Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Mjesec: siječanj 2009.

5 god crkvenog barjaka

PET GODINA CRKVENOG BARJAKA  ŽUPE UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE DOLINA 

Župa Dolina kod Bosanske Gradiške, u svojoj povijesti, a osnovana je 1920. godine, imala je dva jednostavnija procesijska barjaka, no barjak s natpisom župe,  nije imala.

Kako se bližio dan dolaska sv. oca  Ivana Pavla II. u Banja Luku, sve više je rasla želja da Župa Dolina ima svoj  barjak, kako bi se vidjelo na  velikom skupu na Petrićevcu  da još netko,  osim župnika  vodi računa o njoj. Na sebe je preuzeo obvezu p. Damir Š Šokić, kako bi  se nešto po tom pitanju napravilo. Tada je bio u samostanu sv. Dominika u Splitu.

Posredovanjem s. Suzane Muzuković klarise iz Splita, barjak su  izvezle i skrojile sestre Milosrdnice iz Sinja. Sliku «Marijina Uznesenja», ulje na platnu, koja je našivena na barjak, naslikao je akademski slikar gosp. Ivan Grgat iz Zagreba.

Majka opatica,  sestra Suzana Muzuković (starješica samostana) je rodom iz Starog Petrovog Sela kod Nove Gradiške. U to vrijeme je župnik u toj župi bio vlč. Milivoj Knežević, koji  gaji dobre odnose s tim samostanom.

Barjak je načinjen sredinom lipnja 2003. godine, a na hodočašće u Banja Luku ga je nosio Milorad Oršulić  – Mican s grupom hodočanika iz župe Dolina, 22. lipnja 2003. godine u povodu sudjelovanja na misnom slavlju kojeg je predvodio papa Ivan Pavao II., tijekom kojeg je sluga Božji Ivan Merz proglašen blaženim.

            Crkveni barjak je u Dolini blagoslovio msgr. dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup, na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, 15. kolovoza 2003. godine u nazočnosti tadašnjeg upravitelja župe msgr. Kazimira Višaticki i brojnih vjernika.

U znak dubokog poštovanja prema s. Suzani i njenih susestrama,  koje obilježavaju veliki jubilej  700 godina klarisa u Hrvatskoj u Splitu, mi  im upućujemo iskrene čestitke i donosimo članak o toj obljetnici.

MAJČINA DUŠ ICA (Thymuy serpyllum L.)

Majcina dusica      MAJČINA DUŠ ICA /Thymuy serpyllum L./

MAJČINA DUŠ ICA drugi nazivi: poponac, čubura, bakina dušica, materina dušica (slov.), Quendel (njem.), Wild Thyme (engl.), Serpolet (franc.), Serpillo (tal.), Serpol (španj.).

Majčina dušica je jedna od onih biljaka koje se u narodu veoma mnogo koriste za različita oboljenja.

To je mali, niski, zbijeni polugrmić koji puzi po zemlji. Na odrvenjelim grančicama i brojnim vriježama uzdižu se mnogobrojni uspravni izdanci, obrasli malim, jajastim ili duguljastim listićima, a na vrhu nose zbijene klasaste cvatove sa sitnim cvjetićima, ljubičaste do grimizno crvene boje.Cijeli grmić ugodno miriše.

Rasprostranjena je po cijelom području naše zemlje. Obično raste u velikom broju primjeraka na suhom prisojnim i sunčanim obroncima, od nizina do planinskog područja. Postoji mnogo različitih vrsta, varijeteta i formi majčine dušice. Kod nas je ustanovljeno preko 60 različitih varijeteta koji se razlikuju po građi grmića, listova i cvjetova.

U toplijim primorskim krajevima majčina dušica cvjeta već u proljeće, a unutrašnjosti i po planinama tijekom ljeta, pa do početka jeseni.

Za ljekovite svrhe se od majčine dušice sabiru zeleni izdanci u vrijeme cvatnje. To se najlakše vrši rezanjem izdanaka škarama. Ne smije se čupati cijeli grmić iz zemlje, jer se time jako onečišćava sabrana biljka, koju je teško očistiti, a ujedno uništavamo biljku.

Odmah poslije sabiranja, treba biljku očistiti od drvenastih stabljika, vriježa bez listova, od trave i drugih biljaka koje su zajedno ubrane, jer kad se biljka osuši, čišćenje je veoma otežano. Sabrana i onečišćena biljka suši se u tankom sloju, u sjeni i na mjestu gdje ima propuha.

 U domaćinstvu, majčina dušica se koristi kao začin za razna pečenja od mesa, ribe i divljači, kao dodatak picama i kod pripremanja rakija travarica i likera.

Osušena biljka se izreže ili isjecka škarama na 0,5 cm dužine. Tako pripremljena droga naziva se stručno Serpylli herba. Za prodaju otkupnim stanicama biljka se ne sjecka. Za domaću upotrebu najbolje je biljku oruniti i prorešetati da se dobiju samo listovi i cvjetovi, koji sadrže najviše aktivnih tvari, a grančice se bacaju.

Osušena majčina dušica je prijatnog aromatičnog mirisa i malo gorkasta okusa.

Majčina dušica sadrži do 0,6% eteričnog ulja, u kome su glavni sastojci; cimol, karvakrol, timol, cineol, pineni i drugi tereni; zatim oko 7% tanina, gorke tvari, smole, flavonoide, organske kiseline i mineralne soli.

U medicinskoj praksi upotrebljava se kao ekspektorans, antiseptik i antibiotik. Koristi se kao čaj i tekući ekstrakt, kao sredstvo za iskašljavanje ko bronshitisa, katara gornjih dišnih putova, kod velikog kašlja i grčeva kod iskašljavanja. Koristi se i za smirenje bolova kod upale korijena živaca (radikulita) i glavobolje, kao blago dezinfekcijsko sredstvo kod infekcijskih oboljenja želuca, crijeva, bubrega i mokraćnog mjehura i kao stimulans izmjene materija.

U narodnoj medicini koristi se za mnoga oboljenja; kod bolesti želuca, čira na želucu, kod bolesti bubrega, za tjeranje mokraće, kod upale pluća i velikog kašlja za preznojavanje. Koristi se i kao stimulans za fizičko i psihičko jačanje, kod nervnih oboljenja, besanice, nesvjestice, općenito kod ženskih bolesti, maternice, a navodi se da potiče i spolnu aktivnost. Izvana se upotrebljava za ispiranje usta i otklanjanje neugodna zadaha, kao dodatak kupkama za slabu i rahitičnu djecu, za zacjeljivanje krasta i osipa i protiv reume i gihta. 

UPORABA

Čaj jedna jušna žlica isitnjene majčine dušice (oko 6 g) prelije se s pola litre vode i odmah poklopi. Ostavi se da stoji 15 minuta i procijedi, a nakupljene kapljice na poklopcu otresu u procijeđeni čaj. Kod prehlada i kašlja pije se topao čaj zaslađen medom, tri puta dnevno po jedna šalica.  

Čaj za ispiranje i kupke uzima se 50 grama majčine dušice i prelije jednom litrom vode i poklopi, a dalje se postupa na isti način kao gore. Procijeđeni čaj se ulije u kadu za kupanje u toplu vodu. Za ispiranje usta ovaj čaj se malo razrijedi vodom.  

Složeni čaj za kupke (species ad balnea),

cvjetovi lavande (lavandulae flos),

cvjetovi kamilice (chamomillae flos),

list paprene metvice (menthe pip.fol),

list ružmarina (rosmarini folium),

trava majčine dušice (serpylli herba),

korijen iđirota (calami rhizoma aa50,0) 

Od svake od ovih trava uzima se po 50 grama isitnjene trave i dobro izmješa, a zatim pakuje u platnene kesice po 100 grama. Ove kesice se stavljaju u toplu vodu za kupanje.  

Složeni narodni čaj, protiv astme. Listovi pdbjela (farrarae foliu 80,0 g.

Trava majčine dušice (serpylli herba 20,0 g).  

Pomiješaju se isitnjene ove trave u navedenim količinama. Uzima se jedna jedaća žlica smjese i prelije s pola litre vrele vode i poklopi. Poslije 15 minuta se procijedi i pije zaslađeno medom dvije do tri šalice dnevno.  

U domaćinstvu, majčina dušica se koristi kao začin za razna pečenja od mesa, ribe i divljači, kao dodatak picama i kod pripremanja rakije travarice i likera.

Prof. dr. Zdravko Devetaak

ČUDNOVATI KRISTOV CVIJET  

U domovini je zimzelena penjačica koja se njeznim viticama drži za podlogu. Kod nas vrlo dobro uspijeva u području sredozemne klime, u kontinentalnom dijelu zemlje. Zimi se treba staviti prezimljavanje.  

 Dolaskom u novi svijet jedna od zadaća Š panjolaca je i pokrštavanje poganskih” plemena što su živjela na području Južne Amerike. U jednoj lijepoj penjačici što je obilno rasla u tom području stekli su pomoćnika u provođenju svojih nakana.

 Naime, u cvijetu te autohtone biljke prepoznali su detalje koji podsjećaju na Kristovu muku: križ na kojem je Krist razapet, prisustvo sv. Trojstva, kruna, kalež, čavli, rane I stvarno, ako se bolje zagledamo u iznimno neobičan cvijet, prepoznat ćemo simbole kršćanske vjere

 Poganskim Indijancima objašnjavali su kako Bog i putom cvijeća šalje poruku, želeći da dođu pod njegovo okrilje. Od tih se vremena pasiflora (Passiflora sp) zove Kristov cvijet, a ponegdje i Kristova kruna. I sam latinski naziv ukazuje na gore navedenu simboliku: passus koji trpi i flor cvijet. U svojoj domovini pasiflora je zimzelena penjačica koja se nježnim viticama drži za podlogu. Često joj treba i dodatni potporanj.

 Kod nas vrlo dobro uspjeva u području sredozemne klime, a u kontinentalnom cijelu zemlje zimi se treba staviti na prezimljavanje u zaštićen prostor.

 Temperatura u proljeće i ljeto treba prelaziti 20 stupnjeva C, ako želimo cvatnju u ljeto i ranu jesen, što ovisi o vrsti. Tijekom zime temperatura ne bi smjela pasti ispod 5 stupnjeva C, tj. optimum bi bio oko 10 stupnjeva C.

 Dobar supstrat za uzgoj bit će onaj od mješavine obične vrtne zemlje i treseta, ili humusne zemlje i pijeska.

 U proljeće, neposredno prije kretanja vegetacije, potrebito je orezivanje da bi se biljka oblikovala i smanjilo nepotrebno trošenje vode i mineralnih tvari na izboje koji nisu reprezentativni.U slučaju da se pasiflora smrzne, nemojte je baciti. Orezivanje do tla postoji mogućnost da će dolaskom toplijeg vremena biljka potjerati” nove izboje.

 Lako se razmnožava sjemenom i reznicama u proljeće i ljeto, a najjednostavniji način je polijeganjem izboja tijekom ljeta kad je biološka snaga biljke najjača.

 Danas se uzgojene mnoge sorte ove biljke i velik broj vrsta (preko 500) čini ovaj rod vrlo zastupljenim u hortikulturnom uzgoju.

Dip. ing. agr. Romana Singolo Mahnić

                                                                      (više…)

RAT BEZ RATA – LJETOPIS ŽUPE MOTIKE 1991.-2000.

Početkom 2007. godine mi okučanski župnik fra Anto Ivanović dade knjigu, crne boje simbolično o onome što u njoj piše, a piše o najtragičnijim događajima ne samo župe Motike  nego i o najtežim vremenima koje je  cijela  Banjalučka  biskupija proživljavala u svojoj povijesti. Autor ove knjige je fra Anto Nedić tadašnji motički župnik, koji je ono što je vidio, doživio i čuo zabilježio i tako je nastala ova knjiga podnaslova «Ljetopis župe Motike 1991. -2000 .

Na preko 400 stranica osim Predgovora, Uvoda i Sažetka, koje  u ovom predstavljanju, radi boljeg uvida u  knjigu koju predstavljamo, donosimo u cijelosti. Autor je knjigu «Rat bez rata» podijelio na slijedeća poglavlja: U predvečerje rata, 1991. godina, Logor u vlastitom zavičaju, 1992. godina, Nestajanje katolika Hrvata u župi Motike kod Banjaluke i okolice, 1993. godina, Osvajači nisu na granicama zamišljene «Velike Srbije», svijet kasni rat se nastavlja, 1994. godina, Izgon s rodne grude završen čin etničkog čišćenja, 1995. godina, Tragovi zločina u ratu bez rata, Poslije Daytona

Vjerojatno će se netko pitati: «Š to  župa Dolina ima sa župom Motike koja je jedna od druge udaljena više od  pedeset  kilometara». Ima, ne samo  što su proživljavale strahote rata tamo gdje rata nije bilo, što su im stanovnici pobijeni i raseljeni, nego što se u toj knjizi na nekoliko mjesta spominje župa Dolina i mjesta oko nje. Kronološki ćemo izdvojiti  i prepisati nekoliko ulomaka.

