove godine, Karlo je pokušao nešto uraditi pa je angažirao kombinirku koja je razgrnula hrpe šljunka (koje su ostavljali nesavjesni izvođači radova na groblju) i asfalta (koji je njegovom zaslugom tu dospio) i dovezao nekoliko kamiona šljunka. Taj šljunak je samo razgrnut i na tome je ostalo. Do tada, i ovako, do sada urađeno, dobro će poslužiti.

No, sa izvođenjem radova na ovom prostoru, treba biti oprezan, jer sve zemljište od ograde groblja do nasipa, uključujući i njega, vlasništvo je VP Save.

DVADESET GODINA MISNIŠTVA P. DAMIR ŠOKIĆ

Iako svi mi, Dolinci i Novoselci znamo gdje se nalazi pater Damir Šokić i što radi, a u svakom broju Suze dolinske ima svoju rubriku gdje se bavi s dolinskim narodnim blagom, ovoga puta, u povodu dvadesete obljetnice njegove Mlade mise smo s njim razgovarali. Evo toga zapisa.

SUZA DOLINSKA: Ove godine navršilo se 20 godina od Vašeg svećeničkog ređenja u Dubrovniku i proslave mlade mise u Gornjim Bogićevcima. Time je započelo i Vaše svećeničko djelovanje u Hrvatskoj dominikanskoj provinciji. U kojim ste samostanima do sada djelovali i koje službe obnašali?

P. DAMIR ŠOKIĆ: U dubrovačkoj katedrali, 16. srpnja 2000. nas četvoricu dominikanaca je za svećenike Hrvatske dominikanske provincije je zaredio tadašnji dubrovački biskup msgr. Želimir Puljić (današnji zadarski nadbiskup). U Gornjim Bogićevcima sam 30. srpnja 2000. slavio mladu misu, a secudicie (drugo mladomisničko slavlje) u Gornjoj Dolini na Veliku Gospu, 15. kolovoza 2000. Nakon toga svoje svećeničko djelovanje sam započeo u splitskom samostanu Sv. Katarine Aleksandrijske, kojeg svi zovu samostanom Sv. Dominika. Uz manje samostanske službe, poput lektora, kroničara i sl., primarno sam vršio službu župnog vikara ili kapelana, s kojom sam stjecao svoja prva pastoralna iskustva. U Splitu sam bio od 2000. do 2003. kada sam premješten u zagrebački samostan Kraljice Sv. Krunice – Maksimir, ali kao kapelan novoosnovane župe Bl. Augustina Kažotića – Pešćenica čiji su crkva i samostan bili još u izgradnji. Nakon preseljenja u novi samostan na Peščenici, u njemu sam obnašao službu ekonoma, a potom i samostanskog starješine. U Zagrebu sam bio od 2003. do 2008. kada sam premješten u samostan Gospe od Milosti u Bol na otoku Braču. U tom samostanu sam kroz određeno vrijeme obavljao službu župnika, ekonoma i samostanskog starješine. Ove, 2020. godine dobio sam novu službu. Imenovan sam učiteljem novaka, pa sam zbog te službe premješten u samostan Sv. Jeronima, u Rijeku.

SUZA DOLINSKA: Uz sve navedeno, stigle su i zdravstvene poteškoće. O čemu se radilo?

P. DAMIR ŠOKIĆ: Š to se zdravlja tiče, u mom slučaju se banalna stvar pretvorila u pravu katastrofu. Pojavu kurjeg oka na tabanu ispod malog prsta, odlučio sam riješiti u kirurškoj ambulanti jedne zagrebačke bolnice. Bilo je to početkom prosinca, 2007. Problemi su započeli kad mi je utvrđena hospitalna infekcija rane. U rani je pronađen stafilococus aureus, vrlo otporna bolnička bakterija. Dugotrajno liječenje je završilo u lipnju, 2009. amputacijom malog prsta u splitskoj bolnici jer je bakterija ušla u kosti prsta a to se nije moglo liječiti. Nakon toga svi su nalazi bili uredni i život je nastavio dalje Međutim, u ljeto, 2018. počeli su bolovi u kostima lijevog stopala te je nakon pustih pretraga utvrđeno da se moj prijatelj stafilocokus aureus bio učahurio i gotovo 10 godina mirovao. Ponovno se aktivirao, sada u kostima stopala. Uslijedilo je mučno liječenje mnogobrojnim antibioticima, tjedni ležanja po raznim bolnicama, pretrage u nekim privatnim zdravstvenim ustanovama Bilo je uzaludno! U tim pokušajima liječenja i beskonačnim pretragama utvrđeno je više opasnih bakterija koje su razarale sve pred sobom. Konačno, početkom rujna kontrolni nalazi su pokazali neuspjeh liječenja i pogoršanu situaciju. Nakon izjave doktora, da će se stopalo najkasnije za godinu dana morati amputirati, zamolio sam ga da to učini odmah. Bio je pomalo iznenađen mojom odlukom, ali ja više nisam mogao trpjeti ni bolove ni to neprestano potezanje po bolnicama. Pa, što mora biti neka bude! Tako je 23. rujna 2019. izvršena amputacija lijevog stopala sa dijelom potkoljenične kosti, na traumatologiji u Draškovićevoj (Zagreb). Kako do sada nisam rezao noge, nisam imao pojma što me čeka i strah od budućnosti bio je razumljiv. Ipak, ubrzo je uslijedila rehabilitacija i proteza te sam konačno odahnuo od bolova i pošteno se naspavao. Realno gledajući, preživio sam ozbiljnu zdravstvenu krizu, a s druge strane vidim da moj strah od budućnosti uvelike bio ne opravdan. Moja škljocavica, kako od milja zovem svoju protezu, savršeno funkcionira i ako se to može tako reći, vratila me u prilično normalan život.

SUZA DOLINSKA: Od jeseni, 2020. živite i djelujete u samostanu Sv. Jeronima u Rijeci kao učitelj novaka. Š to to točno znači?

Učitelja novaka je odgojna služba u procesu formacije mladića, koji žele jednog dana postati redovnici i svećenici Dominikanskog reda. U tom odgojnom procesu razlikuju se tri stupnja ili etape u formacije mlade braće: postulatura, novicijat i studentat. Isto vrijedi i za sve druge Redove – bilo muške, bilo ženske.Postulatura je razdoblje od jedne godine u kojoj redovnički kandidat živi u točno određenom samostanu, sudjelujući u životnom ritmu zajednice pod vodstvom učitelja postulanata. Tijekom te godine kandidat može pohađati i redoviti studij teologije. Novicijat je druga faza u formaciji. U koliko je za vrijeme postulature redovnički kandidat prepoznat kao mogući redovnik, prekida se redoviti studij i u točno određenom samostanu, pod vodstvom učitelja novaka, započinje novicijat u trajanju od jedne godine.

