Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Godina: 2007.

Iz Starog Kraja (broj 23) Vlč. Josip Jerković

Dragi Dolinci, prijatelji župe Dolina i čitatelji Suze dolinske!

Nalazimo se pri kraju još jedne godine, godine Gospodnje 2006., u vremenu došašća, vremenu iščekivanja i priprave za dragog i milog gosta samog Boga u liku malog djeteta Isusa – Božića.

Vrijeme je ovo i darivanja. Bog se daruje čovjeku, postaje jedan od nas da bi nas obožio, da bi nas učinio svojom braćom i sestrama, djecom Božjom. Ali i mi ljudi darujemo se međusobno. Tu su već tradicionalno dani darivanja: sv. Nikola, sv. Lucija, Božić, Nova Godina. Duh konzumizma i potrošnje dobrano je zahvatio i naš narod. Kupujemo i darujemo skupe darove, darove bez srca i duha, a za poklon osobe, za poklon sebe kao da smo izgubili sposobnost. A Božić je upravo to: pokon sebe, poklon osobe, Bog daruje sebe – nama. Zato se trudimo darovati što manje skupih darova, a što više poklona sebe! I mali smiješak, i srdačni pogled, i prijateljski stisak ruke, i poklonjeno vrijeme, i rame za plakanje, i rubac za suze jesu pokloni koji nas upravo uosobljuju i čine osobom – čovjekom. Darujmo sebe, a ne nešto!

Na isteku jednog vremena i početku novoga obično se prisjetimo što i kako je bilo, te planiramo i nadamo se što i kako će biti. Mi kršćani zapravo i živimo između dva Kristova dolaska, ali u sadašnjosti. U prvom dolasku Isus je na zemlji bio vidljiv i drugovao je s ljudima, a o drugom ili posljednjem pojavit će se kao Kralj i Sudac. A ovaj sadašnji, u kojem mi živimo jest skrovit. On je put kojim se od prvoga može doći k posljednjem. U prvom je Krist bio otkupljenje naše, u posljednjem će se pojaviti kao život naš, a u ovom sadašnjem je pokoj i utjeha naša.

Svakako bi se trebalo sjetiti nekih važnijih događanja tokom protekle crkvene godine na ovim područjima.

Božićni blagoslov obitelji (kuća) bio je na blagdan sv. Ivana apostola i evanđeliste, 27. prosinca 2005. Započeli smo sv. Misom u našoj crkvi u Dolini te nastavili obilazeći domove župljana. Nekada je blagoslov trajao danima, a sad se može završiti za dva sata; tri sela: Gornja Dolina, Donja Dolina i Novo Selo blagosloviti za dva sata! Naime, u župi ima oko dvadesetak domaćinstava. Za koju godinu bit će i manje! Tužno i žalosno!

Uskrsna misa u Dolina već tradicionalno bude treći dan Uskrsa, na uskrsni utorak. Tako je bilo i ovaj put. Na misi je bilo osam župljana. Dogovorili smo da ubuduće ova misa bude na sam dan Uskrsa u 12 sati. Možda će doći više župljana.

Blagoslov polja. Na zadnju nedjelju u travnju, (30. IV.) imali smo blagoslov polja i sv.misu na groblju Gradina. Za ovu prigodu došlo je nešto i raseljenih župljana.

Patron župe: Velika Gospa (15. kolovoza). Naš pobožni i vjerni puk veoma časti Blaženu Djevicu Mariju. Srce mnogih Dolinaca razasutih po svijetu zakucalo je jače za ovaj dan i dovelo ih u njhovu dragu Dolinu. Našu Nebesku Majku proslavili smo svetom misom u 12 sati u crkvi njoj posvećenoj koja je bila dupkom puna vjernika koji su  skladno i lijepo pjevali Gospine pjesme i gromoglasno molili Njoj u čast. Teško je ne upitati se: zašto se sve to moralo dogoditi? Je li i to volja Božja? A sigurno da jest! Tu svoju vjeru i dobrotu širite svijetom gdje vas je Bog razasuo! A ja kao prorok Jeremija pjevati tužaljke nad razorenim Jeruzalemom, nad opustošenom Dolinom!

Glavosijek sv. Ivana Krstitelja. Doljanci taj blagdan posebno časte, zato smo imali sv.misu na groblju u 12 sati, u nedjelju 27. kolovoza. Okupio se neznatan broj vjernika.

Pohod groblju. Blagdan Svih svetih poziva nas na razmišljanje o životu, o ostvarenom životu, i ovom i budućem. Zato kršćani tih dana posjećuju grobove svoji pokojnika. Budući da upravljam trima župama u kojima ima više grobalja nemoguće je na Svi svete da obiđem sva groblja. Zato smo odlučili da posljednja nedjelja u listopadu bude pohod groblju Gradina. Ove godine bilo je to 29. listopada. Imali smo sv.misu u 12 sati, a potom molitvu opijela. Bio je popriličan broj vjernika na groblju u pohodu svojim pokojnima. Dolazimo na grobove svojih pokojnika, donosimo cvijeće, palimo svijeće, molimo se za njih – nadamo se da će tako biti i nama kad umremo. Zahvaljujem svima koji su dali svoj prilog za uređenje groblja. O groblju se brine Roko Valentić i njegova ekipa. Hvala im! Sjetite ih se svojim novčanim prilogom! I to je poštivanje svojih pokojnika.

Godišnjica smrti župnika Kazimira. Dvije godine su prošle kako je nasilno stradao u župnoj kući u Bos.Gradišci vaš zadnji župnik dragi ujak Kazimir. Obilježili smo to u nedjelju 19. studenog sv. misom i komemoracijom te druženjem u župnoj dvorani. Sv.misu je predvodio naš biskup Franjo uz suslavlje deset svećenika među kojima i dvojica braće pokojnika, svećenici Adolf i Karlo, rodbina pokojnika, te brojne časne sestre i vjernici. Lik svećenika Kazimira orisao je u propovijedi preč.Pero-Ivan Grgić, kancelar Biskupije. Župnik Kazimir svojom dobrotom i pobožnošću mnogima je uprisutnjivao Kraljevstvo Božje.

Bio je to kratki pogled u prošlost. No, čovjek ima oči napred, da gleda u budućnost, da gleda u nebo! Pred nama je budućnost. Ispišimo je svijetlim slovima, ispišimo je životom, ispišimo je vječnošću. Neka vaš život, molitvu i rad zalijeva Božji blagoslov. Sjetite se i tijekom 2007. godine svoje Doline i pohodite ju, ona plače za vama!

Mir i dobro želi i moli za vas

Josip Jerković, župnik.

Dragi Dolinci (broj 23)

Ovih dana pročitah jednu misao Ive Andrića koju je zapisao 1974. godine  a glasi: «Jer kad dođe  do kakva prevrata, mogu se lako i zauvijek uništiti ćuprije, gradovi, džamije i crkve, ali knjiga se ne može razoriti». Ovo  napisah jer je «SUZA»  zakoračila u svoju jedanaestu godinu postojanja, što znači da je iza nas ostalo  DESET godina  uspješnog rada, a to  dokazuje i  dvadesettri broja do sada tiskane «Suze dolinske», nešto njih kao glasilo koje je četiri, odnosno tri puta godišnje izlazilo da bi  od  2002. godine izlazila kao GODIŠ NJAK. O tome što ona znači za nas prognane i raseljene Dolince kroz ovih deset godina kazali su između ostalih  kard. Vinko  Puljić, msgr. dr. Antun Š kvorčević,  msgr. dr. Franjo Komarica  i  drugi.  Zahvaljujući dobrim ljudima nije bilo upitno izlaženje «Suze» kroz sve ove godine. Hvala im, neka ih Bog blagoslovi  i nagradi za njihova plemenita djela,  u taj znak ćemo svakome od njih dodijeliti Zahvalnicu, a njihova imena  objaviti u ovom broju «Suze».

U subotu 28. siječnja 2006. godine me je u večernjim satima nazvao gosp. Franjo Marić i reče mi da priprema knjigu o banjalučkoj biskupiji monografiju. Od dr. Ante Orlovca je dobio knjigu DOLINA BOSANSKA U PROŠ LOSTI I SADAŠ NJOSTI  koja će mu pomoći pri  pisanju o  župi Dolina, a   mene zamolio kao autora te knjige da mu pribavim fotografije  narodne nošnje dolinskog kraja koje su objavljene u toj knjizi. I poslao sam mu na CD zahvaljujući fra Ivanu Franjiću koji ih je «prebacio» na CD. Poslao sam mu i nekoliko brojeva «Suze». Ta  MONOGRAFIJA Banjalučke biskupije je ugledala svjetlost dana u tijeku minulog ljeta, a 21. rujna ju je promovirao msgr. dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup u Zagrebu, a predstavljanju je nazočio i p. Damir Š Šokić koji nam u ovom broju «Suze» predstavlja tu dragocjenu knjigu ne samo za banjalučki puk nego i za cijelu crkvu Katoličku, jer rijetko je naći na svijetu da  tako mala biskupija ima toliko mučenika svećenika i časnih sestara pa čak ni u misionarskim zemljama.

Ove godine je u Međugorju obilježeno dvadesetpet godina Gospinih  ukazanja. Grupa hodočasnika-pješaka se je iz Okučana uputila u Međugorje. Među njima bijah i ja. Suputnicima  sam kazao da je samo nekoliko kilometara od Brestovčine daleko moja rodna župa, da je u župnoj kući  u  Bosanskoj  Gradiški  mučki ubijen dolinski župnik msgr. Kazimir Višaticki, a iz župnog  ureda  Nova Topola odveden u nepovrat također dolinski župnik vlč. Ratko Grgić o čijoj se sudbini ni danas ništa ne zna. U tijeku  osmodnevnog putovanju kroz Bosnu i Hercegovinu vođen je hodočasnički dnevnik na temelju kojeg je napravljena reportaža o tom nezaboravnom putu.

Blagdan Velike Gospe, zaštitnice naše župe, kao i svake godine je obilježen. Zgoda je to bila da se vide oni koji se godinama ne  viđaju.  Skupio se lijep broj vjernika a svetu misu je služio bosanskogradiški župnik vlč.  Josip Jerković.

Sutradan je u Bosanskoj Gradiški  proslavljen sv. Rok, a nakon rata je prvi put služena sv. misa na groblju Gradina zadnje nedjelju u kolovozu, u povodu sv. Ive zaštitnika Donje Doline. Na zahtjev brojnih Doljanaca i iduće godine će biti tako.

Sv. misa za sve pokojne iz župe Dolina  na groblju u Donjoj Dolini služena je zadnje nedjelje u  mjesecu listopadu, dakle prije Dana mrtvih na kojoj se okupio velik broj vjernika iz različitih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a bijaše i onih koji su došli iz udaljenijih Europskih zemalja.

A što reći o «Izborima 2006.» u Bosni i Hercegovini? 

U nedjelju, 19. studenog u Župnoj crkvi sv. Roka u Bosanskoj Gradiški je obilježena  tužna godišnjica mučeništva msgr. Kazimira. I o tome imamo zapis.  

Na kraju, srdačno Vas pozdravljam sa zamolbom da ne dozvolimo da «Suza» zbog novčanih  i drugih priloga prestane izlaziti.

Sretan Božić i neka Vas prati Božji blagoslov tijekom cijele 2007. godine.

 U r e d n i k

U POHODE KRALJICI MIRA,GOSPI MEĐUGORSKOJ

U petak, 15. svibnja 1998. godine sam u svoj dnevnik upisao: « Međugorje! Auto se zaustavlja pred Gospinim svetištem točno u 23,00 sata. S nestrpljenjem sam dočekao da iziđem iz njega i odem pred Gospin kip ispred crkve. Već sam u mislima sročio što ću joj reći kada dođem pred Nj: Majko Nebeska, imao sam želju i namjeru pješice iz Slavonije doći kod Tebe, ovdje u Međugorje, ali dogodilo se ovako nešto iznenada, neočekivano! Možda si Ti baš tako htjela? Ipak, ako Ti želiš, i ako je to Božja volja ja ću doći i pješice k Tebi, onda kada me Ti pozoveš, baš iz Slavonije, putem koji bude najsigurniji za putnika-pješaka. Pomozi mi da tu želju ispunim i ostvarim  iz ljubavi prema Tebi..!»

Želja je uslišana. Gospa je  u povodu  25-to godišnjice  SVOJIH  UKAZANJA  u Međugorju,  pozvala ne samo mene, nego još 13  hodočasnika pješaka koji smo se  16. lipnja 2006. godine, u prigodi obilježavanja blagdana sv. Vida mučenika i Dana općine Okučani uputilo u procesiji iz Okučana u Međugorje.

Ispraćaj je upriličen u 9,00 sati nakon  ispovijedi i jutarnje sv. mise koju je služio

fra Ivan Franjić i na taj način nas duhovno pripremio za dalek put.

Taj put,  dug  354 km planiran je prijeći za devet dana, ali zahvaljujući lijepom vremenu i  inim uvjetima na željeni cilj se stiglo za osam dana.

Hodočasnici  mira su iz dvije župe i to iz župe sv. Vida Okučani  Milorad Oršulić – Mican  i Marko Stanić iz Okučana,  Krešimir i  Nikica Čolaković  te  Željko Ćosić iz Caga, Marija, Mario i  Ivan Ivšić i Ankica i Ružica Ćorluka iz Dubovca, a iz Župe Duha Svetoga Gornji Bogićevci su  hodočastili  Jurica Relja,  Tanja Radman i Ivana Laštro iz  Smrtića te Mario Majdandžić  iz Ratkovca.

Taj Put Mira, jer se je išlo Kraljici Mira, je ujedno bio i križni put  mučenika. Naime, prva postaja Križnog puta je izmoljena u okučanskoj crkvi prije polaska, a zadnja četrnaesta u Međugorju. Ostalih dvanaest postaja se je molilo na prigodnim mjestima diljem Bosne i Hercegovine.

Odmori i spavanja su bila na već pripravljenim mjestima.

Prva kraća stanka, tek toliko da se predahne i popije kava i nešto osvježavajuće bijaše upriličena u restoranu «Složna braća» kod  Š ime i Lucije Džolan u Novom Varošu.