Pod naslovom «Stižu zabrinjavajuće vijesti» na str. 44 između ostalog piše: «15 .06. 1992. god. vlč. Stipo Š ošić, župnik u Ljubiji, uhićen i odveden prema Prijedoru. 16 .06. 1992. god. vlč. Ratko Grgić, župnik u Novoj Topoli, odveden ispred župne kuće prema selu Laminci. Š to je s njima još se ništa ne zna. 17. 06. 1992. god. časne sestre u svom samostanu Nova Topola grubo su zlostavljane ».

Na str. 58 pod kraj kolovoza 1992. godine, pod naslovom: «Ultimatum mještanima Doline» piše:

«Srpska vojska namještena u selu Dolina kod Bos. Gradiške izrazila je svoju nestrpljivost dinamikom etničkog čišćenja u ovom kraju. Bilo im je jasno da će se postojeći logori zatvoriti, a oni se nisu očešali o imovinu Hrvata. Stoga je vojna policija zašla po selima  i obznanila naredbu da Hrvati do 1. rujna (1992. god.) moraju prijeći preko Save ili će biti natjerani na Savu. Ultimatum nije izvršen, ali su župljani užurbano pribavljali dokumente i napuštali svoju rodnu grudu».

Na str. 93 za dane 24.-25. veljače 1993. god. piše kratko «Porušene su crkve sv. Ante u Mičijama i Čatrnji, župa Bosanska Gradiška».

«Uskršnje okupljanje svećenika u Dolini» je naslov nas str. 223 za 1995. godinu u kojem piše: «I župa Uznesenja Blažene Djevice Marije ovih uskršnjih blagdana ugostila je Johanna Josefa Schwarza, biskupa iz Triera, koji je već tri dana gost naše biskupije. S njime je i domaći biskup, te brojni svećenici iz Banje Luke i okolice. Već je postao običaj da se svećenici nakon napornog korizmenog vremena okupe na uskršnji odmor nazvan Emaus. Danas je nazočnost biskupa i svećenika imala i drugi značaj :odavanje priznanja i daljnjeg ohrabrenja malobrojnom puku ove župe što je, uz sva stradanja, ostao na vjetrometini dvaju ratova, najprije onog u Hrvatskoj, a potom sadašnjeg u Bosni i Hercegovini. Tragovi rata su vidljivi. Župa je velikim dijelom iseljena, prijeti joj izumiranje, a i crkva je teško oštećena. Ugledni je gost iz Njemačke sudjelovao u misnom slavlju što ga je predvodio domaći biskup sa svećenicima».

Za lipanj 1997. godine: «Podmetnuti eksploziv» – « Vlč. Žarko Ošap. Župnik u Bos. Gradišci, izbjegao je podmetnuti eksploziv. Mina je postavljena na ulazu u garažu. Pozvana je policija i demontirala je».

Autor knjige fra Anto (Marijan) Nedić  /rođen 1933.god./ od 200. godine boravi u svom rodnom mjestu gdje se nalazi i  franjevački samostan u  Tolisi, a 2005. godine  iz tiska izlazi  knjiga «Rat bez rata» a njenom  uvodu  kaže:               

«Ljetopis župe Motike vodi se od 1.1.1984. godine. U njemu su kronološki bilježeni važniji događaji u župi.

Godina 1991. donijela je otvoreni osvajački rat srpskih nacionalista protiv Republike Hrvatske. Napadači su posegnuli za osvajanjem tuđih prostora i na njima stvarali etnički čista područja što će se 1992. godine proširiti i na BiH.

Sigurno će se neki povijesni analitičari rata baviti uzrocima sukoba na balkanskim prostorima i njihovim nesagledivim posljedicama, zaobilazeći činjenicu da je uzrok svih uzroka rata bio grijeh, odmetništvo od Boga. Intelektualni začetnici rata i izvršitelji zločina kao i zavedeni pojedinci srpskog naroda izgubili su osjećaj odgovornosti pred Bogom ako su ga uopće i imali.

Riječ je ovdje o ratu što ga je hrvatski narod proživljavao od 1991.-1995. godine u Motikama i okolici kao i prvih godina poraća nakon Daytonskog sporazuma (1996.-2000.) Iako je bilo nemoguće opisati zgusnute događaje i osobna svjedočanstva u Banjoj Luci i široj okolici ipak i kratke kronološke bilješke navode čitatelja na razmišljanje i zaključak. S obzirom na brojnost dramatičnih događaja izbjeglo se njihovo opširno iznošenje da se ne bi kod čitatelja stvarao zamor i osjećaj ravnodušnosti. Ipak kronika prati pojedina ratna događanja koja su imala odjek na prostorima Bosanske Krajine. Neposredni svakodnevni dodir s vjernicima i njihov život u prividnoj slobodi s doživljajima istinska su svjedočanstva proživljenog straha što ga je trpio hrvatski narod. Bez vladavine prava došlo je do izražaja licemjerje vladajućih struktura Republike Srpske. Župska kronika je poprimila opis ratnih zbivanja što govore o kontinuitetu zločina prema hrvatskom narodu i njihovom nestajanju iz Motika i okolnih župa.

Okosnica Ljetopisa su kronološki događaji često vezani uz crkvene blagdane kad je vjernički narod povijesno ukorijenjen u vjeri okupljao se u svojim crkvama tražeći pomoć i zaštitu.

Protjerivanje s rodne grude zbivalo se pred očima Međunarodne zajednice koja se preko svojih predstavnika nečasno ponijela u trenucima povijesti jednoga naroda. Š utnja o tim događajima i ravnodušnost značila bi pokušaj oslobađanja krivnje za idejne začetnike rata kao i one koji su se stavili u njihovu službu. Žrtve imaju pravo na istinu i ona se ne smije prikrivati unatoč tendenciji određenih krugova da je politika zaborava najsvrsishodnija. Oživljavanje događaja prema Ljetopisu nakon deset godina nema za cilj zaustavljanje pomirenja. Kršćanski je oprostiti ali istinu treba oteti zaboravu.

U kronici se ne govori samo o ratnim zbivanjima nego i o vjerskom životu u ozračju svakodnevnih pogibelji potlačenoga naroda, kao i u prilozima o položaju hrvatskog naroda prije i poslije rata».

            Predgovor predstavljene knjige je napisao msgr. dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup u kolovozu 2005. godine «o 10-etoj obljetnici zadnje etape fatalnog izgona katolika-starosjedilaca banjolučkog kraja»

»Rat bez rata« – knjiga kao i mnoge druge knjige, napisane na našim prostorima ili negdje u svijetu. Pa ipak, po mnogo čemu posebna knjiga. Bremenita sadržajem. Pisali su ih događaji u jednom izuzetno dramatičnom vremenu, kakvo nikad nije zabilježeno na ovim našim prostorima. Tajna zla i njegove nesmiljene i neizostavne destrukcije najprije u čovjeku samom, a onda nužno i oko njega. »Nisam znao da je moj narod ovako duboko pao, da mu je komunizam ovako strašno razorio dušu «. Često mi dođu te riječi čovjeka sestrinske Crkve s početka rata, koje je s tugom i rekao vidjevši neka od zlodjela u banjolučkom kraju. Zlo se ovdje doista dogodilo, kao nezaustavljiva lavina, koja se bez prepreka potisnula u slobodnu jurnjavu da uništi sve, čega se dočepa.

Ovo je dragocjeni kronopis (dakako subjektivan i nepotpun) te rušilačke lavine zla. I nastojanje autora-svjedoka da, osim registriranja oblika i intenziteta zla i destrukcije, pronikne u uzroke i sadržaj te lavine. Kao kršćanin i ovlašteni učitelj drugih u kršćanskoj vjeri, autor svoja utemeljena razmišljanja svodi na onu nadvremensku istinu koju donosi apostol Ivan (l Iv 2,16-17): »Š to god je svjetsko požuda tijela i požuda očiju: nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka«.

Sigurnu zabludu, tešku odgovornost i fatalne posljedice imaju one ideologije koje propagiraju ova tri glavna izvorišta zla u svijetu: požudu tijela, požudu očiju i oholost života. One time naviještaju i provode u djelo bezobzirni egoizam, nelagodnost, mržnju, gnjev, destrukciju i opću retrogradnost. Gdje god se gazi čovjekova bogolikost, njegovo dostojanstvo, gdje god se primjenjuje pravo jačega, a ne pravde i ravnopravnosti tu se lako, dapače nužno, stvara zametak nelagodnosti, neprijateljstva i mržnje, a onda i želja za osvetom. Sila i nasilje po svojoj prirodi žele izazvati silu i nasilje. Tako se umnožavaju i proširuju negativni učinci i sile i nasilja. Porast pak i proširenje sile, nasilja i zla ne može se zaustaviti tako što bi se odgovorilo još većim nasiljem. Silu, nasilje i zlo se može zaustaviti u njihovu rušilačkom naletu samo ljubavlju. Ne nekom sentimentalnom, nego onom koja svoj korijen ima u Bogu, u ljubavi koja je kao Kristova ljubav, koja jest i ostaje nenasilje.

Doista, jadan čovjek, jadna obitelj, jadni ljudi, jadan narod, grad i kraj gdje se Bogu oduzima »stanarsko pravo«, gdje se ljubav prema Bogu i prema čovjeku odbacuje i prezire. Tu se nužno postaje robom zloduha, postaje se zlo i nesreća za sebe i za druge. Tu se ujedno nužno radi na svome vlastitom uništenju. »Tko čini zlo, zlo mu se vraća« (Sir 27,27). I »jao onima koji zlo dobrima nazivaju, a dobro zlom« (Iz 5,20).

Katolici banjolučkog kraja su od svojih duhovnih pastira tijekom cijelog rata bili poticani na nenasilje, na ljubav i praštanje. »Radije ćemo zlo i nepravdu s Kristom zajedno podnositi, nego ih bez Krista drugima nanositi« bila je naša deviza. Dopuštam da je moglo biti ljudi koji su tvrdili, pa i danas tvrde, da se takav naš izbor nenasilja u konačnici pokazao kao pasivno prihvaćanje nepravednog stanja.

Oni su mogli i mogu tvrditi da je kukavičluk ako se protiv laži i destrukcije ne primijeni sila, ako se silom ne brani ugnjetavane. Takva tvrdnja ipak ne odgovara istini. Nenasilje nije pasivno ako je izabrano iz ljubavi. Ono nema ničega zajedničkog s ravnodušnošću i pasivnošću. Njezin cilj je postići ono na što nas potiče apostol Pavao: – ne dati se pobijediti zlom, nego dobrim svladavati zlo. (usp. Rim 12,21)

Birati i izabirati nenasilje, kao što su to učinili katolici banjolučke regije u nedavnom ratu bez obzira na sve što se s njima dogodilo znači napraviti pravi izbor. Takav izbor uključuje aktivnu obranu ljudskih prava i sloboda i čvrsto opredjeljenje za istinu, za pravednost, za praštanje i pomirenje, za dobro organizirani razvoj i istinski napredak čovjeka i njegovog konkretnog životnog ambijenta.

Sadržaj ovog  »Ljetopisa župe Motike« bit će sigurno veliki izazov za svakoga koji se s njim bude upoznavao. Morat će pokazati svoje lice barem pred svojom savješću. Svoje lice lijepo ili ružno, pokazali su i mnogi akteri drame koja je zabilježena na ovim stranicama. U konfrontaciji sa zlom, dobro je izazvano da dokaže svoju vjerodostojnost. Tko za sebe tvrdi da je dobar neće lako dozvoliti da ga zlo pobijedi; ili-ili da je istinit da ga laž porobi; ili pravedan da ga nepravda uništi.

Autoru ovog kronopisa, revnom i vjerodostojnom ljubitelju Boga i čovjeka, svećeniku i redovniku fra Anti Nediću, izričem i ovaj put iskrenu i duboku zahvalnost i za ovaj posao, koji je, kao i mnoge druge, svjesno i odgovorno obavio».

Mnoge knjige završavaju sa sažetkom. Ova ne, jer poslije sažetka je dodatak u kome slijedi popis obitelji na dan 1. siječnja 1984. godine kada je župa drugi put osnovana. /Župa Motike se prvi puta spominje 1626. godine/, Stanje u župi i popis žrtava II svjetkog rata 1941.-1945. iz Motika i Čivčija Petrićevačke župe..

