RODNU GRUDU TREBA VOLJETI

Š to znači kad se za nekoga kaže da je istinski domoljub, da voli svoj rodni kraj, svoj uži i širi zavičaj? Da li su za to dovoljne samo riječi?

Ne, nije to dovoljno samo reći. To treba pokazati i dokazati.

Jedan od tih je, imenom i prezimenom: STIPO VONIĆ.

Zatekli smo njega i suprugu Nadu u obiteljskom domu u Bosanskoj Gradišci na obali Save, zvanom Kej, u kojem provode svoje staračke i umirovljeničke dane. Minulog rata  koji je protutnjao i ovim djelom Bosne i Hercegovine nije napuštao obiteljsku kuće. Bilo je teško, ali ostao je u njoj za vrijeme rata i poslije njega.

Još nekoliko obitelji rodom iz dolinski sela su ostali u Bos. Gradiški pa zavrjeđuju da ih spomenemo. To su: Zvonko Vonić, brat Stipe Vonića, Luka Čegrlj, Jozo Ćorković, Milivoj, Anto i Mile Kovačević, Nenad Ćorković, Anto /Ive/ Vidić .Slavko Petrović je nekoliko godina proveo u izgnanstvu u Smrtiću, ali se je vratio kako bi ostatak života proveo u Bos. Gradiški, na domaku rodnog kraja.

STIPO I NADA (NEDAVNA SLIKA)

Stipo Vonić je jedan od najstarijih živućih Dolinaca. Rodio se 13. veljače 1927. godine u Gornjoj Dolini, u blizini crkve. Na tom kućištu se sada nalazi kuća pok. Ilije Ice Š Šokića, kao najstarije dijete Pavla i Pave r. Matković. Iduće godine se rodio Mato, koji će oženiti Tereziju Oršulić. Manda se rodila 1930. godine a udati će se za Stipu Božića. Godine 1933. rodit će se Ljuba i udati će se za Stipu Vukovića. Sestra Janja rođena je 1936. god. i udati će se za Nedjeljka Barišića. Zvonko je rođen 1942. godine i oženiti će Zlatu Jurišić dok je najmlađa Borica rođena 1944. godine koja će se udati za Srećka Kanđera. Iako ih je bila puna kuća, različitih uzrasta nije se osjećalo siromaštvo, jer su od davnina imali obiteljski mlin vodenicu na Savi, a imali su i dućan u Novom Selu.

Godine 1932., kada je Stipo imao 5 godina, obitelj se preselila u Novo Selo, u kuću u kojoj je bio već spomenuti dućan a u kojem je radio njegov otac Pavle.

U osmoj godini života, Stipo polazi u školu u Donju Dolinu. U monografiji Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti imamo kratko zapisano o nastanku te škole: Gradnja zgrade Osnovne škole, započela je u jesen 1900. godine, a završena u jesen 1905. godine. Te iste godine s učiteljem Blaževićem, započela je nastava. Počelo je obrazovanje prve generacije dolinske djece.. (Danas, nakon stotinu godina od njene izgradnje nema na tom mjestu ni cigle na cigli. Čak je sve i jedna cigla i iz dubokih temelja izvađena. U vrlo kratkom vremenskom razdoblju dobra stara cigla BG-ejka odvezena je i od nje su izgrađeni tko zna kakvi drugi objekti).

U vremenu od 1934. 1938. godine Stipo završava Osnovnu školu a učitelj mu je bio Savo Milovanović iz Laminaca.

Budući da je otac Pavle 1939. godine, nesretnim slučajem, ostao bez noge, kao najstarije dijete u obitelji morao ga je zamjenjivati u trgovini i tako s jedva dvanaest godina postati trgovac.

Logičino je bilo da ću nakon Osnovne škole nastaviti Trgovačku školu, ali zbog obveza u trgovini, nije je mogao pohađati redovitim putom nego vanredno večernjim putom. Praksu je obavlja kod, tada glasovitog trgovca Luke Bralića, a i u roditeljskoj trgovini. U školu je išao do početka rata, dakle do 1941. godine kada škola zbog ratnih okolnosti prestaje raditi.

STIPO I NADA U MLAĐIM GODINAMA

Po završetku rat, u listopadu 1945. godine osniva se u Donjoj Dolini Poljoprivredna zadruga, a obiteljska trgovina u Novom Selu je zatvorena 1944. godine.

Uz trgovinu, koju su nove vlasti oduzele nacionalizirale od Uršule Džajić, vršio se otkup i poljoprivrednih proizvoda. Poslovođa te Zadruge je bio Miloš Plotan a trgovac i knjigovođa Stipo.

Podsjetimo se: Jozo i Uršula Džajić su iz Glamoča doselili u Bos. Gradišku 1910. godine, a nakon kraćeg zadržavanja u njoj odselili su u Donju Dolinu. U selu su imali trgovinu a u isto vrijeme na Gradini¨ zidali zgradu u kojoj će se otvoriti nova trgovina.

Bilo je to vrijeme kada se je podizao – gradio obrambeni nasip uzduž rijeke Save od Bos. Gradiške prema rijeci Vrbas.

U toj trgovini Stipo je radio dvije godine, dakle do 1947., kada odlazi na odsluženje vojnog roka. Tada se vojska služila dvije godine pa ću iz nje doći pod kraj 1950. godine.

Po dolasku iz vojske, ponuđeno mu je radno mjesto u tadašnjem Povjereništvu unutrašnjih poslova u Bos. Gradiški. Radio je oko šest mjeseci i shvatio da to nije za njega. Vratio se svojoj trgovačkoj struki i nastavio raditi u trgovini na Gradini u Donjoj Dolini i tu ostaje nepunih dvadeset godina, do 1969. godine.

STIPO VONIC I STIPO ORSULIC (UCO STIPA) U DOLJANSKOJ TRGOVINI

Kao trgovac, osjetio je ekonomsku slabost dolinskog puka do početka sedamdesetih godina. Brojne bilježnice tzv. teke, su bile ispisane imenima dužnika kojima je davana roba na veresiju, ali niti u jednom trenutku nije posumnjao da mu dug neće biti vraćen. Dolinski narod je bio siromašan, ali njegova iskrenost i poštenje su mu bili vrlina.

Pred Božić, 22. prosinca 1951. godine se je vjenčao s Nadom r. Tutić rođenom u Sasini kod Sanskog Mosta.

U braku su ime se rodile dvije kćerke: Ljilja (1952.) koja će se udati za Momu Đurića i imaju troje djece: Sinišu (1976.) koji ima dva sina, Ivanu (1978.) koja ima sina i kćeku i Gorana (1982.) te Vesna (1956). Vesna se je udala za Dževada Dedića i imaju kćerku Ninu (1986.) i Damira (1988.).

Ljilja je s obitelji ostala u Bos. Gradiški, a Vesna i njena obitelj su 1992. godine otišli u Zagreb, da bi nakon godinu dana, kada su ishodili putovnice otišli u Njemačku gdje su bili do 2000. godine. Četiri godine će obitelj provesti i u Kanadi, da bi se ponovo vratili u Njemačku.

Poratne godine (iza II. svjetskog rata) za žitelje dolinski sela su bile teške. Njeni brojni stanovnici su bili pod različitim povećalima, a naročito njeni župnici.

Godine 1952. za župnika u župu Dolina dolazi msgr. dr. Božo Laštro, doslovno iz zatvora koji je od suda narodne časti osuđen nedužan na 8 godina teškog prisilnog rada na robiji i 12 godina gubitka časti. On je bio župnik u Dolini do 1955. godine, a poslije njega dolazi za župnika fra Luka Komljenović. Prije dolaska u Dolinu i fra Luka je 9 godina proveo na komunističkoj robiji.

Iza fra Luke za dolinskog župnika je imenovan vlč. Tvrtko Tadić koji ostaje do 1963. godine. I on je okusio komunističkog zatvora.

Sa svima njima je imao dobre odnose i na neki način je bio spona između župnika i općinski vlati u Bos. Gradiški.

Naročito je do izražaja došla suradnja između vlč. Tvrtka i tadašnjeg predsjednika općine gradonačelnika Dušana Dule Vidovića, za čijeg je mandata odobreno proširenje tj. izgradnja nove crkve u Dolini. Bilo je to teško, naprosto nezamislivo, a ipak ostvareno.

Kada su se 1969. godine otvorile granice bivše države pomogao je mještanima Tomislavu Ćorkoviću iz Donje Doline i Željku Voniću iz Gornje Doline kako bi ishodili pasoše putovnice i tako odu na privremeni rad u Njemačku. Zbog toga toga je dva puta morao ići u Banjaluku na davanje izvjesnih garancija i suglasnosti. Poslije je sve išlo lakše, jer su oni počeli donositi garantna pisma za druge naše mještane. Tada se je Dolina počela preporađati.

OBITELJ VONIC 1956 g.STIPO, NADA, LJILJA I VESNA

Drago mu je bilo što je živio u Dolini i još draže što je tom svom narodu mogao pomoći. Preporučivao je njih i njihove probleme kod svojih poznanika u upravi općine, sudu i drugim državnim ustanovama. Ponekad je i sam s njima išao u pojedine urede.

I kada je prešao živjeti u Bos. Gradišku svakodnevno je netko iz dolinskih sela navraćao kod njega u trgovinu gdje je radio ili pak doma. Nastojali su svoju zahvalnost i ljubav iskazati na taj način što su mu se nudili pomagati pri izgradnji kuće i poklonima u vidu živežnih namirnica kojih je poslije u Dolini bilo u izobilju.

Godine 1961. su Stipo i Nada počeli u Bos. Gradišci praviti kuću nakon što su kupili građevinsko zemljište na obali rijeke Save. I na taj način će ih Sava na simbolično način povezivati s Dolinom. Iste godine će je dovršiti i u nju će se useliti baka Uršula s djecom Ljiljom i Vesnom radi njihovog školovanja, a Stipo i Nada će do kraja 1969. godine ostati u Donjoj dolini.

Stipo tada prelazi raditi u Staru Gradišku, a trgovinu u Donjoj Dolini će preuzeti Mirko Ćorković iz Donje Doline.

U Staroj Gradišci je radio do 1975. god. a tada prelazi za poslovođu u samoposlugu na Sjenjaku u Bos. Gradiški u kojoj ostaje sve do 1988. godine, kada sa 62 godine života i punih 40 godina radnog staža odlazi u zasluženu mirovinu.

Dolina je ostala u našim srcima, reći će na kraju Stipo i Nada. Sada zbog starosti u nju rijetko odilazimo, ali su nam njeni krajolici i ljudi neprestano u mislima.

Poslije ovih svih ratnih strahota raspitujemo se gdje su pojedini, kako su se snašli i radosni smo kada čujemo da su se svi snašli u novim sredinama, da nitko nije beskućnik bez obzira što je tek manji broj obiteljskih kuća zamijenjen i tek poneka prodana. Teško je prihvatiti činjenicu da je u sva tri dolinska sela ostalo tek nekoliko staračkih obitelji i to najčešće u kućama po jedna osoba.

Na rastanku su su se prisjetili dana s početka sedamdesetih godina kada su u njihovu kuću, ovdje u Bos. GradišciI, skoro svakodnevno navraćali mještani iz dolinskih sela, a sada, skoro pa nitko, a tako smo ih po stare dane, željni ponovo vidjeti. To im pada teško, naročito kad znaju da mnogu dolaze zbog različitih potreba u ovaj grad..

Svima Dolincima i Novoselcima upućuju srdačne pozdrave i zaželjeli im sretne i vesele predstojeće blagdana.

