Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Author: admin

KROZ KUŠ NJE ŽIVOTA RASTE VJERA I POUZDANJE U BOGA

KROZ KUŠ NJE ŽIVOTA RASTE VJERA I POUZDANJE U BOGA

MOLITVA: «Gospode, Bože naš, mi te molimo i prosimo, o Presveti, daruj nam dar čistog srca i pobožan razum i poštene nakane i nepristran sud i bogobojazno vladanje i savršeno poznavanje Tvojih zapovijedi i zdravlje tijela i smirenost duše i miran život i istinitu vjeru i živu nadu i iskrenu ljubav i pravu velikodušnost i neograničenu strpljivost i prosvjetljenju istinu, kako bismo svagda i u svemu, neovisno od ikoga obilovali svakim dobrim djelom kako bi u svakoj duši rasli Tvoji darovi u Kristu. Jer Tebi dolikuje sva slava i čast! Amen»
Bog kušnjama provjerava našu vjeru, pouzdanje i ljubav! Kušnje su provjera naše ukorjenjenosti u Bogu; u Božjoj volji. Na Boga se trebamo oslanjati u VJERI. Bog ne pristaje na to da se više oslanjamo na naša djela, osjećaje i iskustva. Kušnja mi otkriva na to što se oslanjam u životu više nego na BOGA. Otkrivaju mi moje idole, moje «štapove sigurnosti», moje tajne i javne «ljubavi». Bog želi da Mu vjerujemo bespogovorno, a i da Ga volimo ili ljubimo više od svega!
Bog nam ne želi dolaziti nepozvan. On je LJUBAV i želi da od nas bude IŠ ČEKIVAN, željen. Naša kršćanska vjera je vjera iščekivanja. Boga nikada ne očekujemo dovoljno. Zato to očekivanje, ta želja da nam dođe, treba u nama rasti.
Starozavjetni vjernik izražava tu čežnju za Bogom u psalmu 42 ovako: «Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za Tobom. ŽEDNA mi je duša BOGA, BOGA živoga: o kada ću doći i lice Božje gledati?»
Prve generacije kršćana u ona vremena progona i mučeništva su vapile iz svega srca: MARANATHA! Š to znači: Dođi, Gospodine Isuse! Uspostavi svoj mir i red u nama i među nama i u ovom nama tako nepovoljnom vremenu!
Nije li ovo naše vrijeme, ovo stanje našega hrvatskog naroda danas prožeto tom željom za dolaskom Gospodnjim?! Zlo svih vrsta i boja nas je umrežilo. Molimo Krv Jaganjca Božjega, pogotovo u trenutku PRETVORBE pri našim sv. Misama: Pokidaj u nama i među nama, Krvi Kristova, sve veze sa ZLOM i ZLIM!
Bog nam sve više treba da bismo izišli na kraj sa svim današnjim poteškoćama i nevoljama. Često su to moralni problemi, možda grijesi i navike u koje stalno i opetovano upadamo, ili su to možda obiteljski problemi, brakovi koji se raspadaju, pobunjena djeca i mladi koji uporno žele ići «širokim putom», iako smo im rekli da taj put završava u propasti! Zaista mnogi problemi nadilaze naše sile i pamet. Zbog toga padamo sve više u ravnodušnost, depresiju i relativizam. Iz toga stanja se najčešće u nama rađa vapaj Isusu: – Dođi i spasi nas! Probudi se, Gospodine, jer propadosmo!
Sve to može postati u nama šansa i poziv našoj vjeri, da poraste i da se produbi ili očeliči. Kušnje u nama mogu probuditi GLAD za Bogom.
Uskrsli Krist nam stalno dolazi u Crkvi i po Crkvi. Dolazi «otajstveno», to jest, stvarno, ali za naše oči nevidljivo. Da bi Ga se «vidjelo» treba imati «oči vjere». Mnogi Ga u «otajstvima» Crkve više ne traže. Ako Ga traže, traže Ga tamo gdje On više nije. Tako u čovjeku današnjega vremena sve više rastu «požuda očiju», «požuda tijela» i «oholost života». Na tim otrovnim izvorima ljudi «piju otrovano piće» i «jedu i srču otrovano jelo». Sve se više živi kao da Boga i nema! U mnogima umire «strah Gospodnji» i iščezava stid pred ljudima. Dapače, mnogi se takvim životom hvale. Taj i takav život nazivaju modernim, naprednim i suvremenim i sl.
Bog nastoji svratiti pozornost na sebe, kroz prirodne katastrofe, bolesti uvijek nove i drugačije ili epidemije koje su često namjerno prouzročene od «centara moći», koje žele čovječanstvom «bogovati»!
Kada se epidemije prošire proizvode lijekove i nude ih tržištu. Na njima zgrću milijarde dolara, a onda tim novcem izazivaju još veća i nova zla za čovječanstvo. Tako sve više izazivaju Stvoritelja koji je taj svijet stvorio i ne želi ga pripustiti «silama zla» na milost i nemilost!
Danas nam trebaju istinski proroci, svetačke duše koji će ljudima otvarati oči i tako pripremati ljude na konačni dolazak Gospodnji. Trebamo u sebi razvijati «eshatološke oči» s kojima ćemo sve više biti zagledani u zbilje ili istine naše osobne i zajedničke sudbine. Znamo to su prijelaz iz ovoga dijela života u onaj vječni dio života, susret s Kristom «sucem živih i mrtvih, čistilište i nebo, a onda i pakao. Za sve predstoji paruzija ili drugi Kristov dolazak. Naša je konačna nada položena u uskrsnuće našega Gospodina Isusa Krista. Naš Gospodin i kada «spava», djeluje. Kad Ga «budimo» i zazivamo, dolazi Njegovo je obećanje: – Ja sam s vama do svršetka svijeta, a pogotovo iza toga!
Evo nekih biblijskih osoba koje su Boga čekale, za Njim čeznule i kojemu su bile posve poslušne.
Bio je to jedan Abraham. Bog ga je iskorijenio iz njegovog poganskog zavičaja. Zapovijedi mu: – Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog u krajeve koje ću ti pokazati » (Post 12,1). Abraham sluša. Izlazi i putuje prema obećanim krajevima. Pri tomu se sve više oslanja na svojeg nevidljivog Prijatelja, Boga. Abraham osluškuje u dubinama svojega srca Božje želje i upute.
Abrahamov Bog je Bog obećanja i blagoslova. Tako da Abrahamu obećava zemlju, potomstvo, i to vrlo brojno, i blagoslov. Abraham o novoj zemlji ne zna još ništa. On, ljudski gledano, nema šanse imati potomka, a kamoli «silno potomstvo». On i žena su ostarjeli. A onda, kako on može biti blagoslovljen čovjek bez svoje domovine i svojega potomstva? On je čovjek bez budućnosti. A sva su obećanja smještena u ono «SUTRA»
Abraham vjeruje u NADU protiv svake nade! Ljudski mu razum govori da su Božja obećanja čiste tlapnje!
Abraham sluša svoga Boga i vjeruje Mu. Ne zna kako će Bog ispuniti svoja obećanja, ali Mu vjeruje. Njegova se vjera ne oslanja na ljudske moći i spoznaje, već na moć i vjernost Stvoritelja. Sve više spoznaje da je njegov Bog Bog nemogućih i nevjerojatnih stvari.
Abraham nema potomka, dobit će ga kad se to više nikako nije moglo dogoditi!
Dolazi u zemlju obećanja u kojoj je pridošlica. Njemu je obećana ali nije njegova!
I kada je dobio sina Izaka, Bog sada od njega traži nevjerojatnu žrtvu. Stavlja ga na kušnju iznad svake moguće kušnje. Bog traži da mu žrtvuje sina. Za Abrahama budućnost počiva na sinu jedincu. Budućnost i s tim potomstvo počiva na sinu Izaku
Bog traži od Abrahama da se odrekne svake sigurnosti, pa i one koja počiva na sinu Izaku. Bog želi biti i ostati jedina Abrahamova sigurnost. Bog želi da Abrahamovo povjerenje u Sebe podigne do vrhunca. Abraham raste na putu vjere. Sve se više odlučuje za Boga i za ono što Bog želi, hoće i traži. Abraham u Bogu vidi i otkriva svoju budućnost, svoj život i sigurnost. u Bogu vidi i otkriva svoju budućnost, svoj život i sigurnost. Tako će postati ocem vjere mnogim narodima. Abraham je izrastao u orijaša vjere. Srce biblijske vjere je POSLUŠ NOST Bogu.
Osamnaest stoljeća poslije će se na Golgoti u muci i smrti Bogočovjeka Isusa Krista objaviti savršena poslušnost Bogu i posvemašnja ukorjenjenost u Bogu. Tako Isus Krist kao novi Adam stavlja poslušnost Bogu, svojem Ocu, u srce Božje OBJAVE, i u srce svake kršćanske vjere!
«Otac laži» kao što je to uspio s prvim Adamom, će poslušnost Bogu i u životu Isusovu i njegovih učenika staviti u pitanje! I danas Crkva mora neprestano propitivati sebe i svoj odnos prema Kristu kroz POSLUŠ NOST!

KUŠ NJA VJERE U ŽIVOTU BLAŽENE DJEVICE MARIJE

Već na početku građanske godine Crkva stavlja svojim vjernicima MARIJU BOGORODICU kao «onu koja je napredovala na putu vjere.» (LG 58)
U Blažena Djevica Mariji se sve više očituje Božji blagoslov, a kojega je Elizabeta naslutila i izrekla: «Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!» (Lk 1,45).
Blažena Djevica Marija postaje najpotpuniji uzor našoj vjeri. Ona korača pred nama na «putu vjere». Blizu je nama. Ona prethodi, pokazuje i zagovara Velika je po darovima kojima ju je Bog obdario. To su Njezine povlastice na kojima je Bogu ostala uvijek zahvalna. No, Bl. Dj. Marija je Crkvi i nama put do Krista!
Prošla je vrlo zahtjevan put vjere. Prolazila je kroz preteške kušnje. Ostala je unatoč svemu u vjeri ukorijenjena u Bogu. Poslušna Bogu posve i do kraja. Njezin je život pun onoga: – Neka mi bude, Bože, kako Ti želiš, voliš i hoćeš. U to je stavila sav «svoj žitak».
Voljeti Bl. Dj.  Mariju jest i poziv slijediti je. Ići Njezinim stopama vjere, jer Ona je ta koja ide pred nama i koja je postala nama uzorom istinske vjere. Bog ju je nama, Crkvi darovao!
I Bl. Dj. Marija je drukčije zamišljala svoj put, svoju svetost i svoju misiju.
Željela je biti DJEVICA, a Bog je zove na materinstvo. To je mrsilo sve njezine planove. I kada na upit sv. Arkanđela odgovara s «NEKA MI BUDE!» nije ni znala na što pristaje. Ali je poslije stalnim svojim DA Bogu, to potvrđivala. Kušnje života ju nisu u tom smele. Bog je režirao Njezin put života. Proći će preteški put vjere.
Ali tako Bog i postupa sa svojim prijateljima. Blaženu Djevicu Mariju su kušnje poput «uragana» pratile i tako oblikovale Njezinu vjeru. Odmah iza prvog svoga DA Bogu, kad joj je naviješteno da će postati Majka Mesijina, pokazalo se da sv. Josip ništa ne zna o tome! Bila je to prva «velika nevolja» ovih dviju osoba. Marija i Josip ne znaju kako se trebaju ponašati!? I puno pate zbog toga! Za Josipa je otkriće Marijine trudnoće postalo izvorom posebne patnje. Marija je opet trpjela radi Josipove zbunjenosti i patnje.
A Bogu nije bilo teško Josipu objasniti o čemu se tu radi! I za Mariju je sve bilo prožeto teškom tamom. No, vjera ne uklanja tamu, dapače, ona ju treba. I vjera Blažene Djevice Marije je bila prožeta tamom. Bila je izložena kušnjama vjere. Ponekad i vrlo teškim!
Takva je kušnja vjere bilo rođenje Gospodina Isusa Krista u Betlehemu. Svaka majka želi roditi svoje dijete na doličnom i pristojnom mjestu i u sređenim ljudskim okolnostima
Zar to Blažena Djevica Marija nije željela? Ali joj to ipak nije dano! Josip i o tome nije bio upoznat Upute Božje je inače dobivao u snu. Nije li i u ovom slučaju mogao dobiti uputstvo: – Idi u Betlehem, jer će se DIJETE roditi tamo! Međutim Gospodin Bog odlučuje drugačije. Isus, Njegov ljubljeni Sin će se roditi u uvjetima bez ikakve sigurnosti
Anđeli se u božićnoj noći očituju pastirima, ali ne i Blaženoj Djevici Mariji!
Ubrzo iza toga slijedi još jedan «zemljotres», a to je Herodov progon Mnoga pitanja su mogla prolaziti srcem ovih dvaju Božjim siromaha: – Zašto Bog šuti? Zašto ne intervenira u obranu svoga SINA? Zašto se čini da je Bog bespomoćan u odnosu na Herodovu zloću? I zašto je bilo nužno bježati čak u emigraciju, u tuđu i pogansku zemlju, a u kojoj za njih nije bilo nikakva oslonca!
Slijedeća teška kušnja se dogodila prigodom Isusovog ostanka u hramu. O tome Isus nije obavijestio svoje roditelje. Kad su Ga našli u hramu, nisu razumjeli smisao riječi koje im je uputio!- A zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onom što je Oca mojega nebeskoga!
Ali je, kaže sv. Luka Blažena Djevica Marija te riječi, ali i druge «čuvala» u svojem srcu i o njima razmišljala
Još je u Marijinu životu bilo «oblaka» tame. Zašto joj Isus nije htio ništa pojasniti? Ona, Majka Božja pozvana je učiti smislu i načinu događaja. Gospodin Bog moj nije ništa olakšao, i sve je u Njezinom životu bilo neobično i jako teško!
Marijin DA u Nazaretu, pri Naviještanju, bio je lagan u usporedbi s onim Da pod križem
Čovjek jake vjere i karaktera, ako to treba, će žrtvovati i samog sebe. Mnogo je teže pristati na patnju osoba koje su nam drage i bliske i koje puno volimo. Blažena Djevica Marija pod križem vlastitog Sina izgovara dvostruki DA Bogu: Neka bude tako Njemu Raspetom Jaganjcu i Meni! Ako moj Sin treba biti Jaganjac Božji, Patnik, Neka tako, Bože bude! Pristanak u vjeri na ovo je bila najveća moguća ŽRTVA. Taj Njezin pristanak pod križem je Blaženu Djevicu  Mariju učinio Majkom Crkve, Majkom svih nas. Učinio ju je SUOTKUPITELJICOM!
Radost je biti Majka Mesijina, ali je neizrecivo bolno biti i Majka Jaganjca Božjega. Blažena Djevica Marija je zato Crkvi, nama vjernicima i bliza i bliska. Ona je nama Majka, Tješiteljica, Žalosna Gospa. Bog je ljubio Blaženu Djevicu Mariju na poseban način, ali je u Njezinom životu ipak bilo toliko patnje. No Bog baš tako postupa s onima koje ljubi i koji Ga žele voljeti i istinski štovati
Zato je srce naše vjere POSLUŠ NOST BOGU! U molitvi Oče naš molimo: BUDI VOLJA TVOJA KAKO NA NEBU TAKO I ZEMLJI! Ideal je biti Bogu poslušan, kao što su to anđeli i sveci u nebu, i duše u čistilištu. Dva zvanja su na poseban način pozvana biti vršitelji volje Božje. To su svećeničko zvanje i svi krizmanici.
Život Majke Božje bijaše veoma običan i siv. Ali je bio i prožet Njezinim stalnim: NEKA MI, BOŽE, BUDE PO VOLJI TVOJOJ!
U posluhu volji Božjoj Isus i Njegova Majka su bili radikalni. Gospodin je Isus Krist ljubio svoju Majku na neobičan i izuzetan način. Nijedno stvorenje nije zavolio kao Nju, zbog toga što je Ona znala i htjela Bogu predati sve, svu sebe, sav «svoj žitak!» Za sve vršitelje Božje volje, a ponajviše i prije svega za svoju Majku Gospodin je jednom prigodom uskliknuo: «Jer tko čini volju mojeg Oca nebeskoga, taj mi je brat, sestra i majka!» (Mt 12,49).
Bog se daruje nekoj duši u tolikoj mjeri u kojoj se i ona daruje Njemu. Blažena Djevica Marija je tip duše koju je Krist zavolio zbog njezinog posvemašnjeg predanja. Isus nas poziva da budemo slični vjerom i predanjem Njegovoj dragoj Majci. On žeđa za takvim dušama. To će izreći i na križu s riječima i vapajem: «ŽEDAN SAM!» Blažena Djevica nas poziva da isključimo iz svoje svakodnevne vjere i pouzdanja u Boga svaku osrednjost, prosječnost i svaki kompromis. Ne bojmo se slijediti milost Božju do kraja!

