Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Year: 2005

O II OTAJSTVU SVJETLOSTI

Koji je svoje božanstvo (slavu) objavio u Kani . . .

O svadbi u Kani čitamo u Ivanovu evanđelju (Iv 2. 1-12).

”U ono vrijeme: Bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: ”Vina nemaju”. Kaže joj Isus: ”Ženo, što ja imam s Tobom? Još nije došao moj čas!” Na to će njegova mati poslužiteljima: â€Š to god vam rekne, učinite!”

A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: ”Napunite posude vodom!” I napune ih do vrha. Tada im reče: ”Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.” Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je znale su sluge koje zagrabiše vodu ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: ”Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.”

Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi SVOJU SLAVU te povjerovaše u njega  njegovi učenici. Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana.”

U Nazaretu je Isus izrekao svoju prvu propovijed. I kod svojih suseljana nije dobro primljen. Izbacili su Ga iz svoje sredine! Zamislimo samo da su Ga s vjerom i ljubavlju prihvatili, što bi danas Nazaret bio. Kakvu su sjajnu šansu proigrali?

U Kani je Isus učinio svoje prvo čudo. Tu je bio prihvaćen. Tu je mogao pokazati veličinu i samilost svoga Srca. Tu je značajnu ulogu odigrala Njegova Majka.

Kad je dakle na svadbi u Kani nestalo vina, Marija se obratila za pomoć Isusu. Ona zna Kome valja ići. Ona poznaje svojega Sina. Isus joj odvrati da Njegov čas još nije došao. Taj Njegov čas bit će Njegova muka, smrt i uskrsnuće. Iz te Njegove muke i smrti će moći ”vodu” ljudskog grijeha silom Duha Svetoga s lica čovječanstva sprati i duše ljudima napuniti ”novim vinom” to jest Duhom Svetim.

No, Njegova Majka s velikim pouzdanjem kaže poslužiteljima: ”Učinite što god vam rekne” To su posljednje riječi Majke Božje što ih je zabilježilo Evanđelje. Vrlo su značajne te riječi. U njima se vidi Marijin dostojanstveni mir i sigurnost njezina pouzdanja u Isusovu pomoć. U njima se daje poruka i pouka svim ljudima svih vremena. Nikada ne smijemo posumnjati da nam Isus neće pomoći, pogotovo ako Ga za to zamoli Njegova i naša Majka Marija.

Kod nestašice vina u Kani nije bila dovoljna samo velika vjera Isusove Majke, da bi se mogla očitovati slava Božja. Iako sv. Bernard kliče: Sin uslišava Majku, Otac nebeski uslišava Sina . . . Ali se pri tome traži nešto i od čovjeka, a to je ponizna poslušnost onih kojima se Marija obraća: ”Učinite što god vam kaže!”

Marijine riječi potiču na poslušnost Kristu svu Crkvu, a koju su na svadbi u Kani predstavljali učenici i poslužitelji. I u OČE NAŠ U molimo: Nek se, Oče nebeski, vrši volja Tvoja (u mojem životu, obitelji, župi, narodu . . .) onako kako je vrše anđeli i sveci u nebu.

Na tu se poslušnost Bogu, Kristu i Crkvi obvezuju svi krizmenici  i Bogu zaređene osobe!

Riječi Isusove Majke potvrdit će na Taboru Isusov nebeski Otac. Kad se ono Isus preobrazio pred trojicom učenika, i iz oblaka se začuo glas Oca nebeskoga: ”Ovo je moj Sin. LJUBLJENI. Njega slušajte! (Mt 17,5) I taj je glas upućen cijeloj Crkvi, a koju su na Taboru predstavljali apostoli Petar, Jakov i Ivan. Bog Otac iz neba, iz objave, a Majka Marija sa zemlje upiru prstom u Isusa, i govore koga to ljudi trebaju slušati, slijediti i voljeti više od svega. U Isusu se Kristu ljubi i Bog i Čovjek. U Njemu i po Njemu se postiže vječna i veličanstvena budućnost. Danas se ljudima, pa i nama katolicima mnogi nude za ”ISUSA”! Ne dajmo se zavesti! Samo je jedan ISUS koji je vrijedan našeg povjerenja i ljubavi  –  Onaj kojeg su nam nebeski Otac i Marija, Isusova Majka pokazali i za Kojeg Crkva svjedoči, evo, već 2000 godina.

Kad su poslužitelji Isusa poslušali ne pitajući zašto to trebaju činiti, tako su Isusu omogućili da učini svoje prvo čudo. I tako su mnogima poslije dali primjer kako treba slušati Isusa i vjerovati u Marijin zagovor.

I dogodilo se čudo, prvo čudo na početku Isusova javnog djelovanja. Isus je izmijenio vodu u vino. Uz to Isus je učinio i nešto drugo: gostima i učenicima je otvorio oči duše, pa su shvatili Isusovo božansko poslanje. Učenicima je ojačana volja da Isusa slijede. I povjerovaše u Njega njegovi učenici.

I ovdje bi mogli postaviti sebi neka pitanja:

–          Kakav je naš posluh? Kako Isusa slušamo u našim obiteljima?

–          Je li naš posluh potpuno predanje Božjoj volji?

–          Primamo li ustrpljivo križeve koje nam Bog pripusti?

–          Primamo li u vjeri riječi Kristove, Crkve i crkvenih poglavara?

–          Š to za nas znače poruke i vapaji nebeske Majke?

–          Po sakramentu ženidbe primili smo u svoj bračni i obiteljski život i suživot otajstvenog Krista! Da li se On nalazi i osjeća s nama i među nama ”kod kuće”? Da li je naš najdraži prijatelj, Učitelj, Vođa i Pomoćnik?

Ne dopustimo da nas bilo tko i što udalji od Gospodina!

Sve je od Njega, osim mojeg grijeha. Njega sam stekao bez suradnje s Bogom i bez volje Božje. Grijeh je bogatstvo mnogih srdaca i savjesti. Radi ”tog bogatstva” mnogi se odriču i Boga i Krista i Crkve. Isus, kao Jaganjac Božji je došao k nama da bi nam taj grijeh uzeo, poništio, od njega nas oslobodio. Sve stoji do mene, da li ga hoću i želim Isusu dati i predati. Tu su negdje i Isusove riječi: Tko želi svoj život sačuvati, izgubit će ga, a tko ga gubi radi mene i Evanđelja, dobit će ga! Z mnoge je ljude, odreći se grijeha isto, kao i odreći se života! Samo oni koji u Isusu vide svoga Boga i Spasitelja, moći će se svoga (grijeha) života odricati i naizgled sebe gubiti. Ali u Isusu će naći više od grijeha i (života)! Neka nas Duh Sveti, taj unutarnji naš Učitelj pouči kako se to radi i može, a zagovor Nebeske Majke nas na tom putu ”umiranja” sebi i svijetu neumorno pratio i poticao da ustrajemo!

Moleći krunicu s Marijom, Majkom Isusovom sve više shvaćamo tko smo, čiji smo, kakvi smo i kome i kamo pozvani!

O daljnjim razmišljanjima o otajstvima svjetla, ako Bog dadne, razmišljat ćemo u idućim brojevima našeg glasila.

Sve najbolje vlč. Milivoj

Razgovor s biskupom F. Komaricom

BANJA LUKA GRAD NOVE NADE S ISUSOM KRISTOM

razgovor s msgr. Dr. Franjom Komaricom, banjalučkim biskupom, 18.srpnja 2003.g.

za Hrvatski katolički radio 

Pozivu msgr. Franje Komarice, predsjednika biskupske konferencije BiH i banjalučkog biskupa, Hrvatski katolički radio rado se odazvao i posjetio Banja Luku želeći Vam prenijeti život i rad, sadašnjost i planove za budućnost crkve u Banja Luci i Bosni i Hercegovini koja kreće putovima radosti i nade ohrabrena posjetom Pape Ivana Pavla II  novim blaženikom Ivanom Merzom.

U prostorijama ordinarijata u Banja Luci razgovarali smo s msgr. Komaricom o odjecima Papina boravka u ovoj zemlji, o Srednjoeuropskom katoličkom danu, ali i o kontinuiranom, programiranom i rafiniranom onemogućavanju povratka Hrvata katolika na ove prostore od strane Međunarodne zajednice.

U obrani obespravljenih”

Msgr. F. Komarica–  Iskreno se zahvaljujem za Vaše zanimanje za našu situaciju u Bosni i Hercegovini. Puno nam znači da upravo Vi, naši sunarodnjaci, članovi iste crkve i susjedne nam države Hrvatske, da imate srca i za nas, da pokazujete interes za našu aktualnu problematiku.

