U Spomen

Uvodne misli

Iako se 2015. godine, navršava sedam desetljeća od završetka Drugoga svjetskog rata, mi još uvijek nemamo prikupljene podatke o svim žrtvama i stradalnicima toga rata i komunističkih progona u poraću koje su posebno pogađale Hrvate i katolike. O palim hrvatskim vojnicima, ali ni civilima koji nisu bili na strani pobjednika nije se pola stoljeća smjelo ni govoriti, a kamoli pisati. No, svaki čovjek ima biti smatran nedužnim dok mu se krivnja ne dokaže, a to jednako vrijedi i za civilne osobe i za vojnike. Objavljujući njihova imena, mi ovdje ne donosimo vrijednosne sudove, nego im želimo sačuvati spomen i pokazati razmjere stradanja ove župe, koja se puno ne razlikuje od ostalih župa Banjolučke biskupije. Iz popisa je vidljivo da je jako puno žrtava koje nisu izravno poginule u ratu, nego su žrtve zločinačke osvete, osobito pri kraju rata i po njegovu završetku.
Popis žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća iz župe Dolina objavio je 2000. godine Milorad Oršulić Mican u svojoj monografiji župe Dolina(Milorad ORŠ ULIĆ Mican, Dolina Bosanska u prošlosti i sadašnjosti, Nova Gradiška, 2000., str. 91-100; ono što se odnosi na Donju Dolinu vidjeti na str. 91-93). Podatci koji se tu navode dosta su šturi: prezime, ime, očevo ime, godina rođenja i način smrti pojedine žrtve, a rađeno je na temelju prikupljenih podataka od još tada živućih ljudi i po njihovim sjećanjima. K tomu popis nije donesen abecednim redom, što otežava preglednost. Nerijetko su podatci nepotpuni ili netočni, što je i razumljivo, obzirom na izvore. No, najveća je zasluga autora u tome da su oni ipak pobilježeni. On je taj popis nadopunjavaokasnijim istraživanjem.
Međutim, uBiskupijskom arhivu u Banjoj Luci postoji popis žrtava koji je 1990. napravio tadašnji dolinski župnik, a koji je precizniji i potpuniji od Micanova. Oba popisa rađenasu i upotpunjavana i prema kazivanju starijih mještana. Neka imena su navedena prema nadimcima u selu, ali svi su katolici i Hrvati. Priređujući ovaj popis, potpisani je autorkonzultirao crkvene izvore koji su mu stajali na raspolaganju:postojeće župne matice i Status animarum(Stanje duša) dolinske župe, kao i arhiv Banjolučke biskupije. Sada ovdje donosimo taj popis složen abecednim redom. Počinjemo s Donjom Dolinom, a nadamo se u sljedećim brojevima Suze Dolinske nastaviti s ostalim selima dolinske župe.
Često donosimo podatke koji se u ta dva izvora razlikuju, iako nije sigurno koji je točniji, sve u cilju budućeg lakšeg identificiranja stvarnih žrtava i podataka. U zagradama donosimo podatke za koje ponekad nismo sigurni da se odnose baš na tu osobu, ali je nesporna nasilna smrt tih osoba, no i ti će podatci pomoći da se lakše identificiraju sve žrtve. U navodnicima i kurzivom iz župnih matica ili Stanja duša (Status animarum) citiramo doslovno kako se tamo opisuje smrt pojedine žrtve. Velik je problem onih žrtava koje nisu upisane u župnim maticama, jer su jednostavno nestale tj. ubijene na tzv. Križnom putu kada su se pripadnici hrvatske vojske predali saveznicima u Austriji, a Englezi ih izručili partizanima (komunistima) koji su ih tjerali u nemogućim uvjetima pješačenja natrag preko Slovenije i širom sjeverne Hrvatske, sve do Bosanske Gradiške i Gornjih Podgradaca u Kozari, gdje su mnogi, ili već usput, okrutno pobijeni, bez ikakva suda i dokazane krivnje. U Micanovu popisu čest je refren nije se vratio iz rata. Napominjemo da se u popisima pojavljuju po dvije verzije nekih prezimena: Oršolić i Oršulić, te Vonić i Vonjić, ali to je isto!

Pokolj u Donjoj Dolini 1945.

Moramo ovdje ukratko svratiti pozornost na posebnu vrsti stradanja katolika ove župe. Župa Dolina doživjela je nekoliko strahovitih pokolja civilnog stanovništva. Najteži je bio na selo Donja Dolina noću 25./26. siječnja 1945., čini se poslije ponoći, jer se kao datum smrti žrtava u Maticama umrlih navodi 26. siječnja. U posve opkoljenom selu ubijeno je te noći 29 muškaraca, a stradale su i tri žene na bijegu pred napadačima. Sveukupno čak 32 žrtve. Svi ubijeni su iz Donje Doline, osim jednog jedinog (Anto Vidić) stoji da je rođen u Novom Selu, a živio u Gornjoj Dolini. Kod djeteta Janje Šokić stoji da se smrzla na bijegu pred neprijateljem. Od toga je samo kod prve dvije žrtve u Maticama umrlih upisan datum smrti 25. siječnja, a za sve ostale 26. siječnja. Svi su pokopani na groblju Gradina. Za 14 stoji da je sprovod vodio župnik Nikola Tojčić, a za sve ostale: roditelji, susjedi ili seljani. Gotovo svi su pokopan 27. siječnja. Većina žrtava je bestijalno mučena prije nego je ubijena, a imovina im temeljito opljačkana. Toga dana bio je petak, za župu Dolinu crn i tragičan petak. Evo, na temelju Matica umrlih dolinske župe, popisa tih žrtava (za dvije nismo uspjeli naći podatke)!
S nadnevkom smrti 25. 1. 1945. to su: Ćorković Mile (Joso) i Jurekić Ivo (Luka),
a 26. siječnja ovi:Butorac Petar (Ivan), r. u Lamincima, živio u D. Dolini, Čegrlj Luka (Luka), Ćorković Alojzije (Ivo), Ćorković Ivo (Anto), Ćorković Jakov (Mato), Ćorković Mato (Mijo), Ćorković Pejo (Joso), Ćorković Vinko (Mato), Grgić Mato (Stanko), Gubić Anto (Anto), Gubić Pavao (Mato), Ivičić Manda r. Jurišić pokopana 28. 1., Jurišić Marijan (Anto), Knežević Filip (Anto), Knežević Filip (Ivo), Knežević Mara r. Šokić, Knežević Mijo (Anto), Kovačević Vinko (Marko), Matijašević Adam (Ilija), Oršolić-Kovačević (Anto), Petrović Anto (Luka), Petrović Mijo (Mato), Šokić Janja (Marko) dijete, smrzlo se na bijegu, Terzić Filip, Terzić Marko (Marko), Terzić Mijo, Terzić Nikola (Anto), Tomić Luka (Marko), Vidić Anto (Ilija) r. u Novom Selu, živio u Gor. Dolini, Vujić Blaž. Svi kod kojih nije drugačije naznačeno rođeni su i živjeli u Donjoj Dolini.
Srećom, sačuvan nam je jedan autentičan dokument, u kojem se opisuju detalji toga strahovitog pokolja Naime, privremeni dolinski župnik Nikola Tojčić, poslao je Biskupskom ordinarijatu u Banju Luku 17. veljače 1945., dakle dok je sve još bilo svježe, dopis u kojemu izvješćuje o stradanju svoje župe i to u dva navrata, jer je 7. veljače sličan napad uslijedio na Gornju Dolinu i Novo Selo. Evo izvatka iz toga izvješća:
Dana 26. I. u noći napale su jače skupine bandita selo Donju Dolinu naoružani sa strojnicama, obkolili tako, da je malo tko mogao pobjeći, komu nije uspjelo sakriti se. Poginulo je 29 ljudi mojih i 3 ženske (ove na bijegu). Žena i djece nisu htjeli ubijati, i ako su ih nalazili po kućama. Selo su opljačkali nemilo glede masti, mesa, robe i konja. Svoje busije postavili su i između škole i župne crkve oko 1 km blizu. Naša milicija je u početku davala odpor, ali kako je imala samo puške i malo strjeljiva, kad su opazili, da su obkoljeni i to sa strojnicama, počeli su bježati prema Gor. Dolini. Samo mali broj se je probio, ostali su ili na biegu ubijeni, ili se predali uzdajući se neki u svoje poznanstvo s nekim pravoslavcima ili u svoju nevinost, no i ti su smjesta poubijani, dok su neki bili predhodno i strašno mučeni.Tek nakon toga napada stiglo je u Dolinu 30 domobrana i 10 oružnika za obranu koji su se smjestili kod škole u Džajića kući, piše dalje župnik Tojčić.(Cjelokupno pismo župnika TojčićaBisk. ordinarijatu u Banju Luku od 17. 2. 1945., objavio je potpisani autor u svojoj knjizi Banjolučki martirologij, Banja Luka-Zagreb, 1999., str. 86-89.)
Cilj je ovog popisa da vi, poštovani čitatelji, provjerite, dopunite i ispravite ove podatke, posebno što se tiče vremena i načina njihove smrti, ali i druge podatke: jesu li bili u braku, imali djecu, jesu li bili civili ili pripadnici vojske i koje, jer ih ovdje želimo sve unijeti. Kao vjernici zainteresirani smo posebno za one koji su život izgubili čineći dobro, nastojeći pomoći drugima i spašavajući ih. Tu se ponekad radi i o pravom mučeništvu, a sveti papa Ivan Pavao II. pozivao nas je ustrajno da ne zaboravimo svojih mučenika. Želimo se odazvati njegovu pozivu. Znajući da je ovakav rad uvijek nepotpun i nesavršen, autor vas moli da dostavite sve podatke koje o tome imate, i sve ispravke, bilo njemu osobno, bilo urednikuSuze Dolinske g. MiloraduOršuliću Micanu.
Evo sada popisa stradalih iz Donje Doline s podatcima koje smo do ovoga časa uspjeli prikupiti.
(Kratica MU znači Matice umrlih, a Stat. animarum Stanje duša župe Dolina, r. = rođen, rkt. = rimokatoličke vjere)

