Događanja

POKOPAN PREČ. PERO ČOLIĆ – BOSANSKOGRADIŠ KI I DOLINSKI ŽUPNIK (1947.-2017.)

Na blagdan sv. Ante Pustinjaka, 17. siječnja 2017. godine, sahranjeni je preč. Pero Čolić, svećenik Banjolučke biskupije. Najprije je slavljena misa zadušnica u župnoj crkvi sv. Roka u Bos. Gradišci, a zatim sahrana u svećeničkoj grobnici na katoličkom groblju sv. Marko u Banjoj Luci.

Koncelebriranu misu i sprovodne obrede vodio je biskup banjolučki Franjo Komarica, školski kolega pokojnog Pere i s njime zajedno generacija od 4 ređenika banjolučke biskupije iz 1972. Zajedno s biskupom koncelebriralo je 20-ak svećenika, koji su unatoč veoma teškim zimskim uvjetima stigli na sahranu iz Banjolučke biskupije i susjedne Hrvatske.

U ispunjenoj crkvi u Bos. Gradišci, bile su i brojne redovnice, osobito iz Družbe Klanjateljica Krvi Kristove, koje imaju i svoj samostan u toj župi, a dvije rođene sestre pok. župnika Pere su članice te Družbe Vianeja i Donata, koje su bile od velike pomoći u njegovoj bolesti, koju je on veoma strpljivo podnosio. Bio je i brat Ilija s obitelji, ali i vjernici iz desetak župa Banjolučke biskupije u kojima je duže ili kraće vrijeme djelovao.

Msgr. dr. Franjo Komarica je posvjedočio je za pokojnog župnika Peru da je bio vjerni Kristov svećenik, koji se nije dvoumio niti štedio u izvršavanju svojih obećanja Kristu i Crkvi, koje je dao na njihovu zajedničkom ređenju prije 45 godina, ustvrdivši da je uvijek spremno, pa i u najdramatičnijim vremenima rata, išao ka povjerenim mu vjernicima, koji su bili izloženi teškim dramama i torturama. Tijekom cijelog svoga svećeničkog života bio je u pastoralu na više župa, u kojima je izgrađivao živu crkvu, a životne situacije od njega su tražile da gradi i obnavlja veći broj crkava i crkvenih objekata.

Biskup je zahvalio pokojniku, kojega je posjetio uoči njegove smrti, za njegovu postojanu vjeru, vjernost, nadu, te spremnost na praštanje i jobovsko trpljenje. Zahvalio je i svima koji su mu pomagali u njegovoj svećeničkoj službi, te pozvao sve nazočne na molitvu za nova svećenička i redovnička zvanja.

Msgr. Anto Orlovac je napisao prikaz života i rada  preč. Pere Čolića –  Curriculum vitae koji je nakon sv. mise pročitao kancelar Banjolučke Biskupije mr. Pero Ivan Grgić, a svima je zahvalio domaći župnik  vlč. Marko Stojčić.

Životni podatci. Rođen je pok. Pero 16. rujna 1947. u Rujevici, u župi Vrbanjci kod Kotor Varoši, u brojnoj obitelji Nikole Čolića i Kate r. Jurić. Bog je velikodušnost njegovih roditelja koji su donijeli na svijet devetero djece, od kojih je danas samo još troje živih, nagradio duhovnim pozivom za čak troje njihove djece: osim Pere koji postade svećenikom, dvije su mu sestre ostvarile svoj poziv i služenje Bogu kao redovnice u družbi Klanjateljica krvi Kristove. Osnovnu školu pohađao je u Vrbanjcima, a onda je 1962. pošao u sjemenište kao kandidat Banjolučke biskupije; najprije dvije godine u Zagreb, na Š alatu, a onda u Đakovo, gdje je 1966. i maturirao. Tu je završio i filozofsko-teološke studije koje je morao prekinuti da bi odslužio obvezni vojni rok. Do Božjeg oltara stigao je 1972. godine, kada je na Petrovo te godine u crkvi otaca trapista Marija Zvijezda zaređen za svećenika po rukama blagopokojnog biskupa Alfreda Pichlera, zajedno s današnjim biskupom mons. Franjom Komaricom i još dvojicom kolega. Svoju je Mladu misu svečano proslavio sa svojom obitelji, župnom zajednicom i brojnim prijateljima u Vrbanjcima 20. kolovoza 1972. Za svoje mladomisničko geslo uzeo je Isusove riječi Idite i učinite sve narode mojim učenicima u čemu je prepoznao svoju životnu zadaću. Propovijedao mu je ugledni banjolučki propovjednik mons. Petar Pajić. Kao mladomisnik još je jednu godinu završavao studij u Đakovu.