Dodatno Vam zahvaljujem za Vaše obraćanje pozornosti na događanja zadnjih mjeseci i dolazak Sv. Oca nama, što je za nas bio više nego dosanjani san dugo sanjani jedno pravo Božje čudo: a i sada što pokazujete interes za naše aktualno stanje, ovdje poslije Papinog dolaska i odlaska i za naše pripreme za aktualni događaj: – Katolički dan Bosne i Hercegovine koje će za nekoliko dana biti na Kupresu.

Hrvatski katolički radio: Banja Luka je u utorak 15. srpnja proslavila svog zaštitnika Sv. Bonaventuru. Time je ujedno proslavljen i Srednjoeuropski katolički dan za za ovu biskupiju. Dodajmo ovome još jednu zanimljivost: 15. srpnja je i godišnjica ređenja biskupa Franje Komarice: 31. godina njegovog svećenstva.

Msgr. Dr. F. Komarica: Pokazivanje interesa s Vaše strane za našu aktualnu situaciju, daje i nama dodatno podstreka da se trajno konfrontiramo sa svim ovim mogućnostima i poteškoćama s kojima se susreću katolici ove zemlje koja još uvijek trpi i sporim koracima izlazi iz mnogostrukih razvalina nedavne velike tragedije koja se dogodila i u ovoj zemlji i u cijeloj ovoj regiji. Ne samo katolici, nego i drugi naši  sugrađani nalaze se u specifičnoj poziciji kada je u pitanju njihova današnja aktualna situacija, duhovna i materijalna, a isto tako kada je u pitanju njihova budućnost. Vi dobro znadete da je ovdje i za nas kao katolike nezaobilazno provođenje u život više dokumenata koji govore o Crkvi u svijetu. S prvim rečenicama se u njima daje do znanja što je to Crkva.

Kao katolici, ovdje smo dužni prezentirati maksimalno jasno i dostojanstveno lice Katoličke crkve.

Nedavni pohod Sv. Oca i proglašenje blaženim jednoga sina našeg grada, ova naše regije, naše zemlje, našeg naroda jasno govori o našoj pripadnosti toj Katoličkoj crkvi.

Papine riječi iz Evanđelja: Vi ste svjetlost svijeta”, nas dodatno potiču da razmišljamo o toj našoj aktualnoj situaciji u Bosni i Hercegovini i u našim biskupijama.

Hrvatski katolički radio: Osjeća se u Banja Luci da ovaj grad  i ljudi, dakako katolici, a osobito Vi, živite od susreta sa Sv. Ocem na Petričevcu 22. lipnja. Spomenuli ste gosp. Biskupe da je to jedna u nizu tema kojom se bavite na zasjedanju biskupske konferencije u BiH. Možete li nam reči kojim se još aktualnim temama bave biskupi na svom zasjedanju tokom ovog tjedna.

Msgr. dr. F. Komarica: Dakako da je ovaj drugi pastoralni pohod Sv. Oca jedna od opširnih tema koje obrađujemo na ovom zasjedanju, konkretno značenje Papinih poruka za naše vjernike, za naše štićenike za sve nas: onih poruka koje je on izgovorio i ovdje u Banja Luci, ali i onih poruka koje je Sv. Otac dva tjedna prije toga izgovorio na mjestima gdje je bio u Hrvatskoj, jer mi računamo (kao i mnoga braća u biskupstvu) da je ovo peti pastoralni pohod Sv. Oca Hrvatskom narodu.

Snažna je poruka i kada je u pitanju uzdizanje jednog divnog čovjeka na čast oltara u osobi Ivana Merza. Ta poruka je da taj lik, kojeg je Sv. Otac izričito spomenuo treba biti program života i rada današnjim generacijama mladih katolika, odnosno laika. Time se isto bavimo na ovom zasjedanju biskupske konferencije.

Isto tako obrađujemo katoličko viđenje BiH, pogotovo položaja Hrvata katolika i ponovno inzistiranje Sv. Oca kod aktualnih političara, domaćih i međunarodnih, ali isto tako, da se kada su pitanju vjernici, jasno i glasno stavi do znanja da i Hrvat-katolik ima i mora imati stanarsko pravo u ovoj zemlji. Hrvati-katolici nisu tuđinci u ovoj zemlji,nego su najstarija etnička skupina, najstarija vjerska zajednica daleko najstarija. I zato, bi bilo doista protiv svake pravde i svake istine, ali isto tako i protiv svakog morala, dozvoliti da Hrvati katolici, nestanu iz bilo kojega dijela ove zemlje gdje su oni odavno kod kuće, duboko ukorijenjeni.

Pitanje položaja katolika Hrvata nije samo političko pitanje, nego zasigurno itekako – moralno pitanje.

Imat ćemo dragocjeni susret nas članova biskupske konferencije s dvojicom provincijala dvije franjevačke provincije u Bosni i Hercegovini. Zajednički ćemo sagledati problematiku, kako se to kaže ID ADIKSA” ID ADEKSA”, i naših međusobnih odnosa kada su u pitanju svi aktualni problemi vezani uz nazočnost i djelovanje naših redovnika, posebno franjevaca u dvije provincije, kada je u pitanju naš zajednički stav prema nekim aktualnim pitanjima glede budućnosti katolika u Bosni i Hercegovini: sagledati  budućnost kada je u pitanju prosvjeta, socijalni angažman ili neki drugi aktualni problemi s kojima se ova društvena zajednica susreće, da se vidi što se zajednički može učiniti. Bit će dakako drugih aktualnih pitanja kao što je pitanje naših bogoslovija uključivanje naših bogoslovija u sarajevsko sveučilište. Dobili smo službeni dopis od sarajevskog sveučilišta da islamski fakultet svakako želi da postane dio sveučilišta sarajevskog.

I onda je pitanje na nama: što mi kanimo s našim visokim školama. Ja bih želio da se to riješi jednako: kako s islamskim fakultetom tako i s katoličkim i pravoslavnim.

Kanimo Papine poruke uključiti u ovaj naš malo širi pastoralni program.

Prošle godine je zaključeno da započnemo s jednim osvježavanjem poruka (zaključka) II. vatikanskog sabora a povodom uz 40-te obljetnice njegovog održavanja. Tu posebno stavljam naglasak na dublje i temeljnije obnavljanje liturgijskog našeg pastorala, mjesta i uloge svećenstva i redovništva unutar crkvene zajednice i onda posebno mjesto i uloga katoličkog laika te socijalnog angažmana svjetovnih institucija u kontekstu rješavanja aktualnih problema u poraću.

I svakako, Papine poruke koje mi već dulje razglabamo i primjenjujemo  području pastorala,za područje liturgije i duhovnog života, za područje socijalnog angažmana i za područje ekumenizma i dijaloga.

Sigurno će te poruke vrlo dobro ući u ovaj naš već zacrtani pastoralni program do 2005.g.

Hrvatski katolički radio: pred nama je tema prikazivanje Bosne i Hercegovine u Europi i svijetu. U knjižici koja je izdana u prigodi srednjeeuropskog katoličkog dana u kojoj imamo i pismo svih biskupa osam zemalja Srednje Europe. U knjižici u kojoj su nedjelje posvećene; jedna nedjelja jednoj zemlji, između ostaloga predstavlja se i Bosna i Hercegovina. Predstavljanje je predviđeno za nedjelju 27. srpnja, a u podacima koji se tamo ističu naglašeno je da je BiH zemlja iz koje odlazi više od 62% mladih tražeći bolji život negdje drugdje, van ovih granica. Razrušeno je puno crkava, vjernika nema, gotovo pola vjernika koji su bili prije rata otišli su, dok je BiH ostala na od prilike 466.000 vjernika katolika.

– Kao komentirate takvu sliku Bosne i Hercegovine koja se nudi zemljama Srednje Europe u sklopu predstavljanja za Srednjeuropski katolički dan?

Msgr dr. F. Komarica: Mi moramo priznati i biti svjedoci istine takva kakva jest,a istina jest da se kod nas dogodila jedna užasna havarija gdje strašne zablude europskog čovjeka i njegove vrlo pozitivne krize kada je u pitanju njegov epitet kao visokociviliziranog, visokohumaniziranog čovjeka koji ne može zanijekati svoje kršćanske korjene, a na žalost evo, korjeni koji ne dolaze tako očito kroz adekvatne plodove njegovog ponašanja danas, da je Bosna i Hercegovina kao zemlja, na žalost postala nepouzdana i nepodobna (da se tako izrazim) za život dostojan čovjeka  i njezinih samih stanovnika.