Donja Dolina

1. BANOVIĆ, FERDO, sin Vinka i Delfe r. Gubić, r. 8. 6. 1911. u D. Dolini, rkt., Hrvat, hrvatski legionar, nije se vratio iz rata
2. BANOVIĆ, MIRKO, sin Vinka i Delfe r. Gubić, r. 28. 10. 1923. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nije se vratio iz rata
3. BUTORAC, PETAR, sin Ivana i Mare r. Ećimović, r. 3. 3. 1903. u Lamincima-Sređanima, župa Bos. Gradiška, preselio se i živio u D. Dolini, rkt., Hrvat, udovac iza Reze r. Konjević, muž Janje r. Terzić, ubijen kod pravoslavne crkve u D. Dolini u noći 25./26. 1. 1945.
4. ČEGRLJ, ANTO, sin Stipe i Jage r. Matković, r. 1920. u D. Dolini, rkt., Hrvat, neoženjen, strijeljan 1945. u Slavonskom Brodu
5. ČEGRLJ, LUKA, zvani Lukica, sin Luke i Janje r. Šokić, r. 7. 6. 1907. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Kate r. Jurišić, otac 4 djece, ubijen od četnika kod kuće u D. Dolini 26. 1. 1945.
6. ĆORKOVIĆ, ADAM, sin Ive i Jele r. Matijašević, r. 24. 9. 1913. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Kaje r. Vidić, ustaša, nestao u ratu
7. ĆORKOVIĆ, ALOJZIJE, sin Ive i Mare r. Oršolić, dječak, r. 30. 3. 1929., u D. Dolini, rkt., Hrvat, ubijen od četnika 26. 1. 1945.
8. ĆORKOVIĆ, ILIJA, sin Ive i Mare r. Oršolić, r. 14. 6. 1923. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Ane r. Jelenić, domobran, poginuo 21. 2. 1944. u Rumi i pokopan sutradan (proglašen mrtvim odlukom Bisk. ordinarijata u Banjoj Luci br. 600/47 od 4. 7. 1947.)
9. ĆORKOVIĆ, IVO, sin Ante, r. 1. 1. 1884. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mare r. Oršulić, otac 2 djece, ubijen od četnika 26. 1. 1945.
10. ĆORKOVIĆ, JAKOV, sin Mate i Mare r. Jurišić, r. 19. 11. 1902. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mande r. Knežević, otac 8 djece, ubijen kod kuće u D. Dolini od četnika 26. 1. 1945.
11. ĆORKOVIĆ, JOSIP zvani Joca, sin Ive, r. 1929., rkt., Hrvat, vezan žicom i ubijen blizu kuće te bačen u rječicu Maturu
12. ĆORKOVIĆ, LUKA, sin Mije i Anke r. Šokić, r. 23. 8. 1924. u D. Dolini, rkt., Hrvat, vojničar, umro od pjegavog tifusa u bolnici u Tuzli 28. 5. 1944. (javila bolnica iz Tuzle br. 1304/44 od 29. 5. 1944.)
13. ĆORKOVIĆ, MATO, sin Mije i Kate r. Adžić, r. 11. 9. 1902. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mande r. Vidić, otac 5 djece, seoski stražar, ubijen od četnika kod kuće u D. Dolini 26. 1. 1945.
14. ĆORKOVIĆ, MIJO Mile, sin Jose i Janje r. Š tivičić, r. 18. 2. 1898. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Janje r. Gogić, otac 2 kćeri, ubijen 25. 1. 1945. u D. Dolini, četnici opkolili selo i ubijali u noći”(MU)
15. ĆORKOVIĆ PETAR Pejo,sin Josipa, r. 29. 11. 1890. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž An(k)e r. Jakarić, otac 2 kćeri, ubijen od četnika 26. 1. 1945. u D. Dolini kod rječice Matura
16. ĆORKOVIĆ, STIPO, sin Ive i Janje r. Terzić, r. 17. 6. 1914. u D. Dolini, mladić, rkt., Hrvat, nestao kod Staljingrada 1. 1. 1943.
17. ĆORKOVIĆ, VINKO, sin Mate i Marije r. Jurišić, r. 27. 8. 1905. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Draginje r. Marinović, otac 7 djece, ubijen kod kuće u D. Dolini od četnika 26. 1. 1945.
18. DULIĆ, FERDO, sin Petra i Pave r. Jurišić, r. 27. 3. 1912. u D. Dolini, rkt., Hrvat, poginuo u SremskojInđiji (Stat. animarum) 1944.
19. DULIĆ, PETAR, sin Petra i Pave r. Jurišić, r. 1920. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nije se vratio iz rata
20. DŽAJIĆ, JAKOV, sin Josipa, r. 1907., rkt., Hrvat, nije se vratio iz rata
21. GRGIĆ, IVAN Ivo, sin Stanka i Mare r. Petrović, r. 30. 4. 1915. u D. Dolini, rkt., Hrvat, ubijen kod Markova mlina u LamincimaSređanima 1945. (ubijena su čak 4 brata: Ivan, Luka, Mato i Mirko, čini se u isto vrijeme!)
22. GRGIĆ, LUKA, sin Stanka i Mare r. Petrović, r. 22. 7. 1916. u D. Dolini, rkt., Hrvat, ubijen kod Markova mlina u LamincimaSređanima 24. 1. 1945.
23. GRGIĆ, MATO, sin Stanka i Mare r. Petrović, r. 14. 4. 1906. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Ruže r. Jurić, ubijen kod kuće u D. Dolini od četnika 26. 1. 1945.
24. GRGIĆ, MIRKO, sin Stanka i Mare r. Petrović, r. 9. 4. 1913. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Tere r. Stipančević, otac 2 djece, ubijen 24. 1. 1945. kod Markova mlina u LamincimaSređanima
25. GRGIĆ, VINKO, sin Mate i Mare r. Tutić, r. 5. 8. 1909. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Milke r. Šokić, ubijen 1948. na radnoj obvezi u Zenici
26. GUBIĆ, ANTO, sin Ante i Mande r. Oršolić, r. 18. 7. 1906. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Anđe r. Knežević, otac 5 djece, seoski stražar, ubijen kod kuće u D. Dolini od četnika 26. 1. 1945.
27. GUBIĆ, ANTO, sin Pavla i Pave r. Čegrlj, r. 15. 3. 1924. u D. Dolini, rkt., Hrvat, poginuo u Cabuni kod Virovitice kao SS. Polizeitruppe (MU Dolina) 22. 11. 1943., pokopan u zajedničkom vojničkom groblju u Virovitici
28. GUBIĆ, MATO, rkt., Hrvat, ubijen na bojišnici
29. GUBIĆ, PAVAO Pavle, sin Mate, r. 25. 1. 1897. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Pave r. Čegrlj, otac 3 djece, ubijen od četnika 26. 1. 1945. nedaleko od kuće u D. Dolini na rječici Maturi
30. IVIČIĆ, MANDA r. JURIŠ IĆ, r. 1878. u D. Dolini, žena Mije Ivičića, rkt., Hrvatica, ubijena od četnika 26. 1. 1945. u Donjoj Dolini
31. JUREKIĆ (Jurakić?), ANTO, poginuo u ratu (Jurekići su se doselili iz Bardače, a poslije ih je bilo i u Orubici)
32. JUREKIĆ, IVO, sin Luke i Ane r. Vonić, r. 21. 9. 1906., rkt., Hrvat, muž Mare r. Miklić, otac 3 djece, ubijen od četnika 25. 1. 1945. ili poginuo u ratu
33. JUREKIĆ, SLAVKO, sin Luke i Ane r. Vujić, r. 14. 5. 1924. u D. Dolini, rkt., Hrvat, razvodnik 1. pješ. dočasničke škole poginuo u Glini u borbi s partizanima (Stat. animarum) 9. 9. 1942., a prema MU Dolina u Tavani, pokopan sutradan na bojnom polju
34. JURIŠ IĆ, ANTO, sin Luke i Sofije r. Vonjić, r. 20. 4. 1920. u D. Dolini, rkt., Hrvat, u rujnu 1947. nestao u vojsci (Stat. animarum)
35. JURIŠ IĆ, MARIJAN, sin Ante i Pavlije r. Vidić, r. 1900. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Milke r. Musić, ubijen od četnika kod kuće u D. Dolini 26. 1. 1945.
36. JURIŠ IĆ, VINKO, Kaje, r. 1928., rkt., Hrvat, poginuo u ratu
37. KNEŽEVIĆ, FILIP, sin Ante i Ruže r. Barišić, r. 27. 3. 1904. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Anke r. Petrović, otac 4 kćeri, ubijen kod kuće u D. Dolini od četnika 26. 1. 1945.
38. KNEŽEVIĆ, FILIP, sin Ive i Janje r. Budić, r. 1904. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mande r. Petrović, otac 7 djece, ubijen 26. 1. 1945. kod kuće u D. Dolini (Stat. animarum)
39. KNEŽEVIĆ, MARA r. Š OKIĆ, kći Ive i Luje r. Čegrlj, r. 1917. (ili 1918.?), u D. Dolini, žena Martina, rkt., Hrvatica, civil, majka 3 djece, ubijena od četnika 26. 1. 1945. kod kuće
40. KNEŽEVIĆ, MARIJAN, sin Ive i Janje r. Budić, r. 23. 3. 1908. u D. Dolini, rkt., Hrvat, udovac iza Mare r. Jurekić, muž Jule r. Knežević, umro u partizanskom logoru u Osijeku 25. 5. 1945., pokopan sutradan na tamošnjem vojnom groblju
41. KNEŽEVIĆ, MIJO, sin Ante i Ruže r. Barišić, r. 20. 9. 1905. u D. Dolini, rkt., Hrvat, udovac iza Mare r. Tomić, muž Ane r. Dulić, otac 2 kćeri, ubili ga četnici 26. 1. 1945. kod kuće u D. Dolini
42. KOVAČEVIĆ, ANTO, sin Mate i Kaje r. Čegrlj, r. 6. 2. 1922. u D. Dolini,rkt., Hrvat,
43. KOVAČEVIĆ, FERDINAD (Ferdo), sin Pavla i Jele r. Marinović, r. 3. 4. 1918. u D. Dolini,rkt., Hrvat, ubili ga u Kozincima krajem svibnja 1945. Golića kopači
44. KOVAČEVIĆ, FLORIJAN, sin Josipa i Ruže r. Knjažević (Knežević), r. 8. 9. 1897., u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Tere r. Šokić, otac 5 djece, bio u obrani sela u seoskoj miliciji, sadistički mučen i ubijen na seoskoj česmi: zaklali ga četnici i svezali teškim lancem sa lokotom i ostavili ga na sred puta; uOpasci MU stoji: Prije smrti ga svezana tukli kundakom, a onda ga zaklali tako da je nož izišao i na drugu stranu vrata. Sve se dogodilo u noći u selu prigodom napadaja četnika-bandita. (MU) 31. 10. 1943.
45. KOVAČEVIĆ, ILIJA, sin Florijana i Tere r. Šokić, r. 25. 3. 1920. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nije se vratio iz rata
46. KOVAČEVIĆ, IVAN Ivo zv. Baćo, sin Ante i Janje r. Stojaković, r. 11. 8. 1913. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mare r. Ćorković, otac 3 djece, nije se vratio iz rata
47. KOVAČEVIĆ, IVAN Ivo, sin Luke i Eve r. Jurišić, r. 11. 8. 1905. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Milke r. Čegrlj, otac 8 djece, poginuo u borbi u Svodni (Prijedor) (MU Dolina), 22. 6. 1942., pokopan u Svodni sutradan
48. KOVAČEVIĆ, IVO, sin Aleksandra i Vere r. Oršolić, r. 22. 4. 1918. u D. Dolini, rkt., Hrvat, neoženjen, ubijen kod kuće od četnika 7. 2. 1945.
49. KOVAČEVIĆ, LJUBO, sin Mije, r. 1920.?, rkt., Hrvat, nestao u ratu
50. KOVAČEVIĆ, MARIJAN, sin Vinka i Š imice r. Zebić, r. 1905. u D. Dolini, muž Janje r. Šokić, rkt., Hrvat, otac 7 djece, nestao u ratu poslije 1943.
51. KOVAČEVIĆ, MATO, sin Mate i Janje r. Šokić, r. 12. 12. 1906. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mare r. Vonić, hrvatski legionar, ubijen 1946. u Srbiji
52. KOVAČEVIĆ, MIJO, sin Mate (Mijina) i Kaje r. Čegrlj, r. 19. 3. 1920. u D. Dolini, rkt., Hrvat, poginuo u ratu
53. KOVAČEVIĆ, MIJO, zvani Mija, Ružin, r. 1894. u D. Dolini, rkt., Hrvat, ubijen 1945. kod kuće u D. Dolini
54. KOVAČEVIĆ, MIKA, sin Pavla, r. 1920.? u D. Dolini, rkt., Hrvat, hrv. vojnik, nestao u ratu
55. KOVAČEVIĆ (zvani Franjić), NIKOLA, sin Luke i Eve r. Jurišić, r. 25. 5. 1923. u D. Dolini, rkt., Hrvat, hrv. vojnik, nije se vratio iz rata
56. KOVAČEVIĆ, SLAVKO, sin Mije i Kaje r. Vujić, r. 16. 4. 1924. u D. Dolini, rkt., Hrvat, hrv. vojnik, nije se vratio iz rata
57. KOVAČEVIĆ, STIPO, sin Mate (Mijina) i Kaje r. Čegrlj, r. 12. 8. 1925. u D. Dolini, rkt., Hrvat, poginuo 1943. u Hrv. Zagorju
58. KOVAČEVIĆ, VINKO, sin Marka, r. 23. 6. 1886. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Š imice r. Zebić, civil, ubijen od četnika 26. 1. 1945. kod kuće
