Događanja

Kao i svake godine, kada su se stvorili uvjeti za dolazak u rodni kraj, nakon rata, zadnje nedjelje u mjesecu travnju, na groblju Gradina služi se sv. Misa i po starodrevnom običaju obavlja blagoslov polja.

Tako  je bilo i ove godine na 29. travnja.

U hladovini borova, oko oltara se okupilo 50-etak vjernika koji su ostali živjeti u župi Dolina i u Bosanskoj Gradišci a mnogo više ih je došlo iz različitih krajeva Hrvatske. Neki su došli sat ili više vremena prije sv. Mise kako bi uredili grobove svojih najmilijih i zapalili svijeće.

 Vlč. Marko Stojčić, župnik župe Bosanska Gradiška i upravitelj župe Dolina je prije početka misnog slavlja obavio blagoslov polja, nadahnuto propovijedao, a na kraju sv. Mise se  zahvalio grupi dragovoljaca koji su za današnju proslavu Markova  došli iz Hrvatske i uredili groblje. Taj posao u župi Dolina koju sačinjavaju tri sela nema odavno tko obaviti. Sada u tim selima živi 9 osoba hrvatske nacionalnosti: u Donjoj Dolini, Gornjoj Dolini 3, a u Novom Selu nema nikoga od preko 1300 vjernika koji su prije rata tu živjeli.

Upoznao je nazočne sa dosadanjim radovima koji su obavljeni u župnoj crkvi i oko nje.  Uz odobrenje Banjalučkog biskupa msgr. dr. Franje Komarice uklonjeni su ostaci stare crkve i posječeni borovi, koji su zbog starosti, prijetili opasnošću da ih vjetar obori i naprave štetu na crkvi. Zauzimanjem p. Damira Š Šokića oličena je sakristija, postavljeni lusteri i dopremljeni naručeni ormari za misno ruho i druge crkvene potrebe. Preostao je još jedan veliki posao, a to je uređenje zidova crkve u smislu njihovog gletovanja i ličenja bojenja.

 I poslije sv. Mise se je ostalo u razgovoru sa župnikom i jedni s drugima, nakon čega su se vratnjice na groblju zatvorile do slijedećeg susreta.

Dan prije, dakle u subotu je  u Donju Dolinu došla je dragovoljačka ekipa u sastavu Josip i Matej Oršulić iz Ratkovice kod Pletrnice, Zvonko Oršulić Feni, Anto Vonić iz Nove Gradiške, Josip Barišić iz Trnave te Mato Knežević- Maća iz Gorica i Milord Oršulić Mican.

Oni su pokosili travu na groblju i ispred njega, sanirali deponije smeća i neke čemprese motornom pilom obradili.

Luka Petrović sin pok. Ranke je akcijaše počastio ručkom i hladnim napitcima te darovao novčani prilog za daljnje održavanje groblja. Rekao je kako će se zauzeti da se pribavi materijal za ličenje crkve, o čemu je razgovarao sa župnikom vlč. Markom koji je obišao radnike na uređenju groblja i sam dao svoj doprinos toj akciji.

            Ovdje je zgoda da se zahvalimo i drugim osobama koji su novčano  pomogle za uspješno provođenje ove ali i drugih akcija, a to su:  Luka Petrović (150 eu) iz Njemačke,  Anđelka Matijašević iz Gornjih Bogićevaca (100 kn), Tomislavu Vonić (100 kn), Zvonimir Matković (100 kn), Josip Kovačević (200 kn), Marinko Vonić (100 kn), Zvonko i Dobrila Kovačević (100 kn), Zlatko i Janja Vonić (20 eu) svi  iz Nove Gradiške, JanjaĆorković (200 kn), Kaja Jurišić (50 kn) iz Krivaja, Stipo Matijašević (50 kn) iz Kutine, Andrija Vonić (20 eu) iz Š umetlice i Ljubica Budić (20 eu) iz Njemačke.

Svima najljepša hvala, kako onima koji fizički obavljaju poslove tako i onima koji novčano pomažu.

Vjernici raseljene župe Dolina kod Bosanske Gradiške i ove godine pred  blagdan Svih sveti i Dušni dana su se okupili na groblju Gradina” u Donjoj Dolini kako bi paljenjem svijeća, polaganjem cvijeća na grobove i molitvom odali dužno poštovanje svojim milim i dragim koji na staroderevnoj Gradini”, na obali rijeke Save počivaju snom mira čekajući zov trube Božje na uskrsnuće.

Zadnje nedjelje u listopadu ove godine vlč. Marko Stojčić bosanskogradiški župnik i upravitelj župe Dolina je pred oko tridesetak vjernika služio sv. Misu i nadahnuto propovjedao.

Po završetku misnog slavlja molio je molitve odrješenja nad grobovima onih vjernika koji su za to izrazili želju, ali i nad grobom bivšeg dolinskog župnika vlč. Eugena Tvrtkovića koji je u Dolini umro i  tu pokopan 1937. godine.

Nekoliko narednih dana užareni lampioni će svjedočiti da uspomena na drage pokojnike nije zaboravljena, iako su ih pod prisilom u ratnom vihoru morali prije 25 godina ostaviti.