Put nastavljamo prema vratima Bosne.  Načelnik općine gosp. Aca Vidaković i njegov zamjenik gosp. Ivica Ćorković su nas dočekali na graničnom prijelaz u Staroj  a potom Bosanskoj Gradiški  i  već prema ranijem pismenom i telefonskom dogovoru Ministarstvom unutarnjih poslova Bosne i Hercegovine »predali»  nas policiji koja će se tijekom cijeloga puta brinuti za našu sigurnost. I doista, pripadnici Policijskih  postaja Bosanska Gradiška, Banjaluka i Mrkonjić Grad su na najprofesionalniji način odradili svoj posao na čemu smo im od svega srca zahvalni.

Dulji odmor je bio u Bosanskoj Gradiški kod župnika vlč. Josipa Jerkovića. Čim smo došli u dvorište, ispred spomen ploče na župnoj kući smo zapalili svijeće i pomolili se za pokoj Kazimirove duše, koji je mučki ubijen u ovoj kući 17. studenog  2004. godine, a potom nas je župnik poveo u crkvu sv. Roka gdje smo izmolili drugu postaju križnog puta te kao dobar domaćin upoznao nas s trenutnim stanjem u svojoj župi. Na žalost, nije se imao baš čime pohvaliti.  Nakon ručka su mladi u crkvenom dvorištu zaigrali nogomet koji je praćen mladenačkom  uobičajenom galamom i dobacivanjem. Ta razdraganost mladeži me je ponukala da pitam župnika: Kada je  zadnji puta čuo  ovakvu galamu  na ovom mjestu? On je odgovorio : Nikada!  A,  da li će ikada čuti?

Put nastavljamo kroz Bosansku Gradišku. Nisam mogao odliti a da ne kažem svojim suputnicima da je nepunih deset kilometara odavde sjedište župe Dolina i moje rodno Novo Selo. Da je to tako, potvrdit će i slučajni susreti  sa Zvonkom Vonićem  koji je rođen u Novom Selu, a ostao je živjeti u Bosanskoj Gradiški te drugim  Zvonkom i njegovom suprugom  Ivankom  Budić  koji su tuda prolazili u Banjaluku, pa kada su vidjeli hodočasnike, zaustavili su se i kupili nam u trgovini dosta osvježavajućih napitaka.

Spavanje je,  po programu predviđeno  kod časnih sestra  Klanjateljica Krvi Kristove u samostanu «Sveta Obitelj» u Novoj Topoli.

 Tu stižemo u 17,10 sati. Nakon što smo se pozdravili s časnom Melitom našom domaćicom, zamoli smo je da nas povede u crkvu kako bismo izmolili treću  križnu postaju. Baš na današnji dan, 16. lipnja 1992. godine s ovoga mjesta je odveden tadašnji župnik iz Nove Topole vlč. Ratko Grgić za čiju se sudbinu   do danas  ništa ne zna. Ispred njegove slike koja se nalazi na pomoćnom oltaru zapalismo svijeću  i utonusmo u molitvu.

U predvečernjim  satima će načelnik Aca Vidaković, održati obećanje i doći nam u posjet. Dovezao nam je voća i drugih živežnih namirnica

Mi smo iza sebe, prvoga dana pješačenja ostavili  prvu, najmanju, dionicu puta  od svega dvadesetak kilometara.

 Časna sestra Melita Ćosić poglavarica samostana se je za hodočasnike brinula, dok su bili kod nje u gostima,  kao majka za djecu. Iz svoje samostanske ljekarne, nadaleko poznate po proizvodnji čajeva i krema od trava, dat će nam nekoliko krema, neka se nađe ako nam zatreba  kao pomoć pri upali mišića i drugih bolova.

Sutradan, u 4,00 sata, prije nego što je počela pucati zora, odjenuli smo na sebe narandžaste prsluke s fluoroscentnim  trakama kako bismo bili zamjetniji na cesti i nastavili  put.

Drugog dana hoda, put će nas dovesti u Banjaluku. Domaćin nam je župnik u  župnom uredu  Bužak – Derviši  msgr. dr. Karlo Višaticki.

Nakon tuširanja i odmora jedna oveća grupa u 16,45 sati se je uputili ka  centru  grada Banjaluka. Na groblju «Sveti Marko» kod centralnog križa smo izmolili četvrtu  postaju križnog puta, a na grobnici svećenika banjolučke biskupije i časnih sestara zapalili svijeće.

Podsjetimo se da su na ovom groblju sahranjeni posmrtni ostaci i  svećenika mučenika msgr. Kazimira Višaticki i Filipa Lukende te č. sestre Cecilije Grgić. Vlč. Filip i č. sestra Cecilija su ubijeni i spaljeni u župnpoj kući Presnače 12. svibnja 1995. godine.

Vodić nam je bio mladi gospodin Antonio kojemu  nas je  msgr- Karlo povjerio.

Uz put,  do biskupskog ordinarijata i katedrale nam je govorio uopće o životu u ovome gradu na Vrbasu.

Biskup banjolučki, msgr. dr. Franjo Komarica u poslijepodnevnim satima ne bijaše u Banjaluci. Nakon što je bio na susretu mladeži Banjalučke biskupije koji se danas održavao na Petrićevcu, otputovao je u Prijedor gdje je imao krizmu.

Radovali smo se  susretu s njima, ali smo se zadovoljili i sa susretom njegovog vikara msgr. dr. Antom Orlovcom.

U 18,00 sati smo bili nazočni  večernjoj sv. misi u katedrali sv. Bone. Toj sv. misi smo i planirali nazočiti   budući da je sutra nedjelja, a put će nas voditi kroz predjele gdje neće biti niti blizu katoličke crkve.

Nakon sv. mise ćemo posjetiti kapelicu bl. Ivana Merza, banjolučkog blaženika i pomoliti se ispred sarkofaga s njegovim moćima.

Tako okrijepljeni vratili smo se u župni ured na počinak. Mladi će kao i prethodnu noć provesti pod šatorima u prostranom dvorištu, a nama starijima je ipak krevet bolje rješenje.

Treći dan hoda ćemo započeti u 2,00 sati. Nakon što nas je blagoslovio  msgr. Karlo,  put smo nastavili u pratnji dvaju policijskih auta. Vjerojatno su djelatnici «Stanice bezbjednosti» procijenili da je ova dionica puta visokog rizika. Hvala Bogu, sve je dobro završilo.

Danas smo putovali najljepšom dionicom puta  koji vodi kroz Bosnu i Hercegovinu kanjonom rijeke Vrbasa. Tu ljepotu čovjek može osjetiti samo ako pješice prolazi tim putom. Poput sv. Franje divili smo se ljepotama pa nismo vrelinu ljetnog dana ni osjećali.

Odmarali smo se samo toliko koliko je bilo nužno, jer smo željeli gledati utakmicu između Hrvatske i Japana koja će se  igrati na Svjetskom prvenstvu.

Treću  noć ćemo prespavati  u motelu «Lav» u Dabracu između Banjaluke i Jajca. Tamo stižemo malo iza 15,00 sati i gledamo nogometnu utakmicu koja je završila na naše razočaranje nerješeno 0:0.

Kako smo odlučili da što više putujemo po noći, zbog vrućina, jutros ćemo se u 3,00 sati pozdraviti s domaćinom i vlasnikom motela gosp. Borom i put nastaviti niz brdo, u pravcu Jajca.

Mrkonjićgradska policija nas prati do ulaska u Srednjobosansku Županiju. Iza nas su ostali brojni tuneli kroz  koje smo prošli i još brojniji  kilometri «pregaženog» puta.

Jutarnju kavu u 7,30 sati ćemo popiti u Župnom uredu sv. Ive u Podmilačju kod Jajca. Tom zgodom je župnik fra Zoran Mandić hodočanicima oko vrata stavio blagoslovljene krunice s likom sv. Ive i zaželio im da ih i taj nebeski zaštitnik  prati tijekom  putovanja.

Spavanje je bilo predviđeno u župnom uredu Jajce. No, zbog vrućine smo odlučili da tu noć putujemo. Zbog toga ćemo vrijeme od 11,00 do 17,00 sati provesti u  hladovini u jednom dvorištu napuštene kuće na izlasku iz grada Jajca. Preko Donjeg Vakufa ćemo  u zoru doći u Župni ured sv. Ante u Bugojno.  Do predvečernjih sati domaćin  nam  je  bio  župnik fra Ivica Matić. Budući da  su se «pokidale»  veze  na  mobilnim telefonima s radio postajama «Bljesak» i Nova Gradiška kao i našim pokroviteljem Općinom Okučani, iste ćemo  uspostaviti  s fiksnih telefona.

Na rastanku, u crkvi će  nam župnik podijeliti blagoslov i  darovati  privjeske za ključeve na kome je lik sv. Ante i  slika župne  crkve u Bugojnu.

Slijedeće prenoćište je bilo  u Kupresu Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije Suho Polje kod župnika fra Kazimira Dolić.

Da bismo došli do toga mjesta valjalo nam se skoro četiri sata isključivo uz veliku uzbrdicu hoditi. Bila je to jedna od najnapornijih dionica puta.. Kako je župni ured Suho Polje Zloselo udaljeno oko 8 km od Kupresa  s  glavne ceste (prema Š ipovu) već spomenuti župnik fra Kazo je organizirao automobile koji su došli po nas i odvezli  nas na  večeru i prenoćište u novu  župnu  kuću. Župnik će u šali  reći: Prvi puta u ovu kuću dolazi toliko gostiju,  skoro da nemam za sve vas  pribora za jelo. Imao je,  no važnije je to  što   je  imao veliko srce za sve  nas.

Š estoga dana polazak je bio u 5,30 sati, nakon  molitve križne postaje i fotografiranja sa  župnikom ispred crkve, automobilima smo došli do Kupresa, do onoga mjesta  gdje  smo sinoć sjeli u automobile.

Ispred nas puca ravno Kupreško polje. Zar se može preko njega preći a  ne zapjevati: «Oj Ivane pobratime mio, jesil skoro na Kupresu bio. Jel  kupreško polje uzorano, jel na njemu žito posijano

I tako, kilometar po kilometar «gazimo» iza sebe ostavljajući mjesto po mjesto u 19,30 sati stigosmo u Tomislavgrad. Gvardijan samostana fra Ljubo Čutura nas dočekuje i vodi nas u crkvu za koju slobodno mogu reći da je katedrala posvećena sv. Mihovilu. Počela se graditi 1925. godine u povodu tisućugodišnjice krunjenja kralja Tomislava na ovim prostorima po kome ovaj grad i nosi ime. U njoj molimo VIII postaju križnog puta.

Nakon kraćeg odmora,  gvardijan će odvesti   vođe puta u Market gdje će nam kupiti živežnih namirnica,  ne samo za večeru,  nego i za naredne dane.

Iako je ljetno vrijeme i u  3,40 sati je još mrak. Čak ni znaka nema da će uskoro  puknuti zora, mi nastavljamo put.

Od Okučana, pa diljem cijeloga puta kroz Bosnu, u svako doba dana i noći,  dok smo hodili ispred nas je išao križ i crkveni barjak, pa je tako nastavljeno i kroz Hercegovinu.

Sedmi hodočasnički dan je proveden na putu između Tomislavgrada i Posušja. Po vrelom hercegovačkom kamenu smo išli do 12,45 sati.

U jutarnjim satima susrećemo  hodočasnika koji svake godine  pješice hodočasti od Bugojna do Međugorja. Ime mu je Stipo Lubar i s nama će biti do kraja hodočasničkog puta.  On radi u Austriji a svake godine u ovo doba uzima godišnji odmor kako bi mogao hodočastiti Gospi. Pričao nam je o poteškoćama s kojima se on i brojni hodočasnici susrećali prvih godina kada se je Gospa ukazala. Tadašnja milicija je «hapsila» sve što je išlo u tom pravcu,  pa su bili primorani da u  Međugorja dođu  prijekim bespućima.

Stižemo u Posušje  kod župnika fra Milan Lončara.  Tu ćemo,  nakon tuširanja i ručka potražiti debelu hladovinu i  skupiti  snaga da bismo  nakon utakmice koja  počinje u 21,00  sat  između Hrvatske i Australije,  nastavili put u pravcu Međugorja. Franjevačka mladež Posušja uz pomoć Župnog ureda je upriličila da se utakmica  gleda putem video-zida na  središnjem trgu u Posušju. Sve je bilo u znaku  hrvatske reprenzentacije i svi su živjeli za pobjedu, a ono Utakmica je završila 2:2 što nam ne bijaše dovoljno da idemo dalje. Naši će se nogometaši nakon ove utakmice vratiti doma, a mi u 23,45 sati nastaviti put,  zaobilazeći samostan u Š irokom Brijegu iako  je u njemu dogovoreno da prenoćimo.

Pred nama je zadnji hodočasnički dan. Uz nekoliko kraćih i duljih odmora na željeni cilj, u Međugorje, Nebeskoj Kraljici Mira stižemo u 22,00 sati.

U hodočasnički dnevnik, koji je vođen tijekom cijeloga puta, osmog  hodočasničkog dana,   između ostalog je,  sutradan  upisano:  «Potvrđuje se da su hodočasnici iz Okučana, njih 14 stigli u Međugorje 23. O6. 2006. godine u 22,oo sata. Bog neka Vas blagoslovi i dadne svoj mir. Hvala!!!». Slijedi potpis i pečat.

Da li je itko mogao biti zadovoljniji  od nas. Svakako da ne! Tu svoju sreću  smo iskazali suzama radosnicama koje su same tekle niz lice dok smo klečeći ispred Gospinog kipa, u znak zahvalnosti,  molili radosna Otajstva krunice.

Nakon molitve kojom smo Bogu i Gospi zahvalili na sretnom završetku puta, otišli smo na počinak.

Sutra dan su si neki hodočasnici uzeli odmora pa su otišli na plavi Jadran na kupanje, a drugi pak su vrijeme proveli u Gospinom svetištu i na Brdu ukazanja. Tu čovjek osjeća  da nebo dodiruje zemlju.

