Povezan s franjevcima-konventualcima

Pod naslovom Dr. Ivan Merz svetoduški apostol o. Ambroz Vlahov, poznati franjevac-konventualac, objavio je članak u Glasilu Postulature br. 1, 1974, str. 11, u kojemu opisuje kako je Merz posjećivao njihov novi samostan i crkvu na Svetom Duhu i mnogo učinio da se je organizirao i razvio rad u tadašnjim katoličkim društvima za mladež. Iz tog njegova članka donosimo nekoliko izvadaka:
Bilo je to doba odmah iza Prvog svjetskog rata, kada je Zagrebom, posebno na periferiji grada vladala životna nesigurnost; kada su se još u okolišnim šumama sakrivale raspršene dezertirane jedinice bivše vojske te ugrožavale živote. Tada je ovom krajnom periferijom tih godina prohodao jedan uzoran mladi čovjek Dr. Ivan Merz, i počeo svoj apostolski rad, koji se kasnije proširio diljem cijele naše domovine, tako da ga možemo slobodno nazivati apostolom Hrvatske, a posebno našeg Sv. Duha.
Godine 1922. na 4.X. na blagdan sv. oca Franje, otvorili su oci franjevci konventualci svoj samostan i počeli akciju oko sakupljanja djece i mladeži, kao i svih kategorija odraslih uz stogodišnju crkvu Sv. Duha Od tada skoro tjedno prolazio je ulicom Sv. Duha sve do u Mikulićeve i Kustošiju naš spomenuti apostol Dr. Merz, da organizira i drži predavanja sakupljenoj omladini i starijima Više je djelovao među nama svojim svetačkim držanjem i vladanjem nego li svojim zanimljivim i proročkim predavanjima. Sjećamo se prvih njegovih predavanja o Katoličkoj Akciji, u koju treba da svi pristupimo, a za koju se tek tada dočulo, pa predavanja o papinskim enciklikama zadnjih Papa, i to onda kada smo jedva smjeli šaptati o papi i njegovu imenu, o katoličkoj štampi koju treba čitati i nabavljati, o katoličkom pokretu velikog biskupa Mahniča, koji se tako jako bio razmahao među radničkom i đačkom omladinom Svu je tu akciju, uz mnoge druge u prvom redu probudio mladenački i svetački duh i život dr. Ivana Merza i profesorice Marice Stanković. To je bio onda Sv. Duh, a stvorio ga takova njegov apostol dr. Ivan Merz, za kojega molimo, da nam ga Crkva postavi na naše oltare, koji bi i današnjoj našoj hrvatskoj katoličkoj omladini mogao biti apostol i uzor.

Franjevac cenzor Merčevih spisa u procesu beatifikacije

O. Damjan Damjanović, bivši provincijal hrvatskih franjevaca Ćirilometodske provincije, kojemu je u gimnaziji Merz bio profesor, nakon što je pokrenut njegov postupak za beatifikaciju, bio je od crkvenog sudišta zamoljen da kao teolog prouči sve Merčeve spise i o njima dade svoj sud za postupak beatifikacije. O. Damjan taj je posao izvršio veoma rado i savjesno.

 

Himna Ivanu Merzu za njegovo proglašenje blaženim

Na Božić 25. prosinca 2002. u Sarajevu na Bistriku fra Ladislav Fišić napisao je u čast budućem novom blaženiku himnu koju ovdje donosimo u cijelosti:

BLAŽENOM IVANU MERZU

Ivane, o mužu vrli,
ti si Božji nama dar.
Zbog vrlina neumrlih,
uzdignut si na oltar.

Mladima si uzor sveti
u tjeskobi životnoj.
U zlu svakom što im prijeti
zagovor im pruži svoj.

Bog je svoje snage rijeku
Utočio u duh tvoj,
u vremena kratkom tijeku
da posvetiš život svoj.

Bosna ti je život dala
i svetosti prvi sjaj.
Hrvatskoj te darovala,
obje tvoj su zavičaj!

Vjeri, miru i slobodi
uči dušu roda svog.
Kristov Orlu, i nas vodi
k Suncu svoda nebeskog.

Još jedna pjesma u čast Ivanu Merzu

Veliki štovatelj Ivana Merza još od svojih sjemenišnih dana, fra Božidar Blažević,bivši okučanski župnik, napisao je još kao sjemeništarac jednu pjesmu u čast Ivanu Merzu. S približavanjem Ivanove beatifikacije fra Božidar je početkom 2003. napisao još jednu pjesmu himan u čast Ivanu koju je uglazbio Ivo Š eparović a aranžman napisao Ivan Mikulić. Pjesmu ovdje donosimo:

MILJENIČE BOŽJI
Himan Ivanu Merzu

Miljeniče Božji
Čuj nam teške boli
Ponosan pod križem
Puk tvoj danas moli.

Mladi, djeca naša,
Svi te slave danas;
Svi se tebi mole,
Moli i ti za nas.

Blaženi Ivane,
Mole te Hrvati
Vjera, mir i ljubav
Nek’ tvoj narod prati.

Diko roda svoga,
Bosne zemlje sine,
S neba moli za spas
Svoje domovine!

Molit ćemo smjerno,
Oca, Duha, Krista:
Da nam tvoja duša
Kao uzor blista.

Beatifikacija dr. Merza na Petrićevcu u Banjoj Luci

Pripremajući pohod Svetog Oca Bosni i Hercegovini vatikansko povjerenstvo za organiziranje Papinih putovanja pohodilo je Banju Luku 12. ožujka 2003. i obišlo je moguće lokacije za Papinu misu i svečanost beatifikacije Ivana Merza. Od četiri ponuđene lokacije izabran je franjevački kompleks samostan s (porušenom) crkvom i poljem na Petrićevcu kao najprikladnije mjesto za proglašenje blaženim prvog vjernika laika iz Bosne koji će biti uzdignut na čast oltara. Tako će i kod ovog posljednjeg svečanog čina uzdignuća Ivana Merza na oltar svojim bogoslužnim prostorom oci franjevci dati važan doprinos proslavi ovog Božjeg ugodnika i ponosa cijele Crkve u Hrvata.

o. Božidar Nagy, Di postulator

(više…)

  FILIPINCI HODOČASTILI NA GROB IVANA MERZA

Jose Quilongquilongs, idejni začetnik hodočašća

 U utorak, 21. rujna 2010. tridesetak vjernika iz Cebs-a sa dalekih Filipina prvi su put organizirano hodočastili na grob bl. Ivana Merza u Zagrebu. Dolaze iz župe Srca Isusova, glavne isusovačke crkve na Filipinima. Na njihovom putu kroz Hrvatsku vodio ih je filipinski isusovac Jose Quilongquilongs koji radi u Generalnoj kući isusovačkog reda u Rimu u Tajništvu za istočnu Aziju i Oceaniju.