Sažetci su pisani na hrvatskom i engleskom jeziku. Evo što piše u sažetku na hrvatskom jeziku:

«U povijesti Hrvatskoga naroda Bosanske Krajine ulaze burna zbivanja nakon raspada komunističke Jugoslavije. Događaji su presudno utjecali na život i budućnost naroda ovoga kraja. Opisani su u vidu Kronike

 

Na kratko treba se podsjetiti povijesnih događaja. Nacionalne države na Balkanu konačno su se formirale u 19. i početkom 20. stoljeća.

Srbija je nakon oslobođenja od Turaka zadržala sebi pravo daljnjeg proširenja granica na račun susjednih naroda. Balkanski ratovi 1912.-1914., Prvi svjetski rat 1914.-1918. i Drugi svjetski rat 1941.-1945., našavši se na strani pobjednika Srbija je koristila za proširenje granica.

Nakon 45 godina (1945.-1990.) vladavine jugoslavenskog komunizma i relativno prividnog mira u Srbiji se devedesetih godina probudio hegemonizam, želja za osvajanjem prostora što su stoljećima pripadali drugim narodima, poglavito Hrvatima i Muslimanima (Bošnjacima).

Rat je planiran u Beogradu u Srpskoj Akademiji Nauka i Umetnosti (SANU) s ciljem stvaranja etničkih čistih prostora za buduću Veliku Srbiju. Za otvorenu agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu krivo je rabljena riječ »oslobođenje«.  Navodno je Srpski narod bio ugrožen iako je u komunističkoj Jugoslaviji bio najbrojniji i nazočan u svim vladajućim strukturama vlasti.

Područja o kojima govori Kronika početkom rata 1992. godine su paravojne snage iz Srbije i srbizirane jedinice JNA, okupirale i uspostavile vlast koja je provodila etničko čišćenje terorističkim metodama: sijanjem straha, nasilnim oduzimanjem materijalnih dobara, uništavanjem sakralnih objekata, odvođenjem civila (vojnih formacija nije ni bilo) u logore i na prisilni rad, fizičkim zlostavljanjem i mučkim ubojstvima. Bio je to rat bez rata u kojem su i svećenici, redovnici i redovnice dijelili sudbinu svoga naroda. Sedam svećenika i jedna redovnica su ubijeni.

Hrvati, katolici i Muslimani (Bošnjaci) u Bosanskoj Krajini nisu željeli rat niti su se za njega spremali. Svaki otpor je bio besmislen. Mnogi su tražili spas u Republici Hrvatskoj ostavljajući »dobrovoljno« pismeno svoju imovinu »Republici Srpskoj«.

I tako dok nezapamćeni prljavi rat u Bosni odnosi nebrojene žrtve, Međunarodni posrednici vode neučinkovite pregovore s napadačima koji su pregovarali da bi dobili na vremenu kako bi izašli na granice svoje buduće zamišljene države. Pojedini političari prihvaćaju podmetnutu tezu da se u Bosni radi o građanskom, vjerskom ratu i oklijevaju energičnije prekinuti sukob što je samo produžilo agoniju bespomoćnih naroda.

Završni čin etničkog čišćenja dogodio se u drugoj polovici mjeseca kolovoza 1995. godine, kada je sklopljen Sporazum između Međunarodnog Crvenog Križa i vlast Republike Srpske 14.08.1995. godine po kojem je omogućen dragovoljni izlazak ne srpskog stanovništva iz »Banjalučke oblasti«.

Na graničnom prijelazu rijeke Save tijekom kolovoza i početkom rujna kod Srpca  prešlo je u Davor (Republika Hrvatska) oko 20.000 prognanika, odakle su narednih dana raseljeni po Hrvatskoj, kod rodbine i po kućama što su ih izbjegli Srbi napustili prigodom hrvatske oslobodilačke akcije »Oluja«.

Daytonski sporazum 21.11.1995. godine prekinuo je sukob i ostavio mogućnost povrataka svih na svoje. Rat je ostavio teške posljedice zbog kojih nema povratka a posebno u republiku  Srpsku. U praksi Dayton nije donio mir, nego Sporazum koji je legalizirao etničko čišćenje ponajviše na štetu Hrvatskog naroda.

Međunarodna zajednica preko svojih predstavnika uporno ne pristaje na reviziju nepravednog Sporazuma i bezuspješno se trudi stvorit državu od dva entiteta u korijenu nepravedno zamišljeni».

Ovu knjigu bi trebali pročitati ne samo Hrvati u Bosni i Hercegovini, nego i Srbi, naročito mlađi naraštaj kako bi saznali  na kakvim temeljima je nastala tvorevina koju nazivaju «Republikom srpskom».

 

(više…)

vlč. EUGEN TVRTKOVIĆ (1870. – 1937.)

I N   M E M O R I A M

Ove jeseni, 22. listopada 2007. navršilo se sedamdeset godina od kako se u vječnost preselio vlč. Eugen Tvrtković. Smrt ga je zatekla u 68. godini života i 42. godini svećeništva dok je obavljao službu župnika župe Dolina. Pokopan je na dolinskom groblju Gradina.

Kratki životopis

Vlč. Eugen Tvrtković je rođen u Kreševu, 19. 3. 1870. godine od oca Martina i majke Ivane rođ. Martinčević. Je li imao još braće i sestara, nije poznato. Teološki studij započinje u Travniku 1891. gdje će ostati do 1893. a zatim će isti studij nastaviti u Sarajevu 1893. i završiti ga 1895. godine. Za svećenika je zaređen u Sarajevu po rukama msgr. dr. Josipa Stadlera – nadbiskupa sarajevskog, 9. 7. 1894. godine kao svećenički kandidat Vrhbosanske (Sarajevske) nadbiskupije.

Svoju svećeničku službu vlč. Eugen Tvrtković je započeo kao vjeroučitelj u Sarajevu. Tako je od 1895. pa do 1897. godine predavao vjeronauk u Trgovačkoj, Zanatskoj (Obrtničkoj) i Osnovnoj Š koli. Svoju prvu župničku službu je preuzeo 1897. postavši župnikom župe Solakova Kula (kod Konjica) gdje će ostati tri godine. Nakon toga, od 1900. do 1901. upravlja župom Doboj, da bi od 1901. do 1903 ili 1913. bio župnikom u Pećniku (kod Modriče). Nakon te službe vlč. Eugen je, od 1903. ili 1913. do 1920., upravljao župom Čemerno (kod Sarajeva). Od 1920. do 1922. je župnik u Gromiljaku (kod Sarajeva).

Nakon svog svećeničkog djelovanja u Vrhbosanskoj (Sarajevskoj) nadbiskupiji, iz još ne poznatih razloga, vlč. Eugen Tvrtković 1923. godine započinje svoje svećeničko poslanje u Banjalučkoj biskupiji. Tako je svoju prvu službu u novoj biskupiji dobio 1923. kada je imenovan župnikom u Bosanskom Petrovcu, gdje će ostati do 1929. godine. Tek jednu godinu bio je župnik u Gumjeri i to od 1929. do 1930. godine. S početkom nove, 1930. godine preuzima službu župnika u župi Dolina u kojoj je ostao do smrti, 22. 10. 1937. godine.

Spomen obilježje

Budući da se pri ukopu pokojnika na dolinskom groblju Gradina redovito nailazi na posmrtne ostatke – tko zna kada – sahranjenih pokojnika, čija počivališta nisu imala nikakovg obilježja, za zaključiti je kako je to groblje vrlo staro. Sve do sredine XX. st. na groblju Gradina nema nadgrobnih spomenika od čvrstog materijala. Uspomena na pokojne se čuvala zamjenom dotrajalih hrastovih križeva, koji su gotovo u pravilu bili ukrašavani plitkim duborezom s geometrijskim motivima i bojani u dvije boje od kojih je jedna uvijek bila bijela a druga je uglavnom bila modra, crna ili zagasito crvena. Sam grob se održavao čišćenjem od korova. Sredinom XX. st. kao trajnije rješenje pojavljuju se željezni križevi. Bili su to metalni lijevani križevi sa stiliziranom ukrasima, s korpusom ili bez njega.

Do sada nije poznato kada je vlč. Eugenu Tvrtkoviću, kao nadgrobni spomenik postavljen upravo takav jedan željezni križ koji je stajao nad grobom u lijepo oblikovanom postolju kockastog oblika od zidane opeke sa piramidalnim završetkom, dok je sam grob bio uokviren niskom betonskom ogradom. Krajem osamdesetih goodina, kada su uređene asfaltne staze kroz groblje, željezni križ vlč. Eugena Tvrtkovića je bio jako dotrajao a betonska ograda oko groba se jedva naslućivala pa se moglo zaključiti da je to jedan od prvih postavljenih  željeznih križeva u dolinskom groblju. Budući da se to dotrajalo spomen obilježje Vlč. Eugena Tvrtkovića, svojim jednim dijelom nalazilo na trasi planirane grobljanske staze, tadašnji dolinski župnik msgr. Kazimir Višaticki je odlučio da se križ zajedno s opekama ukloni, kako bi se po završetku asfaltiranja grobljanskih staza svećenikov grob nanovo uredio sa doličnim spomenikom. Tada je planirana izgradnja nove kapele i mrtvačnice ispred ulaza u groblje, pa bi se tom prilikom obnovio grob i spomen obilježje nekadašnjeg dolinskog župnika vlč. Eugena Tvrtkovića. Taj plan uređenja i nove organizacije na dolinskom groblju je trebao otpočeti odmah po završetku izgradnje i uređenja župne crkve u Gornjoj Dolini. Budući da zbog ratnih događanja i prisilnog iseljavanja vjernika ni župna crkva nije do kraja uređena i završena, planovi za uređenje groblja jednostavno se nisu realizirali zbog novonastale situacije u Dolini.

Ipak, ove 2007.godine, povodom 70 godina od smrti vlč. Eugena Tvrtkovića, zalaganjem dolinskih vjernika, obnovljen je grob i postavljen novi spomenik negdašnjem dolinskom župniku koji je svoje svećeničko poslanje izvršavao i u Dolini – a stjecajem okolnosti među Dolincima našao i svoje grobno počivalište.

Novi spomenik je starinskog, piramidalnog oblika izrađen od jablaničkog granita sa uklesanim križem i stiliziranim euharistijskim simbolima te slijedećim natpisom:

OVDJE  POČIVA

VELEČASNI  GOSPODIN

EUGEN  TVRTKOVIĆ

ŽUPNIK DOLINSKI

KREŠ EVO, 19. 3. 1870. DOLINA, 22. 10. 1937.

   SPOMENIK PODIŽE

           VJERNI PUK DOLINSKIH SELA

Gornji rubovi groba su obloženi jablaničkim granitom te je na grob postavljena grobna ploča od istog materijala dok su bočne strane groba uređene ispranim kulirom.

Iako je ovom zgodom grob vlč. Eugena Tvrtkovića pristojno obnovljen te je postavljen i novi mramorni spomenik, ipak se čini da je pjesma vlč. Izidora Poljaka, najljepši spomenik svim svećenicima koji su svoj ovozemaljski život završili daleko od svog rodnog doma, u onim mjestima gdje su poslani na izvršenje svoga zvanja i poslanja. Dugo je vremena nad grobom vlč. Eugena Tvrtkovića stajao jednostavni drveni pa željezni križ, no nakon toliko prohujalih godina došlo je vrijeme da njegov grob ipak krasi – mramorni spomenik.

Naš negdašnji pastiru,

među svojim stadom i nadalje

počivao u miru Božjem!

Zvane Moje

Kada jednom vrijeme dođe,

Da dragome pođem Bogu,

I kad dahnem zadnji puta

Na smrtnome teškom logu,

Čela moga neće resit

Vijenac lišća lovorova,

Nit će povijest za moj spomen

Trošit svojih zlatnih slova.

Uminut ću ko što minu

Milijuni ljudstva mnogi

Diljem svijeta udaljeni

I prezreni i ubogi,

U osami što su teško

Ov’ zemaljski vijek vili,

Pa kad umru, povijest ne zna

Da su ikad ovdje bili

U seocu Bog zna kojem

Proživjet ću svoje dane:

Poslat će me moje zvanje

Međ’ uboge sirotane.

Na tom svijetu što nemaju

Prijatelja, nikog svoga

Tek na nebu utočište

Sviju bijednih dobrog Boga

 I u ime svoga Boga

Ja ću poći svome stadu,

Da ga kao anđel tješim

U njegovom teškom jadu,

Da mirisni balzam lijem

U njegove gorke boli:

Tješeći ga, zboreći mu

Da i njega Gospod voli.

Prema Bogu raspetome,

Dizat ću mu bolne oči,

Pa će žića teškom stazom

Moj bijednik lakše poći.

Zborit ću mu kako ovdje

Život traje kratko doba

I da pravi tek počinje

S onu stranu hladnog groba.

Ja bogataš neću biti,

U biserju neću sjati

Ko sretnici ovog svijeta,

Pa mu blaga neću dati.