ŽIVOTNE OLUJE

One su povlašteno vrijeme za rast naše vjere. Mogu to biti oluje napasti, skrupula, oluje brige i straha za budućnost, za zdravlje, posao, oluje vezane za razdore u braku i sl Pred tim olujama se zauzima dvojak stav: užasni strah apostola i duboki MIR Isusa koji spava na vrhu lađe. Apostoli suočeni s prijetećom i razornom olujom bivaju zahvaćeni panikom, stresom i stravom. Misle da im nazočnost Isusa koji spava ne može pomoći. Zato Ga izbezumljena lica bude: Isus miri oluju, a svoje apostole ostavlja bez riječi! Ipak ih kori: – Malovjerni zašto ste posumnjali?! Ako ste sa mnom, pa i onda kad «spavam», ništa vam se zla ne može dogoditi!
I za vrijeme naših oluja ponekad se čini kao da Bog spava. U svojoj Objavi nam je otkrio gdje Ga možemo naći, susretati i moliti. Nerijetko Ga vjernici, jer nemaju «očiju vjere» traže drugdje, na nekim mjestima i u susretu s nekim ljudima. Hodočasti se amo i tamo. Tražimo sreću, utjehu i mir od ljudi za koje ne znamo ni tko su ni što su!
Njima ćemo i platiti i povjerovati. Tu se otkriva naša lakovjernost i malovjernost. Manje vjerujemo Onomu koji je za nas trpio i umro, Onomu koji nam je otvoreno rekao: – Ja sam ISTINA, PUT i ŽIVOT! U nebo, to jest Bogu se može jedino doći sa MNOM, u MENI i po MENI!
Zar nam nije obećao i otkrio: – Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje Ime, tu ću i ja biti!
Zar nam nije rekao da slušajući ili čitajući Evanđelje Njega slušamo i da nam On kroz Njega progovara
Zar nije za nas ustanovio sakramente, sv. Misu, da bi nas kroz njih susretao i spasavao, tješio nas i svojim nas sv. Duhom bogatio.
Zar nam nije otkrio da je sv. Pričest Njegovo tijelo i Krv. Zar nam nije otkrio: – Tko bude jeo od ovoga Kruha živjet će i kad umre. Da bismo Ga susretali u sv. otajstvima trebaju nam «oči vjere». Dakle, u sv. Pričesti nam daruje samoga SEBE!
On nam je otkrio da se nalazi u našim BLIŽNJIMA! Š to god činimo jedni drugima ili ne činimo, to činimo Njemu osobno ili ne činimo! U onaj DAN, u Dan suda će jednima reći: Idite blagoslovljeni u radost Oca mojega nebeskoga!
Onima drugima će reći: – Odlazite od mene prokleti u oganj vječni pripravljen đavlu i anđelima Njegovim
Dolazi nam po svećeništvu svoje CRKVE. U svećeništvo spada papinska, biskupska, prezbiterska i đakonska služba. Zato i oznaka katolika je: a) svake nedjelje sudjelovati u slavlju sv. Euharistije. b) štovati Majku Gospodinovu i Majku Crkve. Rado moliti sv. Krunicu. c) poštivati svećeništvo Katoličke Crkve
Ima dosta «kršćana» koji te vrijednosti ne poštuju niti do njih što čine To je bogatstvo Katoličke Crkve, a onda i svakog katolika!
Zašto nam je sve ovo gore navedeno Gospodin Isus ustanovio, naredio i ostavio? Da bismo prošli zemljom čineći dobro. Da se u tome nikada ne umorimo. U tom je veličina Majke Tereze. Neumorno je SLUŽILA bližnjima, najjadnijima u Callkutti i po svijetu. Vjerovala je da to čini samom Gospodinu Isusu. Sv. Martin je kao vojnik promrzlom prosjaku odrezao pola svoje kabanice da se u nju zaogrne. Slijedeće je noći u snu «vidio» Isusa zaogrnuta u taj dio kabanice. Sv. Pavlu pred Damaskom uskrsli Gospodin prigovara: – Savle, Savle, zašto me progoniš?! A Savao nije progonio Isusa nego one koji u Njega Raspetoga i Uskrsloga Gospodina vjeruju
Dakle, Isusu možemo stalno iskazivati dobrotu i ljubav služeći onima s kojima živimo i s kojima se svaki dan družimo!
Sudbinski je važno kakvi smo jedni prema drugima
Sveci su u tom bili nezasitni. Činili su dobro gdje god su mogli i stigli. Bili su MUDRI, pa su pred sobom puno dobrih djela poslali u drugi dio života Ugledajmo se u njih!

NEMIR U NAŠ IM SRCIMA DOLAZI OD NEDOSTATNE VJERE

Gdje se u kušnjama i opasnostima života oslanjamo na sebe, a gdje se ne uzdamo u Isusa i Njegovu ljubav i milosrđe, odričemo se vjere. Kad dopuštamo da nas zahvati nemir, stres ili žurba, tada kao da govorimo Isusu: – Sad ne mogu i nemam vremena Isuse, računati i misliti na Tebe. Ovu stvar ću sam uzeti u svoje ruke. Isus je spreman pomoći, ali mi tu pomoć od Njega ne tražimo!
Čovjek je satkan od dviju sfera: psihofizičke i duhovne! S duhovnom sferom koju prožima vjera ne će se podlijeći strahu, stresu i porazu pred nevoljama. VJERA nam govori da nismo sami, da je uz nas NETKO tko nas voli i o KOMU sve ovisi! Patnja može predstavljati golemu kušnju vjere. Ali ako ju znamo uključiti u Isusovu patnju, znajući da iza Velikog Petka dolazi Nedjelja uskrsnuća, ostat ćemo «na nogama», pobjednici!
Upravo iza svoga Uskrsnuća Isus tek može, a što i želi, pomagati. To i čini ukoliko u Njega vjerujemo i u molitvi Ga ponizno i s pouzdanjem zazivamo! Tada On postaje naš mir, naša utjeha. Tada On smiruje oluje (kušnje) našega života onako kako to On umije i zna. Ako je Isus za mene trpio i umro, kako mi onda neće i pomoći. Sv. Maksimilijan Kolbe je pisao jednom svojem subratu: «Predaj se sav u ruke Milosrdne Providnosti, to znači, u ruke Djevice i budi miran!»
Živi tako kao da je to tvoj posljednji dan! Ono «SUTRA» je neizvjesno, «jučer» ne pripada meni, samo je ovo «DANAS» moje. Dragi Bog ne želi da se osvrćemo unazad. Isus nam reče: «Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije MENE dostojan, niti je prikladan za kraljevstvo Božje!» (usp. Lk 9,62).
Bog ne želi da se tjeskobno brineš za budućnost Isus će reći: «Dosta je svakomu dana zla njegova!»
Ne mučimo se s onim što više ne možemo riješiti. Rješenje s vjerom stavimo u ruke ONOMU u čijim je rukama naša i prošlost i sadašnjost i budućnost. Tko Mu vjeruje i tko ima pouzdanja u Njega to i radi. Tada MIR, ali Božji mir kraljuje u našim srcima

BOŽJI MIR dolazi nam iz VJERE

Postoje dvije vrste mira, kao i dvije vrste radosti. Postoji ljudski mir i ljudska radost, koji su kratkog daha. I postoji Kristov mir i Kristova radost koji se po živoj vjeri nastanjuju u nama i tu trajno ostaju. Isus nam reče: «Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje!» (Iv 14,27).
Isus svoj mir naziva «Š ALOM», a u kojem je i mir i radost i zdravlje i svaki drugi potrebit dar za naš život. Kroz vjeru prihvatiti mir Kristov znači prihvatiti Njegovu osobu, otvoriti mu širom vrata svoga srca. Da se i nama dogodi ono što se inače tako rijetko događa ljudima zemlje: – K svojima dođe i oni i Ga primiše!
Znamo da su Mu ljudi na početku darovali štalu i za postelju slamu, a na koncu života patnju i smrt na križu. Tako ljudi najčešće postupaju s Dobrotom, Istinom i Životom, to jest, sa živim i jedinim Bogom! Paradoks je to ljudskog srca i ljudske povijesti!
Nemir u nama i tuga su uvijek loši. Plod su ljubavi prema samima sebi. Zato mir i ljubav ne dolaze uvijek od Krista. I nije svaki mir dobar, kao što i svaka radost nije dobra. Postoji truli mir i sebične radosti. Sve to čovjeku puno obećava, malo daje i iz srca sve istinsko uzima.
Pravi je mir plod vjere koju su kušnje i nevolje produbile i promudrile. Taj i takav mir jest plod našeg mudrog izbora. Kad između mene i Boga stoji «nešto» ili «netko», tada nisam slobodan za ono što Bog želi, voli, to jest za vršenje Njegove volje. Tada bježim, uspješno se ispričavam, samo zato što u svom srcu želim zadržati «lažne idole» i lažne «ljubavi», a na štetu Isusu i Njegovih milosnih darova. No tada u nama ostaje nemir i on u nama rađa patnje. A tada tom svojom patnjom opterećujem i optužujem nepravedno svoje bližnje
Izabrati u vjeri Isusa Krista izabiremo za svoj život istinski mir i radost. Sveci su nam u tome najbolji dokaz i svjedoci
Obraćenjem i vjerom Evanđelju izabiremo Isusa za svoga Učitelja, Spasitelja i istinskog Prijatelja. U tom izboru vjere temeljno je vjerovati u Isusovu ljubav i milosrđe. Isus nas poziva primjerom i riječima da postanemo ponizni i vjerni vršitelji, poput Njega, Očeve tj. Božje volje. On ništa ne traži za Sebe! Ako nešto od mene očekuje i traži, uvijek će to biti za moje osobno dobro. On me ljubi i želi da povjerujem i prihvatim Njegove darove za svoj život. Mi smo kao mala djeca koja ne znaju što je za njih dobro. Djecu treba učiti i naučiti mnogo čemu. Mama i tata se brinu za djecu jer ih vole. I djeca prepoznaju ljubav svojih roditelja po onomu što za njih čine i što su za njih spremni sve učiniti. Djeca bez te ljubavi i roditeljske brige za njih venu i umiru. Mi ne znamo što je za nas dobro i ne znamo voljeti sebe onako kako treba. Ljubeći Božju volju, ljubeći Isusa kao izvor ljubavi i prepuštajući se u vjeri i nadi Njegovoj providnosti, sve više znamo i umijemo sebe voljeti kako treba, a onda i svoje bližnje kao same sebe.
Voljeti Isusa Krista znači istovremeno voljeti u Njemu i Boga i čovjeka
Srcem prihvatimo i zavolimo Krista Raspetoga i Uskrsloga, tada ćemo i ustima, jezikom znati za Njega svjedočiti.
Ako Ga nema u našim srcima, postajemo «praporac koji ječi i zvono koje zveči!»
Vrijeme je naše nabijeno raznim događajima i budućnost će za nas vjernike postojati sve izazovnija. Živimo danas kako treba da bismo sutra mogli izdržati i opstati
Svima vama vezanim uz ime DOLINA a raspršenima po Domovini i inozemstvu želim od Gospodina, unatoč svemu, radosne i mirne božićne dane, a u svemu blagoslovljenu 2010. godinu.