          Svećeničko služenje. Treba podosta vremena da se barem nabroje sve svećeničke službe koje je obavljao. Treba odmah reći da nikada nije tražio nekih povlastica za sebe niti nekih služba; sve koje su mu poglavari povjeravali, on je prihvaćao.

Najprije je imenovan kapelanom u župi Ravska kod Ljubije, gdje se upravo gradila crkva, a gdje je bio suradnik župnicima Adolfu Višatickom i današnjem kardinalu Vinku Puljiću. Tu djeluje dvije i pol godine (1973.-1975.). U listopadu 1975. postaje privremenim duhovnikom sestara Klanjateljica krvi Kristove u Bos. Aleksandrovcu gdje djeluje desetak mjeseci. Otada obavlja službe župnika ili župnog upravitelja u cijelom nizu župa naše biskupije: 11 godina kao župnik u Kulašima (1976.-1987.), zatim je premješten za župnika u Š imiće, gdje je proživio i teške dane najnovijeg rata i izgon vjernika svoje župe. Na kraju je 15. rujna 1995. i sam ranjen i pravim je Božjim čudom ostao živ.

Zatim se preselio u biskupski dom u Banjoj Luci i odatle od ožujka 1996. neko vrijeme odlazio i pastorizirao preostale vjernike u župama: Stara Rijeka, Ljubija i Ravska. Razriješen je uprave tih župa krajem rujna 1997. te je imenovan župnikom u Bos. Gradiški, odakle je upravljao i župama: Dolina, Nova Topola, Bos. Aleksandrovac i Š imići, a onda je razriješen prvih triju župa i ponovno se vratio u Š imiće pred Božić 1999. Od nekoć vrlo brojne župe ostali su samo ostatci ostataka. Tu mu se dogodila nesreća kad je izgorjela župna kuća, a on i kuharica samo su se Božjom providnošću spasili, jer je bilo kasno navečer, neposredno prije nego je trebao poći na počinak.

Ponovno je razriješen službe župnika u Š imićima 16. srpnja 2008. i imenovan župnikom u Bos. Gradiški te upraviteljem župa Dolina i Nova Topola koju je uskoro preuzeo drugi svećenik, a njemu ostale Bos. Gradiška i Dolina. Tu je revno pastoralno djelovao dok ga prije gotovo dvije godine nije pohodila teška bolest. Otada je njegov žrtvenik postao bolesnička postelja, gdje je s velikom strpljivošću i predanošću, ali smireno i čak radosno podnosio tegobe, praćen brižnom njegom i ljubavlju svoje rođene sestre Vianneje, koja je bila doista dobri anđeo njegova života, doslovno do zadnjega njegova daha, te s. Donata koja je dolazila iz Zagreba kad god je bilo moguće a njemu najpotrebnije.

Aktivnosti. Svakom je svećeniku prva dužnost navješćivanje Radosne vijesti propovijedanjem, vjerskom poukom djece i mladeži, pripravom zaručnika pred ženidbu, pohađanje bolesnika i nemoćnih. Pero se oko toga trudio u zgodno i nezgodno vrijeme po preporuci svetoga Pavla. Za svakoga je imao lijepu riječ. Uz župničke službe imenovan je bio i dekanom bosanskogradiškog i prnjavorskog dekanata 2013.

No vlč. Pero bio je i graditelj. Bio je snažan i nije se ustručavao i teških fizičkih poslova. Dovršio je župnu crkvu u Kulašima, gdje je sagradio i velik župni stan. Nastavio je rad na dovršenju župne crkve u Š imićima. I tu je proširio i obnovio župnu kuću prije nego je izgorjela. I izgorjelu je trebalo obnoviti uz veliku potporu ekonomata biskupije. Obnavljao je i župnu crkvu u Bos. Gradiški koja je zasjala novim sjajem.