Hodočasnici su stigli u Zagreb već dan ranije, u ponedjeljak 20. rujna. Sutradan, u utorak u 11 sati sudjelovali su na svetoj misi u Bazilici Srca Isusova koju je služio njihov duhovnik o. Jose. Koncelebrirao je postulator kauze bl. Ivana Merza o. Božidar Nagy koji je hodočasnike već dan prije primio, pozdravio i izrazio srdačnu dobrodošlicu istaknuvši povijesno značenje njihova hodočašća na grob bl. Ivana kao prve organizirane skupine koja dolazi s Filipina.

Poslije sv. mise, na grobu Blaženika obavljena je pobožnost njemu u čast. Izmoljene su Litanije bl. Ivana na engleskom i druge molitve, otpjevane su pjesme na filipinskom jeziku, a na kraju su hodočasnici odali poštovanje i relikvijama bl. Ivana. Poslije pobožnosti u crkvi postulator im je u dvorani kroz prigodno predavanje predstavio život i karizmu Blaženika, te podijelio sličice i ostali informativni materijal.

Voditelj hodočašća o. Jose Quilongquilongs ističe da je o hrvatskom blaženiku prvi puta čuo prije pet godina od prof. Davea dela Cruza koji je prošle godine imenovan Vice-postulatorom kauze bl. Ivana na Filipinima. A inicijativu za ovo prvo organizirano hodočašće sa Filipina na grob bl. Ivana dao je o. Jose osobno. Njemu je kao svećeniku bilo veoma privlačno bolje upoznati bl. Ivana, mladoga laika koji je posvetio svoj život Crkvi i odgoju mladeži. Za mene je bl. Ivan Merz pojasnio je u intervjuu za Katolički Radio simbol kako biti blizak Kristu, u intimnom zajedništvu s njime, a što je dobar model za mnoge mlade ljude koji traže smisao svoga života.

Po povratku na Filipine hodočasnici namjeravaju dalje promicati poznavanje i štovanje bl. Ivana Merza počevši od svoje župe Srca Isusova pa dalje. U tu svrhu pozvali su postulatora da u što skorije vrijeme posjeti Filipine.

Postulatura za kanonizaciju   bl. Ivana Merza

Ivan Merz i franjevci

U ovom članku donosimo prikaz veza Ivana Merza s franjevcima

Jedan od prvih komemorativnih članaka posvećenih Ivanu Merzu nakon njegove smrti objavljuje njegov prijatelj Dušan Žanko pod naslovom Homo catholicus. U njemu piše:

Merz je bio čist i savršen katolik Katolik kojemu u duši žive sve svete knjige, svi crkveni oci, svi koncili sve dogme, sve enciklike, svi biskupi, svi svećenici, sva svetohraništa, svi siromasi, svi redovnici čitavog svijeta Dr. Ivo je bio katolik od jednoga komada, sav od jedne ideje, sav od jedne boje katolik do dna, do vrha, do izgradnje.

U svojoj crkvenoj širini Merz je kontaktirao s nekoliko redova i svaki je od njih preko svojih članova na svoj način pridonio njegovoj duhovnoj izgradnji i usponu prema svetosti. Bili su to najprije trapisti u Banjoj Luci, potom verbiti u Beču, benediktinke u Parizu, a kad se vratio u domovinu nakon završenog studija Merz je bio u vezi s franjevcima i isusovcima. U ovom članku donosimo prikaz njegovih veza s franjevcima.

 Franjevac upućuje Merza u tajne sustavne meditacije

Svoj prvi kontakt s franjevcima, o čemu se sačuvao pisani trag, Ivan je imao još za vrijeme Prvog svjetskog rata na talijanskom bojištu. O tome nas izvještava njegov kolega i tada nadređeni Š ime Cvitanović u svome članku Borac s bijelih planina objavljenom o desetoj obljetnici Ivanove smrti. U članku spominje kako je Merza bio poslao u Bozen (danas Bolzano), a kad se vratio, Merz je bio veoma veseo jer je ondje bio upoznao jednog hrvatskog franjevca koji je tada vršio službu vojnog dušobrižnika. Bio je to o. Vjenceslav Basta (1894-1959). Dalje piše: Ivo se sprijateljio s njim i kroz ono vrijeme, što je morao biti u Bozenu, regbi da je taj franjevac na njega osobito djelovao. ‘Uputio me je u tajne sistematske meditacije’ rekao mi je Merz za njega. Zatim ga je Merz zamolio da ga češće pusti k njemu u Bozen što je on i učinio i svaki put se vraćao veseliji. ‘Znaš, – reče mi jednom, – prof. Lj. Maraković me primorao na sistematski rad u svemu; sad, eto, vidim vrijednost tih riječi otkad sam se počeo družiti s tim franjevcem’. Zadnju temu koju mi je razvijao pred moj odlazak od puka bila je: čovjek mora biti u svome zvanju na svome mjestu. O toj je temi mnogo raspravljao s ocem franjevcem te mi je govorio da će mu to biti najmilija tema koju će praktički obrađivati kad se vrati iz rata.

Osim druženja s o. Vjenceslavom, Ivan je za vrijeme svoga boravka kraj Bozena redovito pohađao franjevačku crkvu u tom gradu; o tome je pisao svome prijatelju, bogoslovu Nini Bilogriviću: Kad sam stupio u veliku baroknu crkvu, duboko me dirne kad sam vidio gdje su sve klupe nakrcane osobama, što poput duhova nepomično sjede, a na svim oltarima, sprijeda i sa strane, ima ih preko deset, fratri velikih tonzura služe u crkvenim lijepim plaštevima mise Neopisivo duboko djeluje crkva, gdje se uz mistični sjaj od mnogo i mnogo svijeća obavlja u isti čas toliko puta taj misterij svih misterija Nemam riječi da izrazim kako religiozna okolina pozitivno djeluje na čovjeka.

