Članak

1956 godina

G O D I N A   G O S P O D NJ A  1956.

Siječanj, 1956.

1. siječanj 1956. Nova Godina.

U crkvi je bilo dosta naroda. I ova godina započinje sa blatom, vodom i maglom. Zimsko je doba ali smrzovnica[1] i zime nema. Stanje župe (broj rođenih, vjenčanih, umrlih sa bolesničkim pomazanjem ili bez njega te vjenčanih samo civilno ili i crkveno) nisam mogao predstaviti jer župa nije imala stalnog župnika gotovo dvije godine. Poneki svećenik iz Banja Luke navratio bi povremeno, o Božiću i o Uskrsu, zadržao bi se ovdje koji dan te bi se opet vratio natrag. Tko je gdje stigao krstio je dijete – bilo u nekoj od obližnjih slavonskih župa ili u Bosanskog Gradiški – kroz to vrijeme je bilo krštenja. Nisam čuo da ima netko rođen od katoličkih roditelja i da je nekršten. Nevjenčanih ima dvadesetak. Za vjenčanja su  inertni: dovedu djevojku i ne žure se vjenčati, a neki se čak ni ne žele crkveno vjenčati, iako nemaju nikakvih ženidbenih zapreka.

Veljača, 1956.

Dolaskom veljače započela je i sve oštrija zima. Počele su i smrzovnice. Voda opada a snijeg pada. S obzirom koliko je u ovoj Dolini, poplave, vlage te da se po ljeti zadrže mnoge baruštine, ipak je zanimljivo da tijekom zime ima malo bolesnika, a malo se i umire.

1. veljače 1956.

Duhovna obnova u Slavonskom Mačkovcu i Slavonskoj Dolini.

Snijeg je počeo sve jače padati. Savom plove sante leda. Mlinovi su sa sredine Save sklonjeni k obali kako bi se zaštitili od tog leda. Iako sam bio pozvan, nisam mogao ići u Slavonsku Dolinu niti za Valentinovo u Slavonsku  Orubicu i to baš zbog opasnosti od leda koji se hvata po Savi i koji, negdje lomljen – u velikim blokovima, plovi niz vodu.

10. veljače 1956.

Bura[2], snijeg i neobično hladno ali lijep saonik (?) pa sam išao u Novu Topolu da tamo nešto novaca potrošim za našu siromašnu crkvu. Čuo sam da u Trošeljima, i tamošnjoj kapeli, ima lijep harmonij koji bi nama u Dolini odlično poslužio. Sutradan, opet po buri, krenuo sam po taj harmonij, ali ga ne dadoše tamošnji župljani. Malo ih je tamo. Svega 5, 6 preostalih obitelji Nijemaca i Čeha.

14. veljače 1956.

Teška je zima i bura, da se jedva izlazi vani. Opet sam išao po harmonij. Vremenske i druge teškoće su svladane pa je harmonij došao u Dolinu.

Snijeg i zima brzo, a mi brže, pa ipak da se makar što stigne[3].

 

Ožujak, 1956.

5. ožujka 1956.

Otapaju se smrznuti snijeg i led.

Počeli smo izrađivati ogradu oko crkve i župnog stana. Teško je bilo za ovoliku dužinu ograde naći tolike direke[4] i kupiti pletenu te tanku, debelu i bodljikavu žicu. Od tih stvari nešto smo dopremili iz Bosanske Gradiške, a nešto iz Nove Gradiške i to s teškoćom jer tada je kroz blato mogao proći samo pješak i nešto prenijeti.

Narod je ovdje od davnine nesložan. Jedva su uspjeli groblje žicom ograditi i u tome su sudjelovali samo neki, a ne svi. Groblje nema ni velikog križa, ni kapele, ni zvona. Zbog te nesloge ni do danas nisu sagradili crkvu. A Bog zna i kada će!

Da. Ipak su mi nešto pomogli makar radnom snagom. Sav materijal sam kupio, po odobrenju prečasnog ordinarijata u Banja Luki, iz crkvene blagajne.