Dušu ću mu vrelu dati svoju,

I krv vrelu srca svoga

I utjehu što je pruža

Vjera sveta Krista Boga.

U narodu našem jadnom,

Gdje je bol i tuga sama,

Gdje se živi, gorko živi

Ponajviše u suzama.

Mnogim, gdje se znojem stvara

Ona suha kora hljeba

Pronosit ću vjeru svetu,

Ljudskoj boli melem s neba.

 Pa će tako hrlit vrijeme,

Proći će i moji dani,

U zemlju ću hladnu leći

Gdje i moji sirotani.

A na grob mi neće stavit

Mramornoga spomenika,

Tek križ drven, jednostavan

Ko i život svećenika.

(vlč. IZDDOR POLJAK)

KŽP (kultura žarnih polja) ZPP (Zapadno-panonskog prostora) i Iliri 1

Kraheova lingvistička izvođenja, kao što se vidi, neobično se podudaraju sa onim što je ovdje već rečeno, čak i u tome da između sjevernog i južnog kompleksa ne postoji oštra granica (pogledati prilog 4). Krahe još uvijek ostavlja mogućnost postojanja nekog jezika koji je nastao na području lužičke kulture i proširio se na jug toliko, da je prodro i na sjeverni Balkan. On to na jednom mjestu i kaže: Izgleda da se radi o tome da onaj narod iz staroevropskog jezičnog područja, koji iz područja oko Istočnog mora teži prema jugu, prema gornjoj Italiji i Iliriji, ne možemo zvati ni jednim imenom poznatih naroda, odnosno poznatih jezika”.  Budući da se područje ovog sjevernijeg jezičnog kompleksa (za razliku od južnog ilirskog) podudara, uglavnom, sa područjem rasprostiranja KŽP ZPIAP i lužičke kulture, to je jasno da bi se ovaj jezik, koji je Krahe uspio da registrira, morao odnositi na nosioce KŽP i njihove potomke, u koje spada i Donja Dolina. Drugim riječima, to bi, prema Kraheu, trebalo da znači da je jezik kojim se govorilo u Donjoj Dolini i sjevernoj Bosni porijeklom iz pribaltičkog područja i da je narod ovih krajeva porijeklom sa sjevera. Ova hipoteza zahtjeva da se posveti posebna pažnja problemu odnosa KŽP prema lužičkoj kulturi, pogotovo zato što se Krahe, veoma često, oslanja na arheološku literaturu i što je identificiranje Ilira sa nosiocima KŽP vršeno u vezi sa lužičkom kulturom, koja je bez sumnje, srodna Donjoj Dolini  starijoj fazi njenog postojanja.

Po mišljenju mnogih arheologa, naročito starijih, KŽP je nastala kao rezultat jednog snažnog širenja lužičke kulture na jug. Međutim u posljednje vrijeme broj pristalica ove teorije rapidno se smanjuje. Već iz dosadašnjeg izlaganja moglo se vidjeti da bi se Panonija (prije svega sjeverozapadna) morala uzeti u obzir kao najvjerojatnije matično područje KŽP, pošto se jedino u njoj ( i susjednoj HGK) javljaju, daleko prije ha A perioda, razni elementi koji kasnije predstavljaju bitne osobine ove kulture (pogledati u ovom radu odlomak: D. dolina i KŽP). Ukoliko su ova rezoniranja pravilna, tada bi se moralo pretpostaviti da su nosioci KŽP iz zapadne Panonije, najvjerojatnije iz njenog sjevernozapadnog dijela, oko kraja brončanog doba D, a možda i na početku ovog doba, krenuli u raznim pravcima, pa i na sjever, gdje su uzeli snažno učešće u formiranju lužičke kulture, koja o kasnije pokazuje velike srodnosti sa KŽP Zapadne Panonije, pa čak održava s njom i veze. Veoma važno je istaknuti da lička kultura žilavo čuva zapadnopanonske tradicije, što je svojstveno onim grupama koje su se udaljile od matičnog kulturnog područja. Ne znamo koliko se širenje jednog jezika poklapa sa širenjem izvjesne kulturne ili etničke grupacije, ali bi iz ovog izlaganja, kao i iz onog što zastupa veliki broj lingvista, proizašlo da se pretežni dio elemenata jedne kulture vjerojatno putem etničke migracije, širio na sjever, dok se istovremeno u istom pravcu, ali različitom smjeru, sa sjevera na jug sa Baltika u Istočne Alpe i Zapadnu Panoniju širio jedan pribaltički jezik. U ovom pogledu situacija ne izgleda ni malo jasna, pogotovo zato što ima mnogo razloga da se povjeruje i u etnička strujanja sa područja lužičke kulture na jug do u istočne Alpe. S druge strane direktno vezanja KŽP Sjeverne Bosne i njoj susjednih sjevernih krajeva za lužičku kulturu nema nikakve osnove, jer su elementi koji vežu Sjevernu Bosnu sa lužičkom kulturom zapadnopanonskog porijekla.

Arheološki materijal, kao što smo vidjeli, ne daje mogućnost za pretpostavku da su Zapadna Panonija i sjevernozapadni Balkan predstavljali u stoljećima prije rimske okupacije jednu kulturnu i etničku cjelinu (prilog 4), a još manje da se lužička kultura veže za područja Balkana, na kojima su nesumnjivo živjeli Iliri. Spajanje ovih područja prema nekim lingvistima, pa i prema Kraheu, dugogodišnjem pristalici sjevernog porijekla Ilira, nije moguće izvesti niti  u  lingvističkom pogledu.

Razdvajanje Panonije od ilirskog područja, odnosno izdvajanje ilirske teritorije, može se dosta dobro izvesti i pomoću podataka koje pružaju rimski i grčki pisci, kao i pomoću radova suvremenih povjesničara. Razlog za povezivanje Ilira sa nosiocima KŽP ZPP, zatim njihovi srodnici i potomci, Iliri. Stoga moramo pokušati razjasniti sadržaj riječi Iliri, Iliyricum i Iliyri kroz stoljeća.

Iliri se spominju kod grčkih pisaca veoma rano. Hekatej (VI stoljeće prije Krista) piše o Ilirima na nekoliko mjesta. On čak spominje i jedan ilirski grad, a za Taulante (Helidonce) kaže da su ilirsko pleme. Izgleda da je on Ilirima smatrao i susjedne Enhelejce, Abre i druge. Svi se ovi narodi lokaliziraju u krajnje južna ilirska područja. Međutim kada spominje Istre, Kaulike, Liburne, Mentore, Hythmite i Syope, ne kaže da su oni Iliri. Pokrajinu u kojoj su Iliri stanovali, Hekatej naziva Illyrida. Ona se najvjerojatnije nalazila negdje između rijeka Drima i Vojuše. Otprilike isto područje zauzimala je Herodotova Illyris u V. stoljeću prije Krista. 

Ovi prvi podaci o Ilirima daju mogućnost da se dođe do jednog izvanredno važnog zaključka, a to je da su Iliri bili manji narod sastavljen od plemena (ukoliko nisu bili jedno veće pleme) koji je stanovao sjeverozapadno od Grčke, te da je Hekatej dobro razlikovao Ilire od raznih drugih plemena na istočnoj obali Jadranskog mora. 

Tijekom stoljeća ime Illyris se širilo na sve veću teritoriju, odnosno širili su se Grci i Rimljani, a tim imenom su bila nazivana i ona plemena koja su ranije bila izričito odvajana od Ilira. Objašnjenje za ovu pojavu dao je nedavno M. Suić. On piše: Utvrđena je činjenica da je pojam Illyris kod grčkih pisaca izraz čisto geografske naravi, kojim su oni nazivali svoje sjeverozapadne susjede. Š irenjem grčkog utjecaja na teritorij koji su nastavili Iliri, osnivanjem grčkih naseobina na njihovoj obali i tim porastom grčkog interesa za ta krajeve ovaj se geografski pojam sve više širio dok nije u vrijeme rimske okupacije naših krajeva obuhvatio sve etničke skupine srodne u potpunosti. Jedino što mi se ne čini uvjerljivim, to je misao da su pod pojmom Illyris bile za vrijeme rimske okupacije obuhvaćene sve etničke skupine srodne po narodnosti i jeziku. Pod ovim imenom bile su sigurno obuhvaćene ne samo srodne grupacije, već i takve koje sa Ilirima nisu imale rodbinskih veza. O ovome će kasnije još biti govora.

Š irenje imena Iliri na sve više plemena može se odlično pratiti na podacima starih povjesničara kao i pomoću drugih izvora. Za vrijeme Tukicica (konac V. stoljeća prije Krista) izgleda da  Iliri nisu zauzimali veći teritorij od onoga koji naznačuju pisci  prije njega. Oko sredine IV stoljeća prije Krista  ime Iliri se proširilo na sve grupacije do Boke Kotorske, a možda i nešto dalje na sjeverozapad, sve do Neretve. Iz djela De mirab. Auscul., koje potiče iz sredine III stoljeća prije Krista može se zaključiti da je ilirsko ime u to vrijeme bilo prošireno do rijeke Cetine. U ovo doba širenje ilirskog imena jedne pokrajine. Rimljani tada postupno, ali uporno prodiru na Balkanski polutoti. Godine 87 – 84. prije Krista Sula je pod rimsku vlast podvrgao Dardanos, Scordiscos, Dalmatas et Medas”. Time je u rimske ruke dospio ogroman dio sjeverozapadnog Balkana. Veliki dio priobalnog i obalnog jadranskog pojasa bio je osvojen već ranije. Osvojeni balkanski krajevi su bili ujedinjeni pod zajedničkim imenom Illyricum,  sa rangom provincije. Za nas su važne samo sjeverne granice ove provincije, no ni o njima ne možemo saznati sve što nas zanima.

 

 

(više…)

USKRSNI OBIČAJI

(Od Poklada do Mladog Uskrsa) 

Nakon Pokladnog veselja i opuštenosti dolazi Pepelnica (Čista srida) dan posta i nemrsa s kojim, kao i u svemu Katoličkom svijetu, započinje vrijeme priprave za Uskrs Korizma.

Obred pepeljanja u crkvi nije se propuštao bez velikog i važnog razloga. Kako u Došašću (Adventu), tako i u Korizmi, nisu se pravila nikakva veselja a sav je ženski svijet u crkvu s rupcem (maramom) na glavi.

Vrijeme korizmenog odricanja u Dolinskom kraju se prakticiralo na različite načine: netko kroz Korizmu nije pušio, netko nije pio alkoholna pića, netko nije pio kavu, a ne mali broj je bio onih koji su Korizmu prepostili od početka do kraja.

U rane nedjeljne večeri dok je trajala Korizma mladići, djevojke i svi oni koji vole pjesmu, znali bi se okupiti kod seoskih križeva, česmi, na križanjima seoskih ulica (šorova) i zapjevati. No, tom zgodom se nije pjevalo ništa drugo osim pjesama pobožne tematike (svetih pjesama).

Tradicija i običaji Adventskog i Korizmenog odricanja od veselja i zabava održali su se u dolinskim selima sve do naših dana. Stari Dom mladeži u D. Dolini dok je bio u funkciji, kao i onaj novi u G. Dolini, u vrijeme Adventa i Korizme su bili zatvoreni. U njima u to vrijeme nisu priređivane nikakve zabave, priredbe, igranke, kino predstave i sl. U Korizmene petke, nakon pobožnosti križnog puta i večernje Mise organizirao se vjeronauk za mladež, dok su se u nedjeljne večeri mladi okupljali na  tradicionalnu igru (kaišanje) kod seoskog bunara (česme) ili Pod klenom u D. Dolini.

Cvjetnica

Na zadnju korizmenu nedjelju Cvjetnicu, osim sudjelovanja na misi, važno je bilo, u crkvu na blagoslov, ponijeti jelove i zimzelenove grančice, a ako se Uskrs kalendarski slavio nešto kasnije, nosilo se i drugog cvijeća koje do toga vremena procvjeta. Tako blagoslovljeno cvijeće i grančice bi se nosile kući i kod kuće čuvale.

Vjerovalo se da te blagoslovljene grančice kuću štite od svakog zla, a posebno od udara groma, tuče (leda) i drugih posljedica ljetnog nevremena (salauke, ciklone).

Ako se pravovremeno opazi sa se u ljetnim mjesecima sprema veliko nevrijeme (salauka), sveti cvit bi se uz molitvu spaljivao na dvorištu ili u kući na ognjištu ili u peći (šporetu). Ako bi nevrijeme stiglo odveć brzo i iznenada, malo bi se svetog cvita protrljalo između dlanova te bacilo u kišu ili tuču i vjetar.