RICHARD GUBIĆ NAJBOLJI INSTALATER GRIJANJA U HRVATSKOJ

Na 13. državnom natjecanju učenika instalatera i grijanja na kojem su sudjelovale sve strukovne škole iz Republike Hrvatske, Richard Gubić sin Ante Gubića iz Donje Doline, učenik  3. razreda Obrtničke škole u Novoj Gradiški,  sa svojim kolegom i prijateljem Ilijom  Bičanić iz Rešetara je osvojio prvo mjesto i tako su postali najbolji instalateri grijanja u Hrvatskoj. Drugo mjesto je osvojila ekipa iz Siska, a treće iz Zagreba.
Richard Gubić je rođen 12. kolovoza 1993. godine u Novoj Gradiški. Sin je umirovljenog hrvatskog branitelja dragovoljca Domovinskog rata. Osnovnu školu je pohađao u Novoj Gradiški gdje je nastavio i srednju Obrtničku školu smjer instalater grijanja, klimatizacije. Učenik je završne, treče godine školovanja. Bavio se športom  trenirajući  2 godine karate, a 3 godine košarku.
Do 2003. godine je živio u Novoj Gradiški s ocem Antom, majkom Sandrom, sestrama Vanesom i Larisom, bratom Edijem te stricem Pavlom i bakom Ružom.
Iz Nove Gradiške prelaze živjeti u Lađevac kod Okučana. Tu su živjeli do 2005. godine, a potom šetoročlana obitelj prelaze živjeti u novonapravljenu  obiteljsku kuću u Mašiću. (O poteškoćama ove obitelji glede rješavanja stambenog pitanja smo pisali u jednom broju Suze dolinske).
Pavle i  Ruža Gubić su ostali živjeti u Lađevcu.
Richard je s bratom Edijem i stricem Pavlom dugo godina sudjelovao u scenskom prikazu Muka i smrt Isusa Krista.
U vremenu od 31. ožujka do 1. travnja 2011. godine kao izvrstan učenik završene godine, sudjeluje na državnom takmičenju učenika iz obrazovnog  sektora strojarstvo, brodogradnja i metalurgija u natjecateljskoj disciplini: instalater grijanja i klimatizacije i osvaja prvo mjesto te je, za nagradu, oslobođen mature. Od svih Dolinaca iskrene čestitke.

(više…)

RAZGOVOR S PAVLOM MUSIĆ

 Svatko je na svoj način zaslužan što sjećanje na dolinski rodni kraj nije izblijedilo, što se u Dolini  još uvijek nešto  pozitivno događa.
Jedna od takvih osoba je Pavle Musić iz Nove Gradiške. Zahvaljujući njemu i Pavlu Budiću te osobama iz Doline  kao i onima koje nemaju  nikakvih dodira s Dolinom, kao što su Čedo Dražetić i njegova  supruga Manda r. Barišić koji žive kod Velike Gorice,
obnovljena je grobljanska kapelica i vode računa da se  naše groblje  primjereno održava.
Domovinski rat u Hrvatskoj i rat u Bosni i Hercegovni  je Pavla i njegovu suprugu Dragicu zatekao u Njemačkoj. Proživljavali su ga  skoro kao i oni, koji su bili na prvoj crti bojišnice.
Nemjerljiv je njihov doprinos u prikupljanju i kupovini odjeći za hrvatsku vojniku.  Kao predstavnici Hrvatske udruge  prikupljali su  pomoći u njemačkim gradovima Mesingenu, Rejtlingenu i Tubinegen i  putom Crvenog križa i Caritasa   dostavljali  u mnoge krajeve Hrvatske.

SLIKA IZ SRETNIH DANA OBITELJI MUSIC

 Pavle je rođen 28. lipnja 1945. godine zajedno s bratom blizancem Petrom, pa ime odatle imena Petar i Pavao, jer su se rodili uoči blagdana tih apostolskih prvaka.
Majka Manda, nakon smrti muža Ilije koji  je umro mlad 1936. godine,  nosila sav teret  teških  poslijeratnih godina. Nije bilo lako osmero djece odhraniti, i u gladnim godinama,  od kojih je najstariji Ivo imao dvadestak godina.

PAVLE PORED GROBA SVOJIH NAJDRAZIH

 Prva četiri razreda Osnovne škole je završio u Donjoj Dolini za vrijeme učiteljevanja učitelja Ljube i Vere Smolić, a ostala 4 razreda u Somboru kod sestre  Jage  – Jagode koja se je udala za Franju Stipančevića i tamo živjela.
I srednju Š kolu učenika u privredi će završiti u Somboru i steći zvanje vodoinstalatera. Njoj dugujem veliku zahvalnost, jer što bih u siromašnojh Dolini  mogao postići da je ostao?
Došlo je vrijeme za o odlazak u vojsku. Vojni rok  je služio u Karlovcu i Bjelovaru.
Po osluženju vojnog roka, među prvim  Dolincima, 8. kolovoza  1967. godine odlazi na “privremeni” rad u inozemstvo. Prvo uposlenje je ostvario u austrijskom glavnom gradu Wienu.
Iduće godine, na Mladence,  28. prosinca 1968. godine se je oženio s Dragicom Vonić, kćerkom Pavla i Ljube r. Vidić.  Dragica je rođena 26. rujna 1948. godine. Vjenčat će ih u dolinskoj crkvi vlč. Stjepan Guberac, tadašnji župnik.
Početkom 1971. godine, sa suprugom Dragicom i dvojicom sinova Zoranom i Pavlom prelaze živjeti u Njemačku, u Stuttgart, gdje i danas ima prijavljeno mjesto boravka.
U braku im se rodilo troje djece. Najstariji sin Zoran je rođen 5. veljače 1968. godine, oženjen je s suprugom Gordanom i imaju troje djece: dva sina Michaela i Christiana te kćerku Silviu.
Sin Pavle, koji nosi očevo i  djeda Pavla Vonića ime,  je rođen  je 8. rujna 1969. godine. Ima kćerku Ljiljanu.
Kćerka Veronika je rođena 7. rujna 1976. godine. Udana je za Dražena Kovačeca i imaju dva sina Manuela i Patrika.

 Obitelj  Musić je živjela u Njemačkoj. Do 1973. godine je Pavle radio sa svojom strukom,  kao vodinstalater, a  pod kraj te godine, točnije 3. prosinca , u Esslingenu otvara ugostiteljski objekat u kojem radi on i supruga. Ugostiteljstvom će se baviti u Sttutgartu do 1978. godine a tada prelaze u Reutlingen gdje otvaraju lokal pod nazivom “Sportparkgastteten stadion”. Taj ugostiteljski objekt su držali do 1982. godine a potom otvaraju Naturtheatergaststatte  “Waldheim”.
Planirali su  nakon odlaska u mirovnu, ostatak  života provesti u blizini rodnog kraja, pa su kupili plac u Kozincima, na domak Bosanske Gradiške i izgradilii kuću na kat.
Buknuo je rat u Republici Hrvatskoj koji će se poslije proširiti i u Bosnu i Hercegovinu..

RESTORAN OBITELJI MUSIC U NJEMACKOJ

 U obitelji Musić, 12. rujna 1994. godine se događa tragedija. U 45-toj godini života umire Dragica u Njemačkoj. Pogrebni obredi i sahrana je  obavljena u Novoj Gradiški. Posredstvom Međunarodnog crvenog križa, Dragicini  roditelji Pavle i Ljuba su, 14. rujna,  dopraćeni u Novu Gradišku kako bi nazočili  kćerkinoj sahrani.
Na dan 4. rujna 1995. godine u Davoru će Pavle prihvatiti majku Mandu, brata Peju i Iliju te snahu Jelu. Privremeno će biti smješteni u Pavlovoj kući u Novoj Gradiški, koju je zamijenio za onu u Kozincima.

 Pavle se  je do 3. studenog 1997. godine bavio ugostiteljskom djelatnošću, a tada odlazi u mirovinu. Kako djeca nisu bila zainteresirana za obavljanje ove vrste posla, restoran je zatvoren.

 Sada, kada je Pavle u mirovini, dio slobodnog  vremena  posvećuje svom rodnom kraju, naročito odražavanju groblja, iako mu je  supruga Dragica, majka Manda, braća Petar i Ilija sahranjeni u Novoj Gradiški, njega nešto  neobjašnjivo vuče  i na ono groblje u Donjoj Dolini.

 Na kraju je je, uz najljepše želje u povodu božićnih i novogodišnjih blagdana, uputio poruku svim Dolincima, da se svatko, prema svojim mogućnostima uključe u održavanju i uređenju groblja, kapelice na njemu, te župne crkve  i oko crkve u Gornjoj Dolini.
“Pokažimo i na taj način svoju ljubav prema rodnom kraju, nemojmo  se sramiti i brzo zaboraviti” na rastanku je dodao Pavle.

 Pavlovi i Dragicini najdraži su u neprijateljskom okruženju. Do njih se ne može doći, a njima se  ne napušta rodno ognjište bez obzira na patnje koje podnose u tom okruženju. Crne vijesti su stizale iz dana u dan. Pavle Vonić Dragicin otac je i ranjen u jednom pokušaju pljačke u Gonjoj Dolini (24. kolovoza 1993. godine).  Naizmjenice su Pavle i  Dragica “dežurali” na prijelazu  kod Dragalića sa željom da što više pomognu napaćenom dolinskom narodu, koji je naročito 1992. i 1993. godine tu prelazio.
(više…)

PEDESET GODINA ZAJEDNIČKOG ŽIVOTA LJUBKA I LJUBE ĆORKOVIĆ

Druga je polovica studenog. Hladno je, baš kako i priliči ovom mjesecu.U Novoj Gradišci smo, u ulici Ivana Gorana Kovačića br. 191.  Kadgod se spomene ime tog hrvatskog pjesnika misli odu u Dolinu, u vrijeme kada je u njoj  uspješno radilo KUD-o koje se tako zvalo.

Večeras nećemo biti u Dolini (izuzev u mislima) ali ćemo se družiti s Dolincima.

U kući smo Ljubka kojeg zovemo i Ljuban i Ljube Ćorković. Dok budete listali, ovaj, 25. broj suze oni će obilježavati 50 godina zajedničkog života. To i jest razlog našeg dolaska. Došli smo poslušati još jednu  nedovršenu  životnu priču.

Evo je: Ljubko je rođen 20. prosinca 1936. godine u Donjoj Dolini, od oca Ive i majke Jule rođ. Marinović. Njihovi roditelji su imali osmero djece. Adama (1946.) koji je  poginuo kao petnaestogodišnjak u prometnoj nesreći na  banjalučkoj cesti (1961.), a početkom ove godine, 7. siječnja  je umro Filip – Piljo koji je rođen 1948. godine. Sahranjen je u Krivaju kod Požege.

Najstarije dijete u obitelji Ive i Jule je Anka (1934.) udana za Iliju Kneževića u Donju Dolinu (sada živi u Okučanima), Jelena (1935.) udana za Matu Kalizana u Slavonsku Dolinu, Justinu udanu za Dragana Oršulić u Novo Selo (sada žive u Ljupini), Matu Matana  (1942.) i Branka (1944.) koji također žive u Ljupini.

Ljuba je rođena 10. travnja 1934. godine, također u Donjoj Dolini – Proševici od oca Milivoja Oršulića i majke Mare rođ. Musić kao najstarije dijete u obitelji. Poslije nje se je rodila Jelena (1935.)  koja će se udati za Marka Kovačevića u Donju Dolinu, a  odseliti će u Zagreb, Anku (1937.) umrla kao djevojčica od petnaest godina, Dragicu (1940.) udanu za Ivu Terzića koji su iz Donje Doline doselili prije rata u Novu Gradišku u istu ovu ulicu I.G. Kovačića. Nikola je rođen (1944.) godine, Sofija (1947.) udana za Dragu Kneževića koja sada živi u Ratkovcu i najmlađi Zvonko (1950.).  Zvonko i Nikola žive u Novoj Gradiški  također u ovoj ulici.

Jedan je rat ostao iza njih, onaj Drugi svjetski. Ratne nevolje su prošle,a druge neminovno došle. Jedna od njih gospodarskog karaktera.  U sirotinji čovjek brže zrije.

KĆERKA KATICA I NJENA OBITELJ

Godine 1956. Ljubko odlazi  na odsluženje vojnog roka u Užice. Po povratku iz vojske, na treći dan Božića, dakle 27. prosinca 1958. godine, oženit će Ljubu. Sudbeno su se vjenčali u Mjesnom uredu Dolina, u tzv. Državnoj kući. Početkom iduće godine će svoj brak zapečatiti i u župnoj crkvi u Gornjoj Dolini.

Nakon vjenčanja, živjeli su godinu i pol dana u roditeljskoj kući, a onda su se osamostalili. Potkućnicu su dobili od Ljubanovog oca Ive. Svojim marljivim  radom su napravili kućicu u kojoj će živjeti dok nisu stvorili uvjete da naprave, drugu zidanu.

Ljuban je radio u Vodnoj zajednici prilikom obnove  obrambenog nasipa od poplave, a kada se je osnovala Zadruga u Donjoj Dolini počeo je  u njoj raditi, u  početku  sezonske poslove, da bi u stalni radni odnos bio primljen kada je na njeno čelo došao Joško Kovačević i na Mestanju u Gornjoj Dolini osnovao farmu krava.

