Članak

Krjepost Vjere

Krjepost Vjere

Moć je tolika kolika je u nama vjera! Ako čovjek spozna Boga, a ne spozna svoju bijedu, upada u oholost! Spozna li svoju bijedu, a ne upozna Boga upada u očaj! Spoznajom Isusa Krista stojimo u sredini, jer u Njemu nalazimo Boga i svoju bijedu! (Blaise Pascal)

Razmišljat ćemo o vjeri, gledano iz srce, iznutra. O vjeri kao milosnom i trajnom Životu u srcu. Vjera Novoga zavjeta jest naš odgovor na  objavu Boga u Isusu Kristu. Ona je kušanje BoŽjega Života u nama. To je vjera koja mi omogućava da sebe i sve oko sebe gledam i prihvaćam BoŽjem okom.

Vjera je nadalje povjerenje u Isusa Krista i osobno pristajanje  uz Njega, uz Njega našeg Gospodina i najvećeg Prijatelja. On stoji među nama i ide pred nama. On koji je naš Put – Istina i Život. Vjera je i posvemašnje oslanjanje na Isusa.  S njom se u srcu predajemo radosno i ponizno Isusovoj beskrajnoj moći i ljubavi. Čovjek koji stoji bespomoćan pred tajnom Zla, grijeha i smrti pozvan je da se neprestano oslanja na milosrđe BoŽje i da sve očekuje od Njega.

Krštenjem smo se predali u ruke BoŽje, a vjera nas uči kako tu i ostati.

Vjerom ulazimo u BoŽji Život, u Isusov Život i po toj istoj vjeri Bog započinje svoj vlastiti Život u nama. Svrha je moje vjere misliti kako je Isus mislio i dopustiti mu – Njemu, koji po vjeri u nama Živi – da se sa mnom sluŽi, da u meni Živi i da u meni misli i djeluje.

Isus nam je otkrio tajnu: «Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.» (Iv 6,56) ili «Ja sam trs, a vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu bez mene ne moŽete učiniti ništa.» (Iv 15,5)

Vjera mijenja naš mentalitet, potiče nas da Boga stavljamo uvijek na prvo mjesto. Da cijele sebe darujemo Njemu i da svijet gledamo i tumačimo u Njegovu svijetlu. Svijetlo vjere prosvjetljava i pročišćuje naše sudove, ocjene, Želje, planove i nade.

Stvoreni svijet je glas koji nam govori o tvorcu i nama. One koji su u vjeri slabe taj isti svijet rastresa, neuredno privlači i udaljava srce čovjekovo od Boga, Uzročnika svega, a onda i od čovjeka bliŽnjega.

U komunizmu su na prirodu gledali kao na boŽanstvo, pa osim nje za njih ništa drugo i nije postojalo. Porastom vjere u našim srcima vanjski svijet nam počinje govoriti o Bogu. Obistinjuje se ona Kantova, da nas ništa tako ne privodi k spoznaji Boga kao zvjezdano nebo nad nama i BoŽji zakon – po savjesti – u nama. No, svemir je po Bibliji miraz BoŽji čovjeku, radi čovjeka je stvoren, čovjeku je darovan, «da ga čuva i obrađuje» (Post 2,15).

Najveća je kazna BoŽja poslije svakog rata, po Bibliji, neobrađena zemlja!

Stvoreni svijet nas vodi k Bogu kao Prvom Pokretaču i tvorcu svega. Priroda nas privlači k Bogu i postaje nam znakom Njegove tajanstvene nazočnosti. Ona postaje mjesto susreta s Njim.

Ako je u srcu tama, tada samo tamu i vidimo. Ako nam je srce ispunjeno stvarima tada i sam čovjek postaje stvar. Po obraćenju se okrećemo Isusu i u Njemu ćemo vidjeti Boga. S njim u svojem srcu postajemo slobodni od tame i stvari (Rauseu): Živi tako kao da Boga ima,  pa nećeš ni pomisliti da Ga nema!»