Upriličen je odlazak u radio «Mir» Međugorje gdje je dat intervju koji će isti radio emitirati u ponedjelja.

Dvadesetpetog dana lipnja 2006. godine, obilježeno je dvadesetpet godina Gospinih ukazanja.

Toga jutra će se iz Okučana  u Međugorje uputiti Slavko Krištić i Josip Andrijanić kombijem DVD Okučani kako bi dio hodočasnika poslije misnog slavlja, na kome je bilo nazočno na desetke tisuća vjernika  sa svih kontinenata, vratili doma, a ostali hodočasnici će se vratiti drugim pratećim kombijem.

Na kraju ovog  kraćeg reportažnog prikaza, nužno je spomenuti dobre ljude koji su omogućili odlazak. To su osim Župnih ureda Okučani i Gornji Bogićevci, načelnici općina Okučani gosp. Aca Vidaković i općine Gornji Bogićevci gosp. Pavo Klarić, Ivica Ćorković – vlasnik Diskonta «Gold commerce» iz Okučana, Zoran Radman vlasnik  trgovine «Tanja» iz Smrtića  i Milan Majdandžić vlasnik  «Elba» proizvodnja PVC stolarije.

U Međugorju pak, veliku  zahvalnost dugujemo obitelji Mirjane i Stanislava Miće Sivrić «Š ujić» koji su hodoćasnicima ustupili svoj obiteljski park u kome je bila struja i voda , na raspolaganje za sve dane boravka u ovom  Marijanskom svetištu.

Medijski pokrovitelji su bili Hrvatski radio «Bljesak»  Okučani  i Hrvatski radio Nova Grdiška koji su svakodnevno  (kad je to bilo u mogućnosti zbog telefonskih veza) izvješćivali slušatelje  o pravci kretanja te o duhovnom i zdravstvenom stanju hodočasnika, a po povratku obavili  podulje razgovore s hodočasnicima.

Zahvalnost zaslužuju i policijske postaje Bosanska Gradiška, Laktaši, Banjaluka i Mrkonjić Grad čiji su djelatnici danonoćno bili uz hodočasnike, a procesiju pratili od graničnog prijelaza između Stare i Bosanske Gradiške u granice između Srpskog entiteta i Županije Srednjobosanske /nadomak Jajca).

Hodoćasnici su išli u procesiji jer je od Okučana do Međugorja pronesen križ na kome je bio crkveni barjak Župe sv. Vida iz Okučana bez opasnosti da će biti oskvrnut a hodočasnici izloženi ruganju i drugim nemilim događajima.

Put je završio s brojnim žuljevima na nogama pa i krvavim (u jedne hodočasnice čak 14  – baš koliko je i bilo hodočasnika), u znoju i suzama, ali bez toga se ne  dolazi GOSPI ni na zemlji  za  vrijeme ovozemaljskog života ni za vrijeme onog drugoga, koji i jest cilj i smisao našega življenja.

Milorad Oršulić – Mican

 

Pogledi u krajeve srca

Postavio bih ti pitanje koje me muči već dugi niz godina, ali ne mogu sam naći odgovor. Mora li postojati zlo na ovome svijetu, te ima li ono i neke pozitine konzekvence? Jer da bi postojalo svjetlo, mora postojati tama. I narod kaže: Svako zlo za neko dobro”. Vidim da je zlo patnja cijeloga čovječanstva, od postanka pa nadalje. Je li potrebno sve to zlo koje okružuje čovjeka, je li potrebna ta bolest? Ako je to zlo tako jako da mora postojati, da li svemogući Bog, kao neograničeno dobro, može to zlo uištiti? 

Upravo činjenica da zlo prati svaki ljudski život i da ni jedan čovjek u svome srcu nije sretan što ga zlo snalazi, svjedoči o tome da je zlo stranac u našem biću, nešto što našoj naravi, našem življenju i kozmičkome skladu ne pripada. Ali ono prati svakoga i sav ambijent u kojemu čovjek živi, – sav Božji dar čovjeku. Tako je zlo kao tajna prvenstveno vezano s tajnom čovjeka. Ono, uostalom, i najočitije prodire u svijet stvorenja po čovjeku, po tajni njegove slobodne volje. Bez ispravnoga shvaćanja istine o čovjeku, nitko ne može razumjeti ni tajnu zla. 

Pobuna anđela nastala je zbog čovjeka! Zavist, jednog od Bogu tada najbližih anđela, suprostavila se Božjem naumu da divotu Čovjeka stvori. Ta zavist je izvorište svih zala u sva ljudska vremena. Ali tko je kao Bog da bi Mu se smio i mogao suprostaviti?! Želeći izbaciti čovjeka iz reda blagoslovljenih Božjih stvorenja, Sotona i anđeli, koji su uz njega pristali, izbacili su sebe iz toga blagoslovljenoga reda. Iako su iskusili užas progonstva, nisu se odrekli mržnje protiv čovjeka i zato moraju u njemu vječno ostati. Želja za uništenjem čovjeka tako ih je zadojila da ga ne prestaju mamiti u svoje progonstvo. Koriste priliku iskušavanja naše slobodne volje da nas nadahnu na odbacivanje našega Stvoritelja. Tako je zlo prvenstveno usmjereno na čovjeka; nadahnjuje ga da i on prkosi Bogu, ne bi li ga Bog odbacio. Dakle, iz zavisti prema čovjeku, Sotona mu neprestano nudi grijeh; da ga upropasti.

Potiče ga da krivo upotrijebi slave Božje i vlastitog života u njegovoj ljubavi. U tome se sastoji grijeh; njegova opačina prema Stvoritelju, a po čovjeka smrtonosna posljedica. Sila grijeha izvire iz prisustva i djelovanje paklenoga nadahnitelja. Ali Crkva, opraštajući grijehe u ime Isusovo i izgoneći zloduhe silom njegova svetoga imena, može osloboditi svakoga čovjeka. Da je to istina, neprestano svjedoče mnoge spašene duše. Velika obraćenja grešnika su pravi biseri na haljini njezine pobjedonosne povijesti.

Jedino judeokršćanska Objava ne povezuje zlo s ljudskim životom, nego ga otkupljenjem odvaja od čovjeka na djelotvoran način i tako oslobađa čovjeka. Ni rješenja koja su ponudile filozofije niti rješenja koja nude druge religije, ne mogu objasniti tajnu zla, tajnu smrti i tajnu patnje kao što je to djelom i proroštvom dokazao biblijski Bog kroz sva vremena, a naročito u osobi i djelovanju Isusa Krista i njegovih svetih sljedbenika u Crkvi kroz posljednja vremena. 

Biblija objavlju da je grijeh izvor zla. A grijeh je neposluh poretku koji je Stvoritelj udahnuo u svako stvorenje i učitav svemir. Jer Stvoritelj, koji je darovao stvorenju život, darovao ga je na takav način, u takvom daru i u takvom prostranstvu da sve može postojati jedno pokraj drugoga i u takvom prostranstvu ne ranjava, da je sve u svemu dar, da je raj stvarnost blaženoga zajedništva svih stvorova u Bogu. Taj poredak je volja Svevišnjega što je Riječ njegova objavljuje i u njoj nudi savez vječnog mira s ljudima. Ta volja je već prvome čovjeku rekla da svaki prijestup njezina izvornoga reda rađa smrt i uvodi zlo u svijet. I otkrila je ljudima postojanje nevidljivoga njihovoga neprijatelja, nadahnitelja zla, ljubomornoga protivnika, Sotone. 

Ne postupati po zapovjedi mudrosti, koja je sve stvorila, znači uvesti nered među sva stvorenja. To znači bitno ustati protiv sveg stvorenja, ali i izazvati sve stvorenje protiv sebe, uvesti nered i u svoj vlastiti život.

Znamo da nas svaka pogreška skupo košta. Eto, to je iskustvo, što ga ima svaki čovjek, mala sličica velike kozmičke stvarnosti koji, ako svoje povijesno iskustvo ima čitavo čovječanstvo. Svaki nam se grijeh teško osvećuje, suprostavlja nas svemoćnoj volji Božjoj i pretvara nas u njegove neprijatelje. A jao onome tko ustaje protiv Svemogućega. Bog, izvorni Subjekt, po svojoj dobroti je učinio čovjeka subjektom svoje ljubavi. I sve što je stvorio, stvorio je da bude dar svetom čovjeku. Tko god subjekte Božje ljubavi i ono što im po ljubavi Božjoj pripada pretvara u objekte svoje požude i oholosti, samoga sebe pretvara u objekte Božje osvete, pravednoga Božjega gnjeva. Sav će svemir poći s njim u boj protiv bezumnika” (Mudr 5,20), stoji u Knjizi Mudrosti. A u Sirahovoj: Jer stvorovima svima, od ljudi do životinja, a sedmerostruko grešnicima prijeti smrt i krv, i boj i mač, nesreće, glad, patnja, kuga. Sve je to stvoreno za grešnike i zbog njih je do potopa došlo”. (Sir 40,9) 

Sve što nas okružuje i ispunja, što vidimo i ne vidimo, sve osim zlih duhova, dar je Božji nama. A jedini dostojan dar naše slobodne volje tako uzvišenom i dobrom Bogu trebalo bi biti poštivanje njegova vječnoga poretka, vjernost vječnoj istini, to jest poštivanje onoga svetoga Zakona koji održava red u svemu, koji je postavljen usred blagoslovljenog svijeta živih, usred zemaljskoga raja. A to je zakon ljubavi. Život u ljubavi neizmjernog Darovatelja neshvatljivo brojnih blaženih darova to je zapravo raj. Takva je Zemlja bila u početku, prije nevjere i njezina ploda moralne i ekološke katastrofe. Bog je šetao zemaljskim rajem. Bog je izbliza motrio čovjeka u edenskom vrtu. Ono stablo usred vrta, s  kojega bijaše zabranjeno okusiti plod, bijaše tajna Božjeg autoriteta s kojim se stvorenje ne smije izjednačiti, jer bi tako pogazio vječnu istinu i u laži našlo svoju smrt, to stablo bijaše vertikala odakle se oglašava zapovjed koju ne smijemo prekršiti. To stablo je do dana današnjega ostalo na Zemlji. Ono je zapravo stablo savjesti u nama. Kad okusimo plod toga stabla usred svoga duhovnog svijeta izjednačivši se s Bogom, kad sami po sebi određujemo što je dobro, a što zlo kušamo smrt, kušamo onaj nemir, onu kaznu, ono prvotno progonstvo iz rajskoga stanja duše, onu odijeljenost od Boga i više nam ni jedno stvorenje, pa ni vlastiti život nije od slasti, nije dar već živa osuda, progoni nas i sve nam pretvara u gubitak. Prvotni nered praroditelja očituje se u našim grešnim sklonostima. Tražeći užitak mimo Boga, smrt nalazimo kao i oni. Taj istočni grijeh iz našega bića uklanja  jedino Sveto Krštenje i dar Duha Kristove prvenstvene i savršene podložnosti Bogu. Samo po Kristu, srce se nanovo vraća u raj. Zato oni koji vjeruju u Krista, u ovome mučnome svijetu pjevaju radosno poput Danijela u užarenoj peći, jer im sva zla ne mogu naškoditi. 

Svaka se duša rađa s osjećajem rajskoga dara svega onoga što je u radosti okružuje i ispunja. Svako dijete se osmjehuje svojoj majci, svome ocu, svojim bližnjima, ljepoti voda, ljepoti neba i zemlje. Svakoj životinji, svakoj biljci s pažnjom, s povjerenjem prilazi. S toliko nježnosti dijete prilazi maloj točki na stolu, muhi, sićušnoj mrvi! Sve mu je divan dar. To je izvorno rajsko stanje duše što nam ga na početku životnoga puta, Bog daje za pouku, da bismo ga po blaženoj uspomeni kasnije tražili u svojoj vjeri i postigli u Kristu. 

Mudrost nam je tu uspomenu na raj sačuvala pri svakom pojedinom rođenju, da nas živo podsjeća na prve stvarnosti biblijske objave. Uistinu sve nam je Bog dao na dar. Čuvajući njegovu Zapovjed, sve nam je na blagoslov. A kršeći je, sve se okreće na propast. 

Slobodni smo izabrati i suprotno od zapovijedi Božje: to je dokaz da smo obdareni slobodnom voljom. Ona je najveći dar božje ljubavi čovjeku. Ono što tim darom izaberemo, to moramo i iskusiti, do dna iskapiti čašu svoga izbora. Izaberemo li Boga, baštinit ćemo njegov vječni blagoslov; blaženstvo njegova raja. Izaberemo li prekršaj moramo iskusiti i njegove posljedice. Znajući čovjekovu slabost i neznanje, Bog nam ni u praroditeljskom ni u osobnim grijesima nije dopustio potonuće u trajnu posljedicu grijeha, u potpunu odijeljenost od Njega i svega njegovoga dara, a to znači i od samih sebe u bitnom smislu naše naravi; to je ono kada čovjek vječno postoji, jer mu je duša besmrtna, ali mu vječno nedostaje sve bez čega ne može živjeti te je nečovjek. Predokus te vječne strahote ima čovjek svaki put kada je u stanju grijeha; sve ima, a ništa mu ne vrijedi jer mu je oduzeta slast svakog Božjeg dara. Da sasvim ne propadnemo, dobri Bog nas je zatvorio u jedno vremenito stanje grijeha, dajući našoj slobodnoj volji dodatnu, ali i posljednju priliku da se  odluči između blagoslova i prokletstva. Imajući djelomično iskustvo i jednoga i drugoga u ovome smrtnome životu, ne može se reći da čovjek nije znao što izabire. 

Sada dakle živimo u vremenu Milosti koje je ograničeno, u kojemu kušamo zlo i dobro i u kojemu se srcem moramo sasvim jasno opredjeliti. Da ne bude zabune, svaka neopredjeljenost za dobro jest opredjeljenost za zlo. Jer je odbijanje dobra zlo. Dakle i mlakost i kolebljivost spadaju u zlo. 