Patnje i značajke. Onaj tko nasljeduje Isusa Krista mora ga nasljedovati i noseći životne križeve. A vlč. Pero ih je imao obilno. Povjeravane su mu teške i naporne župe. Kao svećenik bolovao je od bolesti pluća. Već je spomenuto da je 1995. za milimetre izbjegao smrt od snajperskog hitca, a u tom je ratu izgubio jednoga brata i jednu sestru. Godine 2015. otkriveno je da boluje od teške zloćudne bolesti koja mu je zahvatila sve vitalne organe. Kad je saznao za tu dijagnozu u svibnju 2015., dijelio sam istu bolničku sobu s njime u zagrebačkoj Dubravi; moram reći da je mene ta njegova dijagnoza više pogodila nego njega samoga; barem on to nije ničim dao primijetiti. Ostao je vedar i smiren, molili smo i razgovarali, šalio se, kao da se ništa nije dogodilo. Otada je križ svoje bolesti nosio ovdje u Bos. Gradiški, praćen brižnom ljubavlju svoje sestre Vianeje. Početkom rujna 2016. razriješen je svih dužnosti: i župničke i dekanske zbog poodmakle bolesti, ali je i dalje ostao na liječenju u župnoj kući u Bos. Gradiški, okružen nježnom brigom svojih sestara Vianeje i Donate te novoga mladog župnika vlč. Marka Stojčića. Bolesničke dane olakšavali su mu mnoga subraća svećenici pohađajući ga, a najviše njegov vjerni prijatelj fra Dujo Ljevar. A Pero se pokazao uzornim u patnji. Ne samo da se nikada nije tužio, on nije čak dao ni reći da trpi. Sve je s velikom vjerom i vedrinom prihvatio iz Božje ruke, a svjestan je ostao do posljednjeg daha.

S Perom me je vezala ne samo pripadnost istoj biskupiji i istom naraštaju ređenika (u čitavoj dosadašnjoj povijesti Banjolučke biskupije jedino su nas te 1972. godine zaređena četvorica), ali i osobno prijateljstvo. Rado sam mu dolazio i navraćao kadgod mi je bilo moguće, razgovarao s njime, i bilo mu je uvijek drago. Zadnji put bilo je to prije dva tjedna. Vidio sam da kopni i slabi i da se neminovni rastanak približava. Rastanak, ali ne kraj. Pero je patnju i razapinjanje zamijenio Božjim životom, vrijeme vječnošću, suznu dolinu kućom Očevom.

U ime svećenika Banjolučke biskupije opraštam se s Tobom, dragi moj subrate i prijatelju Pero, s nadom i poklikom: Doviđenja u kući Oca nebeskoga. Počivaj u miru na srcu Božjemu!

U POVODU 25. OBLJETNICE TRAGEDIJE GRADA HEROJA

 Ima jedan grad oduvijek mi drag

Ima jedan hrast Slavonski

Ima jedan grad  svakom srcu drag

Ima jedan div Hrvatski.

Vukovar, Vukovar

Stoji dok protiču vode Dunavske

Vukovar, Vukovar

Gori na braniku svoje Hrvatske.

Dana 18. studenog 1991. godine, padom potpuno uništenog Vukovara okončana je tromjesečna opsada, raketiranje i granatiranje grada od strane  tzv. JNA i srpskih paravojnih snaga, tijekom  koje je na Vukovar palo više od 6,5 miliona granata. Tijekom ta tri mjeseca poginulo je više od 3.000 civila i branitelja, među kojima i 86 djece. Nakon pada Vukovara stotine zarobljenih branitelja i civila prošlo je torture tokom zarobljavanja i transporta, u prolaznim logorima te u logorima i zatvorima u Srbiji (Stajićevu, Begejcima, Sremskoj Mitrovici, Beogradu, Aleksincu i Nišu).

Posljednjih dana opsade dio civila i branitelja potražio je spas u vukovarskoj bolnici. No, nakon zauzimanja bolnice od strane JNA, major Š ljivančanin je proveo trijažu nakon koje je 20. studenog 1991. godine izdvojeno 269 osoba od kojih samo desetak nije ubijeno. Odvedeni su na Poljoprivredno dobro Ovčara gdje su ih pripadnici TO i paravojnih srpskih snaga mučili te tijekom poslijepodneva i noći ubili”.

Iz masovne grobnice ekshumirano je i identificirano 200 osoba. Najmlađa žrtva smaknuća ranjenih i zarobljenih na Ovčari imala je 17, a najstarija 72 godine. Ubijene su i dvije žene, jedna od njih bila je u visokoj trudnoći.

Unatoč činjenici da su za pojedine zločine u okolici Vukovara provedene istrage, da su podignute optužnice, da su neki optuženici proglašeni krivima i osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora, mnoga ubojstva hrvatskih i drugih civila i hrvatskih branitelja, koja su se dogodila tijekom ljeta i jeseni 1991. godine, i dalje su neistražena i neprocesuira.

Svake godine tog se dana građani Republike Hrvatske, Hrvati iz Bosne i Hercegovine i drugih europskih zemalja, prisjećaju svih strahota i stradalih u Vukovaru i okolinim mjestima.