Na blagdan Svih sveti i Dušni dan će brojni Dolinci pohoditi groblja diljem Hrvatske, a najviše Gradsko groblje u Novoj Gradišci koje već sada smatraju drugom Gradinom”.

Groblje je svoje Dolince, Novoselce i Mačkovljane dočekalo, kao i svake godine za ovu prigodu uređeno. Pokošena je trava, sanirane deponije smeća na ulazu u groblje i na samom groblju, očišćena kapelica i prostor oko nje

Svoj doprinos tome su uz župnika vlč. Marka dali: Slavko Stipančević, Anto Vonić, Mišo Barišić i Pavle Oršulić iz Nove Gradiške, Josip Barišić iz Trnave, Mato Knežević Maća iz Gorica i Milorad Oršulić Mican iz Okučana, te gđa Angelina Stažić r. Gubić iz Visoke Grede s malom Božicom Radovanović.

Svakako da se ova akcija” kao i prethodne tri, koje su se dogodile ove godine nebi mogle održati na ovako kvalitetan način da svojim dragovoljnim novčanim prilogom nisu akciju poduprli pa su zbog toga i zavrijedili da se spomenu: Nada i Klaus Elesassser 100 kn, Josip Ćorković iz Bos. Gradiške 50 km, Ivo Kovačević iz Zagreba 200 kn, Anto Kovačević iz Bos. Gradiške 20 km, Berislav Vonić 10 eu, Rade Matijašević iz Nove Gradiške 100 kn,  Ljubica Budić 20 eu, Igor Vonić iz Bos. Gradiške 20 km, Mato Knežević iz Nove Gradiške 100 kn, Vilko i Slađana iz Zagreba 100 kn, Zvonko Jole Knežević 200 kn, Jozo Joco Petriković 100 kn,  Janja Valentić 100 kn, Franjo i Danica Kovačević 20 eu, Vinko  Vidić i Andrija Vonić iz Š umetlice po 20 eu, Anto Oršulić iz Zenice 200 kn, Ivo Oršulić iz Nove Gorice 30 eu, Marina Tomić i Anđelka Matijašević iz Gornjih Bogićevaca po 100 kn.

Hvala im svima, a Svevišnji Bog neka ih nagradi dobrotom.  Tekst i slike: Mican

OBILJEŽEN BLAGDAN SV. ANE U NOVO SELU

 Na skroman način se u Novom Selu u kapelici sv. Ane obilježen je blagdan sv. Joakima i  Ane. Pred svega osam vijernika, pet koji su ostali živjeti  i povremeno dolaze u župu Dolina: Slavko Vidić, Vinko Budić, Zdenka Budić, Davorka Vidić Uzelac svi iz Gornje Doline i Vinko Kovačević iz Donje Doline, a iz Hrvatske su došli Milorad i Veronika Oršulić te Anđelka Matijašević, bosanskogradiški župnik i upravitelj župe Dolina vlč. Marko Stojčić je služio sv. Misu.

Nakon misnog slavlja ispred kapelice se ostalo u razgovoru između ostalog i o obnovi ove kapelice, kako bi se iduća sv. Misa slavila u obnovljenoj kapelici.

U nedavnoj vizitaciji (27. lipnja o. g.) banjolučki biskup msgr. dr. Franjo Komarica osim kapelice na groblju u Donjoj Dolini, župne crkve i kuće u Gornjoj Dolini je obišao i ovu kapelicu i kazao kako je ne treba rušiti, jer ju je, bez obzira na oštećenje moguće ju je obnoviti.

PROSLAVA VELIKE GOSPE U ŽUPI DOLINA

Blagdan  Velike Gospe  su proslavili vjernici župe Dolina  svečanim misnim slavljem koje je prevodio p. Ivan  Marija Tomić rođen u Donjoj Dolini u koncelebraciji s bosanskogradiškim župnikom vlč. Markom Stojčić koji ujedno obnaša dužnost upravitelja župe Dolina i vlč. Predragom Ivanda koji je doskora obnašao dužnost župnog vikara u Drvaru.

Pater Ivan je prošle godine rekao Mladu misu u Gornjim Bogićevcima, a sekundiciju tj. drugu Mladu misu je ove Velike Gospe slavio u rodnoj župi u kojoj je ostaslo tek desetak vjernika.

            Iz  brojnih europskih zemalja, a najviše iz Hrvatske je došllo nekoliko stotina Dolinaca i Novoselaca proslaviti zaštitnicu svoje župe. Susret sa crkvom u kojoj su kršteni i primili druge sakramente kao i odilazak na groblje, gdje su zapaljene svijeće nije mogao proći bez suza. Naročito je bio dirljiv susret s onim malobrojnim  vjernicima  koji su ostali živjeti u svojoj Dolini u tijeku rata i nakon njega.

            Prije početka sv. Mise p. Ivan je blagoslovio veliki kip Čudotvorne Gospe koji je zahvaljujući p. Damiru Šokiću sinu ove župe, prije nekoliko dana dopremeljen u župnu crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Dolinu iz Poljske.