Ulazeći u novicijat, braća novaci dobivaju (oblače) redovničko odijelo (habit), a nakon uspješno završene godine novicijata, braća novaci polažu prve redovničke zavjete na tri godine. Tijekom novicijata, učitelj novaka je dužan braću novake poučiti o Konstitucijama Reda (Zakonima i pravilima po kojima se Red ravna), povijesti Reda i svemu važnomu što je iz Reda proizašlo na korist Crkvi i društvu, specifičnoj duhovnosti reda, samostanskom opsluživanju i sl. U tom procesu, učitelj novaka može pozvati i stručne predavače za pojedine tematske cjeline, ukoliko mu se to učini korisnim ili potrebitim.

Novicijat završava polaganjem prvih redovničkih zavjeta, nakon čega dotadašnji novaci postaju braća studenti te sele u točno određeni samostan studentata iz kojeg pohađaju redoviti studij teologije pod vodstvom učitelja studenata. U tom samostanu studentata braća studenti ostaju do polaganja doživotnih (svečanih) zavjeta, svršetka studija i svećeničkog ređenja.

Za samostan novicijata Hrvatske dominikanske provincije je određen samostan Sv. Jeronima u Rijeci, pa je to značilo i moj premještaj iz Bola u Rijeku kako bi preuzeo svoju novu službu.

SUZA DOLINSKA: Rodna župa Uznesenja Blažene Djevice Marije u Dolini ove je godine proslavila 100 godina od svog utemeljenja. Jako ste se zauzimali oko priprema za ovaj događaj a ipak niste bili nazočni na proslavi te obljetnice na Veliku Gospu, 15. kolovoza o. g.. Š to Vas je spriječilo?

P. DAMIR ŠOKIĆ: Uvjeren sam da rodni kraj ili zavičaj, odnosno njegov mentalitet, u kojem čovjek odrasta ima velikog udjela u formiranju osobnosti i životnih stavova koji se onda očituju u nekoj zrelijoj dobi svakog pojedinca. U Dolini nije bilo jednostavno živjeti, ali je bilo lijepo. Ako se već u ranoj mladosti, u lijepom zavičaju naučiš nositi sa različitim životnim poteškoćama, možeš biti siguran da si spreman krenuti u život i suočiti se sa svim životnim izazovima. Sretan sam i Bogu zahvalan što sam imao upravo takav zavičaj! Tim više mi njegov nestanak i gubitak teže pada. Teško mi se pomiriti s činjenicom da mi se zavičaj pretvorio u zapuštenu pustaru, u kojoj se jedva imaš kome svratiti. Rana je to koja ne zarasta, koju ću valjda i u grob ponijeti. Ipak, ne vrijedi plakati nad tom tužnom sudbinom. Potrebno je vidjeti što se može učiniti u tako nezahvalnoj situaciji, kako bi se očuvala barem mrvica dostojanstva naše rodne grude. To je bio razlog zašto sam se zauzimao za ono što nam je preostalo, što nam je svima zajedničko u Dolini: crkva, groblje i naša Suza. Računao sam na 100-godišnjicu župe i pokretao razne inicijative oko uređenja župne crkve, poticao održavanje groblja, surađivao i podržavao izlaženje našeg godišnjaka Suza dolinska U tim nastojanjima me je gotovo onemogućilo moje narušeno zdravstveno stanje, a kao šećer na kraju došla je i ova epidemija Covida-19, koja je uvelike blokirala normalan život ljudi, a o nekim projektima i pothvatima da se i ne govori. Unatoč svemu tome, planirao sam ove godine doći na proslavu Velike Gospe u rodnu župu, kojom se ujedno slavila i 100-godišnjica njenog postojanja. No, kako je krajem lipnja 2020. u bolskom samostanu zasjedala Izborna provincijska skupština, na kojoj je birana uprava Hrvatske dominikanske provincije i stvaran plan djelovanja za iduće 4-godišnje razdoblje, bilo je za očekivati i neke personalne promjene u našim samostanima. To se i dogodilo, a dijelom tih promjena bila je i moja nova služba zbog koje sam morao preseliti u samostan u Rijeci. Kako sam bio starješina bolskog samostana, valjalo je samostan pripraviti za primopredaju, spakirati se i preseliti u Rijeku No, kako sam zbog liječenja dugo vremena izbivao iz bolskog samostana, imao sam i puno zaostalog posla kojeg sam kao samostanski starješina trebao odraditi. S obzirom na neodgodive obaveze zbog seobe, moj oslabljeni imunitet i aktualnu epidemiju te duljinu i napor putovanja, nisam mogao stići u Dolinu na Veliku Gospu. Ipak mi je drago da se proslava Velike Gospe i obilježavanje 100. obljetnice župe u Dolini dogodilo. Istina, skromnije i s manje okupljenih vjernika nego što je planirano, zbog nastale situacije i ograničenja kretanja uzrokovanog spomenutom epidemijom, ali Bogu hvala i na tome!

SUZA DOLINSKA: Pripremali ste knjižicu o povijesti župe Dolina, koja se trebala tiskati za njezin 100. rođendan. Š to Vas je spriječilo u tom pothvatu?

P. DAMIR ŠOKIĆ: Na temelju pisane građe o župi u Dolini iz različitih izvora, uspio sam dobrim dijelom sve objediniti u jednu smislenu cjelinu, koja je trebala biti tiskana kao knjižica uz 100. obljetnicu dolinske župe. Međutim, isti razlozi koje sam prije spomenuo usporili su i omeli planove oko toga. Bogu hvala, moje zdravstveno stanje je sada zadovoljavajuće, nova služba mi omogućava i malo više vremena za pisanje i proučavanje naše povijesti a za očekivati je da će se i ova epidemija smiriti, što bi sve skupa trebalo doprinijeti završetku i tiskanju knjižice o župi Dolina. Velika mi je želja to učiniti.

SUZA DOLINSKA: Koji bi bio Vaš osobni osvrt u razmišljanjima na rodni kraj: o njegovoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti?