Nema tako izrazitog, koliko je meni poznato odljeva radne snage, mladih ljudi, intelektualaca iz nekih drugih siromašnih zemalja istočne Europe u djelove bogatije Zapadne Europe. Ali ovjdje je dodatna (kako se to kaže) desparantna situacija jer problem Bosne i Hercegovine na žalost prelazi njezine granice, sudbinu, nedavnu prošlost a i sadašnjost i budućnost te zemlje, uključeni su na žalost, moram reči previše nedobronamjerni ljudi izvan ove zemlje, koji imaju ovdje svoje prste i koji su imali prste jučer ovdje, koji su dozvolili, planirali rat u ovoj zemlji. Mi smo na žalost postali poligon i bili poligon za iznošenje njihovih međusobnih razlika.

U jednoj takvoj ruševini mi smo više-manje ostavljeni ovdje da životarimo, a ne da sklonimo ruševine i da pravilno dijagnosticiramo što se dogodilo, što je to bilo, što to ne valja, kakvi su to ovdje bili temelji koji nisu bili u stanju nositi zgradu za sve njezine stanovnike i da onda znalački, mi domaći ljudi zidamo tu zgradu u kojoj ćemo se svi ugodno osjećati.

Baš zato očekujem u takvoj jednoj desparatnoj situaciji da dođu još više do izražaja ljudi vizije, ljudi optimizma, ljudi nade, ljudi entuzijazma, ljudi široka srca, ljudi nesebičnosti.

Svim ljudima u BiH, naročito katolicima treba dati doze samopouzdanja i nade, upravo ono što nam je Sv. Otac dao do znanja: Nemojte očekivati samo da Vam međunarodna zajednica ili netko treći uređuje zemlju, latite se i sami odlučnije posla” jer ova zemlja ima pravo očekivati od Vas, koji ste ovdje rođeni i za koju Vas vaše srce veže da i vi stavite na raspolaganje svoje snage uma i srca, da izgradite bolje međuljudske odnose da se međusobno naučite više uvažavati u različitosti Vašoj gdje Vas je Bog postavio i da ne patite od kompleksa manje vrijednosti. Tko pati od kompleksa manje vrijednosti taj sam sebi ne može pomoći, a pogotovo ne može pomoći nekome drugom.

Hrvatski katolički radio: gospodine Biskupe, tijekom ovoga razgovora nekoliko puta upotrijebili ste riječ do koje Vam je silno stalo, riječ kojoj ste u službu stavili svoj život i život svih onih koji su Vaši suradnici. Zapravo, to je jednostavno Vaša odluka da tu riječ pronosite svijetom, a to je ISTINA.

Kada ste bili nedavno u Zagrebu i sudjelovali na press konferenciji u povodu završetka AKCIJE PET – PAPA EKUMENIZAM TOLERANCIJA, na upit jednoga novinara govorili ste o stanju povratnika u Banja Luku, u BiH uopće, o problematici zašto se Hrvati ne vraćaju ovdje, zašto Katolička crkva ovdje ne može živjeti jednim mirnim životom i koji su zapravo uopće problemi povratka. Međutim, čini se da mediji tu Vašu izjavu nisu pratili onako kako biste Vi to htjeli. Dakle, očito istina se nije dovoljno glasno čula ili se nije htjela čuti. Kako Vi to komentirate?

Postoji li nekakva situacija ili možda osjećaj kod Vas da Vas se dovoljno ne želi čuti i da ono što Vi govorite kao istina danas nikome ne treba.

Msgr. dr. F. KOMARICA: Svaki se od nas treba doista po savjesti truditi oko upoznavanja istine, točnije istine o čovjeku: – a onda uvažavanja te istine i oko služenja toj istini. Osobno smatram za svoju životnu zadaću da trebam stajati u službi istine, pravde ali isto tako i ljubavi, praštanja i pomirenja milosrđa Božijeg. To nas uči Crkva.

Ako netko ne poznaje određene stvari, naravski da prema tim stvarima ne može zauzeti određeni stav. Ako ja znam ovdje kakva je situacija katolika u Banja Luci, u ovoj regiji, onda sam ja dužan u zgodno i u nezgodno vrijeme posvjedočiti, i to pogotovo pred onima koji, barem se tako ponašaju, kao da to ne znaju. Zato sam ja nebrojeno puta morao reći svojim sugovornicima koji su me u razgovoru začuđeno gledali i prije nekoliko mjeseci u Bruxellesu sam pitao, kada sam bio u delegaciji s predstavnicima biskupskih konferencija ostalih sedam srednjoeuropskih zemalja što Vi radite s nama? Vi s nama upravljate iz Bruxellesa?

Pitao sam, kada će Bosna i Hercegovinu postati kandidati za priključivanje Europskoj Uniji? Ti ljudi su kazali da je Bosna i Hercegovina totalno zaostala.

Bilo je u jednoj neugodnoj opasci rečeno: hoće li makar doći na red da postane na Sudnji dan poslije podne ako ne more prije podne?

Rekao sam: Ako Vi dobro  znadete da je takva situacija  u Bosni i Hercegovini! Vi odlučujete o tome kakva će biti situacija u BiH. Vaši ljudi o tome odlučuju! Bosna i Hercegovina je međunarodni protektorat!

To Vi dobro znadete, Vaši ljudi tamo odlučuju kakva će biti pravna situacija, politička situacija, kakva će biti ekonomska situacija.

Oni su se tome čudili? Mi to prvi puta čujemo? Mi to ne znamo?

To je za mene bilo zbunjujuće. Morao sam odgovoriti, Vi koji o nama odlučujete a da uopće ne znate o čemu odlučujete i kako odlučujete toliko smo mi za Vas važni.

To je sramota za Vas. To je neprihvatljivo. Zašto Vi nas ne držite za ljude? Ljudska prava vrijede u svim drugim zemljama, samo u Bosni i Hercegovini ne vrijede.

Očito da ljudska prava vrijede za ljude. Ako za nas u Bosni ta ljudska prava koja ste Vi izglasali ne vrijede, znači da mi nismo Vama par. To je sramno! To je neprihvatljivo! Ako Vi do sada niste znali za neke stvari, od danas više nemate pravo ispričavati se. Od danas znadete. Š to ćete poduzeti sada kada je u pitanju Bosna? Kada je u pitanju užasna nepravda koje je učinjena stanovnicima Bosne i Hercegovine.

Da Vam sve ne nabrajam, evo konkretno s Hrvatima u BiH kao s jednim konstitutivnim narodom, odnosno s katolicima koji su uglavnom Hrvati. Zašto Vi iz Bruxellesa njima ne dozvolite da se oni tamo nazad vrate?

Niti politički, niti pravne, niti ekonomske pomoći tim ljudima ne dajete. U ime kojih to principa Vi tako postupate prema nama.

Tada sam im naveo jedan konkretan slučaj. Prošle godine sam dobio službeno dopis: Za povratak bosanskih Srba u Federaciju BiH predviđa se toliko i toliko EUR-a.

Za povratak Bošnjaka u srpski entitet toliko i toliko EUR-a. Izričito, doslovce stoji: povratak bosanskih Hrvata ne postoji.

U ime koje to pravednosti Vi tako odlučujete?

Ponovio sam im: Ako to do sada niste znali, a morali ste znati, jer, inače niste smjeli tako odlučiti. Kako ste odlučili a niste znali? Ja se bojim da ste Vi to itekako znali i to ste namjerno uradili. Ja to ne mogu prešutjeti ni pred Vama ovdje, kao što nisam prešutio ni u Washingtonu, niti u Nev Yorku, niti u Otavi, niti u Parizu, niti u Bonnu niti u Berlinu nit na drugim mjestima. Stao sam u obranu obespravljenih ljudi.

Uvijek sam smatramo svojom zadaćom dići svoj glas. Pogotovo pred ovozemaljskim moćnicima. i to  i danas želim činiti u obrani svakog obespravljenog čovjeka. Ako ja,  vidim da u mnoštvu tih obespravljenih ljudi ima na  žalost, najviše mojih katolika Hrvata, onda: Zašto Vi meni zamjerate ako ja pitam zašto dodatno kažnjavate Hrvate u Bosni i Hercegovini, zašto dodatno kažnjavate katolike?

Koja je to krivica katolika u BiH kolika je ona i koja je to kazna, tko će odmjeriti tu kaznu? Da li smo stvarno krivi?