Na kraju sv. Mise  župnik vlč. Marko je pohvalio dragovoljačku ekipu koja  je  u subotu pokosila travu oko crkve u Gornjoj Dolini i na groblju “Gradina” u Donjoj Dolini.

Tu ekipu su sačinjavali: Ilija i Adam Jurišić, Luka Vujić, Amto M. Vonić, Mato Knežević – Maća, Josip Barišić i Milorad Oršulić Mican. Novčano su u tijeku ove godine sve akcije, a bile su u travnju i lipnju ove godine, novčano pomogli: Franjo i Danica Kovačević 40 eu, Anđelko i Angelina Budić 20 eu, Mijo i Dragica Ćorković 100 kn, Josip i Marija Kovačević 200 kn, Janja (Filipa) Ćorković 200 kn, Anđelko i Zlata Vidić 100 kn, Dragana (Pavla) Knežević 100 kn, Mato i Terezija Oršulić, Australija 200 kn, Slavica (pok. Roke)  Knežević, Australija 200 kn, Petar Pero Jurišić 300 kn, Zlatko i Janja Vonić 100 eu, Matija Barišić 10 eu, Ilija i Mara Stipančević 100 kn, Ilija (Ilije) Dakić 30 eu, Mile Kalizan  10 km, Vinko Vidić 20 eu i Andrija Vonić 20 eu.

            Nabava ovoga veličanstvenog kipa, koji dominira cijelom crkvom, i obnova kapelice u Novom Selu je također jedan vid pripreme za proslavu stote obljetnice postojanja župe Dolina koja će se proslavisti 2020. godine.

PROSLAVA SV. ROKA U BOSANSKOJ GRADIŠCI

Blagdan sv. Roka zaštitnika župe Bosanska Gradiška je  proslavljen svečanim misnim slavljem koje je predvodio vlč. Predrag Ivandić prefekt (odgojitelj) u travničkom Sjemeništu (donedavno župni vikar župe Drvar). Oko oltara su se uz njega okupili domaćin župnik vlč. Marko Stojčić,  vlč. Vladislav Žarko Ošap bivši  bosanskogradiški župnik a sada  župnik župa Pohoda BDM Elizabeti u Bana Luci,  vlč. Mate Rukavina starogradiški župnik, vlč. Anto  Barešić župnik župe Nova Topola, p. Ivan Marija Tomić dominikanac iz Zagreba i don Tibor Berec svećenik iz Mađarske sada na studiju u Rimu.

U crkvi su se okupili sadašnji vjernici iz župe sv. Roka iz Bosanske Gradiške te župa Dolina, Nova Topola, Stara Gradiška i bivši koji su došli iz europskih zemalja a najviše iz Hrvatske te izaslasnstvo Općine – Grada Bos. Gradiška koje je predvodio gosp. Davor Glišić načelnik društvenih djelatnosti.

U Bosansku Gradišku su iz Nove Gradiške tradicionalno dopješačili Drago Pauković i njegove dvije kćerke Renata i Franciska kako bi ispunivši zavjet dali doprinos proslavi toga božjeg ugodnika.

Župnik domaćin vlč. Marko se je zahvalio svima koji su na bilo koji način doprinijeli kako bi se u lijepom i radosnom ozračju proslavio patron bosanskogradiške župe te pozvao sve nazočne na zakusku u kriptu župno-pastoralnog centra gdje se je nakon jela zasviralo, zaigralo  i zapjevalo.

POKOPAN PREČ. PERO ČOLIĆ – BOSANSKOGRADIŠ KI I DOLINSKI ŽUPNIK (1947.-2017.)

Na blagdan sv. Ante Pustinjaka, 17. siječnja 2017. godine, sahranjeni je preč. Pero Čolić, svećenik Banjolučke biskupije. Najprije je slavljena misa zadušnica u župnoj crkvi sv. Roka u Bos. Gradišci, a zatim sahrana u svećeničkoj grobnici na katoličkom groblju sv. Marko u Banjoj Luci.

Koncelebriranu misu i sprovodne obrede vodio je biskup banjolučki Franjo Komarica, školski kolega pokojnog Pere i s njime zajedno generacija od 4 ređenika banjolučke biskupije iz 1972. Zajedno s biskupom koncelebriralo je 20-ak svećenika, koji su unatoč veoma teškim zimskim uvjetima stigli na sahranu iz Banjolučke biskupije i susjedne Hrvatske.

U ispunjenoj crkvi u Bos. Gradišci, bile su i brojne redovnice, osobito iz Družbe Klanjateljica Krvi Kristove, koje imaju i svoj samostan u toj župi, a dvije rođene sestre pok. župnika Pere su članice te Družbe Vianeja i Donata, koje su bile od velike pomoći u njegovoj bolesti, koju je on veoma strpljivo podnosio. Bio je i brat Ilija s obitelji, ali i vjernici iz desetak župa Banjolučke biskupije u kojima je duže ili kraće vrijeme djelovao.