P. DAMIR ŠOKIĆ: Dok sam prije rata živio u Dolini, nisam ništa posebno znao o svom zavičaju, osim famozne Gradine na kojoj je groblje i gdje su se često vršila neka arheološka iskapanja. Nekih kulturno-povijesnih objekata nismo imali. Škola u D. Dolini, koja je sagrađena na samom početku 20. st., nije sličila na neku staru zgradu jer je svojevremeno bila renovirana, pri čemu je izgubila svoja prvotna obilježja starinske građevine. Stara crkva koju smo imali u G. Dolini bila je spoj neuspješnih građevinskih improvizacija pri njenom proširivanju i dogradnji, tako da je u konačnici izgledala prilično jadno, sklepana k’o ni sebi ni svome, a ni njezin inventar nije bio ništa bolji. U takvom ozračju čovjek lako zaključi da se u Dolini nije imalo niti što vidjeti, niti o čemu nešto posebno reći. Međutim, kako kaže narodna mudrost: Dok nismo izgubili nismo ni znali što smo imali! O prapovijesti i tradicijskoj baštini dolinskog kraja uvelike se pisalo i objavljivalo prije 100 i više godina, što samo po sebi govori da se u Dolini moglo nešto vidjeti i o tome reći, dapače zapisati kako bi se ta baština sačuvala kao naslijeđe za buduće generacije. No, povijesna zbivanja su krenula u nekom drugom pravcu. Danas je teško objasniti činjenicu da su Hrvati prije Domovinskog rata (1991. 1995.) u bosanskogradiškoj općini činili svega 6% od ukupnog stanovništva i da su bili tolika ugroza za druge narode u toj općini, te su na onako okrutan način rastjerani i deportirani sa svojih ognjišta, s ciljem da se tamo nikad ne vrate. Kako stvari stoje, u tome se u potpunosti i uspjelo. Kome je to trebalo i zašto se to dogodilo, zašto je Dolina ostala pusta i prazna?! Promatrajući sada stvari s duljim vremenskim odmakom, čini se kako je i Dolina postala dijelom višestoljetnog procesa brisanja svega što je hrvatsko i katoličko u Bosni i Hercegovini. U minulim stoljećima to se dogodilo mnogim mjestima, a sada smo očito i mi došli na red Promatrajući aktualna domaća i svjetska zbivanja, uistinu je teško bilo što predvidjeti. Možda nas životne situacije natjeraju da, kao što smo prisilno otišli iz Doline, isto tako u njoj prisilno opet potražimo pradjedovska ognjišta Nikad ne reci nikad!

A život ide dalje. Stari odlaze, dolaze nove generacije kojima Dolina jedva da i nešto znači, to je činjenica. Daleko od očiju daleko od srca! Ipak, mi koji još nosimo u sebi duh svoga sela i ćutimo mirise rodnog kraja, koji u njega mislima često svraćamo i spominjemo ljude kojih već odavno nema, mi mi smo Dolina prava, istinska, živa… Jednom, kad nas ne bude, ostat će barem ove stranice kao živo svjedočanstvo života jednog kraja i njegovih ljudi. A, budući da nas još ima, da smo još tu, ma gdje sada živjeli možemo i moramo biti ponosni na svoj zavičaj. Nismo mi samo djeca s blatnih putova i savskih bara, mi u sebi nosimo širinu našeg neba, bogatstvo naših polja, snagu naših hrastova, svježinu rosnih svitanja i ljepotu naših sutona. To smo mi i nema razloga da takvi do kraja s ponosom i ne ostanemo.

Pa, u tom duhu dragi moji – gdje god da sada jeste – svi vi živi, zdravi i veseli bili i neka vam je svima čestit Božić i sveto Isusovo porođenje, a u novoj 2021. godini neka vas Gospodin prati svojom pomoću i svakim blagoslovom!

p. Damir Šokić

PROPOVIJED BISKUPA KOMARICE U ŽUPI DOLINA NA STOTU OBLJETNICU POSTOJANJA ŽUPE

Svečano Euharistijsko slavlje u župi Dolina pokraj Bosanske Gradiške na svetkovinu nebeske zaštitnice Velike Gospe i stotu obljetnicu postojanja župe u subotu, 15. kolovoza 2020. predvodio je biskup banjolučki mons. Franjo Komarica uz koncelebraciju upravitelja župe p. Tomislava Topića i drugih svećenika. Propovijed biskupa Komarice izrečenu tom prigodom prenosimo u cijelosti:

Stota obljetnica župe Dolina Svetkovina Zaštitnika župe Uznesenja BDM na Nebo 15. 8. 2020.

Dragi župniče, draga braćo svećenici, drage sestre redovnice, dragi župljani ove župe Jubilarke cijenjeni prijatelji Boga i čovjeka,

1. Od svjetski poznatog umjetnika kipara Ivana Meštrovića, potječu ove riječi prikladne za naše današnje promišljanje o sadržaju ovog jedinstvenog dvostrukog slavlja: velikog stogodišnjeg jubileja ove župe i najveće svetkovine najdičnijeg člana ljudskog roda Presvete Djevice i Bogorodice Marije svetkovine Njezina uznesenja na Nebo.
Evo tih riječi:
Naša zemlja sačuvala je uspomene naše, a Gospa naša lozu našu! Njima zahvaljujmo!

S vama zajedno želim sada glasno razmišljati:
najprije o vama; o ovom vašem rodnom kraju, o vašoj prošlosti, o vašim uspomenama i povijesti vaših korijena;
o povijesti Kristove Crkve na području vaše župe i cijelog ovog pitomog i od Boga blagoslovljenog a od Sotone često ugroženog kraja;
a zatim o jedinstvenoj veličini i ulozi posebne izabranice i suradnice Boga Stvoritelja i Ljubitelja cijelog ljudskog roda Presvete i Bezgrešne Djevice i Bogorodice Marije, naše dragocjene i moćne nebeske Majke i Zagovornice!

2. Svečano obilježavanje STOTE obljetnice Vaše župe, vašeg župnog zajedništva jeste jedan vidljivi znak vaše žive vjere, vaše vitalnosti, vaše nade s obzirom na budućnost ne samo vas osobno i vaših obitelji tamo gdje se sada momentalno nalazi većina od vas, ovdašnjih prognanih župljana nego i za budućnost ovdašnjih župljana, sadašnjih i budućih.

U ovoj osobitoj, povijesnoj situaciji, u kojoj se nalazite vi, i mnogi drugi, koji imaju na području ove župe svoje duboke korijene , gdje su rođeni vaši roditelji i vaši preci, svi ste vi pozvani kao Kristovi vjernici i suradnici da budete vjerodostojni, istiniti, pozitivni, konstruktivni!

To podrazumijeva potrebu vašeg dodatnog angažmana, zalaganja najprije:
oko vašeg pomirenja s vama samima, s vašim identitetom, s vašom prošlošću, s vašim uspomenama; s vašom očevinom i djedovinom ; s grobovima vaših predaka znanim na drevnom groblju Gradina ili neznanim na nekim drugim mjestima;
oko pomirenja našeg međuljudskog kao župljana, rodbine i rođaka; pomirenja sa drugim susjedima u selima vaše župe i u cijelom ovom kraju.