Čovjeku vjere sama priroda otkriva svoje početke. Otkriva nam Boga koji je sve stavio u pokret. Koji je sve sastavio, pa i najsitnije atome i molekule. Koji je u sve stavio smisao i svoje zakonitosti, po kojima sve djeluje. Sva priroda pjeva o svojem Stvoritelju. On je u prirodu stavio svoja svojstva: poslušnost, dareŽljivost, poniznost i ljepotu. Iz svega izvire Njegova neizmjerna mudrost.

Bog Sin je svojim utjelovljenjem sve posvetio i svemu i svemu što postoji dao svoji pečat i smisao. Ponajviše samom čovjeku je vratio dostojanstvo i moć da postane djetetom BoŽjim. U onoj mjeri u kojoj čovjek nastoji biti Bogu odan i poslušan, u tolikoj će mjeri i Zemlja i sve stvoreno tako i prema njemu biti i postajati. Ali i obratno!

Vjera je prepoznavanje BoŽje nazočnosti koja nas ljubi. Svaki je trenutak našeg Života proŽet prisutnošću Boga koji nas daruje, jer nas ljubi. Čovjek u svijetlu vjere to vidi i od toga zahvalno i sam sebedarno Živi. Krist, koji je svjetlost svijeta i čovjeka i za kojim sam krštenjem pozvani ići, postaje i u meni samom Živa i djelatna BoŽja Nazočnost. U Njemu se i po Njemu Bog nama objavljuje, nudi , poziva, ali i od nas očekuje povjerenje i predanje. Kao što nam je sve dao, pa i samog sebe, to i sto od mene očekuje. Bog nam se objavljuje kroz svoju volju.

A što je Njegova volja? To je uvijek ono što je dobro za nas, jer je Bog ljubav. Svaki trenutak mojeg Života jest šansa za susret s ovom prisutnošću koja me ljubi.

U Zbornoj molitvi 30. nedjelje kroz godinu smo molili: «Svemogući i vječni BoŽe, daj da rastemo u vjeri, nadi i ljubavi: da hoćemo što zapovijedaš i postignemo što obećavaš.»

Vrijeme je sakrament susreta čovjeka s Bogom. Ono je BoŽje djelo i dar nama. Budni i mudri ljudi nastoje vrijeme ispuniti djelima koja se Bogu sviđaju. Ljudi vjere se tako sluŽe stvarima i vremenom Želeći na koncu čuti glas svoga Gospodina: «Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno  za vas od postanka svijeta! (Mt 25,34) ili da se dogodi ono što se dogodilo mudrim djevicama: koje bijahu spremne, uđoše sa Zaručnikom na svadbu i zatvore se vrata¼ ili pak da čuju: – valjaš slugo, dobri i vjerni! Uđi u radost Gospodara svoga!

Svaki dan treba nešto lijepo učiniti za Boga ili Isusa, a koji se krije u našim bliŽnjima. Sv. Pavao govori: da u Bogu Živimo, mičemo se i jesmo(usp. Dj 17,28). Gospodin, dakle, uz svaki moj trenutak Života, bio on lakši ili teŽi, veŽe svoju milost!

Bog dolazi k nama u obliku dara, u obliku milosti i u obliku poziva. On Želi da za mene sve postane «kapital» dobra. Čak i za zla. On nastoji izvući dobro za mene. Jer, On je svemoguć pa sve moŽe, ali i predobar pa to Želi i čini. I zle posljedice i neprilike Života mogu postati šanse za obraćenje i spasenje. Dakle, «sve je milost» i sve je dar, jer mi neumorno i svugdje Gospodin pruŽa šansu. Milost je izraz BoŽje ljubavi i iz svake situacije Života pozvan sam povjerovati i odazvati se toj ljubavi.

Zato je Gospodin Isus na početku svoga javnog djelovanja uputio svim ljudima ljubazni poziv: «Obratite se i vjerujte Evanđelju»(Mk 1,14). A što je Evanđelje? Ono je sam Isus Krist, Njegova riječ i besmrtna djela koja je za nas učinio. Sve je to za nas Radosna vijest.

BoŽji tragovi u svijetuBoŽji tragovi u svijetu

Uspijevaš li svugdje vidjeti Boga, tvoja molitva postaje molitva vjere. Bit će to tada molitva i riječima, i pogledom; molitva divljenja i molitva zahvalnosti na svemu čime nas Bog tako velikodušno daruje.

