U Spomen

Svećenik Požeške biskupije, župnik Župe Sv. Ilije Proroka u Orubici Milivoj Knežević sahranjen je 5. travnja na groblju Krista Kralja u Požegi. Ondje je u crkvi Krista Kralja za njega najprije služena misa zadušnica, koju je predvodio požeški biskup Antun Š kvorčević uz kojega je bio banjalučki biskup Franjo Komarica i šezdesetak svećenika. Biskup Antun uputio je na početku pozdrav nazočnima, rekavši da smo se okupili ispratiti posmrtne ostatke svećenika Milivoja Kneževića, svjedoka vjere, do kraja opredijeljena za Isusa Krista, kojem se patnički pridružio u bolesti. Izrazio je vjeru da je on ušao u onu stvarnost za kojom je čeznuo, u koju je vjerovao i kojoj se nadao. U svoje osobno ime i u ime Požeške biskupije uputio je riječi suosjećanja pokojnikovoj najbližoj rodbini, bratu i sestri i njihovim obiteljima, kao i župama Stara Gradiška, Staro Petrovo Selo, a napose Orubica, čiji je službenik bio sve do kraja života. Pozvao je nazočne na pokajanje za sve ono što je u njima nemoćno, i što im priječi da budu blizu Bogu i pokojnom bratu svećeniku Milivoju.