Veliki četvrtak

Sveto trodnevlje započinje na Veliki četvrtak. U dolinskim selima toga dana se u podne prestajalo sa svim poslovima i do Velike subote (Crvene subote), niti se što čistilo, melo, pralo niti pospremalo. Od podneva Velikog četvrtka pa do iza Uskrsa oko zemlje se ništa nije radilo. Na Veliki četvrtak se išlo na večernju misu, nakon koje je izvođena i slušana pučka pobožnost «Gospin plač». Po završetku ove pobožnosti nije se išlo kući, nego se do ponoći ostajalo u crkvi, u tihoj molitvi. Poslije ponoći svi su u tišini razilazili svojim kućama.

Veliki petak

Jedna stara pobožnost u Dolinskom kraju je vezana za Veliki petak. Ta pobožnost se događala  u rano jutro Velikog petka. Naime vrlo rano, prije izlaska sunca, molilo se sto puta Oče naš, sto puta Zdravo Marijo i sto puta Slava Ocu i to mora biti sve dovršeno prije izlaska (rađanja) sunca. Ova pobožnost vezana je uz jednu pobožnu priču koja kaže kako je Isus obećao đavlu da će ga pustiti na zemlju, ako uspije za godinu dana pregristi jedan poveći željezni stup. No, ako netko na zemlji, na Veliki petak izmoli sto puta Oče naš, sto puta Zdravo Marijo i sto puta Slava Ocu, isti stup će se popuniti i postati još deblji. Ako je netko ovu pobožnost prakticirao dvije godine za redom morao je i treću, jer nije dobro da se ova pobožnost prekine sa parnim, nego neparnim godina uzastopnog moljenja.

Na Veliki petak pri ustajanju nitko se nije umivao, češljao, niti se kuća toga dana mela. Išlo se na prijepodnevne obrede Velikog petka (Slušanje Muke, ljubljenje križa i Pričest). Toga dana sav ženski svijet bio je u zamotane glave crnim  rupcima (maramama). Cijeli dan se ništa nije radilo, nego se u molitvi promišljala muka i smrt Gospodinova.

Velika subota (Crvena subota)

Zadnji dan Sv. trodnevlja Velika subota (Crvena subota), obilježena je užurbanim pripremama za sam Uskrs. Na taj dan se ustajalo  rano u jutro i započinjalo se s pripremama hrane za blagoslov u crkvi (Posvećenje), budući da se taj obred događao isti dan u prijepodnevnim satima. Na posvećenje se nosilo svega po malo: bojena jaja, kruh, meso, sol itd. Pošto je posvećenje bilo prijepodne, često puta uskrsna jela nisu bila dogotovljena. U tom slučaju na posvećenje se nosilo ono najnužnije: Kruh, sol i šibica. Kruh kao osnovna živežna namjernica; sol, kojom će se, za Uskrs pripravljena hrana, posoliti pri blagovanju i na taj način biti blagoslovljena, a šibica se nosila na posvećenje jer su se u kući, za razne prigode, palile blagoslovljene svijeće (svete sviće) na Svijećnicu i to blagoslovljenom šibicom (svetom šibicom). Za ovu prigodu u crkvi nije bilo sv. mise, nego samo obred blagoslova jela.

Jedan od važnijih poslova u kući na Veliku subotu je i bojanje (farbanje) jaja. Prije nego su se pojavile tvorničke boje, žene su uskrsna jaja bojile na slijedeći način. Sirovo jaje se, topljenim voskom, uz pomoć većeg pera (iz guskinog krila), najprije iscrta (ušara) na grančice, točkice, cvjetiće, razne geometrijske motive i sl, kako je tko već znao crtati. Tako ušarana jaja se stavljaju se u ledenu vodu, u kojoj su namočene ljuske od crvenog luka. Jaja se dobro pokriju (omotaju) s tim ljuskama i stavljaju se kuhati. Tijekom kuhanja jaja će poprimiti boju ljuske crvenog luka a mjesta iscrtana voskom, pošto vosak tijekom kuhanja otpadne s jaja, ostat će bijela.

Kuhanje šunke za Uskrs, dobro je znan običaj u našem narodu, posebno u panonskom dijelu Hrvatske. Š unka se kuhala i u Dolinskom kraju. No, čini se da je na silu hranjena (šopana) guska) u dolinskim selima ipak bila nešto specifičniji specijalitet. Naime, na Poklade bi se jedna guska iz jata odabrala, od jata odvojila i zatvorila te redovito obilno hranila i pojila cijelo vrijeme Korizme. Ipak, nije to bio uobičajeni tov, nego se guski svaki puta rukom u kljun stavljalo zrnje kukuruza i po malo zalijevalo vodom.

Uskrsno bdijenje u Dolinskom kraju započinjalo je oko 20:00 sati, kada bi se pred crkvom naložila vatra, potrebna za obrede Uskrsnog bdijenja. Vatru pred crkvom su ložili i čuvali mladići. Osim što se ista vatra, sa svom svojom simbolikom, blagoslivljala i koristila u obredu svijetla i paljenju velike uskrsne svijeće tek u 23:00  sata iste večeri, ona je već od 20:00 sati znak Uskrslog Krista, znak života i nade u vječni život. Zbog toga je brižno ložena, održavana i dostojanstveno čuvana. U 23:00 sata bi počeli obredi svijetla i sv. misa tako da bi oko ponoći moglo zazvoniti zvono i navijestiti veliku svetkovinu Uskrsnuća Gospodnjega.

Uskrs

Uskrsni doručak (fruštuk) je u Dolinskom kraju bilo najvažnije i najsvečanije blagovanje toga dana. Za doručak se jela blagoslovljena hrana, a tom prigodom je na stolu gorjela na Svijećnicu u crkvi blagoslovljena svijeća, koja se palila samo blagoslovljenom šibicom. Nakon doručka slijedile su pripreme za odlazak u crkvu na Uskrsnu misu, nakon koje se obavezno ostajalo u kolu pred crkvom.

(više…)

Milka Blažević (Niza)

Tragajući za iseljenim Dolincima, koji su iz Doline odselili  prije ovoga rata, put nas je ponovo doveo u Nizu, selo koje se nalazi između Jelisavca i Koške. Kao što je poznato, što zbog političkih, a više u potrazi za bar malo boljim uvjetima života nego što su dolinska sela pružala po završetku II. svjetskog rata selilo se u taj dio Slavonije. Čini se da je teško naći mjesto od Našica do Osijeka da u njemu ne živi netko porijeklom iz dolinskog kraja.

Stoga nije ni čudo što će se na našim stranicama «Suze» naći razgovori više Dolinaca iz istog mjesta.

MILKA I MIRKO BLAZEVIC S KUMOM MARIJOM SUTEK I NJENIM MUZEM MIRKOM

Podsjetimo se  da smo bili u Nizi  2000. godine kada smo pripremali božićni, 16. broj «Suze», a razgovarali smo sa Stipom Tomić.

Ovoga puta smo kod Milke Blažević rođene Stipančević samo nekoliko dane  nakon što je proslavila osamdesetšesti rođendan.

«Rođena sam  8. listopada 1921. godine u Donjoj Dolini od oca Stipe Stipančevića i majke Marije», započinje svoju priču Milka.

Moji roditelji su osim mene imali još tri sina Matu, Nikolu i Stjepana te  kćerku Pavu koja se udala za Antu Musića. Moja obitelj je u II. Svjetskom ratu doživjela tešku tragediju jer su sva trojica moje braće  poginula.  Matu, koji je rođen 1902. godine su partizani ubili blizu kuće i bacili u Savu, Stjepan koji je rođen 1918 je poginuo u ratnim sukobima kod Doboja 1942, a Nikola koga smo zvali Mika je rođen 1920. godine, nije se vratio iz rata pa se ne zna kao ni za mnoge druge Dolince kako je stradao.

Nakon strahota koje je Dolina proživjela 1945. godine i bratovog ubojstva mama i ja smo se odselile u Breznicu Našičku i tu živjele godinu dana. Budući da nam je obećano da će nam se napraviti nova kuća i da će se u tom kraju stvoriti bolji uvjeti za život, ponovno smo se vratile u Donju Dolinu. Međutim, Dolina i njeni Dolinci su ispaštali od partizanijske vlasti. Mlađi su prisilno odvođeni na radne obveze daleko od kuća. Neki se nisu nikada ni vratili, a stariji  muškarci iz dolinski sela su se morali javljati na razna saslušanja što nije prolazilo bez  mučenja.

Jedni su to podnosili, oni drugi, koji to nisu mogli su se selili. Obitelj moga šogora, dakle Ante Musića je već odselila u Marjanske Ivanovce, pa smo i mi, nakon godinu dana odlučili tamo odseliti. On je po nas došao zaprežnim kolima po nas.  Bilo je to 29. lipnja, na sv. Petra i Pavla 1956. godine kada smo majka, ja i moj sin Zlatko koji je tada imao  deset godina odselili u Marjanske Ivanovce.

 

BAKA MILKA S CLANOVIMA OBITELJI

U  Ivanovcima smo živjeli  nekoliko godine, a potom se preselili u Nizu. Tu sam se udala za Mirka Blaževića koji je umro 1990. godine.

Sin Zlatko je rođen 12. ožujka 1946. godine u Breznici Našičkoj a kršten u župnoj crkvi Koška. Nakon završetka osnovne škole, upisuje se u Srednju školu za vodoinstalatera  u Osijeku.  Daljnje školovanje, za policajca, nastavlja u Zagrebu. Dio radnog vijeka provodi u Splitu, a potom se vraća u svoj Osijek.

Oženio se  10. prosinca 1973. godine s Mirom Knežević iz Donje Doline i nastavljaju život u Osijeku. U mirovini je  a vrijeme osim obitelji posvećuje svojoj drugoj ljubavi antikvitetima.     Imaju troje djece: Oliveru koja je rođena 1974. godine, Kseniju rođenju 1977. god. i Zlatana rođenog 1985. godine. Olivera je udana za Hrvoju Privšek i ima sina Bornu, a Ksenija za Frenki Savi u Novoj Gradiški gdje radi kao vjeroučiteljica i urednica je Župnog lista Kraljice sv. krunice župe Jug u Novoj Gradiški. Ima dva sina bliznaca Alojzija i Š imuna .

Zlatan je po zanimanju automehaničar i radi sa svojom strukom, nije još oženjen i živi s roditeljima.»

U daljnjem razgovoru, uz miris bosanske kave, baka Milka je istakla da njezin život nije bio lagan, ali uprkos svim poteškoćama ostala je zdravog i veselog duha,  zahvljujući Bogu, a i zdravlje je služi bez obzira što je zagazila u osamdesetsedmu godinu života.

Posebno je zahvalna sinu, snahi i unučadima koji je često obilaze i pomažu, a sve Dolince koji je poznaju ali i one koji ne poznaju pozdravlja.

Jelena Krstić – Lela

 
(više…)

GOSPA OD UTOČIŠ TA I Z ALJMAŠ A

GOSPA OD UTOČIŠ TA  I Z   A L J M A Š  A

          Tko se od nas ne sjeća ugodnih mirisa kolača i pohanog mesa, kad je mama spremala jelo za hodočašće. Kakvo je iščekivanje bilo u srcu svakog hodočasnika kad se krenulo na put   vlakom, seljačkim kolima ili pješke.

Kakvi su osjećaji obuzimali svakog hodočasnika kad se približio Aljmašu i prvo ugledao toranj Gospine crkve, koji je gledao ravno na cestu koja je vodila prema crkvi.

A onda ulazak u crkvu čudesna atmosfera duboke pobožnosti i radosti.

Koliko ih je »na golim koljenima« obilazilo oko oltara. Sve je bilo ovijeno u jedan topli osjećaj vrhunaravnog koje se spustilo među nas. Svaki pobožni hodočasnik je osjećao: Da, ovdje je Ona naša Majka prisutna i tako blizu svakom od nas! I Ispovijed i Misa i Pričest, sve je prožeto dubokom vjerom i sabranošću.

          I tako teku rijeke hodočasnika svih dobi i uzrasta. Generacijama i stoljećima.

                                                          

            I sad se vratimo stoljećima unatrag

          Kroničar bilježi da se već 1332. Aljmaš spominje kao katolička župa. I spominje da se već tada posebno štovala Blažena Djevica Marija. Godine 1687. dolaze u Aljmaš oci Isusovci, koji su došli u Osijek nakon izgona Turaka. Turci su vladali 160 godina (1526.-1687.). Crkve su bile razorene a katolici proganjani.

          1702. Isusovci preuzimaju Aljmaš trajno kao župu u koju se sada uvelike doseljavaju novi stanovnici, katolici.

Godina 1704. »Gospa od Utočišta.«

 

          Radi opasnosti od uništenja od kalvina, Gospinog kipa u Laškom (Lug) u Baranji, Isusovci su prenijeli Gospin Kip u Aljmaš.

          I sada su počeli dolaziti »Gospi od utočišta«, koja je sama našla »utočište« u Aljmašu, a vjernici utočište kod Nje svoje Nebeske Majke.