Mi ćemo se potruditi da kažemo da smo se trudili da ne budemo krivi, i da nismo pred svojim susjedima, konkretno u Banja Luci  ogriješili. Bog zna da smo trebali više učiniti i kada je  u pitanju ljubav prema neprijatelju. Mi smo se trudili i te najveće, najteže Božju zapovjed pridržavati. Nastojali smo činiti dobro onima koji nama nisu činili dobro nego su nam činili zlo. Ako smo zbog toga krivi, onda zahvaljujemo Bogu što nas je nedostojne našao dostojnima da sudjelujemo u jedinstvenoj žrtvi Kristovoj, najvećeg patnika, najvćeg predstavnika ljudskog roda. Zato sam duboko uvjeren da će Bog i dalje voditi korake pripadnika katolika s područja Banjalučke regije i područja Bosne. Da, Bog, moramo ga dodatno moliti i za poniznost i za skromnost ali i za odlučnost u obrani, u prvom redu božjih prava, a onda će se obraniti i zaštititi ljudska prava. Ovdje će se poštivati ljudska prava. Ovdje će se poštivati čovjeka ako se prizna Bog. Službeno se priznaje Boga iz europskog Ustava i to će se onda proslijediti i Ustavima pojedinačnih zemalja.

Ne radi se o tom što će biti s katolicima Bosne i Hercegovine i katolicima banjalučke regije, što će to biti uopće s BiH, kuda to ide Bosna i Hercegovina. Temeljno je pitanje koje se treba postaviti i ovdje u Banja Luci i u Zagrebu, jednako u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj: Kuda ide Europa? Jer mi smo nužno u tom vlaku za Europu i kuda bude išla lokomotiva Europe, morat će poći i Hrvatska i Bosna i Hercegovina.

Zato smatram svojom dužnošću pitati političare i u Sarajevu i u Banja Luci i u Zagrebu. Ali isto tako u Bruxelesu, Bonnu, Berlinu i na drugim mjestima: Jeli Vi računate jednog dana doći pred Boga? Jeli računate jednog dana pred njega položiti račune?

Hrvatski katolički radio: u ovom dijelu razgovora s msgr. Komaricom nekoliko je puta spomenuta rečenica U OBRANI OBESPRAVLJENIH. To je ujedno i naslov knjige msgr Franje Komarice, koja je ovog tjedna objavljena u izdanju nakladnog zavoda Matice hrvatske, a u srijedu je predstavljena u Banja Luci. U njoj su na jednom mjestu sabrana pisma msgr Komarice predstavnicima civilnih i crkvenih vlasti u Bosni i Hercegovini i svijetu, te Međunarodnoj zajednici i svjetskim institucijama koje na različite načine kroje sudbinu banjalučke crkve i Hrvata na području BiH. Knjiga je dokaz da biskup Komarica nikada nije šutio o istini koju je živio i preživio grad Banja Luka i Banjalučka biskupija. Ona je pisani trag obrane obespravljenih s potpisom msgr. Franje Komarice.

Gospodine biskupe, privodeći kraju ovaj naš razgovor s Vama i zahvaljujući Vam što ste bili naš domaćin ovdje u svom domu u Banja Luci, molimo Vas za poruku slušateljima Hrvatskog katoličkog radia. Dakako, onima koji su iz Banja Luke a razasuti su po svijetu, po Hrvatskoj i njegdje drugdje gdje mogu slušati naš radio jer kadgod smo imali prilike prenositi im neku Vašu rečenicu ili neku Vašu izjavu. Reagirali su, rado su Vas volili čuti, nazivaju Vas svojom biskupom gdjegod se nalazili u svijetu. Tim ljudima, banjalučanima koji nisu u svojoj Banja Luci, nisu u Bosni i Hercegovini nego negdje drugdje, ali i našim slušateljima.

Msgr. dr. F. Komarica prvo zahvaljujem Vama za ovu mogućnost da mogu ovim putem, svim dobrim dragim ljudima uputiti duboku zahvalnost što imaju otvoreno srce i za nas i za katolike u ovom gradu.

Ove godine se obilježava 250 godina kontinuiranje nazočnosti župnika ovdje u Banja Luci.

Biti porijeklom banjalučanin, pogotovo sada nakon proglašenja blaženim jednog Banjalučanina, ja vjerujem da je radost, da je dika, da je ponos. Isto tako je i obveza. Neće se očekivati od banjalučana da se vladaju poput Ivana Merza, ali svi mi možemo imati njega za uzor kao što je rekao pokojni kardinal Kuharić: Ivan Merz ime što reći  ne samo sjemeništarcima i bogoslovima, ne samo mladim laicima nego i odraslim laicima ali ima što reći i svećenicima, redovnicima  i biskupima.

Ne samo banjalučanima, nego i svim drugima ima Ivan Merz što reći.

Dragi prijatelj, koji ste s područja Banjalučke biskupije, Vrhbosanske metropolije, a sada ste na nekom drugom mjestu, koliko god Vam je moguće ne zaboravite ono što je Sv. Otac Papa rekao: nemojte pošto po to tražiti sreću na nekim drugim mjestima. Ovdje Vi također možete postat blaženicima, tj. ovdje možete postići  temeljitu i vječnu sreću. Ivan to nije mogao bez vlastite žrtve.

Nemojte patiti od kompleksa manje vrijednosti ako Vas drugi ljudi u novom ambijentu odmah ne prihvate kao Bogom dane”. Vi nastojte svojim plemenitim, ljudskim, kršćanskim, katoličkim življenjem koje ste ponijeli iz svojih korijena, pokazivati da imate što drugima dati. Nemojte samo očekivati da Vam drugi darivaju materijalno i duhovno blago, dajte i Vi što imate od sebe ono što je ponijeli sa svog ognjišta ili iz svog zavičaja.

Svi Vi, koje srce vuče nazad u rodni kraj, banjalučki, znajte da ovdje više nije takva barijera kao što Vam se činila do Papina dolaska. Vjerujem, a to sam čuo i s više strana, da je mnogima od Vas žao što niste bili nazočni ovdje kada je Papa bio. Neki su Vas nevjerne Tome” čini mi se u zadnji čas uplašili.

Ako je Sv. Otac, unatoč svojoj bolesti i svojoj starosti želio i mogao doći ovamo, a njemu je (hajmo reći) prijetila veća opasnost nego Vama, onda ste i vi imali mogućnost i pravo doći.I sada, pogotovo kada je Sv. Otac bio ovdje i kako je Banja Luka postala Papinski grad, Vi s većim pouzdanjem i većom odlučnošću potražiti  pravo na svoj zavičaj, na svoj dom i na ostvarenje svih ljudskih prava i sloboda koje imate po Božjem planu.

Bog Vas blagoslovio po zagovoru Ivana Merza kako biste i Vi bili blagoslov sebi i svojim ukućanima i jedni drugima gdjegod bili.

Pamtite, sigurno nećete istjerati iz svoga srca osjećaj za svoj zavčaj. Sv. Otac upravo je želio proglasiti Ivana Merza blaženim u njegovom rodnom gradu. Mogao ga je proglasiti blaženim i u Osijeku i u Zagrebu i u Rimu, ali želio je na taj način pokazati vrijednost rodnog kraja.

Nemojte Vi svojim držanjem i svojim ponašanjem omalovažiti vrijednost svoga rodnog kraja. 

                        Bog Vas blagoslovio !

Pripremila: Kristina Š tavlić r. Oršulić

 

(more…)

IZ LJUBAVI PREMA BRAĆI MOJOJ

VIJEST  O  MUČENIČKOJ  SMRTI  MSGR.  KAZIMIRA  VIŠ ATICKOG

Prohladno zagrebačko jutro, 18. studenoga 2004. nagovještavalo je skori dolazak zime. Toga jutra u župnom uredu Bl. Augustina Kažotića na zagrebačkoj Peščenici je bilo prilično živo: Dogovori za krštenja, telefonski pozivi iz posmrtne pripomoći, pregled pristigle pošte, župna administracija itd Oko 10:30 u župnom uredu je nastalo zatišje: Nikoga nije bilo i čini se kako je sve bilo odrađeno za prijepodnevno dežurstvo toga dana. Došetao sam do prozora  i počeo promatrati prometnu gužvu na ulici ispred samostana, razmišljajući o tim ljudima koji se nekud voze u rijekama automobila. Iz mojih misli trgnuo me zvučni signal s mobitela: Stigla je neka poruka, broja nisam poznavao no početni broj +387 govorio je da je poruka stigla iz BiH. Baš me je zainteresiralo tko me se to sjetio, budući da iz BiH poznam puno svećenika, posebno onih mlađih Pročitao sam poruku koja je bila potpisana. U nevjerici sam buljio u sadržaj poruke: «JUTROS JE KAZIMIR PRONAĐEN MRTAV. ČINI SE DA JE UBIJEN. POLICIJA TRAGA.»