Tom tužnom događaju, svoj skromni doprinos su dali pješaci hodočasnici iz Okučana, Pakraca, Nove Gradiške i drugih mjesta iz Hrvatske i BiH.

Pod pokroviteljstvom općine Okučani, Župnog ureda sv. Vida i UHDVDR pododbor Okučani, a pod medijskim pokroviteljstvom radio Bljesak Okučani i portala novagra. hr., Milorad Oršulić Micana i prof. Branko Š imonji te Marijan Peternel iz Pakaca, a uz automobilsku pratnji Marijana Jandrića Jure iz Rešetara, u nedjelju, 13. studenog, nakon pučke sv. Mise, ispred okučanske crkve sv. Vida Mučenika, uputili su se na put dug 158 km u grad na Dunavu Vukovar. Prva dionica puta, tog dana, je bila do Nove Gradiške.

Sutradan,  u 8,00 sati, ispred spomenika hrvatskim braniteljima u Novoj Gradišci, nakon palenja svijeća i molitve, trojica hodočasnika pridružit će se koloni od devet branitelja i domoljuba UDVDR Nova Gradiška, od kojih je jedan  rodom također kao i Mican iz Novog Sela Igor Gogić.  Sve ih je pozdravio i ispratio Jozo Bungić – predsjednik UDVDR Brodsko-posavske županije.

Hodočasnici su se na svom putu, nakratko zaustavili ispred kuće, u Godinjaku, gdje je bila rodna kuća bl. sestre Jule Ivanišević Drinske mučenice i zamolili od nje duhovnu i tjelesnu  pomoća za  predstojeći put.

Današnja dionica puta bi trebala za nas trojicu pješaka i Juru vozača završiti u Novoj Kapeli odnosno u Batrini, ali kako smo bili čili, put smo produžili do Malina. Kada smo prešli rijeku Orljavu, odvezli smo se preko Bečca i Brodskog Ciglenika u Ratkovicu kod obitelji Oršulić. Tu smo se rastali sa novogradišćanima, koji imaju drugačiji program za naredne dane.

Oršulići su nam pružili sve što je putnicima – hodočasnicima nužno i između ostalog upisati  u naš hodočanički dnevnik: Vrata ove kuće su već godinama otvorena za mnoge hodočanike, naročito one koji idu u Pleternicu Gospi od Suza, a s radošu smo primili i ovu četvorku koja se je uputila u Vukovar. Neka ih Bog i njihovi anđeli čuvari prate i čuvaju na njihovom putu, te neka taj hod bude blagoslovljen i plodonosan za cijelu našu Domovinu Hrvatsku, ali i Bosna i Hercegovina, odakle je ova obitelj u tjeku rata došla. Obitelj Ljiljana i Nevenke Oršulić.

Treći hodočanički dan je planiran do Podvinja iznad Slavonskog Broda. No, kako je vrijeme bilo idealno, a noge nisu malaksale, put je prdužen do Vranovaca.

Vratili smo se autom u Podvinje na konak kod obitelji Darija i Ivane Vonić. Ova mlada obitelj nam je pružila više od očekivnoga, a njihovi dojmovi su sastavni dio ovih putositnica.

Slijedeći dan će nam ostati u sjećanja naročito po posjetu SPOMEN GALERIJI IVANA MEŠ TROVIĆA u Vrpolju, a u večernjim satima i sv. Misi u crkvi sv. Ivana Krstitelja, u kojoj je na sv. Roka, dakle 16. kolovoza 1883. godine, samo jedan dan nakon rođenja kršten: On što je kamen oživjeti znao veliki  hrvatski kipar, već spomenuti Ivan Meštrović.

Ravnateljicu Spomen galerije Ivan Meštrović gđa. Suzana Bilić-Vardić nas je srdačno dočekala. Sjećamo se je dok je još bila zamjenica župana Brodsko-posavske županije.

Danas i sutra ćemo biti gosti u Vrpolju kod gospođe Ane Š imundić. Naime, sva mjesta za prenoćišta u Vinkovcima i oko njih su već  mjesecima rezervirano. Pojedini hodočasnici nose sa sobom vreće za spavanje i spavaju u nedovršenim i napuštenim  kućama bez prozora i vrata kako bi bili što bliže ovom Gradu heroju.

Zbog toga ćemo mi i nakon završetka petog hodočasničkog dana u Nuštru, vratiti se na spavanje u Vrpolje kod ljubazne domaćice Ane. Ovu njenu ljubav i gostoprimstvo nikada nećemo zaboraviti, ali ni njoj ne bijaše svjedno, oko srca i u duši što  je slovima i zapisano.