 Š tovatelj sv. Franje

O. Josip Vrbanek, isusovac, koji je bio Ivanov duhovnik posljednjih šest godina njegova života, i koji ga je sigurno najbolje poznavao, u biografiji koju je objavio o Merzu spominje koje je svece Ivan posebno štovao: Uz svoga krsnog imenjaka sv. Ivana Krstitelja, te od sv. Potvrde sv. Viktora, štovao je osobito sv. Josipa, sv. apostole Petra i Pavla i sv. Ivana Evanđelistu, te sv. Martina biskupa i sv. Franju Asiškoga.

 Suradnik Franjevačkog vjesnika u Bosni

Dolaskom u Zagreb i tijekom svoga javnog djelovanja Ivan objavljuje članke po raznim novinama i časopisima, među ostalim također, i u Franjevačkom vjesniku koji je izlazio u Visokom (Sarajevu). Objavio ih je ondje ukupno šest (odnosno devet jer je peti članak izišao u tri nastavka).

Naslovi su ovi:

1. Obred oblačenja novakinja. – Franjevački Vjesnik, br. 1, 1928. str. 18-21.

2. Liturgija i Sv. Franjo Saleški. – Franjevački Vjesnik, br. 4, 1928. str 100-105.

3.Svećenik kao duhovnik Omladinskog udruženja. Franjevački Vjesnik, br. 4, 1927. str. 85-87.

4. Iz suvremene duhovne pastve. – Franjevački Vjesnik, br. 6, 1928. str. 161-167.

5. Tjelesni uzgoj kod omladine. Franjevački Vjesnik, 1927. g.; br. 7, str. 148-150; br. 8, str. 173-174; br. 9, str. 193-196.

6. Tjelesno savršenstvo uvjet duševnog savršenstva. Franjevački Vjesnik, br. 9, 1928. str. 271-274.

 S franjevcima moli i pjeva božanski časoslov

Merz je, kao što je poznato, bio velika liturgijska duša. Liturgija je u njegovu duhovnom životu bila središnje mjesto nadahnuća i posvećenja. Posebno je želio da božanski časoslov, koji je inače sam molio, premda nije bio obvezan, moli u zajednici. Njegov duhovnik J. Vrbanek spominje kako je Ivan osobito za velike blagdane često polazio na Kaptol i ondje s franjevcima molio i pjevao časoslov. O tome imamo i izravno svjedočanstvo o. Alekse Benigara koji ga je i osobno poznavao: Bio je to Božić, neposredno prije njegove smrti. Kako je češće k nama zalazio na moljenje časoslova, došao je i za polnoćku te godine. Pjevao je zajedno s nama redovnicima Božićni matutin. Bilo je tada sve na latinskom, pa smo i na polnoćki pjevali latinski.

 Daje poticaj za lurdsku procesiju do franjevačke crkve

U svojoj biografiji o Merzu Ivanov duhovnik o. Vrbanek spominje kako je Ivan dao poticaj za organizaciju velike procesije sa svijećama u čast Gospi lurdskoj. Ta se procesija, na kojoj je Ivan s ocem i sam sudjelovao, održala u Zagrebu i išla je od bazilike Srca Isusova do franjevačke crkve na Kaptolu.

 Brani zagrebačke franjevce od napada u tisku

U Katoličkom listu od 22. siječnja 1925. Ivan Merz objavljuje poveći članak pod naslovom: Božićno bogoslužje kod otaca franjevaca Odgovor Hrvatskom Pravu. Njegov je članak zapravo obrana provedbe liturgijske reforme zagrebačkih franjevaca, a što je bio napao list Hrvatsko pravo. O. Vrbanek napominje da je zapravo sam Merz potaknuo oce franjevce u Zagrebu na Kaptolu da u okviru liturgijske reforme uvedu gregorijansko pjevanje te su oni to počeli provoditi od Božića 1924. U svome članku Merz biranim argumentima brani franjevce i pokazuje opravdanost njihovog liturgijskog angažiranja. Donosimo samo nekoliko izvadaka iz toga članka koji Merz započinje ovim riječima:

Hrvatsko Pravo od 29. XII. 1924. donijelo je noticu pod naslovom: ‘Zar i vi, časna braćo franjevci?’ U ovoj se na nepristojan način napada otac gvardijan i cijeli zagrebački samostan. Prigovara im se, što ‘mjesto naših narodnih božićnih popijevaka časna braća franjevci nađoše za shodno da pjevaju pod sv. misom neku latinsku tešku misu ‘ Upozoravamo anonimnog ‘Hrvata-katolika’, pisca ovog članka, da je posve neupućen o značenju sv. mise, o značenju korala i udjelu, koji može da imade narodna pjesma u katoličkom bogoslužju

Merz potom navodi brojne citate iz Motu proprija pape Pija X. O liturgijskoj glazbi, te nastavlja:

Oci su franjevci započeli s reformom, koju od njih traži sveta Crkva to jest sam Krist. U prvom se redu oni moraju obazirati na želju Kristovu Činjenica je da se liturgijski pokret u drugim zemljama silno razmahao i da se je već prije mnogo godina počelo s reformama sličnim onoj, kojom je započeo novi otac gvardijan Kod nas se još uvijek drži da sve mora ostati pri starom i da su naše narodne pjesme vrhunac poezije. Mnogi misle da se u crkvu dolazi poradi pjesme. Ali je načelo katoličke liturgije da se pod misom ne pjeva, već da se misa pjeva. Ako smo mi u našim zemljama još uvijek pod uplivom liturgičkog liberalizma i ne osjećamo kako smo nazadni, to moramo to većim oduševljenjem pozdraviti ovaj početak reforme zagrebačkih otaca franjevaca. Jer, poznata je činjenica, da upravo taj red ima velike zasluge za sv. liturgiju. I kod nas je o. Vlašić, franjevac, počeo s prijevodima dijelova časoslova, tako da će i narod vremenom početi da razumije sv. Liturgiju i da se pomoću nje posvećuje To su shvatili oci franjevci: pa otpjevali i odslužili bogoslužje kako to Crkva od njih traži, a onda su se kod njih pjevale narodne božićne pjesme O kakovom ukidanju nema ni govora i zato je neumjesna ona nepristojna kleveta na č. oca gvardijana Mi se stoga više radujemo pobožnom pjevanju franjevaca, koje na nas djeluje kao ljubav koja je poprimila zvučni oblik, nego li da su pjevala umjetnički izvježbana grla opernih pjevača, koja ugodno djeluju na uho, ali srce ostavljaju posve hladno Hvala ocima franjevcima na njihovoj reformi. Neka i nadalje goje narodnu crkvenu pjesmu, ali pod uvjetom da svečano i službeno crkveno bogoslužje ostane posve netaknuto i da se s vremenom uznastoji, da i sam narod počne razumijevati njegove ljepote, da započne aktivno u njem sudjelovati. Dosta se teoretski pisalo po našim listovima u «Životu», «Luči», «Kat. Listu», «Posestrimstvu», «Hrv. Prosvjeti» – o liturgijskoj obnovi i o liturgijskom pokretu: oci su franjevci započeli praktički da provode te potrebne reforme i taj uzvišeni apostolat. Neka Gospod blagoslovi taj njihov smioni pothvat!

KATOLIČKI LIST, 22.I. 1925.   Dr. Ivan Merz

 Povezan s franjevcima u Bosni i Hercegovini

Ivan je prijateljevao s o. Mirkom Džajom u Livnu s kojim je bio također i u pismenom kontaktu, a u vezi s radom u Orlovskom društvu. Sačuvalo se nekoliko Merčevih pisama u ostavštini fra Mirka Džaje koja se čuvaju u arhivu livanjskog samostana.

Merz je imao i veoma dobrog prijatelja fra Krešu Pandžića u Hercegovini s kojim je također pismeno kontaktirao. U jednom opširnom pismu od 10. lipnja 1927. o načelima rada u Orlovskoj organizaciji Merz piše fra Kreši: U radu mora biti prvi kriterij spas duša, dobro sv. Crkve i to onako kako si to dobro zamišlja Sv. Stolica Radi se o tome da Kristu pridobijemo što više duša a ne da radi jednog političkog programa (gdje smo svi pogrešivi) narod odbijemo od ‘jedinog potrebnog’.

Dr. Rudolf Romer piše kako je Merz za vrijeme svoga boravka u Sarajevu posjetio i franjevce na Bistriku i crkvu sv. Ante:

Kada je dr. Merz u jesen 1922.g. posjetio Sarajevo i držao đačkoj organizaciji u sjemeništu predavanje, pratio sam ga putem franjevcima. Ušavši u katedralu svečano se vodom prekrižio i pokleknuo, a onda usred crkve na oba koljena na rupčić kleknuo i sklopljenim rukama predao se molitvi. Ostao sam iza njega stojeći i čudeći se U crkvi sv. Ante ponovio se isti prizor i kad se ondje od njega rastadoh, ponio sam neizbrisiv dojam, da taj gospodin nosi u duši neku veliku ideju Danas je uvijek preda mnom njegov životopis i živa uspomena na velikog muža (pismo 23. VIII. 1942.)

 Merz piše i drži predavanja o franjevačkom duhu

Prigodom 700. obljetnice smrti sv. Franje Merz je držao predavanja o franjevačkom duhu u tadašnjim Orlovskim društvima te je na njih primjenjivao načela franjevačke duhovnosti. Tekst toga predavanja sačuvao se u njegovu arhivu i objavljen je u Glasilu Postulature br. 1-2, 1976. str. 9. Evo nekoliko misli iz toga predavanja:

Dvije socijalne kreposti, pravednost i ljubav propovijedao je sv. Franjo Franjevački duh jest duh pomirenja. I Orlovstvo mora unijeti u naša sela i naše gradove slogu i ljubav I kao što je bila zadaća sv. Franje i njegovih redova da pred rasulom obrani Katoličku Crkvu, Orlovstvo zapada slična zadaća u hrvatskom narodu Probuditi Crkvu i osjećaj za Crkvu u dušama ljudi jest zadaća franjevačkog apostolata, a istodobno je to i franjevački duh, koji ima da prožima hrvatsko Orlovstvo.

 Pjesma o dr. Merzu

Franjevac o. Ninoslav Ivanković studirao je s Ivanom Merzom u Beču od 1919. do 1920. Postoji čak i njihova zajednička fotografija kao članova katoličkog studentskog društva Hrvatska. Deset godina nakon Ivanove smrti o. Ninoslav objavio je pjesmu u spomen na svoga prijatelja u časopisu Katolički svijet koju donosimo u cijelosti.

 U SPOMEN DR. IVANU MERZU

Iz bečkih đačkih dana 1918-1919-1920.

Ono je bilo za vrijeme rata,

Kadno se zbijasmo k’o brat uz brata.

U Beču slavnom na univerzi,

Kao i trgovci na svojoj berzi.

I jedna miso sve nas vodila,

Vjera i nauka za cilj nam bila.

Mnoge i lijepe imasmo plane

U one đačke i ratne dane.

I naše društvo, đačka elita,

Požudno čekaše zadnjih ispita.

Da svaki krene u svoje strane

I tamo izvodi skovane plane.

Poslije nas sudba rasprši svuda

Jedne k’o majka, druge

k’o furija huda.

Nad Tobom, druže, božanska sila

Trajno je bdjela pa Te štitila.

Nikad se nisi nadao, druže,

Da će Ti cvasti zemaljske ruže.

Zemlju si smatro podinom nogu,

Dok Ti je mis’o težila k Bogu.

Na Tebi bješe odora ratna,

Dušu Ti resila nevinost zlatna.

Kao što oro pod nebom kruži,

Da se nad plijenom spusti i pruži,

Tako si i Ti duhom se diz’o,

Ideje zbiro, ko biser niz’o.

 

Mističnog orla im’o si krila,

Koja Te k svjetlu Božjem nosila.

Tu Ti se otkrila nauka Krista,

Jedra i snažna, bistra i čista.

Tu si neiscrpno osnažen Duhom

Dušu zasićo života kruhom.