Dobro poznajem osobu koja mi je javila ovu vijest i znao sam da to nije neka neslana šala. Ali, ako čovjek živi u Bosanskoj Gradiški zar mora odmah biti ubijen? Smije li tamo itko umrijeti prirodnom smrću? Jasno mi je bilo da se naš župnik Kazimir preselio u Nebo možda je uzrok tomu bio infarkt ili moždani udar ili nešto slično nije bio tako star, ali proživio je rat u teškim okolnostima pa sve ima svoje posljedice Htio sam vjerovati da je umro naravnom smrću, ne nasilnom, jer – zašto bi njega netko ubio? Odmah sam okrenuo nekoliko telefonskih brojeva i pokušao doznati zna li itko išta u svezi ovoga događaja. Pri svakom pokušaju da nešto doznam ili da mi se barem potvrdi dobivena informacija, nailazio sam na muk s druge strane telefonske linije.

Budući da u međuvremenu nisam ništa saznao, osobi koja mi je poslala poruku o smrti msgr. Kazimira, vratio sam poruku slijedećeg sadržaja: «HVALA TI Š TO SI ME SE SJETIO. KAD SAZNAŠ  MJESTO I VRIJEME POKOPA JAVI MI.» Ništa nisam osjećao. Vijest o navodnom ubojstvu msgr. Kazimira Višatickog u meni nije odjeknula osjećao sam samo beskrajnu prazninu, bez emocija, bez molitve, ničeg nije bilo

Nekoliko sati kasnije stigla je nova poruka: «MISA ZADUŠ NICA I ISPRAĆAJ BIT ĆE U BOS. GRADIŠ KI U SUBOTU U 12:00 SATI, A NAKON TOGA KAZIMIR ĆE BITI POKOPAN NA GROBLJU SV. MARKA U BANJOJ LUCI» Uspio sam se čuti s osobom koja mi je javila sve ove vijesti potvrđujući sve sumnje i pretpostavke o kojima se nagađalo: Kazimir je ubijen u župnoj kući u Bosanskog Gradiški, 17. studenog oko 21:00 sat. Sutra ujutro ga je pronašla njegova 93-godišnja majka  Barbara.

Nakon ovog kratkog razgovora osjećao sam da mi ponestaje zraka. Izišao sam na zrak – prošetati malo ispred crkve u to vrijeme, ispred crkve nije nikoga bilo, bio sam sām. U samo jedan tren bujica osjećaja, sjećanja, poštovanja, boli i žalosti sručila se i na srce i na razum. Suze su same krenule i uopće nije bilo važno je li to itko primjećuje. Tek sada sam bio svjestan svega što se oko mene događa: Kazimir više nije među nama onaj isti Kazimir koji je tolike godine svoje svećeničke službe proveo u Dolini, koji je bio svjedokom stradanja i umiranja jedne župe koju je duhovno preporađao i prosvjetljivao, u koju je uložio velike napore oko izgradnje nove crkve koju smo svi s pravom zvali Dolinska ljepotica

Te večeri slavio sam sv. Misu za +msgr. Kazimira, svećenika koji mi je puno pomogao da odgovorim Gospodinu na poziv i svećeničko poslanje, koji me je na taj put ispratio, na njemu pratio Nisam očekivao da ću tako brzo, s ovom nakanom, moliti za njega i dušu mu Bogu preporučivati. No, bila je to moja i naša stvarnost.

Cijeli idući dan mi se po glavi motalo činjenica mučeništva u Katoličkoj Crkvi pravo je to otajstvo! Nije problem prihvatiti činjenicu da su Sv. Petar, Sv. Andrija, Sv. Toma i drugi apostoli podnijeli mučeničku smrt za Isusa i Evanđelje. Veliki progoni i svjedočenja vjere mučeništvom posebno se ističu u prvim stoljećima kršćanstva i često se divimo tim ljudima koji su išli pjevajući u smrt svjedočeći svoju vjeru, pa i dalje kroz povijest nije nedostajalo mučenika. Ali zar je i u 21. stoljeću potrebno vjeru svjedočiti vlastitom krvlju, biti ubijen jer ljubiš, jer si svjetlo, jer si sol Kaže se da je krv mučenika sjeme kršćanstva! Ako je to tako – a povijest je pokazala da jest – onda Bog očito sije novo sjeme u Svoga Kraljevstva i po Bosanskogradiškoj posavini! Uistinu je to veliko otajstvo kojim ravna sam Bog i koje sam Bog i ostvaruje, ma koliko se to očima ljudskim činilo nemogućim.

Toga istog dana + msgr. Kazimiru, u ime župe Dolina, kupljena je jedna velika svijeća s natpisom:

SVOM ŽUPNIKU MSGR. KAZIMIRU

S MOLITVOM I ZAHVALJIVANJEM

ŽUPA  DOLINA

Ako netko položi život svoj za braću svoju i za svjedočanstvo vjere iz ljubavi prema Bogu, onda nema sumnje u Božju naklonost i nagradu u Nebu. Zato se može uputi Bogu i molitva i zahvaljivanje za svećenika kojeg je providio za nas, ostavljajući nam svjedočanstvo vjere i u svojoj krvi. Oni koji su, zbog mučeništva, u nebu dobili bijele haljine (Otk 6,11) i žive u Božjoj blizini mogu za nas posredovati. Vjerujemo da im se pridružio i naš ujak Kazimir, zato je natpis na svijeći ujedno i molitva Bogu da nam, po svjedočanskoj krvi ujaka Kazimira, udjeli potrebne milosti.

ZBOGOM  –  DO  U  VJEČNOSTI

Lijes sa tijelom +msgr. Kazimira dovezen je u crkvu Sv. Roka u Bosanskoj Gradiški, 19. studenog oko 15:00 sati, urešen liturgijskim i svećeničkim simbolima (kalež i štola) pored kojeg je gorjela uskrsna svijeća podno koje je stajala fotografija +msgr. Kazimira. Oko lijesa postavljeno je još šest svijeća na svijećnjacima te blagoslovljena voda. Toga dana misu za + msgr. Kazimira je slavio msgr. Vinko kard. Puljić-nadbiskup vrhbosanski, koji zbog obveza nije mogao sudjelovati na misi zadušnici i ispraćaju zakazanom za subotu, 20. studenoga u 12:00 sati.

 

Te prohladne subote, točno u 12:00 sati započela je misa zadušnica u crkvi Sv. Roka u Bos. Gradiški koju je predvodio msgr. dr. Franjo Komarica-biskup banjolučki uz koncelebraciju više od 60 svećenika. Misi je bio nazočan veliki broj časnih sestara, bogoslova iz Đakova i Sarajeva, sjemeništaraca, kao i veliki broj vjernika koji su se došli oprostiti od svog aktualnog ili negdašnjeg župnika, prijatelja, poznanika, plemenita čovjeka

Započinjući misno slavlje biskup Franjo Komarica je rekao:

«Ožalošćeni zbore !

 

Draga braćo svećenici, bogoslovi i sjemeništarci, poštovane časne sestre, dragi župljani ove starodrevne župe Gradiške i okolnih župa: Doline i Nove Topole i vi koji ste ovdje na svojim ognjištima i vi koji ste u izbjeglištvu i došli ste ovdje.

 Dragi prijatelji, dragi Gradiščanci, poštovani oci – predstavnici sestrinske Srpske Pravoslavne Crkve, poštovani gospodine Imame –  predstavniče Islamske zajednice u ovom gradu, poštovani predstavnici političkog života u ovom gradu, u ovom kraju, u ovoj zemlji

 Nikada se nije dogodilo da se ovoliko mnoštvo ljudi, ne samo iz ove župe, nego i iz tolikih drugih krajeva našlo na ovom – za nas katolike – svetom mjestu, u ovoj župnoj crkvi Sv. Roka u Bosanskoj Gradiški.

 Koji je povod da smo se danas okupili?

 Povod je jedna velika istinita-  rana našeg svakodnevlja. Rana sukoba; dobra i zla; Boga i Sotone; ljubavi i mržnje.

 Hvala svima što ste svojim dolaskom pokazali da se želite i u buduće svrstati na stranu Boga, na stranu Božje istine o Bogu.

 Okupio nas je po zadnji put čovjek koji je u ime Božje na ovome mjestu minulih dana i prošle nedjelje govorio Božje riječi. Nastojao ih je ne samo govoriti nego i po njima živjeti.

 Vama draga majko, draga braćo i sestre našega nezaboravnog suradnika, prelata Katoličke crkve i prelata Sv. Oca – monsinjora Kazimira, vama iskreno zahvaljujem što ste s ljubavlju i molitvom pomogli našem Kazimiru da bude ono što jest: Uspravni i vjerodostojni Kristov sljedbenik, kao kršćanin i vjernik, a pogotovo svećenik.

 Danas tugujemo zbog nenadanog njegovog odlaska iz naše sredine. To je razumljivo, ali nas tješi obećanje vječnoga života kojeg je Isus svima nama omogućio. I umjesto da danas očajavamo, mi želimo Bogu zahvaliti i ovom svetom misnom žrtvom, što nam je dao Kazimira. I vašoj obitelji, plodnom dobrim djelima, ljubavlju i nadom.

