Članak

GOSPA OD UTOČIŠTA I Z ALJMAŠA

GOSPA OD UTOČIŠTA  I Z   A L J M A Š A

          Tko se od nas ne sjeća ugodnih mirisa kolača i pohanog mesa, kad je mama spremala jelo za hodočašće. Kakvo je iščekivanje bilo u srcu svakog hodočasnika kad se krenulo na put –  vlakom, seljačkim kolima ili pješke.

Kakvi su osjećaji obuzimali svakog hodočasnika kad se približio Aljmašu i prvo ugledao toranj Gospine crkve, koji je gledao ravno na cestu koja je vodila prema crkvi.

A onda ulazak u crkvu čudesna atmosfera duboke pobožnosti i radosti.

Koliko ih je »na golim koljenima« obilazilo oko oltara. Sve je bilo ovijeno u jedan topli osjećaj vrhunaravnog koje se spustilo među nas. Svaki pobožni hodočasnik je osjećao: Da, ovdje je Ona naša Majka prisutna i tako blizu svakom od nas! I Ispovijed i Misa i Pričest, sve je prožeto dubokom vjerom i sabranošću.

          I tako teku rijeke hodočasnika svih dobi i uzrasta. Generacijama i stoljećima.

                                                          

            I sad se vratimo stoljećima unatrag…

          Kroničar bilježi da se već 1332. Aljmaš spominje kao katolička župa. I spominje da se već tada posebno štovala Blažena Djevica Marija. Godine 1687. dolaze u Aljmaš oci Isusovci, koji su došli u Osijek nakon izgona Turaka. Turci su vladali 160 godina (1526.-1687.). Crkve su bile razorene a katolici proganjani.

          1702. Isusovci preuzimaju Aljmaš trajno kao župu u koju se sada uvelike doseljavaju novi stanovnici, katolici.

Godina 1704. – »Gospa od Utočišta.«

 

          Radi opasnosti od uništenja od kalvina, Gospinog kipa u Laškom (Lug) u Baranji, Isusovci su prenijeli Gospin Kip u Aljmaš.

          I sada su počeli dolaziti »Gospi od utočišta«, koja je sama našla »utočište« u Aljmašu, a vjernici utočište kod Nje – svoje Nebeske Majke.

          Godine 1706. uvedeno je stalno proštenje i za blagdan Marijinog pohođenja, a 1708. gradi se nova crkva.   

Godine 1846. – Izgorjela crkva.

          »Gospa pod lipom« – »Na vodici«. Od požara je jedino Gospina slika spašena i prenesena u dolinu od svetišta udaljeno oko 1000 metara.  

Godine 1991. – Razorena crkva i svetište.

Najstrašniji dan za Aljmaš i Aljmašane bio je 1. kolovoz 1991. – cijelo selo moralo je Dunavom i Dravom, zajedno sa župnikom Antom Markićem u pratnji branitelja, mnogi na improviziranim nosilima, lađama – teglenicama – u izbjeglištvo u Osijek.

Godine 1992. – Spašen Gospin kip.

          Više od godinu dana nije se znalo što je s Gospinim kipom, jer nitko iz slobodnog dijela Hrvatske nije imao pristupa u okupirano hrvatsko Podunavlje. A onda je, stjecajem okolnosti, kip pronađen i spašen. U subotu 31. listopada 1992., posredovanjem tadašnjeg predsjednika osječke gradske vlade Branimira Glavaša, organiziran je odlazak u Aljmaš. Svrhu odlaska – pronaći Gospin kip – znao je ruski zapovjednik međunarodne jedinice (UNPROFOR-a).

U pratnju je pozvan i donjogradski župnik Martin Radman. Pošli su vozilom međunarodnih snaga. Unatoč hrpama ruševina kip je brzo otkriven. Ležao je do prilaznih oltarnih stepenica, napola pod kršem; Gospa je bila bez jedne ruke, a Dijete Isus bez obje. Pozlaćena kruna koja joj je resila glavu nije nađena. Uokolo su ležali oštećeni kipovi Srca Isusova i apostola Petra i Pavla. Gospin su kip odmah prenijeli u vozilo i vratili se u Osijek.

Kip je obnovljen i počeo »putovati« po mnogim župama.

Godina 1998. – Povratak Gospe u Aljmaš

 

          U subotu, 1. kolovoza 1998., na osobit i do tada neviđeno svečani način vraćen je kip Gospe od Utočišta u Aljmaš. Gospa »prognanica« postala je Gospom »povratnicom«.  

          Povratak – nakon sedam godina – također teglenicama, bio je pun uzbuđenja, dostojanstva i radosti.

          U 9 sati mnoštvo je ispunilo gornjogradsku crkvu. Slijedila je velika procesija s Gospom od crkve do velikozimske luke na dravskoj obali. Predvodili su je dijecezanski biskup Marin Srakić i biskup u miru Ćiril Kos. U procesiji i još više uz hodočasnike na ulicama, a napose na obali bilo je najmanje deset tisuća ljudi. Više od dvije tisuće hodočasnika ukrcalo se u plovila (7 motornih brodova i 8 velikih šlepova). Na čelu konvoja, u motornom brodu koji je nosio ime »Vukovar«, bio je Gospin kip. Najuzbudljiviji čas je bio pristanak uz aljmašku dunavsku obalu. Obala je bila puna povratnika i sa svih strana pristiglih hodočasnika. Tik uz uzgibanu vodu Gospu i njezinu pratnju dočekali su aljmaški župnik i predstavnici mjesta. Biskup Srakić u svojoj je homiliji rekao i sljedeće: »Koliko su puta pjevali pjesmu: »Vratit ćemo Gospu našu, Gospu Aljmašu?«

          Pjevali smo je u našim crkvama, u našim kućama, pjevali smo je prije dvije godine pred svetim Ocem u Rimu. To je bilo naše obećanje, to je bio naš zavjet. I mi taj zavjet danas izvršavamo.«

*****

Hodočašća se obavljaju. Evo rasporeda:

UOČI VELIKE GOSPE,  14. KOLOVOZA:

Od 17. sati prilika za ispovijed.

U 19. sati sveta Misa.

VELIKA GOSPA,  15. KOLOVOZA:

Svete Mise u 6 sati i 8 sati. Prilika za sakramenat pomirenja.

U 10 sati svečana sveta.

Poslijepodnevna Misa u 18 sati.

                  

                   

                                                                                                

VRATIT ĆEMO GOSPU NAŠU, GOSPU ALJMAŠKU

 

0