Kroz more patnja mor’o si proći

Učeć’ i trudeć’ danju i noći.

Pa kad si sebe u svem nadvlad’o,

Savjet si dav’o i drugima rado.

Koji su puti, što spasu vode,

Do trajne sreće, prave slobode.

 

Hrvatska dična bješe Ti mila,

Ona je i Tebi kolijevkom bila.

Nijemac si bio po staroj krvi,

A duhom Hrvat svagdje k’o prvi.

Zato što Hrvat nikada nije

Izdao Krista niti Marije.

Povijest ne pozna narod na sv’jetu

Stalan i vjeran zavjetu svetu,

Kao što narod hrvatskog roda,

Čiji je ideal Krist i Sloboda.

Bedem kršćanstva, štitnik kulture

Nazvan u doba olujne bure.

Bio si uzor-mladić u svemu

Imo si potpunu kršćansku spremu.

Danas se za Te prepiru ljudi,

Svaki Te po svome shvaćanju sudi.

Mnogi se po Tebi hoće da slave,

Prohtjevno pišuć’ iz svoje glave.

Ti mirno snivaj u svome grobu,

Tvoj program stoji svakom na probu.

Za Tvoja dična, uzorna djela

Svevišnjeg ruka vijenac Ti splela.

Ne ima sljedbe Pavla, Apola,

Nit’ se očekuje uspjeh ozdola.

Svaki je uspjeh ozgor od Boga,

Gdje vlada ljubav i bratska sloga.

Kod svetih ljudi strujanja nema,

Zašto da sljedba strančarstvo sprema!

 

Jablanica, 1939.

(KATOLIČKI SVIJET, br. 6, lipanj 1940.)

o. Božidar Nagy, Di postulator

 

(više…)

Vlč. Zlatko Sudac objavio je u posljednjem broju isusovačkog znanstvenog teološkog časopisa OBNOVLJENI ŽIVOT, (Vol. 65, br. 1, ožujak 2010., str. 97-112) opširan članak posvećen molitvi bl. Ivana Merza. Članak nosi naslov: MOLITVENI ŽIVOT BLAŽENOGA IVANA MERZA. U članku autor veoma iscrpno i dokumentirano obrađuje temu pod nekoliko vidika: vlastita svjedočanstva bl. I. Merza o svojoj molitvi, potom njegovi tekstovi o molitvi općenito, te izjave suvremenika o njegovoj molitvi. Članak za sada još nije objavljen u cijelosti na Internetu nego se može pročitati u samom časopisu u tiskanom obliku.

OBNOVLJENI ŽIVOT može se kupiti u katoličkim knjižarama VERBUMA ili izravno naručiti na adresi Uredništva: OBNOVLJENI ŽIVOT, Filozofsko teološki institut Družbe Isusove 10000 Zagreb, pp 169, Jordanovac 110 Telefon: 01 235 4050 Fax: 01 235 4049 Email: [email protected]

Službeni SAŽETAK članka vlč. ZLATKA SUDCA kako je objavljen u OBNOVLJENOM ŽIVOTU: Blaženi Ivan Merz (1896-1928) ostavio nam je dragocjenu duhovnu baštinu koja je postala izvor nadahnuća budućim naraštajima. Osim pisanih dokumenata, bl. Ivan nam je ostavio i primjer svoga svetačkog života prožetog dubokom molitvom. Sve to predstavlja dragocjeni izvor za proučavanje djelovanja Božje milosti u njegovoj duši kojoj se spremno odazivao i s kojom je velikodušno surađivao. Molitveni život bl. Ivana Merza nije se do sada dovoljno sustavno istražio i prikazao. Ovaj članak želi stoga biti daljnji doprinos tome istraživanju. U prikazu molitvenog života bl. Ivana Merza razlikujemo nekoliko momenata: njegovo svjedočanstvo o vlastitoj molitvi, potom ono što govori o molitvi općenito, savjetujući je drugima, i zatim ono što su o njegovoj molitvi zapazili i rekli drugi. Molitveni život bl. Ivana Merza bio je usko povezan s liturgijom, koja mu je davala osnovni ton. Živjeti Isusov život s Crkvom, tako je definirao njegovu duhovnost p. Josip Vrbanek, njegov duhovnik. Pod tim podrazumijeva u prvom redu duboku uronjenost bl. Ivana u liturgijsku molitvu. Osim liturgijske molitve, koja je svoj vrhunac imala u dnevnom sudjelovanju u sv. misi i primanju euharistije, bl. Ivan je obavljao i druge oblike molitve, a to su: adoracija i meditacija, božanski časoslov, pobožnost Presvetom Srcu Isusovu i Blaženoj Djevici Mariji, kojoj je svakodnevno molio krunicu. Njegov molitveni život toliko je bogat i poučan da je Papa Ivan Pavao II. na dan njegove beatifikacije mogao reći i ove riječi: On će od danas biti uzor mladeži, primjer vjernicima svjetovnjacima!

            Još 2. kolovoza 2009. Večernji list  je objavio na prvoj stranici vijest da general Ante Gotovina slika portret bl. Ivana Merza u svome boravištu u Haagu. Portret je u međuvremenu dovršen, donesen je u Zagreb i predan je ovih dana Postulaturi bl. Ivana Merza čiju je izradu Postulatura naručila početkom ove godine. Uz ovaj naručeni portret General je samoinicijativno naslikao još jednu sliku koja prikazuje blaženoga Ivana kao studenta u Beču i koju je također poklonio Postulaturi. Tumačenje i komentar prvog portreta bl. Ivana Merza koje dolje slijedi, general Gotovina je pročitao, s njime se složio i autorizirao ga rekavši da tumačenju nema ništa dodati niti što oduzeti. 

TUMAČENJE I KOMENTAR PORTRETA

            Imajući u vidu činjenice tko je ovaj portret bl. I. Merza naslikao – a to je heroj Domovinskog rata, hrvatski General, te gdje ju je naslikao – u ćeliji pritvora Haaškog suda, okolnosti u kojima je portret naslikan čekanje u neizvjesnosti završetka procesa i izricanja tzv. haaške pravde sve to daje slici veliku, jedinstvenu i povijesnu vrijednost.