U braku će im se roditi petero djece od kojih će troje ostati u životi. Najstarija je Kata Katica rođena 1961. godine.  Udana je u Novu Gradišku za Željka Krnjajić i imaju dvoje djece: Nikolina rođena 31. ožujka 1998. godine i Kristijan  rođen  20. ožujka 20. ožujka 2001. god.

Nakon tri godine rodit će se Ivan, dakle 1964. godine. Oženio je Silvanu Kovačević iz Novog Sela kćerku Marka i Anke. I oni imaju sina i kćerku Alena rođenog 1990. godine i Ivanu rođenu 1995. godine.

SIN MILENKO I NJEGOVA OBITELJ

Milenko se rodio 1968. godine. Oženio je Gordanu, kćerku Ive Š Šokić i Janje. I njih je Bog obdario s  kćerkom Meri rođenom 1991. godine  i sinom Ivanom rođenim 1998. godine.

Nakon izvjesnog rada u Zadruzi, Ljubko odlazi, zbog bolje zarade  u Novu Gradišku, odakle će  u listopadu 1969. godine otići u Njemačku u grad Frajburg. Među prvim Dolincima je Ljuban imao papire, ali zbog bolesti koja je završila operacijom odlazak na privremeni rad je odgođen za godinu dana.

Zbog krize koja je uzdrmala firmu u kojoj je bio uposlen, nakon dvije godine dolazi kući, ali nakon 6 7 mjeseci ponovo odlazi u Njemačku ali ovoga puta u grad Murnau gdje ostaje punih dvadeset godina, kada 1998. godine stiče uvjete da ide u mirovinu. Imao je 63 godine.S njim je od 1991. godine u Njemačkoj bio i Milenko kojeg je uposlio  na crnou svojoj firmi.

Tako bi završila ova priča, da nije došlo  ono, što je donijelo toliko suza i nanijelo još više zla i nevolje. I nad dolinskim selima su se nadvili oblaci neizvjesnosti i nevolj. Uslijedila su zastrašivanja, prijetnje, palenje kuća, ubojstva Noći su se provodile skrivajući se po šumarcima i živicama, uglavnom  što dalje od kuće. Nakon okupacije Stare Gradiške i tog dijela Slavonije, Marko Kovačević dolazi iz Austrije, gdje je živio i radio, po Ivana, Silvanu i Alena i odvodi ih k sebi.

O svim tih strahotama Ljuban i Milenko, koji su bili u Njemačkoj, telefonom su informirani. Uza sve to,  dok je rat bjesnio u Hrvatskoj, oni su za Božić, autobusom preko Mađarske, Srbije i Bosne došli  doma. Ljubko ostaje do Tri kralja. Tada se još nekako moglo preko Save pa se je čamcem prevezao a u Slavonskoj Dolini ga je čekao šurjak koji će ga odvesti autom u Novu Gradišku odakle će produžiti u Njemačku.

Sa svojim najdražima, koji su ostali u Donjoj Dolini: suprugom Ljubom, kćerkom Katicom, sinom Milenkom, snahom Gordanom i malom unučicom Meri vidjet će se tek nakon godinu dana, na treći dan Božića 1992. godine, kada su razmjenom došli do Dragalića.

Kako je Ljubko  za njih napravio papire u Njemačku, u Hrvatskoj su se mogli zadržati samo pet dana kod Ljubinog   brata Zvonka,  tek toliko da se oporave od svega proživljenog i da se u konzularnom predstavništvu u Zagrebu ovjere dokumenti, a onda su nastavili put u Murnau.

Iz Doline su stizale sve tužnije i obezhrabrujuće vijesti, a time su  i izgledi za povratak u nju bili sve manji. Ljuban je odlučio kupiti kuću u Hrvatskoj. Kako je u ulici Ivana Gorana Kovačića njegova  rođakinja  Angelina, kći pok. Ivice i Anke Manko, imala kuću, a udana je  za Matu Legina i žive u Rijeci, dogovorili su se da će je kupiti. Bilo je to 1995. godine. Odmah se je pristupilo njenom uređenu, tako da su se stvorili uvjeti za uselenje u nju. Naime, kako u Njemačkoj nisu imali vizu za boravak, prvo Katica 1997. god., a potom 1998. god. i Milenko s obitelji dolaze tu živjeti.

Katica će se  po dolasku u Novu Gradišku  u nju i udati, a Milenko će  ishoditi papire pa će otići na rad u Italiju gdje i danas radi, a u međuvremenu je napravio kuću u novogradiškoj ulici Ernesta Purgarića.

Ivan je ostao u Austriji gdje je dobio  radnu vizu, a obiteljsku kuću je napravio u Novskoj. Iako je Ljubko 1998. godine otišao u mirovinu, on i Ljuba će Njemačku napustiti u listopadu 2000. godine i tada doći u Novu Gradišku. Uspjeli su traktor i još neke stvari dobaviti iz Donje Doline, koji su zahvaljujući dobrim ljudima sačuvani od pljačke.

Obiteljska kuća u rodnom selu je sada prazna, a prije su živjele izbjeglice iz Jurkovca. O povratku, na žalost,  više nitko i ne razmišlja, tek se povremeno tamo ode.

Život je krenuo  drugom kolotočinom, ne onom kojom su oni željeli i htjeli, ne kako je po Božjoj pravdi, nego onako kako su dušmani odlučili. Tako su i ovu 50-etu obljetnicu zajedničkog života trebali u rodnom kraju obilježiti, međutim

Na kraju našeg razgovora rekli su:  Dolincima i čitateljima Suze dolinske radostan i sretan Božić, kao i Novu 2009. godinu želimo, uz poruku da se rodnog kraja nikada ne odreknu niti ga  zaborave.

RAZGOVOR SA  ŽELJKOM ĐURIĆEM ZA EMISIJU «I MI SMO TU»  NA HRVATSKOM RADIJU «BLJESAK» OKUČANI  EMITIRAN 29. LIPNJA 2007. GODINE,  A REEMITIRAN 5. LISTOPADA 2007. GODINE 

ŽELJKO ĐURIĆ: MOLIM VAS DA SE ZA SLUŠ ATELJE RADIO «BLJESAK» U  EMISIJI  «I MI SMO TU» PREDSTAVITE..

MICAN: Hvala Vam  što sete me pozvali u  emisiju da budem Vaš gost i time omogućili da slušatelje  radio «Bljeska» upoznam s onim što se manje zna o meni.

Zovem se Milorad Oršulić a svi koji me poznaju zovu me od djetinjstva Mican pa sam pod tim imenom poznatiji.

Rođen sam potkraj 1952. godine u Novom Selu koje pripada župi Dolina u općini Bosanska Gradiška. Po zanimanju sam pravnik za upravne poslove, tj. upravni pravnik i s tim zvanjem sam do početka rata u Bosni i Hercegovini radio u Skupštini općine Bosanska Gradiška.

Sredinom rujna 1992. godine sam se pridružio kolonama nesretnika koji su protjerani iz rodnog kraja i tako sam poput tisuće drugih postao beskućnik uz prkos  obiteljski kućama koje sam imao u rodnom Novom Selu i Bosanskoj Gradiški.

Potucao sam se «od nemila do nedraga» kako bi rekao veliki hrvatski pjesnik Tin Ujević: od Ljupine kod Nove Gradiške do Ratkovice blizu Pleternice, da bi se taj vid hoda, za mene i moju  obitelji  okončao u Okučanima. Kako mi teško pada kada se s onu stranu Save čuju izjave: Hrvati su iz ovih krajeva otišli zbog toga što su mislili da im je  u njihovoj Hrvatskoj bolje – pa otišli svojima. Istina je sasvim drugačija.

Petar Preradović je davno kazao: «Domovina kakva bila rođenom je srcu mila», stoga te izjave, na žalost koje su uvrštene i u neke udžbenike, su izmišljotina i laž. Zar netko misli da je nama, prognanicima, bez obzira da li oni bili iz Sjeverozapadne Bosne, Bosanske Posavine, srednje Bosne ili Vojvodine   drago što smo tu. Tu nas je nevolja dotjerala, a ostatak života će nam biti onakav kakva ga sami budemo uređivali i gradili sa svojim susjedima bez obzira da li oni bili starosjedioci – povratnici ili pak prognanici -useljenici.

ŽELJKO ĐURIĆ:  RECITE NAM NEŠ O O VAŠ EM RODNOM KRAJU. 

MICAN: Za sve one koji ne znaju što je i gdje se nalazi Dolina, evo nekoliko rečenica.

Dolina je zajednički naziv za nekoliko sela smještenih istočno od Bosanske Gradiške uz rijeku Savu a to su Donja Dolina, Gornja Dolina, Orubica i Novo Selo, a nekada joj je  pripadalo i selo kojeg više nema a zavalo se Proševica.

Dolinska sela leže desetak kilometara nizvodno od Bosanske Gradiške na desnoj obali rijeke Save (izuzev Novog Sela koje je oko jedan kilometar udaljeno od njene obale).

Spomenuta sela  sačinjavaju jednu župnu zajednicu pod imenom Dolina i pripadaju banjalučkoj biskupiji. Brojala je 353 kućanstva s 1204 stanovnika. Sada u tim selima živi jedva dvadesetak Dolinaca starosjedioca. U ono vrijeme je na području Bosanske Gradiške (1991. god.)  živjelo 3.388 Hrvata katolika, što znači da je više od jedne trećine Dolinaca sačinjavalo bosanskogradišku populaciju Hrvata. Obuhvaća površinu od oko 35 km četvornih.

Kao ni jedno mjesto  u Bos. Gradiški, Dolina je  imala velik broj zaposlenih u inozemstvu koji su svoj ostvareni  kapital ulagali u razvoj dolinskih  sela.

ŽELJKO ĐURIĆ: SLUŠ ATELJI VAS POZNAJU KAO DJELATNIKA OPĆINE  OKUČANI, TOČNIJE KAO TAJNIKA OPĆINSKOG VIJEĆA  OPĆINE OKUČANI, ALI VI STE I PJESNIK I PISAC. RECITE NAM  NEŠ TO O VAŠ EM KNJIŽEVNOM STVARALAŠ TVU. 

MICAN: U ranijoj dobi sam pisao pjesme. One su objavljene u desetak zajedničkih zbirki, a izdao sam i dvije samostalne knjižice pjesama: «Moj stih» i «Dolinske elegije».

Kako Dolina nije imala cjelovitu pisanu knjigu, odlučio sam u izgnanstvu napisati  knjigu o nastanku i na žalost, usudio bih se reći, nestanku Doline i dao joj naslov «Dolina Bosanska u prošlosti i sadašnjosti». Knjiga ima preko 200 stranica  a podijeljena je u dvadesetak poglavlja. To je plod dugogodišnjeg rada da se napiše i objavi istina o ovom kraju. Pisanje knjige je otežavalo to što  nisam imao potrebitu dokumentaciju blizu sebe, nego je ona bila pohranjena u arhivi  banjalučke biskupije do koje je je u to  vrijeme bili nezamislivo i nemoguće doći.

Izdavanje knjige je upriličeno u povodu mlade mise patra Damira Š Šokića, jubilarne 2000. godine, a široj javnosti ju je predstavio u novogradiškoj crkvi  banjalučki biskup dr. Franjo Komarica. Tom zgodom je između ostalog kazao:» Neka se objavi gradu i svijetu istina o Dolini i dolinskom pučanstvu. Istina kao i prošlost zaslužuju svakog od nas da i mi današnjici  i sutrašnjici  pokažemo svoje lice, svoj osobni stav. Nepobitna je činjenica  koja se susreće na najvećem broju stranica ove knjige, o kojoj će konkretnije govoriti drugi,  istina da ja ovdje želim istaknuti  da pojedinci imaju pravo i po propisu  i međunarodnom pravu na svoju Dolinu Dolinci, ma gdje momentalno prisilno bili izvan svojih domova, oni svoju Dolinu neće zaboraviti, jer je to naprosto nemoguće. I što stariji budu , oni koji su se  ranije rodili u Donjoj i Gornjoj Dolini i Novom Selu, to će više čeznuti za mjestima svoga rođenja to će više i rascvjetanije cvasti ona zemlja od koje je Bog stvorio i u kojoj će se položiti  smrtni  ostatci,  čekajući kao i njihovi preci, dan uskrsnuća kako  Krist obeća »

S radošću mogu objaviti da je veće spomenuti pater Damir, sin  dolinske grude prikupio brojnije  podatke, činjenice, dokumente, fotografije i sve ono što je potrebito  za još jednu cjelovitiju i potpuniju knjigu o Dolini. O izdanju ove monografije bit ćete i Vi gosp. Željko kao i slušatelji radio «Bljeska» obaviješteni. 