Nisu ljudi gospodari svijeta i povijesti, nije to ni Đavao niti zemaljski suci povijest, već je Sudac konačni i jedini Bog, Stvoritelj svega vidljivoga i nevidljivoga. On je nazočan svugdje i sve ovisi o Njemu. U Njegovoj je ruci sudbina svakoga od nas kao i sudbina naroda i svijeta. To u svjetlu vjere shvaćamo i tada mir koji dolazi od te sigurnosti proŽima našu dušu. Dolazi iz svijesti da beskrajno moćni i Onaj koji je sama ljubav i milosrđe sve drŽi u svojim rukama. On koji se brine za ptice, i za  izgled i miris cvijeća, pa kako se neće brinuti za mene i tebe?!

Sv. Petar potiče vjernike:» Svu svoju brigu povjerite Bogu jer se On brine za vas.» (1 Pt 5,7).

Vjera u BoŽju providnost, u Ljubav i Moć daju nam osjećaj sigurnosti, mira i pouzdanja. Ta vjera nam govori i u nama svjedoči da smo uronjeni u BoŽju ljubav.

Psalmist moli: «Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje. Samo je On moj hrid i spasenje, utvrda moja: neću se pokolebati. Bog je naše utočište!» (Ps 62)

Nigdje nismo tako sigurni kao u BoŽjim rukama. Ljudi slabe vjere gomilaju sebi nadomjeske za Boga i grade sebi cijeli sustav sigurnosti, a jedino smo u rukama BoŽjim, koji je Ljubav, posve sigurni. Svi drugi sustavi sigurnosti prije ili kasnije nas napuštaju ili ih mi napuštamo.

U svjetlu vjere vidimo svijet drugim očima, a posebice ono što je teško i mučno. Vjerom prepoznajemo BoŽje tragove u prirodnim pojavama. Kroz koje nas Bog opominje, poziva, štiti, miluje i nagrađuje. Cijela je priroda skup darova meni i nama.

Sv. Franjo Asiški (1182 – 1226) imao je tu vjeru u kojoj kliče Bogu: Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu našem Suncu i sestrama Zvijezdama. Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu našem Vjetru i Zraku.»

Taj je svetac vidio svud oko sebe tragove BoŽje nazočnosti. Mi ljudi 21 stoljeća smo zabrinuti za čistoću sestre vode, brata zraka, majke zemlje i za čistoću njezinih darova. Pustinje se šire, kako u ljudskim srcima, tako i u prirodi. Što je veća zagađenost duša i ljudskih očiju, to raste sve veća nečistoća i zagađenost oko nas¼

Bog nas poziva da zajedno s njima poradimo na ozdravljenju sebe samih i svega oko nas.

TalentiTalenti

Bog nas daruje raznovrsnim darovima. Poziva nas da i na teške trenutke Života gledamo očima vjere.

Darivajući nam talente Krist pokazuje povjerenje u nas i očekuje da ih umnoŽimo i pravilno iskoristimo. Nije Mu svejedno što sa svojim talentima, to jest, sposobnostimačinim. Mladost, taj divni BoŽji dar mogu iskoristiti u dobro, u nešto lijepo za Boga, ali je mogu utrošiti u nešto bezvrijedno, sebično, za svoje bliŽnje štetno i Bogu mrsko.

Nedjeljom nas Gospodin po Crkvi, zvonima, našim bliŽnjima, djeci i na kraju po našoj vlastitoj savjesti poziva.