Msgr. dr. Franjo Komarica je posvjedočio je za pokojnog župnika Peru da je bio vjerni Kristov svećenik, koji se nije dvoumio niti štedio u izvršavanju svojih obećanja Kristu i Crkvi, koje je dao na njihovu zajedničkom ređenju prije 45 godina, ustvrdivši da je uvijek spremno, pa i u najdramatičnijim vremenima rata, išao ka povjerenim mu vjernicima, koji su bili izloženi teškim dramama i torturama. Tijekom cijelog svoga svećeničkog života bio je u pastoralu na više župa, u kojima je izgrađivao živu crkvu, a životne situacije od njega su tražile da gradi i obnavlja veći broj crkava i crkvenih objekata.

Biskup je zahvalio pokojniku, kojega je posjetio uoči njegove smrti, za njegovu postojanu vjeru, vjernost, nadu, te spremnost na praštanje i jobovsko trpljenje. Zahvalio je i svima koji su mu pomagali u njegovoj svećeničkoj službi, te pozvao sve nazočne na molitvu za nova svećenička i redovnička zvanja.

Msgr. Anto Orlovac je napisao prikaz života i rada  preč. Pere Čolića –  Curriculum vitae koji je nakon sv. mise pročitao kancelar Banjolučke Biskupije mr. Pero Ivan Grgić, a svima je zahvalio domaći župnik  vlč. Marko Stojčić.

Životni podatci. Rođen je pok. Pero 16. rujna 1947. u Rujevici, u župi Vrbanjci kod Kotor Varoši, u brojnoj obitelji Nikole Čolića i Kate r. Jurić. Bog je velikodušnost njegovih roditelja koji su donijeli na svijet devetero djece, od kojih je danas samo još troje živih, nagradio duhovnim pozivom za čak troje njihove djece: osim Pere koji postade svećenikom, dvije su mu sestre ostvarile svoj poziv i služenje Bogu kao redovnice u družbi Klanjateljica krvi Kristove. Osnovnu školu pohađao je u Vrbanjcima, a onda je 1962. pošao u sjemenište kao kandidat Banjolučke biskupije; najprije dvije godine u Zagreb, na Š alatu, a onda u Đakovo, gdje je 1966. i maturirao. Tu je završio i filozofsko-teološke studije koje je morao prekinuti da bi odslužio obvezni vojni rok. Do Božjeg oltara stigao je 1972. godine, kada je na Petrovo te godine u crkvi otaca trapista Marija Zvijezda zaređen za svećenika po rukama blagopokojnog biskupa Alfreda Pichlera, zajedno s današnjim biskupom mons. Franjom Komaricom i još dvojicom kolega. Svoju je Mladu misu svečano proslavio sa svojom obitelji, župnom zajednicom i brojnim prijateljima u Vrbanjcima 20. kolovoza 1972. Za svoje mladomisničko geslo uzeo je Isusove riječi Idite i učinite sve narode mojim učenicima u čemu je prepoznao svoju životnu zadaću. Propovijedao mu je ugledni banjolučki propovjednik mons. Petar Pajić. Kao mladomisnik još je jednu godinu završavao studij u Đakovu.

          Svećeničko služenje. Treba podosta vremena da se barem nabroje sve svećeničke službe koje je obavljao. Treba odmah reći da nikada nije tražio nekih povlastica za sebe niti nekih služba; sve koje su mu poglavari povjeravali, on je prihvaćao.

Najprije je imenovan kapelanom u župi Ravska kod Ljubije, gdje se upravo gradila crkva, a gdje je bio suradnik župnicima Adolfu Višatickom i današnjem kardinalu Vinku Puljiću. Tu djeluje dvije i pol godine (1973.-1975.). U listopadu 1975. postaje privremenim duhovnikom sestara Klanjateljica krvi Kristove u Bos. Aleksandrovcu gdje djeluje desetak mjeseci. Otada obavlja službe župnika ili župnog upravitelja u cijelom nizu župa naše biskupije: 11 godina kao župnik u Kulašima (1976.-1987.), zatim je premješten za župnika u Š imiće, gdje je proživio i teške dane najnovijeg rata i izgon vjernika svoje župe. Na kraju je 15. rujna 1995. i sam ranjen i pravim je Božjim čudom ostao živ.

Zatim se preselio u biskupski dom u Banjoj Luci i odatle od ožujka 1996. neko vrijeme odlazio i pastorizirao preostale vjernike u župama: Stara Rijeka, Ljubija i Ravska. Razriješen je uprave tih župa krajem rujna 1997. te je imenovan župnikom u Bos. Gradiški, odakle je upravljao i župama: Dolina, Nova Topola, Bos. Aleksandrovac i Š imići, a onda je razriješen prvih triju župa i ponovno se vratio u Š imiće pred Božić 1999. Od nekoć vrlo brojne župe ostali su samo ostatci ostataka. Tu mu se dogodila nesreća kad je izgorjela župna kuća, a on i kuharica samo su se Božjom providnošću spasili, jer je bilo kasno navečer, neposredno prije nego je trebao poći na počinak.