ŽELJKO ĐURIĆ: O OVOJ KNJIZI BISMO MOGLI GOVORITI SATIMA, NO OSIM TOGA VI STE GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK GLASILA  ODNOSNO SAD GODIŠ NJAKA ŽUPE DOLINA BOSANSKA U                 IZGNANSTVU KOJA SE ZOVE «SUZA DOLINSKA» RECITE NAM  NEŠ TO I O TOME..

MICAN:   Prošle godine smo obilježili desetogodišnjicu uspješnog izlaženja iz tiska «Suze dolinske», a ove godine se navršilo jedanaest godina od kako je tiskan prvi broj.

Mnoge župne zajednice koje su tijekom rata  protjerani sa svojih ognjišta iz Bosne i Hercegovine organizirale su se u različite zavičajne i humanitarne udruge s ciljem međusobnog povezivanja, pomaganja i planiranju života u novonastalim ratnim uvjetima. Nama tak nešto, uz brojna nastojanja, nije pošlo za rukom. Pa ipak, sa željom da se  mnogo toga DOLINSKOG sačuva pokrenuta je  «Suza dolinska» glasilo župe Uznesenja Blažene Djevice Marije Dolina kod Bosanske Gradiške

Godišnjice su uvijek mogućnost za pogled unatrag i poziv na analizu onoga što se slavi ili obilježava.

Bilo je to početkom 1996. godine kada se osjetila potreba da se novonastala situacija u  dolinskom kraju zapiše, i na taj način, barem u fragmentima sačuva kao svjedočanstvo jednog vremena za nove generacije koje dolaze. Stanje u Dolini je bilo očajno. Od 1992. zaključeno s 1995. godinom preko tisuću Dolinaca je raspršeno diljem cijeloga svijeta.

I tako smo došli  na ideje o pokretanju jednog glasila kojem smo dali ime «Suza dolinska».

Od tada je prošlo jedanaest godina. Do 2001. godine je «Suza» izlazila tri puta godišnje (o Uskrsu, Velikoj Gospi i Božiću) kao glasilo do svog 18-tog broja, a od tada kao godišnjak. Sada je u pripremi broj 24.

Na 1724  stranice  «Suza» je obradila najrazličitije teme: Opis stradanja ljudi i imovine u dolinskim selima (1991. 1995. godine), razgovor s iseljenim Dolincima u njihovim novim domovima i sredinama u kojima su se nastanili nakon egzodusa, Donosili smo crtice iz povijesti dolinskog kraja, koja se odnosi na predpovijest, crkvenu povijest, tradicijsku kulturu i sl. Intervjui s osobama koje si imale izravne  ali i neizravne veze s Dolinom kao što su svi dolinski živući župnici, Vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić, msgr. dr. Franjo Komarica , banjalučki biskup, msgr. dr. Antun Š kvorčević, požeški biskup, tragalo se za iseljenom Dolinom prije ovoga rata, donosila su se izvješća i putopisi o različitim vjerskim i kulturnim događajima kao što je posjet pape Ivana Pavla II Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, literarni radovi objavljeni u formi pjesama ili popularne «zabavne stranice» a posebni značaj ima izvješća o vjenčanima, rođenim i umrlim Dolincima.

«Suzu dolinsku je predstavila hrvatgska televizija u vjerskoj emisiji «Mir i dobro»,  «Glas koncila» , «Večernji list», «Matica» mjesečna revija za  hrvatske zajednice u svijetu i druge tiskovine.

ŽELJKO ĐURIĆ: NAKON Š TO SMO SLUŠ ATELJE UPOZNALI BAR U KRATKIM CRTAMA S VAŠ IM KNJIŽEVNIM OPUSOM, ŽELIO BIH DA SE  VRATIMO NA POČETAK  NAŠ EG RAZGOVORA. SPOMENULI STE               OKUČANE.

MICAN:  Dakle, zaustavio sam se sa svojom obitelji u Okučanima. Bilo je to ovako: Općinsko vijeće općine Okučani koje je konstituirano 21. svibnja 1977. godine i ove godine je obilježilo desetogodišnjicu svoga postojanja, pa koristim zgodu da uputim čelništvu iskrene čestitke i želje za budući uspješan rad, na svojoj trećoj sjednici održanoj 22. srpnja iste  godine, donijelo je Odluku o imenovanju mene kao svog tajnika, jer sam ispunjavao potrebite uvjete: Imao sam odgovarajuću višu školsku spremu i potrebito radno iskustvo na tim poslovima.

Za to svakako trebam zahvaliti tadašnjem prvom predsjedniku Općinskog vijeća gosp. Mati Bilonjiću  i njegovom zamjeniku, sada načelniku općine Okučani gosp. Aci Vidakoviću, kao i bivšem župniku fra Božidaru Blaževiću.

Sa suprugom sam odlučio da izgradimo obiteljsku kuću u Okučanima. Budući da sam već imao nekretnine u Hrvatskoj, obiteljsku kuću u Ratkovici koju sam zamjenio za obiteljsku kuću u Novom Selu, nisam imao pravo na dobitak građevinskog materijala od nadležnog Ministarstva. Stoga sam uz pomoć kredita i novčane pomoći od braće za četiri godine mukotrpnog rada stvorio uvjete da se obitelj može doseliti u Okučane.

Tako je moja obitelj deseta od Dolinskih obitelji koliko ih trenutno živi na prostorima općine Okučani. U Cagama Luka Vujić, Vrbovljanima obitelj Mirka Knežević  i Lađevcu Pavle Gubić i njegova majka Ruža. U Bodegraju dvije  obitelji i to Marka Dakić i Pavla Vonić  a ostatak u mjestu Okučani i to  obitelji: Dragana  Budića, Dražena Budića, Pavla Ćorković, Zdravka Kneževića, Dakić Rudolfa  i moja, a nedavno je kupio kuću Petar Pero Jurišić. Kuće u kojima žive Dolinci  u ovom kraju su uglavnom zamjenjene  ili kupljene. Samo su dvije obitelji dobili od Ministarstva kuće na korištenje, a jedan od njih je hrvatski branitelj.

ŽELJKO ĐURIĆ:  A OVA EMISIJA NOSI NASLOV «I MI SMO TU»

MICAN:  Ako mislite i na Dolince, da, i mi smo tu – u Okučanima.Najveći broj prognanih Dolinaca je na novogradiškom području a znatan na širim prostorima Požeškog kraja.

ŽELJKO ĐURIĆ: U OKUČANIMA USPJEŠ NO RADI KUD «TKANICA» VI STE ČLAN TOGA DRUŠ TVA I U NJEMU OBNAŠ ATE  DUŽNOST TAJNIKA.

MICAN: Osim ljubavi prema pisanoj riječi ja sam ljubitelj i glazbe, naročito tambure. Od samog osnivanja KUD-a «Tkanica» u Okučanima ja sam član tamburaškog orkestra s kojim sam obišao velik broj europskih zemalja. Upravni odbor KUD-a i njegov predsjednik Ivica Ćorković mi je povjerio već drugi mandat dužnost tajnika. Kažu imaš iskustva kao tajnik.

I u mojoj rodnoj Dolini je djelovalo KUD-o «Ivan Goran Kovačić» čiji sam dugo godina bio predsjednik i član tamburaškog orkestra.

Kako u društvu ima i dramska sekcija, uz pomoć dobrih ljudi na scenu smo postavili scenski prikaz «Muka i smrt Isusa Krista». Slušatelji radio «Bljeska» su imali zgodu vidjeti tu predstavu nekoliko puta u Okučanima kako na otvorenom prostoru ispred crkve, tako i u samoj crkvi i u Domu kulture. I s ovom dramskom predstavom članovi KUD-a su obišli velik dio Hrvatske: Od Vukovara do Knina.

ŽELJKO ĐURIĆ: Š TO MISLITE KAO PISAC, KAO PROGNANIK, KAO TAJNIK  OPĆINSKOG VIJEĆA OPĆINE OKUČANI I UOPĆE KAO ČOVJEK  O SUŽIVOTU  DOMICELNOG PUKA I USELJENIKA.

MICAN:  Ovo što ću reći nije prvi puta da kažem i neće biti ni zadnji: Uza sve nevolje koje su pratile mene i moje Dolince a to su neizvjesnosti sutrašnjeg dana, zastrašivanja, zlostavljanja, ubojstva i palež u Dolini bosanskoj u tijeku minulog rata, izbjegavalo se stvoriti osjećaj gorčine i grča koji se istovremeno miješao s bolnom nostalgijom za rodnim pragom, želimo živjeti sa svima, sa starosjediocima, bili oni Hrvati ili Srbi u zajedništvu. Ponosan sam što na okučanskim prostorima, od kada ja živim u njima,  nije došlo ni u jednom trenutku do međunacionalnih i međuvjerskih sukoba, pa čak ni verbalnih. Mnogi bi željeli živjeti u ovakvoj sredini. Postignut je suživot koji bi trebao biti primjer drugim općinama od posebne državne skrbi.

Ponovit ću da je početkom svibnja ove godine u dvorištu Srpske pravoslavne crkve sv. Dimitrija održan susret načelnika općine Okučani gosp. Ace Vidakovića sa suradnicima i Episkopa slavonskog Save također sa suradnicima. Osnovni cilj susreta je bio uspostava  suradnje i međusobnog povjerenja radi stvaranja materijalnih uvjeta i tolerantnog društvenog ozračja za rad Srpske pravoslavne crkve na pružanju vjerskih i liturgijskih usluga pravoslavnim vjernicima s područja općine Okučani ali i šire.

ŽELJKO ĐURIĆ:  Š TO MISLITE  O OVOJ EMISIJI?

MICAN:  Mislim sve najbolje, jer da ne mislim tako ne bih ni prihvatio razgovor s Vama.

Emisija je na visokoj razini, a da bi se to postiglo znam koliko ulažete truda vremena, ljubavi i znoja.  Ovo je 85 (osamdesetpeta) emisija. Čestitam Vam!

Kroz ove emisije slušatelji  su mnogo toga saznali što ne bi mogli na druge načine. Ovdje ću spomenuti samo dio toga a to su povijesni podaci o  nastanku sela ne samo na području općine Okučani, nego i drugih koja gravitiraju ovoj  općini, događaji koji su se zbili između emisija a drugi mediji nisu zabilježili, obilježavanje spomendana   Znam da su takva istraživanja i dolazak do željenih podataka mukotrpan posao. No, Vi ste mnogo toga pretrpjeli u životu pa se nadam da Vam ni ovaj posao ne pada teškim.

Vama, kao prijatelj želim mnogo uspjeha u radu, a radio-emisiji  «I mi smo tu» dug život

NIŠ TA SE NIJE PROMJENILO, OSIM Š TO SE OSTARILO

U rubrici  «Jedno pitanje, jedan odgovor» u božićnom, 7.  broju «Suze» 1997. godine smo objavili izjavu Pavla i Mare Kovačević iz Novog Sela koji žive u Trnavi:

«Najtužniji  Božić u našem životu je bio 1992. godine. Samo dva dana prije njega nas šestoro smo u «fići» morali napustiti, supruga i ja Novo Selo, a sin Zdenko sa svojom članovima obitelji obiteljski dom u Bosanskoj Gradiški.

Ovo će biti šesti Božić koji supruga, ja i moja sestra Pava božićujemo po tuđim kućama i svaki se na isti način s bolnom dočekuje.

Nedavno smo se uvjerili da je  krov naše kuće u Novom Selu srušen, a toliko smo svetih noći u toj kući dočekali. Da onima, koji su nas otjerali i razrušili naša sela, Božić išta znači do svega ovoga ne bi došlo.

Naše molitve i želje se već polako ostvaruju pa ćemo moći bar nekog Božića otići u svoje selo i na svoj rodni prag, a poslije »

Nakon devet godina smo ponovo kod obitelji  Kovačević koja se nalazi na istoj adresi u Trnavi na kućnom broju 29A. U međuvremenu je umrla Pavlova sestra Pava pa tako Pavle i Mara žive sami..