 Želimo zahvaliti Bogu za bezbrojna dobročinstva koja je On udijelio našem bratu svećeniku Kazimiru, a koje je on mogao dijeliti oko sebe.

 Pozivam Vas da se i ubuduće borimo protiv zla u nama i oko nas.

 Samo onaj koji ostane na Kristovom putu zavrijedit će vijenac vječnog života.

 Mi koji stojimo ovdje znademo i svjesni smo da iz ovozemljskog života dolazi punina života. Mnogo toga moramo  proći da uđemo u taj život. Neka nas tješi Onaj koji je davno doživio Veliki petak. Uskrsa nema bez Velikog petka. Naš brat Kazimir je doživio svoj Veliki petak. Nema nikakve sumnje da se na njemu neće ispuniti Kristovo obećanje, da će biti tamo gdje On jest u vječnoj sreći Presvetog Trojstva.

 Zaustavimo se kratko i pitajmo se ima li, ne daj Bože ostatka zla, želje za nekom mržnjom, osvetom, prema bilo kome i prema čemu.

 Molimo Gospodina, Gospodara našeg života i Gospodara života našega Kazimira da bude milosrdan pri suđenju našem Kazimiru, ali i njegovom ubojici, onome koji je na žalost davno upao u šake zloduha i koji se s njim poslužio da poprkosi i Bogu, Kristu i njegovoj zajednici.

 Molimo da se i njemu Bog smiluje, da se i on obrati i da uvidi kako je jadan ako nema Božjega svjetla u njemu.

 Moramo više moliti za našu braću i sestre koji su ogrezli u zlu, koje je Sotona htio učiniti svojim slugama, a takvih je na žalost puno i u ovom gradu i u našoj sredini, na području naše banjalučke biskupije, na području naše zemlje ali i na cijeloj kugli zemaljskoj.

 Naša će budućnost biti sretna ako budemo slijedili Krista. Ne budemo li, sami ćemo sebe osuditi. To ne bismo smjeli uraditi, jer nas nije Đavo stvorio, nego Bog. Mi pripadamo Bogu, a ne Vragu.»

Propovijedajući na misi zadušnici za + Kazimira, biskup Franjo Komarica je između ostalog rekao:

«Okupila nas je, toga smo svi svjesni neočekivana, dramatična, ali i nedužna smrt čovjeka kojega smo poznavali,  kojega smo cijenili radi njegovih divnih osobina, kojega smo poznavali kao svoga sugrađanina ili smo za njega čuli kao čovjeka crkve, koji Boga moli, Boga se boji, koji nastoji tumačiti zakone Božje, a koje je upoznao preko svojih roditelja, preko svojih odgojitelja i druge poučavati.

Vjerujem da smo nakon ove dramatične vijesti, gdjegod se mi našli, zbunjeno se pitali: A ZAR OPET?

A zar opet? Na žalost, to je istina! Opet se ponavlja drama od samoga početka ljudskoga roda. Brat Kain ubija svoga brata Abela. Koliko se puta u povijesti ljudskog roda ponovio sukob rođene braće, sukob dobra i zla, sukob istine i neistine, sukob ljubavi i mržnje? Koliko puta smo bili svjedoci kako sluge Sotonske ne podnose sluge Božje. Kako mržnja koja je bit Sotone ne podnosi blizinu neba, ne podnosi ljubav. Kako dobrota i zloća ne mogu zajedno. Ja vjerujem da među nama, nema ni jednoga, ne samo među nama, nego i na drugim mjestima ne samo Bosne i Hercegovine, Hrvatske ali i na drugim mjestima kamo je doprla ova dramatična vijest, nema ni jednoga ljudskoga srca, ni jedne ljudske pameti koji nisu reagirali s gnušanjem, sa zgroženošću, odnosno sa zbunjenošću. Svakako s neodobravanjem.

Pitamo se, što se to događa? Š to se to događa s ljudima koji se postavljaju gospodarima ljudskih života?

Samo je Bog gospodar života i bez njega nema života. Niti se bez Božjeg znanja netko rađa, niti bez Božjeg znanja odlazi s ovoga svijeta. On je jedini gospodar dobra i zla. I zato je upozorio nas ljude: Ne ubij! Ne pravi se Ti Bogom nad svojim bližnjim, nego služi životu. Pomaži životu. I praštanje i milosrđe, sve pomaže životu, i tvome i tvoga bližnjega. I zato, gledajući očima pogotovo krščanske vjere, jer mi vjerujemo u Krista koji je u djeliću vremena ovozemljskog, svojim utjelovljenjem pokazao kako zlo gleda na nas, čovjeka i kako Bog želi da mi ljudi budemo, kako da se ponašamo na zemlji. Sveto pismo za Krista kaže da je prošao Zemljom čineči dobro i ozdravljajući bolesne duše i tijela uskrsujući ga

Nije sve zlo za zlo.

Kako smo čuli iz današnje Božanske poruke: Pravednik i ako umre živjet će.

Živjet će po svojim djelima koja su se svidjela i sviđaju Bogu.

I njegovoa duša besmrtna, draga Bogu naći će pokoj u Bogu. Ući u puninu života.

Za ovu istinu znao je i naš brat Kazimir  vrlo dobro. I u svom životu pogotovo zadnjih dvanaest godina, puno puta osjetio, znao je dobro i kome je povjerovao. Znao je dobro i drugima tumačio da se nije pokajao što je povjerovao  Božjoj istini, utjelovljenoj Božjoj istini Isusu Kristu.

Bio je predat, poput Isusa Krista koji je za sebe rekao da je dobri pastir, koji daje svoj život za nas ljude. Bio je i on predat, ne samo ovih dana kada se to dogodilo po Božjem dopušenju, nego puno puta za vrijeme nesretnog nedavnog rata kada je bio spreman položiti svoj život za svoje župljane u Dolini, u Gradiški, u Topoli.

Imao pred sobom vjerne prikaze braće svećenika; najprije svoga prečasnika  u Dolini i u Topoli župnika Ratka, imao je mladoga župnika Ivana iz Ravske, svoje kolege Marka, Peru, župnika u Presnačama Filipa i njegovu vjernu suradnicu s. Ceciliju i redovnika Alojzija s Petrićevca.

I on, kao i drugi, računali su da će biti slijedeći. Ostali su da svjedoče svojim životom neupitnu istinu Božju: Da je Bog gospodar čovjekova života. Svojim riječima i svojim primjerom, svojim molitvama i svojim žrtvama, stajao je i brat Kazimir u obrani Božje istine, Božje pravde, Božjeg milosrđa i Božje ljubavi.

Oko sebe je tolike bodrio i braću svećenike i braću redovnike, redovnice i vjernike da ne posustaju u življenju Evanđelja, u življenju ljubavi. I to ljubavi djelotvorne patnje prema koji zlo siju i zlo žive.

Tako je i Krist radio. I on je molio s križa za one koji su ga propeli, koji su ga ubijali:” Oče oprosti im jer ne znaju što čine”.

To je zadatak bio i Kazimira i svih drugih Kazimira ovdje nazočnih i nenazočnih.

Voliti i neprijatelje svoje to je poruka krščanska.

Zanjemile su njegove usne koje su govorile o praštanju, milosrđu i ljubavi. Bio je čovjek nade. Propovjedao je nadu, bio je čovjek ljubavi i širo je ljubav. To ne želimo zaboraviti.

On je uvršten u broj od 48 svjedoka iz duhovnog staleža, svećeničkog, redovničkog i pripravničkog iz naše male, ali Bogu drage banjalučke biskupije. Četrdesetosam! Gledano u postotku, ne znam da li ikoja druga biskupija može govoriti o tolikom broju svjedoka, svojih svjedoka svećenika, redovnika i redovnica.

Od 2707 biskupija nadbiskupija na cijeloj kugli zemaljskoj, čini se, da je upravo ova mala banjalučka biskupija na samom vrhu po svjedocima vjere I vjernosti Kristu i Kristovom nasljedniku na zemlji Sv. Ocu. On nas upravo potiče da ne zaboravimo Kristovo Evanđelje, nego da ga u djelo sprovodimo, ma gdje bili.

Zato Vas potičem, svi dragi prijatelji dragi Bogu, oprostite! Ovdje kod ovoga znaka koji je sigurna pobjeda dobra nad zlom, obnovimo svoju spremnost da ćemo biti uvijek u službi dobra. Da ćemo biti uvijek u službi Boga, službi Božje pravde.