Na to Vas poziva Vaš božanski Učitelj i Spasitelj Isus Krist i Njegovo sveto Evanđelje, koje su vam Kristovi svećenici, vaši duhovni pastiri naviještali, tijekom prošlih desetljeća, i moraju uvijek naviještati.

Taj Kristov poziv je poziv na istinsko izmirenje i život u iskrenom, pravom miru. Taj mir ne nudi nikakav mirovni sporazum, napravljen prema prohtjevu i raspoloženju nekih utjecajnih ljudi ne rijetko iz nekih njihovih svakodnevnih i kratkotrajnih interesa; nego ga daje sam Krist, Spasitelj naš, Spasitelj svih ljudi, svih naroda i cijelog svijeta!

Zar nije On sam rekao: Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Ja vam ga ne dajem kakav svijet daje. Neka se (stoga) ne uznemiruje i ne plaši vaše srce! (Iv 14, 27).

3. Ovaj vaš veliki jubilej, ova vaša okrugla godišnjica od jednog stoljeća vašeg župnog zajedništva, i sve ovo, što ste osobito u zadnje vrijeme lijepo i korisno poduzeli za vaše duhovno dobro i za ojačanje vaše kršćanske vjere i nade, trebalo bi biti početak jednog novog životnog poleta i obnove vaših ovdašnjih zapuštenih domova, vaših ovdašnjih imanja, vaše očevine, vaše baštine.

Na to se treba gledati s optimizmom, sa razboritošću, sa smirenošću i s radošću.

I sama riječ Jubilej govori o radosti; o unutarnjoj, duševnoj i duhovnoj radosti, ali i o radosti koja se i na vanjski način očituje. Ta radost je opravdana. I mi se danas radujemo i trebamo se radovati, jer znademo da smo kao kršćani osobiti Božji miljenici; što smo Kristovom žrtvom na križu spašeni ne od neke vremenite, kratkotrajne nesreće i tjelesne nevolje, nego od vječne propasti!

Kao takvi, mi se radujemo i jedni drugima; radujemo se što smo međusobno povezani zagarantiranom nam, trajnom Božjom utješnom nazočnošću. A Bog je Gospodar i naših života i našeg zajedništva, i naših jubileja osobnih i zajedničkih i povijesti našeg naroda; povijesti svih naroda na zemlji, dakako i povijesti Kristove Crkve.

4. Svaki jubilej u povijesti Crkve, u povijesti jedne crkvene zajednice biskupije, župe, redovničke zajednice , crkve održaje se zahvaljujući svetoj Božjoj providnosti.
To vrijedi i za ovaj naš Jubilej!

S tim osvjedočenjem mi sebi danas posvješćujemo, dozivamo u pamet, da smo dužni zahvaljivati Božjoj dobroti i milosrđu što smo doživjeli ovu radost.

Dužni smo također, na temelju znanja i mogućih novih saznanja o događajima iz prošlosti Crkve one davnošnje i ove bliže tijekom prošlog stoljeća razmisliti o svojoj odgovornosti za budućnost te iste Crkve na području ove župe idućih godina, desetljeća, odn. idućeg stoljeća njezinog postojanja.

U dvadeset stoljeća dugoj povijesti Crkve staro i novo, prošlo i buduće vrlo često su međusobno bili povezani.

Ne treba to nikoga čuditi! Jer Isus Krist, kao jedinstveni, univerzalni Spasitelj svih ljudi, svih naroda i generacija, isti je i jučer i danas i zauvijek. (Hebr 13,8). I njegove riječi, njegova Radosna Vijest Evanđelje- namijenjeni su svim vremenima, svim ljudima, svim generacijama. Tako će ostati dok je svijeta i vijeka! Sam je Isus to ustvrdio, kad je rekao: Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje doista neće proći! (Mk 13,13).

Crkva Kristova ima posvuda neizostavnu zadaću propovijedati te Isusove riječi spasenja čovjeka, narodÄ i cijelog ljudskog roda, bilo joj za to zgodno, pogodno ili nezgodno, nepogodno vrijeme (usp. 2Tim 4,2).

Imala ju je ona i tijekom svoje duge povijesti i u ovom kraju! Ima tu zadaću Crkva i danas!

Prisjetimo se barem ukratko Kristove otkupiteljske nazočnosti po njegovoj Crkvi i u ovom kraju i na području ove današnje vaše župe Jubilarke!

5. Svima vama, koji svoje korijene vučete iz ovog kraja, poznato je, da je Dolina bila kao nijedno drugo mjesto i bližoj i daljoj okolini naseljena još u prapovijesti nekoliko tisuća godina prije Kista!

Tragove kršćanstva u ovim krajevima, tj. u današnjem Lijevča polju nalazimo već iz ranih kršćanskih stoljeća, iz 5. i 6.-og st., još prije dolaska Hrvata u ove krajeve u 6. i 7. st.

Osnivanjem zagrebačke biskupije koncem 11.-og stoljeća 1093. god. i ovi krajevi tadašnje Gornje Panonije, ulaze u njezin sastav i pod njezinu jurizdikciju i ostaju tijekom daljnih skoro 600 godina. Tijekom Srednjeg vijeka ovdje su zabilježene brojne crkve i župe te veći broj samostana raznih redova.

Osvajanjem ovih krajeva od strane Osmanlija, tijekom 16.stoljeća, dramatično se smanjuje broj katolika. Nestaju brojne ovdašnje župe i svi samostani. Ipak, ostaju katolici u ovom kraju. Oni crkveno pripadaju u 17.st. (1675.) tadašnjoj župi Orubice. Osim Orubice tada su bile župe još i u Gradišci, Lišnji kod Prnjavora i u Livaču.

Župa Orubica nestaje poslije tzv. Bečkih ratova ( 1683 99) kao i veliki broj drugih u bližoj i daljoj okolini: od Dubice na zapadu do Bijeljine na istoku.

Došlo je tada do krupnih promjena u sastavu ovdašnjeg stanovništva. Ostalo je samo mali broj dotadašnjeg inače brojnog etnički hrvatskog, a vjerski katoličkog stanovništva. Turci su bili primorani na ovdašnje opustjele posjede i imanja naseliti novo stanovništvo. Povijesni izvori i građa govore o naseljavanju najprije pravoslavnih kolonista iz tadašnjeg Smederevskog sandžaka, a kasnije su stizali doseljenici iz drugih krajeva tadašnjeg prostranog turskog carstva.

Domaćeg, preostalog katoličkog stanovništva je bilo ovdje u Dolini, zatim u Mačkovcu, Kočićevu, Jurjevici i Livaču.