Važno je znati da Biblija spominje vrijeme Milosti, a ne vječnost Milosti. Š to je Milost? Milost je obnova naše, u grijehu srušene naravi, dar i moć povratka u prvotnu svetost. Milošću se možemo svim srcem vratiti prvotnoj zapovjedi života. Okusivši gorki plod svoje anarhije, Milošću se možemo vratiti u prvotni Božji red života što ravna svim stvorenjem, možemo iskazati ljubav prema dobrome Bogu kojega smo uvrijedili. Milošću Mu možemo postati vjerni i ubuduće ustrajati u dobru. 

Oraćanjem, povratkom u poslušnost, Milošću Božjom nam se nanovo duša vraća u rajsko stanje te zakon propasti gubi moć nad nama. Sveci u sva vremena svjedoče to, a u Katoličkoj crkvi ih je po strogim uvjetima kanonizacije, već oko deset tisuća. Tijela im se u ognju nevolja čiste, ali im je duša u blaženstvu vjere spašena. Svjedoče Kristov život u sebi; onaj život koji otkupljuje, spasava i uskrisuje bližnje. Oni sami ne traže obnovu ovoga života, u svakom vidu privremenoga i nesavršenoga, nego u nutrini im se kao u sjemenu formira stvarnost konačnoga života vječnoga kojemu će biti pridodano i novo tijelo nad kojim neće vladati vremenita propast nego vječna postojanost blaženoga mira. 

Postoje dvije stvarnosti: vječnost i vrijeme. Sva vječnost je pod zakonom neraspadljivosti, a svo vrijeme je pod zakonom raspadljivosti, odnosno pod zakonom propasti. Duša bira između vječnost i vremena. Grijeh svojom posljedicom otkriva svu istinu o čovjeku; potvrđuje istinitost prvotne Božje zapovijedi, jer zaista je njegov plod smrt. Tko griješi, razara vlastiti život. Na grijehu se otkriva i sva dubina Božje dobrote prema čovjeku. Nisu je prvi ljudi bili svjesni u početku. Isto tako, kad smo se rodili, osobno nismo imali pojma da od Nekoga potječemo, da Nekome dugujemo zahvalnost za sve. Tek kada smo počeli gubiti, shavtili smo kako nismo vlasnici svoga života niti je išta što imamo neotuđivo naše. A kada smo potražili Vlasnika, On nam se otkrio. Obnovio je što smo  izgubili i tako nam potvrdio svoju naklonost, ljubav i dobrotu. Mi, zaista živimo od ljubavi Božje. Sve što imamo, dar je njegove dobrote. 

Biblija otkriva kako je Bog svojim smilovanjem, na neki način, dao čovjeku više nego u početku, kad ga je stvarao. 

Ni u početku čovjek nije morao sagriješiti, premda je imao slobodnu volju bez iskustva zla, jer je vjernošču Božjoj zapovijedi mogao izbjeći grijeh. A sada, kada mu vlastito iskustvo potvrđuje istinitosti Božje Riječi, a spasen milosrđem, ne može više griješiti kao da je u neznanju, niti ga neznanje može ispričati pred Bogom. Prvotni mu je grijeh trajno uspisan u rane Sina Božjega i zauvijek je u Krvi Kristovoj uništena njegova smrtonosna moć. Sada živi od milosrđa; a ne više od svoje slobode. U milosrđu je veći nego u početku. Milošću je izabrao Boga i baštini njegov Život i njegovu Slobodu, što je neizmjerljivo više od čovječjeg života i čovječje slobode. Sveti Pavao kaže da u početku čovjek bijaše živa duša, a u Kristu životvorni duh. (1 Kor 15,45) U Bogu je izvor vječnoga mira za kojim od iskona žeđa svaka duša. Božji prijatelji baštine trajni mir, a mir je sigurnost I punina života u Bogu. 

Evo, na temelju ovih misli neka te Duh Božji vodi u svu istinu. 

Zlo ne može imati nikakva pozitivna ploda. Ono je zlo i ništa drugo. Da bi postojalo svjetlo, ne  mora biti tama. Svjetlo je svjetlo. A tama je tama. I nije istina da je svako zlo za neko dobro. Ne, to je Đavolova sugestija; zabluda dualizma u kojem je Babilon propao, u kojem je komunizam propao, u kojem će propasti i svaki novi ljudski pokret u tom duhu. 

Pod teretom grijeha duša se obraća milosrdnom Bogu i u Njemu nalazi spas. Svako dobro što ga baštini obraćenik, ne dolazi od njegovoga prijašnjega zla, nego od milosrđa Božjeg koje je uklonilo svako zlo od njega i Milosti kao izvora svakoga dobra. Biblija je jasno objavila kraj svakome zlu nad svima koji se Bogu vraćaju. Prijatelj Božji ne sluša što narod govori, jer narod uvijek ispovijeda svoj grijeh ta, usta govore čega je srce prepuno (Mt 12,34). Prijatelj Božji sluša samo što riječ Božja objavljuje i njoj služi. A Riječ Božja nikoga ne potiče na grijeh niti igdje veli da je zlo čovjeku korisno. Ne reci Od Boga je grijeh moj” jer što on mrzi, neka ne čini. I ne reci: On me je zaveo”, jer njemu grešnici ne trebaju . Gospod zna svako djelo čovječje. Nije nikada zapovjedio nikom da bude bezbožnik niti dao dopuštenje za grijeh.” (Sir 15,11-12, 15, 19b-20) 

Često i s ljubavlju čitaj Sveto pismo: posebice Novi zavjet. Čitaj ga sebi na utjehu, jer je u njegovoj riječi svjetlo istine i sila života. Ali ga ne tumači mimo Crkve, niti ga čitaj, a da se ne hraniš otajstvom Utjelovljene Riječi u Svetoj Pričesti. 

Rajko Bundalo

OBIČNI ORAH (Juglans regia)

 

OBIČNI ORAH

(Juglans regia)

 

Orahovo drvo cvjeta u svibnju prije no što se razviju listovi. U lipnju sakupljamo svježe listove, zelene orahe sredinom lipnja dok ih još možemo lako probušiti, zelene orahove ljuske malo prije dozrijevanja, prije no što postanu smeđe, a zrele plodove u rujnu.

Čaj od orahovih listova je dobro djelotvorno sredstvo kod probavnih smetnji, dakle zatvora stolice i gubitka teka, te za čišćenje krvi. Uspješno ga koristimo i kod šećerne bolesti i žutice.

Uvarak od orahovih listova kao dodatak kupki je vrlo djelotvoran kako kod svih skrofuloznih i rahitičnih oboljenja, gnjiljenja kosti i koštanog apscesa tako i kod gnojnih nokata na prstima ruku i nogu. Perite zahvaćena mjesta kod tjemenica, krasta na glavi i svraba s uvarkom od orahovih listova, uspjeh će uskoro biti vidljiv!

Pranje, odnosno kupke s tim dodatkom pomaže kod bubuljica, gnojnih osipa, znojenja nogu i bijelog pranja. Protiv skorbuta, gnjilenja zubnog mesa, upale vrata i oboljenja ždrijela koristimo ispiranje s uvarkom od orahovih listova.

Jak uvarak od orahova lišća, stavljen u vodu za kupku, liječi ozebline. Također ga možemo koristiti kod jakog ispadanja kose, tako da njime marljivo masiramo vlasište. Odlično je sredstvo protiv ušiju. Svježim listovima uništavamo i druge nepoželjne insekte.

Od zelenih oraha (lako ih možemo probušiti), ubranih pred Ivanje, dakle oko sredine lipnja, pripremimo odličnu orahovu rakiju, koja pročišćuje želudac, jetru i krv, otklanja slabost želuca i truljenje u crijevima. Pored toga je izvrsno sredstvo protiv zgrušavanja krvi.

 

NAČIN UPORABE

ČAJNI OPARAK: Vrhom punu čajnu žličicu sitno narezana orahova lišća oparimo s ¼ litre upravo proključale vode i pustimo da kratko odstoji.

DODATAK ZA KUPKE I PRANJE: 100 g listova za potpunu kupku, za pranje vrhom punu čajnu žličicu usitnjenih listova na ¼ litre vode. Za jak uvarak uzme se dvostruka količina listova.

ORAHOVA RAKIJA: Oko 20 zelenih oraha raščetvorimo i napunimo bocu sa širokim grlom. Prelijemo s jednom litrom ražene rakije, tako da ona prekriva orahe u visini 2-3 prsta. Dobro zatvorenu bocu ostavimo 14 dana do 4 tjedna na suncu ili na toplom mjestu. Nakon isteka tog vremena procijedimo i napunimo u bočice. Po potrebi uzimamo jednu punu kavenu žličicu. Odličan orahov liker dobijemo ako zelenim orasima dodamo još 2-3 klinčića, komadić cimetove kore, mali štapić vanilije i opranu, nešpricanu koru od polovice naranče. 500 g šećera prokuhamo u ¼ litre vode i ohlađeno dodamo u procijeđenu orahovu rakiju.

(više…)

Mirko i Jelena Knežević

DESET GODINA NOVOG ŽIVOTA 

Vrbovljani su jedno od sedamnaest sela u općini Okučani. Po popisu pučanstva (stanovništva)  2001. godine su imali 302 stanovnika, a u prijeratnom  vremenu, po popisu iz 1991. godine su imali 551 stanovnika. Na  kućnom     broju 28 od 2. rujna 1995. godine živi  Mirko Knežević  sa  suprugom Jelenom.

MIRKO I JELENA SA UNUCETOM UZ KAVU

S njima  je živio  i Marijan Mirkov otac  koji je umro 23. ožujka 1998. godine i sahranjen na okučanskom groblju u kojem na žalost nije  jedini  Dolinac koji je tamo pokopan. U tom naseljenom mjestu, najjužnijem dijelu općine Okučani nema više nikoga iz Doline iako je Jelka  pok. Lajke Vonić zamijenila kuću ali u njoj ne živi nego kod  sina Marinka u Novoj Gradiški. Uz brojne povratnike ima dosta i prognanika iz različitih krajeva Bosne.

U Vrbovljanima ima ribnjak koji neodoljivo podsjeća na Bardaču koji graniči s Donjom Dolinom, rječica Sloboština koja protiče pored Vrbovljana , iako malena- na rijeku Savu, ravna Slavonska polja na dolinska i eto

Mirka smo odabrali kao sugovornika za ovaj broj «Suze» kako bi nam između ostalog, progovorio nekoliko riječi o postojanju Zemljoradničke zadruge u Donjoj Dolini u kojoj je kao malo koji Dolinac bio uposlen.

Š to se pak tiče rata i ratnih strahota, proživio  ih je u Dolini kao i ono

nekoliko desetaka osoba koje su ostali u svojim  domovima doklegod  se moglo ostat. Kada su došle «vile očima»

Tješi ga jedino što djeca djeca  Mile i Marinko nisu to  s njima proživljavali.

Milan  je po izbijanju ratnih sukoba preko Banjaluke i Bihaća otišao u Sloveniju, a odatle u Njemačku gdje i danas  živi sa suprugom  Zdenkom i radi. Imaju dvije kćerke Kseniju (1998.) i Lea (2004.). Marinko je sa suprugom  Vesnom autobusom došao do Bosanskog Broda, a u Slavonskom Brodu ga je čekala sestrična Marica, a odatle će otići u Italiju. I on  sa suprugom  i danas u njoj živi. Imaju sina Igora (1993.).

Za Mirka bi se moglo reći da je jedan od rijetkih sretnika u svoj ovoj nesreći. Ta, nazovimo je sreća  sastoji se u tome što je uspio kao malo tko  iz tih sela zamijeniti imanje iako se o adekvatnoj zamjeni ne može ni  govoriti.

Od 119  obiteljskih kuća u Gornjoj Dolini njih je  oko 48 zamijenjeno, 7 kuća nije ni napuštano, a u tri su se vratili povratnici. Tako sada u Gornjoj Dolini ima više neuseljenih  i srušenih kuća nego useljenih.

U pravom smislu «dolina suza».

Svoju životnu priču  je počeo riječima: Rođen sam 18. kolovoza 1937. godine u Gornjoj Dolini od oca Marijana i majke Janje rođene Kovačević. Roditelji  su imali nas troje djece. Ja sam najstariji, a poslije mene se rodila  sestra Finka 1938., koja je udana za Matu Vonić i žive Novskoj. Najmlađi je Kuzman  koji sa suprugom  Ljubicom -Darom živi u Smrtiću.

Četverogodišnju osnovnu školu  od 1946. 1949. godine sam završio u Donjoj Dolini.  Bili smo prva poslijeratna generacija. Prva dva razreda     su nas učili supružnici Savo i Ljubica Milovanović, a druga dva razreda učitelj Branko Romić i učiteljica Irma Kautecki.

Osnovnu školu sam završio s Antom i Stipom Oršulić.  Iako su oni stariji od mene zbog ratnih okolnosti više godišta je krenulo u prvi razred. Tako je u prvi razred te godine bilo upisano 150 djece.  Njih dvojica su nastavili školovanje preko Općine. Mene je, kao i moje vršnjake čekalo čuvanje stoke po širokim dolinskim prostranstvima.

Kada sam malo ojačao, otac i stric Lazo  Knežević su kupili po konja pa sam ja s njima išao u kiriju. Nakon izvjesnog vremena  otac će kupiti još jednog konja pa smo se osamostalili. S njima sam obrađivao zemlju i kirijao , a naročito sam radio s konjima na izvoženju zemlje kada se je gradila crpna stanica u Gornjoj Dolini .To je bilo dovoljno za pristojan život.

Godine 1958. sam otišao u vojsku u Bitolu na albansku granicu.

Po dolasku iz vojske, 1960. godine sam oženio Jelenu kći Stipe Matkovića iz Gornje Doline. Iduće  godine,  196l. će nam se roditi sin Marinko, a 1970. sin Milan.

Za moga  služenja vojnog roka  u  Dolini je osnovana Zemljoradnička zadruga

sa sjedištem u Donjoj Dolini. Predsjednik Upravnog odbora Zadruge je bio Stipo Vonić, a članovi su bili Mijo Oršulić Jure, Marijan Knežević, Stevo Plotan i Mićo Perić. Za upravnika Zadruge 1960. godine dolazi Joško Kovačević umjesto Stojana Spasojevića.