Sve je, hvala Bogu, teklo kako je i planirano, bez većih žuljeva i upala nožnih mišića, pa smo u Vukovar, pred bivšu ratnu bolnicu stigli u 9,00 sati.

Uz put smo dobili brojne SMS poruke potpore, susreli drage ljude koji su nam nudili i davali različite oblike pomoći pa i novčanu. Malo je automobila i drugih motornih vozila.

prošlo pored nas a da nas trubljenjem nisu pozdravili. Naročito je dojmljiv prolazak motorista pored nas na ulazu u Vinkovce, njih preko 220, među kojima i Ilija Tolić iz Okučana. Ovih dana su svi putovi vodili u Vukovar.

I nas je doveo, a najbliži put do bolnice će nam pokazati gospođa Anđa Š eremet koja će se nama  pridružiti i upoznati nas sa svih strahotama koje je ona osobno i njena obitelj pretrpjela nakon pada Vukovara.

U dvorištu Opće županijske bolnice je počeo u 10 sati prigodan program pod nazivom “VUKOVAR MJESTO POSEBNOG PIJETETA” u kojem su nastupili klapa HRM “Sv. Juraj”, glumac Darko Milas i i branitelj Vukovara  Branko Čulić Vukovarac.

Križni put kolona sjećanja, u kojoj je bilo prema procjenama 120.000 osoba, je krenula u 10,30 sati koju su predvodili hrvatski branitelji Vukovara i članovi obitelji poginulih, ubijenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja Vukovara. U rukama su bile krunice i barjaci, na usnama molitva, u srcu ponos, a u očima suze. Molilo se  za sve poginule branitelje, civile i one nestale, ali i za današnje, teško gospodarsko stanje u Hrvatskoj i za položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Oko 12,15 sati kolona je došla na Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata u Vukovaru gdje su sudionici križnog puta, koji su sa sobom imali ruže, pololažili ih  na grobnice  poginulih i ubijenih branitelja i civila i tako tim polaganjem odali  pojedinačno počast.

Nakon toga je uslijedila molitva za žrtve iz Domovinskog rata Grada Vukovara koju je predvodio uzoriti kardinal mons. Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački.

Prije početka misnog slavlja, u 12,40 sati je odana počast Vukovaru polaganjem vijenaca. Prvo je to učinila Predsjednica RH gospođa Kolinda Grabar Kitarović, zatim predsjednik Hrvatskog Sabora, Vlade RH, hrvatski branitelji Vukovara i predstavnici grada Vukovara.

Sv. Misu  je predvodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. U koncelebraciji je bio i apostolski nuncij u RH nadbiskup Alessandro D’Errico, te 23 hrvatska biskupa i nadbiskupa, kao i izaslanik beogradskog nadbiskupa o. Leopold Rochmes, te generalni tajnik HBK mons. Enco Rodinis, izaslanik provincijala Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Dragutin Bedeničić, rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta prof. dr. Željko Tanjić, vukovarski franjevci predvođeni dekanom Vukovarskoga dekanata fra Ivicom Jagodićem, te drugi brojni svećenici.
Misi je u mnoštvu hodočasnika među kojima su bili članovi obitelji poginulih i stradalih u ratu protiv Hrvatske i hrvatski branitelji, nazočio i predsjednik Vlade RH Andrej Plenković, izaslanik predsjednika Hrvatskoga sabora potpredsjednik Sabora Gordan Jandroković i ostali zastupnici, predstavnici gradskih i županijskih vlasti, kao i predstavnici gradova i županije iz cijele Hrvatske.
U pozdravnoj riječi đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić rekao je kako na današnji Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, dok se posebno spominjemo vukovarskih branitelja i svih žrtava ugrađenih u događaje u kojima se rađala sloboda naše domovine Hrvatske, svoje misli, osjećaje i nade sada želimo stopiti u snagu najveće kršćanske molitve: u slavlje euharistije. Svoj pogled pružamo prema Kristu, čija je žrtva potpuno bila ispunjena božanskom ljubavlju.