PAVLE I MARA

Osim Pavla i Mare u tom mjestu iz Dolinskog kraja živi obitelj Ante Kneževića (zamjenio kuću), Jelene Vonić sa sinom Denisom koji privremeno radio  i živi s obitelji u Italiji,  Nevenke Ćorković,  Marinka Vonić (izgradio obiteljsku kuću) i Boris Knežević (koji je kupio kuću). Prvih godina izbjeglištva ovdje su živjeli još obitelj Jelene Knežević koja je odselila u Gorice, Ive Vonić odselila u Novu Gradišku, Ilija Gubić živi u prognaničkom naselju u Kovačevcu, Anka Petrović u udomiteljskoj obitelji, a Tera Tutić je umrla.

Kao i svakog našeg  sugovornika, na početku razgovora zamolimo da nešto  kaže o sebi i svojoj obitelji.

Rođen sam, počeo je Pavle, u Novom Selu od oca Mije i majke Zorke r. Vonić  29. rujna 1928. godine.

Osim mene, koji sam bio  najmlađi član obitelji, moji roditelji su imali još tri kćerke i to: Tereziju koja se udala za Fabijana Tutića u Donju Dolinu, Janja se je udala za Antu Matijevića u Slav. Dolinu i Pava koja se nije udavala.

�

Š IRA OBITELJ KOVACEVIC NA OKUPU U TRNAVI

Drugi svjetski  rat

S nepunih trinaest godina, nastavio je Pavle svoju životnu priču,  sam dočekao  Drugi svjetski rat. Uoči sv. Ive, 28. kolovoza 1944. god. sam molbiliziran. Osim mene   još će biti  mobilizirani:  iz Novog Sela su se još prijavili Vlado /Ilije/ Kovačević, Damjan /Marka/ Stipančević, Vinko /Marijana/ Musić, Slavko /Mate/ Matković, Adam /Vinka/ Knežević, Ivo /Veselka/ Oršulić, Lajko /Luke/ Vidić/ i Marko /Ante/ Vonić, iz Gornje Doline Anto /Ive/ Kalizan, Anto /Alojza/ Budić dok su iz Donje Doline bili Dragan /Ferde/ Š Šokić Vladimir Marinović, Blaško /Florijana/ Kovačević, Željko  Š Šokić i Andrija  Stojaković.

Nakon  obuke  koja je trajala tri mjeseca,  raspoređeni smo  u domobranske postrojbama.  Moje sudjelovanje u ratu se sastojalo  u  čuvanju  prugi i mostova u Slavoniji. Stražarili smo u bunkerima  pored željezničke pruge sve do preokreta. Jedan od tih, onaj u Novoj Gradiški je baš ovoga ljeta srušen.

Povlačenje smo shvatili kao premještanje na druge položaje.

Uz put saznajemo što se u stvari događa i da to nije promjena položaja, nego  odlazak nekuda, a kuda, nitko  nije znao odgovor na to pitanje. Već  putom do Siska se vidjelo da je rat pri kraju. Sa svih strana se slijeva vojska u jednu kolonu  koja se je kretala  prema  zapadu.

Do Siska  nismo imali neprilika, dok smo od njega već počeli upadati u zasjede koje su pripremale grupe partizana. Napadali su manje skupine koje su se povlačile, a kada su nailazile veće kolone, poput naše u šumama su čučili pritajeni.

Išli smo uglavnom  uz Savu i Kupu i izbili  u Dugo Selo. Pred ulazak u njega napali su nas  partizanski  zrakoplovi koji su nas  mitraljezirali.

Put nas je dalje vodio u pravcu Zagreba. U njega smo došli pred pola noći. To je moglo biti između 2. i 6. svibnja 1945. godine. Kroz Zagreb smo morali  ići posred ceste, jer su nas  s prozora stambenih zgrada na nas prolijevali vrelu vodu. U Zagrebu se nismo zadržavali pa smo tako iz njega izišli pred zoru. Tada nam je podijeljeno nešto konzervi i cibaka.

Odatle krećemo prema Mariboru. Već do tu smo se pogubili sa svojima iz postrojbe. Među nas se je umiješali civili i pripadnici drugih postrojbi. Prema procjeni bilo  nas je više od 100.000.

Kada smo ušli u Sloveniju, na temelju zapovjedi, koja se je poštivala, nas osamdesetak je upućeno  da se rasporedimo o okolnim brdima kako bismo štitili kolonu. Dodijeljeno nam je i dodatno streljivo.

Nedugo iza toga je došlo do vatrenog sukoba između nas i partizana na koje smo naišli.

Ovdje se više nisu mogle slušati zapovjedi nego su se poduzimale radnje kako se je  pretpostavljalo da je najbolje. Prije zore smo se izvukli iz njihovog  obruča , nakon čega će  nas zasuli minobacačkim projektilima.

Kod Maribora nismo mogli prijeći most od partizana, koji su oni držali,  pa smo bili primorani vratiti se natrag, a potom put nastavili prema Jesenicama. Kod  Maribora  prema nekim kazivanjima bilo nas je skoro milijun  što  vojnika što civila. Tu sam od nekoga čuo da je među civilima i moj otac Mijo Kovačević. Iako sam od Mate Musića, brata Ante koji je bio časnih, dobio konja s kojim sam obilazio i vojnike i civile, nisam ga mogao naći. I  neki  civili iz dolinskih sela uputili su se za vojskom prilikom povlačenja bojeći se partizanske osvete. Poslije ću saznati da je s mojim ocem Mijom bio  i Anto Vonić Tutor, Ilija Budić Kolar, Vinko Vidić i njegov sin Pavle

Namjeravali smo se uputiti u Italiju, ali su nas usmjerili u pravcu Bleiburga.

Preko Triglava došli smo  na Bleiburško polje.

Idući preko Triglava prepoznao sam po glasu Peju Vidić, a poslije će nam se pridrušiti jo neki Dolinici: Janko i Lajko Vidić, Damjan Stipančević i Anto Musić.

Partizani su već bili raspoređeni  po brdima oko polja. Nas je spasilo što smo išli  uz Dravu.  Uz nju smo i prenoćili, a u tijeku noći smo čuli strahovito pucanje. Čim je svanulo, vratili smo se nazad da vidimo što je to noćas tako pucalo. Saznajemo da su Englezi dopustili partizanima da uđu i u Austriju. Tu noć su pucali i jedni i drugi. Englezi su pucali po narodu i iz tenkova, dok su partizani držali  odstupnicu.  Na tisuće i tisuće je bilo mrtvih tijela u različitim odorama. Taj strašni prizor smo gledali s brda, a pojedinosti smo mogli vidjeti i uz pomoć dalekozora koji je imao Mato Musić kao časnik. Za ovaj zločin  su odgovorniji Englezi nego partizani.

Pred zoru je izdana zapovijed da se ide dalje. Kuda? Pejo, Damjan i ja smo prespavali tu zapovijed za   pokret, pa smo put nastavili  kada je svanulo slijedeći tragove kuda je prošla vojska.

Naišli smo na njivu na kojoj je tek posijani krumpir. Rukama smo ga  povadili iz rahle zemlje. Tu  susreli trojica SSS-ovaca koji su imali makarona pa smo napravili jelo od krumpira i tjestenine.

Nakon jela mi smo nastavili put, oni nam ne htjedoše reći da  je ispred nas partizanska zasjeda, čak je bila  postavljena i puškostrojnica. Naime, njih trojica  su njih zamijetili i vratili se natrag i tu se sastali s nama. Kada smo im kazali da krenu s nama oni su svoj ostanak obrazložili da čekaju nekoga iz svoje postrojbe, a u stvari, čekali su da vide što će se s nama dogoditi.

Ta partizanska jedinica, koja je bila iz Srbije,  nije na nas pucala. Pitali smo ih kuda je otišla Hrvatska vojska. Pokazali su nam put. Krenuli smo tim pravcem okrenuvši im leđa. Očekivali smo da će pucati po nama.

Iza njih nailazimo  drugu partizansku jedinicu koja je tu bila na «raskužavanju». Taj izraz smo koristili za kupanje, pranje rublja i čišćenje od uši.  Bilo ih je oko 200.  Njezin zapovjednik nam se predstavio kao  da je iz Turjaka, a mi njemu da smo iz Bok Jankovca. Oni su zauzeli te položaje nakon što  je prošla naša vojska, a mi smo naišli.

Saznajemo da je  Maks Luburić , prilikom prolaska kroz Celje s oko  150.000 vojnika, kada je vidio uperene puške  rekao: Ako bude išta falilo išata samo mome jednom vojniku, spalit ću cijeli grad.

Na oko 6 km pred Klagenfurtom sustižemo kolonu u kojoj je bilo oko 1000 osoba.  Ovdje dobivamo  prvi puta zapovijed da se predamo. U ime nas je pregovarao jedan domobranski satnik.

Nije nam ništa drugo preostalo nego da se doista predamo. Puške, odjela i oznake smo odložili  na hrpe.

Nedaleko su bile neke barake iz kojih su na nas mahali Dolinci i to Fabijan Vonić, Filip Vidić i Mirko Valentić.

Nakon što nam je istekao rok za predaju, vraćeni smo u Klagenfurt na željezničku postaju. Tu su nas partizani primili od Engleza. Strpali su nas u stočne vagone kolikogod je moglo stati. Bilo je čak  i mrtvih. Vozili su nas u pravcu Kranja. Po dolasku u Kranj, ispustili su nas iz vagona i  zatvorili u neku vrstu logora. Časnike i dočasnike su odvojili od nas. Š to je s njima bilo, bez obzira koliko sam nastojao, nisam mogao  ništa saznati.

OVAKO IZGLEDA IMANJE U NOVOM SELU

Sutradan smo pješice upućeni u Ljubljanu. Put, dug  50 60 km  je trajao  bez većih zaustavljanja. Po dolasku u  Ljubljani su nas strpali u logor samo se ovaj razlikovao od prethodnog jer u njemu nije bilo što jesti . Tu nas je bilo po prilici  30.000.

Sedam dana nismo ništa okusili od hrane.  Doživio sam da od gladi nisam ništa vidio ispred sebe. Tek nakon sedam dana smo dobili neke kuhane trave.

Osim nas trojice u tom logoru ćemo sresti  devet Dolinaca:  Mirka Vonića Jolinog, Luku Lagundžiju,  Marka i Iliju Kovačevića Lovrinove, Stipu Konjetića, Iliju Stipančevića – Malog kneza, Ivu Jakova Musića,  Pavla Luke Kovačevića  i  Florijana Kneževića te iz Bok Jankovca  zvani Matanović koji će poslije biti ubijen u Pivarama kod Donjeg Varoša.

Od Ljubljane do Zagreba smo došli vlakom. Nekoliko kilometara kod Zidanog Mosta smo morali ići pješice jer je pruga bila oštećena.

Kompozicija se je zaustavila na zapadnom kolodvoru u Zagrebu. Dok smo prolazili kroz Zagreb, jedni su nam bacali kruh a drugi kamenje. Na svoje sam uši čuo kako nam žene psuju ustašku majku.

U dijelu grada, oko Trešnjevke časne sestre su nam organizirale doček s hranom, ali partizani nam nisu dali da jedemo. No, glad nema očiju. Vidio sam kako je partizan pucao u pogaču koja se je  kotrljala a gladni  narod pružao ruke  i trčao za njom.

Nedaleko odatle kod nekih barak su nas zaustavili. Tu smo ostali oko tjedan dana. Tjerali su nas da radimo  na rasčićavanju nekih ruševina. Nedaleko od nas u žici su bili trapovi zemunice u kojima su bili zarobljeni četnici.

Otjerali su nas u Jankomir gdje smo ostali nekoliko dana, a odatle ćemo pješice do Prečkog. Stipo Čegrlj, Vlado (Marijna)  Kovačević i Ilija (Vinka) Knežević su ostali u Jankomiru.

Postrojili su nas slijedećim redoslijedom: Prvo su išli zarobljeni Nijemci, zatim Hrvatska vojska (ustaše i domobrani), četnici (njih 20 30) i «časna»  radna jedinica.

Bilo je to pri kraju svibnja. Nas, zarobljenike već su počeli tući, a neke i ubijati.

U toj koloni nas je bilo  oko 5.000. U Prečkom je prekinuta kolona, a u nju su upadali civili koji su nas batinama nemilosrdno udarali. Ponovo smo vraćeni u grad Zagreb u barake.  Tu su bili i  zarobljenici  domobranske časničke škole, njih  sedamdesetak.

I tako je prolazio dan za danom. Jednoga dana nam rekoše da nećemo ići raditi nego ćemo ići na jednu poljanu. I došli smo. Počela je prozivka. Prozvalo nas je između 180 i 200. Među prozvanima bijaše i oni iz časničke škole.