Naručio sam i kredenac od Ilije Šokića jer od miševa ništa na miru ne stoji. Kući se ali  ne da mu se ni sebi raditi. Morao sam do njega otići 50 puta da se makne s mrtve točke i eto, hvala Bogu, pred Uskrs će kredenac biti gotov. Dasku sam za kredenac odnekud pronašao a tvorničke potrepštine za njega ću platiti. Ipak taj će kredenac biti triput jeftiniji nego novi, gotovo-kupljeni.

Ožujak se bliži kraju a i korizma je pri svršetku. Kroz korizmu nije bilo igre i pjesme, isto kao ni pred Božić. Ipak, neki su prelili po kućama.  (…..)

Započinje proljeće pa se, kao i do sada, nastavlja iseljavanje pojedinih obitelji u Sloveniju i Hrvatsku.

Pokušao sam potaknuti župljane da uče vjeronauk, dolaze na misu, primaju sakramente, da se vjenčaju oni koji nemaju nikakvih zapreka. Pa, Bogu hvala, od toga je i bilo neke koristi. Od kako je suho i vrijeme se proljepšalo, k misi su počeli dolaziti da ih je puna crkva. Ponekad u nju jedva svi stanu.

Travanj, 1956.

1. travnja 1956.Uskrs.

Veselje je veliko i dani su lijepi. Mladež dolazi u crkvu u novim, proljetnim odijelima. Posjet crkvi je zbilja velik – ali nije to sve iz pobožnosti. Ovamo je mnoge privuklo kolo, igra i ostalo. U velikom tjednu za veliki četvrtak, veliki petak i uskrsno bdijenje na veliku subotu crkva je bila vrlo dobro posjećena, a pogotovo na veliki petak. Pjevaju i «Gospin plač». Čuli su se i neki prigovori na termine večernjih obreda jer se mladež, vraćajući se kućama, ne vlada dolično. No, ta mladež se ionako po noći stalno skita i nema nikoga tko bi ju posavjetovao. Nego, eto sad se tuže na mladež kad se iz crkve vraća, a što u druge noći radi – na to se šuti. Kod crkve zamjeraju svaku sitnicu, a kod sebe hladnokrvno trpe strašne stvari.

Na cvjetnu nedjelju dosadašnje pjevačice u crkvi nisu htjele pjevati iz protesta jer se uz njih žele učiti pjevanju i male curice. Vjerojatno im je to bilo poniženje i ispod časti. Ustvari, one su htjele pokazati koliko su važne za župu – pa nek’ se zna da se bez njih ne može, jer sad više nema tko pjevati. Još prije sam okupio nekoliko manjih curica, neke i iz Donje Doline, za pjevanje u crkvi na Uskrs. Vrlo dobro su pjevale, unatoč željama onih koje su pred svijetom htjele reći da mora biti kako one hoće – jer se bez njih ne može. Držim da crkva kod tolikog broja župljana ne smije spasti na ovog ili onog pojedinca. Tko može zamjeriti malim curicama koje lijepo pjevaju, kojih je dosta i koje su time zainteresirale svoju braću i sestrice pa i roditelje koji ih dođu čuti i vidjeti znaju li što pjevati.

Davno, još zimus su posađeni jablanovi, nekoliko šljiva, jasenje i živica pa će se oko crkve i župnog stana naći zelenila. Sve je ograđeno, lijepo zasađeno i hvala Bogu prima se u zemlji. Zamolio sam da mi se dobrovoljno donesu mlade sadnice gloga za živicu, ali njima je to zadnje na pameti. Vidio sam da je tu «dobrovoljno» uzalud tražiti. Kad je nešto i za novac – poteško ide.

Prečasni ordinarijat u Banja Luki odobrio je moju molbu da prodam dugu begovsku košanu koja stvara krivu iluziju o nekom velikom gazdinstvu kod župnog stana, a u stvari je krajnje siromaštvo. Budući da košana trune i ne služi namijenjenoj svrsi jer nema kukuruza da bi se u nju spremio – samo gubi na cijeni. Još je nisam prodao. Mušterija[5]  koji se interesirao – ušutio se.