59. MARINOVIĆ, BRANKO, sin Ive i Ane r. Terzić, r. 17. 9. 1911. u D. Dolini, rkt., Hrvat, domobran, muž Anđe r. Oršulić, otac 1 djeteta, ubili ga iz puške četnici pljačkaši pa je na mjestu poginuo (MU) 31. 10. 1943. kod svoje kuće
60. MARINOVIĆ, JOSIP Jozo, sin Mije i Ruže r. Tomić, r. 16. 3. 1921. u D. Dolini, rkt., Hrvat, umro 31. 5. 1945. od rane neprijateljskim puščanim metkom u bolnici u Novoj Gradiški
61. MARINOVIĆ, LUKA, sin Ive i Kate r. Šokić, r. 13. 5. 1924. u D. Dolini, rkt., Hrvat, ustaša, poginuo kod Karlovca 19. 2. 1944. i pokopan na tamošnjem vojnom groblju
62. MATIJAŠ EVIĆ, ADAM, sin Ilije i Jule r. Čegrlj, r. 4. 9. 1904. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Ruže ud. Knežević r. Šokić, ubijen kod kuće u D. Dolini od četnika 26. 1. 1945.
63. ORŠ ULIĆ, zvani i Kovačević, ANTO, zvani Verać, (nezakoniti) sin Veronike, r. 14. 6. 1908. u D. Dolini, muž Ruže r. Kovačević, rkt., Hrvat, ubijen od četnika 26. 1. 1945. kod kuće u D. Dolini
64. ORŠ ULIĆ, MATO, sin Mate, r. 24. 2. 1910. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Kate (Kaje) r. Ćorković, otac 5 djece, hrvatski legionar, nestao kod Staljingrada (MU) 20. 1. 1943.
65. PETROVIĆ, ANTO, sin Luke, r. 26. 1. 1899. u D. Dolini, muž Mare r. Budić, rkt., Hrvat, otac 8 djece, seoski stražar, ubijen od četnika kod škole u D. Dolini 26. 1. 1945.
66. PETROVIĆ, IVO, sin Mate i Ljube r. Šokić, r. 26. 8. 1925. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nestao
67. PETROVIĆ, KARLO, sin Mate i Jele r. Šokić, r. 15. 6. 1914. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Anke r. Knežević, ubili ga Golića kopači u Kozincimau lipnju 1945.
68. PETROVIĆ, MATO, sin Ilije i Jele r. Ćorković, r. 7. 10. 1897. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Ljube r. Šokić, otac 6 djece, ubijen 1947. (Stat. animarum) ili: 1948. u Vrbju od KNOJ-a (Mican)?
69. PETROVIĆ, MATO, sin Ive, r. 1925.?, rkt., Hrvat, nestao na Križnom putu
70. PETROVIĆ, MIJO, sin Mate i Gizele r. Matijašević, r. 1. 8. 1910. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Jage r. Knežević, otac 5 djece, ubijen od četnika u noći 26. 1. 1945. kod pravoslavne crkve u D. Dolini
71. PETROVIĆ, MIRKO, sin Stipe i Kaje r. Knežević, r. 11. 6. 1921. u D. Dolini, rkt., Hrvat, ubijen na Kozari u Š ošinu jarku između Gor. Podgradaca i Mrakovice
72. PETROVIĆ, Š OLJA, sin Karla, r. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nestao
73. PLOTAN, JULA r. GUBIĆ, kći Pavla i Pave r. Čegrlj, r. 18. 1. 1920., rkt., Hrvatica, udana za Nenada Plotana, Srbina, bila dežurna u noći pokolja prilikom napada na selo Donja Dolina u noći 25. na 26. siječnja 1945. i zato je ubijena od hrvatske vojske
74. STIPANČEVIĆ, FABIJAN, sin Ive, r. 10. 2. 1887. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mare r. Terzić, u selu ubijen od ustaša (Stat. animarum) u vrijeme rata
75. STIPANČEVIĆ, MATO, sin Stipe (Stije) i Mare r. Petrović, r. 18. 9. 1902. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mare r. Ćorković, otac 4 djece, ubijen 1945. kod kuće u D. Dolini
76. STIPANČEVIĆ, NIKOLA,zvani Mika, sin Stipe (Stije) i Mare r. Petrović, r. 20. 3. 1912. u D. Dolini, muž Mande r. Terzić, otac 1 djeteta, rkt., Hrvat, ustaša, ne zna se za nj (Stat. animarum) tj. nestao u ratu
77. STIPANČEVIĆ, STIPO, sin Stipe (Stije)i Mare r. Petrović, r. 6. 4. 1915. u D. Dolini, rkt., Hrvat, pripadnik 3. pješ. puk., vodnik 3. voda, 12. satnije, poginuo u borbi sa četnicimakod Dervente (MU) 27. 8. 1941., pokopan sutradan u Rabiću kod Dervente (Mato, Nikola i Stipo rođena su braća!)
78. STIPANČEVIĆ, VINKO, sin Fabijana i Mare r. Terzić, r. 2. 8. 1911. u D. Dolini, rkt., Hrvat, ubijen 1945. nedaleko od svoje kuće u D. Dolini
79. Š OKIĆ, ILIJA, sin Ive i Lucije zv. Luja r. Čegrlj, r. 9. 1. 1922. u D. Dolini, rkt., Hrvat, hrv. vojnik, ne zna se za nj (Stat. animarum), nije se vratio iz rata
80. Š OKIĆ, IVO (Ivan), sin Luke, r. 1893., civil, rkt., Hrvat, muž Lucije Luje r. Čegrlj, otac 7 djece, ubili ga četnici iz parabele za vrijeme napadaja na kuću i na mjestu ostao mrtav (MU) 31. 10. 1943. u Donjoj Dolini (Tom je prilikom vođen cijeli mali rat u napadu na njegovu kuću koju je branio njegov sin Ilija koji je bio na dopustu iz svoje ustaške jedinice, ali je još jedna Ivina kćerka, Ljuba izgubila ruku od bombe.)
81. Š OKIĆ, JANJA, dijete, kći Marka i Ane r. Tomić, r. 9. 6. 1936., rkt., Hrvatica, smrzla se na bijegu pred četnicima 26. 1. 1945.
82. Š OKIĆ, JOSIP Jozo, (zvan: Dvoranski) sin Pavla i Jule r. Šokić, r. 17. 9. 1922. u D. Dolini,rkt., Hrvat, ustaša, poginuo u borbi kod Donjega Miholjca (Stat. animarum) s partizanima 1. 1. 1944.
83. Š OKIĆ, MANDA, ubijena (možda je ona: r. Grgić, kći Mate i Mare r. Tutić, žena Ive Šokića)
84. Š OKIĆ, MIJO, sin Luke i Marije r. Jurišić, r. 30. 6. 1903. u D. Dolini, rkt., Hrvat, poginuo u studenom 1942 kod Svodne, 19. XI. (Stat. animarum)
85. Š OKIĆ, MILKA zvana Milja, kći Ive i Lucije r. Čegrlj, dijete, rkt., Hrvatica, r. 8. 4. 1933. u D. Dolini, poginula od bombe koju su četnici ubacili u kuću za vrijeme napadaja u noći na selo (MU) 31. 10./1. 11. 1943. s ocem Ivom i bratom Vinkom u D. Dolini
86. Š OKIĆ, NIKOLA, zvani Mika, sin Ive (i Lucije r. Čegrlj?), r. 1919., poginuo kod kuće u D. Dolini 1943.
87. Š OKIĆ, PAVLE, sin Ferde i Eve r. Gubić, r. 2. 5. 1920. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nakon Križnog puta ubijen u Š ošinu jarku kod Gornjih Podgradaca (Mrakovice)
88. Š OKIĆ, VINKO, sin Ive i Lucije r. Čegrlj, r. 11. 9. 1924. u D. Dolini, rkt., Hrvat, mladić, poginuo od bombe koju su četnici ubacili u kuću za vrijeme napadaja u noći na selo (MU) 31. 10./1. 11. 1943. s ocem Ivom i sestrom Milkom
89. Š OKIĆ, VINKO, zvan: Dvoranski, sin Pavla i Jule r. Šokić, r. 9. 2. 1919. u D. Dolini, rkt., Hrvat, ustaša ubili ga četnici u njegovoj kući u noći metkom u glavu. Na mjestu ostao mrtav. (MU) 11. 1. 1943., pokopan sutradan na groblju Gradina
90. Š OKIĆ, ŽELJKO, sin Ante i Janje r. Ćorković, r. 7. 1. 1926. u D. Dolini, rkt., Hrvat, hrv. vojnik, nestao u ratu
91. TERZIĆ, ANTO, sin Mije i Jule r. Petrović, r. 13. 12. 1919., u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mare r. Valentić, nestao u ratu
92. TERZIĆ, FILIP, sin Ive i Mande r. Knežević, r. 14. 4. 1901. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mande r. Šokić, otac 5 djece, ubijen od četnika 26. 1. 1945. u D. Dolini
93. TERZIĆ, IVO, sin Ante i Tere r. Jurišić,r. 2. 7. 1909. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nestao 45 ili 44. (Stat. animarum)
94. TERZIĆ, MARKO zv. Kiko, sin Marka i Anđe r. Zebić, r. 25. 3. 1904. u D. Dolini, muž Ane r. Čegrlj, rkt., Hrvat, seoski stražar, ubijen od četnika u noći 25./26. 1. 1945. kod pravoslavne crkve u D. Dolini
95. TERZIĆ, MATO, sin Marka i Ane r. Čegrlj, r. 7. 8. 1925. u D. Dolini,rkt., Hrvat, poginuo u ratu
96. TERZIĆ, MIJO, zvani Kozar, sin Ante i Janje r. Vonić, r. 18. 10. 1895. u D. Dolini, rkt., Hrvat, udovac iza Sofije r. Šokić, ubijen kod kuće u D. Dolini od četnika 7. 2. 1945.
97. TERZIĆ, MIJO, sin Ive i Mande r. Knežević, r. 9. 2. 1894. u D. Dolini, muž Ruže r. Gubić, rkt., Hrvat, ubijen od četnika 26. 1. 1945. u D. Dolini
98. TERZIĆ, MILOŠ , rođ. oko 1905. u D. Dolini, muž Ane r. Jurakić, otac 1 sina, ubijen od četnika 26. 1. 1945. kod kuće u D. Dolini
99. TERZIĆ, MIRKO, nezak. sin Jele Terzić, r. 21. 3. 1906. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Pave r. Stojić, otac 5 djece, ubijen od četnika 7. 2. 1945. u Novom Selu, pok. 6. 3. 1945. u Gor. Dolini: Zato je pokopan mjesec dana poslije smrti, jer je ubijen dok se sakrivao pod ledom, gdje su ga našli kasno suseljani njegovi (MU)
100. TERZIĆ, NIKOLA, zvani Kozar, sin Ante i Janje r. Vonić, r. 3. 12. 1890. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Janje r. Valentić, otac 5 djece, ubijen kod kuće od četnika 26. 1. 1945.
101. TERZIĆ, STIPO, sin Đure i Mande r. Stojaković, r. u D. Dolini, rkt., Hrvat, 45 nesto (Stat. animarum)
102. TOMIĆ, LUKA, sin Marka i Pave r. Kovačević, r. 1904. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mande r. Knežević, otac 5 djece, ubijen od četnika 26. 1. 1945. kod kuće u D. Dolini
103. VIDIĆ, FILIP, sin Ive i Janje r. Šokić, r. 13. 6. 1920. u D. Dolini, rkt., Hrvat, mladić, strijeljan od partizanau Karađorđevu kotar B. Gradiška(MU) 19. 1. 1943.
104. VIDIĆ, ILIJA, sin Ive i Janje r. Šokić, r. 22. 1. 1923. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nestao 45 (Stat. animarum)
105. VIDIĆ, LUKA, sin Luke i Blaže r. Šokić, r. 18. 5. 1924. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nestao u ratu
106. VON(J)IĆ, ILIJA, sin Mije i Klare r. Banović, rkt., Hrvat, r. 23. 8. 1920. u D. Dolini, muž Mande r. Lagundžija, nestao 1945. kratko nakon vjenčanja
107. VON(J)IĆ, VINKO, sin Ilije i Ane r. Petrović, r. 6. 12. 1904. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Ane r. Terzić, otac 10 djece, odselio u Orubicu 1942 (Stat. animarum), nije se vratio iz rata 1945.
108. VUJIĆ, BLAŽ, zv. Blagoja, sin Mije i Mare r. Vidaković, r. 28. 1. 1903. u D. Dolini,rkt., Hrvat, muž Pave r. Kovačević-Dumonjić, ubijen od četnika kod kuće u D. Dolini 26. 1. 1945.
109. VUJIĆ, KARLO, sin Ive i Klare r. Banović (druga žena), r. 6. 1. 1921. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nesto 45 (Stat. animarum)
110. VUJIĆ, VINKO, sin Ive i Klare r. Banović, r. 12. 4. 1922. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nesto 45 (Stat. animarum)
……………..
Za sada, dakle, znamo poimenično za 110 žrtava rata i poraća samo iz jednog sela dolinske župe, iz Donje Doline. Kad znamo da je u tom selu 1935. živjelo 678 katolika, a u vrijeme rata ih je moglo biti nešto više (možda između 700-750), onda vidimo koliki su razmjeri stradanja; svaki šesti ili sedmi katolik ovoga sela završio je nasilnom smrću. Iz popisa se mogu iščitavati mnogi podatci, ali ih ovdje zbog prostora ne možemo šire analizirati.
Još jednom molba, poštovani čitatelji: svaki novi podatak, nadopuna ili ispravka vrlo su poželjni i dobrodošli za budući rad. Pribilježite ih, provjerite i javite. Isto vrijedi i za ostala sela dolinske župe koja kanimo obraditi. Unaprijed hvala.