            Prvi dojam kad se slika pogleda jest realnost i ozbiljnost jedne životne situacije, konkretno rata i njegovih posljedica. Izbor boja koje okružuju lik Blaženika kao i one kojima je prikazan sugeriraju vojni ambijent. Prostor u kojem se bl. Merz nalazi podsjeća na zatvorsku ćeliju. (Bl. Merz je i sam nepravedno proveo nekoliko dana u zatvoru još kao pitomac Vojne akademije). S desne strane se vidi dio okrvavljenog raspela – znak prisutnosti patnje i trpljenja u životu bl. Ivana Merza koju je proživio u ratu, a koja je uzrokovala njegovo duboko obraćenje Bogu. Dakle patnja nije bezizlazna ni crna, nije ispred njega nego iza njegovih leđa, već je otkupljena i osmišljena Kristovim križem. S lijeve strane u gornjem kutu vidi se mali prozorčić kroz koji dolazi svjetlo. Bl. Merz je okrenut prema tome prozorčiću. Svjetlo sugerira Kristovo uskrsnuće, oslobođenje, Božje spasenje i njegov božanski život i sve ono što slijedi nakon Velikog petka. Dakle s patnjom kroz koju je prošao i koja je još prisutna u njegovu životu bl. Merz se na njoj ne zaustavlja, niti ona njega zaustavlja nego ide prema Božanskom svjetlu i životu.

Premda je tijelom usmjeren prema svjetlu bl. Ivan je glavu za trenutak okrenuo i gleda u publiku prema onima koji ga promatraju,  zaustavljen na moment u sadašnjosti na prolazu između Križa i Uskrsnuća. Na licu bl. Merza možemo pročitati svu patnju ratnih strahota kroz koje je prošao, surovost ljudske zloće i nepravde što je proživio sve to ostavlja trag na njegovom izrazu lica. Osjeća se da je pogođen, žalostan i zgrožen nad ljudskim zlom ali ne očajava,  ne ostaje u beznađu.

Osim prvotnog sadržaja slike tj. bl. Ivana Merza, na slici se mogu iščitati i mnogi elementi iz života i trenutne situacije generala Ante Gotovine. Znajući  tko, gdje, kada i u kojim je okolnostima naslikao ovaj portret bl. Merza, ne može se oteti dojmu da je umjetnik,  svjesno ili nesvjesno, kroz lik bl. Ivana Merza smještenog u prostor zatvorske ćelije izrazio također i sebe i svoje duševno stanje. Ostavio nam je trag svoje trenutne situacije, svoga duševnog stanja; a u samom licu bl. Ivana Merza možemo čitati i njegovu patnju zbog pretrpljenih i još uvijek trpećih nepravdi nanesenih mu od tzv. međunarodne pravde. Međutim kroz svetački lik bl. Ivana s kojim se General preko ove slike duhom identificira, on ne gubi nadu, zajedno s njime ide prema Božjem svjetlu, prema pravoj slobodi koju jedino Bog daje.

Generale, hvala Vam za sve što ste učinili i trpjeli za slobodu hrvatskog naroda na što će nas uvijek podsjećati i ovo vaše jedinstveno umjetničko djelo, tako bogato duhovnom porukom!

Postulatura za kanonizaciju bl. Ivana Merza (više…)

BLAŽENI IVAN MERZ

1896.-1928. 

Prvi laik-svjetovnjak u povijesti hrvatskog naroda koji je uzdignut na oltar kao Blaženik Katoličke Crkve. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim

22. lipnja 2003. u Banjoj Luci.           

  1896.-1914. – Djetinjstvo i mladost u Banjoj Luci. – Ivan Merz rođen je u Banjoj Luci 16. prosinca 1896. Tu započinje školovanje. Dva razreda osnovne škole pohađao je u Prijedoru, gdje mu je otac, austrijski časnik, kao državni željeznički službenik bio neko vrijeme na službi. U Banjoj Luci pohađa gimnaziju – realku i maturira s odličnim uspjehom. Odrastao je u liberalnoj sredini. Veoma se zanima za umjetnost i književnost. U vjerskom i odgojnom smislu najveći utjecaj na njega izvršio je tijekom školovanja i studija njegov profesor dr. Ljubomir Maraković.

 1914. – U Vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu. – Po želji roditelja nakon mature polazi u Vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto. Napušta je nakon tri mjeseca budući da za vojno zvanje nije imao smisla ni volje. Boravak u Vojnoj akademiji koristio mu je za stjecanje životnog iskustva i upoznavanje ljudi.

 1915. – Početak studija u Beču. – U siječnju upisuje na Bečkom sveučilištu studij prava. Ovo razdoblje označeno je nutarnjim krizama i traženjima što se vidi iz njegova dnevnika. U ljetu iste godine pozvan je u vojsku.

 1916.-1918. – U krvi i plamenu Prvoga svjetskog rata. – Nakon časničkog tečaja poslan je na talijansku bojišnicu, gdje ostaje do kraja rata. Boravak na ratištu, gdje je svakodnevno gledao smrti u oči i bio izložen stradanjima i trpljenju svake vrsti, produbljuje njegovu vjeru i učvršćuje mu kršćanski nazor na svijet. Religiozne vrijednosti zauzimaju odsada prvo mjesto u njegovu životu. Bilo je to razdoblje njegova duševnog sazrijevanja, kako se vidi iz ratnog dnevnika.

 1919.-1920. – Nastavak studija u Beču. – Po završetku rata nastavlja studij u Beču. Uz pristanak roditelja konačno studira ono što je oduvijek želio: književnost. Vodi i nadalje svoj dnevnik čije stranice postaju dragocjenim dokumentom njegova duhovnog uspinjanja prema kršćanskoj svetosti.

 1920.-1922. – Studij u Parizu. – Zauzimanjem isusovca o. M. Vanina dobiva stipendiju jedne katoličke ustanove iz Francuske. Polazi s dvojicom prijatelja u Pariz, gdje nastavlja studij književnosti na Sorboni i na Katoličkom institutu. Dvogodišnji boravak u Francuskoj, te mnogi dodiri s katoličkim intelektualcima i obraćenicima proširuju njegove kulturne i religiozne vidike. Posebno se zanima za liturgiju; o toj temi skuplja materijal za svoju doktorsku disertaciju u djelima francuskih književnika. Vodi duboki religiozni život pun askeze i kršćanskog usavršavanja. U jednom pismu iz Pariza piše majci: Katolička je vjera moje životno zvanje. 