Crkveno su svi oni tada pripadali prostranoj župi Ivanjska.

Pod kraj turske vladavine, u drugoj polovini 19. st. imamo podatke o broju katoličkih obitelji i u broju članova u tim obiteljima u Gornjoj i Donjoj Ljubiji te u Mačkovcu. Ta su sela tada pripadala župi Gradiška, koja je kao mjesna kapelanija odvojena od župe Ivanjska 1838., a od 1872. je samostalna župa.

Skoro pedeset godina kasnije 1920. kako nam je poznato odvajanjem od župe B. Gradiška, tadašnji banjolučki biskup Jozo Garić osniva župu Dolinu. Njoj pripadaju sela redoslijedom po tamošnjem broju župljana; Donja i Gornja Dolina, Novo Selo, Orubica, Bardača i Proševica. Imala je tada 1500 župljana.

Godine 1935. je na području župe bilo 1712 župljana katolika a 1939. 1993 katolika. Dvadeset godina kasnije godine 1960. je bilo 1481! To je i zbog gorke i dramatične činjenice da je blizu 300 župljana tijekom Drugog svjetskog rata i poraća izgubilo živote!

Ova je župa kao svoju prvu župnu crkvu i župni stan imala preuređenu bivšu gostionu.

Imala je drveni zvonik. Tijekom kasnijih desetljeća, ona je dva put nadograđivana. Izgrađen je i zidani zvonik početkom 60 tih godina prošlog stoljeća za vrijeme župnika vlč. Tvrtka Tadića.

Sadašnju crkvu sagradio je vaš župnik mons. Kazimir Višaticki, koji je svoj život mučenički završio kao župnik i dekan gradiški.

Osim ove dvojice spomenutih župnika još su dvanaestorica župnika do prije 25. god. upravljala ovom župom. I od tada, uslijed dramatičnog nasilnog iseljavanja župljana pastoralnu i svu drugu potrebnu brigu vode župnici iz susjedne župe Gradiška.

Ovo su bili nabrojani samo neki glavni povijesni podaci o dramatičnoj, burnoj ali za cijelo plodnoj nazočnosti Katoličke Crkve na prostoru ove vaše župe i ovog kraja!

6. Samo kod Boga, u knjizi vječnosti, upisani su oni bezbrojni duhovni plodovi koje su članovi Crkve vaši preci i brojni drugi Kristovi vjernici, ubirali s ovdašnje blagoslovljene njive Gospodnje surađujući svakodnevno s Kristom Spasiteljem bilo u slavlju svetih misa, u slavlju drugih svetih sakramenata; u obavljanju brojnih pobožnosti, u izgovaranju tolikih molitava, u brojnim postovima i u podnošenju žrtava raznih vrsta.

Iz generacije u generaciju roditelji su ovdje svoju djecu koju im je podario Bog Stvoritelj odgajali da budu pravi ljudi i pravi kršćani. U tome su vam tijekom ovih stotinu godina pomagali i vaši župnici iz ove župe i iz prekosavske župe Mačkovac, a tijekom ovog poratnog vremena župnici iz susjedne župe u Gradišci. Vama je svima poznato da su čak četvorica od župnika ove župe tijekom zadnjeg rata i u poraću smrtno stradala. A svi su župnici i upravitelji župe dijelili s vama ovdašnjim župljanima dobro i zlo. Zajedno s vama su se oslanjali na Isusa Krista, najvećeg patnika i najvećeg mirotvorca i najuspješnijeg Pomoćnika u nevolji.

Vjera u Krista, kao neuništivog Dobrog Pastira njegove Crkve jačala je i krijepila vašu nadu, da i iza najcrnjih oblaka na obzorju vašeg života , sija blago i toplo Sunce Božjeg milosrđa i ljubavi; da i najveći vodostaj mutne vode povijesnih zbivanja i uništavanja splasne i život se ponovno može početi obnavljati. Život je jači od smrti, nada je sigurna pobjednica nad beznađem, Bog je jači od Sotone! On je Gospodar i vremena i vječnosti! Tako utemeljeno tvrdi i Kristova Crkva kroz sva dosadašnja burna, dramatična stoljeća svoje povijesti u drugim krajevima naše zemlje i svijeta pa tako i u ovom kraju!

Tu činjenicu trebamo sebi dobro posvijestiti svi mi koji danas vjernički, kršćanski obilježavamo stogodišnji jubilej organiziranog crkvenog djelovanja ove župe.

7. Na to nas određeno potiče i radosno slavljenje današnje svetkovine Uznesenje Blažene Djevice Marije na Nebo!

Podsjetimo se sada na sadržaj ove svima nama tako drage Gospine svetkovine!

Kristova Crkva ne posjeduje ni u knjigama Svetog Pisma niti u svojoj dugostoljetnoj predaji jedno izvješće o smrti Marijinoj. O tome ona ne zna nikakve pojedinosti. Ali, ona zna u svojoj vjeri da je Marija, kao Majka Spasitelja svijeta Isusa Krista, najsavršeniji plod njegova otkupiteljskog djela.

Zato Crkva također zna i tvrdi da zna kako je Marija morala postići dovršenje, potpuno ispunjenje svoga života kod samog Presvetog Trojstva Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha Svetoga!

Crkva je sebi mogla uzeti vremena i sva tolika duga stoljeća svoje povijesti, da bi razmatrala o završetku Gospinog zemaljskog života i njenom prelasku u vječnost, odnosno njenom uznesenju tijelom i dušom u Nebo, kako bi tek u prošlom stoljeću svoju vjeru u tu istinu o Marijinom uznesenju na Nebo i konačno svečano proglasila kao obaveznu za vjerovanje svakom svome članu. To je uradio nasljednik apostolskog prvaka sv. Petra, sluga Božji papa Pio XI. 1. studenog 1950. godine proglasivši osvjedočenje vjeru katolika tj. kao obavezujuću istinu katoličke vjere ovim riječima:
Mi obznanjujemo, proglašujemo i određujemo kao od Boga objavljenu dogmu (istinu što se mora vjerovati) da Bezgrješna Djevica, sačuvana čista od svake ljage istočnoga grijeha, ispunivši tijek zemaljskog života bila je dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu, i od Gospodina uzvišena kao kraljica svemira, da bude što sličnija svojemu Sinu, gospodaru i pobjedniku nad grijehom i smrću.