          Godine 1706. uvedeno je stalno proštenje i za blagdan Marijinog pohođenja, a 1708. gradi se nova crkva.   

Godine 1846. Izgorjela crkva.

          »Gospa pod lipom« – »Na vodici«. Od požara je jedino Gospina slika spašena i prenesena u dolinu od svetišta udaljeno oko 1000 metara.  

Godine 1991. Razorena crkva i svetište.

Najstrašniji dan za Aljmaš i Aljmašane bio je 1. kolovoz 1991. cijelo selo moralo je Dunavom i Dravom, zajedno sa župnikom Antom Markićem u pratnji branitelja, mnogi na improviziranim nosilima, lađama teglenicama u izbjeglištvo u Osijek.

Godine 1992. Spašen Gospin kip.

          Više od godinu dana nije se znalo što je s Gospinim kipom, jer nitko iz slobodnog dijela Hrvatske nije imao pristupa u okupirano hrvatsko Podunavlje. A onda je, stjecajem okolnosti, kip pronađen i spašen. U subotu 31. listopada 1992., posredovanjem tadašnjeg predsjednika osječke gradske vlade Branimira Glavaša, organiziran je odlazak u Aljmaš. Svrhu odlaska pronaći Gospin kip znao je ruski zapovjednik međunarodne jedinice (UNPROFOR-a).

U pratnju je pozvan i donjogradski župnik Martin Radman. Pošli su vozilom međunarodnih snaga. Unatoč hrpama ruševina kip je brzo otkriven. Ležao je do prilaznih oltarnih stepenica, napola pod kršem; Gospa je bila bez jedne ruke, a Dijete Isus bez obje. Pozlaćena kruna koja joj je resila glavu nije nađena. Uokolo su ležali oštećeni kipovi Srca Isusova i apostola Petra i Pavla. Gospin su kip odmah prenijeli u vozilo i vratili se u Osijek.

Kip je obnovljen i počeo »putovati« po mnogim župama.

Godina 1998. Povratak Gospe u Aljmaš

 

          U subotu, 1. kolovoza 1998., na osobit i do tada neviđeno svečani način vraćen je kip Gospe od Utočišta u Aljmaš. Gospa »prognanica« postala je Gospom »povratnicom«.  

          Povratak nakon sedam godina također teglenicama, bio je pun uzbuđenja, dostojanstva i radosti.

          U 9 sati mnoštvo je ispunilo gornjogradsku crkvu. Slijedila je velika procesija s Gospom od crkve do velikozimske luke na dravskoj obali. Predvodili su je dijecezanski biskup Marin Srakić i biskup u miru Ćiril Kos. U procesiji i još više uz hodočasnike na ulicama, a napose na obali bilo je najmanje deset tisuća ljudi. Više od dvije tisuće hodočasnika ukrcalo se u plovila (7 motornih brodova i 8 velikih šlepova). Na čelu konvoja, u motornom brodu koji je nosio ime »Vukovar«, bio je Gospin kip. Najuzbudljiviji čas je bio pristanak uz aljmašku dunavsku obalu. Obala je bila puna povratnika i sa svih strana pristiglih hodočasnika. Tik uz uzgibanu vodu Gospu i njezinu pratnju dočekali su aljmaški župnik i predstavnici mjesta. Biskup Srakić u svojoj je homiliji rekao i sljedeće: »Koliko su puta pjevali pjesmu: »Vratit ćemo Gospu našu, Gospu Aljmašu?«

          Pjevali smo je u našim crkvama, u našim kućama, pjevali smo je prije dvije godine pred svetim Ocem u Rimu. To je bilo naše obećanje, to je bio naš zavjet. I mi taj zavjet danas izvršavamo.«

*****

Hodočašća se obavljaju. Evo rasporeda:

UOČI VELIKE GOSPE,  14. KOLOVOZA:

Od 17. sati prilika za ispovijed.

U 19. sati sveta Misa.

VELIKA GOSPA,  15. KOLOVOZA:

Svete Mise u 6 sati i 8 sati. Prilika za sakramenat pomirenja.

U 10 sati svečana sveta.

Poslijepodnevna Misa u 18 sati.

                  

                   

                                                                                                

VRATIT ĆEMO GOSPU NAŠ U, GOSPU ALJMAŠ KU

 

(više…)

VJERA KAO PRIZNANJE

VJERA KAO PRIZNANJE VLASTITE BESPOMOĆNOSTI I OČEKIVANJE SVEGA OD BOGA 

Blago siromasima duhom njihovo je kraljevstvo nebesko(Mt 5,3).

Vjera je tako nešto uzvišeno da oni koji se ne trude da je temeljitije upoznaju, zaslužuju da iz nje budu isključeni!

BLAGO vama,  koji znate razlikovati brdo od krtičnjaka:
bit ćete pošteđeni od mnogih neprilika!

BLAGO vama,  koji se znate odmoriti i naspavati ne tražeći
opravdanja: postat ćete mudri i orni za nove zadaće!

BLAGO vama,  koji znate šutjeti i slušati: naučit ćete tako
nove stvari! (. . .)

BLAGO vama,  koji znate gledati ozbiljno male stvari, a bez
nemira: daleko ćete stići u životu!

BLAGO vama,  koji se znate diviti smiješku, a brzo zaboravlja-
te na cerenje: put će vam biti osunčan!

BLAGO vama,  koji dobrohotno tumačite i shvaćate ponašanje
drugoga, pa makar ono bilo i oprečno: proglasit
će vas naivnima, al’ ljubav se i stječe uz tu cijenu!

BLAGO vama,  koji mislite prije posla i moolite prije mišlje-
nja: izbjeći ćete tako mnoge gluposti!

 BLAGO vama,  ako znadete šutjeti i smiješiti se i onda kada
vas prekidaju u riječi, kada vam se suprostavlja-
ju ili vam gaze po nogama: tada Evanđelje ulazi
u vaše srce!

BLAGO vama,   ako znadete prepoznati Boga u onima koje susreće-
te: našli ste pravo svjetlo, našli ste pravu mudrost! (Joseph Folliet) 

KRISTOVO SIROMAŠ TVO

Vjera kao izraz duhovnog siromaštva ima svoj uzor u Kristovoj osobi i životu. Biti siromah znači biti ovisan. Isusova ovisnost:

–  On, Bog Sin, postaje potpuno ovisan i pokazuje se u svojoj nemoći kao da je poražen. On Raspeti!

– Takav je bio u Betlehemu (jaslice), na Kalvariji (križ) i u Presv. Oltarskom Sakramentu!

Na početku su Mu ljudi njegova naroda ponudili štalu, jasle a na kraju KRIŽ! Isus je na Kalvariji lišen svega.

Križ postaje izraz ludosti Božje ljubavi prema nama ljudima.  Tu, na Golgoti, Isus je sav ogoljen. I jedino što još ima, svoju Majku, s križa je daje nama ljudima: – Evo vam moje Majke!

U Presv. Ol.  Sakramentu su nazočni nemoć i poraz. Tu On šuti i onda kada Mu se ljudi obraćaju . ..

On je tu tako ogoljen, da Ga čovjek može uzeti i premjestiti kamo želi. Može Ga prihvatiti s ljubavlju, ali i obeščastiti. Može s Njim učiniti doslovno što želi.

Sotonisti kradu posvećene hostije, a onda na svojim crnim misama ga pljuju i gaze. Tako sebe uvjeravaju da je Sotona jači od Njega.

U Betlehemu, Kalvariji i u Presv. Ol. Sakramentu Isusova ljubav doseže najvišu točku ludosti i prepušta se krajnjem siromaštvu.

Ali iz ove Njegove ludosti i siromaštva proizlazi za ljude, svijet spasenje. Božja šutnja, Njegova nemoć, Njegov poraz, javna su sablazan za svijet, koji bi želio Boga silne vidljive moći. Križ je Isusov ostao i danas kamen spoticanja za one koji ne vjeruju, a za one koji su povjerovali, križ postaje najveća moć. S Križa u srce vjernika silazi milost koja čeliči našu vjeru.

Vjera zna da je čovjek bespomoćan, da se ovdje ništa trajno ne posjeduje, da je sve BOŽJI dar.

Pascal je to izrekao ovim riječima:

– Najdublje iskustvo o sebi, nije SLOBODA, već NEMOĆ!

– Najdublje iskustvo o uspjehu nije MOĆ, već MILOST!

– Najdublje iskustvo nije čovjek nego BOG!

–  Oholi ljudi sve Božje darove svojataju i pripisuju uh sebi! Živjeti istinsku vjeru znači rađati se nanovo, za duhovno siromaštvo i učiti se biti dijete. Isus: – Ako ne postanete kao djeca ne ćete ući u kraljevstvo Božje! (Mt 18,3)

Papa Ivan Pavao II je u Apostolskom pismu Nadolaskom trećeg tisućljeća je naznačio odlike kršćana 21 st.

– Pozvani smo na svetost prije svega!

-Treba učiti   moliti.  Oče naš je uzorak kako to valja činiti . . .

– Nedjeljna Euharistija krije u sebi neiscrpivo vrelo milosti za naše duše.

– Pomiriti se s Bogom i bližnjima po sakramentu Pomirenja!

– Papa naglašava primat Božje milosti. Isus: – Bez  mene ne možete ništa učiniti. Dolaziti na izvore milosti i iz njih piti i jesti zdravu hranu i piće!

– Treba slušati (čuti srcem i pameću) Božju Riječ, poruku i po toj poruci odživjeti svoj zemaljski život.

– A onda ćemo moći biti svjedoci  za sve što je Bog po Isusu Kristu za nas učinio i u ime Božje rekao, objavio! Krštenjem i sv. Potvrdom mi smo pozvani biti svjedocima u ovom svijetu. Svojim životom i primjerom slijepima, gluhim, hromima, gubavima, paraliziranima i drugima pokazivati put k Isusu, k Spasitelju čovjeka. Tko će to učiniti, ako mi kršćani, koji smo na to pozvani, ne učinimo!?

DUHOVNO SIROMAŠ TVO KAO DJEČJI STAV 

Vjera kao priznanje vlastite nemoći i očekivanje svega od Boga,  to bi značilo imati stav djeteta.

Dijete priznaje da nema ništa i da ništa ne zna. Ono uči od svoje majke, prije svega, o životu i svijetu. Koliko toga ga je dobra majka samo u prvih sedam godina naučila?!

Jednom moramo postati dijete: povjerljivo, ponizno; dijete koje sve očekuje od Gospodina. Ako ne postanemo kao dijete ovdje na zemlji, morat će se to dogoditi u čistilištu. Stav djeteta je neophodan ne samo za posvećenje, nego i za spas.

Evanđeosko dijete sve očekuje od Boga, doslovno sve! Ukoliko si dijete, utoliko si mlad u duhu. Čovjek može biti star već u 20 godini života. A može imati 80 godina i zahvaljujući djetinjem duhu ostati i biti mlad. Bog je uvijek mlad i Crkva koju je osnovao Krist, uvijek je mlada.

Star čovjek, koji se oslanja na proračune zbrajajući za i protiv, ograničava Bogu mogućnost djelovanja, takav postavlja granice Njegovoj ljubavi i milosrđu.

Djeca su također tipični evanđeoski silnici za koje Isus kaže da grabe kraljevstvo nebesko (usp. Mt 11,12).

Bog treba tvoju dječju vjeru, da bi u tebi i kroz tebe mogao stvarati čuda, jer za Boga nema nemogućih stvari.

Sve je moguće onomu koji vjeruje (Mk 9, 23).  Sve je moguće onome koji je evanđeosko dijete.

Evanđelje nam govori o dva navještenja:  navještenje Zahariji i navještenje Bl. Dj. Mariji.

Zaharija se pokazao ko čovjek star, ne samo po godinama, nego i u duhu, kao čovjek koji Bogu veže ruke, jer ne može povjerovati u čudo. Zanijemit će. Zar Bog ne može, iako je svemoguć učiniti čudo, i ono što čovjek ne može?

Zaharija koji je bio pravedan pred Bogom nije imao potomstvo. Molio je za dijete cijeli život. Molio, ali istovremeno nije vjerovao da će ga Bog uslišati. Kad mu je anđeo u hramu navijestio: Uslišana ti je molitva: žena će ti Elizabeta roditi sina (Lk 1, 13), činilo se kao da ne želi prihvatiti sina. Nije povjerovao u čudo. Čitavo je vrijeme molio za sina, a kad ga je Bog uslišao, nije povjerovao u tu mogućnost. Izvukao je argument protiv svoje molitve: Ta star sam i žena mi podmakle dobi (Lk 1, 18). Bio je star čovjek koji više ne vjeruje Gospodinu. Slično, kao što je jedan misionar pozvao svoje župljane da bi molili za kišu, a onda ih je ukorio: Došli ste moliti za kišu, a gdje su vam kišobrani?