Vaš u Isusu Millivoj Knežević, orubički župnik

RAZGOVOR S PAVLOM MUSIĆ

RAZGOVOR S PAVLOM MUSIĆ

 Svatko je na svoj način zaslužan što sjećanje na dolinski rodni kraj nije izblijedilo, što se u Dolini  još uvijek nešto  pozitivno događa.
Jedna od takvih osoba je Pavle Musić iz Nove Gradiške. Zahvaljujući njemu i Pavlu Budiću te osobama iz Doline  kao i onima koje nemaju  nikakvih dodira s Dolinom, kao što su Čedo Dražetić i njegova  supruga Manda r. Barišić koji žive kod Velike Gorice,
obnovljena je grobljanska kapelica i vode računa da se  naše groblje  primjereno održava.
Domovinski rat u Hrvatskoj i rat u Bosni i Hercegovni  je Pavla i njegovu suprugu Dragicu zatekao u Njemačkoj. Proživljavali su ga  skoro kao i oni, koji su bili na prvoj crti bojišnice.
Nemjerljiv je njihov doprinos u prikupljanju i kupovini odjeći za hrvatsku vojniku.  Kao predstavnici Hrvatske udruge  prikupljali su  pomoći u njemačkim gradovima Mesingenu, Rejtlingenu i Tubinegen i  putom Crvenog križa i Caritasa   dostavljali  u mnoge krajeve Hrvatske.

 

SLIKA IZ SRETNIH DANA OBITELJI MUSIC

 Pavle je rođen 28. lipnja 1945. godine zajedno s bratom blizancem Petrom, pa ime odatle imena Petar i Pavao, jer su se rodili uoči blagdana tih apostolskih prvaka.
Majka Manda, nakon smrti muža Ilije koji  je umro mlad 1936. godine,  nosila sav teret  teških  poslijeratnih godina. Nije bilo lako osmero djece odhraniti, i u gladnim godinama,  od kojih je najstariji Ivo imao dvadestak godina.

PAVLE PORED GROBA SVOJIH NAJDRAZIH

 Prva četiri razreda Osnovne škole je završio u Donjoj Dolini za vrijeme učiteljevanja učitelja Ljube i Vere Smolić, a ostala 4 razreda u Somboru kod sestre  Jage  – Jagode koja se je udala za Franju Stipančevića i tamo živjela.
I srednju Š kolu učenika u privredi će završiti u Somboru i steći zvanje vodoinstalatera. Njoj dugujem veliku zahvalnost, jer što bih u siromašnojh Dolini  mogao postići da je ostao?
Došlo je vrijeme za o odlazak u vojsku. Vojni rok  je služio u Karlovcu i Bjelovaru.
Po osluženju vojnog roka, među prvim  Dolincima, 8. kolovoza  1967. godine odlazi na “privremeni” rad u inozemstvo. Prvo uposlenje je ostvario u austrijskom glavnom gradu Wienu.
Iduće godine, na Mladence,  28. prosinca 1968. godine se je oženio s Dragicom Vonić, kćerkom Pavla i Ljube r. Vidić.  Dragica je rođena 26. rujna 1948. godine. Vjenčat će ih u dolinskoj crkvi vlč. Stjepan Guberac, tadašnji župnik.
Početkom 1971. godine, sa suprugom Dragicom i dvojicom sinova Zoranom i Pavlom prelaze živjeti u Njemačku, u Stuttgart, gdje i danas ima prijavljeno mjesto boravka.
U braku im se rodilo troje djece. Najstariji sin Zoran je rođen 5. veljače 1968. godine, oženjen je s suprugom Gordanom i imaju troje djece: dva sina Michaela i Christiana te kćerku Silviu.
Sin Pavle, koji nosi očevo i  djeda Pavla Vonića ime,  je rođen  je 8. rujna 1969. godine. Ima kćerku Ljiljanu.
Kćerka Veronika je rođena 7. rujna 1976. godine. Udana je za Dražena Kovačeca i imaju dva sina Manuela i Patrika.

 Obitelj  Musić je živjela u Njemačkoj. Do 1973. godine je Pavle radio sa svojom strukom,  kao vodinstalater, a  pod kraj te godine, točnije 3. prosinca , u Esslingenu otvara ugostiteljski objekat u kojem radi on i supruga. Ugostiteljstvom će se baviti u Sttutgartu do 1978. godine a tada prelaze u Reutlingen gdje otvaraju lokal pod nazivom “Sportparkgastteten stadion”. Taj ugostiteljski objekt su držali do 1982. godine a potom otvaraju Naturtheatergaststatte  “Waldheim”.
Planirali su  nakon odlaska u mirovnu, ostatak  života provesti u blizini rodnog kraja, pa su kupili plac u Kozincima, na domak Bosanske Gradiške i izgradilii kuću na kat.
Buknuo je rat u Republici Hrvatskoj koji će se poslije proširiti i u Bosnu i Hercegovinu..

 

 

RESTORAN OBITELJI MUSIC U NJEMACKOJ

 U obitelji Musić, 12. rujna 1994. godine se događa tragedija. U 45-toj godini života umire Dragica u Njemačkoj. Pogrebni obredi i sahrana je  obavljena u Novoj Gradiški. Posredstvom Međunarodnog crvenog križa, Dragicini  roditelji Pavle i Ljuba su, 14. rujna,  dopraćeni u Novu Gradišku kako bi nazočili  kćerkinoj sahrani.
Na dan 4. rujna 1995. godine u Davoru će Pavle prihvatiti majku Mandu, brata Peju i Iliju te snahu Jelu. Privremeno će biti smješteni u Pavlovoj kući u Novoj Gradiški, koju je zamijenio za onu u Kozincima.

 Pavle se  je do 3. studenog 1997. godine bavio ugostiteljskom djelatnošću, a tada odlazi u mirovinu. Kako djeca nisu bila zainteresirana za obavljanje ove vrste posla, restoran je zatvoren.


 Sada, kada je Pavle u mirovini, dio slobodnog  vremena  posvećuje svom rodnom kraju, naročito odražavanju groblja, iako mu je  supruga Dragica, majka Manda, braća Petar i Ilija sahranjeni u Novoj Gradiški, njega nešto  neobjašnjivo vuče  i na ono groblje u Donjoj Dolini.

 Na kraju je je, uz najljepše želje u povodu božićnih i novogodišnjih blagdana, uputio poruku svim Dolincima, da se svatko, prema svojim mogućnostima uključe u održavanju i uređenju groblja, kapelice na njemu, te župne crkve  i oko crkve u Gornjoj Dolini.
“Pokažimo i na taj način svoju ljubav prema rodnom kraju, nemojmo  se sramiti i brzo zaboraviti” na rastanku je dodao Pavle.

 Pavlovi i Dragicini najdraži su u neprijateljskom okruženju. Do njih se ne može doći, a njima se  ne napušta rodno ognjište bez obzira na patnje koje podnose u tom okruženju. Crne vijesti su stizale iz dana u dan. Pavle Vonić Dragicin otac je i ranjen u jednom pokušaju pljačke u Gonjoj Dolini (24. kolovoza 1993. godine).  Naizmjenice su Pavle i  Dragica “dežurali” na prijelazu  kod Dragalića sa željom da što više pomognu napaćenom dolinskom narodu, koji je naročito 1992. i 1993. godine tu prelazio.
(više…)

Dragi dolinci (broj 26)

 

Dragi Dolinci, poštovani čitatelji! 

 Početkom ove godine na adresu Uredničkog vijeća stiglo je pismo msgr. Vinka kardinala Puljić, Vrhbosanskog nadbiskupa. Objavljujemo ga u cijelosti. U vrijeme korizme, kada se spominjemo Muke i smrti Isusa Krista, kao grom iz vedra neba odjeknula je vijest da su pronađeni posmrtni ostaci dvojice mučenika iz Bosanske Gradiške koji su mučeni i ubijeni u Okučanima. Riječ je o Darku Sanjickom i Mirku Tomljenoviću. Tako se ponovo otvoriše nikada zacijeljene rane dviju obitelji.

 Eto, nakon 18 bolnih godina očekivanja i traženja, obitelji su ipak dočekale da dostojno pokopaju zemne ostatke svojih najdražih. Mnogi neće nikada imati takvu “sreću”!

Teško je to, neshvatljivo, ali bi još teže, žalosnije i bolnije bilo kada se nikada ne bi saznalo gdje ih je zločinačka ruka sakrila od svoje savjesti 

 Da li će za ovaj zločin, kao i za one počinjene nad još 22 civila na području Bosanske Gradiške u vremenu od 1992.-1995. godine odgovarati? Hoće li ruka pravde stići te zločince ? 

 Ne mogu, ne spomenuti, kako nas je u tijeku ove godine zauvijek napustilo petnaestak Dolinaca i Dolinki, među njima i osobe koji su svoju ljubav, svoje domoljublje i sebe utkali u sva dolinska sela. I o tome imamo zapis.

 U Dolini se ipak nešto događa! U prkos malom broju Dolinaca, koji su ostali na rodnoj grudi, svake nedjelje i blagdanom u župnoj crkvi se služi sv. Misa. Priključena je struja, obnovljena kapelica na groblju a groblje se redovito kosi, izrađena su i postavljena nova ulazna vrata na crkvi kao i obrlihti na prozorima, poklopcima pokrivene šahte oko crkve, a razmišlja se i o drugim poduhvatima u crkvi i oko crkve kao što je krečenje, lijepljenje keramičkih pločica na koru, ograđivanje crkvenog dvorišta, kupovina zvona, uređenje župne kuće….

 Odlučili smo «Suzu» proširiti s još jednom rubrikom “Sačuvajmo od zaborava” pa ćemo tako od ovoga broja donositi Popis pučanstva iz 1929. godine, a potom i iz 1948. godine za naša, dolinska sela. 

  Sretan Božić i neka Vas prati Božji blagoslov tijekom cijele 2010. godine.

  U r e d n i k

Iz Starog Kraja (broj 27) Vlč. Pero Čolić

  Dragi Dolinci i Gradišćanci, gdjegod bili, ovdje i po svijetu!

Osvrćem se na proteklu, 2010. godinu, kako bismo vidjeli što se sve dešavalo u ove naše dvije župe na Savi.

Proslavljeni su Božićni novogodišnji blagdani onako kako smo to mogli učiniti mi ovdje na našim prostorima.

Poslije njih dolazi Korizma sjećanje na Isusovu muku i smrt a bez toga ne bi mogli slaviti Uskrsnuće Isusovo a kojemu se i mi nadamo.

Dođe nam i proljetni svetac svetac blagoslova polja sv. Marko. Na taj dan i mi smo se okupili po običaju našem bosanskom, na groblje na «Gradini» gdje smo molili božji blagoslov na naše njive, bašte a i za blagoslov nas samih. To isto smo činili i na još dva groblja u župi Bosanska Gradiška a to su groblje u Čatrnji i groblje u Brestovčini Spasovo i Presv. Trojstvo.