Katekizam Katoličke Crkve tvrdi: Uznesenje Blažene Djevice posebno je sudioništvo u uskrsnuću njezina Sina i anticipacija (tj. predosjećaj) uskrsnuća drugih kršćana: ( citirajući zatim i riječi iz Bizantske (pravoslavne) liturgije na svetkovinu Usnuća Bogorodičina Veliku Gospu): U porodu si Bogorodice, sačuvala djevičanstvo, a po smrti nisi ostavila svijet. Preselila si se k životu, jer si Majka Života, i svojim molitvama izbavljaš od smrti naše duše. (br. 966).

Drugi Vatikanski koncil je jasno istakao trajnu majčinsku i zagovorničku ulogu Majke Isusove ovim riječima:
Materinskom ljubavlju (Marija) se brine za braću svoga Sina (tj. nas) koji još putuju i nalaze se u pogiblima i tjeskobama, dok ne budu dovedeni u sretnu domovinu (tj. u Nebo). Zato se Blažena Djevica Marija u Crkvi zaziva imenima Odvjetnica, Pomoćnica, Pomagačica, Posrednica. (LG 62).

Sažeto rečeno: Današnja svetkovina Marijina uznesenja na Nebo je drugi kraj jednog velikog spasonosnog Božjeg luka koji započinje s Bezgrješnim začećem Marijinim. Bog Stvoritelj je posebno direktno zahvatio u njezin život i prije njenog rođenja i nakon njene smrti, odnosno njezinog završetka života na zemlji.

8. Danas mi, zajedno sa svim drugim članovima Katoličke Crkve radosno slavimo svetkovinu Marijinog određenja za puninu vječnog blaženstva, za proslavljanje njene bezgrješne duše i njezinog djevičanskog tijela, njene savršene sličnosti s njenim uskrslim Gospodinom. Ova svetkovina stavlja pred oči Crkve i cijelog čovječanstva jednu sliku i jedan dokumenat, koji nas na vrlo utješni način poučavaju, da će i naša posljednja i najdublja čežnja biti ispunjena. Jer, buduća proslava i blaženstvo je sretna sudbina svih onih koje je Krist po sakramentu svetog krštenja sjedinio sa sobom i učinio ih svojom braćom i sestrama.

Dakle, ono što se na Mariji ostvarilo tj. da je ona ušla u puninu blaženog vječnog života, to isto i mi smijemo očekivati ako se tijekom našeg ovozemaljskog životnog putovanja od naše kolijevke do našeg groba budemo dokazali kao Isusova braća i sestre.

9. Dragi Kristovi vjernici, Božji miljenici i djeco Marijina,
dragi štovatelji Isusove Majke i Majke Crkve, osobito dragi župljani ove župe, bilo da ste u njoj ili izvan nje,

Imajući pred svojim očima i u mome razmišljanju sve vas, u dosadašnjoj aktualnoj situaciji, a koji ste se danas rado okupili upravo na ovom mjestu, u središtu ove ljudskom krivicom i teškim pred Bogom grijehom opustošene župe, koja se više od polovine svoje povijesti nalazi pod posebnom zaštitom Blažene Djevice Marije na Nebo uznesene, tj. Velike Gospe, a to je zaštita sta i neupitna i na ovoj i onoj drugoj strani rijeke Save uzbuđen sam kao i mnogi od vas zbog ovogodišnjeg Jubileja, kojeg obilježavate nažalost kao i brojni drugi članovi naše biskupijske zajednice i ove napaćene zemlje, prognani fizički iz svoga rodnog mjesta: što da Vam još rečem?

10. Često ste u mojim molitvama i danas, kao što ste bili i svih proteklih 30 i više godina, od kako sam vaš biskup, zadužen pred Bogom i Crkvom iza ovu vašu župnu zajednicu od onih godina kada smo s puno radosti i elana gradili ovu vašu krasnu župnu crkvu.

Vaše životno hodočašće tijekom protekla tri desetljeća a i ranije ne rijetko je praćeno suzama, raznim oblicima fizičke ili duševne boli, odricanja i tjeskobom.

Vjerujem da ste poučavani od svojih roditelja i starijih te od svojih duhovnih učitelja i pastira, često podizali svoj pogledi usmjeravali svoje srce i svoje misli i riječi prema dragoj Gospi, kao svojoj nebeskoj majci, koje je i sama prije vas hodila ovom zemaljskom suznom dolinom sličnim životnim putem siromaštva, neprijaznosti, protjerivanja i boli; čije je srce pod križem njezinog i Božjeg Sina bilo probodeno mačem boli; a koja je , sada vječnog sunca ogrnuta sjajem, kako joj mi, njena zahvalna i odana djeca pjevamo u dragoj nam pjesmi Zdravo Djevo, svih milosti puna.

Kroz tolika stoljeća naše povijesti, Marija se u životu naših predaka toliko puta pokazala kao dragocjena pomoćnica, tješiteljica i kao dragocjeno sidro nade, kada je prijetila opasnost da ta nada potone.

Podsjećam vas na riječi koje sam prije 25 godina u osobito dramatičnim danima naše novije povijesti, napisao i svima vama današnjim župljanima ove župe kao i svih drugih župa:
Pred nama je dragi blagdan Velike Gospe Uznesenja Marijina. Presveta Djevica Marija je i našem narodu najvjernija Odvjetnica i najustrajnija zaštitnica. Njoj su se i naši preci utjecali u svim pogibeljima kroz dugu i burnu povijest. Nije se dogodilo da se naša dobra nebeska Majka i naša Odvjetnica zagovornica ogluši na vapaje svoga puka i sigurno neće ni danas, kad vapijemo iz ove ratne nesreće njoj, Kraljici mira, da nam taj mir isprosi kod svojega Sina, Spasitelja, našega Isusa Krista. ( 4.8.1995.)

Ne želim se ni danas umoriti podsjećati vas sve kako ništa ne treba nadmašiti činjenicu ni svijest da smo svi mi djeca jedne te iste Majke, Marije koja je u Nebu; koja je kao vez jedinstva za članove Crkve, tog Kristovog Mističnog tijela nova Eva, tj. nova majka živih, koja želi približiti sve ljude i sve narode istini i milosti njenog božanskog Sina.