MARIJAN KNEŽEVIĆ SA UNUČADIMA MARINKOM I BILJANOM

Budući da je moj otac Marijan bio član Upravnog odbora, zahvaljujući tome,   predložen sam da uz Mirka Ćorkovića idem na kurs u Banjaluku.  Mirko se je doškolovao za  knjigovođu a ja ću završiti kurs za traktoristu.

Stevi i Mići nije bilo drago što smo nas dvojica bili predloženi jer su oni imali svoje kandidate i to  za knjigovođu Gojka Basurića, a za traktoristu Stojana Kesića  pa tako za nas nisu ni glasovali. Ipak je većina bila za nas  dvojicu.

Četveromjesečni kurs za traktoristu  sam završio u Mašinskom servisu Derviši na domaku Banjaluke.

U isto vrijeme su se u Banjaluci školovali Jakov Vidić i Zvonko Vonić. Jakov mi je pružao određenu stručnu pomoć kadgod sam mu se obrati.

Po završetku kursa u lipnju 1961. godine me je čekao posao.

Pred kraj 1961. godine se je dolinska Zadruga udružila sa Zadrugom iz Dubrava Laminaca  i iz Sređana  Laminaca u jednu Zadrugu  čija  će uprava biti u Sređanima  Lamincima. Iz Laminaca će se sjedište  Zadruge premjestiti u Bosansku Gradišku  da bi  potom prerasla u Poljoprivredni industrijski kombinat PIK «Mladen Stojanović» u Novoj Topoli.

U  dolinskoj Zadrugi prije mene su radili traktoristi Drago Jurić, Pero Kovačević, Milan Todorović, dvojica Ivaštanina

Prema  kazivanju starijih mještana Doline, u proljeće 1958. godine  pristupilo  oranju Mestanja, dijela poljoprivrednog zemljišta između Gornje Doline i  potoka Osetine.  Taj «nezahvalan» posao radili su: Zlatko Tutić, Selim Čedić, Franjo Rašin, Drago Jurić, Petar Kovačević i drugi.

Zlatko je prvi odorao tri brazde i dok se je vratio s traktorom, Goranjske

žene i djeca su brazde vratili natrag i tako poravnali  ono što je plug uzorao. Zlatko je napustio oranje i u Dolinu se više nije vratio.

Tako je početak oranja  popraćen negodovanjem mještana Gornje Doline. Neke žene su  u znak protesta što se ore  poljana koja im je bila ispred kuća i služila za ispašu stoke i peradi,  «bacale» su djecu  pred traktore , nebi li ih zaustavili.  Upravitelj Zadruge je pozvao policiju. Tadašnju miliciju. Došlo je deset milicajaca pa su neke osobe privedene na saslušanje ali i na batinanje, dok su ostali s automatskim puškama bili u vrbama i nisu dozvoljavali pristup traktorima .

Taj dio Mestanja je pooran tek toga ljeta, a u jesen se je posijala pšenica, tako da je prvi urod stigao 1959. godine. Radnici su pjevali:

«Druže Tito i Jovanka
rodila nam talijanka .
Vama žito, nama slama
Radili smo za badava».

Tada je nastala ona poznata krilatica vezana za osvajanje zemljišta: »Osvojili smo Dolinu. Idemo na Liman».

U svezi toga, već spomenuti  Mirko Ćorković  je nacrto kako dido Ivanca na leđima nosi kravu preko Mestanja da bi je otišao napasti na Planjske. Te slike ili bolje reći karikature je nakon nedjeljne mise  lijepio od crkve do Donje Doline.  Nije dugo tr4ebalo čekati da dođe tadašnja milicija po njega i po skraćenom postupku otpremljen je u zatvor. Bilo je to 1959. godine.

                 I ja sam mnogo godina kasnije orao druga polja kao što su Orjak, Pogorlo, drugi dio Mestanja prema šlajzu i Jazmak ispred dijela Novoga Sela. To prvo oranje se moralo obaviti traktorima  gusječarima jer se te poljane nisu nikada orale.

Sam sam imao neprijatnosti kada se orao Jazmak  a naročito  Mestanje. Dok je Adam Dakić, ispred čije kuće sam morao zaorati prvu brazdu, nakon što je tehničar «udario kolce», prosvjedovao, u to vrijeme je Mijo Tutić pekao pečenicu «od radosti» i častio nas. Naime, ispred Mije Tutića  je Mestanje poorano 1959. godine, a ovaj dio tek 1966. godine.

Osim oranja u Zadrugi sam radio i druge poslove, a naročito u vrijeme vršidbe sam bio angažiran. Ovršeni pivarski ječam sam traktorom vozio u  daruvarsku povovaru, a  kada  je došlo vrijeme vršenja žita vršalicom sam taj posao radio u dolinskim  selima.

Iz Laminaca na posao sam uglavnom išao traktorom, ali ne zbog toga  da ja ne idem pješice, nego da na posao vozim i v raćam Zvonku Vonića koji je nakon završetka poljoprivredne škole radio u laminačkoj  zadrugi. Budući da je traktorska kabina bila  velika uz nas je moglo stati još nekoliko djece koja su išla u laminačku školu. U taktoru su  se vozila ona koja su prije došla do Zvonkine kuće. Najčešće su to bili Zdenko i Pavle Vonić i Mican.

Moj brat Kuzman je bio na privremenom radu u Austriji. Kazao mi je da bih mogao raditi u jednoj građevinskoj firmi kao vozač traktora i drugih mašina. Bilo je to 1968. godine. Nakon određenog vremena iz te građevinske firme sam prešao raditi u tvornicu staklene vune. I tu sam radio kao vozač utovarnih mašina  pa mi posao nije bio težak za razliku od  preko tridesetak  naših Dolinaca i Novoselaca koji su toj  tvornici u Stockerau radili.  Bili su to prema mome sjećanju: Damjan Dane Matković, Stipo Matijašević,  Ilija Konjetić, Ivo Vonić , Reza Vonić,  Ruža Vidić r. Kočić, Kuzman Knežević, Marko Knežević, Pavka Knežević, Pavle Knežević, Ivo Knežević Jova,  Stipo Kalizan, Karlo Kalizan, Jula Kalizan, Marko Dakić, Božidar Dakić, Đuro Kalizan, Ivo Vidić, Mirko Vonić, Filip Matković – Pilja, Ljuban Matković,  Jozo Jurišić, Zvonko Jurišić, Luka Jurišić,  Damjan Dakić, Mato (Ante) Vonić, Anto Knežević Tunjo, Marijan Vidić, Filip Š Šokić (kraj crkve mu je kuća u G. Dolini), Filip Vidić te Tomislav Š Šokić iz Donje Doline i iz Proševice Ljubo Valentić i Ilija Valentić. Mnogi, na žalost,  sada nisu među živima.  I dan danas je u tom dijelu Austije (oko Beča) najveća koncentracija naših Dolinaca i Novoselaca.

Tvornica staklene vune je uspješno radila do 1984. godine. Tada je prvih stotinu radnika dobilo otkaz.

 

MARINKO I MILAN SA SESTRIČNOM BILJANOM DOK SU SE KONJI ODMARALI NAKON ORANJA

U drugoj «turi» 1985. godine i ja sam napustio Austriju iako sam mogao ostati još raditi. Dosta mi je bilo samačkog života. Uzeo sam otpremninu od 100.000 austrijskih šilinga i vratio se u svoju Dolinu.

Nakon dvije godine, dakle 1987. sam počeo dobivati mirovinu iz Bosne i Hercegovine, a austrijsku tek kada sam  navršio 65 godina starosti. Bilo je to 2002. godine, kada sam već bio u Hrvatskoj. Do tada  smo živjeli od moje mirovine iz Bosne i Hercegovine i dodatka na tu mirovinu   novčane razlike koju nam je preko Centra za socijalni rad  davala Republika Hrvatska i od pomoći koju su nam davala djeca.

Sada se daleko bolje živi, u svojoj kući kakva takva i solidnu mirovinu. Samo da joj Bog podari zdravlja .

I  tako se navrši deset godina novog života, a u Dolinu odem da «srcu otrgnem želju», a naročito na naše doljansko groblje Gradinu.

Koristim zgodu da pozdravim sve koje poznajem i koji me poznaju i želim im sretan Božić i blagoslovljenu Novu 2006. godinu.

(više…)

vlč. Vladislav Žarko Ošap

BUDITE PO DOBRU I SOLIDARNOSTI PREPOZNATLJIVI

Naš sugovornik za ovaj broj «Suze dolinske» je vlč. Vladislav Žarko Ošap, sada župnik u Drvaru, a dugogodišnji župnik župe Bosanska Gradiška i time ujedno, u ratnom razdoblju od 1995. godine, i župnik župe Dolina. O tome u «Suzi dolinskoj» nismo pisali, to nije na žalost, spomenuto ni u knjizi «DOLINA BOSANSKA U PROŠ LOSTI I SADAŠ NJOSTI».

Želeći ispraviti zanemarenu činjenicu odabrali smo vlč. Žarka za sugovornika, nakon što smo u prethodnim brojevima razgovarali sa svim živućim Dolinskim župnicima, kojih je nažalost malo don Tvrtko Tadić i fra Ilija Matanović.

SUZA DOLINSKA: Velečasni gospodine Žarko, molimo Vas da nam se predstavite. Gdje ste rođeni (o Vašim roditeljima i tetkama), školovanju, putu ka svećenstvu, mlada misa, prva župa . . .

Vlč. VLADISLAV: Dopustite mi da, na samom početku ovoga našega razgovora, pozdravim sve vaše čitatelje, a moje nekadašnje drage župljane bosanskogradiškog kraja.

Pokušat ću se kratko predstaviti. Rođen sam 11. kolovoza 1962. u Banja Luci u večernjim satima te subote od oca Joze i majke Pavke r. Vučak, sada oboje pokojni, kao drugo dijete u obitelji. Jedinac sam jer je sestra odmah nakon rođenja umrla. Gospin je to dan (subota) i vjerujem da je upravo ona, naša nebeska Majka utjecala na moj tijek života. Kršten sam u župnoj crkvi u Banjaluci na dan sv. Roka i dobio ime Žarko Vladislav. Ističem ovaj dan krštenja jer će mi i moja prva samostalna župa biti posvećena tom zaštitniku. Kako su mi roditelji radili pri različitim šumarijama po BiH i Hrvatskoj i često mijenjali mjesto boravišta, mene su povjerili brizi dvjema tetkama, tatinim sestrama: Mari, sada pokojnoj i Ruži koja je i sada sa mnom. Nisu se udavale, a živjele su skromno od svoga težačkog rada u molitvi i stalnim kontaktom sa crkvom. Teta Mara je bila dosta ozbiljna, prilično stroga ali pravedna i bila je glava kuće, dok je Ruža sve to ublažavala svojom toplinom i nježnošću. Njih su dvije potpuno različitog temperamenta. Mnogi ih naši svećenici poznaju, jer su svećenike posebno poštovale i voljele. Strogost se isticala i u tome da sam uvijek morao reći gdje i s kim idem i kada ću se vratiti, a što se škole tiče: čitati i pisati morao sam naučiti i prije polaska u osnovnu školu. Molitva (krunica na početku i na kraju dana, prije i poslije jela, privatna večernja molitva) nedjeljna sv. Misa, redovno čitanje ukućanima Biblije mladih od moje desete godine, sve je to u mojoj obitelji zauzimalo važno mjesto i bilo sastavnim dijelom života. Normalno je da je sve ovo, uz Božji poziv u kojeg vjerujem, bilo presudno u izboru moga zvanja.

Osnovnu školu sam započeo 1969. g. u Debeljacima, u selu u kojem sam i odrastao, 7 km jugozapadno od Banjaluke, malo prije katastrofalnog potresa koji nas je tada zadesio. To je bio razlog da sam taj razred završio u Trebinju kao i mnoga druga djeca s banjalučke regije. Više razrede OŠ  završio sam u susjednom mjestu Vrbanji, 4 km od kuće. Po završetku Oš i obilaska nekoliko srednjih škola u Banjaluci u kojima mi se nije dalo upisati, prijavio sam se kod svoga župnika, sada pokojnoga, vlč. Filipa Lukende, kome sam do tada već 5 godina ministrirao, tj. od osnutka župe Presnače, da me preporuči u sjemenište. Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju završio sam u Zadru, a bogosloviju u Sarajevu od 1981.-1988. s prekidom od jedne godine zbog vojnoga roka kojega sam odslužio u Sremskoj Mitrovici. Đakonsko ređenje primio sam od sarajevskog nadbiskupa Marka Jozinovića u jesen 1987., a svećeničko ređenje u Presnačama, na Petrovo, po rukama, tada već umirovljenog, našeg biskupa Mons. Alfreda Pichlera. Njegov sam posljednji ređenik kao što je i moja mama među prvom djecom koje je on krstio kao banjalučki kapelan. Nakon nekoliko dana u istoj župi sam proslavio Mladu misu i to kao prvi i do sada, nažalost, jedini mladomisnik te župe. Prvo radno mjesto bilo je u župnoj crkvi u Banja Luci kao kapelan kod župnika Mons. Dr. Ante Orlovca sve do ljeta 1990. g.

“SUZA DOLINSKA” O Vašem dolasku za župnika u župu Bosansk.a Gra­diška, nakon što je tadašnji župnik, sada kardinal i vrhbosanski nadbi­skup msgr. Vinko Puljić, premješten u Sarajevo.

VLČ. ŽARKO: Da, te 1990.g. u rujnu preuzeo sam župu Bos.Gradiška od tadašnjeg župnika vlč. Vinka Puljića, koji je određen na novu dužnost za vicerektora VVTŠ  u Sarajevu, a sada već znamo tko je, naš uzoriti kardinal. On, koji je radio na toj župi pune 3 godine, došavši iz zadarskog sjemeništa u kojem je 8 godina bio duhovnik, pun svećeničkog žara, mnoge je pastoralne akcije pokrenuo u župi, kako duhovnoga tako i građevinskoga sadržaja. Sve se to od mene, mladog i dosta neiskusnog svećenika očekivalo da pratim i nastavim. Veliko je od moga predšasnika to da je na vrijeme utemeljio župno pastoralno vijeće, sve probrani i praktični vjernici-župljani, koji su bili i više nego li «desne ruke» u svim poslovima, Bogu hvala da su skoro sve akcije bilo kojega sadržaja: pastoralne, molitvene, građevinske, kako kod predšasnika tako i kod mene nailazile na plodno tlo u dušama župljana kojih je tada bilo blizu 1500 duša.