Slijedeći događaj koji se zbio 9. lipnja 2010. godine je Rekolekcija-duhovna obnova svećenika Banjalučke biskupije. Svećenici su se okupili u Novoj Topoli oko deset sati i tu predvođeni našim biskupom mons. Franjom Komaricom zajednički smo izmolili opijelo za našeg Ratka Grgića, o čijoj se sudbini gdje je završio, još ništa ne zna. Stigli smo u Staru Gradišku gdje nas je dočekao župnik, biskup mons. Antun Š kvorčević i općinski načelnik gosp. Velimir Paušić. Biskup Š kvorčević nam je uputio riječ dobrodošlice i morao je otići a župnik i načelnik su nam nešto više rekli o župi i kaznenom domu gdje su i naši mnogi svećenici mnoge godine robijali. Obišli smo i prostorije kaznenog doma kakve su sada prazne i nikad se više ne punile. Na povratku su svi svećenici došli u Bosansku Gradišku gdje smo izmolili opijelo za pokojnog-ubijenog mons. Kazimira Višatickog i izmolili molitve zahvale za svečeništvo, jer je to bio dan završetka svećeničke godine.

Nakon molitve domaći župnik je pozvao braću svećenike s biskupom na okrepu za tijelo – ČOBANAC-. Nakon tog druženja svećenici su se uputili u Bos. Aleksandrovac u posjet SIRANI a dalje su se svećenici uputili na Mahovljane u posjet vinogradu i podrumu vina.

Prolazi vrijeme i dočekali smo blagdan sv. Bonaventure /15.VII./ zaštitnika Banjalučke biskupije kad je imenovan pomoćni biskup fra MARKO SEMREN za banjalučku biskupiju.

18. srpnja 2010. Godine bila je krizma u Bos. Gradišci koju je podijelio generalni vikar mons. dr. Anto Orlovac (sedmoro krizmanika).

Temeljito je obnovljena kapelica na groblju Brestovčina gdje je slavljena sv. misa na sv. Joakima i Anu.

Patroni: Ponajprije je proslavljen patron župe Dolina Velika Gospa gdje su se okupili Dolinci od svakuda gdje se nalaze, pa i drugi iz okolnih mjesta. Slavilo se molitvom i pjesmom, a iza mise druženje uz osvježavajuće napitke i burek.

Na sv. Roka, zaštitnika župe B. Gradiška, sv. misu predvodio je mons. Drago Balvanović, prošlogodišnji svečar pedesetgodišnjice svečeništva uz koncelebraciju 7. svećenika, puna crkva božjeg naroda, časnih sestara iz Budžaka, Nove Topole i Bos. Gradiške a sve je to uzveličao crkveni pjevački zbor iz Nove Gradiške. Već znamo za imenovanje pomoćnog biskupa. Dana 18. rujna 2010. god. je posvećen za biskupa dr. Marko Semren u banjalučkoj katedrali od biskupa mons. dr. Franje Komarice. To je ujedno i prva posveta u Banja Luki otkad postoji biskupija. Suposvetitelji su bili kardinal Vinko Puljić, papin nuncij i drugi. Bilo je mnogo gostiju pom. biskupa za zajedničkim stolom. Toga istoga dana u 17 sati banjalučki biskup dr. Franjo Komarica je posvetio oltar župne crkve sv. Josipa a blagoslovio je i crkvu i obnovljenu župnu kuću koja je bila spaljena a i crkva je obnovljena. Na blagoslovu je bila dupkom puna Topolska crkva.

Hodočašće vjernika iz Vrhbosanske i Banjalučke Biskupije je bilo 9. listopada 2010. god. Na tom hodočašću iz Bos. Gradiške pridružilo se desetak automobila iz Banja Luke. Za svi Svete i Dušni dan bilo je manje naroda na misama i za opijela. Dolazilo se prije uređivati grobove najmilijih ali kad crkveno slavimo (sv. misa i opijela) tu nedostajete.

I ove godine je bio susret školske djece (omladine) u Budžaku kod časnih sestara u dvije grupe: 6. studenog od 1-b razreda išlo ih je petoro (5) a u drugoj grupi koja je išla 20.studenog 2010. godine bilo ih je šestoro (6).

Obilježena je ove godine šesta obljetnica smrti našeg mons. Kazimira Višatickog. Došla je rodbina znanci prijatelji župljani i vjernici iz drugih mjesta. U služenju sv. mise bili su mons. Franjo Komarica, biskup i pomoćni biskup Marko Semren, osam svećenika i više časnih sestara. Crkva je bila dobro popunjena. Sv. Misu je predvodio mons. dr. Franjo Komarica. Iza mise su svi pozvani na tjelesnu okrepu u našu dvoranu župnog pastoralnog centra.

27. studenog 2010. u banjalučkoj katedrali je bilo svečano misno slavlje u povodu 25. obljetnice biskupstva našega mons. dr. Franje Komarice biskupa te blagoslov obnovljenih prostorija zgrade starog biskupskog ordinarijata a iza toga je bio objed i druženje.

Dolinčanima, Gradišćanima, čitateljima «SUZE DOLINSKE» i svim ljudima dobre volje ČESTIT BOŽIĆ SVETO ISUSOVO POROĐENJE I NEKA VAS PRATI BOŽJI BLAGOSLOV U CIJELOJ 2011. GODINI, želi

vlč. Pero Čolić, župnik

Hodocasce Okucani – Udbina

CRKVA HRVATSKIH MUČENIKA NA UDBINI
Pokorničko hodočašće od Okučana do Udbine

Krbavska bitka se dogodila 9. rujna 1493. godine na Krbavskom polju u Lici nedaleko od Udbine. U toj bitki je bosanski sandžak-beg Hadum Jakub-paša porazio hrvatsku feudalnu vojsku pod zapovjedništvom bana Emerika Derenčina. U toj bitki je poginulo između 10 i 12 tisuća hrvatskih vojnika, u jednom danu, što se smatra najvećom tragedijom u povijesti hrvatskog naroda. Zbog toga je Udbina i odabrana kao najprikladnije mjesto u Hrvatskoj gdje bi se izgradila crkva Hrvatskih mučenika, kao spomen na sve Hvate koju su poginuli u svim ratovima i poraćima, na sve vojnike i sve civile, na sve one koji su zbog toga što je po nacionalnosti Hrvat, a po vjeri rimokatolik stradao mučeničkom smrću. Po mnogim autorima se ova bitka smatra početkom Stogodišnjeg rata Hrvatskog Kraljevstva i Osmanskog carstva.

Pripreme za hodačašće “Odlukom Glavnog odbora za izgradnju Crkve hrvatskih mučenika na Udbini, proslava Dana hrvatskih mučenika održava se svake godine prve subote iza Male Gospe. Ove godine je to 11. rujna kada će ujedno biti i blagoslov novoizgrađene Crkve hrvatskih mučenika. Misno slavlje u 11 sati na prostoru ispred crkve predvodit će uzoriti kardinal vrhbosanski Vinko Puljić s ostalim hrvatskim biskupima. Prihvat hodočasnika toga dana je već od osam sati ujutro, a u 9 sati je zajednički križni put koji kreće iz Podudbine” To mi je bilo dovoljno da donesem Odluku: Idem pješice iz Okučana do Udbine. Idem na taj nesvakidašnji događaj za Hrvatsku i hrvatski narod. Idem se pokloniti svim hrvatskim mučenicima. Iskustva glede hodočašća već imam jer sam hodočastio u Slavonski Kobaš, Međugorje, Mariju Bistricu, Požegu, Pleternicu, Staru Gradišku…, kondiciono ću se pripremiti tako što ću 30. i 31. kolovoza pješačiti Gospi od Suza u Pleternicu, a Bog će mi podariti zdravlje, lijepo vrijeme i dobre ljude kod kojih ću spavati i koji će me pratiti molitvom do mog odredišta. Misao vodilja, za taj put kao i za izgradnju crkve Hrvatskih mučenika, su bile riječi blagopokojni pape Ivana Pavla II. na pragu trećeg tisućljeća. Papa je tada pozvao sve Crkve u pojedinim narodima da popišu svoje svjedoke vjere, svoje istinske velikane, ter da mjesne Crkve: učine sve da ne puste zaboravu spomen onih koji su pretrpjeli mučeništvo”. Tu naši biskupi naglašavaju da je mnoge od tih velikana već prekrio zaborav ter podsjećaju kako se neke upravo zbog ljubavi prema svome narodu dugo nije smjelo ni spominjati. Naši pastiri posvješćuju da se naš naraštaj treba i može odužiti velikodušnim žrtvama iz naše prošlosti ter svima njima izraziti poštovanje i priznanje, a ujedno novim naraštajima poručiti kako je život za braću sve do žrtve života najbolji zalog budućnosti svakog naroda. Ja sam uz pomoć brojnih mještana sela Donja Dolina, Gornja Dolina i Novo Selo, od koji su neki pokojni, izvršio popis naših dolinskih mučenika pripremajući za tisak knjigu “Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti” koja je tiskana 2000. godine, a sada u ime njih 256 iz dolinskih sela, te 45 iz susjednog Bosanskog Mačkovca i Kozinaca, koji su poginuli u II. svjetskom ratu, nestali na križnom putu i ubijeni u poratnom razdoblju, u ime 7 ubijenih ovoga rata u našoj župi Dolina, u ime njih 17 ubijenih i nestalih u ovome ratu s područja općine Bosanska Gradiška i u ime 47 ubijenih i nestalih svećenika Banjalučke biskupije, a naročito u ime svojih ubijenih dolinskih župnika vlč. Marka Š alića, vlč. Ratka Grgića i nakon rata ubijenog msgr. Kazimira Višatickog.

Sve slike mozete vidjeli klikom OVDJE

Od Okučana do Jasenovca

Na put sam odlučio krenuti u subotu, 4. rujna poslije jutarnje mise kako bih stigao na Udbinu u petak, 10. rujna. Ispratili su me vjernici i članovi obitelji koji su nazočili sv. misi, a hodočasnički blagoslov mi je podjelio fra Damir Pavić vikar župe sv. Vida u Okučanima.

Dionicu puta od Okučana do Novske sam prije tri godine prepješačio kada sam s grupom hodočasnika išao Majci Božjoj Bistričkoj, ali sada u Novskoj trebam skrenuti u pravcu Jasenovca.

U Okučanima sam izmolio prvu postaju Križnog puta, u Novskoj, ispred crkve sv. Luke evanđelista, drugu.

Treću ću izmoliti u Jasenovcu, u crkvi Sv. Nikole i Uznesenja Blažene Djevice Marije, i tako iza sebe ostavio prvih 31 kilometar puta. Domaćini u Jasenovcu, po preporuci župnika vlč. Maria Cimbala, bila mi je obitelj Miće i Ankice Mačković.

O tome je sam Mića zapisao u moj hodočasnički dnevnik: “Župnik nas je obavijestio da kroz naše mjesto prolazi pješak hodočasnik, te je pitao da li ga možemo primiti na konak (spavanje). S radošću ga primamo, rekao sam, jer smo i sami hodočasnici u marijanska svetišta kao što su Voćin, Marija Bistrica i druga. Njegova vjera kazuje sve, jer ovoliki put, od Okučana do Udbine, preći pješice i nazočiti posveti crkve Hrvatskih mučenika, koja je simbol vjere i mučeništva svih Hrvata. Divimo mu se i sretni smo što smo se upoznali, a prst Božji nam je pokazao da je svijet mali, jer mi poznajemo našeg gosta Micana još iz naših susreta KUD-ava u Okučanima, a kao redatelj “Muke i smrti Isusa Krista” doveo je dramsku sekciju njihovog KUD-a kod nas u Jasenovac prije pet godina. Mi smo sretni ovih dana dok je kod nas i iskreno mu želimo sretan put i povratak kući te neka ga prati ruka Majke Božje jasenovačke i neka mu bude na pomoći. Sretno Milorade i neka Vam Bog dadne snage i za slijedeća hodočašća”.

Uz ovih nekoliko dragih riječi priložio je isto tako dragu pjesmu posvećenu meni hodočasniku:

Okučani Udbina

dva mjesta, mučenika,

za slobodu, hrvatskom narodu.

Spojila ih cesta

dugog puta,

u povijesti za Hrvatsku,

gdje se je vodila borba ljuta,

i gdje Hrvat

vatra živa,

opet na ognjištu

svome biva (sniva).

Mića, poznatiji kao Skula je zvonar jasenovačke crkve a i on i supruga mu Ankica pjevaju u crkvenom zboru, koji je prošle godine proslavio 300 godina. Mića i njegov sin Davor su za tu prigodu napisali i objavili monografiju: 100 GODINA HRVATSKOG PJEVAČKOG DRUŠ TVA SVAČIĆ JASENOVAC.

Do sad je objavio još jednu knjigu, monografiju o svom mjestu: JASENOVAC NA SAVI. Mijo Mićo Mačković Skula nastavlja obiteljsku tradiciju: zvonara i sakristana jer je njegov djed Nikola bio zvonar i sakristan 1936.-1939., potom otac Nikola 1939.- 2000.i sin Mićo od 2000.g.

Za svoj rad u župi i povijesnu građu dobio je 2006.godine biskupijsku plaketu sa poveljom zahvalnosti i priznanja.

Od Jasenovca do Hrvatske Kostajnice

Osvanula je nedjelja. Sunce se probijalo kroz maglu koja je tipična u ovo doba godine pored rijeke Save.