11. Zato u ovom svečanom času, u najsvetijem činu, kojega kao ljudi smijemo obavljati, upućujem smjernu i usrdnu molitvu:
Marijo, Djevice bez grijeha začeta, majko Boga i ljudi:
Mi vjerujemo svim žarom naših srdaca, da si Ti s tijelom i dušom slavno uznesena na Nebo, gdje Ti korovi anđela i mnoštvo blaženih iskazuju počast kao svojoj kraljici;
Mi se ujedinjujemo s njima u veličanju Gospodina, koji je Tebe uzvisio nad sva stvorenja i slavimo Te s njima s ljubavlju i dubokim poštovanjem;
Mi znamo, da se Tvoj pogled, koji je nekoć s nježnom majčinskom ljubavi počivao na smjernom zemaljskom patničkom ljudskom obličju Tvoga sina Isusa, sada u Nebu raduje proslavljenom čovještvu Njega, koji je nestvorena Božja Mudrost, i da se u gledanju neizrecive krasote Presvetog Trojstva Tvoje srce ispunja blaženim ushićenjem;
Mi bijedni grješnici, čija tijela priječe uzlet našim dušama, vapimo Tebi: oplemeni naše osjećaje kako bismo naučili već ovdje na zemlji, u ovoj grješnoj suznoj dolini, usred zavođenja stvorenja, ljubiti Boga iznad svega!
Mi se pouzdajemo, da Ti kao Majka puna milosrđa, gledaš na nas i vidiš naše potrebe, naše patnje, naše strahove našu poljuljanu nadu, naše borbe i naše slabosti; da se Ti veseliš zajedno s nama našim radostima i našim pobjedama; da Ti čuješ glas svoga Isusa, koji ti veli o svakome od nas, kao nekoć viseći na križu, o ljubljenom svome učeniku Ivanu: Evo, Tvoga djeteta, pobrini se za njega;
a mi, koji te zazivamo kao našu milu majku nebesku hoćemo Te imati, kao nekoć apostol Ivan, za svoju voditeljicu i svoju potporu, kao Tješiteljicu, kao majku dobrog savjeta na našem zemaljskom putovanju prema sretnoj vječnosti u Nebu!
Mi vjerujemo, da su tvoje milostive oči, koje su plakale nad zemljom nakvašenom krvlju Tvoga ljubljenog Sina Isusa, i danas uprte na ovaj naš grješni i nevoljni svijet, koji je pun laži, sebičnosti, nepravde, ratova, progona i ugnjetavanja pravednih i slabih; opasno bolestan uslijed djelovanja smrtonosnih virusa nevjere i odbacivanja Kristovog Evanđelja i pogubnog građenja novovjeke babilonske kule;
Mi se nadamo u nametnutoj nam magluštini i tami ove suzne zemaljske doline ( pa i ove župe Doline!) Tvome nebeskome svjetlu i Tvome blagom majčinskom milosrđu u raznovrsnim potrebama naših nemirnih srdaca, naših ugroženih obitelji, i poljuljanih brakova, u raznim iskušenjima naše mjesne i domovinske Crkve, naših narodÄ i naših zemalja.
O divna Djevice, nebeska kraljice, koja znadeš sve naše nevolje, mi vjerujemo da si ti u vječnoj krasoti obasjana suncem i ogrnuta plaštem punim zvijezda za sve anđele i svece radost i milina odmah nakon Krista, Tvoga proslavljenog Sina;
Mi, ovozemaljski hodočasnici, gledamo u čvrstoj vjeri prema Tebi, kao Majci Crkve i kao našem budućem cilju! Ti, koja si naša slast, naš život i ufanje naše, privuci nas k sebi sve, kao Majka svih naroda te nam poslije svih naših zemaljskih progona i izbjeglištva, svih stradanja, razočaranja i patnji, pokaži Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje!
O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo!
Čuj nas Majko, nado naša, Tebi vapimo mi svi .

Primi mila majko .! AMEN.

ŽRTVOSLOV BOSANSKOGRADIŠ KOG DEKANATA

Iz pera msgr. dr. Ante Orlovca, pod kraj prošle /2019./ godine je još jedna knjiga ugledala svjetlost dana. Riječ je o knjizi: Žrtvoslov bosanskogradiškog dekanata.

U prošlom broju Suze dolinske smo predstavili knjigu Gubici Banjolučke biskupije koja je izišla iz tiska 2018. godine od istog autora, u kojoj se na dosta mjesta spominje naša župa Dolina.

U ovoj, ne samo da se Dolina spominje nego joj je posvećena 51 stranica od 163. 215.

Knjiga je predstavljena 29. prosinca 2019. godine u dvorani Župno-pastoralnog centra u Bosanskoj Gradišci nakon sv. Mise. Predstavljači su bili: Pomoćni Banjolučki biskup fra dr. sc. Marko Semren, prof. dr. sc. Velimir Blažević i sam autor msgr. dr. Anto Orlovac.

Sve nazočne je predstavio bosanskogradiški župnik p. Tomislav Topić.

U vrijeme korizme, ove godine, planirano je predstavljanje na području Nove Gradiške, u župi Kraljice sv. krunice za vjernike Nove Gradiške i naseljenog mjesta Ljupina, međutim, korona virus je zaustavila taj program. Za to predstavljanje nikada neće biti kasno, pa kada se stvore uvjeti, s njom će biti upoznati svi oni Dolinci i Novoselci koji to želi. I trebali bi, jer čini mi se da u župi Dolina nema kuće iz koje u ovoj knjizi nije bar jedno ime zapisano, u vremenu iz I., II. svjetskog rata i nedavnog rata u Bosni i Hercegovini.

U Proslovu, autor između ostalog piše: Bosanskogradiški dekanat prije Drugog svjetskog rata i u ratu imao šest župa: Bosansku Gradišku, Bosanski Aleksandrovac (nekoć Rudolfstal), Dolina, Mahovljani, Miljevci i Nova Topola (nekoć Windthorst) . U tom je ratu župa Miljevac potpuno uništena i više ne postoji, dok su druge pretrpjele ogromna stradanja, izginuo je velik broj vjernika, civila i različitih vojnih postrojbi, tri župe su za vrijeme toga rata gotovo posve iseljene, a u ostalim se broj vjernika znatno smanjio. Isto tako su uništene crkvene zgrade: crkve, župne kuće, samostani, katoličke škole.

No, stradalo je, i to u prvom redu, ono što je najvrjednije: ljudi. Ova knjiga se bavi prije svega njima. Naime, ni gotovo 70 godina po okončanju Drugog svjetskog rata nema sustavnog popis žrtava i stradalnika rata i poratnih zbivanja, na tom području. To se posebno odnosi na katolike i njihove obitelji koji su uglavnom bili na drugoj strani, dok se u partizanskim žrtvama nerijetko pisalo pretjerujući i nekritički. Š toviše o žrtvama poražene strane nije se smjelo ni govoriti, bez obzira radilo se o pripadnicima različitih vojska ili civilima. Oni su jednostavno bili proglašeni narodnim neprijateljima, a za takve nije bilo suda ni milosti; Najveći broj žrtava nije stradao uslijed ratnih djelovanja, nego od poratne odmazde komunista kojima je smetalo što je sve bilo hrvatsko i katoličko. Ovdje je riječ samo o katoličkim žrtvama i gubicima, jer o njima do sada nije pisano.