Ciglu što svijet još nije raznio i koja je bila po dvorištu, sklonio sam pod crkvu. Dokinute su (na sramotu su bile) latrine[6] ispred crkve, gdje su se vršile obje nužde i hladovali momci za vrijeme mise. Sad je sve lijepo sazidano kako bi se koliko toliko pristojnost očuvala. U crkvi je sve tako raspoređeno, kako bi što više svijeta u nju moglo stati. Krstionica[7] je bila hitno potrebna kako bi se imala gdje staviti sveta voda kao i neke knjige te posudice za sveto ulje, kako se ne bi tražile i gubile po ladicama. I to, Bogu hvala, nabavljeno – skromno je, da ne oduzima prostor za posjetitelje crkve.

Krave nemam. Iako mi je prečasni ordinarijat iz Banja Luke odobrio da se krava kupi iz crkvene blagajne, ja sam taj novac potrošio u preče stvari a za svoje potrebe se snalazim, Bogu hvala – dobro.

25. travnja 1956. Sveti Marko.

Taj narod se zanosi pjesmom, svirkom, igrom, pićem, zborom i posjetima, kolom itd. Za blagoslov polja k’o ni dosad ne mari.  Nit mole taj dan, a gotovo ništa upisuju. Sve malo i veliko je u Slavonskoj Dolini.

Svibanj, 1956.

1. svibnja 1956.

Hladno je i kiša pada pa ložim vatru u kancelariji kao zimi. Travanj je bio suh, vjetrovit i hladan, a svibanj započinje bez uobičajenog zelenila trave. Ove godine je zelenilo okasnilo, voćke promrzle pa mnoge neće ni prolistati jer su suhe. Svijet strahuje od poplave pa se ni kukuruzi ne siju.

10. svibnja 1956.

Već je deseti svibnja i sjetva se odvija slabo. Hladnoća, kiša, voda nadolazi pa narod čeka sa sjetvom da ne radi uzalud.

Svake večeri je svibanjska večernja pobožnost, iako je kiša – uobičajeno je posjećena. Curice malo pjevaju i ne smeta ako tko od pjevača i izostane. Uvijek ih se nađe dosta pa guramo nekako. Na svibanjske pobožnosti dolaze braća, sestrice i roditelji od pjevača te pobožne žene i – sa neznatnim izuzetkom – svi su tu, iz Gornje Doline.

Nabavljena je i ministrantska odjeća u kojoj sad dječaci ministranti služe kod mise te napamet daju misne odgovore.

13. svibnja 1956.

Bogu hvala! Već se nekoliko, crkveno ne vjenčanih,  parova kršćanski se vjenčalo. I danas se vjenčao jedan par. Skoro mjesec dana često pada kiša pa sjetva kasni, a i ono što se je posijalo – izdalo je, pa ljudi ponovno oru i siju.Baš je čudno što se stariji ljudi slabo ispovijedaju i što u crkvu rijetko kad dođu. Za ispriku kažu. «Pa ide mlađarija, a mi nemamo pristojnu odjeću za crkvu».

Svetkovinom će, kum kumu ili komšija i prijatelj – jedan drugomu – doći kući i tu uz njihovu rakijicu satima i satima ostati i pričati.Djeca u crkvu jako slabo idu, a na ispovijed – vrlo malo. Kažu da to učitelj u školi strogo brani te tuče i korigira one koji idu na ispovijed i u crkvu.A isprikom: «Nemam u čemu (odijela nemam)» Dolinac se zavarava fantastično izmišljenim razlozima – samo da ne mora ići u crkvu. Uzrok je i u blizini Slavonije, gdje ljudi (muškarci) gotovo nikako ne idu u crkvu. Kažu: «To je za babe»!

Druga polovica svibnja, a Dolina opet u vodi. Kiše gotovo neprestano nalijeću, Sava raste a otjecanje vode je zapriječeno. Tako opet po pašnjacima, livadama, oranicama i cestama voze čamci. Ribe iz vode – vrije, dosta se je namnožilo.

Mokro je i ne ore se. Što god je bilo zasijano, od vode i vlage – izdalo je. Ponegdje se i strv[8] morala preorati.

Lipanj 1956.

Voda pomalo opada i kiše jenjavaju. Zemlja se naglo suši pa sva ispuca i zakori – tako da se ne može obrađivati. Kukuruz se ovdje, a i po brdskim krajevima, odreda presijava. Neki to rade već po drugi, treći put – sve izdalo.