Njegov plug je ostao bez orača. Krist poziva svakog od Vas: Dođi i preuzmi posao. Ne boj se. Ja ću biti s tobom. Znam svu tvoju budućnost, pa i ako te čeka Veliki petak bit ću s tobom, ali znaj da ću te uvesti u zoru uskrsloga Krista. Žetva je velika a radnika malo. Nemoj oklijevati. Ako te Isus smatra dostojnim, blago tebi.

Potičem i Vas dragi župljani da ne zaboravite ni riječi, ni djela svojega župnika mučenika: Ratka iz Nove Topole, ni Kazimira iz Bosanske Gradiške, Nove Topole i Doline. Oni su Vas poučavali dobru. Oni su Vas podučavali istini Božjoj. Oni su Vas podučavali ljubavi i praštanju. Odužite se svojim vjernim i vjerodostojnim župnicima.

Potičem i Vas dragi sugrađani i odgovorni ljudi u ovom gradu, u ovoj općini i u ovoj zemlji. Ukoliko ste ljudi, a jeste ljudi i ukoliko ste vjernici još više Vas potičem da budete vjerodostojni i da još odlučnije stanete u obranu.

Zahvaljujem svima onima koji su uputili iskrene sućuti i javno i privatno, svima onima koji su kao predstavnici organa sigurnosti ove općine i ove regije uradili vjerodostojno i tako okončali svoj posao da se nebi ponovila druga i treća tragedija slična ovoj sa župnikom Kazimirom.

To je samo znak da je istina ono što sam bezbroj puta ponovio uvaženim svojim sugovornicima predstavnicima vlasti: Vi samo ako hoćete, možete!

Možete zavesti ovdje reda i možete zaštiti svakoga čovjeka, možete naći svakog čovjeka; možete istjerati djelo na vidjelo.

Vi dobro znadete, dragi gradišćani da na Vama još uvijek stoji velika hipoteka. Strašno je to učiniti da cijeli grad bude taocem laži i zla. Nemojte to dozvoliti. Još uvijek Vas bije loš glas. Toliki su zločinci još na slobodi i prijetnja su mnogim Vašim sugrađanima.

Još uvijek nije pronađeno tijelo našeg župnika Ratka i Vašega sugrađanina Marijana Vištice člana biskupsko-pastoralnog vijeća i drugih naših miroljubivih sugrađana. Vas će i dalje biti neugodan glas. Nemojte to dozvoliti. Nemojte dozvoliti da se baca ljaga na cijeli jedan narod, jedan cijeli grad. Nedaj  Bože! Nego, neka se zna ime i prezime i zla i zlodjela i zločinca i žrtve.

Treba nastojati i u ovom gradu i u ovoj zemlji da se oni imenuju pravim imenom, a ne da cijeli narod i cijela zemlja nosi desetljećima i stoljećima hipoteku zločinstva.

A tebi dragi Kazimire zahvaljujem kao tvoj brat za sve ono što si učinio u ime Kristove crkve za ovaj grad i za druga mjesta gdje si boravio i radio.

Uvjeren sam da nas nećeš zaboraviti u vječnosti. Tamo si se susreo s drugim našim mučenicima svećenicima i vjernicima koji nisu željeli pogaziti Božju istinu i Božju ljubav nego su je nosili u svome srcu.

I nema nikakve sumnje da si ti već u posjedu Božjega srca.

Pokoj vječni, daruj mu Gospodine.»

Na kraju mise od +msgr Kazimira oprostili su se: msgr. Anto Orlovac-generalni vikar Banjolučke biskupije, msgr. Mato Zovkić-generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije, Besim efendija Š eper-imam bosanskogradiški, jedna župljanka iz župe Prnjavor, dok je msgr. Ivica Božinović pročitao imena osoba i institucija koje su uputile brzojave sućuti obitelji Višaticki, svećenicima Banjolučke biskupije i biskupu Franji Komarici.

Š kolski kolega pokojnog Kazimira msgr. Mato Zovkić generalni vikar Vrhbosanske biskupije je kazao da je jučer u ovoj crkvi kardinal Vinko Puljić služio sv. misu zadušnicu, a potom nastavio:

 «Ovdje nazočni: msgr. Ivo Tomašević-generalni tajnik Biskupske konferencije BiH, dr. Anto Ćosić-rektor sarajevske bogoslovije, dr. Ivo Balukčić-glavni i odgovorni urednik Katoličkog tjednika i desetak nas ostalih, pridružujemo se ovoj Liturgiji žalovanja i iskreno dijelimo bol ali i vjerničku nadu s ovdje svima prisutnima.

Kao jedan od šesnaestorice, koji su zajedno s pokojnim Kazimirom bili zaređeni za svećenika u Đakovu, 29. lipnja 1963. god., izražavam sućut njegovoj majci Barbari, sestrama Mariji i Apoloniji, braći Feliksu, Josipu, Ivanu, Vladi, Adolfu, Franji, Karlu, Biskupu, svećenicima Banjalučke biskupije i posebno župljanima katoličke župe Bosanska Gradiška.

Kazimira sam upoznao u rujnu 1953.g. u dječačkom sjemeništu na Š alati u Zagrebu kamo je on došao u ondašnji peti razred gimnazije kao kandidat banjalučke biskupije.

Nakon dvije godine su nas poslali u Đakovo da završimo posljednja dva razreda gimnazije i nastavimo studij teologije.

Pod vodstvom svojih odgojitelja i profesora zajedno smo maštali o svećenstvu i pitali se kakva nas budućnost čeka u socijalističkoj državi, gdje možemo biti optuženi na temelju lažnih svjedočanstava kao neprijatelji naroda i strpani u zatvor.

Tada je svećeničko ređenje bilo dodjeljivano na kraju četvrte godine studija, a petu godinu smo bili redovni studenti, te o Božiću, Uskrsu i nekim blagdanima odlazili na župe, bilo svoju biskupiju, bilo u okolici Đakova.

Sjećam se kako sam u toj godini s Kazimirom  živo raspravljao o pastoralnim iskustvima i slučajevima koje smo obojica doživjeli.

Dok sam ja po dopuštenju svoga biskupa nakon redovnog studija nastavio doktorat teologije u Zagrebu i magisterij Sv. Pisma u Rimu, Kazimir je sve svoje svećeničke godine provodio u pastvi svoje biskupije, zadovoljan u svome zvanju i konkretnoj službi.

Ponosan sam što sam kao rektor Vrhbosanske teologije na njegovu sugestiju predložio nadbiskupu Jozinoviću da dr. Franju Komaricu pozove za profesora liturgike.

Radovao sam se našim povremenim susretima u Banja Luci, Sarajevu i Zagrebu

Živo se sjećam kako je kao srednjoškolac, student teologije i pastoralni svećenik isticao poljsko porijeklo svoje obitelji i u danim mogućnostima njegovao svoj poljski identitet.

Od nas sedamnaestorice, dvojica su napustili zvanje, petorica su umrla naravnom smrću nakon kraće ili dulje bolesti, a Kazimir je evo stradao od ruke nasilnika u župnoj kući.

Stoji činjenica da su ga vlastiti župljani i drugi ljudi iz krajeva gdje je kao župnik služio, doživljavali kao blagog humanog prema svima. Postao je žrtva nasilja na svom pastoralnom zadatku.

Poznavajući ga kroz ovih pedeset godina, usuđujem se reći da je bio uzor svojim župljanima te svim svećenicima i vjernicima ove biskupije.

Zato, župi i biskupiji izražavam duboku sućut, u isto vrijeme izražavam radost i ponos što nam je bio vršnjak i kolega.

Kazimire, neka ti je laka zemlja bosanska u biskupiji banjalučkoj. Neka te Gospodin nagradi za tvoje ljudsko, vjerničko i svećeničko svjedočenje.

Pokoj vječni, daruj mu Gospodine.»

Opraštajući se od +msgr. Kazimira, g. Besim efendija Š eper-imam bosanskogradiški je rekao:

«Dragi Kazimire !

 

U današnji dan posjetio si me.

U mom domu smo se susreli kako bi mi čestitao Bajram.

Tužan sam danas. Žao mi je.

Znao si se radovati i Bajramima i Božićima. Znao si i opraštati. Znam da bi i najokorjelijem ubojici oprostio, jer kroz tvoje tijelo, vjera je istinska strujala. Zano si ljudski nastupati. Nisi zano nikoga odbiti. I taj uboica, da je pristojno prišao, sigurno bi mu dao ono što je tražio.

Neka ti je vječni rahmet, dragi moj prijatelju i kolega.

Uzoriti svećenici, ovdje, budite strpljivi. Mi trebamo nastaviti ljudski živjeti. Dostojanstveno se ponašati i graditi budućnost u ovoj našoj napaćenoj zemlji Bosni i Hercegovini.