 1923. – Doktorat na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. – Doktorsku radnju je napisao na francuskom jeziku čiji naslov glasi: Utjecaj litrugije na francuske književnike od Chateaubrianda do danas. Ova je njegova disertacija objavljena je 1996. g. u Zagrebu kao prvi svezak njegovih Sabranih djela. Iste godine polaže vječni zavjet čistoće kojim se potpuno posvećuje Isusu Kristu i radu za proširenje njegova Kraljevstva. Nakon postignutog doktorata dvije godine pohađa privatno kod isusovaca u Zagrebu tečaj iz kršćanske filozofije i teologije. Potom sve do smrti proučava sve crkvene i papinske dokumente posljednjih stotinu godina. Posljednjih mjeseci života bavio se proučavanjem suvremenih moralnih problema.

 1922.-1928. – Apostol hrvatske mladeži u Zagrebu i Hrvatskoj. – Po završetku studija dolazi u Zagreb i postaje profesorom francuskog jezika u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Tu službu obavlja sve do smrti. Tijekom šest godina svoga boravka u Zagrebu sve svoje slobodno vrijeme posvećuje apostolskoj djelatnosti u katoličkim organizacijama za mladež. Uvodi u Hrvatsku Katoličku Akciju Pape Pija XI. Jedan je od suosnivača katoličke organizacije Hrvatskoga orlovskog saveza HOS – i u njoj obavlja dužnost tajnika. Ovoj organizaciji daje geslo ŽRTVA – EUHARISTIJA – APOSTOLAT. Jedan je od najzauzetijih promicatelja liturgijske obnove i euharistijskog života u Crkvi u Hrvata. Svima svijetli nenadmašivim primjerom revnosti u širenju Kristova Kraljevstva u dušama ljudi. Živi svetačkim životom ispunjenim ljubavlju prema bližnjima i herojski se uspinje do vrhunaca kršćanske savršenosti. Svake godine obavlja duhovne vježbe i zapisuje odluke koje vjerno provodi u život. Stup je Crkve Božje. – Piše brojne članke, studije i brošure u kojima ostavlja bogatu idejnu i vjersku duhovnu baštinu. Računa se da je napisao više od četiri tisuće stranica, a samo njegov dnevnik u prijepisu ima 800 stranica. Glavno njegovo obilježje kao katoličkog intelektualca bila je vjernost Crkvi i Papi. Ljubav prema papinstvu širio je riječju i perom i usađivao ju je duboko u duše hrvatskih katolika. Premda nije nikad obukao reverende, bio je stup Crkvi Božjoj, pisali su o njemu nakon smrti. (Č. Čekada, Naš svetac u fraku, Katolički Tjednik, br.19, 1933. str. 4.)

 Namjeravao je osnovati svjetovnu ustanovu katoličkih laika, sekularni institut, koji bi se potpuno posvetili Bogu i apostolatu. Ovu je ideju djelomično ostvarila njegova bliska suradnica Marica Stanković, osnovavši deset godina nakon njegove smrti prvi sekularni institut u Crkvi u Hrvata pod nazivom: Zajednica Suradnica Krista Kralja.

 10. V. 1928. Žrtva za mladež – ulazak u Vječnost. – Nakon neuspjele operacije sinusa dobiva meningitis i umire u četvrtak, 10. svibnja 1928. u bolnici u Zagrebu. Prije odlaska u bolnicu, svjestan da će umrijeti, sastavlja svoju oporuku u kojoj među ostalim piše: “Umro u miru katoličke vjere. Život mi je bio Krist, a smrt dobitak. Očekujem milosrđe Gospodinovo i vječno posjedovanje Presvetog Srca Isusova. Moja je duša postigla cilj za koji je stvorena”. Na smrtnoj postelji prikazuje svoj život Bogu kao žrtvu za hrvatsku mladež. Koliko je ta žrtva bila Bogu ugodna, potvrđuje činjenica da je njegovo ime postalo programom života i rada cijelom jednom naraštaju mladih katolika. Njegov svetački primjer i žrtva života donijeli su obilne plodove, jer su mnogi mladi nastavili ostvarivati njegovu duhovnu baštinu kako to svjedoči i natpis s vijenca koji su mu mladi postavili na grob: »HVALA TI, ORLE KRISTOV, Š TO SI NAM POKAZAO PUT K SUNCU«. Grob mu se nalazi u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu.

 1930. Prvo veliko čudesno uslišanje. – U srpnju mjesecu 1930. g. dogodilo se prvo čudo po zagovoru Ivana Merza. Anica Ercegović (25 g.) iz Sunje, teško bolesna od smrtonosne tuberkuloze pluća nakon šest godina teške bolesti čudesno je ozdravila na grobu Ivana Merza devetog dana devetnice koju mu je molila za svoje ozdravljenje. Ovo čudesno ozdravljenje prihvaćeno je u Vatikanu 2002. g. kao jedan od ispunjenih uvjeta za njegovu beatifikaciju.   

 2003. B E A T I F I K A C I J A. 22. lipnja 2003. Papa Ivan Pavao II. dolazi u Banja Luku i ispunjava tolike nade i očekivanja Ivanovih štovatelja kao i cijelog hrvatskog naroda: proglašava Ivana Merza Blaženikom Katoličke Crkve. U svome govoru na svečanom proglašenju blaženim Ivana Merza u Banjoj Luci Papa Ivan Pavao II. među ostalim je rekao:

»Ivana Merza dajem vam danas kao svjedoka Kristova i zaštitnika, ali istodobno i suputnika na putu u vašoj povijesti… On će od danas biti uzor mladeži, primjer vjernicima svjetovnjacima… Ime Ivana Merza za čitav jedan naraštaj mladih katolika značilo je program života i djelovanja. Ono to mora biti i danas!«

 2005. Uvršten među 18 najvećih svetaca Crkve! Papa Benedikt XVI. u svojoj Apostolskoj pobudnici o Euharistiji Scramentum caritatis objavljenoj 2005. g. uvrstio je bl. Ivana Merza kao predstavnika hrvatskih duhovnih velikana među 18 najvećih svetaca Crkve kao uzor štovanja Euharistije. Ovo je dodatno veliko priznanje svetosti bl. Ivana, priznanje Crkvi u Hrvata i dodatni poticaj da ga što bolje upoznamo i da ga štujemo. Papa Benedikt XVI. već je dva puta izjavio biskupu Komarici kako se svaki dan moli hrvatskom blaženiku Ivanu Merzu! 