Domaćin Mića me je ispratio nekoliko kilometara od svoje kuće, preko željezničkog mosta, preko rijeke Save, pokazujući mi obnovljene kapelice i križeve. Danas je preda mnom 35 km puta. Sredina je negdje u Hrvatskoj Dubici. Tu ću s zakašnjenjem stići na sv. misu. Poslije mise susrećem Zvonku Š Šokića iz Donje Doline, koji živi u Bosanskoj Dubici, a ovamo je došao biciklom na sv. Misu. Do prije nekoliko godina je živio u Smrtiću kod Gornjih Bogićevaca, nakon što je prognan iz Donje Doline.

Slijedeće konačište bijaše u Hrvatskoj Kostajnici “Gnijedzdu sokolova”. Gradu Zrinskih. Nedaleko su i ostaci starog grada Zrina, a i mjesto pogibije Gordana Lederera, snimatelja Hrvatske televizije koji je ubijen snajperskim metkom dok je obavljao svoju novinarsku dužnost. Prenoćio sam u “vlastitom” aranžmanu u Bosanskoj Kostajnici zbog nepoznavanja grada. Jedno iskustvo, ali i prekaljenje za naredne dane.

Tu ću doživjeti i prvo iskustvo s kišom. Nekoliko jutarnjih sati ću podijeliti s rijekom Unom ispod njenog mosta koji spaja dvije Kostajnice. Lijepa je. Nisu badava stari Latini Rimljani za nju kazali da je “Jedna jedina” pa joj odatle i ime “Una” jedna. S njom ću se rastati tek u Bihaću nakon 135 kilometara. Njene ljepote je nemoguće riječima opisati, zato sam sa sobom imao fotoaparat, koji će bar djelomično zabilježiti te krasote. Nakon 32 km u predvečernji satima stižem u Dvor. Tu me je čekala draga obitelj po prezimenu Krpan, rodom iz Bos. Orubice,a zadnje mjesto boravka su imali u Kozincima, na domaku Bosanske Gradiške.

Prognani su kao i mnogi drugi nesrpski stanovnici te općine. Branko i ja dijelimo istu sudbinu jer smo morali “preko vode do slobode”, dakle obojica smo 1992. godine preplivali Savu spašavajući živu glavu.

Branka i njegovu suprugu Vesnu sam vjenčao u Mjesnom uredu Dolina kada sam bio matičar 1980. godine. Imaju sina Danijela koji je oženio Anitu Knežević i dvije kćerke. Starija po imenu Nevenka je udana za Davora Pleša, a mlađa Danijela je učenica Medicinske škole u Zagrebu.

Dugo smo u noć obnavljali uspomene iz rodnog kraja, ali i komentirali trenutno stanje u kojem se nalazimo. Dvor je lijepo mjesto u kojem se nekoć dobro i živjelo, a danas kao u svim područjima od posebne državne skrbi teško. Od Jasenovca do Hrvatske Dubice, kao i od Hrvatske Dubice do Hrvatske Kostajnice niti jedne trgovine ni ugostiteljskog objekta – birtije, a od Hrvatske Kostajnice do Dvora samo jedna trgovinica u Unčanima.

Od Dvora do Bosanske Krupe

Sutra ujutro, pri polasku pratit će me rosulja do graničnog prijelaza Matijevići. Tu ću preko Une prijeći u Bosanski Novi i sada drugom stranom Une grabiti naprijed. Prolazim kroz srpski entitet, a iza gostionice “Ničija zemlja” ulazim u Federaciju. Niti mene tko što pita niti ja imam koga što pitati dok nisam nakon, danas prijeđenih 34 kilometra došao u Bosansku Krupu. Tamo sam na raskrižju morao pitati kojim putom mogu doći do centra grada. A tu ću se, ispred katoličke crkve susresti sa simpatičnom djevojkom Sanjom, koja će me odvesti u stan, svojoj obitelji koji će mi biti domaćini u ovom lijepom gradu. Riječ je o obitelji Aleksić. Petar Pero je rodom iz Zalužana kod Banjaluke, u Bos. Krupu je došao prije 40 godina, radi u ljekarni i do godine će u mirovinu. Njegova supruga Mirjana je iz Bihaća i radi u općinskoj upravi, pa smo tako, po zvanju i kolege. Imaju sina Kristijana Kiću koji je završio fakultet u Mostaru i dobio zvanje inžinjera za informatiku, a Sanja, koja će tijekom cijeloga života nositi posljedice strahovitog rata, studira u Sarajevu i doskora će postati diplomirana socijalna radnica. To je jedina katolička obitelj u Bos. Krupi. Doduše, ima još Hrvata ali žive u mješovitim brakovima. I ta, jedina katolička obitelj je dala svoj nemjerljiv doprinos katoličkoj crkvi u Banjalučkoj biskupiji. Naime, Mirjana je svojim zalaganjem, znanjem jer radi u urbanizmu grada Bos. Krupa,ugledom i poznanstvima uspjela iz ruševina podići katoličku crkvu koja je u tijeku rata u Bosni i Hercegovini srušena..Crkvu, koja je posvećena Preslavnom Imenu Marijinom, je prošle godine posvetio banjalučki biskup msgr. dr. Franjo Komarica, a obitelji Aleksić odati priznanje. U toj crkvi ćemo zajedno Petar, Mirjana i ja izmoliti IX. Postaju Križnog puta. Gospođa Mirjana će uz jutarnju kavu upisati nekoliko rečenica u moj hodočasnički dnevnik:

“Veoma smo obradovani Vašim dolaskom u našu obitelj. Primismo Vas od srca i želimo da Vaš daljni put prati blagoslov Dragoga Boga i neka usliši Vaše nakane zbog kojih ste krnuli na ovo hodočašće. Vama i Vašoj obitelji, Bog neka učvrsti vjeru, ufanje i ljubav!

Obitelj Aleksić: Petar, Mirjana Kristijan i Sanja.

Bosanska Krupa, na Malu Gospu, 8. rujna 2010. godine”. Od Bosanske Krupe do Bihaća

I jutros ću svoj put početi s kabanicom na glavi, zbog kiše. Na telefon me svakodnevno, kao i danas zovu prijatelji, radne kolegice i kolege, članovi obitelji i oni dobri ljudi kod kojih sam prespavao. Svi pitaju između ostalog: Kako je? Odgovaram im: U redu je i nema nikakvih poteškoća ako zanemarim brojne žuljeve. Oni su jedna velika i neodkloniva hodočasnička nevolja.

Svi oni su u mojim mislima i molitvama, ali da i oni mene ne prate molitvom, ne znam kakav bi im odgovor mogao dati.

Predhodni dana sam uglavnom putovao uz Unu koja teče ravnicom, danas ću njenim kanjonom. Na prvi pogled izgleda kao kanjon Vrbasa (kojim sam također prepješačio s grupom hodočasnika kada smo išli u Međugorje), samo što uz Unu ide i željeznička pruga. Za nas vjernike Bog se ogleda u svim tim ljepotama.

Na ulazu u Bihać čitam na transparentu i jambo plakatu, u povodu sutrašnjeg velikog muslimanskog blagdana: Bajram šerif mubarek oslun, što bi u prijevodu značilo: Neka vam je sretan i blagoslovljen blagdan.

Iza 18 sati ulazim u bihaćku crkvu sv. Ante Padovanskog. Misa je počela. Služi je moj do prošle godine župnik, a sada u Bihaću župni vikar fra Anto Ivanović. Nakon sv. mise i okrijepe duše, izmolit ću X. postaju križnog puta. Fra Anto me je očekivao pa ćemo u župni dvor. Tu me dočekuje bihaćki župnik fra Ivica Matić, koji je bio župnik u Bugojnu kada smo kroz njega prolazio idući Gospi međugorskoj i koji nas je tada ugostio. Uslijedila je večera, razgovor i počinak.

Pred pola noći Bihać je obasjan vatrometnim raketama. Nastupio je Bajram.

Nakon sinošnje kišurine osvanut će lijepo, suncem obasjano jutro. U 7,30 sati ću nazočiti sv. misi, a poslije nje i doručka, rastanak sa župnikom Ivicom, koji će mi u znak sjećanja na posjet ovom samostanu darovati krunicu i prsten na kome je napisan cijeli Očenaš. Krunica će mi tijekom cijelog puta biti u rukama na koju ću moliti sva otajstva sv. krunice, a na prsten, od nehrđajućeg čelika, čestoću pogledavat kada budem molio Očenaš, nadajući se da će mi očeličiti vjeru..

Fra Anto će u hodočasnički dnevnik upisati: Neka te prati Božji blagoslov na zagovor sv. Nikole zaštitnika putnika, te sretno stigneš cilju, a na povratku, duhovno osnažen, budeš na blagoslov svojoj obitelji i svima koje ćeš susretati. Pozdrav svima koji pitaju za mene. Sretno. Svoj potpis će pored fra Antinog, staviti i fra Ivica.

Od Bihaća do Korenice

Fra Anto će me ispratiti do izvan grada uz put mi objašnjavajući kako je zgrada u kojoj je održano I. zasjedanje AVNOJA bilo vlasništvo časnih sestara i vodi se postupak kako bi se taj cijeli kompleks zgrada vratio vlasniku. Zaustavljamo se ispred crkve katoličke crkve koja je 1936. godine sagrađena, čiji toranj dominira Bihaćem. Saveznici su tu crkvu 1943. godine bombardiranjem srušili i toranj oštetili. On je renoviran, vraćen župnom uredu Bihać i pod zaštitom države. Fra Anto me fotografira ispred jedne od džamija u Bihaću, i između ostalog kaže: Ova džamija je 1266. godine sagrađena kao crkva sv. Ante Padovanskog, ali je pretvorena u džamiju. Dograđen je minaret i nazvana Fethija džamija. Građena je u gotičkom stilu te je jedna od rijetkih europskih islamskih bogomolja u gotičkom arhitektonskom stilu i smatra se najstarijom građevinom gotičkog stila na području Bosne i Hercegovine. Bog mi je na ovom hodočašću priredio brojna ugodna iznenađenja, a jedno od tih je: Nakon više od dvadesetdvije godine susrest ću dugogodišnjeg prijatelja Mehmeda Bećirevića. Zvali smo jedan drugoga sine. Zajedno smo radili i stanovali u Izoli skoro tri godine, a onda se je svatko vratio svome rodnom kraju. On je dolazio sa suprugom Mersidom u Novo Selo, a moja supruga i ja uzvraćali posjet. Bio je to susret pri kome su tekle suze radosnice, jer tijekom cijeloga rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nitko nije znao jedan za drugoga.

No, to danas neće biti sve. Bit će još susreta druge vrste. I tako, nakon sastanka i rastanka s dragim ljudima, preda mnom je šesti dan puta i 50 km koje danas trebam prepješačiti. Na izlasku iz Bihaća jedan me prolaznik pozdravlja: Merhaba, što je više od “Dobar dan” a to bi značilo: Dobro mi došao, neka ti ovdje bude prijatno i ugodno. Uzvraćam pozdravima.

Iza podne prelazim granični prijelaz Izačić Ličko Petrovo Selo i tako ponovo ulazim u Republiku Hrvatsku. U ušima mi odzvanjaju riječi: Liko, Liko, naša diko, Liko, Liko, ne damo te nikom. I ovdje su vidljivi tragovi minulog rata, ali ima obilježja o ubojstvima civila u II. svjetskom ratu. Ispred jednog takvog križa izmolit ću XI. Postaju križnog puta.

Kod Prijeboja, gdje se sastaju putovi koji vode od Plitvičkih jezera i ovaj kojim sam ja došao, susrećem hodočasnika Marijana Peternela iz Pakraca. I on ide na Udbinu. Iza njega su također brojni hodočasnički koraci na putovima do Baleiburga, Vukovara, Trsata, Dubrovnika Sada ćemo osim zajedničkih molitvi izmjenjivati iskustva o hodočašćima i razgovarati o mnogočemu drugom.

Prolazimo pored pansiona “Winnetou”. Podignut je u čast boravka filmske ekipe koja je snimala istoimene filmove. Gledao sam ih po nekoliko puta. Kako su samo naši Ličani glumili Indijance. Tako su, zahvaljujući tim filmovima poodavno svijetom obišle hrvatske prirodne ljepote, iako je malo tko znao gdje su filmovi snimani. Tu smo popili samo po čašu hladne ličke vode.

Približavamo se Korenici prije mraka, ali oblaci na nebu daju do znanja da ćemo ipak morati pokisnuti.

Prespavat ćemo na ulazu u Korenicu. Tu je za mene fra Anto, a Marijanu dobri ljudi, posredstvom koreničkog župnika vlč. Stjepana Zeba, pripremio prenoćište. Naši domaćini obitelj Grgurić će nam ustupiti veliku kuću koja je namijenjena za prenoćišta turistima, i evo hodočasnicima.

Budući da nas je pred kraj današnjeg putovanja izvjesno vrijeme pratila kiša naši domaćini će upaliti centralno grijanje kako bi se sobe i dnevni boravak ugrijali, a na radijatorima ćemo moći osušiti mokro rublje.

Večerat ćemo i doručkovati ličke specijalitete.

Naš domaćin Slavko obnaša dužnost policajca, a gospođa Olivera je medicinska sestra i radi u bolnici. Imaju troje djece, dvije kćerke i sina koji je ove jeseni otišao u sjemenište. Molimo Boga da ustraje u duhovnom zvanju i postane Kristov svećenik.