Anto Orlovac

   U subotu 16. lipnja 2012. navršilo se punih 20 godina od nasilnog odvođenja iz župne kuće u Novoj Topoli kod Bosanske Gradiške tadašnjeg župnika Ratka Grgića. Četvorica pripadnika srpskih paravojnih jedinica “Belih orlova” izveli su župnika iz župne kuće u prijepodnevnim satima – bez ikakvog povoda i naloga i naočigled zaprepaštenih redovnica iz samostana neposredno uz župnu crkvu Sv. Josipa, strpali ga u bijeli “golf”, te ga odveli u pravcu sela Laminci. Od tada se župniku gubi svaki trag.

Koncelebrirano misno slavlje u župnoj crkvi u Novoj Topoli predvodio je banjolučki biskup dr. Franjo Komarica, zajedno s domaćim župnikom Antom Pelivanom i četvoricom susjednih župnika. Uz župljane je na misnom slavlju sudjelovalo i 15 redovnica, te brat i sestra ubijenog svećenika Ratka s članovima njihove obitelji iz Vareša.

Biskup Komarica je istaknuo kako je to već dvadeseti put da se kao Kristovi vjernici okupljaju na misnom slavlju u povodu nasilno odvedenog i bez ikakve optužbe i presude ubijenog župnika Grgića. “Ostaje, nažalost, i dalje tužna i duboko nehumana i necivilizirana činjenica da nama pokojnikovoj rodbini, suradnicima, crkvenim poglavarima i vjerujućem narodu, domaće nadležne vlasti, koje bi morale znati gdje su posmrtni ostaci nedužno likvidiranog svećenika Ratka, još uvijek nisu omogućile da našeg ubijenog brata pokopamo na dostojan način po crkvenim propisima, unatoč nebrojenim apelima i potraživanjima”, istaknuo je biskup Komarica.

Tumačeći svetopisamske tekstove, biskup je iznosio Isusov primjer i riječi, kao uzor i smjerokaz za sve njegove sljedbenike. “I svećenik Ratko poput Isusa, nedužan je smetao nekima koji su naredili njegovu likvidaciju i zadužili određene ljude da to učine. I jedni i drugi imaju na svojoj savjesti njegov nedužni život”, istaknuo je biskup. Pozvao je na molitvu, ne samo za ubijenog župnika Ratka nego i za drugoga ubijenog svećenika – novotopolskog upravitelja i gradiškog župnika prelata Kazimira Višatickog, kao i za njihove ubojice, kojima prijeti vječna propast.

Po završetku misnog slavlja vjernici su se u procesiji uputili do u ratu spaljene, a sada obnovljene župne kuće i pred spomen-pločom ubijenog župnika Ratka izmolili molitvu za ubijene svećenike.

U posljednjem ratu i poraću na području Banjolučke biskupije ubijeno je ili umrlo od posljedica teškog maltretiranja sedam župnika svećenika Banjolučke biskupije, jedan redovnik franjevac Bosne Srebrene i jedna sestra milosrdnica Družbe sv. Vinka Paulskog

  VUKOVARSKI BRANITELJ

MIJO ČEGRLJ 1961. – 1991.

U dvanestoj knjizi JUNACI DOMOVINSKOG RATA (Ratne priče iz Domovinskog rata) autora Davora Runtić tiskane 2006. godine, na str. 39 je još jedna istinita priča o jednom junaku Domovinskog rata po imenu MIJO ČEGRLJ koji je rođen u selu Proševica kod Donje Doline, općina Bosanska Gradiška.Toga sela, kao i mnnogih drugih nema više na zemljovidnim kartama.

U ovoj knjizi, kao i u članku iz Hrvatskog slova” od 29. ožujka 2002. godine se spominje da je Mijo rođen u Pribiševcima kod Našica. Međutim, Mijini roditelji Ivica Čegrlj i Jelena r. Jurišić su rođeni u Donjoj Dolini, a 1968. godine su iz Proševice odselili u Pribiševce, dakle kada je Mijo imao sedam godina. Mijo je svoje bosonog djetinjstvo proveo u dolinskom kraju, a onda su njega i njegove roditelje gospodarske i političke oluje odnijele daleko od rodnog kraja.

Ove godine se navršava 50-ti rođendan pok. Mije i 20-ta obljetnica nejgove pogibije, pa tim povodom u našem godišnjaku donosimo ovaj članak:

Poznato je da su Vukovar došli braniti odvažni i odlučni ljudi uglavnom Hrvati iz 67 gradova i 11 država, no jedna od najvećih skupina branitelja ušla je u najnoviju hrvatsku povijest kao Našičani.
Ipak treba reći da su oni, koje svi branitelji Vukovara zovu Našičani došli iz Našica, Đurđenovca, Donje Motičine, Velimirovaca, Lađanske, Zdenaca, Koške, Bedljevine i Valpova.

Ljudi iz ovih mjesta, njih 67, među kojima je i MIJO ČEGRLJ, odazvat će se pozivu Radio Našica kojim se 17. rujna 1991. godine tražilo dragovoljce za Vukovar. Svi oni koji žele ili u Vukovar pozvani su da se jave u Krizni stožer grada Našica koji se nalazi preko puta vojarne. Odazvat će se više od stotinu dragovoljaca kojima se obratio pukovnik Josip Dragičević objašnjavanjući im koliko je važno otići u Vukovar i pomoći obrani grada koji je već postajao legenda.
Odabrano je tada 67 ljudi kojima su odmah podijeljeni bojni ranci, no samo 50 poluatomatskih pušaka, streljivo i dvije ručne bombe. Rečeno im je da idu kkući da da se vrate u 18 sati u restoran vojarne, koju su nekoliko dana ranije zaposjeli nakon predaje pripadnika Jugo-vojske. Toga istog dana 27. rujna oko 22 sata, u dva autobusa krenut će za Vukovar. Oko pola noći stići će u Vinkovce, a onda preko Nuštra, Marinaca i Bogdanovaca kukuruznim putem u Vukovar. Na Lušcu će ih utovariti na
kamione i odvesti u Osnovnu školu Ivo Lola Ribar.

Sljedećeg dana, 28. rujna u Osnovnu školu će doći zapovjednici pojedinih dijelova obrane Vukovara i od pristiglih Našićana i zagrebačkih dragovoljaca uzeti dragovoljce za popunjavanje svojih postrojba koje djeluju u obrani grada.

Franjo Brođanac, Zoran Cako, Radovan Ilišin i Darko Kalizan bit će odabrani u inženjersku satniju, dok će manji dio otići u Borovo Naselje, nešto veći dio na Mitnicu, a najveći na Sajmište. Svi oni koji su branili Vukovar bez razmišljanja će reći da je Sajmište najteži dio obrane gdje su se bojevi prsa o prsa vodili svakodnevno. Mijo Čegrlj bio je među onima koji su  odabrani da brane Sajmište, odnosno područje Š vapskog Brda. Crta razdvanjanja prema vukovarskoj kasarni” Jugo-vojske je jedna ulica ili tek jedna kuća. Ako želimo precizno označiti gdje se nalazio u obrani Vukovara Mijo Čegrlj, onda je to položaj “Osa” obrambena točka XI kod križanja ulica Mladena Stojanovića i Istarske gdje su vrtovi kuća okrenuti prema kasarni. Inače obranom ovih položaja koji su sjeverno i zapadno od vukovarske kasarne, koji branitelji nazovaju “Kavez” zapovijeda Josip Tomašić Osa. Baza im je u Tkalčićevoj ulici a povezani su otpornim točkama u Osnovnoj školi Stjepan Supanc i Vatrogasnom domu

Ante Vuković suborac pokojnoga Mije Čagrlja kaže :”Svi samo mi prije rata bili uglavnom radnici, a Mijo Čegrlj je radio na poljoprivrednom dobru “Hana” i svi ga se sjećaju kao mirnog i povučenog čovjeka. Poznato je da je na Sajmištu bilo izuzetno teško, a on je uvijek djelovao mirno i staloženo što je nas sve pozitivno utjecalo. Dan uoči ovoga napada kada je 18. listopada poginuo Mijo, nama je jedan koji je bio s nama u obrani pobjegao na drugu stranu. Vidjeli smo u napadu da im je on objasnio gdje se što nalazi.