 Četiri doktorske disertacije o bl. Ivanu Merzu. Lik i djelo bl. Ivana Merza jesu predmet znanstvenog proučavanja. Do sada su o njemu napisane i obranjene već četiri doktorske disertacije. Navodima autore disertacija, te mjesto i godinu obrane: 1. Marin Š karica, Rim 1975. 2. Božidar Nagy, Rim 1978. 3. Zdravko Matić, Zagreb 2005. 4. Stjepan Ribić, Rim 2007. Pobliže informacije o disertacijama dobiju se na adresi Postulature bl. Ivana Merza u Zagrebu.  

Dom hrvatskih hodočasnika u Rimu dobiva ime “Ivan Merz” – 1991.g. – Potkraj 1985.god. tadašnji urednik hrvatskog programa Radio Vatikana pokrenuo je akciju za osnivanje Doma hrvatskih hodočasnika u Rimu. Sljedeće godine, na dan Ivana Merza 10.V.1986. članovi Inicijativnog odbora Doma učinili su zavjet Ivanu Merzu: ako pomogne da se ideja ostvari, Dom će nositi njegovo ime. Dom je kupljen 1987.god. na otplatu. Pet godina nakon zavjeta, pothvat je ostvaren i za Dan Ivana Merza u svibnju 1991. god. isplaćen je i posljednji dio duga za Dom. Zavjet je ispunjen i od tada Dom hrvatskih hodočasnika u Vječnom Gradu Rimu nosi ime “Ivan Merz”. Brončani reljef hrvatskog umjetnika Ante Starčevića koji prikazuje Merza kako povezuje Hrvate s Rimom, nakon što ga je Papa u Vatikanu blagoslovio, postavljen je na ulazu u Dom. 

 Pripreme za kanonizaciju bl. Ivana Merza. Da bi blaženi Ivan bio proglašen svetim potrebno je ispuniti dva uvjeta: 1. Blaženi Ivan treba zaživjeti u Božjem narodu kao Božji ugodnik. Njegovo se poznavanje i štovanje treba raširiti među vjernicima; treba čitati njegove biografije, informirati se o njegovu životu također i preko njegove web stranice, posjećivati njegov grob i preporučivati mu se u svojim potrebama. 2. Potrebno je izmoliti jedno čudesno uslišanje po njegovu zagovoru koje Crkva traži za njegovu kanonizaciju. 

MOLITVA BL. IVANU MERZU

Oče nebeski, u blaženome Ivanu dao si nam divan uzor kršćanskih vrlina. Svojim svetim životom on nam je pokazao kako se uz pomoć Tvoje milosti i u laičkom staležu može postići svetost života. Pomozi nam da ohrabreni njegovom ljubavlju prema Kristu i Crkvi idemo putem svetosti i nasljedujemo njegovu apostolsku revnost u širenju Tvoga Kraljevstva. Po njegovu zagovoru udijeli mi posebnu milost za koju te sada molim… ako je to na korist mome vječnom spasenju, a Tebi na slavu. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen. Oče naš Zdravo Marijo Slava Ocu. 

Ostale molitve kao i DEVETNICA u čast bl. Ivana Merza, mogu se dobiti u Postulaturi ili skinuta sa web stranice bl. Ivana Merza (desna strana na naslovnici.) 

———————————-

Obavijesti o Dobivenim uslišanjima i milostima

po zagovoru bl. Ivana Merza javite na adresu: 

POSTULATURA BL. IVANA MERZA,

Trg Kralja Tomislava 15, 10000-ZAGREB, Hrvatska

Tel/fax: 01-4922.092
e-mail: [email protected] 

Sve o blaženom Ivanu Merzu, tj. Bibliografiju njegovih knjiga i članaka, kao i publikacija o njemu, te opise od 600 raznih uslišanja i milosti zadobivenih po njegovu zagovoru i najnovije vijesti možete naći
na Internet-adresi:

www.ivanmerz.hr

NAJVAŽNIJE KNJIGE O BL. IVANU MERZU: 

1.Dr.Dragutin Kniewald: Ivan Merz – život i djelovanje. Zagreb 1932.; –

2.Božji čovjek Hrvatske – Dr.Ivan Merz. Zbirka eseja i članaka. Zagreb 1938.; – 3. Josip Vrbanek, DI: Vitez Kristov Ivan Merz, Zagreb 1943; –

4. Božidar Nagy, DI: Borac s bijelih planina – Ivan Merz. Zagreb, FTI, 1971.; – 5.Ivan Merz: Put k suncu. Odabrani spisi. – Zagreb, Postulatura I.Merza, 1978., 179 str.; –

6.Božidar Nagy, DI: Prijatelj mladih – Ivan Merz, Zagreb 1974., 132 str.; –

7.Dr. Marin Š karica: Ivan Merz, začetnik liturgijskog pokreta u Hrvatskoj, Rim 1975., 511 str.; doktorska disertacija na talijanskom; – 

8. Božidar Nagy, DI: Ivan Merz – čovjek vjere i odgojitelj za vjeru, Rim 1977., 354 str.; doktorska disertacija na talijanskom; –

9. Zbornik radova sa Simpozija održanog 1978.g. prigodom 50. obljetnice smrti Ivana Merza. Zagreb 1979., 130 str.; –

10. Dušan Žanko: Svjetlo na gori – Dr. Ivan Merz. Zagreb 1990.; 75 str.; –

11. Put k suncu – Odabrani tekstovi Ivana Merza, 2.izdanje, FTI Zagreb, 1993. -12. Božidar Nagy,DI, Ivan Merz-istaknuti laik u svjedočenju Evanđelja,Zagreb 1995.

(Ostale naslove vidi u Bibliografiji na web stranici bl. Ivana: www.ivanmerz.hr)

(više…)