U mojem hodočasničkom dnevniku bit će upisano: Dragi naši hodočasnici! Bilo nam je veliko zadovoljstvo ugostiti vas u našem domu. Naša vrata su uvijek otvorena za hodočasnike i sve ljude dobre volje. Vaš dolazak kod nas, smatramo blagoslovom za naš dom i našu obitelj. Danas, kada nastavljate svoj hodočasnički hod do Udbine, pratiti ćemo vas u molitvi kako biste sretno stigli na odredište, a vjerujemo da ćemo se i mi naći u vašim molitvama. Neka Božju blagoslov prati vas i članove vaše obitelji. Drago nam je što vas je Bog poslao k nama. Srdačan pozdrav vama i članovima vaše obitelji uz obilje Božjeg blagoslova: Olivera, Slavko, Mišel, Magdalena i Ivona Grgurić

Od Korenice do Udbine

Sedmi, zadnji dan hodočašća nekako će biti najteži, ali najdraži, jer kiša koja je sinoć počela padati, nije prestajala cijelu noć, i jutros je padala. Tješilo nas je jedino to što smo imali danas prevaliti samo 32 kilometra.

U koreničkoj župnoj crkvi sv. Jurja izmolit ćemo XII. postaju križnog puta.

Nakon restorana Lička kapa gdje smo popili kavu, u restoranu Feral u Jošanima ćemo pojesti topli grah da se malo ugrijemo, jer nam je velik dio tijela mokar, a dobro je došla i vatra u vanjskoj pecari.

Tu uspostavljamo telefonski kontakt s udbinskim župnikom fra Nediljkom Knezovićem. Nedugo iza tog razgovora, doći će fra Nediljko i Ratko Dragović, poznatiji kao pukovnik Klek. Došli su da nas pozdrave i kažu da nas čeka mjesto za spavanje u kampu motorista bajkera na Udbini, a to je oko 5-6 km odavde. Nama će se učiniti da ima puno više kilometara. Nakon dosadašnjih uz brdo i niz brdo sada se pred nama prostire Krbavsko ravno polje. Crkva Hrvatskih mučenika vidi se iz daljine kao bijela golubica na brdu. Kako je tek tada srce zalupalo. Naša radost će, uskoro biti potpuna.

Na Udbini

Ulazimo u krug vojarne. U njemu je kamp. Domaćini nas nude s jelom srneći gulaš i piće. Zahvaljujemo se uz obrazloženje da je petak.

U 19 sati je u dnevnoj kapelici crkve Hrvatskih mučenika sv. misa. Do tada smo presvukli mokru obuću i odjeću, i kako ne imasmo vremena da pješice pređemo tu razdaljinu od nekoliko kilometara, prihvatili smo prijedlog i autom otišli do crkve. Dnevnu kapelica Kraljice mučenika, u zdanju crkve Hrvatskih mučenika, u kojoj će se služiti sv. misa je blagoslovljena, prije dva dana, na Malu Gospu, a blagoslovio ju je gospićko-senjski biskup msgr. dr. Mile Bogović.

Nakon sv. mise motoristima će se svečano predati papina zastava i zastava Republike Hrvatske. One će se sutra, u procesiji donijeti blizu oltara. Po završetku sv. mise ponovo ćemo biti sa župnikom. Pitao sam ga: Koji je uvjet za jedno mjesto, da u ovoj crkvi Hrvatskih mučenika, bude kamen na kome piše ime župe ili mjesta. Rekao je da se to kamenje donosi ovamo iz mjesta gdje su otkrivene masovne grobnice, bez obzira na vrijeme i okolnosti kada su nastale. Tako moja rodna župa Dolina nema uvjeta da tu bude kamen s njenim imenom, ali je fra Nediljko rekao, kako će u knjižnici, koja će biti sastavni dio ovog svetišta, imati mjesta svi brojevi Suze dolinske i monografija o župi Dolina, u kojoj su poimenice nabrojane sve žrtve dolinskog kraja.

Tu susrećemo još jednog prekaljenog hodočasnika koji je hodočastio mnogo, a između ostalog i u Den Haag iz Pakoštana kod Zadra. Ime mu je Branko Čulo. Vraćamo se u naš kamp. Valja nam se odmoriti i sutra nazočiti sv. misi i blagoslovu ove velebne građevine.

Dovršena je u građevinskom smislu a to je uvjet da će Gospićko-senjska biskupija od izvoditelja Konstruktora-inženjeringa – dobiti ključ u ruke”. Tako će se omogućiti da se na Dan hrvatskih mučenika obavi blagoslov crkve, a posveta će biti kada sve bude gotovo. Naime, predstoji još unutarnje uređenje crkve: mozaik hrvatskih mučenika u svetištu, nepomični oltar i popratni namještaj, klupe, ispovjedaonice, križni put, vitraji i sve ostalo što je potrebno za redovito funkcioniranje crkve. Zahvaljujući dobrotvorima, postavljena su četiri zvona na preslicu” zvonika, od kojih je jedno posvećeno svim hrvatskim mučenicima, a druga tri našim proglašenim mučenicima: Nikoli Taveliću, Marku Križevčaninu i Alojziju Stepincu. Zahvaljuju također Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti koja je u svojoj gliptoteci izradila i darovala repliku Višeslavove krstionice, koja je smještena u središtu križišta crkve, ispod kupole.

To što sam večeras proživljavao isto je što i kada sam dopješačio u Međugorje ili Mariju Bistricu. To se ne može riječima opisati nego samo doživjeti i dušom osjetiti. U tim mislima sam i zaspao u vreći za spavanje koju sam sa sobom od Okučana nosio i tek večeras se u nju zavukao.

Crkva Hrvatskih mučenika građevina puna simbolike

Sadašnji izgled crkve je inspiriran crkvom Sv. Križa u Ninu, najmanje katedrale, s tim što je dosta puta uvećana i puno simbolike. O tome je pisao o. Draženko Tomić:

Na prednjem pročelju je preslica u obliku glagoljskog slova A. To je sinteza križa i vjere u jednoga Boga u tri božanske osobe. Ujedno se time izražava glagoljaška prošlost ovog kraja.

Iznad ulaznih vrata nalazi se križ sa zabata crkve kneza Branimira u Š opotu kraj Benkovca. Godine 1979. proslavili smo Branimirovu godinu (879. 1979.) i tom prigodom obnovljen je zavjet vjernosti Hrvata katolika Bogu, Crkvi i Svetom Ocu. CHM želi se nadograditi na poruku Branimirove godine, trideset godina nakon što smo je proslavili pokraj crkve Sv. Križa u Ninu, 1979. godine.

Na pročelju prema Krbavskom polju u sredini je udubljenje u obliku križa unutar kojeg je lik Krbavskog križa iz oko 1200. godine. On će noću biti osvijetljen tako da će bacati svoje zrake na prostor nekadašnje krbavske tragedije. Želimo da taj križ postane i simbol povezanosti iseljene Hrvatske sa svojom starom domovinom. U kriptu crkve ulazit će se s južne strane, s prostora nad muzejom. Ona bi trebala biti učionica hrvatske povijesti, s prostorijom za knjižnicu hrvatskih mučenika i za samu učionicu”, tj. prostor gdje bi se moglo okupiti bar pedesetak posjetitelja i prikazati im smisao projekta. Na istoj razini su dnevna kapela i pomoćna dvorana. Oko cijele zapadne i sjeverne strane kripte su trjemovi. Ispod trga bit će pastoralni centar i prostorije župnog stana i ureda. Kada se pokaže potreba i ostvare mogućnosti, planiraju se graditi odijeljeno prostori za župni stan i župni ured.

Vanjski oltar bit će na prostoru bivše župne crkve Sv. Nikole koja je u Drugom svjetskom ratu i zapaljena, a poslije rata srušena. Na njezinim temeljima bio je izgrađen hotel koji je poslije napušten i srušen. Svojom simbolikom stradanja i svojim položajem taj prostor je najprimjereniji za misno slavlje kada sudjeluje veći broj vjernika nego što može stati u crkvu.

Nedaleko od vanjskog oltara bit će i vanjsko pjevalište. Pred crkvom je trg na kojem se predviđa kip Ivana Pavla II. kako s križem prelazi prag novog stoljeća i tisućljeća. Još nije precizirano mjesto za memorijalni zid ili spomen-kamenje s raznih stratišta. Ima više mogućnosti. Konačan prijedlog bit će dogovoren s umjetnicima i stručnjacima.

Središnja građevina je Crkva hrvatskih mučenika. Tlocrt Crkve hrvatskih mučenika ima izgled križa, po uzoru na crkvu Sv. Križa u Ninu. Srednjoj lađi je na ulazu dodan trijem, tako da ima oblik latinskog križa. Ona će kao bogoslužni prostor biti posvećena samo mučenicima koje je Crkva proglasila. Ispod kupole stajat će, za tri stepenice spuštena ispod poda crkve, replika krstionice kneza Višeslava. S jedne strane svetišta bit će kapelica Presvetog, a s druge sakristija.

U apsidi crkve nalazi se triptih u koji će biti smješten mozaik s Kristom pobjednikom kojemu dolaze hrvatski mučenici. S lijeve strane će se nalaziti kapelica za Presveto, a u luneti iznad prolaza u kapelicu bit će mozaik. U kameni oltar bit će uklesan Kristov monogram iz kojega su (po nekima) izvedena sva glagoljska slova. Na oltaru će biti istaknuto slovo M (mučenici). Ispred oltara je ambon, a ispred njih je Višeslavova krstionica koja je tri stepenice upuštena u odnosu na ostali prostor. S desne strane prezbiterija je ulaz u sakristiju. U bočnim lađama nalaze se ispovjedaonice. Na podu je opločenje crvenim kamenom koji čini obris križa od ulaznih vrata oko krstionice do oltara. Hodna traka također crvene boje nastavlja se do oltara te do spomenika papi Ivanu Pavlu II. koji će biti postavljen na trgu ispred crkve. Ostatak poda popločan je bijelim kamenom. Svi materijali, izuzev onih koji se ne mogu naći kod nas, hrvatskog su podrijetla.

Gledajući s oltara vidi se ambon i krstionica, ali i klupe koje su izrađene od izbijeljene hrastovine. U vjetrobranskim vratima rukohvat je izrađen u obliku glagoljskog slova M (mučenici). Na prozorima su vitraji. Na sučeljavanju zidne plohe i bačvastog svoda bit će friz s motivom iz hrvatske umjetničke baštine. Zidovi će biti opločeni kamenom u visini 1,5 m od poda. Također se vidi i pjevalište koje je visoko podignuto da se dobije što impozantniji dojam. U horizontalnoj simetrali od ulaznih vrata nalazi se replika Višeslavove krstionice, ambon, oltar i mozaik. Iznad krstionice nalazi se tambur koji ima kupolast svod. U vertikalnoj simetrali od kupole preko krstionice koja je postavljena na staklenom podu u kripti bit će postavljen oltar/sarkofag hrvatskih mučenika a obasjavat će ga svjetlosni stup kroz staklo oko krstionice. U tamburu koji je promjera 14 m nalaze se osam prozora na kojima su također postavljeni vitraji. U desnoj lađi ispred sakristije bit će pjevalište za redovne službe Božje.

Dan hrvatskih mučenika

Osvanula je subota, dan kada su hrvatski biskupi proglasili za dan hrvatskih mučenika.

Iza 8 sati ćemo iz kampa ponijeti samo križ i hodočasnsički štap i za svaki slučaj kabanice, iako kiša ne pada Ostale stvari smo ostavili, a po njih ćemo doći po završetku misnog slavlja.

Kolone pobožnih hodočasnika dolaze sa sviju strana i slijevaju se kod crkve sv. Marka, poznata i kao crkva sv. Marka od groba. U toj crkvi molimo Marijan i ja XIII. postaju križnog puta, a posljednju XIV. ćemo izmoliti ispred crkve Hrvatskih mučenika.

U 9 sati će, ispred te crkve, krenuti zajednički križni put i ići će prema crkvi Hrvatskih mučenika. Bila je to nepregledna kolona vjernika, koji su molili i pjevali. U blizini te crkve u dogledno vrijeme će se pristupiti izgradnji zajedničke grobnice svih hrvatskih mučenika. U toj grobnici će se polagati sve kosti iz masovnih grobnica, Hrvata mučenika, kako one pronađene u Hrvatskoj tako i u inozemstvu, kuda su vodili križni putovi po završetku II. svjetskog rata, koje se neće moći identificirani. Mnoge su već pripremljene i čekaju da se polože u zajednički grobak. Prije početka sv. mise, susrećem prijatelja Zdravka Vampovca. On je došao iz Vodica kako bi nazočio ovom nesvakidašnjem događaju. Od tada ćemo nas dvojica biti suputnici, jer se tu rastajem s Marijanom.

Zvona s preslice zvonika najavljuju veliki trenutak: Početak misnog slavlja za vrijeme kojeg će biti blagoslovljena crkva. Na prostor predviđen za liturgiju ulaze stotine svećenika s crvenim štolama koje simboliziraju mučeništvo, motoristi s kamenjem na kojima su upisana mjesta masovnih grobnica prikupljenih u zadnjih godinu dana.