Poveli su nas  izvan grada. Sunce je otpočivalo. Nakon od prilike sedam kilometara  zapovjeđeno nam je da sjednemo. Stalno nas je pratio jedan čovjek na biciklu koji je sa sobom nosio oveći bunt žice.

Zbog čega su nas tu doveli i zašto smo vidjeli čovjeka s buntom žice? Znamo da je žica služila za vezanje  zarobljenika za zarobljenika prilikom strijeljanja Donijeli smo odluku: Ako nas počnu vezati, nasrnut ćemo na njih pokušati oteti oružje i tko ostane živ pobjeći.

Sva sreća, do toga nije došlo. Ponovo su nas doveli u Prečko u logor. Doveli su nas  u dio gdje su bile barake, ali u njih nećemo moći ući jer još nisu bile «raskužene». Tu nam je priopćeno da više nismo zarobljenici nego vojnici i da nas više neće čuvati straža. Počeli smo dobivati hranu i cigarete a  uslijedila je  i obuka. Nakon ručka nam je dozvoljeno  i spavanje, mogli smo se kupati a obvezno smo imali političku nastavu. S druge  strane  žice zamijetio sam Ivu Kneževića iz Novog Sela koji je odveden u Karlovac, a potom ponovo vraćen u Prečko.

On mi je dobacio da ćemo, i mi, kao i on ići na «crnu stolicu» – na sud na kojem je i on bio. Mislili smo da «lupeta» od svega što je proživio kao i mi sami, ali

Poslije ćemo saznati da je odatle otjeran negdje  kod  Prilepa u zarobljeništvo.

Š estog  ili sedmog  lipnja te 1945. godine, doista smo krenuli u Karlovac. Ukrcali su nas u vagone, a  tijekom cijelog puta nas je pratila kiša. Po dolasku u Karlovac su nas smjestili u barake, a obrok se sastojao  od nekakve crne kave bez kruha. Ono što sam ja osjetio nakon sedmodnevnog gladovanja, sada su to i drugi  zajedno sa mnom doživjeli   da od gladi  dobro ne vide, naročito kada se gleda u visini čovjeka.  Izvan žice su mogli  razlikovati prolaznici . Ako nose  dugačke  suknje onda su žene, i obrnuto.

Obuka zanimanje koje smo u Prečkom obavljali, sada je prekinuta. Ležali smo po podu na bluzama, jer druge prostirke nije bilo. Povremeno su dolazili stražari i odvodili po dvojicu trojicu i uglavnom ih vraćali u iste barake, ali se znalo dogoditi da se svi i ne vrate.

Ono što mi je «prorekao» Ivo Knežević za nekoliko dana nas je sustiglo. Počelo je suđenje. Doista je bila crna stolica i crni stol (astal).

U svakom kutu  «crne  sobe» je stajao po jedan stražar. Nama je sudio tročlani «sud» koji nas je upozoravao da govorimo istinu, jer oni ispred sebe imaju «sve podatke o nama».

Mene su odveli sa još dvojicom. Jedan se od nas nije vratio u baraku.

Ja sam se «izvukao» govoreći da sam bio u vojarni Mijo Babić – Vitez u Zagrebu i da iz nje nisam nikuda morao ići. Varka je uspjela.

Na kraju toga «suđenja» priopćeno nam je da ćemo mi, koji smo ostali živi  ići u Srbiju. Nismo dugo trebali čekati na polazak. Jednog dana su nas » postrojili» i izvršili prozivku a potom nam  dali po 4 pločice cibaka i jedan gulaš za 4 dana, i  strpali  nas u stočne vagone.   Rečeno nam je: Tako gdje vlak stane i čujete da opali pištolj, slobodno idite u selo i tražite hrane.

Zaustavljali smo se na pojedinim stanicama ali češće na mjestima gdje u blizini nema nikakve kuće.

S nestrpljenjem smo čekali  stanicu u Okučanima i Novoj Gradiški. I dočekali smo. U Okučanima, na željezničkoj postaji je jedan Musliman  prodavao trešnje. Čini mi se da je tu bio po zadatku, a to sam zaključio po tome što mi je prišapnuo, dok sam kupovao od njega trešnje, da iz vlaka ne bježimo kući, predpostavljajući da u vagonima ima nas iz okolnih mjesta. Upozorio nas  je da će svatko onaj tko pokuša pobjeći iz vagona  biti ubijen, jer se to dogodilo i s njegovim brata. Ta  upozorba mi je dobro došla, jer  je nas  nekoliko namjeravalo  u Vrbovi izići iz vlaka i pobjeći. Vlak se je i u Vrbovi zaustavio. Jedna žena, koja je  vjerojatno bila partizanska špijunka će nam kazati da idemo u križar umjesto u Srbiju.

Nakon četiri do pet  dana vožnje stigli smo u Beograd. Otjerali su nas na Kalemegdan gdje smo se okupali. Tu  je konstatirano da nas na putu od Karlovca do Beograda nedostaje j između 160 i 170. Naime, iz Karlovca nas su krenula 2 zarobljena bataljuna tj. bojne i to treća u kojoj sam ja bio i četvrta. U te dvije bojne nas je moglo biti između 700 i 800 vojnika.

KUCA U TRNAVI U KOJOJ ZIVE OD 1955.g.

Drugi bataljun je otpremljen u Valjevo a  treći  u Požarevac.

Po dolasku na odrediše imali smo redovitu hranu i kupanje. Imenovali su nas:  Radni bataljun vojvođanske  51. divizije. Tu smo ostali oko mjesec dana  obavljajući različite poslove: čistili oružje, na Crnom vrhu sjekli drva i dovozili za diviziju, u  Žagubic i palili kreč

Svojima, u Novo Selo sam se prvi puta javio iz Karlovca na sv. Antu. Tada sam im napisao da ne znamo koliko ćemo ovdje dugo ostati i kuda ćemo dalje. Drugi puta sam se javio iz Žagubice i poslao im  tadašnju adresu. Dobio sam  pismo i u njemu  100 dinara.

U Srbiji sam ostao do 26. studenog 1945. godine i s otpusnim pismom uputio se doma. Tog dana  je otpušteno cijeli moj bataljun.

Kada sam došao doma saznat ću što je bilo s mojim ocem. Jedino sam čuo da je bio na križnom putu, a da li je ostao živ, doznao sam iz pisma kojeg sam primio.

Pred Mariborom njemu  je pukao čir. Mislili su da je mrtav, jer mu je krv išla i na nos i na usta.  Ilija Budić Kolar ga  je stavio u zaprežna kola, a  iz  njegovih hlača, za uspomenu, izvadio kaiš. Seljaci su ga  primjetili i prijavili medicinskom osoblju koji su ga odvezli u  bolnicu. U bolnici je operiran, pa i nakon njegovog oporavka, časne sestre su ga zadržale u bolnici «dok se ne vidi što će biti». A što je bilo, dobro nam je poznato.

Tako završava moj križni put 1945. godine i nisam ni u snu mogao pomisliti da ću se on ponoviti, ali ovoga puta na njega je krenula cijela obitelj.

Po dolasku doma prijavio sam se nadležnim vlastima u Mjesni narodni odbor koji je bio smješten u Novom selu u  Vonića dućan. Predstavnici vlasti su bili Pavle Vonić i Nenad Plotan.

I ovdje sam bio na radnoj obvezi. Radio sam  po danu na pravljenju i održavanju mostava, nasipanju puteva, kopanju različitih kanala   a po noći spavao po tuđim štalam, jer  mi je prijetila opasnost  da budem ubijen –  i sve tako do 1948. godine kada ponovo odlazim u Srbiju ovoga puta na odslluženje vojnog roka u Aleksinac.  Odslužio sam   pune dvije godine, redovitog vojnog roka i još dva mjeseca produžetka. Doma sam došao pred Božić 1950. godine.

Pedeset i jedna godina u bračnoj  luci

Početkom pedesetih godina, ponovo ste u Karlovcu, u kojem ste bili 1945. godine na suđenju. Š to Vas je ponovo dovelo u njega?

Po dolasku iz vojske, nakon određenog vremena uposlio sam se u Građevinsko poduzeće «Viadukt» u Zagrebu. Radili smo u različitim mjestima.

Kada sam bio na terenu u okolici Karlovca, upoznat ću Maru Petrčić , svoju buduću suprugu.

Vjenčali smo se 13. veljače 1955. godine u Novogradskoj crkvi kod Duge Rese.

Sin Zdenko nam  se rodio potkraj 1955. godine. Osnovnu školu je pohađao Novom Selu i Lamincima , a Srednju  u Bosanskoj Gradiški.

Nakon okončanja škole i vojske uposlio se je u Tvornici alastnih strojeva «Jelšingradu» i nastanio u Bosanskoj Gradiški. Oženio  se Pavkom-Zlatom Ćorković iz Donje Doline. Uz roditeljsku, novčanu i drugu potporu  u Bosanskoj Gradiški  su izgradili  obiteljsku kuću  koju su morali napustiti pod prisilom i  zamijeniti je s onom  u Rijeci u kojoj i danas žive.

Imaju dvoje djece, Ivanu i Igora Sin Igor je uposlen u  brodogradilištu «3. maj», a  Ivana se je   udala za Iliju Š alića i imaju  sina Luku.  Svi žive u Rijeci.

Naša kćerka Barica se je rodila  1961. godine i udala se   za Emila Oršulić u Zenicu. Imaju dvije kćerke Helenu i Blanku. Zenicu  su u tijeku rata morali napustiti i otići u Njemačku u izbjeglištvo. Njen suprug, na žalost, je umro a ona je s djecom  ostala u Njemačkoj. Helena  se je udala za Darka Lukić  i imaju sina Martina.

Život u Austriji 

Pod kraj šezdesetih godina otvorile su se granice pa se je moglo na privremeni rad u inozemstvo. Među tim radnicima koji su s tugom ostavljali rodne domova i krenuli «trbuhom za kruhom» bili ste i Vi.

U Austriju sam otišao 25. ožujka 1969. godine zajedno s bratićem Filipom Piljom Kovačević na temelju garantnih pisama koje smo  iz Austrije dobili.  Na privremenom  rad u Austriju sam ostao  12 godina radeći kao pomoćni radnik u bravarskoj radioni.

Baš, kada sam ostvario mirovinu i trebao uživati plodove svoga mukotrpnog rada živeći u rodnom selu  za   kojim  sam čeznuo, dogodili su se nemili događaji.

Križni put  se ponovio

Već smo na početku spomenuli Vaš odlazak iz Novoga Sela pred Božić 1992. godine. Molimo Vas da nam o tome kažete još nešto.

Rat u Hrvatskoj,  ostavio je velikog traga i na našu Dolinu. Sa zebnjom u srcu smo

pratili  ratne događaje u cijeloj Hrvatskoj a naročito one na novogradiškom bojištu, jer je dosta naše rodbine na tim prostorima. I dočekali smo tužnu vijest: 30. prosinca 1991. godine je poginuo Mato Kovačević u Trnavi   moga bratića sin.

Nedugo iza te nevolje koja je zadesila  Hrvatsku, ista će zadesiti i Bosnu i Hercegovinu.

Kada je početkom rujna 1992. godine  počelo  prognanstvo za nesrpski puk na području općine Bosanska Gradiška, u Novu Gradišku, putom konvoja smo poslali moju sestru Pavu.

Vidjelo se da ostanka nema, ali se čekala:  još malo, pa još malo

Sin Zdenko je imao auto «fiću» u kojem je dan prije , dovezao mene i suprugu svojoj kući u  Bosansku Gradišku. Sutradan, kao što  je već rečeno 22. prosinca, nakon što su ishođene «sve potrebite» dokumente nas šestero: Zdenko, njegova supruga i dvoje djece te ja i supruga smo se uputili u Hrvatsku s nešto odjeće koja je bila u prikolici koju je vukao «fićo»..

PAVLE I MARA SA SINOM ZDENKOM I KCERKOM BARICOM

Budući da se tih dana nije moglo ući u slobodni dio Hrvatske kod  Dragalića, uputili smo se u drugom pravcu, prema Novskoj.

Od Novske smo put nastavili u pravcu Karlovca kod supruginog brata. Tamo smo stigli oko 3 sata poslije pola noći.