Ulicama su nadirali tenkovi, a preko vrtova pješaštvo, a svemu je prethodio neobično jak napad minobacačima. Prije Mije Čegrlja poginut će zapovjednik naše obrambene točke, Tomica Sabo. Tomicu Saba pamte njegovi suborci kao neustrašiva  junaka koji je na tenk isao sam i to s protuoklopnom ručnom bombom. Oni koji su pratili njegove  akcije hvatali su se za glavu, strahujući za  njegov život.

Mnogi s kojima sam razgovarao ističu jednu moralnu kategoriju domaćih Vukovaraca koji su ostali u obrani svoga grada. Riječ je o tome da moralnu vrijednost potvrđuje jedan od najhrabrijih domaćih branitelja koji se vodi kao nestao, Goran Menges, koji je uvijek govorio: “Ja idem prvi, jer poznajem teren, vi ste došli nama pomoći i ja ću vas voditi” . Ante Vuković o ovom jeoš kaže “Prilikom teških borbi kod Supanc” dobivali smo zapoviejdi da idemo u ispomoć. Uglavnom smo išli Andrija Andrašek, Kruno Bužonja, Vinko Čakalić, Zoran Pejčić i ja, a vodio nas je Goran Manges koji je stanovao tu i poznavao je svako dvorište.

Toga 18. listopada jutro je započelo puštanjem “Marša na Drinu” preko jakih razglasa koji su bili na bojnim oklopnim vozilima, a onda je Vukovar  zasut kišom granata. Nakon ovih napada minobacača i
topništva, nastala bi u jednom trenutku tisina koja je bila nestvarna, a branitelji su dobro zali da iza toga slijedi napad tenkova i pješaštva. Znali su da ta tišina ne obećava  ništa dobro  i znali su da tada svi trebaju iz zaklona  izaći na položaje.

Položaj koji su označili brojem jedanaest bio je onaj na kome su se nalazili i na koga su odmah za vrijeme tišine izašli  Mijo Čegrlj, Mile Uremović, Zoran Pejčić i Andrija Andrašek. Sva četvorica su bili
kako su ih u Vukovaru zvali Našićani, a vide da su iz vukovarske kasarne izašli tenkovi koji se kreću Dalmatinskom ulicom dok pješaštvo nadire preko vrtova. Andrija Andrašek kaže: “Naš položaj je bio
utvrđen drvima i nalazo se na uglu jedne kuće. Oni su napadali kao da su pijani ili drogirani, a napad je trajao nekoliko sati. Kako su gubili tenkove i ostali bez velikog broja pješaka počeli su se povlačiti, a u takvim trenutcima njihovo povlačenje štitilo je njihovo topništvo, Veliki broj granata je počeo padati na naš položaj”.

Tukli su i samo zapovjedništvo u Petkovićevoj ulici, a neprijatelj je pokušavao izvući u području napada svoje ranjene. Vidljivo je napad koordiniran s topništvom kao i povlačenje. Položaj jedanaest zasule su minobacačke mine i jedna je izravno pogodila utvrđeni zaklon i svi koji su se tu našli zasuti su zemljom, a kada se razišao dim, vidjeli su da Mijo Čeglj leži nepomično na zemlji sav obliven krvlju. Kada su se snašli odmah su ga izvukli prema zapovjedništvu utvrdivši da su svi ostali ranjeni. Čim su stigli u vukovarsku bolnicu Miju Čegrlja je preuzeo dr. Juraj Njavro, no uskoro će njegovim suborcima morati reći da im je prijatelj preminuo. Njih trojica su ambulantno zbrinuti i nakon previjanja vraćaju se na svoj položaj, jer u Vukovaru je na položaju bio potreban svaki branitelj

Davor Runtić

(više…)

OTKRIVENA SPOMEN PLOČA UBIJENOM ŽUPNIKU  RATKU GRGIĆU U NOVOJ TOPOLI I

BLAGOSLOVLJENA OBNOVLJENA ŽUPNA CRKVA SV. JOSIPA, ŽUPNA KUĆA

Crkva Sv.Josipa u Novoj Topoli izgradjena prije 120g

župni ured u Novoj Topoli iz kojeg je odveden vlč. Ratko Grgić nekoc dolinski zupnik

  U subotu, 18. rujna 2010. godine, banjalučki biskup mons. dr. Franjo Komarica je predvodio misno slavlje na hrvatskom i njemačkom jeziku, a potom blagoslovio temeljito obnovljenu župnu crkvu sv. Josipa u Novoj Topoli kod Bosanske Gradiške, koja je jedna od vrlo rijetkih neporušenih crkava, u negotičkom stilu – ne samo na području Banjalučke biskupije, a izgradili su je katolički doseljenici iz Sjeverne Njemačke prije 120 godina. Blagoslovio je i obnovljenu župnu kuću uz obnovljenu župnu crkvu sv. Josipa. Župna kuća je spaljena 1993., a njezine su ruševine sablasno stršile sve ratne i poratne godine. Dolaskom vlč. dr. Ante Pelivana za upravitelja župe prošle godine moglo se pristupiti i radovima na obnovi kuće, izgrađene u neogotskom stilu 80-ih godina 19. stoljeća. Zajedno s obnovljenom župnom crkvom sv. Josipa, poznatom kao crvena crkva, te još prije obnovljenim samostanom redovnica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove i ovo obnovljeno zdanje će kompletirati duhovno-liturgijsko-pastoralno-odgojni centar u tom dijelu Banjalučke biskupije.

Biskup Komarica je također otkrio spomen ploču župniku vlč. Ratku Grgiću, kojega su uniformirane osobe nasilno odvele iz župnog stana 16. lipnja 1992. godine i za kojega se do danas ne zna gdje je i kako je završio.

   Biskup je pred mnoštvom vjernika, redovnica i svećenika predmolio molitve za ubijenog župnika Ratka Grgića, a u nadahnutoj propovijedi je između ostalog kazao: “… Zli duh, protivnik Boga mirotvorca i protivnik Božjih vjernika-mirotvoraca opet je pokazao svoje ružno lice. Ono što je ljubav započela obnavljati na ovoj župnoj crkvi i što je već bila obnovila na župnoj kući, vražja mržnja je odlučila zaustaviti i uništiti.

od sada ce se  na posvecenom oltaru cesce sluziti Sv.Misa

Neki od nas ovdje večeras nazočnih dobro pamtimo ta užasna vremena bezočnog , duboko nehumanog divljanja sotonom opsjednutih ljudi, kojima nije bilo ništa sveto, jer je u njima samima bila duhovna pustoš i smrt. Bez ikakva povoda i razloga ubijen je već na početku ratnih zbivanja naš vjerni suradnik, tihi, skromni domaći župnik vlč. Ratko Grgić. Njegovu potpunu nevinost potvrdili su mi tadašnji vlastodršci ove općine, ali se nisu potrudili da nam dadnu posmrtne ostatke našeg svećenika da ih dostojno i kršćanski sahranimo, unatoč našim nebrojenim molbama i zahtjevima. Duboko žalimo i ne možemo se pomiriti s bolnom činjenicom da nam ni sve dosadašnje općinske i entitetske vlasti kroz ovih 15 poratnih godina nisu htjele barem donekle ublažiti bol i vratiti nam posmrtne ostatke našeg svećenika, iako znaju gdje su, kao što znaju i tko su ubojice. Davno smo oprostili nesretnim ubojicama nevino ubijenog župnika, koji su se dodatno teško ogriješili o Božji zakon sadistički maltretirajući i časne sestre redovnice u ovdašnjem samostanu, te pretvarajući i samostan i župnu kuću u ruševinu, a župnu crkvu u skladište nepotrebnog otpada…”

Molilo se je i za ubijenog upravitelja župe Nova Topola i bosanskogradiškog župnika Mons. Kazimira Višatickog.

pogleda na “Crkvenu Crkvu” zupni ured i samostan druzbe klanjatelica krvi Kristove

(više…)

RASTANAK S MIRKOM ĆORKOVIĆ

Hladnoga, 17. prosinca 2009. godine, dok je 26. broj Suze dolinske bio u tisku (štampi) čusmo tužnu vijest: Umro je Mirko Ćorković.

Mirko se rodio, 12. travnja 1935. godine u Donjoj Dolini kod Bosanske Gradiške, kao četvrto dijete od Mate

i majke Mande r. Vidić. Prije njega se rodio brat Mijo 1927. godine, zatim brat Ljupko 1929. godine a obojica će umrijeti 1932. Sestra Anka će se roditi 1931. godine i udati se za Radovana Petrovića. Iza Mirka se je rodila Julka 1938. god. a udat će se za Vladimira Ćorkovića, Kata 1941. god. koja će se udati za Kuzmana Valentića i najmlađa Janja rođena je 1945. godine.U desetoj godini života, dakle 1945 ostaje bez oca koji je ubijen u Donjoj Dolini. I tako, kao jedinom muškarcu u kući pao je već u djetinjstvu veliki teret na leđa.

Uza sve te poteškoće, u Donjoj Dolini je završio Osnovnu školu, a potom kurs knjigovođe. Nije na tom ostao nego je u Banja Luci završio trgovačku školu i školu trgovačkih poslovođa.Kao knjigovođa robnog knjigovodstva radio je tri godine, a zatim je prešao za pomoćnog trgovca u trgovinu građevinskog materijala u Bos. Gradiški. Nakon tri godine prelazi u komercijalu gdje radi tri godine, da bi se pod kraj 1969. godine uposlio kao poslovođa trgovine mješovite robe u svojoj rodnoj Donjoj Dolini. Trgovina je u svom sastavu imala otkup mlijeka i otkup poljoprivrednih proizvoda a prodavala se je industrijska roba, repromaterijal i umjetna gnojiva.

Na tom radnom mjestu je ostao dvadesetak godina, dakle do 1989. godine kada kod svoje kuće otvara vlastitu trgovinu.Komunističke ideje nije nikada prihvaćao pa zbog toga nije bio omiljen u njihovom društvu, ali to će osjetiti i u svom radu.Ipak, za njega se može reći da je bio u Donjoj Dolini, ali i šire, pokretač društvenog, kulturnog i športskog života. Uvijek je prednjačio svojim idejama, svojim zalaganjem i radom. Starije generacije ga pamte kao ljubitelja lijepih i jakih motora, a poslije i automobila.Osnivanje Hrvatske demokratske zajednice u dolinskom kraju, doživio je kao preporod hrvatskog naroda. To će ga koštati, pa će u ožujku 1992. godine morati sa starom i bolesnom majkom napustiti Dolinu i otići u Zagreb, ostavivši kuću i trgovinu. Kuću će poslije dušmani opljačkati, kao i trgovinu, a kuću zapaliti.

U Zagrebu, na Čulincu je kupio kuću, koju će poslije dograditi, a uz nju i izgraditi bravarsku radionicu. Naime, osim trgovačkog zanata Mirko je bio sklon bravarskim poslovima, a njegovi uradci su graničili s umjetnošću.

U Zagrebu je izvjesno vrijeme obnašao dužnost trgovačkog putnika sve dok nije otišao u mirovinu.Ni u mirovini nije mirovao, nego je osim bravarskih uspješno radio i druge poslove. Za Suzu dolinsku je crtao karikature, a njegove gravure osim u Suzi su objavljene i u monografiji Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti. I sve tako, dok se nije razbolio. Kako zlo nikada ne dolazi samo, nakon što se je izliječio od jedne bolesti njegovo veće bolešću načeto tijelo, osvojit će druga bolest

Umro je u sedamdesetčetvrtoj godini života. Puno je uradio, a želio je još i više.Na posljednjem ispraćaju okupila se brojna rodbina i prijatelji iz mladosti tako i oni koje je stekao nakon prognanstva iz rodnog kraja.