Drugo navještenje je navještenje BD Mariji,  koja je do te mjere dijete, da je spremna prihvatiti sve. Njezin stav prema Bogu bio je natopljen djetinjim duhom, a to je moć.

Pomisliš nekad da svijetom vladaju djeca, a ne starci? Tako je, svijetom vladaju djeca,  jer čovjek, koji ima dječji duh, ima moć nad Bogom! Bog mu ne može odoljeti, ne može odoljeti dječjim očima koja zaista vjeruju.

U BD Mariji je Bog učinio čuda koja samo On može učiniti. Ona, Djevica, začet će po Duhu Svetomu Bogočovjeka Isusa Krista. To je On mogao učiniti, jer Mu je ona, posvemašnjim predanjem u Njegovu volju i ruke, to omogućila.

Bog je uvijek mlad i uvijek začuđuje čovjeka. Iskustvo Boga je iskustvo čudesne stvarnosti, a čovjek sa stavom evanđeoskog djeteta zna se čuditi.

U trenutku kad prestaneš biti dijete pred Gospodinom u tvom unutrašnjem životu će nastupiti kriza, počet ćeš nazadovati, prestat ćeš vjerovati i voljeti.

U čudo vjeruju samo dvije vrste ljudi: sveci i djeca. Zapravo to je tek jedna kategorija, jer su sveci u duhu evanđeoska djeca. SAM BOG JE U ISUSU KRISTU postao dijete. Postao je dijete ne samo u Nazaretu i u Betlehemu, nego i na križu, gdje je bio posve nezaštićen i u svemu ovisan o ljudima.

Bog Isusa Krista nas poziva da se posve prepustimo Njemu i da pokažemo bezgranično uzdanje u Njegovo milosrđe!

Prispodobu o izgubljenom sinu trebalo bi prozvati prispodobom  o milosrdnom ocu. Stariji sin, jedan od trojice likova prispodobe, nije nam simpatičan, ljubomoran je i drzak prema ocu. Naše simpatije su usmjerene prema izgubljenom sinu koji se vratio, obratio, tim više što je on poput nas.

U liku izgubljenog sina gotovo spontano nalazimo sami sebe. No, je li njegov stav istinski evanđeoski? Evanđelje govori da njegov povratak ocu bio proračunat. Vratio se u nadi da će mu kod oca biti bolje, jer je znao da otac svojim najamnicima plaća više nego što je to činio gospodar kod kojega je služio. Ustat će i poći svom ocu i reći mu: Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika (Lk 15, 18-19n). Priča o izgubljenom sinu čini se kao da je nedovršena. Slijedeća epizoda donosi dramu izgubljenog sina, gdje najamnički duh prevladava nad duhom djeteta u njemu.  On želi biti netko s kim se otac može nagoditi, baš kao što su se s domaćinom nagodili radnici iznajmljeni po denar Mt 20, 1-26).

Sin, u kojega je najamnički duh, ne zna se čuditi očevoj ljubavi Izgubljeni sin nije otkrio očevu ranu, nije vidio njegovu bol, vidio je samo vlastitu nesreću  i tražio je izlaz iz nje. U prispodobi o najamnicima domaćinovoj su se dobroti  čudili radnci posljednjeg sata, a ne oni koji su se pogodili za jedan denar.  Čuditi se zna samo evanđeosko dijete, jer čuđenje zahtjeva suprotnost. Dijete zna da je malo ništa i da je neprestano darivano nečim velikim. Ova ogromna suprotnost između vlastitog ja i milosrdnog dara, rađa u njemu čuđenje.

Čovjek postaje kršćanin onda kad postane dijete, kad se počne čuditi ludosti Božje ljubavi. Ovdje smo otkrili novu značajku ovoga biti evanđeosko dijete:  stanoviti identitet između djeteta i skrušenog griješnika. Jer, skrušenost je žalost pred likom križa, kad svjestan vlastite bijede i griješnosti, gledaš križ i Isusove rane; kad u duši nastojiš voljeti te rane koje si i ti nanio Raspetomu to je skrušenost.

Kod izgubljenog sina ovakve skrušenosti nije bilo.  Tek onda kad skrušeno ljubiš Isusove rane i vjeruješ u Njegovu ljubav i milosrđe, vraćaš se Bogu kao njegovo dijete  i samo takav povratak ima smisla. Nemoj se nikada vraćati Bogu kao najamnik, jer ćeš Ga opet izdati i od Njega se udaljiti.

Pravu skrušenost vidimo kod javne grješnice za vrijeme njezinog susreta s Isusom u kući farizeja Š imuna. Njezina jednostavnost i istinska skrušenost svjedoče o njezinom stavu evanđeoskog djeteta.

Da bi iskazala svoju skrušenost, približila Mu se ne brinući se za to što ljudi misle i što će oni reći. Izlila je na isusa nardovu pomast, suzama oprala Njegova stopala i otirala  ih svojom kosom (vidi Lk 7,38). Evo jednostavnosti, spontanosti, skrušenosti grješnika, koji je obraćenjem postao evanđeosko dijete. Boga istinski ljube skrušeni griješnici, kojima je mnogo  oprošteno. Ljube Ga i sveci, jer je i jedni i drugi imaju dječju narav i stav evanđeoskog djeteta.

Oni se znaju čuditi Božjoj ljubavi prema njima.

Ne najamnici, nego djeca ne oni koji skupljaju zasluge i s Bogom pokušavaju sklopiti ugovore, već oni koji vjeruju u Njegovo milosrđe. Jer uistinu vjeruje samo dijete! 

TKO SU TO SIROMASI DUHOM 

Blago siromasima duhom: njihovo je
kraljevstvo nebesko! (Mt, 5, 2).

Tko su siromasi duhom?

To su sveci koji su živjeli tako kao da jedino Boga imaju. Živjeli su  iz nade,  pa su daleko vidjeli, sve do neba!

Živjeli su  iz vjere,  pa su sve drugačije gledali, na sve su gledali Božjim, Isusovim očima!

Živjeli su iz ljubavi,  pa sve dublje vidjeli i doživjeli!

Oni su siromasi koji su Boga tražili i pred njim su se ponizno i srcem djeteta sagibali. Da li su se od Boga naći . . . Bogu su se klanjali, Njega prizivali i svojim Ga životom i djelima proslavili. Po njima se Bog pokazao kakav uistinu jest! Bili su svjesni da ovdje ništa nemaju na što bi se mogli osloniti i o što bi svoj život mogli objesiti.

Bog im je bio jedino uporište. Jedini oslonac i smisao života! U srcu otvoreni za Boga i ono što On voli i želi. Zahvalno su uzimali Njegove milosne darove. U svemu su nastojali vršiti i izvršiti Božju volju. A volja dolazi od riječi voljti . . .

Bili su ponizni, krotki, jednostavni i čisti. Čeznuli su za SUTRA. U tom Božjem sutra će se i njihov položaj stubokom izmijeniti. Nisu se stidjeli Boga ni Krista Raspetoga.

Siromah je prijatelj Božji. Sluga Božji. Pozvani su za stol Gospodnji. Njima se navještava Evanđelje. Koje razveseljuje srce njihovo. Isus je bio prijatelj siromašnih. Odgaja  i duše svojih učenika da imaju dušu siromaha, dušu djeteta.

Božjem pozivu se odupiru: oholi, škrtci, lakomci, pohotnici, i onima kojima je ovaj život sve i jedino što imaju i žele imati. Ovaj život je u što gledaju s oba oka i u što stavljaju svoje nade. Takvi stvaraju bedem otpora i nevjere Bogu u svojem srcu.

Oni svojoj savjesti i srcu nameću svoje želje i svoju istinu. Takvi vole sprege s nemoralnom politikom, gladni su sve više i više novca s kojim žele ispuniti sve svoje putene želje. Vole lukav račun, zavjeru, zamku i zločin.

Bogati imaju toliko toga. Siromasi  imaju  samo Boga!

Bogati  imaju prijatelje. Siromasi su sami. Bez vezâ su!

Bogati imaju puno utjehe.  Siromasi toga nemaju. Imaju patnju i oskudicu.

Bogati imaju razne razonode. Siromasima su prepustili samo rad.

Bogatašima su mnoga vrata otvorena, jer imaju novac, veze. Mogu dati mito.

Siromasi se moraju bojati bolesti i nestašice, jer za njih bi to bio glad i smrt. Njima bogataši prepuštaju patnju, poniženje i nevolje . . .

Ipak siromasi imaju Boga na svojoj strani. On im je Prijatelji NADA. Isus nam otkriva: U kraljevstvu mojeg i vašeg nebeskog Oca bit će vam sve stostruko nadoknađeno, a što su vam bogati ovdje uzeli i zbog kojih toliko toga niste imali.

Prva mjesta u mojem kraljevstvu će imati maleni, prezreni, progonjeni radi mene i mojeg Evanđelja!

Siromasi čuvaju u svojem srcu bisere Božje riječi.  Njihova je duša plodna njiva u koju je Gospodin posijao svoju riječ i koja je donijela obilat urod. Božje su riječi za siromahe istinsko blago, snaga i utjeha. Bogu su draga njihova čista srca. Njihove čiste savjesti s kojom mogu odmah stati pred lice Božje. Pozvani su na nebesku gozbu, a koja je vječno i radosno zajedništvo s Bogom i svima koji su s NJIM!

Literatura: U školi Nazaretske obitelji, (Razmišljanja o vjeri), od Tadeusza Dajczer, str. 51-68).

Svim čitateljima Suze dolinske želi i od Gospodina moli djetinje srce i evanđeoski stav djeteta pred Bogom . . . župnik Milivoj Knežević, iz župe sv. Ilije Proroka , ORUBICA.

razgovor sa Zeljkom Djuricem

RAZGOVOR SA  ŽELJKOM ĐURIĆEM ZA EMISIJU «I MI SMO TU»  NA HRVATSKOM RADIJU «BLJESAK» OKUČANI  EMITIRAN 29. LIPNJA 2007. GODINE,  A REEMITIRAN 5. LISTOPADA 2007. GODINE 

ŽELJKO ĐURIĆ: MOLIM VAS DA SE ZA SLUŠ ATELJE RADIO «BLJESAK» U  EMISIJI  «I MI SMO TU» PREDSTAVITE..

MICAN: Hvala Vam  što sete me pozvali u  emisiju da budem Vaš gost i time omogućili da slušatelje  radio «Bljeska» upoznam s onim što se manje zna o meni.

Zovem se Milorad Oršulić a svi koji me poznaju zovu me od djetinjstva Mican pa sam pod tim imenom poznatiji.

Rođen sam potkraj 1952. godine u Novom Selu koje pripada župi Dolina u općini Bosanska Gradiška. Po zanimanju sam pravnik za upravne poslove, tj. upravni pravnik i s tim zvanjem sam do početka rata u Bosni i Hercegovini radio u Skupštini općine Bosanska Gradiška.

Sredinom rujna 1992. godine sam se pridružio kolonama nesretnika koji su protjerani iz rodnog kraja i tako sam poput tisuće drugih postao beskućnik uz prkos  obiteljski kućama koje sam imao u rodnom Novom Selu i Bosanskoj Gradiški.

Potucao sam se «od nemila do nedraga» kako bi rekao veliki hrvatski pjesnik Tin Ujević: od Ljupine kod Nove Gradiške do Ratkovice blizu Pleternice, da bi se taj vid hoda, za mene i moju  obitelji  okončao u Okučanima. Kako mi teško pada kada se s onu stranu Save čuju izjave: Hrvati su iz ovih krajeva otišli zbog toga što su mislili da im je  u njihovoj Hrvatskoj bolje – pa otišli svojima. Istina je sasvim drugačija.

Petar Preradović je davno kazao: «Domovina kakva bila rođenom je srcu mila», stoga te izjave, na žalost koje su uvrštene i u neke udžbenike, su izmišljotina i laž. Zar netko misli da je nama, prognanicima, bez obzira da li oni bili iz Sjeverozapadne Bosne, Bosanske Posavine, srednje Bosne ili Vojvodine   drago što smo tu. Tu nas je nevolja dotjerala, a ostatak života će nam biti onakav kakva ga sami budemo uređivali i gradili sa svojim susjedima bez obzira da li oni bili starosjedioci – povratnici ili pak prognanici -useljenici.

ŽELJKO ĐURIĆ:  RECITE NAM NEŠ O O VAŠ EM RODNOM KRAJU. 

MICAN: Za sve one koji ne znaju što je i gdje se nalazi Dolina, evo nekoliko rečenica.

Dolina je zajednički naziv za nekoliko sela smještenih istočno od Bosanske Gradiške uz rijeku Savu a to su Donja Dolina, Gornja Dolina, Orubica i Novo Selo, a nekada joj je  pripadalo i selo kojeg više nema a zavalo se Proševica.