Tu su i brojni biskupi predvođeni s msgr. Vinkom kardinalom Puljić, vrhbosanskim nadbiskupom.

Domaći biskup je, nakon preuzimanja ključeva od graditelja crkve, obavio blagoslov, a potom je otpočelo misno slavlje.

U svojoj propovjedi između ostalog, kardinal Vinko je kazao: Sve je manje onih koji čuvaju pamćenje na buduća pokoljenja, jer je tradicija počela zamirati. Svi su okrenuti sutrašnjici, kukajući na današnjicu. U toj situaciji Katolička Crkva želi biti čuvarica pamćenja, ne samo pisanim dokumentima, koje brižno čuva u svom krilu i prenosi na generacije. Također želi uklesati u kamen, što vatra ne može progutati. Barut može srušiti, ali pismo na kamenu jamči da sve nije zaboravljeno

Sada dolazimo na tolike koji su bez imena i o kojima se nije vodio nikakav proces za proglašenjem blaženih, ali su istinski svjedoci vjere. Ostaše postojani i vjerni te svoje živote položiše na grudi za svetu vjeru. Njihova krv je tu grudu posvetila. Tko će nabrojiti kroz povijest cijelu plejadu mučenika, koji su istinski bili mučenici i svjedoci vjere. Spomenuti bitku na Krbavi, te one stradale nevine u Prvom svjetskom ratu, a pogotovo između dva svjetska rata, pa strahote u Drugom svjetskom ratu, a možda još više po svršetku tog rata za vrijeme oslobođenja, kada su oslobođeni prava i života. Kako ne spomenuti tolike koji svoje živote položiše u ovom Domovinskom ratu. Kako ne spomenuti svećenika Burika, svećenika Lukendu i sestru Ceciliju, koje sam poznavao; ali ovim nisam htio nabrajati nego samo spomenuti, jer nije moguće to u ovoj propovijedi nabrojiti. Toliki su istinski heroji vjere. Tko će upoznati sve muke koje su izdržali i vjerni ostali. Samo sam nešto uspijevao dotaknuti kroz svoj svećenički život o komunističkim torturama u zatvorima ili onom mučenjima nakon rata u križnom putu. Neke sam osobno slušao, kao o onoj strašnoj priči u Podgradcima kod Bosanske Gradiške u kolovozu 1945. Ne mogu razumjeti što se nikada do kraja nisu uspjeli popisati sve nevine žrtve bez obzira koji uzročnik ubojstva? Vjerujem da ćemo ovim zdanjem barem mali znak poštovanja izraziti i zahvalni spomen činiti Dvosatno misno slavlje će završiti intoniranjem državne himne.

Prema sredstvima priopćavanja ispred crkve Hrvatskih mučenika se je sabralo oko 15 tisuća hodočasnika. Radostan sam što sam i sam bio jedno zrno pijeska u tom mnoštvu i što sam svojom molitvom doprinio da naši hrvatski mučenici osjete našu blizinu i neka znaju da nisu zaboravljeni.

S ovim završava moje osmodnevno pokorničko hodočašće, ali misli na dobre ljude koji su me pratili molitvom i primali me u svoje obiteljske domove i sve ono što mi se dobro dogodilo, nikada neće izblijediti.

Bogu, na kraju, ostajem neopisivo zahvalan.

Sve slike mozete vidjeli klikom OVDJE

Tekst i slike: Milorad Oršulić Mican

 

6 obljetnica smrti Kazimira

OBILJEŽENA Š ESTA GODIŠ NJICA MUČENIČKE SMRTI MSGR. KAZIMIRA VIŠ ATICKI

Na dan kada Republika Hrvatska obilježava strahote i pada grada Vukovara, vjernici koji su poznavali msgr. Kazimira Višatickog sjećaju se mučeničke smrti, koju je 18. studenog 2004. godine podnio župnik i dekan bosanskogradiški – prelat Njegove svetosti.

Neki od njih su se okupili u župnoj crkvi sv. Roka u Bos. Gradiški na godišnjicu smrti i zajedno s banjalučkim biskupom msgr. dr. Franjom Komaricom, njegovim pomoćnim biskupom msgr. dr. Markom Semren (koji je na današnji dan prije dva mjeseca posvećen za biskupa u banjalučkoj Katedrali), braćom pok Kazimira vlč. Adolfom Višaticki i msgr. dr. Karlom Višaticki, prof. dr. Markom Tomić profesorom na KBC u Đakovu, msgr. dr. Antom Orlovac, Jerkom Klinc umirovljenim svećenikom u B. Luci, Josipom Grubišić vojnim kapelanom, vlč. Antom Pelivan novotopolskim župniko i domaćim župnikom vlč. Perom Čolić, molili za pok. Kazimira, ali i za druge žrtve minulog rata s bosanskogradiških prostora kao što su vlč. Ratko Grgić, Marijan Vištica….

U svom pozdravnom govoru, vlč. Pero je između ostalog kazao: “Prije šest godina Bosanskom Gradiškom se prolomio glas: Ubijen je župnik Kazimir, a danas se čuje: Nema našeg Kazimira…”

Misno slavlje je predmolio i propovijedao biskup Franjo. U svojoj nadahnutoj propovijedi koju donosimo u cijelosti kazao je:

“Draga braćo svećenici i sestre redovnice, poštovana rodbino pokojnog Kazimira, dragi župljani, braćo i sestre u Kristu, cijenjeni prijatelji!

Znameniti mislilac i čuveni teolog prošlog stoljeća Karlo Rahner napisao je mnoštvo svojih knjiga i članaka i ove riječi: ‘Knjiga našeg života, to smo mi, ono što smo postali …Naš je život čitav niz događaja, koji idu jedan za drugim i kada se završi vidjet ćemo što smo u svojoj slobodi postali’. Pisanje knjige zemaljskog života dragog nam pokojnika, svećenika Isusa Krista Kazimira Višatickog, završeno je prije šest godina na izuzetno dramatičan način. Ta knjiga je već predana na ocjenu božanskom Ocjenjivaču. Cjelokupna istina o njegovu životu kao čovjeka, kršćanina i svećenika Kristova predočenja je božanskom Stvoritelju i Sucu svakog života. Malo prije nam je jedna druga knjiga, za nas kršćane knjiga Božje Riječi, pružila ogledalo u kojem smo mogli prepoznati uzorak uspjelog ljudskog života na zemlji. Isusov apostol i evanđelist sv. Ivan u svojoj Prvoj poslanici (r.14) veli: ‘Mi znamo da smo iz smrti prešli u život, jer ljubismo braću’. U iznenađujućoj jasnoći on naglašava da je za ispravan život čovjeka u božjim očima važna ne samo molitva i sudjelovanje u bogoslužju, nego je osobito zauzeta i učinkovita briga i zauzimanje za duhovno i tjelesno dobro ljudi u našoj životnoj sredini. Apostol Ivan govori o novom životu s Bogom, koji je nama ljudima omogućio utjelovljeni Božji Sin Isus Krist. Zato i naglašava: Taj novi život je već u nama, ako smo voljni i kadri voljeti ljude, naše bližnje, naše suvremenike. Tko to nije u stanju, tko ne voli ljude, tvrdi ivan apostol, taj ostaje u smrti i to u smrti vječnoj, u paklu, a to je najstrašnije što se nekome može dogoditi. A ne daj Bože nikome!

Ako ovu Božju istinu shvatimo i ozbiljno prihvatimo, onda i sada, kada vjernički, molitveno obilježavamo godišnjicu dramatičnog završetka ovozemaljskog životnog hoda našeg brata u vjeri i supadnika na Kristovu putu, ovdašnjeg nezaboravnog i požrvovnog župnika msgr. Kazimira, možemo opravdano uztvrditi da je on, unatoč svim mnogobrojnim iskušenjima, križevima i poteškoćama koj su obilježila njegov životni hod, sretno stigao na cilj svoga putovanja i iz predsoblja života ušao u puninu života za koju je stvoren i on, ali i svaki od nas. On je, popomognut riječima i kršćanskim primjerom svojih plemenitih roditelja Ivana i Barbare, a onda i svog ovdašnjeg župnika te svojih drugih učitelja u vjeri, stavio sve svoje biće u službu utjelovljenog Sina Božjega. Bio je milošću Božjom njegov revni svećenik, koji je istinu Evanđelja, koju je morao propovijedati, potvrđivao u vlastitim životu. Volio je Boga i volio je čovjeka, volio je svoje bližnje. Dobro su mu bile poznate jasne Isusove riječi koje nam također donosi apostol Ivan u svom Evanđelju, a koje malo prije čusmo: ‘Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre donosi obilan rod… Ako tko hoće služiti mi neka ide za mnom… Ako tko hoće služiti mi, počastit će ga moj Otac… I gdje sam ja, ondje će biti i moj sluga’. (Iv 12,24b; 26b.a).

On je u svom dugogodišnjem svećeničkom životu i savjesnom, neumornom radu mnogo puta pokazao i dokazao da je tijesno s Isusom povezan, da se istinski trudi bisti s Bogom i s braćom ljudima koji trebaju Božje milosrđe i spasenje. Takvo svoje svjedočko življenje imao je mogućnost posebno uočljivo i učinkovito pokazati u vrijeme dramatičnog paklenog nevremena, u kojem je snažno došlo do izražaja preziranje Boga i svih njegovih zapovijedi koje su trebale zaštititi čovjeka kao bogoliko biće. Mnogo puta je i naš nezaboravni brat Kazimir, slično kao i druga njegova subraća svećenici vapio Bogu da skrati dane teških kušnji za mnogobrojne obespravljene i prezrene ljude, njegove župljane i mnoge druge, te da sačuva svakog od njih da ne postanu robovi Zloduha. ‘U zgodno i nezgodno vrijeme’ (2 Tim 4,2) on je navještao i branio Božju istinu i o Bogu i o čovjeku, navještao i prakticirao Božju ljubav i milosrđe.

Gospodin Isus Krist, koji je i pozvao u izabranu službu u svom narodu u Crkvi dopustio je da on svoju vjernost Njemu i istinitosti njegova Evanđelja posvjedoči na najradikalniji način – i samom svojom svjedočkom, mučeničkom smrću. Dopustio je da se i na svećenika Kazimira ispune riječi njegova obećanja: ‘Ako su mene progonili i vas će (Iv 15,20). Ali ‘blago vama kad vas zbog mene pogrde i progone i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!’ (Tt 5,11, 12a)

Sam Krist, vječna Božja istina, tvrdi da je spasonosno živjeti za drugoga, nevinim patiti za drugoga, pa čak i život svoj dati za drugoga. On je to potvrdio vlastitim primjerom. Njegova vlastita patnja pa i sama mučenička smrt na križu bile su oslobođenje, čiste od svake mržnje, od i najmanjeg truna osvete. ‘Oče, oprosti im, ne znaju što čine’ (Lk 23,34) molio je Isus viseći na križu za svoje mučitelje i ubojice. Nije nikakvo čudo da je Kristova Crkva od svojih početaka cijenila i slavila mučenička svjedočanstva vjernosti svojih članova Kristu i njegovu Evanđelju. Spomendan i spomen mjesta mučeničke smrti Kristovih učenika bili su uvijek vrijeme i mjesto okupljanja članova kršćanske zajednice i njihove molitve za duše ubijenih ali i za vlastitu ustrajnost u opsluživanju ne samo slova nego i duha Evanđelja.

Niti u prošlosti, niti danas Crkva nije gradila niti gradi svoju sadašnjost i budućnost na mržnji prema svojim progoniteljima, mučiteljima i zatiračima, jer je svjesna da je poslana navješati Kristovu ljubav i milosrđe, a ne zlodjela raznih Kaina, Pilata, Heroda, Kajfi i njima sličnih zabludjelih i zlom otrovanih članova ljudskog roda. Crkva tj. svatko od nas, njezinih članova, darovana je Božja ljubav, a ta ljubav je spremna i kadra sve podnijeti i sve oprostiti. Ta se Božja ljubav najzazornije očitovala na golgotskom križu. Zato i jest križ temelj kršćanstva i temelj našeg kršćanskog života. Tko križ ne prihvaća taj je nemoćan pred Božjim i svojim neprijateljima. Zato na našem čelu ne treba biti znak kao na čelu Kaina, prokletog ubojice svoga brata Abela, nego znak Kristova križa, znak neupitne, čiste ljubavi prema Bogu i bližnjemu i znak praštanja prema onima koji su nam nanijeli nepravdu ili učinili zlo! ‘Lako je voljeti prijatelja, ali de ti voli neprijatelja’ znala nam je često govoriti moja pok. majka trudeći se da i sama prakticira ono što nas, svoju djecu potiče.