Govori nam: Tu sam za vas. U svakoj misnoj Pretvorbi dolazim na oltar k vama. Želio bih vaše kriŽeve povezati sa svojim kriŽem. Htio bih vas sa svojim Duhom proŽeti. Dajte mi vaše grijehe i slabosti da zauvijek uništim. Htio bih iz vaših duša ukloniti sve što vas od mene i jedne od drugih dijeli i udaljava. Tu sam da vam govorim riječi istinite, koje su «duh i istina», koje jednako vrijede ovdje i u vječnosti. Zovem vas na susret ljubavi i vjere. U Vašim Župnim crkvama sam stalno nazočan. Obećao sam da ću s vama biti sve do svršetka svijeta. Pozivam vas da zajedno molimo molitvu djece BoŽje, moj i vas Očenaš. Htio bih da zajedno kao braća, kao moja crkva Boga slavite, Bogu zahvaljujete i međusobno se više postajete braćom. I puno toga bih vam htio darovati, kazati na ovim nedjeljnim susretima¼

A što dio vas čini? Nedjeljom odlazite k svojim ljubavima. Jedni u lov, drugi na športske priredbe, treći na zabave, četvrti spavaju, jer misle da su umorni i da se ne mogu odmoriti u druŽenju sa mnom. Drugi opet idu u goste ili ih primaju. Neki upravo u nedjelju grade i rade, svinje kolju i svi se ispričavate kako nemate vremena za misu, za mene. A ja sam vam rekao, pozvao sam vas: « Svi koji ste umorni i opterećeni, dođite k meni i ja ću vas odmoriti». (Mt 11,28) Po krštenju ste svi pozvani, a malo vas se odaziva. Ja vam po svome svećeniku u svakoj misi dovikujem: «Evo Jaganjca BoŽjega, evo onoga koji moŽe i Želi oduzeti GRIJEH svijeta, a onda i vaš. Evo onoga koji se na kriŽ za vas predao i koji se sada u svetom Kruhu Želi vama predati. Svi koji ste spremni, budni, čista i ponizna srca dođite i blagujte i od ovoga Živoga Kruha Živote!» Koliko vas to čuje i koliko vas se na taj moj poziv odaziva? A zašto to ne čujete i zašto se ne odazivate? A ja sam vam otkrio i obećao: «Ja sam kruh Živi koji sam s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, Živjet će uvijek. Kruh koji ću ja dati, tijelo je moje – za Život svijeta.» (Iv 6,51)

Dali sam, braćo moja, za vas više mogao učinit, od onoga što sam učinio? Otišao sam na kriŽ za vas, dolazim u svetoj misi  k vama, zbog vas. Darujem se i predajem se u sv. Pričesti vama na milost i nemilost! Obećavam, svima vama, koji me blagujete s vjerom i ljubavlju, da ću vam darivati Život vječni, i da ću vas uskrisiti u posljednji dan! Zar je to malo? Tko vam više moŽe dati? A opet ste tako nemarni za sve to. Sve je to zbog toga što mi ne vjerujete, što me ne ljubite! Zato se tako lako moŽete ispričati s banalnim razlozima. Zato, obratite se, povjerujte Evanđelju i dolazite k meni da bih vam pomogao, da bih vam uzeo grijeh, i podario mir i radost. Da bi vam darovao sebe, koji sam rado s neba i najveći dar Boga Živoga, to jest, vama!

Dakle, kakvi ćemo biti prema svojem Stvoritelju i najvećem Dobročinitelja  ovisi o onome što je u srcu čovjeku: Dali vjera ili nevjera, dali je Bog ili idol, dali je Krist ili Mamon. Tamo gdje je čovjeku blago, tamo mu je i srce.

I nevolje i bolesti mogu biti koristan talent sv. Gertruda (1256 – 1301) je molila za zdravlje svoje prijateljice, a tada joj je Krist u molitvi uzvratio: «Smetaš mi, Gertrudo, moleći za njezino zdravlje. Jer ova je bolest za nju velika milost. Po ovoj se bolesti sve više meni predaje i sve više prihvaća moju volju. I tako sve više raste u vjeri i ljubavi prema meni!»

Kad Bog uzima iz ovog Života k sebi djecu ili mlade, njihova rodbina pada u očaj i misli da je to velika tragedija, a Bog ih zapravo spašava za vječnost. Jer nerijetko roditelji i sredina u kojoj Žive svojim primjerom i riječima te iste mlade sablaŽnjava, to jest, uče ih Živjeti bez Boga i straha BoŽjega. Uče ih, Živjeti kao da Boga nema.

Bog ih istrgne iz takvih grješnih ruku i sredine da se sasvim ne iskvare i tako postaju sasvim nesposobni za konačni cilj Života, a to je Život s Bogom u vječnosti.