“SUZA DOLINSKA” Kao župnik U Bosanskoj Gradiški, odlazili ste i u Dolinu. Sto nam o tom susretu s Dolinom i Dolincima možete kazati s osvrtom na Susret mladeži u Donjoj Dolini.

VLČ. ŽARKO: Sa svojim susjedom župnikom Kazimirom imao sam prijateljske odnose i redovito smo se posjećivali. Na razini župa znam da je bilo susreta vijećnika ispunjenim duhovnim sadržajem ali i razmjena iskustava kao i susreta mladih. To je bilo nešto novo za cijelu našu biskupiju kada su mladi, u godini, dobili svoj dan u kojem su se međusobno družili, molili, pjevali, upoznavali. Teško se sada sjetiti nekih posebnih pojedinosti ali samo znam da je bilo svečano i mjesecima smo to spominjali na susretima mladih koje smo tjedno imali u župi i dok smo uređivali naš mjesečni župni listić.

SUZA DOLINSKA: Rat u Hrvatskoj a potom i u Bosni i Hercegovini ste proveli u Bosanskoj Gradiški. Recite nam nešto o tim nemilim događajima.

VLČ. ŽARKO:. Malo je reći da su to nemili događaji. Iako su godine prošle, i vrijeme svoje učinilo, ali se tako često vraćam u mislima na te teške dane i godine za moje župljane i mene osobno. Kako se ne bih prisjetio našeg Rokova 1991.g. i onih prvih tenkova, plotuna, avijacije koje će uslijediti samo nekoliko dana poslije, i vojske koja prelazi preko mosta u nepreglednom mnoštvu. Dakle, rat je na našim prostorima počeo napadom na Zapadnu Slavoniju. Neizvjesnost i strah ispunjen nemoći svakodnevno je rastao i ulazio «pod kožu i u kosti». Kako se ne prisjetiti onoga fizičko ga napada na mene 21.rujna te godine koji je mnogima u župi, posebno mojim vijećnicima, bio znak da moraju bježati ili će isto ili gore proći. Bio je to početak i prvih nevinih žrtava među župljanima, miniranih kuća i naših kapelica u Bukviku, Cerovijanima, Čatrnji i Mačkovcu, odvođenje pojedinaca u nepoznato ili na radnu obavezu, onih koji nisu htjeli ići u rat sa puškom. Kako se ne prisjetiti mučenja moga vijećnika Pere Strilića koji i danas nosi posljedice, kao i odvođenje iz autobusa i ubijanje čovjeka sveta života, vijećnika, dipl. ing. Marijana Vištice, porijeklom iz Hercegovine. Isti scenarij: šikaniranje ljudi, tjelesno zlostavljanje, ubijanje, miniranje i paljenje kuća, s ciljem protjerivanja svih katolika s njihovim ognjišta i uzimanje njihova imetka provodio se i u Dolini, Topoli i Bos. Aleksandrovcu (ubiše župnika Ratka Grgića i protjeraše nakon teških ponižavanja i zlostavljanja časne sestre). Kako je rat odmicao isti scenarij se proširio na cijelu našu biskupiju, kao i na šire. Posljedice su danas više nego očite. Istina da je to vrijeme velikih patnja za moje župljane ali i velikih humanitarnih akcija koje smo na terenu provodili u suradnji s našim biskupijskim Karitasom. Svakog mjeseca naš župni Karitas je hranio preko 2000 osoba ne gledajući na vjeru i naciju. Samoinicijativno sam počeo sa podjelom lijekova, koje sam donosio iz biskupijskog Karitasa, svima potrebnima koji nisu mogli, tada vrlo skupe lijekove, kupovati. Iako laik u tom poslu počeo sam lagano učiti pojedine lijekove, njihova imena i koji kojeg mijenja, tako da sam u 6 godina uslužio preko 90 tisuća osoba sa receptima ili napisanom dijagnozom.

Znamo da je rat vrijeme visoke temperature kada se sve ljudske maske rastope i svatko pokaže svoje pravo lice. Kao svećenik vidio sam da je to vrijeme na koje se mora adekvatno i žurno odgovoriti. Kako? Dobrotom. Makar ona bila kao «gorušičino zrno» ili crnim oblacima ljudske mržnje stalno zaklanjana. Nije to rad koji se mogao mjeriti kvantitativnim mjerilima uspjeha, jer mi nismo trgovina koja svoje uspjehe mjeri i izražava brojkama. Mi radimo nešto što na kraju dajemo u ruke Gospodinu i stavljamo pred Njega kao pravednog Suca. Samo čovjek vjere može shvatiti da nije. najveći onaj koji može najviše razoriti, iako svijet često tako zamišlja snagu, nego posve suprotno. I najmanja snaga ljubavi jača je od najveće snage razaranja. Kako se ovom prilikom ne sjetiti svih onih prijateljskih veza koje sam tada sa običnim ljudima uspostavio i onih nekoliko liječnika koji su mi dolazili i ponudili mojim župljanima svoje usluge, koji nisu imali zdravstvena osiguranja, samo da prilikom dolaženja spomenu kako ih ja pozdravljam. Tamo gdje je ljubav tu je i radost, tako da u tom zlu vremenu možemo govoriti i o trenucima istinske radosti i to nas je držalo.

“SUZA DOLINSKA” Kao i prethodnog (Drugog svjetskog) tako i ovoga rata, Banjalučka biskupija je dala najviše svećenika – mučenika. U prošlom broju “Suze” č. s. Lucija Grgić je spomenula dio strahota koje ste Vi pretrpjeli. O tome je pisao “Glas koncila” i druge tiskovine, sto nam Vi možete kazati?

VLČ. ŽARKO: Pojedine tiskovine su o tome pisale i mnogi se toga sjećaju, kao i s. Lucija Grgić koja je tada bila moja suradnica, sakri stanka i orguljašica. Bilo je to među najtežim danima moga života. Njih 30-ak uniformiranih različitih formacija, te subote 21.rujna, u popodnevnim satima, upali su u žup no dvorište kako bi napravili pretres svega tražeći «nekoga tko je sa tornja crkve na njih pucao». Zna se da je to neistina ali razloga ako nema, on se mora izmisliti kako bi sva sredstva bila opravdano u postizanje nečasnih ciljeva. Našli su me u podrumu nove župne kuće u koju sam se sklonio sa tetama, jer je to prvi dan granatiranja grada od hrvatske strane. Morao sam ići s njima dok su pretresali novu kuću, dok su drugi pretresali sari župni dvor i uzimali što su htjeli. U jednom trenutku, u potkrovlju, počeli su me udarati rukama, čizmama, kundacima. Na trenutak su prestali da bi u kancelariji stare kuće nastavili. Pao sam u nesvijest. Tetke su također udarali. Sve je to trajalo oko 3 sata. Nakon što su nas ostavili i zaprijetili, malo sam došao k sebi, upalio auto i odvezao nas u biskupiju. Dočekao nas je naš biskup Franjo i vidjevši kako sam krvav i plavo-cm naručio mi liječnika za pregled. Utvrđeno je napuknuće nekoliko rebara i nebrojeno uboja po tijelu. Ostao sam u biskupiji na oporavku oko mjesec i ponovo se oko Svih Svetih vratio u župu. Dobar dio župljana već je pobjegao i počeo sam okupljati ono vjernika što je ostalo dijeleći s njima sve. U tim danima trebalo se odlučiti: Otići ili ostati?! Takvu odluku čovjek ne može donijeti lako jer je tu uključena cijela osoba i pogađa čovjeka u najvećoj dubini duše. Ali rekao sam: Ti, Bože sve znaš i bez tvoga znanja i odluke ni vlas s glave nikome ne pada. Nema druge, nego uzeti svoj križ! Sada se Bogu zahvaljujem za sve te godine premda i danas proživljavam, kao i mnogi drugi, posljedice toga užasa.

“SUZA DOLINSKA” Nakon što je tadašnji, Dolinski Župnik msgr. Kazimir sredinom rujna 1995. godine morao poći za svojim “stadom” vjernicima preko Save, Vi ste uz župu Nova Topola preuzeli i župu Dolina. Recite nam nešto više o tome. ti. Sjećam se dobro toga utorka u rujnu 1995.g. i tužnog rastanka sa Župnikom Kazimirom i dolinskim vjernicima koji su preko Save kod Srpca i Davora prešli u RH. U planu je bio i moj prelazak za koji dan sa mojim župljanima, ali netko na vrhu je naš prelazak obustavio. Ostao sam sa «ostatkom ostataka» svojih župljana, njih oko 150 osoba i preuzeo svećeničku brigu za 36 duša u obje Doline i Novo Selo, a već sam prije upravljao župama: N. Topola u kojoj je ostalo 60-ak duša i Bos. A1eksandrovac koji je imao oko 20-ak duša. Gledajući u kilometrima bio je to teren prečnika 40 km i dužine 30 km. Ne znam zašto nigdje do sada niste spomenuli da sam župom Dolina upravljao pune dvije godine i redovito s tim ljudima kontaktirao što osobno kada sam ih posjećivao, što preko nekih pojedinaca koji su redovito u grad dolazili. Sjećam se i danas pojedinih imena ali i sve one tuge koja je u njih ušla kada su ostali bez svojih najbližih. Vjerujem da je to bila vaša nesvjesna omaška.

SUZA DOLINSKA: Sada ste u župi Drvar u kojoj je prije Vas bio pokojni. msgr. Kazimir. Iz njegovih izvješća za “Suzu” znamo kako je tada, prije desetak godina bilo. A kako je sada?

VLČ. ŽARKO: Župu Bos. Gradišku sam napustio na Petrovo 1997.g. nakon što sam pred svojom garažom otkrio ukopane 3 nagazne mine. Policija ih je demontirala i evidentirala, a ja sam se, za prvo vrijeme sklonio u RH kod svojih. U kolovozu sam poredao župu vlč. Peri Čoliću, i u listopadu došao za kapelana u župu Drvar u kojoj je već bio vlč. Josip Jerković, a župnik je bio Preč. Kazimir. Župljana je bilo jako puno, oko 7000 prognanika iz 84 župe BiH, ponajviše iz Srednje Bosne, tako da smo mi, podijelivši međusobno posao i obaveze lijepo funkcionirali. U veljači 1999.g Preč. Kazimira sam preuzeo župu, nakon što je on izrazio želju da bi se povukao iz Drvara nakon što je Biskup tražio jednoga od nas. Iako je kroz Drvar prošlo oko 13000 Hrvata-katolika u ovih 10 godina, trenutno u župi ima oko 1000 župljana. Mali dio se vratio u svoja predratna prebivališta, a najveći dio nastanio se širom RH. Malo je obitelji riješilo svoje stambeno pitanje, oko 15-ak , a najveći dio plaćaju podstanarstvo i jedan manji dio obitelji žive u 2 kolektivna smještaja. Uglavnom su zaposleni u drvnoj industriji i šumarstvu. Đaka imamo u OS oko 130, a srednju školu pohađa oko 50-ak učenika. Nedjeljom imamo 2 sv. Mise na koju se okupi oko 300 vjernika. U pastoralu, na ovim prostorima djeluju nas 2 svećenika i opslužujemo župu Bos. Grahovo, koja ima oko 150 vjernika. Naš kapelan vlč. Slavko Grgić je upravitelj te župe. Naš posao je uglavnom kao i na drugim mjestima: pastoralni, katehetski, karitativni i građevinski. Na godinu, ako Bog da, proslavit ćemo 100 obljetnicu župe koja je osnovana. 1906.g. Možemo se pohvaliti sa brojnim duhovnim zvanjima koje smo, proteklih godina, poslali u sjemeništa, njih 19 mladića i među kandidatice, njih tri djevojke. Prije tri godine kupili smo jednu obiteljsku kuću i nastojimo je učiniti prikladnom za župni ured, a zemljište i dozvolu za gradnju naše crkve još čekamo od mjerodavnih vlasti.

SUZA DOLINSKA: Ovaj prostor u “Suzi” (pitanje) posvećujemo mučeniku Kazimiru. Vaše sjećanje na njega.

VLČ. ŽARKO: Moj svećenički život dobrano se isprepleo sa njegovim svećeničkim životom. Ili smo bili susjedi ili bliski suradnici. Rado smo jedan drugom dolazili, zajedno putovali na naše susrete i kao suradnici na jednoj župi, mogu reći da smo se dobro dopunjali. Iako je nekada bilo i obostranog nerazumijevanja ali kroz razgovor sve smo rješavali. Jednom riječi bio je svećenik uredan, točan, principijelan, pravedan. Koliko je radio u Drvaru vidio sam da on sebe ne zna štedjeti samo da pomogne što više ljudima. i kad se od posla razbolio, nakon što se malo oporavljen vratio, istim žarom i tempom je nastavio raditi. Na zlonamjerne prigovore pojedinaca nije se obazirao. Raduje me što sam ga poznavao i s njim bio u bliskim kontaktima. Neka mu Gospodin, kojemu će on potpuno darovao, daruje pokoj vječni i druženje među svojim svetima.

SUZA DOLINSKA:  Recite nam nešto,(Vaše viđenje)o glasili, sada godišnjaku župe Dolina bosanska izgnanstvu “Suza dolinska” koja će 2006. godine obilježiti desetu obljetnicu svoga izlaženja.

VLČ. ŽARKO: Najiskrenije Vam čestitam na lijepoj obljetnici i na toj Vašoj posebnosti. Mislio sam da ćete i druge krajeve potaknuti na nešto slično, ali koliko mi je poznato, ostali ste usamljeni. Hvale vrijedno da i na taj način, pisanom riječi, održavate kontakte sa svojim nekadašnjim ognjištima i utvrđujete u zajedništvu i one koji su otišli i one koji su ostali. Zajedno možemo mnogo, a pojedinačno jako malo. Ovom prilikom zahvaljujem Vam što ste me za ovaj broj izabrali kao sugovornika i omogućili da koju progovorim kako znanim tako i neznanim s jasnom porukom: Dobro je uvijek dobro činit, i nikada u tome ne posustati!