Mican

(više…)

VESNA PARUN (1922. 2010.)

Vesna Parun pripada među najpoznatije suvremene hrvatske pjesnike. Ona je i najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća. To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti. Poezija je prava domena Vesne Parun, no već je poslije druge knjige pjesama počela pisati prozu i drame. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. Ona stvara dulje od pedeset godina i već pripada književnoj povijesti. Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja. Za zbirku “Pjesme” (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, za zbirku “Crna maslina” (1955.) dobila je Nagradu grada Zagreba, za stihovani dječji roman “Mačak Džingiskan i Miki Trasi” (1968.) dobila je Nagradu Grigor Vitez, 1972. dobila je kao najuspješniji dječji pjesnik Zmajevu Nagradu Matice srpske u Novom Sadu, a 1970. u Parizu je dobila Diplomu za poeziju. Njena zbirka “Zore i vihori” (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije. Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu blizu Š ibenika, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima. Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i u Š ibeniku. Otac Ante rodom je s otoka Prvića, a majka Antica sa Š olte. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Š ibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb (1942.). Tada su živjeli u Sesvetama kod Zagreba gdje joj je otac radio u općini. Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju. Godine 1947. je radila je na pruzi Š amac – Sarajevo. Od 1962. do 1967. godine boravi u Bugarskoj, a tada se vraća u Zagreb. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik. No nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, u Badelovoj ulici 15 (danas Vile Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom 2000. godine, iz nevolje, zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim Toplicama. U Stubičkim Toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga. Samoću i “otpadništvo” od sadašnje kulture izabrala je sama, ne želeći se nikome klanjati. Prva je žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost. Umrla je 25. listopada 2010. u Stubičkim Toplicama u 88. godini života. Sahranjena je na otoku Š olti. Godine 1988. je, ta velika hrvatska pjesnikinja bila u Donjoj Dolini na književnoj manifestaciji Goranovo proljeće koje je KUD Ivan Goran Kovačić iz Doline i Novog Sela organizirao. Njene melodične stihove koje je recitirala Dolinci su dugo osjećali u srcu. Ovaj skromni članak i nekoliko slika, neka budu draga uspomena na Vesnu Parun, neponovljivu pjesnikinu u hrvatskoj književnosti.

Pjesnikinja Vesna Parun i šansonjerka Lada Kos u Dolini na jednom od književnih manifestacija “Goranovo proljeće”

Sudionici “Goranovog proljeća” oko Vesne Parun u Dolini

(više…)

U NOVOJ GRADIŠ KI POKOPANI BOSANSKOGRADIŠ KI MUČENICI

U subotu, 28. ožujka 2009. godine na novogradiškom groblju ispraćeni su posmrtni ostaci dvojice bosanskogradiških mučenika DARKA SANJICKOG i MIRKA TOMLJENOVIĆA koje su u prosincu 1991. godine u Okučanima ubili  pripadnici tzv. «Martićeve milicije» i tako,  nakon nepunih 18 godina traganja, dostojno su pokopani.

OSMRTNICE BOSANSKOGRADIŠ KIH MUCENIKA NA DAN SAHRANE SU STAJALE JEDNA UZ DRUGU

«Suza dolinska»  je u broju 20 (siječanj-prosinca 2003.)  je pisala o Darku Sanjickom pod naslovom  GDJE ĆE POČIVATI U MIRU?, a u broju  19 (siječanj-prosinca 2002. godine o Mirku Tomljenoviću  ISTINA SE NI DO DANAS NIJE SAZNALA.

Obojica su u  rujnu 1991. godine, nakon  srpske agresije na ovaj dio Hrvatske Zapadnu Slavoniju su hićeni pod optužbom da su ustaše i odvedeni u napušteni  starogradiški  zatvor koji je u to vrijeme pretvoren u logor za Hrvate i Muslimane iz Bosne te   Hrvate iz Slavonije. Odatle su prebačeni u Okučane u zgradu milicije gdje su, kao i drugi Hrvati mučeni i ubijeni.

Darkovi posmrtni ostaci su pronađeni u bunaru

 « Posmrtni ostaci Darka Sanjickog, ubijenog u 24. godini pronađeni su u bunaru napuštene benzinske crpke na autocesti  u Dubovcu kod Okučana, a Mirka Tomljenovića  ubijenog u 46. godini, na groblju u Slavonskom Brodu, gdje je pokopan nakon razmjene posmrtnih ostataka 1992. godine.

TUZNA OBITELJ TOMLJENOVIC UZ POSMRTNE OSTATKE NAJDRAZE OSOBE…

 – Sve smo se ove godine  nadali da ćemo pronaći Darkove posmrtne ostatke i dostojno ih pokopati, moći otići na grob, pomoliti se i zapaliti svijeću. Imali smo sreću da naš prijatelj, koji je na radu u Italiji, doznao da je Darko ubijen i bačen u bunar kod benzinske crpke  na autocesti kod Okučana. Identificirali smo  njegove posmrtne ostatke i dostojno sahranili priča otac Josip Sanjicki, prisjećajući se kako je sina posljednji put vidio uhićenog i pretučenog u Gornjim Podgradcima.

… I NEPOSREDNO PRIJE UKOPA

 Za obitelj Sanjicki, Darkovu suprugu Kosanu Miru i sina Josipa te oca Josipa i majku Ljubicu, počelo je tada uzaludno pokušavanje da se Darko oslobodi.

SLIKA DARKA SANJICKOG ISPRED ODRA

Uzaludni su bili i pokušaji Jagode Tomljenović, čiji je suprug Mirko  uhićen i odveden u logor Stara Gradiška 30. rujna 1991. godine.
«Otišla sam k predsjedniku Skupštine općine Bosanska Gradiška, koji mi je rekao da je Mirka uhitila srpska paravojska iz Okučana i da mi ne može pomoći. Uputio me u Okučane kod predsjednika njihovog kriznog štaba i doživjela sam velika poniženja.

“Ljudi ne mogu nestati”

Svoj glas vapaja Jagoda je uputila  i putom radio emisije «Ljudi ne mogu nestati» –  «Dobar dan, vreme je za kartazu» radio  B92 FM  (Beograd) u nazočnosti pukovnika Grujića emitirane 11. studenog 2003. godine:

«Višić: Jagoda Tomljenović je mirno živjela sa suprugom Mirkom i dvoje djece u Bosanskoj Gradiški sve do 30.09.1991, kada je suprug nasilno odveden.

OKUPLJENA RODBINA I PRIJATELJI ISPRED MRTVACNICE PRILIKOM ISPRACAJA DARKA NA POSLJEDNJE POCIVALISTE

Tomljenović: Posljednji podaci o nestanku supruga su da je sa 6. na 7. 12. 1991. godine u Okučanima u lokalnom zatvoru, od snaga tzv. Srpske Krajine… Dobila sam informacije, od ljudi koji su bili s njim, da je 6. u popodnevnim satima izveden na obradu i nakon sat vremena je vraćen u ćeliju, po navodu očevidaca, koji su, znači, bili s njim u ćeliji, vraćen je pretučen i tu je, u ćeliji, izdahnuo. To je posljednje što se zna o njegovom postojanju. Iznijeli su ga Josip Kičić i još jedan zatvorenik. Tu mu se gubi svaki trag. A ima informacije da je ukopan na području Okučana. Točnu lokaciju ne znam, samo želim reći da sam bila i na tri ekshumacije koje su bile ovdje u Okučanima i jedna u Slavonskom Brodu i nijedna ta ekshumacija nije pozitivno riješena jer je ustanovljeno da nijedno tijelo nije tijelo moga supruga. Međutim, imam informaciju da ima pojedinaca u Okučanima koji točno znaju gdje je ukopan, samo ne žele reći.

On je odveden u logor Staru Gradišku i ja sam pozvala Međunarodni Crveni križ, obavijestila sam, koji je tad imao sjedište u Beogradu. Oni su me obavijestili da će otići posjetiti zatvor Staru Gradišku. Nakon dva tjedna, dobila sam od njih obavijest da moj suprug nije u zatvoru Stara Gradiška, nego da je prebačen u Okučane. Oni su me informirali da su zatražili dozvolu okučanskih vlasti, znači,  tzv. Republike Srpske Krajine, da posjete taj zatvor, što su oni odbili, jer su tvrdili da na tom području nema zatvora. Moj suprug je bio civil, čak ni stranački opredijeljen nije bio, nije pripadao ni on, ni nitko od naših članova uže obitelji, nijednoj stranci. Kad je on odveden, kontaktirala sam zapovjednika zatvora Stara Gradiška i on je rekao meni doslovno – samo zato što smo Hrvati i što smo slavili Božić i Uskrs, tim riječima mi je rekao, putem telefona, i ja sam insistirala da posjetim supruga u zatvoru, što je on, normalno, odbio»

Neki od preživjelih logoraša koji su robijali s Darkom Sanjickim i Mirkom Tomljenovićem: Željko Žužić  iz Donji Varoš,  Petar Pero Strilić iz Čatrnje  sada živi u Starom Petrovom Selu, Luka Mačašević iz Uskoka, Slavko Moro iz Donjeg Varoša, Živko Guberović iz Uskoka i Ivan Pavišić iz Donjeg Varoša.

Bilo je uzaludno obraćanje hrvatskom i međunarodnom Crvenom križu, čiji su mi predstqavnici rekli da ime u pristup u zatvor ne dopuštaju vlasti tzv. SAO krajine prisjeća se  Jagoda Tomljenović, koja je također napokon doživjela da dostojno pokopa posmrtne ostatke supruga Mirka.

Tukli su ih i mučili žeđu.

Tijekom Domovinskog rata u logoru Stara Gradiška bilo je oko 200 zatočenika. Svi su dobivali velike batine i mučili su ih žeđu. Hranili su ih dobro nasoljenom slaninom, a potom im vodu nisu davali 48 sati. Na Badnjak 1991. god.  iz Okučana je odvezeno 12 zatočenika. Bili su jezivo pretučeni, s polomljenim rebrima kaže dr. Vladimir Solar, liječnik iz Lipika koji je bio zatočenik i liječnik logoraša.

I tako: ISTINA SE, KOLIKO TOLIKO DOZNALA I  BAR  SE  ZNA SE GDJE ĆE POČIVATI U MIRU NJIHOVI POMSRTNI OSTACI.

JEDINI CLANAK O TOME OBJAVIO JE “VECERNJI LIST”

(više…)

DOLINA I DOLINCI SU SE OPROSTILI  OD JOŠ  JEDNOGA SVOGA SINA LUKE TOMIĆ

 Bolna vijest  se je prolomila u ponedjeljak ujutro: Noćas, 8. studenog 2009. godine, u  nedjelju, hladne i kišovite , studene noći, umro je Luka Tomić.  

“Pogledajte ptice nebeske…”   (Mt 6, 26)

Luka Tomić
(1956. – 2009.)