Znamo iz vlastitog iskustva da je relativno lako činiti dobra prijatelju; neprijatelju činiti dobro već je malo teže. Ali, upravo to ljubav prema neprijatelju spada na samu bit kršćanstva. Dok god mi kršćani to nismo u stanju i ostvarivati nemamo pravo ni zvati se kršćanima. Možda bismo se mogli nazvati dobrim poganima! Istinski, autentični kršćani nisu nikakvi mlakonja, kukavice , saboteri. Oni svjesno i dragovoljno žive kao janjci među vukovima. Oni ne uništavaju postojeće društvene i političke strukture, ali oni preoblikuju ljudska srca i čine ih sretnim. Oni ne potiču ni na kakav ustanak, pogotovo ne na oružani, nego poučavaju obespravljene, pa i robove da svjesno žive u slobodi Božje djece, znajući cijeniti svoju bogolikost i milost Božju u sebi. Oni ne prisiljavaju Božje protivnike da ušute, ali ih ostavljaju bez riječi svojim djelima požrtvovnosti i neobične ljubavi. Ovo naše večerašnje spomen-slavlje muke, smrti i uskrsnuća našega Spasitelja Isusa Krista i naše molitveno i vjerničko okupljanje na mjestu svjedočke smrti nama dobro poznatog vjernog Kristova sljedbenika i suradnika svećenika Kazimira, treba biti vjerodostojno, a ne lažno, a ne neplodno. Ni Kristova smrt, ni Kazimirova smrt ne bi smjela ostati za nas bez potrebnog duhovnog ploda. A kako to i postići? Valja nam uvijek imati na pameti da se bitno u našem kršćanskom životu i djelovanju sastoji u tome da posvuda tamo, gdje vidimo i doživimo da Bog plače, brišemo njegove suze! Često doživljavamo u svojoj sredini da ljudi tjelesno pate, ali je duševna patnja i duhovno siromaštvo još daleko veće i bolnije. Imajmo srca i molitve za takve naše bližnje kako bismo bili što vjerodostojniji i što učinkovitiji Kristovi suradnici, istinski svjedoci njegove usrećujuće spasavajuće nazočnosti među nama! Zato i u ovom molitvenom spomen-slavlju molimo ne samo za nevino ubijenog našeg brata svećenika i župnika prelata Kazimira, nego i za njegovog nesretnog ubojicu i za isto tako nesretne naručitelje njegove mučeničke smrti, jer su svi oni u daleko većoj duhovnoj opasnosti i potrebi. Nemojmo mi zavidjeti niti se dati inpresionirati od tobožnje ekonomske moći ili političkog uticaja tih istinskih jadnika. Bog se smije njihovoj umišljenosti i bahatosti. Oni trebaju našu zastupničku molitvu da se udruži s molitvom njihove nevine žrtve svećenika-mučenika Kazimira, kako bi ih Božja milost potakla na kajanje i obraćenje. Milimo i za odgovorne u političkom i javnom životu, kojima je zadaća da isprave nepravde nad mnogim našim sugrađanima, da promiču istinu i pravdu, pomirenje, pravedni mir i zajednički suživot sdvih svojih sugrađana. Molimo Boga da se nađu posmrtni ostaci naše nezaboravljene braće i suradnika, župnika u Novoj Topoli vlč. Ratka Grgića i predsjednika Župno-pastoralnog vijeća Marijana Vištice, kako bismo ih s dužnim pijetetom i kršćanskim, crkvenim obredom mogli sahraniti. Naše svjetiljke, koje smo večeras i ovih dana upalili pred likom našega brata Kazimira, likovima ili imenima naših dragih pokojnika, kolikogod bile jake, tek blijedo osvjetljavaju njihova imena i likove. Žarka naša molitva za njih neka pomogne da njihova lica i sva njihova djela vjernosti i ljubavi obasja svjetlo vječno Božje ljubavi i milosrđa! Želim zaključiti ovo moje glasno razmišljanje pred vama ovom molitvom: Bože, koji ljubiš sva svoja bića, osobito svakog čovjeka, koga si stvorio na svoju sliku i priliku, pomozi nama i svim ljudima da shvate i prihvate istinu, da konačna pobjeda pripada samo ljubavi i životu, životu u sretnoj vječnosti. Amen.

Po završetku misnog slavlja, svi su u procesiji otišli do spomen ploče (koja je ovih dana zamijenjena drugom, zbog toga što je na predhodnoj pisalo datum smrti 17., a treba da stoji 18.) koja se nalazi na zidu župnog dvora, u kojoj je one tužne, studene noći mučki ubijen, stari dobri ujak Kazimir, gdje je biskup Franjo molio posebnu molitvu za pok. Kazimira. Na kraju je, po dobrom starom običaju, vlč. Pero Čolić pozvao sve nazočne u dvoranu župno-pastoralnog centra na okrijepu gdje su evocirane uspomene na msgr. Kazimira, koji je bio središnjica večerašnjeg okupljanja Tekst i slike: Milorad Oršulić – Mican

Prije početka misnog slavlja

Banjalučki biskup msgr. dr. Franjo Komarica se je obratio nazočnim vjernicima u crkvi

U nadahnutoj propovijedi je pozvao da se molimo za žrtve ali i za ubojice

Svećenici sa svojim biskupima oko žrtvenika Gospodnjeg

Ispred spomen-ploče biskup Franjo je molio posebnu molitvu za pok. Kazimira

Još dugo u noće ispred oltara, gdje se nalazi slika mučenika Kazimira će gorjeti svijeće

I u dvorani župno-pastoralnog centra molilo se za pok. Kazimira kao i za sve druge žrtve rata i poraća.

Svi Sveti 2010

OBILJEŽEN BLAGDAN SVIH SVETIH I DUŠ NOG DANA NA GROBLJU “GRADINA” U DONJOJ DOLINI
Na groblju “Gradina” u Donjoj Dolini od pamtivijeka se je služila sv. misa za sve pokojne iz dolinskih sela na Dušni
dan ili kako ga je stari narod zvao Mrtvi god. Taj običaj je prestao početkom rata u Bosni i Hercegovini.
Godine 1996. na blagdan Dušnog dana, u Slavonskoj Dolini, na nasipu preko Save od groblja “Gradina” postavljen
je križ koji je blagoslovio vlč. Željko Volarić župnik iz Vrbja. Tu su se okupljali Dolinci, palili svijeće i molili za svoje
pokojne s ono stranu Save. Tada je zapisano u 3. broju “Suze dolinske”: “Jedinstvena je to prilika da od Jasenovca
do Brčkog (u kojoj duljini rijeka Sava razdvaja Bosnu i Hercegovinu od Hrvatske) izgnanici vide svoje groblje i da su od njega udaljeni svega nekoliko stotina metara …”
Tek, nakon deset godina, na Dušni dan 2000. godine je ponovo služena sv. misa u grobljanskoj kapelici. Služio ju je tadašnji župnik u Bos. Gradiški i upravitelj župe Dolina preč. Kazimir Višaticki. Tom prilikom je između ostalog kazao: “Sastali smo se na ovom groblju gdje počivaju žrtve zla, mržnje i osvete. Naši mučenici prethodnih ratova ali i ovoga. Oni su sada pred licem Gospodnjim i mole se za Dolinu i Dolince…”
Kako Dušni dan uglavnom bude radnim danom pa je dolazak vjernika malen, morala se je prekinuti tradicija te je određeno da se sv. misa služi na groblju zadnje nedjelje u listopadu odnosno u nedjelju prije Svih Svetih.
Ove godine je to bilo 31. listopada. Sv. misu ispred kapelice, jer su to vremenski uvjeti dozvoljavali, služio je vlč. Pero Čolić pred pedesetak vjernika bosanskogradiški župnik i upravitelj župe Dolina.
Nakon sv. mise župnik je pojedinačno molio opijela nad grobovima za koje je rodbina izrazila želju.
Neki su groblje posjetili u prijepodnevnim satima, neki će sutra na blagdan Svih Svetih i u utorak na sam Dušni dan.
Tjedan dana prije je dragovoljačka ekipa iz Nove Gradiške, Š umetlice i Okučana u sastavu: Pavle Budić, Pavle Musić, Pavle Oršulić, Milan Mišo Barišić, Ljubomir Konjetić, Mato Matan Ćorković, Stipo Knežević, Marko (Dragoje) Vonić, Ferdo Tomić, Luka Š Šokić i Milorad – Mican Oršulić pokosili travu po groblju dok su Slavko – Slave Stipančević i Vinko Miklić obojali unutrašnjost kapelice, i tako je pripremili za misno slavlje.

 

(više…)

Asfaltirane dionice puta kroz sela

ASFALTIRANE DIONICE PUTA KROZ NOVO SELO I GORNJU DOLINU

Odlazak na groblje u Donjoj Dolini je zgoda da se obiđe i imanje u selima. Tako se i ja uputih nakon sv. mise sa svojima članovima obitelji u Novo Selo.

Put od Gornje Doline prema Novom Selu je neobično dobro poravnat kao i onaj makadamski od Grede do Gornje Doline kojim smo prošli. Doskora, čim ssmo prešli most na šlisu, kod bivše gostionice “Divna” asfalt na cesti i sve tako prema Jazmaku do Jurine kuće, a do Ante – Tunje Vidića, prema gornjem kraju sela.

Posjetimo se: dionica puta od Gornje Doline do škole u Novom Selu je bila asfaltirana, međutim, taj asfalt su tenkovi i druge teška prijevozna sredstva razrovali i uništili, tako da se je moralo pristupiti ponovnom asfaltiranju.

Sada se sjećam kako sam 5. ožujka ove godine, slučajno, na banjalučkoj televiziji, u jednoj informativnoj emisiji o Bos. Gradiški, čuo da je (Bosanska) Gradiška u svom budžetu za ovu godinu predvidjela oko 500.000 KM za održavanje i uređenje nekategoriziranih putova na području te općine, a polovica od toga, tj. 250.000 KM će se izdvojiti za asfaltiranje puta Dolina Greda Novo Selo. I evo, nisu to bila predizborna obećanja, nego, za divno čudo – istina.

I makadamski put tzv. Crni put, od Jurine kuće do asfalta u Jaružanima Lamincima je poravnat i uvaljan što navodi na zaključak da će se i on asfaltirati.

Takvo je bilo, zatečeno stanje, u nedjelju 31. listopada, a već sutradan su nastavljeni poslovi na asfaltiranju puta od Grede prema Gornjoj Dolini, kako smo ga mi zvali “ničiji put”, jer mještani sela Greda i Kozinci nisu za tu dionicu puta htjeli čuti da se asfaltira, a samodoprinos Dolinaca nije bio dovoljan za njegovo, tada skupo asfaltiranje. Sada će nam rodni kraj biti još bliži.

 

(više…)

Stare video snimke 1987

Poštovani posjetioci drage nam naše Suze za vas smo negdje iz arhive “iskopali” zanimljiv video materijal i to jos iz davne 1987.g.

GRADINA, katolicko groblje u Donjoj Dolini kod Bosanske Gradiške arheološko nalazište 1987.g.

Bivši, etnografski muzej KUD-a “Ivan Goran Kovačić” Dolina kod Bosanske Gradiške (1987.g.)

Kod Micana u Novom Selu 1987.g

(više…)

IVAN TOMIĆ OBUKAO REDOVNIČKI HABI

U subotu, 28. kolovoza, u Dubrovniku, na blagdan svetog Augustina biskupa, čije je pravilo usvojio Red propovjednika, osmorica kandidata, dotadašnji postulanati Hrvatske dominikanske provincije, stupili su u dominikanski Red činom oblačenja bijelog habita i crnog plašta, započinjući tako godinu novicijata.

IVAN TOMIC U HABITU SV. DOMINIKA

Nama Dolincima je velika radost, ali i čat, što je među osmoricom novaka i jedan Dolinac. Riječ je o Ivanu Tomiću, sinu Marine i pok. Luke Tomić iz Donje Doline koji sada žive u Gornjim Bogićevcima. Ivan Tomić je rođen 24. listopada 1984. godine u Bos. Gradiški i apsolvent je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, koji za vrijeme trajanja novicijata planira i završiti. U redu je Ivan svome imenu dodao i ime MARIJA kao zahvalnost nebeskoj Majci Mariji, zaštitnici Reda propovjednika, pod čiju se zaštitu utječe.

Obred oblačenja i svetu Misu, uz koncelebraciju braće iz Provincije, predvodio je o. Anto Gavrić, provincijal Hrvatske dominikanske provincije. Obred je započeo provincijalovim pitanjem kandidatima Š to tražite? na što su kandidati odgovorili Milosrđe Božje i vaše!. Nakon homilije, kandidati su obećali živjeti evanđeoskim životom opslužujući pravila samostanskog života po uzoru svetog Oca Dominika. Davši obećanje, svaki od kandidata je primio iz provincijalovih ruku dominikanski habit u koji su ih obukla starija braća, a potom su pristupila svakome od novo obučene braće i izmijenila s njima cjelov mira što je znak primanja u Red.

Ivanu je redovnički habit obukao drugi Dolinac, naš p. Damir Š Šokić. Upravo činjenica da je p. Damir dominikanac utjecala je i na Ivana da pri odlučivanju u koji će red stupiti prouči i dominikance i njihovu karizmu te se na kraju i odluči za stupanje u taj red

P.DAMIR Š OKIC I IVAN TOMIC – OBOICA PORIJEKLOM IZ DONJE DOLINE

Nakon čina oblačenja, provincijal je pročitao izjavu novacima kojom im se određuje godina kušnje u dubrovačkom samostanu pod vodstvom o. Ive Plenkovića, učitelja novaka.

(više…)