Za njih je Isus umro na kriŽu i oni su mu dragocjeni, a to nisu učinili za njih ni roditelji ni rodbina. Uvijek ljudi bez vjere misle da su takvi sve izgubili, a da u smrti i iza smrti nisu ništa dobili. Zato ih saŽaljiva. Ljudi vjeri znaju da su oni zapravo sve dobili i vrlo malo ostavili dobro Bog reče: – moj puti nisu vaši puti, moje misli nisu vaše misli i nisu, Gospodine.

Svaka prilika i neprilika Života moŽe čovjeku vjerniku biti i postati stepenica k Bogu, a čovjeku slabe vjere razlog udaljavanje od Boga. Patnja u svim njezinim vidovima moŽe nam biti bogati snop milosti i BoŽjih darova. Jer Patnjom Sina BoŽjega smo spašeni. I ako smo ovdje obiljeŽeni kriŽem i patnjom, tada smo slični BoŽjem Jaganjcu. Tada smo na dobru putu da Mu budemo slični u Njegovoj Slavi. A to je i na kraju mnogim ljudima zadnja i jedina šansa spasa. Ljudi koji svjesno prihvaćaju patnju, zajedno s Kristom Patnikom postaju za mnogo ljude i za ovaj svijet «mali Kristi», to jest, mali spasitelji. A to je zasigurno Bogu najmiliji posao koji na zemlji moŽemo činiti¼ a ipak smo često kao slijepce ili mala djeca koje mnoge stvari ne shvaćaju. Tek kad stanemo pred Boga, tada će nam postati sve jasnije. Tada ćemo vidjeti more talenata, to jest, BoŽjih darova u koje smo ovdje bili uronjeni.

Talenti se dijele na manje ili više vrijedne. Nešto nam uspijeva, zasiguno je to talent; ali i onda kad nam ne ide i to moŽe postati supertalenat. Taj dar je tada dragocjeniji. Neuspjeh moŽe biti vrlo dragocjeni talent u našem Životu. Prispodoba o talentima u Evanđelju je poziv na obraćenje. Treba početi drugačije gledati na svoj Život, početi gledati očima vjere¼ tada ćeš tek vidjeti kako te Bog neprestano daruje. Shvatit ćeš da je tvoj Život obilje prigoda i poziv na unutarnju  promjenu. Shvatit ćeš da je sve milost.

PruŽajući nam teške i mučne trenutke, Bog kao da nam u ruke gura sve darove. Mi se pri tome nerijetko bunimo, mrmljamo i odbijamo ne Želeći ih prihvatiti. Ili ih s mrzovoljom podnosimo. Međutim, te teške milosti su najdragocjeniji talenti našeg Života. Što ih je više veća je i mogućnost da ih iskoristimo s Kristom Jaganjcem za sebe i one oko nas. Tada Krist u nama i po nama vodi bitke za kraljevstvo BoŽje. Ako ustrajemo u toj i takvoj vjeri, ući ćemo u svadbenu dvoranu i ostati s Bogom zauvijek.

Vjera je dioništvo u BoŽjem viđenju stvari i svijetu. Vjerom se učimo s Isusovim očima gledati na vlastiti Život i na svaki svoj dan. Samo čovjek koji vjeruje zna biti zahvalan na svemu. Izraz te zahvalnosti će biti radost na tvome licu, jer sve se moŽe promijeniti na dobro.  Sv. Toma Moore, kancelar engleskog kralja Henrika VIII, mučenik za vjernost Papi i Katoličkoj crkvi, u tamnici čeka na konačnu presudu. Dolazi mu Žena sva uplakana s  viješću kako im je sve imanje, kuća i drugo spaljeno. Sva zabrinuta za budućnost svoju i svoje djece preklinje sv. Tomu da potpiše lojalnost kralju Henriku. On joj daje mirno savjet: – Ženo, idi s djecom u crkvu i reci: Hvala ti BoŽe, za sve što si nam dao. Hvala ti BoŽe, za sve što si nam uzeo. I hvala ti BoŽe, na svemu što si nam ostavio. Toma Moore je za to s humor i neobičnim mirom penjući se na stratište mogao krvniku sa sjekirom reći: – pomozi mi, brate, da se popnem, a i bez tvoje ću pomoći sići! Eto, tako dišu i misle i govore oni koji su sve stavili u BoŽje ruke. I ubijeni postadoše ljudi za sva vremena. Jer «onima koji ljubi Boga sve krči put prema Bogu, čak i grijeh»