Sutradan će Zdenko sa svojim ukućanima otići u Rijeku, jer je imao ugovor o zamjeni kuće, one u Bosanskoj Gradiški za nedovršenu kuću u Rijeci. Budući da se je u to vrijeme gledalo «glavi mjesta», bez obzira što se  Ugovorom o zamjeni nije dobilo ono što je obećano s njihove strane prilikom potpisivanja, moralo se je prihvatiti to što su zatekli.

Mi smo k njima došli uoči Nove godine.

Čim je Zdenko ishodio putovnicu otišao je u Italiju gdje se je uposlio zahvaljujući Novoselcima  koje je rat tamo i zatekao.

Zajedničkim radom i ulaganjem kuća je stavljena pod krov pa smo u njoj ostali živjeti supruga i ja do 29. kolovoza 1995. godine. Tada smo, nakon  Vojno-redarstvene akcije «Bljesak»  kada je oslobođen taj dio Slavonije došli u Trnavu, na pola puta između Nove Gradiške i Okučana i na temelju Rješenja općine Gornji Bogićevci dobili na korištenje kuću u kojoj i danas živimo.

Državni tajnik  Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka, Uprave za prognanike, povratnike i izbjeglice je obećao  da će početkom iduće godine, nakon što nam se vrate potpisani ugovori o najmu stambenog prostora,  pristupiti izdavanju Rješenja o otplati istih. Kako stvari stoje, na to će se još dugo trebati pričekati.

Supruga i ja živimo od moje mirovine s kojom smo zadovoljni, a hvala Bogu i zdravlje nas služi unatoč godinama koje su ostale iza nas.

O povratku u Novo Selo sada više i ne razmišljamo. Da su se uvjeti za povratak stvorili bar 1996. godine, dok je još rekao bih ognjište bilo toplo, drugačije bih razmišljao. 

Prije rastanka, što biste nam još imali reći?  

Svako nastojanje glede povratka pozdravljam, iako je za župu Dolina na njega, na žalost, stavljena točka.

Veseli me susret sa svakim Dolincem, a njih možeš sresti na svakom koraku u Novoj Gradiški i na relaciji od nje do Okučana.

Suzi dolinskoj, koju rado čitam od prvoga broja  i šaljem je na  različite adrese, a koja je ove godine obilježila deset godina svoga postojanja želim još mnogo brojeva, a Uredničkom vijeću  uspješan rad.

Svim Dolincima, čestit Božić i uspješnu Novu 2007. godinu želi

Pavle i Mara

Priredio Mican

(više…)

DESET GODINA NOVOG ŽIVOTA 

Vrbovljani su jedno od sedamnaest sela u općini Okučani. Po popisu pučanstva (stanovništva)  2001. godine su imali 302 stanovnika, a u prijeratnom  vremenu, po popisu iz 1991. godine su imali 551 stanovnika. Na  kućnom     broju 28 od 2. rujna 1995. godine živi  Mirko Knežević  sa  suprugom Jelenom.

MIRKO I JELENA SA UNUCETOM UZ KAVU

S njima  je živio  i Marijan Mirkov otac  koji je umro 23. ožujka 1998. godine i sahranjen na okučanskom groblju u kojem na žalost nije  jedini  Dolinac koji je tamo pokopan. U tom naseljenom mjestu, najjužnijem dijelu općine Okučani nema više nikoga iz Doline iako je Jelka  pok. Lajke Vonić zamijenila kuću ali u njoj ne živi nego kod  sina Marinka u Novoj Gradiški. Uz brojne povratnike ima dosta i prognanika iz različitih krajeva Bosne.

U Vrbovljanima ima ribnjak koji neodoljivo podsjeća na Bardaču koji graniči s Donjom Dolinom, rječica Sloboština koja protiče pored Vrbovljana , iako malena- na rijeku Savu, ravna Slavonska polja na dolinska i eto

Mirka smo odabrali kao sugovornika za ovaj broj «Suze» kako bi nam između ostalog, progovorio nekoliko riječi o postojanju Zemljoradničke zadruge u Donjoj Dolini u kojoj je kao malo koji Dolinac bio uposlen.

Š to se pak tiče rata i ratnih strahota, proživio  ih je u Dolini kao i ono

nekoliko desetaka osoba koje su ostali u svojim  domovima doklegod  se moglo ostat. Kada su došle «vile očima»

Tješi ga jedino što djeca djeca  Mile i Marinko nisu to  s njima proživljavali.

Milan  je po izbijanju ratnih sukoba preko Banjaluke i Bihaća otišao u Sloveniju, a odatle u Njemačku gdje i danas  živi sa suprugom  Zdenkom i radi. Imaju dvije kćerke Kseniju (1998.) i Lea (2004.). Marinko je sa suprugom  Vesnom autobusom došao do Bosanskog Broda, a u Slavonskom Brodu ga je čekala sestrična Marica, a odatle će otići u Italiju. I on  sa suprugom  i danas u njoj živi. Imaju sina Igora (1993.).

Za Mirka bi se moglo reći da je jedan od rijetkih sretnika u svoj ovoj nesreći. Ta, nazovimo je sreća  sastoji se u tome što je uspio kao malo tko  iz tih sela zamijeniti imanje iako se o adekvatnoj zamjeni ne može ni  govoriti.

Od 119  obiteljskih kuća u Gornjoj Dolini njih je  oko 48 zamijenjeno, 7 kuća nije ni napuštano, a u tri su se vratili povratnici. Tako sada u Gornjoj Dolini ima više neuseljenih  i srušenih kuća nego useljenih.

U pravom smislu «dolina suza».

Svoju životnu priču  je počeo riječima: Rođen sam 18. kolovoza 1937. godine u Gornjoj Dolini od oca Marijana i majke Janje rođene Kovačević. Roditelji  su imali nas troje djece. Ja sam najstariji, a poslije mene se rodila  sestra Finka 1938., koja je udana za Matu Vonić i žive Novskoj. Najmlađi je Kuzman  koji sa suprugom  Ljubicom -Darom živi u Smrtiću.

Četverogodišnju osnovnu školu  od 1946. 1949. godine sam završio u Donjoj Dolini.  Bili smo prva poslijeratna generacija. Prva dva razreda     su nas učili supružnici Savo i Ljubica Milovanović, a druga dva razreda učitelj Branko Romić i učiteljica Irma Kautecki.

Osnovnu školu sam završio s Antom i Stipom Oršulić.  Iako su oni stariji od mene zbog ratnih okolnosti više godišta je krenulo u prvi razred. Tako je u prvi razred te godine bilo upisano 150 djece.  Njih dvojica su nastavili školovanje preko Općine. Mene je, kao i moje vršnjake čekalo čuvanje stoke po širokim dolinskim prostranstvima.

Kada sam malo ojačao, otac i stric Lazo  Knežević su kupili po konja pa sam ja s njima išao u kiriju. Nakon izvjesnog vremena  otac će kupiti još jednog konja pa smo se osamostalili. S njima sam obrađivao zemlju i kirijao , a naročito sam radio s konjima na izvoženju zemlje kada se je gradila crpna stanica u Gornjoj Dolini .To je bilo dovoljno za pristojan život.

Godine 1958. sam otišao u vojsku u Bitolu na albansku granicu.

Po dolasku iz vojske, 1960. godine sam oženio Jelenu kći Stipe Matkovića iz Gornje Doline. Iduće  godine,  196l. će nam se roditi sin Marinko, a 1970. sin Milan.

Za moga  služenja vojnog roka  u  Dolini je osnovana Zemljoradnička zadruga

sa sjedištem u Donjoj Dolini. Predsjednik Upravnog odbora Zadruge je bio Stipo Vonić, a članovi su bili Mijo Oršulić Jure, Marijan Knežević, Stevo Plotan i Mićo Perić. Za upravnika Zadruge 1960. godine dolazi Joško Kovačević umjesto Stojana Spasojevića.

MARIJAN KNEŽEVIĆ SA UNUČADIMA MARINKOM I BILJANOM

Budući da je moj otac Marijan bio član Upravnog odbora, zahvaljujući tome,   predložen sam da uz Mirka Ćorkovića idem na kurs u Banjaluku.  Mirko se je doškolovao za  knjigovođu a ja ću završiti kurs za traktoristu.

Stevi i Mići nije bilo drago što smo nas dvojica bili predloženi jer su oni imali svoje kandidate i to  za knjigovođu Gojka Basurića, a za traktoristu Stojana Kesića  pa tako za nas nisu ni glasovali. Ipak je većina bila za nas  dvojicu.

Četveromjesečni kurs za traktoristu  sam završio u Mašinskom servisu Derviši na domaku Banjaluke.

U isto vrijeme su se u Banjaluci školovali Jakov Vidić i Zvonko Vonić. Jakov mi je pružao određenu stručnu pomoć kadgod sam mu se obrati.

Po završetku kursa u lipnju 1961. godine me je čekao posao.

Pred kraj 1961. godine se je dolinska Zadruga udružila sa Zadrugom iz Dubrava Laminaca  i iz Sređana  Laminaca u jednu Zadrugu  čija  će uprava biti u Sređanima  Lamincima. Iz Laminaca će se sjedište  Zadruge premjestiti u Bosansku Gradišku  da bi  potom prerasla u Poljoprivredni industrijski kombinat PIK «Mladen Stojanović» u Novoj Topoli.

U  dolinskoj Zadrugi prije mene su radili traktoristi Drago Jurić, Pero Kovačević, Milan Todorović, dvojica Ivaštanina

Prema  kazivanju starijih mještana Doline, u proljeće 1958. godine  pristupilo  oranju Mestanja, dijela poljoprivrednog zemljišta između Gornje Doline i  potoka Osetine.  Taj «nezahvalan» posao radili su: Zlatko Tutić, Selim Čedić, Franjo Rašin, Drago Jurić, Petar Kovačević i drugi.

Zlatko je prvi odorao tri brazde i dok se je vratio s traktorom, Goranjske

žene i djeca su brazde vratili natrag i tako poravnali  ono što je plug uzorao. Zlatko je napustio oranje i u Dolinu se više nije vratio.

Tako je početak oranja  popraćen negodovanjem mještana Gornje Doline. Neke žene su  u znak protesta što se ore  poljana koja im je bila ispred kuća i služila za ispašu stoke i peradi,  «bacale» su djecu  pred traktore , nebi li ih zaustavili.  Upravitelj Zadruge je pozvao policiju. Tadašnju miliciju. Došlo je deset milicajaca pa su neke osobe privedene na saslušanje ali i na batinanje, dok su ostali s automatskim puškama bili u vrbama i nisu dozvoljavali pristup traktorima .

Taj dio Mestanja je pooran tek toga ljeta, a u jesen se je posijala pšenica, tako da je prvi urod stigao 1959. godine. Radnici su pjevali:

«Druže Tito i Jovanka
rodila nam talijanka .
Vama žito, nama slama
Radili smo za badava».

Tada je nastala ona poznata krilatica vezana za osvajanje zemljišta: »Osvojili smo Dolinu. Idemo na Liman».

U svezi toga, već spomenuti  Mirko Ćorković  je nacrto kako dido Ivanca na leđima nosi kravu preko Mestanja da bi je otišao napasti na Planjske. Te slike ili bolje reći karikature je nakon nedjeljne mise  lijepio od crkve do Donje Doline.  Nije dugo tr4ebalo čekati da dođe tadašnja milicija po njega i po skraćenom postupku otpremljen je u zatvor. Bilo je to 1959. godine.

                 I ja sam mnogo godina kasnije orao druga polja kao što su Orjak, Pogorlo, drugi dio Mestanja prema šlajzu i Jazmak ispred dijela Novoga Sela. To prvo oranje se moralo obaviti traktorima  gusječarima jer se te poljane nisu nikada orale.

Sam sam imao neprijatnosti kada se orao Jazmak  a naročito  Mestanje. Dok je Adam Dakić, ispred čije kuće sam morao zaorati prvu brazdu, nakon što je tehničar «udario kolce», prosvjedovao, u to vrijeme je Mijo Tutić pekao pečenicu «od radosti» i častio nas. Naime, ispred Mije Tutića  je Mestanje poorano 1959. godine, a ovaj dio tek 1966. godine.

Osim oranja u Zadrugi sam radio i druge poslove, a naročito u vrijeme vršidbe sam bio angažiran. Ovršeni pivarski ječam sam traktorom vozio u  daruvarsku povovaru, a  kada  je došlo vrijeme vršenja žita vršalicom sam taj posao radio u dolinskim  selima.