SUZA DOLINSKA: Vaša poruka čitateljima, naročito Vašim bivšim župljanima iz Bosanske Gradiške, Doline, Nove Topole, ma gdje bili.

Dragi moji nekadašnji župljani, vi iz Bos. Gradiške, Doline, Topole i Aleksanrovca sve vas pozdravljam ma gdje vi bili i za vas molim. Najljepše i najteže trenutke smo zajedno proživjeli i zato su ti osjećaji tako i snažni. Sve vas u duhu grlim i poručujem da su vam moja vrata uvijek otvorena, kao što su vaša bila otvorena za mene. Ne zaboravite svojih ognjišta a posebno onih koji su na njima ostali. Oni žive od susreta s vama, jer žive za vas. Ostanite vjerni Bogu, koji vas nikada nije iznevjerio, Crkvi koja vas stalno prati i svome rodu kojem po rođenju pripadate. Budite po dobru i solidarnosti prepoznatljivi u novim sredinama gdje Vas Božja providnost postavi. Ne dopustite da ni trun mržnje nađe mjesta u vašim dušama i srcima, već se protiv nje borite praštanjem, ljubavlju i molitvom za obraćenjem grešnika i neprijatelja. Zahvaljujem vam na svemu što ste mi u životu dobra učinili, jer onoga drugoga nije ni bilo. Molim Božji blagoslov na sve vas da vas prati, po zagovoru naše nebeske Majke, Sv. Josipa, Sv. Ivana Krstitelja i sv. Roka, naših zaštitnika, na svim vašim životnim putovima koji uvijek moraju vodite ka Bogu.

S ovim mislima želim Vam blagoslovljene, radosne i mirom ispunjene božićne dane kao i nadolazeću Novu godinu.

Iskreno Vam se zahvaljujemo na razgovoru, vjerujući da će nakon dosadašnjih sugovornika: kardinala Vinka Puljića, biskupa dr. Franje Komarice i Antuna Š kvorčevića, brojnih svećenika, časne sestre, pjesnika, glumaca i drugih znamenitih osoba i Vaš razgovor doprinijeti bogatom sadržaju «Suze».

ROKOVO 2003 GOD. U BOS. GRADIŠ CI UZ VLČ ŽARKA SU POK.MSGR.KAZIMIR I VLČ. PERO ČOLIĆ

(više…)

SUDSKI PROCES

 Tragedija se dogodila u noći sa srijede na četvrtak. Istraga je vrlo brzo ušla u trag počinitelju, već negdje oko 13.30 h u četvrtak uhićen je Bogdan Gigović iz Trebovljana.

Odveden je na saslušanje u policijsku stanicu u Bosanskoj Gradišci, a onda je doveden na mjesto zločina. Bez emocija i mirno je opisivao sve pojedinosti, kako je skinuo letvice na kapcima prozora podruma, kako je kroz podrum prošao u kuću, kako se sa Kazmirom sukobio, kako ga je željeznom šipkom udarao….

Istražitelji ga pitaju o motivu zločina, a on šuti.

Postoji video zapis priznanja počinjenog djela.

Kasnije se izjasnio kako će govoriti na sudu.

Na sudu pak kaže: «Meni je žao što se to dogodilo, ali ja ga nisam ubio, a sud neka nađe tko je to učinio».

Tužiteljstvo je relativno brzo počelo sa sudskim procesom. Tako je prvi dan suđenja bio već 1. travnja 2005., a nastavljeno je 6. travnja 2005.

Banjalučke «Nezavisne novine» donose u dva nastavka o suđenju. Dana 2. travnja 2005. donose članak, kojega prenosimo u cijelosti:

Počelo suđenje za ubojstvo svećenika Kazimira Višatickog iz Gradiške

Optuženi bio u stanju smanjene uračunljivosti  

Banja Luka Pred Vijećem trojice Okružnog suda Banja Luka jučer je započelo suđenje Bogdanu Gigoviću (34) iz Trebovljana, optuženom za ubojstvo župnika Kazimira Višatickog (65) iz Gradiške/Bosanske Gradiške u novembru prošle godine.

Gigovića optužnica tereti da je u noći 17. na 18. novembar u Župnom uredu rimokatoličke crkve svetog Roka u Gradišci, prilikom provaljivanja u objekt crkve fizički nasrnuo na svećenika Kazimira Višatickog, nanijevši mu metalnom šipkom više smrtonosnih povreda u predjelu glave. Nakon što je pretukao svećenika, Gigović je, kako se navodi u optužnici, uz pomoć sjekire provalio u župsku kancelariju odakle je odnio 200 kuna, 135 KM i 159 eura, te nekoliko upaljača i olovaka.

Nera Zivlak-Radulović, vještak psihijatar, istakla je da je Gigović počinio kazneno djelo u stanju bitno smanjene uračunjivosti.

«Gigović je bio u stanju prolazne duševne poremećenosti, odnosno bitno smanjene sposobnosti da shvati posljedice djela koje je počinio i da upravlja svojim postupcima» kazala je Zivlak-Radulovićeva.

Svjedok Ankica Kozminčuk (26), koja je zaposlena u «Karitasu» u Gradišci, istakla je da je Gigović u Župni ured dolazio dan uoči ubojstva tražeći svećenika.

«Navodno je tražio svećenik da mu prenese, kako je rekao, neke svoje želje», kazala je Kozminčukova ističući da je Gigović izgledao bijedno, kao prosjak.

Kozminčukova je istakla da je ujutro, nakon što je svećenik ubijen, normalno došla na posao, te da ju je pokojnikova majka obavijestila kako «sa svećenikom nešto nije u redu». Nakon ovoga Kozminčukova je, kako kaže, otrčala na ulicu i zatražila pomoć od prvog prolaznika, a nakon čega je obaviještena i policija.

Suđenje za ubojstvo svećenik  se nastavlja 6. aprila.

N.M.  

Proces je dakle nastavljen 6. travnja 2005., a  u «Nezavisne novine» u izdanju od 7. travnja donose slijedeće:  

Okružni sud u Banjoj Luci izrekao presudu  

Ubici i silovatelju 15 godina zatvora  

Banja Luka Vijeće trojice Okružnog suda u Banjoj Luci je jučer zbog krivičnih djela, ubojstva katoličkog svećenik Kazimira Višatickog, te silovanja i rodooskrvljenja Bogdanu Gigoviću (34) iz Trebovljana izreklo jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.

Obrazlažući presudu Duško Bojović, predsjednik Vijeća trojice, istakao je da je Gigović za ubojstvo katoličkog svećenik u Gradišci/Bosanskoj Gradišci dobio 13 godina zatvorske kazne.

«S obzirom da je Gigović još ranije, a zbog silovanja i rodooskvrnuća, pravosnažno osuđen na zatvorsku kaznu od četiri godine, Vijeće je optuženom izreklo jedinstvenu kaznu u trajanju od 15 godina, uz obavezno liječenje od zavisnosti od alkohola», kazao je Bojović.

On je dodao kao je Vijeće trojice kao otežavajuću okolnost prilikom izricanja presude uzelo to što je Gigović ranije činio krivična djela.

Olakšavajuća okolnost, kako kaže Bojović, jeste ta što je optuženi imao «težak životni put», odnosno što je kao dijete živio po prihvatilištima, i što je djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti.

Bojović je istakao da je Gigović proglašen krivim što je u noći između 17. i 18. novembra prošle godine, u župnom uredu rimokatoličke crkve «Sveti Rok» u Gradišci, nakon provaljivanja u objekt, fizički nasrnuo na svećenik Kazimira Višatickog, nanijevši mu metalnom šipkom, više smrtonosnih povreda u predjelu glave.

Nakon što je svećenik pretukao na smrt, Gigović je, uz pomoć sjekire provalio u župsku kancelariju odakle je odnio 200 kuna, 135 KM i 159 eura, te nekoliko upaljača i olovaka.

Nakon počinjenog krivičnog djela optuženi je obišao nekoliko lokalnih kavana i otišao kući.

(N. Morača).

Ostaju mnoga neodgovorena pitanja je li djelovao sam tko su jataci; je li pravda zadovoljena? Hoće li se ikada saznati prava istina.

Činjenica je da župnika Kazimira više nema među nama.  

p.s. 24. kolovoza 1994. «netko» je iselio kompletno naselje Roma iz Klašnica…. neki «viši interesi»….  Kratko nakon toga bilo je strašno nevrijeme i tuča je teško pogodila Klašnice …. stariji je narod odmah pomislio: Ciganjska kletva?

Ove je godine slavljena sveta Misa zadušnica za župnika Kazimira 18. studenog 2005. u 17. 00 h u Bosanskoj Gradišci. Bio je to ove godine petak. Zanimljivo je da se dva dana ranije, u srijedu 16. studenog dogodila strašna tragedija u Bosanskoj Gradišci. Izgorio je Dom kulture, nastradale su tri žene, tri ljudska života su zauvijek izgubljena. Gradiška je još u žalosti.

Kazimir je bio svećenik, koji sigurno nije nikoga kleo, blagoslivljao je i prijatelje i protivnike, koliko se zna neprijatelja nije imao, ali narod kaže, da pravda stiže svakoga. Možda se cijela Bosanska Gradiška nad tom nesrećom treba zamisliti?!

U POHODU DOLINI IZ USPOMENA

U POHODU DOLINI IZ USPOMENA I NJENOJ GRADINI U SADAŠ NJOSTI 

Kolona automobila se vrlo sporo pomicala prema graničnom prijelazu za Bosansku Gradišku. Nas troje, sestra Terezija Tera, sestrična Irena i ja smo smireno to prihvatili, jer smo s tim računali, budući da su u vrijeme zadnjeg vikenda u listopadu mnoge obitelji, kao i mi, planirale posjećivanje i uređivanje grobova svojih dragih i najmilijih, uoči dana Svih Svetih i Dušnog dana.Lijepo je vrijeme, a pred nama je još dosta sati ovog dana.. Vjerujem da ćemo stići sve po planu. Irena i ja smo zadovoljni što smo za kratko vrijeme dosta toga već stigli.

            Jučer ujutro smo krenuli iz Zenice, nakon što se gusta magla dolinom rijeke Bosne počela razvlačiti.

            Nas dvoje smo krenuli u Dolinu kod Bosanske Gradiške, ali preko Slavonije. Odabrali smo ovaj smjer, ne zato što smo birali bolje ceste, nego što smo samo tamo mogli vidjeti najviše naših Dolinaca, naše rodbine, prijatelja i susjeda, koji su u pošasno vrijeme četničke agresije na Bosnu i Hercegovinu  morali potražiti spas preko Save. I još su tamo.

            Stigli smo u Slavoniju u Sl. Kobaš po vrlo lijepom vremenu i sa puno ushićenja proveli smo nekoliko sati u toplini srdačnog druženja sa sestrićem Zdenkom, snahom Zdenkom i njihovom djecom Kristijanom, Dariom i Tajanom.

Iako je ovaj lijepi (istina kratak) jesenski dan neumitno žurio smiraju, ipak smo uspjeli obići grobove dragih nam pokojnika, najprije na groblju Brodskog Stupnika, a zatim i u Novoj Gradišci.

 U samo predvečerje smo stigli do sestre Tere u Kovačevcu Nova Gradiška. Nakon srdačnog susreta i kraćeg zadržavanja, uputili smo se na Gradsko groblje. Polaganje cvijeća na grobove, paljenje svijeća i evociranje uspomena na drage nam pokojnike ispunjavalo je naša bića sjetom i stapalo nas sa tišinom sutona koji je već bio obgrlio ova vječna (grobljanska) počivališta.

 Mjesec je izvirio iza nevelikog oblaka i ispratio nas do svjetiljki na ulici, odakle smo krenuli u susret ovozemaljskim radostima života.

 Dokasno u noć proveli smo sate u obiteljskoj atmosferi sa sestrićem Pavlom, snahom Ivankom i njihovom djecom Hrvojem i Hajdi. Ugođaj druženja nam je upotpunio bratić Mican sa suprugom Verom, koji su upriličili dolazak iz Okučana, jer za sutra su imali ranije predviđene obveze. U toplini prisutnog ozračja željeli smo za kratko vrijeme što više kazati jedni drugima, razmjeniti i podijeliti mišljenja; teme su sustizale jedna drugu.

 Noć je odmicala žurno i morali smo se uputiti na počinak, mada je ostalo dosta toga nedorečenog, ostalo je za neku drugu priliku. Ova sadašnja prilika se realizirala u skoro realnim mogućnostima, obzirom da je bogat plan želja trebalo smjestiti u kratke vremenske okvire.

 Za planiranje posjete Dolini i napose njenoj Gradini (groblju na Gradini) u ovom terminu zahvaljujem, prije svega, Suzi dolinskoj velikom izvoru pojedinačnih i objedinjenih informacija o Dolini i Dolincima, glavnom mostu uvezivanja starih i novih niti između Dolinaca i njihove Doline u Bosni. s jedne strane, te njihovih novih obitavališta privremenih ili stalnih (sve više mi se čini stalnih), odnosno, kako se već ustaljuje naziv, župe Uznesenja Bl. Dj. Marije Dolina Bosanska u izgnanstvu, s druge strane. 

 Budući mi je Suza dolinska često pri ruci, potkraj listopada sam zavirio u njen kalendar (Katolički kalendar 2006.) i podsjetio se da je u nedjelju 29. listopada, planirana sv. misa na Gradini, a povodom Svih Svetih i Dušnog dana. Sestrična i ja smo se lako usuglasili i načinili plan posjete Gradini i Dolini, jer je njoj zbog radnih obveza odgovarao datirani vikend.

 Listajući dalje Suzu, uočio sam da će njen naredni broj biti i jubilarni. Zastao sam i na glas izustio: Bravo, Suzo dolinska!. Od srca ti čestitam veliki jubilej desetogodišnjicu izlaženja. Želim da i dalje, a kao i do sada, uspješno obavljaš svoju nenadomjestivu misiju.