Ponovno je razriješen službe župnika u Š imićima 16. srpnja 2008. i imenovan župnikom u Bos. Gradiški te upraviteljem župa Dolina i Nova Topola koju je uskoro preuzeo drugi svećenik, a njemu ostale Bos. Gradiška i Dolina. Tu je revno pastoralno djelovao dok ga prije gotovo dvije godine nije pohodila teška bolest. Otada je njegov žrtvenik postao bolesnička postelja, gdje je s velikom strpljivošću i predanošću, ali smireno i čak radosno podnosio tegobe, praćen brižnom njegom i ljubavlju svoje rođene sestre Vianneje, koja je bila doista dobri anđeo njegova života, doslovno do zadnjega njegova daha, te s. Donata koja je dolazila iz Zagreba kad god je bilo moguće a njemu najpotrebnije.

Aktivnosti. Svakom je svećeniku prva dužnost navješćivanje Radosne vijesti propovijedanjem, vjerskom poukom djece i mladeži, pripravom zaručnika pred ženidbu, pohađanje bolesnika i nemoćnih. Pero se oko toga trudio u zgodno i nezgodno vrijeme po preporuci svetoga Pavla. Za svakoga je imao lijepu riječ. Uz župničke službe imenovan je bio i dekanom bosanskogradiškog i prnjavorskog dekanata 2013.

No vlč. Pero bio je i graditelj. Bio je snažan i nije se ustručavao i teških fizičkih poslova. Dovršio je župnu crkvu u Kulašima, gdje je sagradio i velik župni stan. Nastavio je rad na dovršenju župne crkve u Š imićima. I tu je proširio i obnovio župnu kuću prije nego je izgorjela. I izgorjelu je trebalo obnoviti uz veliku potporu ekonomata biskupije. Obnavljao je i župnu crkvu u Bos. Gradiški koja je zasjala novim sjajem.

Patnje i značajke. Onaj tko nasljeduje Isusa Krista mora ga nasljedovati i noseći životne križeve. A vlč. Pero ih je imao obilno. Povjeravane su mu teške i naporne župe. Kao svećenik bolovao je od bolesti pluća. Već je spomenuto da je 1995. za milimetre izbjegao smrt od snajperskog hitca, a u tom je ratu izgubio jednoga brata i jednu sestru. Godine 2015. otkriveno je da boluje od teške zloćudne bolesti koja mu je zahvatila sve vitalne organe. Kad je saznao za tu dijagnozu u svibnju 2015., dijelio sam istu bolničku sobu s njime u zagrebačkoj Dubravi; moram reći da je mene ta njegova dijagnoza više pogodila nego njega samoga; barem on to nije ničim dao primijetiti. Ostao je vedar i smiren, molili smo i razgovarali, šalio se, kao da se ništa nije dogodilo. Otada je križ svoje bolesti nosio ovdje u Bos. Gradiški, praćen brižnom ljubavlju svoje sestre Vianeje. Početkom rujna 2016. razriješen je svih dužnosti: i župničke i dekanske zbog poodmakle bolesti, ali je i dalje ostao na liječenju u župnoj kući u Bos. Gradiški, okružen nježnom brigom svojih sestara Vianeje i Donate te novoga mladog župnika vlč. Marka Stojčića. Bolesničke dane olakšavali su mu mnoga subraća svećenici pohađajući ga, a najviše njegov vjerni prijatelj fra Dujo Ljevar. A Pero se pokazao uzornim u patnji. Ne samo da se nikada nije tužio, on nije čak dao ni reći da trpi. Sve je s velikom vjerom i vedrinom prihvatio iz Božje ruke, a svjestan je ostao do posljednjeg daha.

S Perom me je vezala ne samo pripadnost istoj biskupiji i istom naraštaju ređenika (u čitavoj dosadašnjoj povijesti Banjolučke biskupije jedino su nas te 1972. godine zaređena četvorica), ali i osobno prijateljstvo. Rado sam mu dolazio i navraćao kadgod mi je bilo moguće, razgovarao s njime, i bilo mu je uvijek drago. Zadnji put bilo je to prije dva tjedna. Vidio sam da kopni i slabi i da se neminovni rastanak približava. Rastanak, ali ne kraj. Pero je patnju i razapinjanje zamijenio Božjim životom, vrijeme vječnošću, suznu dolinu kućom Očevom.

U ime svećenika Banjolučke biskupije opraštam se s Tobom, dragi moj subrate i prijatelju Pero, s nadom i poklikom: Doviđenja u kući Oca nebeskoga. Počivaj u miru na srcu Božjemu!

U POVODU 25. OBLJETNICE TRAGEDIJE GRADA HEROJA

 Ima jedan grad oduvijek mi drag

Ima jedan hrast Slavonski

Ima jedan grad  svakom srcu drag

Ima jedan div Hrvatski.

Vukovar, Vukovar

Stoji dok protiču vode Dunavske

Vukovar, Vukovar

Gori na braniku svoje Hrvatske.