S Isusom u sebi i pred sobom sve se moŽe okrenuti u dobro. Sve moŽe tada imati sretan ishod. Obraćenje govorimo Isusu: Idemo, Isuse, za Tobom i Želimo biti s Tobom.

«Puno si danas patila – rekla je Majka Agneza teškoj bolesnoj Tereziji od Djeteta Isusa: «Da – odvratila je ona – ali od kada to volim¼ volim sve što mi Gospodin Bog daje.»

I vama ljudima Doline bosanske u svijetlu ovoga što do sada rekosmo moglo bi se reći: Isus ima u vas povjerenje i za to vam je na leđa mogao uprtiti teške kriŽeve, da bi s Njim kao kraljevi, kao djeca BoŽja, mogli ući u Njegovo kraljevstvo. Zato se radujte i Bogu zahvaljujte i Boga djetinjem srcem zazivaj! Ne klonite, budućnost je BoŽja i vaša, jer ste obiljeŽeni znakom BoŽjeg Jaganjca, to jest, znakom KriŽa!

Ono što zagađuje naš hrvatski prostor danas, zasigurno je psovanje velikih svetinja.

Isus i psovač – stvorio sam te, brate. Poklonio sam ti svoje srce, a to je tvoja razumska, slobodna duša. Postao sam čovjekom radi tebe. Trpio sam i umro na kriŽu za tebe. Uskrsnuo sam iz groba da bi te opravdao i spasio i uveo u svoje vječno kraljevstvo. Poslao sam ti Duha Svetoga da bi u tebi bio BoŽji Život, snaga i učitelj. Ustanovio sam radi tebe Crkvu, dao joj sakramente, sveta sredstva Života i milosti. Ostavio sam vam sebe u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Nudim vam se u sv. Pričesti kao KRUH Života vječnoga. Svim srcem te Želim dovesti Sebi, da i ti budeš gdje sam Ja.

A ti, brate, mene psuješ, proklinješ, i tjeraš me od sebe, iz svoje obitelji, sela, Župe i naroda. Mrmljaš na mene, prezireš me i govoriš mi: «Niškoristi od tebe Isuse!» Psovkom vičeš na mene kao na pseto! – zar sam to zaista od tebe zasluŽio? Što sam za tebe još trebao učiniti, a da nisam učinio? I sada, iza svega što si mi psovkom rekao, Želim da se obratiš i povjeruješ u Mene, da bih ti mogao oprostiti i spasiti od vječnog ognja. Svim srcem ti Želim oprostiti i sve zaboraviti. Jedino, ako ti to hoćeš.

Psovači, zašto zloupotrebljavate taj divni dar – JEZIK, koji vam je dobri Bog darovao? Zamislite, kako bi Hrvatska moja i vaša postala i čista i lijepa, kada bi umukle i prestale više milijunske psovke i hule?!

Zašto mi Hrvati, mi katolici, činimo ono što Đavao Želi i hoće? Njemu koji je Otac laŽi i ubojica čovjeka od početka «psovkom ispunjamo Želje? Čime nas je on dobrim zaduŽio i što je to dobrog za nas učinio? Kakvu to on nama budućnost nudi? Zar je doći u oganj vječni zaista naša Želja? Zar smo zaista toliko slijepi? Kako duboko ranjavamo psovkom srce naše nebeske Majke?! Okanimo se toga i prestanimo s tim , jer sebi i svojoj djeci, i svom narodu tom psovkom gradimo crnu budućnost!

Svim čitateljima SUZE DOLINSKE Želim sretne i blagoslovljene BoŽićne blagdane !Neka se radost i mir radi Boga koji je postao čovjekom nastani u našim srcima i obiteljima,

Želi vam to Vaš Župnik Milivoj

0