Sad je vrijeme suho ali ova siromašna crkva nije dovoljno posjećena, pogotovo od Uskrsa. Oni se kod kuće odmaraju, zabavljaju i čuvaju kuće jer su im žene otišle u Novu Gradišku, neke u Zagreb, neke u Ljubljanu i tko zna kuda sve, kako bi nešto na brzu ruku preprodale i zaradile (ili izgubile) i opet se kući vratile. Ovdje majka više nije stalno kod kuće. (…).

Djevojke su korisne i ipak marnije za crkvu. Lijepo u crkvi pjevaju, a kad se naredi – dragovoljno i iz daljega (Donja Dolina) – dođu urediti crkvu. Makar sad kad nema blata, crkva treba biti čista. Male curice lijepo napreduju u učenju pjevanja.

Večernje pobožnosti, osim svibanjskih i nedjeljnih, održavaju se još za prvi petak a sad je u tijeku devetnica na čast Sv. Anti i trodnevnica Srcu Isusovu. Pjevanje i posjeti crkvi su osigurani jer su djeca (ženski pjevači i muški ministranti) druge zainteresirali svojim aktivnim  sudjelovanjem. (…)

13. lipnja 1956. Sveti Anto.

Danas je bio najveći priliv naroda, domaćeg i stranog. Samo ih se četrdesetak ispovjedilo – možda su dobrim dijelom stranci jer domaći su hladni.

Na svetog Antu, svetu Misu i propovijed je imao velečasni gospodin Josip Galešić, svećenik banjalučke biskupije koji je trenutno na oporavku u biskupskoj kuriji.

24. lipnja 1956. Sveti Ivan Krstitelj.

Danas popodne, nakon sv. Mise, prestala je padati kiša koja je neprestano padala sedam dana i sedam noći. Još ni stara poplava nije potpuno usahnula, a već je stigla nova katastrofa za usjeve i livade. Sava se prelijeva preko svojih obala te plavi i uništava. Mnogi će ostati bez zrna žita a i marva je osuđena na propast jer su livade uništene dokle god je voda došla. Jesenas je voda uništila zreo kukuruz, a sad uništi zelene njive i livade. (I po ostalim dijelovima zemlje veliki su problemi. Dugotrajne kiše, bujice, poplave a ponegdje led i snijeg napravili su ogromne štete).

Ovdje narod hladi od molitve. Ljuti su. Neki, više nego dosad, žele seliti preko Save a drugi nisu dočekali ni da kiše stanu već su se razletili po drugim krajevima tražeći kakva god posla. Žito je skupo a oni ga trebaju kupiti i za slijedeću godinu.

Srpanj, 1956.

2. srpnja 1956. je bila krizma u Slavonskoj Orubici, 3. srpnja 1956. u Davoru a idućeg dana, 4. srpnja 1956. u Slavonskom Mačkovcu.

Krizmu je dijelio presvijetli gospodin dr. Bakšić, generalni vikar zagrebačke nadbiskupije. Narod ga je svugdje triunfalno dočekao: zelenilo, slavoluci, ograde okićene sagovima a prozori peškirima i cvijećem… U Davoru su mu i konjanici izašli u susret. Čudesna revnost! Vjeronauk se odlično zna. Sva djeca zajednički odgovaraju. Svećenici i red u crkvi su uzorni. A naša Bosanska Dolina?!

Srpanj – suša. Cijena kukuruza je 45 – 50 dinara za kilogram.

20. srpnja 1956. Sveti Ilija.

Bilo je dosta naroda. Tom zgodom je kod nas bio i dekan iz Bosanske Gradiške te sestra Predstojnica[9] iz samostana uTopoli.

Kolovoz, 1956.

Mjesec je suh i nema opasnosti od kiše ali Dolinci i nedjeljom kupe sijeno, a na Glavosjek sv. Ive  ne rade. Onomu tko je sijao pšenicu, urod je tek 50 kg po dulumu. Proljeće je bilo kišovito i hladno, zato žito nije uznapredovalo.Ukoliko je kukuruz negdje i ostao, tako je slab – kao u najsiromašnijim brdskoj zemlji.