Dana 18. studenog 1991. godine, padom potpuno uništenog Vukovara okončana je tromjesečna opsada, raketiranje i granatiranje grada od strane  tzv. JNA i srpskih paravojnih snaga, tijekom  koje je na Vukovar palo više od 6,5 miliona granata. Tijekom ta tri mjeseca poginulo je više od 3.000 civila i branitelja, među kojima i 86 djece. Nakon pada Vukovara stotine zarobljenih branitelja i civila prošlo je torture tokom zarobljavanja i transporta, u prolaznim logorima te u logorima i zatvorima u Srbiji (Stajićevu, Begejcima, Sremskoj Mitrovici, Beogradu, Aleksincu i Nišu).

Posljednjih dana opsade dio civila i branitelja potražio je spas u vukovarskoj bolnici. No, nakon zauzimanja bolnice od strane JNA, major Š ljivančanin je proveo trijažu nakon koje je 20. studenog 1991. godine izdvojeno 269 osoba od kojih samo desetak nije ubijeno. Odvedeni su na Poljoprivredno dobro Ovčara gdje su ih pripadnici TO i paravojnih srpskih snaga mučili te tijekom poslijepodneva i noći ubili”.

Iz masovne grobnice ekshumirano je i identificirano 200 osoba. Najmlađa žrtva smaknuća ranjenih i zarobljenih na Ovčari imala je 17, a najstarija 72 godine. Ubijene su i dvije žene, jedna od njih bila je u visokoj trudnoći.

Unatoč činjenici da su za pojedine zločine u okolici Vukovara provedene istrage, da su podignute optužnice, da su neki optuženici proglašeni krivima i osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora, mnoga ubojstva hrvatskih i drugih civila i hrvatskih branitelja, koja su se dogodila tijekom ljeta i jeseni 1991. godine, i dalje su neistražena i neprocesuira.

Svake godine tog se dana građani Republike Hrvatske, Hrvati iz Bosne i Hercegovine i drugih europskih zemalja, prisjećaju svih strahota i stradalih u Vukovaru i okolinim mjestima.

Tom tužnom događaju, svoj skromni doprinos su dali pješaci hodočasnici iz Okučana, Pakraca, Nove Gradiške i drugih mjesta iz Hrvatske i BiH.

Pod pokroviteljstvom općine Okučani, Župnog ureda sv. Vida i UHDVDR pododbor Okučani, a pod medijskim pokroviteljstvom radio Bljesak Okučani i portala novagra. hr., Milorad Oršulić Micana i prof. Branko Š imonji te Marijan Peternel iz Pakaca, a uz automobilsku pratnji Marijana Jandrića Jure iz Rešetara, u nedjelju, 13. studenog, nakon pučke sv. Mise, ispred okučanske crkve sv. Vida Mučenika, uputili su se na put dug 158 km u grad na Dunavu Vukovar. Prva dionica puta, tog dana, je bila do Nove Gradiške.

Sutradan,  u 8,00 sati, ispred spomenika hrvatskim braniteljima u Novoj Gradišci, nakon palenja svijeća i molitve, trojica hodočasnika pridružit će se koloni od devet branitelja i domoljuba UDVDR Nova Gradiška, od kojih je jedan  rodom također kao i Mican iz Novog Sela Igor Gogić.  Sve ih je pozdravio i ispratio Jozo Bungić – predsjednik UDVDR Brodsko-posavske županije.

Hodočasnici su se na svom putu, nakratko zaustavili ispred kuće, u Godinjaku, gdje je bila rodna kuća bl. sestre Jule Ivanišević Drinske mučenice i zamolili od nje duhovnu i tjelesnu  pomoća za  predstojeći put.

Današnja dionica puta bi trebala za nas trojicu pješaka i Juru vozača završiti u Novoj Kapeli odnosno u Batrini, ali kako smo bili čili, put smo produžili do Malina. Kada smo prešli rijeku Orljavu, odvezli smo se preko Bečca i Brodskog Ciglenika u Ratkovicu kod obitelji Oršulić. Tu smo se rastali sa novogradišćanima, koji imaju drugačiji program za naredne dane.

Oršulići su nam pružili sve što je putnicima – hodočasnicima nužno i između ostalog upisati  u naš hodočanički dnevnik: Vrata ove kuće su već godinama otvorena za mnoge hodočanike, naročito one koji idu u Pleternicu Gospi od Suza, a s radošu smo primili i ovu četvorku koja se je uputila u Vukovar. Neka ih Bog i njihovi anđeli čuvari prate i čuvaju na njihovom putu, te neka taj hod bude blagoslovljen i plodonosan za cijelu našu Domovinu Hrvatsku, ali i Bosna i Hercegovina, odakle je ova obitelj u tjeku rata došla. Obitelj Ljiljana i Nevenke Oršulić.

Treći hodočanički dan je planiran do Podvinja iznad Slavonskog Broda. No, kako je vrijeme bilo idealno, a noge nisu malaksale, put je prdužen do Vranovaca.

Vratili smo se autom u Podvinje na konak kod obitelji Darija i Ivane Vonić. Ova mlada obitelj nam je pružila više od očekivnoga, a njihovi dojmovi su sastavni dio ovih putositnica.