Prikupiti građu za ovu knjigu bilo je vrlo teško

Knjiga ima 295 stranica, a tekst je raspoređen po poglavljima:

Poglavlje I. Župa Bosanska Gradiška u vrijeme Drugog svjetskog rata;
Poglavlje II. Gornji Podgradci ogromno prikriveno masovno stratište i grobište, uništenje pilane, svjedočenje preživjelog domobrana i drugih svjedoka, neobjavljeni iskazi o zločinima u Gornjim Podgradcima (O čemu smo, također, pisali u prethodnim brojevima Suze dolinske;
Poglavlje III. Popis žrtava Drugog svjetskog rata i poraća iz župe Bosanska Gradiška, župe Bosanski Aleksandrovac (nekoć Rudolfstal), župe Dolina, župe Mahovljani, uništenje župe Miljevac (Miljevci) i župa Nova Topola (nekoć Windthorst) .

Kao što je već rečeno, u ovoj knjizi je župi Dolina posvećena 51 stranica. Nakon osnovnih podataka o župi Dolina autor obrađuje slijedeće teme:

Četničko-partizanski pokolj u župi Dolina, Dolinska župa nakon tih pokolja,Zločin Golića kopača u Kozincima krajem svibnja 1945., Sasinske izbjeglice u Lamincima, Čuvanje spomena župnicima-mučenicima u dolinskoj župi, Popis žrtava Drugog svjetskog rata i poraća u župi Dolina, po selima:

Bardača; Donja Dolina; Gornja Dolina; Novo Selo; Proševica, Laminci izbjeglice iz župe Sasina kod Sanskog Mosta; Dolinski župnici žrtve ratova i mržnja na vjeru; Popis žrtava Prvog svjetskog rata; Popis žrtava rata 1992. 1995.

PROF. DR. ANTO ORLOVAC, MSGR. DR. MARKO SEMREN – POMOĆNI BANJOLUČKI BIDSKUP I PROF. DR. VELIMIR BLAŽEVIĆ SU PREDSTAVILI KNJIGU

Prije popisa dolinskih žrtava, autor je dao uvodne napomene, pa je između ostalog kazao: Prvi popis žrtava Drugog svjetskog rata i poraća iz župe Dolina napravio je tadašnji župnik, pok. Kazimir Višaticki, 9. lipnja 1990. Popis obuhvaća ukupno 12 tipkanih stranica.

Prvi dio tog popisa, ukupno sedam stranica, napravljen je prema kazivanju svjedoka za tri sela: Donja i Gornja Dolina te Novo Selo, zatim slijedi pet ispisanih iz župnih Matica umrlih za cijelu župu. Poslao ga je kao i prilog uz svoj dopis Biskupskom ordinarijatu u Banja Luci. Za stradale iz Donje Doline i Novog Sela naveo je ime i prezime te način stradanja žrtve, na pr. ubijen, ubijen od četnika, nestao (za Gornju Dolinu ne navodi način stradanja, nego samo prezime i ime žrtve)

Drugi dio popisa, rađen prema župnim Maticama umrlih, sadrži sve podatke koji su u tim maticama zabilježeni. Popis u tom obliku nije objavljene, ali je korišten za kasnije objavljene radove.

Popis žrtava dolinske župe objavio je prvi put Milorad Oršulić Mican u svojoj monografiji župe Dolina 2000. godine /Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti/. No, i to su podaci dosta oskudni. On je taj popis nadopunjavao kasnijim istraživanjem. Zatim je znatno dopunjen popis objavio autor ove knjige u godišnjaku Suza Dolinska. Priređujući ovaj popis konzultirane su , osim župnih Matica umrlih, također Matice rođenih i vjenčanih, kao i Status animarum (Stanje duša) dolinske župe, provjeravajući točnost podataka o pojedinoj stradaloj osobi.

Poteškoće istraživačima stvaraju činjenice što se u popisima pojavljuju po dvije verzije nekih prezimena: Oršolić i Oršulić, Vonić i Vonjić te imena: Ivo i Ivan, Filip i Pilip, Stipo i Stjepan, Ladislav i Lajko, itd

Slijedi popis stradalih osoba po selima dolinske župe abecednim redom:

-Bardača (2 osobe)

-Donja Dolina (112 osobe)

-Gornja Dolina (84 osoba)

-Novo Selo (70 osoba)

-Proševica (11 osoba)

– Laminci izbjeglice iz župe Sasina kod Sanskog Mosta (7 osoba).

Sveukupno 286 žrtava u župi Dolina.

Slijedeće poglavlje je POPIS DOLINSKIH ŽUPNIKA ŽRTVE RATOVA I MRŽNJA NA VJERU, koje počinje riječima:

Kada je riječ o stradanju dolinske župe, treba istaknuti da je uz veliki broj vjernika, također cijeli niz nekadašnjih dolinskih župnika bio žrtvom ratova dvadesetog stoljeća. Četvorica od njih smrtno su stradali, jedan je podnio teške zatvorske kazne s prisilnim radom, a još jedan je u bijegu pred partizanima morao napustiti domovinu i živio je do konca rata kao prognanik .

U POPISU ŽRTAVA PRVOG SVJETSKOG RATA u knjizi se navode šestorica stradalih osoba iz župe Dolina.

Zadnje poglavlje je POPIS ŽRTAVA RATA 1992. 1995. sadrži popis ubijenih osoba iz župe Dolina.

Kao što je već rečeno, knjiga ima 295 stranica završava riječima zahvale:

Zahvaljujem svima koji su mi pomogli u nastanku ove knjige. Osobitu zahvalnost dugujem Miloradu Oršuliću Micanu iz Okučana koji mi je puno pomogao u prikupljanju podataka , posebno za župu Dolina, kao i Miroslavu Sušilu iz Kutine za župu Bos. Gradiška. Zahvalnost dugujem i arhivaru Biskupijskog ordinarijata u Banjoj Luci mr. Peri Ivanu Grgiću na susretljivošći i pomoći pri radu biskupijskom arhivu i u izradi korica, mons. Vladi Lukenda koji je pozorno isčitavao tekst kao lektor, recenzentima prof. dr. Velimiru Blaževiću i mons. dr. Marku Semrenu, Banjolučkoj biskupiji kao izdavaču i Župi Bosanska Gradiška kao suizdavača, kao i svima koji su pomogli da ova knjiga ugleda svjetlost dana.

Na kraju ovog kratkog predstavljanja treba kazati kako se knjiga može nabaviti kod autora, u Župnom uredu Bosanska Gradiška kao i u uredništvu Suze dolinske.