 (Napisati prikaz nečijeg života nije jednostavno, to je nešto najsloženije, naravno, ukoliko ne želimo samo nabrojiti činjenice koje se ističu u nečijem životu i isticanjem kojih mislimo da prikazujemo taj život. No, život naravno jesu s jedne strane te činjenice, ali kao nešto što utječe na život, na ono u čovjeku koji ga živi, te na njegovo ponašanje i postupke. Stoga, u ovom skraćenom životopisu treba to imati na umu ukoliko se želi izbjeći suha faktografija i pokušati doživjeti svijet i život na način onoga koji ga je živio. Naime, u suštini, ma što god nam se u životu događalo, o nama ovisi kako će to na nas utjecati, kako ćemo to prihvatiti, kakvi ćemo ljudi biti )

OBITELJ TOMIC ZA VRIJEME SRETNIH DANA

 Luka Tomić rođen je u Donjoj Dolini teških poslijeratnih pedesetih, točnije 11. kolovoza 1956. godine od oca Ive i majke Jelene, rođene Ćorković. Dvije godine poslije na svijet mu je došla sestra, ali zbog nesretnih okolnosti, prerano rođena, odmah je umrla, tako da je ostao jedino dijete u obitelji. Negdje u isto doba i sam će se razboljeti od bolesti kostiju, rahitisa. S tako slabim i boležljivim, njegovi roditelji su se mnogo namučili. Majka ga je bezbroj puta na rukama nosila doktoru u Novu Gradišku, pa čak i u Slavonski Brod. Na liječničku prognozu kako će dijete kad poraste biti deformirano i kako bi najbolje bilo kad bi odmah umrlo, njegova majka nije znala što bi, no nenadano, nepredvidivim Božjim putovima, susreće nekog neznanca koji joj, i sam u istom problemu sa svojim djetetom, preporuča nekakav domaći pripravak od bilja, koji ona spravlja i, nakon nekog vremena, dijete ozdravlja i normalno se razvija.
U osnovnu školu Luka kreće u Donjoj Dolini, gdje završava prvih pet razreda, a ostatak u Slavonskom Mačkovcu, zbog čega je morao živjeti kod svoje tetke, Terezije SkŠokić, rođ. Tomić, u Slavonskoj Dolini. Potom kreće na automehaničarski zanat u Bosanskoj Gradiški kao dio, možda, prve generacije s kojom je počelo masovnije srednjoškolsko obrazovanje mladeži iz dolinskih sela. Zanat završava 1974.g., a u siječnju 1975.g. odlazi u vojsku, da bi po povratku nekoliko mjeseci radio kod privatnika, a u ožujku 1977.g. zapošljava se u Vodoprivrednom poduzeću “Sava” kao vodoprivredni radnik, zatim kao pomoćnik i strojar na crpnim stanicama, pa kao mehaničar na održavanju strojeva za košenje nasipa i povremeno na remontu crpnih stanica. Na tim će poslovima ostati do svibnja 1992.g.

 Š to se tiče života njegovih roditelja u vrijeme njegova rođenja i kasnije, on, kao niti život drugih Dolinaca, nije bio lagan, ali su Lukini roditelji, kao i drugi, bili radišni ljudi. Njegova majka je vrlo rano krenula u tzv. “šverc” u Ljubljanu, kad su dolinske žene s košarama jaja i drugih domaćih proizvoda odlazile na teški i mukotrpni put u Sloveniju, gdje su te proizvode pretežno razmjenjivale za rabljenu robu koju su preprodavale i slično. Taj način privređivanja ondašnje su milicija i UDBA sprječavale svim snagama, tako da su jednom prilikom, na sam Badnjak, u kuću došla dvojica milicajaca i njegovu majku odvela u zatvor te nije mogla niti sam Božić provesti s malim Lukom i suprugom. Tih godina, Lukin otac, Ivo, bavio se poljodjelstvom, sadio je kupus, koji je u jesen, zaprežnim kolima, blatnjavim putem odvozio u Banja Luku. Također su dva puta i ručno pravili ciglu, 1962. napravili su kuću, otac je dva puta po nekoliko mjeseci proveo u Njemačkoj, napravili su zatim štalu, a potom se sedamdesetih godina Ivo, zajedno s Ferdom Kneževićem i Mijom Petrovićem počeo baviti zidarijom. U međuvremenu je kupovana zemlja, bavilo se i zemljoradnjom, a i nabavilo traktor.
Sam Luka oženio se u siječnju 1984.g. s Marinom, rođ. Kičić, iz Mačkovca, a koncem listopada te iste godine dobili su sina Ivana. Marina je u to doba bila nezaposlena i na birou, da bi 1987. dobila posao kao ekonomski tehničar u RO “Metal”.

LUKA TOMIC ZA VRIJEME TESKE BOLESTI SA SUPRUGOM MARIJOM

U srpnju sljedeće godine, 1988., rodio im se drugi sin, Emanuel.
U međuvremenu, 1981.g., mještani su Luki iskazali povjerenje i predložili ga za delegata u Vijeću mjesnih zajednica Općine Bosanska Gradiška. Tada je dobio većinu glasova i mandat da zastupa četiri sela, odnosno tri mjesne zajednice: Dolinu, Novo Selo i Orubicu. To je jedno od najaktivnijih razdoblja u radu tih mjesnih zajednica. Naime, tih će godina doći do rekonstrukcije savskog nasipa, a Luka će na jednoj od općinskih sjednica inicirati izmiještanje i asfaltiranje puta na trasu kroz Gornju Dolinu, tzv. “Sinjor” i Marinovića šumu, a koja je najkraće povezivala Gornju i Donju Dolinu. Od Kovačevića u D. Dolini put se zatim penjao na nasip ka “Gradini”, a potom nasipom sve do kraja D. Doline. Ta se inicijativa i ostvarila, no uz velike napore, pogotovo jer su Dolinci to najvećim dijelom i sami financirali. Teško je bilo pomiriti stavove i uskladiti različitosti mišljenja ljudi, i nema kuće u kojoj Luka, te ostali ljudi koji su na tome radili, nije bio barem tri puta. U to se vrijeme ponovno mogla vidjeti nepravda i nesklonost ondašnje vlasti prema dolinskom pučanstvu. Za tadašnjeg rada mjesnih zajednica također je izgrađena sitna kanalska mreža, napravljen stadion nogometno igralište, organizirano nasipavanje lokalnih putova, napravljen je župni stan, zatim, pred rat, nova crkva, ambulanta i telefonska mreža.

TUZNA OBITELJ UZ ODAR

 Tako je došao konac 80-ih, i kad se moglo solidno živjeti, na pragu su bile nevolje. Nevolje za dolinska sela, nevolje za obitelj Luke Tomića.
U svibnju 1990.g. Lukina majka Jelena otkriva da ima rak pluća i nakon samo nešto manje od tri mjeseca od te teške bolesti i umire. U isto to doba dolazi do uvođenja višestranačja u BiH. Luka, kao i mnogi drugi, očekuje istinske demokratske promjene i konačnu slobodu hrvatskog naroda, slobodu zbog koje je za prve Jugoslavije trpio njegov pradjed Marko, slobodu koju je u siječnju 1945.g., kao i mnogi drugi Dolinci te iste noći, glavom platio, na kućnom pragu zaklani djed Luka. Očekivao je slobodu, napredak, gospodarski i kulturni boljitak. Odmah se uključuje i u osnivanje HDZ-a na području općine Bosanska Gradiška, a kao jedan od izaslanika sudjeluje i u osnivanju HDZ BiH u sarajevskoj “Zetri”. No, u Hrvatskoj je već započinjala balvan revolucija u koju se upetljala i JNA i orgijanje zla je započelo. Tako je počinjao rat kojeg su Dolinci osjetili puno prije samog početka jer su na njihovu području bili raspoređeni specijalci JNA “Š korpioni”, zatim rezervisti, martićevci, pa raznorazne paravojne formacije. Postupno su prekinute veze s Hrvatskom, granate su išle preko dolinskih sela, a cijevi su bile uperene i na njih. Počeli su progoni, batinanja, pljačka i palež, pa ubojstvo Ilije Marinovića, odvođenje ljudi. Sve to prije zvaničnog početka rata u BiH, a s njegovim početkom postajalo je sve gore. Sve su to bile stvari koje miroljubivi dolinski puk nije očekivao niti je dao povoda da se s njim tako postupa.

POREBNA POVORKA NA ULAZU U GROBLJE A U POZADINI CRKVA U KOJOJ JE LUKA TRAZIO I NALAZIO UTJEHU

  U kolovozu 1992.g. uvedena je radna obveza koja je potrajala sve do 1995.g. i konačnog odlaska  Dolinaca iz Doline. Sam Luka, budući da je odbio ići u srpsku vojsku, u svibnju 1992.g. dobiva otkaz, a zatim je u sklopu radne obveze odradio godinu dana, poput ostalih, te vlastitog oca, bivajući izložen maltretiranju i zastrašivanju. Luka je vidio da ostanak u Dolini osobito sa ženom i malom djecom predstavlja rizik za njihove živote. To se osobito potvrdilo kad je jedne svibanjske noći 1993.g. izvršen napad na njegovu kuću od strane nepoznatih osoba koje su, na njegovo oglušivanje da otvori vrata i pusti ih u kuću, otvorili rafalnu paljbu po prozorima, i kad je samo o trenutcima ovisilo hoće li Luka i njegovi najbliži dočekati jutro živi. Nakon te noći Luka kreće u prikupljanje dokumentacije da bi 31. kolovoza 1993.g. sa suprugom i djecom posredstvom Crvenog križa prešao u Hrvatsku.
Na žalost, otac Ivo je ostao. Nije želio tek tako ostaviti sve ono u što je uložio život. Zbog toga istoga razloga ne će prijeći u Hrvatsku niti u kolovozu 1995.g. kad je ono malo Dolinaca što je još bilo ostalo prešlo kao dio velikosrpskog etničkog čišćenja.

POGREB JE VODIO fra ILIJA STIPIC, GORNJOBOGICEVSKI ZUPNIK, A U SVOJE IME I IME STUDENATA (IVANOVIH KOLEGA I KOLEGICA) OD LUKE SE OPROSTIO don DAMIR STOJIC – STUDENTSKI VIKAR U ZAGREBU