Iz Laminaca na posao sam uglavnom išao traktorom, ali ne zbog toga  da ja ne idem pješice, nego da na posao vozim i v raćam Zvonku Vonića koji je nakon završetka poljoprivredne škole radio u laminačkoj  zadrugi. Budući da je traktorska kabina bila  velika uz nas je moglo stati još nekoliko djece koja su išla u laminačku školu. U taktoru su  se vozila ona koja su prije došla do Zvonkine kuće. Najčešće su to bili Zdenko i Pavle Vonić i Mican.

Moj brat Kuzman je bio na privremenom radu u Austriji. Kazao mi je da bih mogao raditi u jednoj građevinskoj firmi kao vozač traktora i drugih mašina. Bilo je to 1968. godine. Nakon određenog vremena iz te građevinske firme sam prešao raditi u tvornicu staklene vune. I tu sam radio kao vozač utovarnih mašina  pa mi posao nije bio težak za razliku od  preko tridesetak  naših Dolinaca i Novoselaca koji su toj  tvornici u Stockerau radili.  Bili su to prema mome sjećanju: Damjan Dane Matković, Stipo Matijašević,  Ilija Konjetić, Ivo Vonić , Reza Vonić,  Ruža Vidić r. Kočić, Kuzman Knežević, Marko Knežević, Pavka Knežević, Pavle Knežević, Ivo Knežević Jova,  Stipo Kalizan, Karlo Kalizan, Jula Kalizan, Marko Dakić, Božidar Dakić, Đuro Kalizan, Ivo Vidić, Mirko Vonić, Filip Matković – Pilja, Ljuban Matković,  Jozo Jurišić, Zvonko Jurišić, Luka Jurišić,  Damjan Dakić, Mato (Ante) Vonić, Anto Knežević Tunjo, Marijan Vidić, Filip Š Šokić (kraj crkve mu je kuća u G. Dolini), Filip Vidić te Tomislav Š Šokić iz Donje Doline i iz Proševice Ljubo Valentić i Ilija Valentić. Mnogi, na žalost,  sada nisu među živima.  I dan danas je u tom dijelu Austije (oko Beča) najveća koncentracija naših Dolinaca i Novoselaca.

Tvornica staklene vune je uspješno radila do 1984. godine. Tada je prvih stotinu radnika dobilo otkaz.

MARINKO I MILAN SA SESTRIČNOM BILJANOM DOK SU SE KONJI ODMARALI NAKON ORANJA

U drugoj «turi» 1985. godine i ja sam napustio Austriju iako sam mogao ostati još raditi. Dosta mi je bilo samačkog života. Uzeo sam otpremninu od 100.000 austrijskih šilinga i vratio se u svoju Dolinu.

Nakon dvije godine, dakle 1987. sam počeo dobivati mirovinu iz Bosne i Hercegovine, a austrijsku tek kada sam  navršio 65 godina starosti. Bilo je to 2002. godine, kada sam već bio u Hrvatskoj. Do tada  smo živjeli od moje mirovine iz Bosne i Hercegovine i dodatka na tu mirovinu   novčane razlike koju nam je preko Centra za socijalni rad  davala Republika Hrvatska i od pomoći koju su nam davala djeca.

Sada se daleko bolje živi, u svojoj kući kakva takva i solidnu mirovinu. Samo da joj Bog podari zdravlja .

I  tako se navrši deset godina novog života, a u Dolinu odem da «srcu otrgnem želju», a naročito na naše doljansko groblje Gradinu.

Koristim zgodu da pozdravim sve koje poznajem i koji me poznaju i želim im sretan Božić i blagoslovljenu Novu 2006. godinu.

(više…)

  SUZA DOLINSKA” NA SVOME IZVORU U DOLINI”

  U ponedjeljak, 27.rujna 2004.g. me je telefonski nazvao Vjeko Hudolin dopisnik Hrvatske radio-televizije i rekao mi: namjeravam napraviti TV reportažu za emisiju Mir i dobro” o Suzi dolinskoj” .

Rekao sam mu: hajde idemo na izvorište” Suze dolinske” u Dolinu Bosnsku. Pitao me je: što meni i snimatelju tamo imate pokazati?. Rekoh mu: Dolince koji su ostali u Dolini i one koji su se u nju vratili, crkvu, župnika koji je u Dolini bio tijekom rata, groblje Gradina”, ruševine .

Prihvatio je i nakon razgovora s urednicom navedene emisije rekao da možemo već sutra ići put Doline.

O tome sam odmah obavijestio msgr. Kazimira Višatickog, župnika u Bos. Gradiški kako bi i on mogao uskladiti poslove zbog ovog nenadanog dogovora.

Tko je ostao i tko se vratio u dolinska sela? 

Budući da ni u jednom broju Suze” nismo donijeli popis onih osoba koje su u Dolini ostale, a zaslužile su da ih se spomene kao i onih koji su se u nju vratili, a oni su to još više zaslužili.

Koristim ovu zgodu da to učinim pa makar sa znatnim zakašnjenjem.

U Donjoj Dolini su ostali i Pavle i Mara Vonić, Andrija (koji je umro 2001.g.) Tera i Zlatan Stojaković, Slavica Knežević, Luka, Jelena i Stipo Terzić, Zdravko, Mara, Marina, Zoran i Kristina Tomić.

U nju su se po završetku rata među prvima vratili; Ivo, Anka i Predrag Kovačević, potom Josip i Dragica Vujić, te Anto Lagundžija, Vinko Kovačević i Kaja Š Šokić.

U Gornjoj Dolini su ostali; Stipo i Mara Budić, Anka (Filipa) Š Šokić, Ruža-Ljubica i Slavko (koji je umro 1999.g.) Budić, Marko Budić, te supružnici Marijan (umro 1997.) i Anka (umrla 2001.) Budić, Anto (umro 2003.) i Manda (umrla 2001.) Budić.

Vratile su se samo četiri osobe i to Zdenka Budić i nedavno supružnici Filip i Ljuba Š Šokić, te Mara (Mirka) Vonić.

 U Novom Selu je najmanje osoba ostalo, svega četvero; Mato Oršulić i majka njegova Tina Oršulić, te supružnici Anto i Nada Knežević.

Vratila se samo Kaja (Slavka) Matković.

Osvanuo je utorak 28.rujna 2004.g. Već u 8 sati kod mene u Okučanima su bili Vjeko Hudolin, te snimatelji Vlado i Igor Vincetić.

Nakon što su snimili nekoliko kadrova u uredu (naslovnice Suze dolinske”) uputili smo se u Bos. Gradišku.

Na graničnom prijelazu nikakvin problema, a bojao sam se u svezi prenošenja opreme za snimanje. VladoVincetić mi je kazao: pa nije ovo prvi puta da s opremom idem u Bosnu i Hercegovinu. U Banja Luci smo bili kada se slavio sv. Bono zaštitnik banjalučke biskupije i nedavno kada sam razgovarao s biskupom dr. Franjom Komaricom u svezi njegove nominacije za Nobelovu nagradu za mir.

U župnom uredu u Bos. Gradišci čekao nas je župnik Kazimir. Uz župnika predstavio sam im i njegovu majku gđu. Barbaru devedesetogodišnju staricu,majku četvorice svećenika koja je u rukama imala molitvenik.

Uz okrjepu tijela razgovarali smo o aktualnim temama, a potom smo se s dva automobila uputili u Dolinu; msgr. Kazimir i ja u jednom, a njih trojica u drugom.

Dolina nas je dočekala obavijena maglom.

Zaustavili smo se pred crkvom u Gornjoj Dolini gdje su napravljeni prvi kadrovi za reportažu.

Uslijedio je potom obilazak nekoliko obitelji;onih koje su ostale u Dolini  i nekoliko povratničkih. 

Dolina Bosanska u Mir i dobro”

U emisiji Mir i dobro” koju je Hrvatska televizija emitirala u nedjelju 3.listopada 2004.g. išla je i ova reportaža u kojoj je rečeno: Sa svojih stoljetnih ognjiša prije dvanaest godina, prognan je najveći broj župljana župe Dolina kod Bos. Gradiške, a svoj novi dom pronašli u Hrvatskoj i drugim europskim zemljama.

No, kako žive oni koji su se odlučili vratiti pogledajmo u slijedećem prilogu;

VJEKO HUDOLIN: U naseljenim mjestima župe Dolina; Gornjoj Dolini, Donjoj Dolini, Novom Selu, Orubici i Prošenici živjelo je 1204 vjernika. Na žalost, na početku rata u BiH 1992.g. počeo je progon Hrvata s tih prostora Republike Srpske.

Sada u toj župi živi samo tridesetak katolika. Među njima su supružnici Budić koji nisu željeli napustiti dom i cijeli su rat živjeli u Dolini.

STIPO BUDIĆ: Ja sam ostao, a kakav sam križ podnio to samo ja znam. To se ne može ispričati. Ništa nisam zaboravio.

MARA BUDIĆ: Teški je to bio život i teško je bilo ostati u Dolini bez igdje ikoga. Dolina je ružama cvatala, a sada je umrla.

VJEKO HUDOLIN: Cijeloga je rata ovdje proveo i bosanskogradiški župnik Kazimir Višaticki koji je i u Dolini služio mise za malobrojne vjernike.

Msgr. KAZIMIR VIŠ ATICKI: Mirno mogu reći da nisam bio ometan u obavljanju crkvenih službi tj. sv. mise u tijeku cijeloga rata.

VJEKO HUDOLIN:  U naseljima župe Bosanska Dolina posjetili smo i nekoliko povratnika. Anto Lagundžija se vratio među posljednjima. Budući da mu kuća još nije obnovljena najveći dio vremena provodi kod sestre Dragice.

ANTO LAGUNDŽIJA: Velika čežnja za svojim ognjištem nagnala me je da skupim snage da se vratim, da obnovim kuću i dovedem unuke kako bi znali za svoju djedovinu.

VJEKO HUDOLIN: Antina sestra kaže da je sretna što se sa suprugom vratila u dom koji im je obnovljen.

DRAGICA VUJIĆ: Dobili smo mi po dolasku u Dolinu kravu.  Uz nju imamo i živadi i svinja. Muž i ja smo stari, ali mi stalno radimo (muž Jozo trenutno radi na ribnjaku).

ZDENKA BUDIĆ: (Zbog starih roditelja u G. Dolinu se vratila 1997.) i kaže: znate kako je živjeti na selu. Preživljava se. Imam stoku i traktor pa s njim nekome nešto uzorem, posijem imam nešto svinja, dvije krave , tako se živi.

DRAGICA VUJIĆ: Kada smo se vratili obilazili su nas pravloslavci, oni su nama toliko dobri, imam tu komšinicu koja mi je kao sestra.

ZDENKA BUDIĆ: Da se bar nešto naroda vrati jedni drugima bi pomogli kao što to činimo i sada ovim izbjeglicama ovdje, pomognemo, oni meni, ja njima

VJEKO HUDOLIN: Na žalost prognani Hrvati se ne vraćaju  u župu Bosanska Dolina uostalom kao i u druga područja Republike Srpske.

Među glavnim razlozima ističu loše gospodarsko stanje, nedostatak posla i neizvjesnosti.

Msgr. KAZIMIR VIŠ ATICKI: Ne mogu ostvariti svoj nacionalni identitet: jezik, kulturu, običaje, povijest .

ANTO LAGUNDŽIJA: Tamo (u Hrvatskoj) su se ljudi snašli u materijalnom smislu. Imaju krov nad glavom. Kada se radi petnaest godina može se mnogo toga napraviti.

VJEKO HUDOLIN: Milorad Oršulić je 1996.g. pokrenuo Suzu dolinsku”. Riječ je o glasilu župe Bosanska Dolina u prognanstvu. Osamnaest brojeva tog lista, dva godišnjaka i knjiga o župi. Objavljen je velik broj natpisa o ratnim stradanjima, prognanstvu, pokušajima organiziranja povratka, ali i o bogatoj povijesti, kulturi i vjerskom životu Dolinaca.

MILORAD ORŠ ULIĆ-MICAN: Prvenstveni i glavni zadatak Suze dolinske” je da poveže Dolinu i dolince. Dolinu, ovu gdje smo  mi sada, Dolince koji su ostali u njoj i one koji su se tijekom rata raspršili diljem svijeta.

TUŽNI POGLED NA OMLADINSKI DOM I GOSTIONU “KOD JURE” U GORNJOJ DOLINI.ISPRED DOMA JOŠ  STOJI BISTA (POPRSJE) HRVATSKOG PJESNIKA IVANA GORANA KOVAČIĆA

(više…)