O ovom mjesecu se izvode završni radovi na osposobljavanju ogromne crpne stanice koja bi za vrijeme poplava, preko savskog nasipa, izbacivala vodu iz Doline. Stigle su i žice velikog napona pa bi selo moglo dobiti električnu rasvjetu. Dva bagera neprestano šamče[10] ogromne jarkove. Već se i putovi nasipaju a i nasip kraj Save je povišen za 70 cm. Narod se kojekuda razletio za poslovima. Mnogi su otišli daleko od kuće kako bi zaradili zimnicu jer su žito i bašče propali zbog vode, a živjeti se mora.

Rujan, 1956.

Kao i prošli mjesec, suša jednako prži.

5. rujna, 1956.

Nakon dvije godine, dovršena je velika pumpa za prebacivanje vode s onu stranu nasipa u vrijeme poplava. Za nadati se da će mnogo pomoći i spriječiti da Dolina – za svake poplave – ne utone u vodu, ogromnu kao u jezeru. Dva bagera i ljudstvo iskopali su ogromne prokope za dovod vode do pumpe.

Ove su godine pšenica i kukuruz slabo rodili. Žito je na cijeni, a marva i živad ispod cijene. U najpovoljnije vrijeme, kad je sezona ubiranja kilogram pšenice i kukuruza je oko 40 dinara, a kilogram živadi (žive vage) 100 dinara. Goveda i krmci su isto jeftini i u ogromnim količinama se dovoze na pijacu. Krmci se prodaju za 150 – 160 dinara po kilogramu žive vage.

Ispovijedanje u Dolini.

Pred Božić se ispovijedi dosta svijeta, pogotovu mladog. U korizmi dobar dio izostaje, pogotovu muškarci od 50 godina pa naviše. Nemar od starine! No, ni žene baš puno ne idu na ispovijed. Za prve petke i prve subote se ispovijedaju kako-tako: za jedno i drugo ispovijedi se do 20 osoba. Neki mali broj župljana se ispovijeda za mladu nedjelju, a njih 20-ak se ispovijeda prve nedjelje u mjesecu. Za sv. Antu nije bilo puno ispovijedi – slabo: do 50, pa ni toliko. Za sv. Iliju, patrona crkve, ispovjedilo se 10 osoba. Za Veliku i Malu Gospu bude najviše ispovijedanja: za pojedinu svetkovinu se ispovijedi do 50 osoba. Za sv. Tereziju na ispovijedi je bilo20 osoba.

Na misu mladi dosta dobro dolaze dok muškarci od 50 godina i naviše – slabo. Duhovna lijenost. Večernje pobožnosti su relativno lijepo posjećene.

Listopad, 1956.

Sa lijepim uspjehom, kroz cijeli mjesec, održane su listopadske pobožnosti. Djeca kao pjevači i drugi zainteresirani uvijek su dolazili u dosta lijepom broju, a i drugih je bilo. Odrasli zbog posla slabo dolaze – ali je sreća što sam preko mladih osigurao dolaznike k listopadskim pobožnostima.

Listopad je suh, kao i prethodni ljetni mjeseci pa se zbog toga ni orati ne može. Cijena kukuruza skače čak na 45 dinara a pšenice na 60 dinara po kilogramu.

Studeni, 1956.

Kiše polako padaju i vjetrovito je. Sjetva je u tijeku. (…)

Na Dušni dan u crkvi i na ispovijedi bude do 50 osoba. Za ovu župu puno, gotovo –  maximum onih koji se u jednom danu (…) znaju opremiti sv. sakramentima.

(U idućem broju 1957. godina)


[1] Smrzovnica = smrzavanje tla, pad temperature ispod 0ºC.

[2] Bura = Sjeverni vjetar (Sjeverac)

[3] Smisao ove rečenice nije jasan.

[4] Direk = drveni stup u ogradi.

[5] Mušterija = zainteresirani kupac

[6] Latrina = zahod izvan kuće; nužnik izgrađen u tlu kao plitka jama.

[7] Krstionica = škropionica – posudu sa blagoslovljenom vodom koja stoji u crkvi kod ulaznih vrata.

[8] Strv = njiva zasijana pšenicom, raži, ječmom…

[9] Predstojnica = poglavarica, starješica

[10] Šamčiti = kopati šanac (šamac) ili jarak

 

0