  U Hrvatskoj Luka s obitelji proživljava život izbjeglice. Prvih šest mjeseci od prelaska živi kod strica Ferde u Novoj Gradiški, a zatim preseljava u Š umetlicu gdje na osnovi rješenja dobiva na korištenje napuštenu srpsku kuću. Tamo će s obitelji živjeti do proljeća 2003.g.. Nakon što je, kako bi prehranio obitelj, kratko radio na zidariji, u srpnju 1994.g. odlazi u hrvatsku vojsku i biva pripadnik 121. novogradiške brigade. U njoj će biti do razvojačenja u siječnju 1995.g., da bi ponovno u lipnju 1995.g. bio angažiran te poslan u rat u sklopu jedne od brigada u Bosanskoj posavini. Tu će dočekati i kraj rata, te biti razvojačen u siječnju 1996.g..
Nakon tog ratnog razdoblja, zapošljava se jedno vrijeme na fizičkim radovima u sklopu plinifikacije Nove Gradiške, a zatim se zapošljava kao građevinski radnik u tvrtki “Ferbos” iz Zagreba, pretežno radeći na obnovi kuća u razrušenim područjima, u kojoj će raditi do sredine 2001.g.. U nastojanju da stekne nešto novca, da bi tih teških godina uzdržavao svoju obitelj, radio je najteže fizičke poslove i dao sve od sebe da pruži svojoj obitelji najviše što može u materijalnom smislu, no nije se uskraćivao niti na duhovnom, odgajajući djecu i bivajući potpora svojoj supruzi, koja je u nemogućnosti zaposlenja primorana živjeti kao domaćica i baviti se kućanskim poslovima i poljodjelstvom za potrebe obitelji.
U travnju 1999.g. dogodila se nova tragedija u obitelji Tomić. Naime, u noći 16./17. travnja, pod sumnjivim i nikad razjašnjenim okolnostima, njihova obiteljska kuća u Dolini je izgorjela u požaru, a smrtno je stradao Lukin otac Ivo. Tamošnje službene osobe iz RS izjavile su da je požar izazvao kvar na električnim instalacijama u kući, ali službeno izviješće vlasti Luka nikad nije dobio. Previše je toga nelogičnog, a da nam se ne bi nametnuo logičan zaključak zna se koji, kao i u mnogim drugim tako nelogičnim slučajevima u toku rata.
Poslije jedne tragedije i šoka, nakon samo dvije godine dolazi novi šok. Naime, u lipnju 2001.g. Luka saznaje da ima tumor, niti ne sluteći kako tako započinje njegov još teži križni put povrh toga što je s obitelji živio u tuđoj kući i teško radio. Nakon prvih snimaka koji su ukazivali da je tumor zahvatio jetru i druge organe abdomena, te teških prognoza, novi snimci su ukazali da se radi o tumoru na nadbubrežnoj žlijezdi., te da drugi organi nisu zahvaćeni. U studenom te iste godine odlazi na “Rebro”. Poslije operacije dolazi do nenadanih komplikacija, te ostaje u bolnici sljedeća dva mjeseca, u kojima će još jednom biti operiran. Tumor je bio zloćudan, no prvi nalazi su pokazivali da će ipak biti sve u redu, a liječnici su vjerovali kako nije potrebno daljnje liječenje. No, to je bio samo privid. Na jednoj od sljedećih kontrola, 2003.g., slika pokazuje da se tumor pojavio u dijelu ošita te da ga nije moguće kirurški odstraniti. Liječnici tada preporučuju liječenje kemoterapijama te od srpnja 2004.g. Luka počinje odlaziti na kemoterapije u Zagreb. Od par lijekova koje je u sklopu terapije liječnik na “Rebru” propisao, jedan lijek Lisodren, bio je, zbog jako visoke cijene i činjenice da se proizvodi u inozemstvu, nedostupan. Do toga je pogotovo došlo stoga što su bolnice i HZZO međusobno prebacivale odgovornost za njegovu nabavu i plaćanje, tako da ga je Luka tek poslije čekanja koje je trajalo godinu i pol počeo primati. Tko zna bi li kasniji ishod liječenja bio onakav kakav je bio da je lijek nabavljen na vrijeme.
U međuvremenu, u travnju 2003.g. Luka s obitelji seli iz Š umetlice u Prognaničko naselje u Kovačevcu, budući da ga je vlasnik kuće u kojoj je do tada živio tužio da je protupravno u njoj. Bolesni Luka sam preseljava ono stvari što je imao. Teška situacija glede neriješenog stambenog pitanja nije ga pokolebala. Uz pomoć Ureda za prognanike i izbjeglice dobiva na korištenje od Agencije za promet nekretninama zemljište i staru kuću u Gornjim Bogićevcima, a koju je Agencija otkupila od prijašnjih vlasnika. Tada šalje zahtjev za obnovu te dobiva potpunu obnovu. Tijekom 2005.g. počinju radovi, ruši se stara kuća i gradi nova, vlastitim rukama, te uz pomoć rodbine i prijatelja. Luka u to vrijeme periodično radi na kući i ide na kemoterapije. Ulaže svaki dio svog bića i onog još uvijek zdravog u sebi kako bi svojoj obitelji izgradio i pružio dom. To se uz Božju pomoć i ostvarilo. U lipnju 2006.g. obitelj Tomić preseljava u svoju novu kuću u Gornje Bogićevce, ulica Orašje. Radost će biti još veća kad je nakon godinu dana Vlada RH omogućila braniteljima na području od posebne državne skrbi da postanu vlasnici kuća u kojima žive, a koje su u državnom vlasništvu. Tako Luka postaje i stvarni vlasnik onoga što je gradio i u što je uložio te bolujuće godine svoga života.

STIJEG, KAO SIMBOL LUKINE LJUBAVI PREMA DOMOVINI U RUKAMA NJEGOVIH NAJMILIIJIH

Unatoč kemoterapijama, Lukino se zdravstveno stanje i dalje pogoršava. Svaki novi nalaz i snimka pokazuje da je tumora sve više i da su sve veći. Lijekovi ne pomažu, a Luka sve više slabi dok bolovi postaju neprekidni i sve jačeg intenziteta. No, to ga ne sprječava da svaki trenutak predaha između bolova uloži u to da bi njegovoj obitelji bilo bolje, i to bilo radeći oko kuće, bilo savjetima, duhovno i moralno podržavajući sinove i suprugu.
U srpnju 2008.g. liječnik donosi odluku da Luka prestane primati kemoterapije budući da mu one ne pomažu, otpušta Luku kući, a u otpusno pismo piše:”Sve mogućnosti liječenja iscrpljene.”. Bilo je to kao da se događaj iz njegovog djetinjstva ponavlja.
Luka se ne predaje, vjeruje u život, no svjestan je da je i smrt sastavni dio života. Sve više slabi, bolovi su sve jači, no on ih strpljivo podnosi, ne žali se, a od lijekova protiv bolova uzima najmanje moguće. Uvijek nastoji biti vedar i, saživljujući se sa svojom bolesti, kao da nastoji poručiti i to je život.
Nakon duge i teške bolesti, Luka Tomić umire u noći 8. studenog 2009.. Jedna od posljednjih rečenica, dok je još nekako mogao nešto reći u svojim posljednjim danima, bila mu je:”Poštujte svakog bolesnika.”
Iza Luke ostaju supruga Marina, te sinovi Ivan (apsolvent prava u Zagrebu) i Emanuel (student 3. god. FER-a).
Luka Tomić imao je vjeru u život, ali je spremno dočekao i smrt kao dio istog. To je proizlazilo iz njegove vjere u Boga, vjere iz koje je crpio snagu znajući da smrt nije i ne može biti kraj. Tijekom cijelog svog života nastojao je ostvariti maksimum sebe u svemu onome što je radio i što je bio. Volio je svoj narod, svoje rodno mjesto, a napose svoju obitelj. I vjerovao je i živio svoju vjeru. Bio je muž koji je imao razumijevanja, strpljenja, suosjećanja i poštovanja za svoju suprugu, i bio je otac koji je učio svoje sinove vjeri, ljubavi i životu kako ga je on sam živio. Bio je svojim sinovima u svemu primjer jer su mu djela opravdavala riječi. Živio je ono što je mislio, vjerovao i govorio. Kad je bilo najteže, a bilo je doista teško u najvećem dijelu njegova života, nikad nije gubio nadu i životni optimizam. Jednom prilikom je rekao:”Mi smo one ptice nebeske iz evanđelja.”, a omiljena mu je izreka bila:”Kad Bog zatvori vrata, otvori prozor.”, vjerujući u Božju providnost i kako će sve biti bolje, i doista je bilo, zahvaljujući Bogu i njemu samome.
U razgovoru za Suzu dolinsku 2001.g. postavljeno mu je, kao zadnje, pitanje “Š to možete poručiti našim čitateljima?”. Njegovim odgovorom završavamo ovaj tekst.

SD: “I na kraju, što možete poručiti našim čitateljima?”
Luka Tomić: “Prije svega pozdravio bih naše ljude, ma gdje bili, a također i sve prognanike iz drugih krajeva i druge čitatelje. Poruka bi bila sljedeća: Ostavite trag! Ne mislim pri tome samo na materijalni trag, nego na onaj duhovni, u skladu s Kristovim riječima da budemo sol zemlje. I onda kad nas ne bude da nas se sjećaju po dobru. Rastite tamo gdje ste posijani i još jednom vas pozdravljam, ma gdje bili! 
   Ivan Tomić

Koliko je volio rodnu grudu i domovinu, najbolje kazuje pjesma koju donosimo u cijelosti uz popratni tekst koji je Uredništvu dostavio Lukin sin Ivan:” ovu pjesmu je tata meni jednom izrecitirao, u sebi ju je stvarao i nigdje je nije bio zapisao. U više navrata sam ga molio da je zapiše, ali njemu je bilo zbog bolesti teško sjediti i pisati. Imao je tako više pjesama koje je držao u sebi. Na kraju je ipak uspio smoći snage i ovu pjesmu zapisati. Na neki način ona odražava njegov život, ono što je mislio i činio”.

MOLITVA ZA DOMOVINU

Molim Te, Bože, za domovinu moju,
usliši me po milosrđu svojem,
tu zemlju tvrdog kamena i ljudi,
ravnica plodnih oplemenjenih znojem.

Molim Te za svo plavetnilo mora,
za svaki busen što baština je ova,
sve vlati trave na poljanama bojnim
gdje počivaju kosti pradjedova.

Po Riječi svojoj obećao si, Oče,
obrisati suzu sa svakoga lica
daj da zauvijek utihne s ognjišta naših
plač siročadi i lelek udovica.

Ne sudi djecu po grijesima otaca
već ih obdari milosrđem svojim
da budu stado svetih jaganjaca
dostojni zvat se sinovima Tvojim.

Molim Te, Bože, za domovinu moju,
tu zemlju tvrdog kamena i ljudi,
podari joj svu ljubav, nježnost svoju
i poklekne li, Ti, milostiv joj budi.

Nek čela naša Tvog križa krasi znamen,
da ognjem Duha usplamti svaka duša,
i podaj, Bože, domovini mojoj,
o, Bože, daj joj srce koje sluša!
Amen

Luka Tomić

 U petak, 6. veljače 2009. godine, u obiteljskoj kući u Cigleniku je umro Mirko Knežević rodom iz Gornje Doline. Pod kraj ratne 12992. godine je istjeran iz rodnog sela a svoje imanje uspio zamjeniti ovim u  Cigleniku Požeškom.
Sprovodni obred je vodio kutjevački župnik ispred kapelice u koju je Mirko uložio dosta truda i ljubavi.
Na zamolbu  obitelji pokojnog Mirka,  u ime svih Dolinaca  i  velikog broja nazočnih,  Milorad Oršulić Mican se je oprostio od dragog pokojinika slijedećim riječima:

Draga ožalošćena obitelji pokojnog Mirka,
Dragi Dolinci,
Tužni zbore!

Teška, ali časna dužnost mi je pripala da se oprostim od našeg dragog Mirka.

Odakle početi čitati  bogatu i debelu knjigu njegovog života koja je u petak, 6. veljače 2009. godine, rano zatvorena, nakon 76 godina života?

Počela se pisati  8. srpnja 1933. godine u Gornjoj Dolini, selu uz rijeku Savu desetak kilometara nizvodno od Bosanske Gradiške.

Rođen je od oca Peje i majke Pave. Osim njega roditelji su imali i  kćerku Anku i Mandu koja je dvije godine prije Mirka rođena, dakle 1931. godine. Oženio se Mandom kćerkom Pavla i Kaje Vidić , a Bog ih je obdario s petoro djece: sinovima  Zvonkom i Ilijom,  te kćerkama Boricom , Svjetlanom i Ljubicom.

SAMO MJESEC DANA PRIJE SMRTI MIRKO I MANDA SU PROSLAVILI ZLATNI PIR

(više…)