 Uredničkom vijeću i glavnom i odgovornom uredniku, uz čestitke, i ovog puta puno hvala za sve što ste učinili i što činite za život Suze dolinske.

 Naš automobil puzi preko mosta i samo što nismo na drugoj strani Save. Sada već sve češće pogledavamo na sat, jer nas, po dogovoru u Bos. Gradiški, kod strica Zvonke, čeka Zdenko sa članovima svoje obitelji; krenuli su jutros u Bosnu malo ispred nas.

 Mobitelsku vezu smo uspostavili sa zakašnjenjem. Dario je poslao poruku sa napomenom da su oni već stigli na Gradinu.

 Krećemo put Doline kroz prepoznatljiv okoliš. Približavali smo se raskrižju na Gredi. I samo tiho izrečeno sestrino razmišljanje, da bismo, možda, mogli krenuti kroz Novo Selo, bilo je dovoljno da tako i postupimo.

 Nakon neduge vožnje uskom asfaltnom trakom, kod Tukova nastavljamo u smjeru juga i u susret podnevnim sunčevim zracima kojima usamljeni oblačići ništa ne priječe. Listopad nam je podario ovaj dan vremenski vrlo ugodan, kao rijetko koji. Na svakom koraku se zrcala zlatna jesen, sve je poprimilo sunčano žutilo.

 Prelazimo Gostinjin poloj i ubrzo me sestra podsjeća na prvu kuću Novog Sela – kuću Dunaj Franje. Lijevo i desno se nižu kuće poznate mi još od ranije, samo što sada

 Otplovljavam u poznato vrijeme. U dvorištima, pred kućama, na otvorenim prozorima i u bašćama vidim poznate mi likove Novoselaca i Novoselki, i to baš onim redosljedom kojim su navedeni na 197. stranici Micanove knjige Dolina Bosanska ( u prošlosti i sadašnjosti). Istina, neki domaćini su odsutni, ali su tu mlađi članovi njihovih obitelji. Svi su u pokretu, akciji i nekako životno ozareni i preplanuli od jesenjskog sunca i vjetra. Pozdravljam ih i oni mi otpozdravljaju. Neke, posebno djecu, ne prepoznajem, kao ni oni mene, ali obostrani srdačan pozdrav ipak ne izostaje. Ponesen sam njihovim životnim i radnim elanom u ovakvom lijepom jesenjem danu. Grudi su mi pune ushićenja i tako lagano plovim kroz vrijeme i prostor iz uspomena, cijelom dužinom Novog Sela.

 Prenuo sam se kada je trebalo načiniti zaokret ispred kuće Vidić Pavla.

 Nastavljamo laganom vožnjom i u povratku; motor se gotovo ne čuje, pa mi misli opet otplovljavaju i pogled nastavlja da miluje nekadašnji krajolik.

 Planjska pukla ravnicom. Grupa djece juri za loptom krpenjačom”, čas u jednom, čas u drugom smjeru. Da nema usamljenog golmana, čas na jednoj, čas na drugoj strani (ovisno od toga gdje je lopta), ne bismo prepoznali da je riječ o nogometu. Tako se u početku igralo na utvajskim pašnjacima, pretkraj četrdesetih prošlog stoljeća.

 Stoka se zbila u suženi hlad proljetos potkresanih vrba i ustrajalo repom odgoni dosadne muhe, i, posebno obadove.

 Zujanje pčela dok neumorno skupljaju nektar i polen, koje obilato nudi procvjetala metvica po cijelom utvaju, a naročito u polojima uz okopnjeli Jarak, doimlje se kao najtananija uspavanka.

 Jedan dječak je naglo odustavo od trčanja za loptom, nakratko zacincao pa sjeo, prionuvši vaditi pčelinju žaoku iz bosog stopala.

 Točak automobila je na kolovozu naišao na ciglu i poskočio; raspršile su se drage slike iz djetinjstva.

 Nastavljamo laganom vožnjom i, evo, približavamo se kući Oršulić (Lajka) Ive. Misli mi opet zaplovljavaju. Vidim u hladovini širokog vrbaka nekoliko grla krupne stoke (goveda i konja), dok većina još užurbano pase sočnu travu uz Jarak kojem su obilate svibanjske kiše dobro podigle nivo vode.

 Čobani i drugi slobodni mladići , već u dopodnevnim satima (bila je nedjelja) igraju nogometnu utakmicu na graduljku”. Tu je već solidno uređeno nogometno igralište. Susret je upriličen između Gornjoselaca” i Donjoselaca”. Utakmica se vidljivo rasplamsala; pozicije igrača pojedinih timova (istina u nešto smanjenom broju igrača) vrlo su uočljive. I u zjenici oka zatitra mi i izdvoji se kratka sekvenca te igre: Na nabačenu dugu loptu lijevog krila Gornjoselaca”, centarfor spretno reagira i postiže atraktivan gol. Među igračima i njihovim navijačima proorilo se oduševljenje Bili smo to u drugoj polovici pedesetih godina.

 Jazmak napuštamo u pravcu kuće pokojnog Jure. Automobil nastavlja lagano romoriti kroz sadašnjost, a mene ostavlja u uspomenama. Međutim, poznati i dragi prizori iz prošlosti nekako mi se, ubrzo, počinju grubo izmicati; oči mi nagrđuje nešto ovovremeno: krov i prozori kuće kao poslije orkana; nedovršenu veleljepnu obiteljsku nastambu boji mahovina i obavija korov; novoizgrađeni dom je ostao bez stolarije i druge opreme, a njegovu unutrašnjost popunjava sijeno

 Pogledi mi zastajkuju i podrhtavaju, a mišići se grče Istrgnut tako iz uspomena, obreo sam se i pred rodnim ognjišetm. Oronulim stablima u šljiviku i usamljenoj jelki u bivšem cvijetnjaku otposlao sam tužan pogled i blagi naklon, a zatim zagrcnuo i duboko uzdahnuo.

 I dalje romore točkovi po šljunkovitom kolovozu. Tajac u automobilu prekida samo nekoliko kratkih rečenica, gotovo eliptičnih, pa opet tišina i tužni pogled čas na jednu, čas na drugu stranu.

 Približavamo se Gornjoj Dolini, a sa desne strane vidimo ostatke nogometnog igrališta na kojem su se nekada odigravale utakmice timova općinskog nogometnog podsaveza, i to sukladno svim propisanim standardima. Sada su se na tom dijelu Mestanja uočavale samo pohrđale i iskrivljene stative.

 Skrećemo u pravcu Donje Doline. Automobil mili gornjodolinskom asfaltnom trakom, kroz nepoznato u poznatom. Osjećaj unutrašnje tjeskobe je sve dominantniji. Nemamo povoda da se gdje zadržavamo.

 Prolazeći kroz područje Marinovića šume i okolnih livada počinjem (tek tada) osjećati blago opuštanje. I pogled u Franića-šor ostaje prazan, ali mi nastavljamo prema sadašnjosti na Gradini.

 Sva proširenja, kao i dio savskog nasipa koji gravitira Gradini popunjavali su brojni automobili. Pred kapelom u groblju počela je najavljena sv. misa. Prisutnih je dosta čini mi se da bi napunili i crkvu u Gornjoj Dolini.

 Lijepo je vrijeme, poneko je i vrlo lagano obučen. Groblje je pokošeno i za ovu priliku primjetno očišćeno. Hvala onima koji su dali svoj udio u svemu tome. Znam da zaslužuju i znatno više od riječi zahvale, te zato vjerujem da ćemo mi ostali znati to cijeniti i na adekvatan način uzvratiti.

 Na mnogim grobovima je postavljeno svježe cvijeće, nadgrobne ploče su umivene, a brojne svijeće i lampioni sve čine životnijim tihom molitvom i na drugi način prisutni usmjeravaju misli i osjećanja prema svojim dragim i najmilijim sahranjenim ovdje na Gradini.

 Danas su se ovdje zbili brojni susreti rođaka, prijatelja i poznanika; razmijenjene informacije, izražena mnoga suosjećanja. Čula su se i određena razmišljanja o odnosu prema Gradini, o daljnjem održavanju groblja u cjelini, kao i pojedinih grobova.

 Gradina je danas okupila mnoge Dolince koji žive izvan svoje Doline (većina ovdje prisutnih), a okupljat će ih dosta i narednih dana, uvjeren sam. Naša Gradina nije samo stjecište tuge, uspomena i sjete, nego su za nju vezane mnoge niti i korijeni životnih ishodišta Dolinaca svih generacija, ma gdje oni bili. To je ovih dana (čini mi se više nego ikada) sve naglašenije i sve očitije. Za sve Dolince, dakle, Gradina nije samo njihova prošlost, nego je i njihova sadašnjost. Jer naši voljeni pokojnici nastavljaju da žive u našim srcima sve dok i mi živimo. Takav odnos treba njegovati (pored ostalog i brigom o grobovima pokojnika) , pa samim tim i ljudskije živjeti.

 Gradinu je, i poslije svete mise i odlaska mnogih posjetitelja još uvijek obavijao mekani ton molitve, upućenih Gospodinu svemogućem za pokoj duša umrlih.

 Sa zapada se pojavljuju sve gušći cirusni oblaci i polako zasjenjuju dnevnu svjetlost.

 Dolinskom ravnicom, niz Savu, najavljuje se i gornjak”. Njegovo postudeno pirkanje u ovo predvečerje krajem listopada kao da nas na nešto opominje

 Ubrzo su počele i da rominjaju prve kapi kiše, te su se i posljednji posjetioci Gradine ubrzanijim koracima  već spuštali niz blagi prijevoj u pravcu svojih automobila.

 Dan se polako prepušta sutonu, a svjetla svijeća i lampiona na Gradini sve više se uočavaju, podsjećajući na sponu života i smrti. Dugim i sjetnim pogledom obgrlio sam Gradinu još jedanput i zaželio da je što prije ponovo posjetim.

 Krenuli smo: bacili nekoliko pogleda na šorove u Donjoj Dolini i već smo na Bardači. Vrijeme juri, suton se prepušta mraku.

 U mislima sam se još opraštao od Doline iz riznice uspomena i njene Gradine u sadašnjosti, dok je automobil već grabio blagim zavojima uz dolinu rijeke Bosne put Zenice. 

 Anto Oršulić, Zenica

Davor Humani centar svijeta

 

Najnovija knjiga u dva dijela o progonu Hrvata i Muslimana iz banjalučkog kraja autora prof. Š imuna Penave početkom travnja 2004.g. izašla je iz tiska na 1111 (tisuću sto jedanaest) stranica.

 

Izdavač je Hrvatski institut za povijest Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, a u biblioteci Hrvatski demokratski pokret i Domovinski rat” knjigu je akademski oblikovao Zvonimir Penava, akademski slikar grafičar.

 

Knjiga je javnosti prvi puta predstavljena baš u Davoru 23.travnja 2004.g., a u Okučanima 14.lipnja 2004.g.

 

U Davoru o knjizi govori Alojzije Jakirčević –  tadašnji načelnik općine Davor, dr. Mato Artuković- glavni urednik knjige, dr. Mirko Valentić- član uredničkog vijeća i prof. Š imun Penava – autor.

 

Pozdravni govor je održao gosp. Dragan Benić sadašnji načelnik općine Davor, a umjesto banjalučkog biskupa dr. Franje Komarice (koji je zbog zauzetosti ispričao nedolazak) msgr. Dr. Anto Orlovac vikar banjalučke biskupije je između ostalog kazao: Davor se u tom vremenu pokazao toliko velik da nije mogao stati u jednu knjigu”.

 

Smatram da je ovom rečenicom oslikana sva širokogrudnost Davorčana u ovom zlokobnom vremenu.

 

Prva knjiga je podijeljena u dva dijela.

 

Osim pregovora prvi dio je podijeljen u 6 naslova i to:

 

1.      Nekoliko riječi o kretanju broja stanovništva Banje Luke i banjalučke regije.

 

2.      Kronologija ratnih događanja i protjerivanja 1991./92 – 1995.g.

 

3.      Značajna događanja i pritisci na Hrvate banjalučke biskupije tijekom 1995.g.

 

4.      Korespodencija između načelnika općine Davor i Srbac 1995.-1996.g.

 

5.      Zahvale davorčanima za humanost

 

6.      Pisani dokumenti i foto-dokumentacija o progonstvu

 

Sažetak

 

Bibliografija

 

Drugi dio knjige je popis prognanih stanovnika s banjalučkog područja koji su čamcima prevezeni u Davor u razdoblju od 14.08.1995.g. do 31.12.1995.g. prema popisu granične policije Ministarstva unutarnjih poslova RH po datumima.

 

Prema toj evidenciji kod Da

vora je Savu prešlo za trideset dana, jer se nije prelazilo svaki dan, 20.836 protjeranih Hrvata i Muslimana.

 

Druga knjiga obuhvaća popis prognanih stanovnika s banjalučkog područja koji su čamcima prevezeni u Davor u razdoblju od 14.08.1995.g. do 31.12.1995.g. prema popisu granične policije Ministarstva unutarnjih poslova RH po abecedi.

 

Zašto predstavljamo i preporučujemo ovu knjigu?

 

Zasigurno niti u jednoj knjizi nije više puta napisano ime sela; Donja Dolina, Gornja Dolina i Novo Selo, jer pored imena svake osobe piše mjesto rođenja i mjesto odakle dolazi.

 

Naime, pažljivim čitanjem imena osoba koje su prešle rijeku Savu kod Davora ustanovljeno je da su iz naših dolinskih sela 124 osobe evidentirane. (od ukupno 1204 stanovnika u dolinskim selima na početku rata, na dan 15.rujna 1995.g. ostalo ih je samo 34, a  ove 2004.g. taj je  broj prepolovljen).

 

Bilo bi lijepo kada bi svaka prognana obitelj u svojoj kući imala ovu knjigu kao znak sjećanja na vrijeme patnje, straha i neizvjesnosti.

 

Obje knjige se mogu nabaviti kod autora u Zagrebu, Ulica Granice 28, a informacije na mob:098/822-114.

(više…)