U homiliji biskup Antun je u kratkim crtama prikazao život svećenika Milivoja Kneževića, od rođenja u Donjoj Dolini, kod Bosanske Gradiške u Banjalučkoj biskupiji, preseljenja njegove obitelji u Vrbje, gdje je proveo mladost, završio osnovnu školu i osjetio svećenički poziv, preko sjemenišnih dana u Zagrebu i Đakovu, služenja vojnog roka, studija teologije u Đakovu, Innsbrucku, Eichstättu i Zagrebu, do svećeničkog ređenja po rukama zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića i svećeničkog službovanja najprije kao župnog vikara u župi Sv. Nikole u Varaždinu, a onda kao upravitelj župe u župama: Stara Gradiška, Staro Petrovo Selo, Vrbova, Buk i Orubica, a jedno vrijeme i kao duhovni savjetnik Hrvatske katoličke udruge medicinskih sestara i tehničara u Požeškoj biskupiji, ogranak Nova Gradiška. U prosincu prošle godine zbog bolesti preselio se u Svećenički dom u Požegi, liječio se u Općoj županijskoj bolnici u Požegi i na Kliničko-bolničkom centru »Rebro« u Zagrebu. Govoreći o njegovu svećeničkom liku, biskup je ustvrdio da Milivoj nije bio polovičan, mlaki svećenik, nego cijelim svojim bićem. U potvrdu toga pročitao je ulomak iz njegove oporuke, koju je napisao već u 4. godini misništva, u kojem kaže: »Hvala Gospodinu Bogu za sve milosti koje mi je podijelio, a osobito za milost i dar svećeništva kojim me je podario. Do sada se zbog svojeg svećeništva nisam pokajao niti sam ikad požalio što sam to postao, iako svećeničko zvanje u sadašnjoj klimi kotira u očima ljudi vrlo nisko. To će nam pomoći da postajemo u sebi sve manji i iznutra sve više vezani za Boga i Božje stvari«.
Nastavljajući ocrtavati njegov svećenički lik, biskup je na njega primijenio riječi sv. Pavla koje su naviještene u prvom čitanju, da je srastao s Isusom Kristom, ne samo sakramentalno po krštenju i svetom redu, nego cjelovitim životnim predanjem, u ljubavi i žrtvi za ljude i Crkvu. Naglasivši kako je svećenik Milivoj duboko osjećao stanje vjernika koji su mu bili povjereni, želeći njihovu snažnu duhovnu obnovu, uvjeravao ih je u vrijednost Evanđelja, i bio tužan kad te vrijednosti nisu bile svjedočene u osobnom i javnom životu. Trajno je vjernicima stavljao pred oči pitanje smrti kao jednog od najvećih problema našeg postojanja, nastavljajući tako na svoj način dijalog koji je Isus zapodjeo s Martom i Marijom prigodom smrti njihova brata Lazara, usvajajući Isusovu tvrdnju: »Ja sam uskrsnuće i život, tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će, i tko god živi i vjeruje u me, neće umrijeti nikada«. Na Isusovo pitanje: »Vjeruješ li ovo?« , svećenik Milivoj je s Martom cijeloga života odgovarao: »Da, Gospodine, ja vjerujem da si ti Sin Božji, onaj koji dolazi na svijet«.
Ustvrdivši da je znakovito kako je preminuli župnik vršio svećeničku službu u mjestima koja se nazivaju »starima« Stara Gradiška i Staro Petrovo Selo biskup Antun je rekao da je to za njega bio izazov da ustrajno i uvjerljivo svjedoči Božju novost, Isusovu pobjedu nad smrću. Duboko ispunjen nadom u vječni život svećenik Milivoj je težio za dubljom svećeničkom duhovnošću iz koje je želio pastoralno ostvarivati više, bolje i drugačije, pružajući potporu mnogim crkvenim zajednicama i pokretima. Uz redovite župne poslove rado je sudjelovao i u medijskom pastoralu, surađujući u oblikovanju duhovnog programa Radio Nova Gradiška, i pomažući medicinskim sestrama novogradiške bolnice u njihovoj duhovnosti. Osobitu je pozornost posvećivao prognanicima iz Bosanske Doline, koje je sve osjećao kao najbližu rodbinu, noseći s njima njihove patnje. Primjer njegova vjerna i dosljedno življena svećeništva bio je poticaj određenom broju mladih da pođu svećeničkim ili redovničkim putem. Svećeničku duhovnost je očitovao i svojom nenavezanošću za materijalna dobra, za novac, ne želeći koristiti mogućnost redovite mjesečne nagrade, zadovoljivši se onim najpotrebnijim za život. Spomenuvši da je svećenik Milivoj pokatkad davao dojam da podcjenjuje neka crkvena pitanja formalne naravi, biskup je ustvrdio da ih je on, zbog ponekih pretjerivanja, relativizirao kako bi im dao pravo značenje u životu Crkve. Biskup je još kazao da je pokojnik bio do smrti strpljiv u tegobama, poučljiv u onome što mu je bilo preporučeno, istaknuvši da je to i sam osjetio na zadnjem susretu s njime u bolnici prije tjedan dana. Ustvrdio je da je njegovom smrću prezbiterij Požeške biskupije postao siromašnijim za jednoga vjernog i vrijednog svećenika. Pozvao je nazočne da dopuste preminulom svećeniku Milivoju oprostiti se s njima posljednjim riječima koje je zapisao u svojoj oporuci, u kojoj kaže: »Zbog ljubavi Božje svakom opraštam i u Gospodinu zahvaljujem za sve dobro i zlo koje sam od braće ljudi primio, a i sâm trebam oproštenje i od Boga i od ljudi – pa ga i molim. Tko mi želi dobro činiti i iza smrti, neka se moli i neka svete mise za mene prikazuje«. Završavajući homiliju biskup je rekao da ćemo i nakon što položimo tijelo svećenika Milivoja u grob, ostati s njime, po njegovoj i našoj želji, povezani u molitvi da tako među nama potraje zajedništvo koje je Isus Krist gradio dvadeset godina u našoj Požeškoj mjesnoj Crkvi, a svećenik Milivoj s njime surađivao, dok se svi ne nađemo u vječnom zajedništvu uskrslog Gospodina. Zaželio je svećeniku Milivoju vječni mir u gradu Boga živoga, da mu trajno svijetli svjetlo slavno uskrslog Krista kojemu je na zemlji vjerno služio.

Nakon popričesne molitve slijedili su oproštajni govori. Đakon Ivan Ereiz pročitao je sažalnicu koju je kardinal Vinko Puljić, nadbiskup i metropolit vrhbosanki, uputio požeškom biskupu Antunu. Kardinal među ostalim kaže da ga s dragim bratom misnikom, pokojnim Milivojem vežu drage uspomene iz školskih dana jer su zajedno studirali i na Š alati i u Đakovu. Zato sam posebno dirnut i potaknut da se pridružim svim moliteljima za njegovu dušu, da ga Otac nebeski primi u svoj vječni zagrljaj Božanske ljubavi. Mi živi, koje je pogodila ova smrt, dragog misnika Milivoja, tješimo se s Uskrslim Kristom koji nam zajamči život vječni i uskrsnuće mrtvih, kaže kardinal.