Kardinal je ukazao i na simboliku Vučedolske, Vukovarske golubice ili kako neku tumače jarebice koja kad osjeti opasnost za svoje mlade počinje privlačiti pozornost na sebe. Kao majka zna da su njena djeca lak plijen grabežljivcima. Zato se počinje pretvarati da šepa, kako bi neprijatelj mislio da je može lako uloviti. Jarebica odvlači neprijatelja od malenih i, kada se čini da je tako blizu da je ugrabi, ona poleti i spasi svoje leglo. Nije li to predivna slika Vukovarske žrtve?” Nezaštićena mlada hrvatska država, nedovoljno jaka za nalet grabežljivaca koji su je htjeli uništiti; udarana po svojim krilima, na istoku, sjeveru, zapadu i jugu, te preslaba za izravno suočenje, imala je svoju majku-zaštitnicu u Vukovaru. Izgledala je kao lak plijen; šepala je, bila na izdisaju, a ipak je dugo privlačila snagu neprijatelja, nadmoćnog agresora, i omogućila mladima da ojačaju. A zatim istinski ranjena, izmučena do iznemoglosti uspjela se vinuti u let. I premda vučena i vrebana po kućama, tražena po blatnim poljima, odvođena do strahotnih jama; premda ubijana na cestama, u vrtovima, u podrumima, u bolnicama, nikada nije uhvaćena. Ostala je živjeti u svojoj domovini: od Dubrovnika, Splita i Š ibenika, od Zadra, Š kabrnje i Knina, do Gospića, Slunja i Karlovca, Petrinje i Voćina, do Vukovarske bolnice, ‘Veleprometa’ i Ovčare. Ovdje na ovom Memorijalnom groblju ostavila je svoje tragove u bjelini križeva. Ranjena se sklonila u raspuknuti križ koji u svome središtu čuva poruku mira i vječnosti, Vukovarske golubice, poručio je kardinal.
Homiliju je zaključio riječima: Na ovim vukovarskim spomen-mjestima vidljivo je koliko nam je potreban Božji blagoslov. I sam, braćo i sestre, ovdje među vama, osjećam potrebu primiti blagoslov istinskih svjedoka snage, koja je Božji dar: blagoslov majki i očeva koji su ovih dvadeset i pet godina živjeli okrutnost rastanka i suočenost s patnjom svoje djece; blagoslov mladića i djevojaka koji su nam darovali svoju mladost i snove. Osjećam potrebu primiti blagoslov zaručnikâ i supružnikâ koji su očitovali ljubav u progonstvu, u razdvojenosti obitelji, u čuvanju ognjišta. Osjećam potrebu primiti blagoslov djece koja su rasla poučavana da se mržnjom ne odgovara na mržnju, ni da se nasiljem suzbija nasilje; niti da se istina smije prešutjeti. Konačno, ovdje smo, jer nam svima treba blagoslov naših pokojnih. Na ovome polju vukovarskih križeva osjećam potrebu zahvaliti za sve nesebične ljude, koji su sačuvali vidljivom sliku Boga u čovjeku i ublažavali rane milosrđem.

Blagoslovite mene i sve nas, svi vi, hrvatske žene i muževi, hrvatski branitelji, koji ste domovini darovali sve, ne tražeći ni zahvalnice ni odličja; štoviše: za uzvrat ste dobili nerijetko tek porugu i prozivanja, bešćutnost i prijezir. Blagoslovite našu domovinu svojom hrabrošću i ustrajnošću, mirom koji provire iz Božjega Duha. On je snaga slabima i okrjepa umornima”.

Upravo, kada smo se spremali za povratak svojim Okučanima, krenula je “Svjetlosna rijeka  sjećanja” u kojoj su upaljene svjetiljke puštene Dunavom u spomen na ubijene i nestale branitelje Vukovara.

Tih  158  kilomatara hoda, koji smo prošli  za 5 dana,  je najmanje što su Okučanci i Pakračani, također stradalnici Domovinskog rata mogli  dati kao doprinos obilježavanju ove tužne obljetnice.

Dok je kilometar sat  automobila odborjavao kilometre, u mislima sam prebirao uspomene koje su se svih ovih dana dogodile, a osim već spomenutih bili su nezaboravni susreti sa hodočanicima II. Marijanskog zavjeta za domovinu Martinom Čelanom iz Splita, Mirkom Balovom iz Š ibenika, Marinkom Jurišićem Š pirom iz Travnika s kojim sam prošle godine hodočastio do Bleiburga, vlč. Tomislavom Vučurom župnikom u Međuriću, generalom Dariom Kordićem … i naročito, prijateljem iz gimnazijalskih sjemeništarskih dana u Splitu Brankom Š unjić.

“Iz krvi i bola niknulo je cvijeće I nakat Hrvatska zaboravit neće V u k o v a r”

Hvala, pokoj vječni i vječna slava svim braniteljima Grada  heroja!      Priredio: Mican

Kaže jedna stara narodna izreka: “Kada sunce sija i na groblju je veselije”.