Slijedeći dan će nam ostati u sjećanja naročito po posjetu SPOMEN GALERIJI IVANA MEŠ TROVIĆA u Vrpolju, a u večernjim satima i sv. Misi u crkvi sv. Ivana Krstitelja, u kojoj je na sv. Roka, dakle 16. kolovoza 1883. godine, samo jedan dan nakon rođenja kršten: On što je kamen oživjeti znao veliki  hrvatski kipar, već spomenuti Ivan Meštrović.

Ravnateljicu Spomen galerije Ivan Meštrović gđa. Suzana Bilić-Vardić nas je srdačno dočekala. Sjećamo se je dok je još bila zamjenica župana Brodsko-posavske županije.

Danas i sutra ćemo biti gosti u Vrpolju kod gospođe Ane Š imundić. Naime, sva mjesta za prenoćišta u Vinkovcima i oko njih su već  mjesecima rezervirano. Pojedini hodočasnici nose sa sobom vreće za spavanje i spavaju u nedovršenim i napuštenim  kućama bez prozora i vrata kako bi bili što bliže ovom Gradu heroju.

Zbog toga ćemo mi i nakon završetka petog hodočasničkog dana u Nuštru, vratiti se na spavanje u Vrpolje kod ljubazne domaćice Ane. Ovu njenu ljubav i gostoprimstvo nikada nećemo zaboraviti, ali ni njoj ne bijaše svjedno, oko srca i u duši što  je slovima i zapisano.

Sve je, hvala Bogu, teklo kako je i planirano, bez većih žuljeva i upala nožnih mišića, pa smo u Vukovar, pred bivšu ratnu bolnicu stigli u 9,00 sati.

Uz put smo dobili brojne SMS poruke potpore, susreli drage ljude koji su nam nudili i davali različite oblike pomoći pa i novčanu. Malo je automobila i drugih motornih vozila.

prošlo pored nas a da nas trubljenjem nisu pozdravili. Naročito je dojmljiv prolazak motorista pored nas na ulazu u Vinkovce, njih preko 220, među kojima i Ilija Tolić iz Okučana. Ovih dana su svi putovi vodili u Vukovar.

I nas je doveo, a najbliži put do bolnice će nam pokazati gospođa Anđa Š eremet koja će se nama  pridružiti i upoznati nas sa svih strahotama koje je ona osobno i njena obitelj pretrpjela nakon pada Vukovara.

U dvorištu Opće županijske bolnice je počeo u 10 sati prigodan program pod nazivom “VUKOVAR MJESTO POSEBNOG PIJETETA” u kojem su nastupili klapa HRM “Sv. Juraj”, glumac Darko Milas i i branitelj Vukovara  Branko Čulić Vukovarac.

Križni put kolona sjećanja, u kojoj je bilo prema procjenama 120.000 osoba, je krenula u 10,30 sati koju su predvodili hrvatski branitelji Vukovara i članovi obitelji poginulih, ubijenih i nasilno odvedenih hrvatskih branitelja Vukovara. U rukama su bile krunice i barjaci, na usnama molitva, u srcu ponos, a u očima suze. Molilo se  za sve poginule branitelje, civile i one nestale, ali i za današnje, teško gospodarsko stanje u Hrvatskoj i za položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Oko 12,15 sati kolona je došla na Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata u Vukovaru gdje su sudionici križnog puta, koji su sa sobom imali ruže, pololažili ih  na grobnice  poginulih i ubijenih branitelja i civila i tako tim polaganjem odali  pojedinačno počast.

Nakon toga je uslijedila molitva za žrtve iz Domovinskog rata Grada Vukovara koju je predvodio uzoriti kardinal mons. Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački.

Prije početka misnog slavlja, u 12,40 sati je odana počast Vukovaru polaganjem vijenaca. Prvo je to učinila Predsjednica RH gospođa Kolinda Grabar Kitarović, zatim predsjednik Hrvatskog Sabora, Vlade RH, hrvatski branitelji Vukovara i predstavnici grada Vukovara.

Sv. Misu  je predvodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. U koncelebraciji je bio i apostolski nuncij u RH nadbiskup Alessandro D’Errico, te 23 hrvatska biskupa i nadbiskupa, kao i izaslanik beogradskog nadbiskupa o. Leopold Rochmes, te generalni tajnik HBK mons. Enco Rodinis, izaslanik provincijala Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Dragutin Bedeničić, rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta prof. dr. Željko Tanjić, vukovarski franjevci predvođeni dekanom Vukovarskoga dekanata fra Ivicom Jagodićem, te drugi brojni svećenici.
Misi je u mnoštvu hodočasnika među kojima su bili članovi obitelji poginulih i stradalih u ratu protiv Hrvatske i hrvatski branitelji, nazočio i predsjednik Vlade RH Andrej Plenković, izaslanik predsjednika Hrvatskoga sabora potpredsjednik Sabora Gordan Jandroković i ostali zastupnici, predstavnici gradskih i županijskih vlasti, kao i predstavnici gradova i županije iz cijele Hrvatske.
U pozdravnoj riječi đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić rekao je kako na današnji Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, dok se posebno spominjemo vukovarskih branitelja i svih žrtava ugrađenih u događaje u kojima se rađala sloboda naše domovine Hrvatske, svoje misli, osjećaje i nade sada želimo stopiti u snagu najveće kršćanske molitve: u slavlje euharistije. Svoj pogled pružamo prema Kristu, čija je žrtva potpuno bila ispunjena božanskom ljubavlju.