Kazimire, neka ti je vječni rahmet.»

U ime župe Prnjavor s ovim riječima se oprostila jedna župljanka Prnjavorčanka;

Velečasni Kazimire

Ti si naš svećenik bio,

Svoje stado prnjavorsko

mnogo si volio.

 

Mnoge si krstio,

prvu pričest dao,

Na Krizmu pripremao

mnoge vjenčao.

 

Život s tobom velečasni

računamo u najsretnije dane,

jer dođe vrijeme, razbaca nas

na sve četiri strane.

Ovo je trenutak bola

svakom je suza s lica pala,

Velečasni Kazimire

od srca Ti hvala.

Tvoji prnjavorčani.

Pokoj vječni, daruj mu Gospodine!

Na samom kraju Mgr. Ivica Božinović-kancekar Banjolučke biskupije, je rekao:

«Majka Barbara, rodbina, svećenici I biskup primili su ovih dana izraze sućuti. Nije moguće sve brzojave sućuti pročitati, nego ćemo samo reći koji su do ovog trenutka stigli:

-msgr. Vinko kard. Puljić, nadbiskup i metropolit vrhbosanski
-msgr. Josip kard. Božanić-nadbiskup i metropolit zagrebački
– Apostolski nunciji u Bosni i Hercegovini
– Apostolski nuncij u Hrvatskoj
– Msgr.Marin Srakić-biskup đakovački i msgr. Đuro Gašparović-pomoćni biskup đakovački
– Msgr. Želimir Puljić-biskup dubrovački
– Msgr. dr. Antun Š kvorčević-biskup požeški
– Msgr. Ilija Janjić-biskup kotorski
– Msgr. Marko Culej-biskup varaždinski
– Profesori Teologije u Đakovu
–  fra Mijo Džolan-provincijal franjevačke provincije Bosne Srebrne
– Vrhovna glavarica časnih sestara – Družbe sestara milosrdnica
– č.s. Bernarda-provincijalna poglavarica sestara Klanjateljica krvi Kristove
– Ravantelj Caritasa iz Kopra (SLO)
– Msgr. Drago Balvanović, misionar iz Peru
– g. Jefrem-episkop banjolučki
–  g. Maksim, episkop zahumsko-hercegovački
–  g. Nikolaj-episkop dabro-bosanski
– g. Georgija-episkop zahumsko-hercegovački
– Besim efendija Š eper-imam bosanskogradiški
– Dr. Dragan Čović, član predsjedništva BiH
– Dr. Ivan Tomljenović
– g. Matijašević
– Ministri
– Dužnosnici grada Bosanske Gradiške
U ime rodbine zahvaljujem se na izrazima sućuti.»

Prije samog blagoslova na kraju mise, biskup Franjo Komarica je rekao:

«Sutra je dan uskrsnuća Gospodnjega, Kristov pastir će se pobrinuti da ne ostanete bez njegove prisutnosti i kad je u pitanju sv. misa.»

Nakon podijeljenog blagoslova na kraju mise, lijes sa tijelom +msgr. Kazimira iznesen je iz crkve i položen u vozilo posmrtne pripomoći. Suze u očima i bolni uzdisaji nazočnih vjernika, uz jecaj zvona sa zvonika Bosanskogradiške crkve, ispratiše Pastira ovog kraja do njegovog počivališta – prema svećeničkoj grobnici banjolučkog groblja «Sv. Marko».

Tijelo msgr. Kazimira je položeno u grob, vjernici su se razišli svojim kućama, župnici u svoje župe, redovnici i redovnice u svoje samostane Vrijeme nije stalo i naše putovanje prema Vječnosti se nastavlja. Bosanskogradiška crkva i dalje ponosno stoji, kao da se tu ništa nije dogodilo ili je možda samo svjesnija onoga što našim očima vjere promiče: Da je iz svoje utrobe – za Nebo – upravo rodila Vjernog slugu Kralja nad kraljevima i Gospodara nad gospodarima

Time je završen jedan ljudski hod ovom suznom dolinom i do kraja izvršeno jedno svećeničko poslanje.

Dragi naš Ujače neka ti Gospodin je vječna nagrada za sav tvoj trud, revnost, predanje i ljubav. Sjeti se i svih nas, koji smo uvelike potrebni pomoći s Neba i zbogom do u Vječnosti!

p. Damir Š Šokić O.P.

Dan Mrtvih na Groblju Gradina 2004

Sveto mjesto groblje Gradina u Donjoj Dolini, kao rijetko koje, u svojim njedrima, čuva i tijela dolinskih mučenika kako iz Drugog svjetskog, tako i nedavnog rata u Bosni i Hercegovini.

Tu čekaju uskrsnuće mrtvih, o kojima je u svojoj propovjedi govorio msgr. Kazimir župnik za vrijeme sv. mise u grobljanskoj kapelici koju je slavilo više od stotinu Dolinaca okupljenih da bi iskazali svoje poštovanje prema svojim pokojnima.

Msgr. Kazimir je u 9 sati služio sv. misu u Bosanskoj Gradiški, u podne u Donjoj Dolini, a već u 14 sati će biti u Novoj Topoli gdje će također služiti sv. misu i pokojnima dao odrješenje od grijeha.

No, uza sve obveze ujak Kazimir je blagoslovio sve one grobove za koje je rodbina iskazala želju da to učini.

 

Groblje Gradina i ovoga Dušnog dana nas je dočekalo pokošeno, za što se pobrinuo župnik Kazimir iako s novcima za taj posao uvijek ima poteškoća.

Idućeg dana, 3.studenog o. g., dragovoljci iz Donje Doline su strojevima i vrijednim rukama uredili i sam prilaz groblju.

Gredeljom je Mialko Perović za 30 cm skinuo naslage zemlje, šljunka i betona ispred groblja i na taj način je omogućeno parkiranje većeg broja automobila.

U isto vrijeme je Dragomir Stojaković motornom pilom isjekao sve raslinje na ulazu u groblje /s lijeve strane do ruševina trgovine/, a Anto Lagundžija i Luka Petrović (unuk Mare Petrović) su to uklonili s toga mjesta.

Sada na groblje Gradina” ništa ne zaklanja pogled.

Za vrijeme posljednje mise koju je msgr. Kazimir održao na groblju Gradina – Dušni Dan 2004

Proslava Sv.Roka u Bos.Gradišci 2005

I ove godine sv. Rok je okupio u svojoj crkvi brojne vjernike, one koji su ostali u Bosanskoj Gradiški u tijeku minulog rata (i okolnih mjesta) kao i one koji su morali izbjeći ratnim opasnostima pa su novi dom našli u hrvatskoj ili drugoj europskoj zemlji.

I jučer je bosanskogradiški župnik msgr. Kazimir u Dolini prigodom proslave Velike Gospe u Dolini, za danas najavio dolazak banjalučkog biskupa msgr. dr. Franju Komaricu. I to je jedan razlog više da je bosanskogradiška crkva bila puna.

Prva crkva u Bos. Gradiški je sagrađena u vremenu od 1869-1872.god, za upravljanja kapelanijom fra Marka Marića.

Bila je to poveća prostorija, koja je u normalnim prilikama mogla zadovoljiti protrebe vjernika. Imala je tri oltara. Godine 1878. crkva je oštećena, a nakon popravljanja bila je u uporabi sve do 1912. god., kada je sadašnja crkva sagrađena. Sredstva i građu je osigurao fra Ambroža Radmanović, uz potporu velikog dobročinitelja, sina rodne grude, preuzv. Fra Alojzija Mišića.

Crkva je djelo arhitekta Eberharda, pripadnika trapističkog reda, iz samostana Marija zvijezda” kod Banja Luke.

Fasada je obnovljena u vrijeme kada je tom župom upravljao sadašnji kardinal msgr. Vinko Puljić.

Crkva je posvećena sv. Roku jer je u vremenu od 1813-1818.g. Crna smrt” odnosno kuga  i u bosanskogradiškom kraju uzimala je svoj danak u ljudskim žrtvama.

Ovoga sv. Roka u toj crkvi, oko oltara uz svog biskupa su se okupili sinovi rodne grude msgr. Kazimir i njegov brat Adolf, te Drago Balvanović – misionar iz Perua.

Za vrijeme sv. mise pjevao je crkveni zbor iz Budžaka (Banja Luka) iz crkve  č. sestara Klanjateljica krvi Kristove – Nazaret.

Poslije sv. mise članovi župno-pastoralnog vijeća upriličili su ručak za uzvanike.

Završnu riječ je ima otac biskup koji je najavio skorašnji početak građevinskih radova na župnoj crkvi u Novoj Topoli naročito izmjena krovne konstrukcije i crijepa.