Ona se je potvrdila u subotu i nedjelju pred blagdane Svi Sveti i Dušni dan u župi Dolina kod Bosanske Gradiške.

Tih  dana u Donjoj Dolini, na groblju  “Gradina” u Donjoj Dolini živjelo se za mrtve.

U subotu je dragovoljačka ekipa sastavljena  od Slavka Slave Stipančević i Miše Barišića iz Nove Gradiške, Josipa Barišića iz Trnave, Ilije Jurišića iz Dubovca, Adama Jurišića i Željka Vidić iz Smrtića te Mate Kneževića Maće iz Gorica i Milorada Oršulića Micana iz Okučana kosila travu trimerima i kosama na groblju kao i ispred groblja i na drugi način uređivala groblje, kao što je uklanjanje izgorjelih lampiona, dotrajalih plastičnih i inih cvijetnih aranžmana, skupljanju i palenju suhe trave …

Posebno je uređen prostor oko grobljanske kapelice i sama kapelica u kojoj će se, tradiconalno, zadnje nedjelje u listopadu služiti sv. Misa.

Ova radna akcija će ostati u dragom sjećanju svima koji su u njoj sudjelovali, jer će se “akcijašima” pridružiti i novoimenovani župnik župe sv. Roka u Bos. Gradišci i upravitelj župe Dolina vlč. Marko Stojčić i Vedran Čegrlj iz Bos. Gradiške.

U tijeku dana su na groblje dolazili brojni Dolinci, Novoselci i Mačkovljani koji su stizali, iz različitih krajeva Hrvatske i europskih zemalja, urediti grobove svojih milih i dragih.

Po završetku planiranih poslova na groblju, članovi ekipe su otišli i u Gornju Dolinu gdje su pokosili travu oko župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u kojoj se, iako ima samo nekoliko vjernika u toj župi sv. Misa služi svake nedjelje u 9,00 sati.

 Sutradan, od ranih prijepodnevnih sati doljansko groblje “Gradina”su preplavili brojni vjernici kako bi prije sv. Mise, koju je služio vlč. Marko Stojčić s početkom u 13,00 sati, položili cvijeće i zapalili svijeće na grobovima onih  osoba koje su, u danima prognanstva, ali i sada kada žive daleko od njihovog vječnog počivališta, nose u srcu.

Oko olatara, ispred kapelice okupilo se preko 150 vjernika. Molilo se za one koji su svoj vječni počinak našli na ovom starodrevnom groblji te za sve vjernike ove župe čiji su grobovi diljem Hrvatske i drugih zemalja, a takvih je na žalost preko tri stotine /Podaci iz godišnjaka “Suza dolinska”/.

U župnim obavijestima predvoditelj misnog slavlja vlč. Marko je nazočne upoznao kako će se narodnih dana služiti svete Mise na katoličkim grobljima u Brestovčini/Bos. Gradiška, Čatrnji, a  na groblju Bukvik i Batar će se moliti opijela, ako netko od rodbine pokojnika dođe. Naime, ta dva sela, kao i još neka katolička (na području općine Bosanska Gradiška) su sedamdesetih godina zbrisana s  “lica zemlje”. O tome se može više saznati u nedavno objavljenoj knjizi “Bukvik i Bater sela kojih više nema” autora Miroslava Sušila.

Župnik se je zahvalio svima onima koji su na bilo koji način doprinijeli da se groblje uredi za ove svete dane i dao k znanju kako će  se  iduće godine nastaviti poslovi na uređenju župne crkve, ali i adaptaciji kapelice sv. Ane u Novom Selu.

Po završetku sv. Mise, župnik je molio  opijela i molitvu odrješenja nad grobovima koja je rodbina za to izrazila želju.

S dolaskom na groblje i sudjelovanje na sv. Misi,  nije završio posjet rodnom kraju, nego su mnogi otišli do svojih kuća iz kojih su protjerani, od kojih su mnoge u ruševnom stanju, a u nekima žive neki drugi, nepoznati ljudi

Svakako je važno napomenuti, kako i ovoga puta nije novčana potpora za održavanje  groblja u Donjoj Dolini  izostala. Svoj dragovoljni prilog su dali: Josip – Joško Terzić, Koper 20 eu, Branko Krpan, Dvor 50 kn, Jozo i Borica Petriković, Nova Gradiška 100 kn, Stipo Matijašević, Kutina 100 kn, Ljubiša Petrović, Njemačka 50 eu, Anto Š Šokić, Rijeka 100 kn,