Kardinal je ukazao i na simboliku Vučedolske, Vukovarske golubice ili kako neku tumače jarebice koja kad osjeti opasnost za svoje mlade počinje privlačiti pozornost na sebe. Kao majka zna da su njena djeca lak plijen grabežljivcima. Zato se počinje pretvarati da šepa, kako bi neprijatelj mislio da je može lako uloviti. Jarebica odvlači neprijatelja od malenih i, kada se čini da je tako blizu da je ugrabi, ona poleti i spasi svoje leglo. Nije li to predivna slika Vukovarske žrtve?” Nezaštićena mlada hrvatska država, nedovoljno jaka za nalet grabežljivaca koji su je htjeli uništiti; udarana po svojim krilima, na istoku, sjeveru, zapadu i jugu, te preslaba za izravno suočenje, imala je svoju majku-zaštitnicu u Vukovaru. Izgledala je kao lak plijen; šepala je, bila na izdisaju, a ipak je dugo privlačila snagu neprijatelja, nadmoćnog agresora, i omogućila mladima da ojačaju. A zatim istinski ranjena, izmučena do iznemoglosti uspjela se vinuti u let. I premda vučena i vrebana po kućama, tražena po blatnim poljima, odvođena do strahotnih jama; premda ubijana na cestama, u vrtovima, u podrumima, u bolnicama, nikada nije uhvaćena. Ostala je živjeti u svojoj domovini: od Dubrovnika, Splita i Š ibenika, od Zadra, Š kabrnje i Knina, do Gospića, Slunja i Karlovca, Petrinje i Voćina, do Vukovarske bolnice, ‘Veleprometa’ i Ovčare. Ovdje na ovom Memorijalnom groblju ostavila je svoje tragove u bjelini križeva. Ranjena se sklonila u raspuknuti križ koji u svome središtu čuva poruku mira i vječnosti, Vukovarske golubice, poručio je kardinal.
Homiliju je zaključio riječima: Na ovim vukovarskim spomen-mjestima vidljivo je koliko nam je potreban Božji blagoslov. I sam, braćo i sestre, ovdje među vama, osjećam potrebu primiti blagoslov istinskih svjedoka snage, koja je Božji dar: blagoslov majki i očeva koji su ovih dvadeset i pet godina živjeli okrutnost rastanka i suočenost s patnjom svoje djece; blagoslov mladića i djevojaka koji su nam darovali svoju mladost i snove. Osjećam potrebu primiti blagoslov zaručnikâ i supružnikâ koji su očitovali ljubav u progonstvu, u razdvojenosti obitelji, u čuvanju ognjišta. Osjećam potrebu primiti blagoslov djece koja su rasla poučavana da se mržnjom ne odgovara na mržnju, ni da se nasiljem suzbija nasilje; niti da se istina smije prešutjeti. Konačno, ovdje smo, jer nam svima treba blagoslov naših pokojnih. Na ovome polju vukovarskih križeva osjećam potrebu zahvaliti za sve nesebične ljude, koji su sačuvali vidljivom sliku Boga u čovjeku i ublažavali rane milosrđem.

Blagoslovite mene i sve nas, svi vi, hrvatske žene i muževi, hrvatski branitelji, koji ste domovini darovali sve, ne tražeći ni zahvalnice ni odličja; štoviše: za uzvrat ste dobili nerijetko tek porugu i prozivanja, bešćutnost i prijezir. Blagoslovite našu domovinu svojom hrabrošću i ustrajnošću, mirom koji provire iz Božjega Duha. On je snaga slabima i okrjepa umornima”.

Upravo, kada smo se spremali za povratak svojim Okučanima, krenula je “Svjetlosna rijeka  sjećanja” u kojoj su upaljene svjetiljke puštene Dunavom u spomen na ubijene i nestale branitelje Vukovara.

Tih  158  kilomatara hoda, koji smo prošli  za 5 dana,  je najmanje što su Okučanci i Pakračani, također stradalnici Domovinskog rata mogli  dati kao doprinos obilježavanju ove tužne obljetnice.

Dok je kilometar sat  automobila odborjavao kilometre, u mislima sam prebirao uspomene koje su se svih ovih dana dogodile, a osim već spomenutih bili su nezaboravni susreti sa hodočanicima II. Marijanskog zavjeta za domovinu Martinom Čelanom iz Splita, Mirkom Balovom iz Š ibenika, Marinkom Jurišićem Š pirom iz Travnika s kojim sam prošle godine hodočastio do Bleiburga, vlč. Tomislavom Vučurom župnikom u Međuriću, generalom Dariom Kordićem … i naročito, prijateljem iz gimnazijalskih sjemeništarskih dana u Splitu Brankom Š unjić.

“Iz krvi i bola niknulo je cvijeće I nakat Hrvatska zaboravit neće V u k o v a r”

Hvala, pokoj vječni i vječna slava svim braniteljima Grada  heroja!      Priredio: Mican