Potom se u ime svećenika Požeške biskupije i župe Staro Petrovo Selo od preminulog svećenika oprostio Antun Prpić, njegov nasljednik u službi župnika Župe Sv. Antuna Padovanskog u Starom Petrovom Selu. Govoreći o pokojniku kao čovjeku vjere i pobožnosti, zauzetom za ono što je dobro i Božje, Prpić je ustvrdio da je Župu Staro Petrovo Selo obilježio njegov svećenički život, i da joj je on utisnuo trajni pečat pobožnosti i zalaganja za Božju riječ. Istaknuo je njegovo nastojanje da vinograd i žetva Gospodnja ne ostanu bez radnika, rekavši da su plod tog nastojanja pet svećeničkih i jedno redovničko zvanje. Rekao je da tugujemo što smo ostali bez jednog revnog svećenika, ali ne kao oni koji nemaju nade, nego radosni što smo u svojoj sredini imali takvog subrata.

U ime župljana Župe Sv. Ilije Proroka u Orubici progovorio je Željko Burazović i rekao da je pokojni župnik bio »pošten i cijenjen čovjek, duša župne zajednice i osoba s kojom su mogli rješavati svu životnu problematiku«, naglasivši da će im »nedostajati njegov savjet, prijateljska riječ, vedar duh i razumijevanje«.
Potom je krenula sprovodna povorka do obližnje svećeničke grobnice u koju je položeno tijelo svećenika Milivoja. Na koncu ukopnog obreda biskup Antun je zahvalio svima nazočnima za sudjelovanje na sprovodu i molitv, posebno Basnjolučkom biskupu msgr. dr. Franji Komarici, školskim kolegom i prijateljem vlč. Milivoja i onima koji su svećeniku Milivoju bili dobri za života.

Zahvalio je osoblju Svećeničkog doma u Požegi kao i medicinskom osoblju u bolnici u Požegi i Zagrebu za pomoć koju su pružali preminulom svećeniku, napose u posljednjim danima života. Zbor župne crkve sv. Ilije u Orubici, koji se oprostio od svog župnika pjevanjem tijekom mise zadušnice, otpjevao je na kraju Stala Majka pod raspelom.

Izvor: Požeška biskupija

VLČ. MILIVOJ I SUZA DOLINSKA”

Vijest o smrti vlč. Milivoja me je zateka na mom pješačkom hodočasničkom putu prema gospinom svetištu Lourdesu i to u gradu Arsu na grobu svetok župnika Arškog Ivana Marie Vianneya. Molio sam za zdravlje svećenika i prijatelja Milivoja, a Bog ga je u to vrijeme uzeo u svoje naručje.

Pokojni vlč. Milivoj je od prvoga broja publikacije “Suza dolinska” bio njezin duhovni vođa. novčani podupiratelj i član uredničkog vijeća. Uređivao je rubriku “BOG JE LJUBAV” do njenog 30-tog broja kada ju je prepustio, tada bogoslovu  fra Ivanu Mariji Tomić.

U 3. broju “Suze” objavili smo razgovor s vlč. Milivojem na 6 stranica pod nazivom “NAŠ E GORE LIST”, a u broju 6 smo  pisali o proslavi njegove Srebrene mise u Starom Petrovom Selu kojoj je nazočio i banjoliučki biskup msgr. dr. Franjo Komarica.

U 29. broju “Suze” smo donijeli prilog na 6 stranica pod naslovom “40 GODINA SVEĆENIŠ TVA ORUBIČKOG ŽUPNIKA VLČ. MILIVOJA KNEŽEVIĆA”.

U tv emisiji hrvatske-radiotelevizije “Pozitivno” snimeljene 2013. godine je s urednikom govorio o “Suzi dolinskoj”. Svaki susret Dolinaca je započinjao sv. Misom koju je vlč. Milivoj služio i poticao na zajedništvo i uzajamno pomaganje jedni drugima u potrebi.

Velečasni  Milivoje, u ime svih Dolinaca i Novoselaca raseljenih diljem svijeta, u ime Uredništva “Suze dolinske” izkazujem ti velo HVALA za svu brigu i strepnju za svoju rodnu župu Dolinu i njene župljane u tjeku rata u Bosni i Hercegovini i nakon njega kojima si nesebično pomagao na brojne načine. Neka te Dobri Bog nagradi životom vječnim i neka ti je laka hrvatska gruda koju si toliko volio o čemu svjedoče brojni tvoji zapisi. Počivao u miru Božjem.                                                                               Mican