Fabijan Matijašević, Rijeka 100 kn, Danica Jurišić, Nova Gradiška 100 kn, Matija Barišić, Š umetlica 20 eu, Budimir Dakić, Kovačevac 200 kn, Jasmin Tutić, Izola 50 eu, Ivo Kovačević, Zagreb 200 kn, Josip Ćorković, Bos. Gradiška 50 km, Rudi Dakić, Zagreb 200 eu, Mirko Oršulić, Kovačevac 100 kn, Pavle Ćorković, Okučani 150 kn, Goran Oršulić 20 eu, Adam Ćorković, Ljupina 200 kn, Ferdo (Vinka) Oršulić, Italija 20 eu, Anto Oršulić, Zenica 200 kn, Anđelka Matijašević, Gornji Bogićevci 100 kn, Marina Tomić, Gornji Bogićevci 50 kn, Franjo i Đurđica Jurišić, Borovnica 20 eu. Od srca im svima velika hvala.

U ponedjeljak, 8. kolovoza na svetkovinu sv. oca Dominika, utemeljitelja Reda propovjednika u samostansko-župnoj crkvi Kraljice sv. krunice u Zagrebu, bilo je svečano. Tijekom večernjeg euharistijskog slavlja koje je u koncelebraciji s provincijalom Hrvatske dominikanske provincije p. Antom Gavrićem, priorom p. Slavkom Sliškovićem, fra Zdravkom Lazićem, gvardijanom franjevačkog samostana na Kaptolu u Zagrebu, braćom dominikancima i drugim svećenicima, predvodio mons. Mijo Gorski, pomoćni biskup zagrebački, za svećenika je zaređen dominikanac Ivan Marija Tomić. Svečanosti su nazočili majka Marina, brat Emanuel, njegov župnik fra Ivo Brezović iz Gornjih Bogićevaca, rodbina iz Smrtića i Austrije te prijatelji iz Okučana.

Prije početka misnog slavlja prema starom običaju, braća dominikanci pred crkvom su dočekali braću franjevce. Po ulasku u crkvu, Provincijal je pozdravio okupljene, izrazivši radost i zahvalu Bogu za Jubilejsku godinu i svećeničko ređenje.

U propovijedi biskup se je obratio i fr. Ivanu rekavši: započeo si svoj život po pravilima sv. Dominika. Slijedi učitelja u znanju, ali još više slijedi ga u djelovanju. Ne daj se zastrašiti vremenom, ni ljudima u naviještanju radosne Božje poruke. Ta ne čekaju se zgodna – vremena i prilike nego se u nezgodnim vremenima stvaraju sretne prilike za Božju riječ. Budi slobodan od svega i od svih da možeš biti potpuno Božji, a onda ćeš biti i potpuno ljudski. Hrani se poput sv. Dominika vazda Božjom riječju, evanđeljem našega Spasitelja Isusa Krista, kao bi njegovu i spasonosnu poruku, ne snagom sile, nego, sa svom v strpljivošću i blagoću mogao posredovati svijetu gladnom Boga. Danas te svijet treba i Crkva te treba, kao redovnika dominikanca, kao svećenika Isusova, da Isus po tvojem djelovanju i životu obasjava one koji su zaslijepljeni.

Na kraju misnoga slavlja, proslava blagdana sv. Dominika i svećeničkog ređenja je nastavljena u blagavaonici Dominikanskog samostana gdje se je i zapjevalo.

BOGU HVALA IMAMO SVEĆENIKA kliču raseljeni župljani župe Dolina i sav Božji puk.

Fr. Ivan Marija Tomić OP, rođen je 24. listopada 1984. godine u župi Dolina, općina Bosanskoj Gradiški od oca Luke i majke Marine. Opću gimnaziju je završio u Novoj Gradiški, te diplomirao na Pravnom Fakultetu u Zagrebu. Redu propovjednika pristupio je 2010. godine, a nakon završene godine novicijata u Dubrovniku položio je svoje prve zavjete. Svečane zavjete položio je u Zagrebu 17. kolovoza 2014. Red đakonata primio je 24. siječnja 2016. u crkvi Kraljice svete krunice u Zagrebu.

Fr. Ivan se bavi i pjesničkim stvaralaštvom. Početkom ove godine mu je predstavljena prva zbirka pjesama U sjeni križa.

MLADU MISA fr. Ivan Marija Tomić će služiti 11. rujna 2016. godine u Gornjim Bogićevcima. SVI STE POZVANI!