Dolinska sela leže desetak kilometara nizvodno od Bosanske Gradiške na desnoj obali rijeke Save (izuzev Novog Sela koje je oko jedan kilometar udaljeno od njene obale).

Spomenuta sela  sačinjavaju jednu župnu zajednicu pod imenom Dolina i pripadaju banjalučkoj biskupiji. Brojala je 353 kućanstva s 1204 stanovnika. Sada u tim selima živi jedva dvadesetak Dolinaca starosjedioca. U ono vrijeme je na području Bosanske Gradiške (1991. god.)  živjelo 3.388 Hrvata katolika, što znači da je više od jedne trećine Dolinaca sačinjavalo bosanskogradišku populaciju Hrvata. Obuhvaća površinu od oko 35 km četvornih.

Kao ni jedno mjesto  u Bos. Gradiški, Dolina je  imala velik broj zaposlenih u inozemstvu koji su svoj ostvareni  kapital ulagali u razvoj dolinskih  sela.

ŽELJKO ĐURIĆ: SLUŠ ATELJI VAS POZNAJU KAO DJELATNIKA OPĆINE  OKUČANI, TOČNIJE KAO TAJNIKA OPĆINSKOG VIJEĆA  OPĆINE OKUČANI, ALI VI STE I PJESNIK I PISAC. RECITE NAM  NEŠ TO O VAŠ EM KNJIŽEVNOM STVARALAŠ TVU. 

MICAN: U ranijoj dobi sam pisao pjesme. One su objavljene u desetak zajedničkih zbirki, a izdao sam i dvije samostalne knjižice pjesama: «Moj stih» i «Dolinske elegije».

Kako Dolina nije imala cjelovitu pisanu knjigu, odlučio sam u izgnanstvu napisati  knjigu o nastanku i na žalost, usudio bih se reći, nestanku Doline i dao joj naslov «Dolina Bosanska u prošlosti i sadašnjosti». Knjiga ima preko 200 stranica  a podijeljena je u dvadesetak poglavlja. To je plod dugogodišnjeg rada da se napiše i objavi istina o ovom kraju. Pisanje knjige je otežavalo to što  nisam imao potrebitu dokumentaciju blizu sebe, nego je ona bila pohranjena u arhivi  banjalučke biskupije do koje je je u to  vrijeme bili nezamislivo i nemoguće doći.

Izdavanje knjige je upriličeno u povodu mlade mise patra Damira Š Šokića, jubilarne 2000. godine, a široj javnosti ju je predstavio u novogradiškoj crkvi  banjalučki biskup dr. Franjo Komarica. Tom zgodom je između ostalog kazao:» Neka se objavi gradu i svijetu istina o Dolini i dolinskom pučanstvu. Istina kao i prošlost zaslužuju svakog od nas da i mi današnjici  i sutrašnjici  pokažemo svoje lice, svoj osobni stav. Nepobitna je činjenica  koja se susreće na najvećem broju stranica ove knjige, o kojoj će konkretnije govoriti drugi,  istina da ja ovdje želim istaknuti  da pojedinci imaju pravo i po propisu  i međunarodnom pravu na svoju Dolinu Dolinci, ma gdje momentalno prisilno bili izvan svojih domova, oni svoju Dolinu neće zaboraviti, jer je to naprosto nemoguće. I što stariji budu , oni koji su se  ranije rodili u Donjoj i Gornjoj Dolini i Novom Selu, to će više čeznuti za mjestima svoga rođenja to će više i rascvjetanije cvasti ona zemlja od koje je Bog stvorio i u kojoj će se položiti  smrtni  ostatci,  čekajući kao i njihovi preci, dan uskrsnuća kako  Krist obeća »

S radošću mogu objaviti da je veće spomenuti pater Damir, sin  dolinske grude prikupio brojnije  podatke, činjenice, dokumente, fotografije i sve ono što je potrebito  za još jednu cjelovitiju i potpuniju knjigu o Dolini. O izdanju ove monografije bit ćete i Vi gosp. Željko kao i slušatelji radio «Bljeska» obaviješteni. 

ŽELJKO ĐURIĆ: O OVOJ KNJIZI BISMO MOGLI GOVORITI SATIMA, NO OSIM TOGA VI STE GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK GLASILA  ODNOSNO SAD GODIŠ NJAKA ŽUPE DOLINA BOSANSKA U                 IZGNANSTVU KOJA SE ZOVE «SUZA DOLINSKA» RECITE NAM  NEŠ TO I O TOME..

MICAN:   Prošle godine smo obilježili desetogodišnjicu uspješnog izlaženja iz tiska «Suze dolinske», a ove godine se navršilo jedanaest godina od kako je tiskan prvi broj.

Mnoge župne zajednice koje su tijekom rata  protjerani sa svojih ognjišta iz Bosne i Hercegovine organizirale su se u različite zavičajne i humanitarne udruge s ciljem međusobnog povezivanja, pomaganja i planiranju života u novonastalim ratnim uvjetima. Nama tak nešto, uz brojna nastojanja, nije pošlo za rukom. Pa ipak, sa željom da se  mnogo toga DOLINSKOG sačuva pokrenuta je  «Suza dolinska» glasilo župe Uznesenja Blažene Djevice Marije Dolina kod Bosanske Gradiške

Godišnjice su uvijek mogućnost za pogled unatrag i poziv na analizu onoga što se slavi ili obilježava.

Bilo je to početkom 1996. godine kada se osjetila potreba da se novonastala situacija u  dolinskom kraju zapiše, i na taj način, barem u fragmentima sačuva kao svjedočanstvo jednog vremena za nove generacije koje dolaze. Stanje u Dolini je bilo očajno. Od 1992. zaključeno s 1995. godinom preko tisuću Dolinaca je raspršeno diljem cijeloga svijeta.

I tako smo došli  na ideje o pokretanju jednog glasila kojem smo dali ime «Suza dolinska».

Od tada je prošlo jedanaest godina. Do 2001. godine je «Suza» izlazila tri puta godišnje (o Uskrsu, Velikoj Gospi i Božiću) kao glasilo do svog 18-tog broja, a od tada kao godišnjak. Sada je u pripremi broj 24.

Na 1724  stranice  «Suza» je obradila najrazličitije teme: Opis stradanja ljudi i imovine u dolinskim selima (1991. 1995. godine), razgovor s iseljenim Dolincima u njihovim novim domovima i sredinama u kojima su se nastanili nakon egzodusa, Donosili smo crtice iz povijesti dolinskog kraja, koja se odnosi na predpovijest, crkvenu povijest, tradicijsku kulturu i sl. Intervjui s osobama koje si imale izravne  ali i neizravne veze s Dolinom kao što su svi dolinski živući župnici, Vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić, msgr. dr. Franjo Komarica , banjalučki biskup, msgr. dr. Antun Š kvorčević, požeški biskup, tragalo se za iseljenom Dolinom prije ovoga rata, donosila su se izvješća i putopisi o različitim vjerskim i kulturnim događajima kao što je posjet pape Ivana Pavla II Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, literarni radovi objavljeni u formi pjesama ili popularne «zabavne stranice» a posebni značaj ima izvješća o vjenčanima, rođenim i umrlim Dolincima.

«Suzu dolinsku je predstavila hrvatgska televizija u vjerskoj emisiji «Mir i dobro»,  «Glas koncila» , «Večernji list», «Matica» mjesečna revija za  hrvatske zajednice u svijetu i druge tiskovine.

ŽELJKO ĐURIĆ: NAKON Š TO SMO SLUŠ ATELJE UPOZNALI BAR U KRATKIM CRTAMA S VAŠ IM KNJIŽEVNIM OPUSOM, ŽELIO BIH DA SE  VRATIMO NA POČETAK  NAŠ EG RAZGOVORA. SPOMENULI STE               OKUČANE.

MICAN:  Dakle, zaustavio sam se sa svojom obitelji u Okučanima. Bilo je to ovako: Općinsko vijeće općine Okučani koje je konstituirano 21. svibnja 1977. godine i ove godine je obilježilo desetogodišnjicu svoga postojanja, pa koristim zgodu da uputim čelništvu iskrene čestitke i želje za budući uspješan rad, na svojoj trećoj sjednici održanoj 22. srpnja iste  godine, donijelo je Odluku o imenovanju mene kao svog tajnika, jer sam ispunjavao potrebite uvjete: Imao sam odgovarajuću višu školsku spremu i potrebito radno iskustvo na tim poslovima.

Za to svakako trebam zahvaliti tadašnjem prvom predsjedniku Općinskog vijeća gosp. Mati Bilonjiću  i njegovom zamjeniku, sada načelniku općine Okučani gosp. Aci Vidakoviću, kao i bivšem župniku fra Božidaru Blaževiću.

Sa suprugom sam odlučio da izgradimo obiteljsku kuću u Okučanima. Budući da sam već imao nekretnine u Hrvatskoj, obiteljsku kuću u Ratkovici koju sam zamjenio za obiteljsku kuću u Novom Selu, nisam imao pravo na dobitak građevinskog materijala od nadležnog Ministarstva. Stoga sam uz pomoć kredita i novčane pomoći od braće za četiri godine mukotrpnog rada stvorio uvjete da se obitelj može doseliti u Okučane.

Tako je moja obitelj deseta od Dolinskih obitelji koliko ih trenutno živi na prostorima općine Okučani. U Cagama Luka Vujić, Vrbovljanima obitelj Mirka Knežević  i Lađevcu Pavle Gubić i njegova majka Ruža. U Bodegraju dvije  obitelji i to Marka Dakić i Pavla Vonić  a ostatak u mjestu Okučani i to  obitelji: Dragana  Budića, Dražena Budića, Pavla Ćorković, Zdravka Kneževića, Dakić Rudolfa  i moja, a nedavno je kupio kuću Petar Pero Jurišić. Kuće u kojima žive Dolinci  u ovom kraju su uglavnom zamjenjene  ili kupljene. Samo su dvije obitelji dobili od Ministarstva kuće na korištenje, a jedan od njih je hrvatski branitelj.

ŽELJKO ĐURIĆ:  A OVA EMISIJA NOSI NASLOV «I MI SMO TU»

MICAN:  Ako mislite i na Dolince, da, i mi smo tu – u Okučanima.Najveći broj prognanih Dolinaca je na novogradiškom području a znatan na širim prostorima Požeškog kraja.

ŽELJKO ĐURIĆ: U OKUČANIMA USPJEŠ NO RADI KUD «TKANICA» VI STE ČLAN TOGA DRUŠ TVA I U NJEMU OBNAŠ ATE  DUŽNOST TAJNIKA.

MICAN: Osim ljubavi prema pisanoj riječi ja sam ljubitelj i glazbe, naročito tambure. Od samog osnivanja KUD-a «Tkanica» u Okučanima ja sam član tamburaškog orkestra s kojim sam obišao velik broj europskih zemalja. Upravni odbor KUD-a i njegov predsjednik Ivica Ćorković mi je povjerio već drugi mandat dužnost tajnika. Kažu imaš iskustva kao tajnik.

I u mojoj rodnoj Dolini je djelovalo KUD-o «Ivan Goran Kovačić» čiji sam dugo godina bio predsjednik i član tamburaškog orkestra.

Kako u društvu ima i dramska sekcija, uz pomoć dobrih ljudi na scenu smo postavili scenski prikaz «Muka i smrt Isusa Krista». Slušatelji radio «Bljeska» su imali zgodu vidjeti tu predstavu nekoliko puta u Okučanima kako na otvorenom prostoru ispred crkve, tako i u samoj crkvi i u Domu kulture. I s ovom dramskom predstavom članovi KUD-a su obišli velik dio Hrvatske: Od Vukovara do Knina.

ŽELJKO ĐURIĆ: Š TO MISLITE KAO PISAC, KAO PROGNANIK, KAO TAJNIK  OPĆINSKOG VIJEĆA OPĆINE OKUČANI I UOPĆE KAO ČOVJEK  O SUŽIVOTU  DOMICELNOG PUKA I USELJENIKA.

MICAN:  Ovo što ću reći nije prvi puta da kažem i neće biti ni zadnji: Uza sve nevolje koje su pratile mene i moje Dolince a to su neizvjesnosti sutrašnjeg dana, zastrašivanja, zlostavljanja, ubojstva i palež u Dolini bosanskoj u tijeku minulog rata, izbjegavalo se stvoriti osjećaj gorčine i grča koji se istovremeno miješao s bolnom nostalgijom za rodnim pragom, želimo živjeti sa svima, sa starosjediocima, bili oni Hrvati ili Srbi u zajedništvu. Ponosan sam što na okučanskim prostorima, od kada ja živim u njima,  nije došlo ni u jednom trenutku do međunacionalnih i međuvjerskih sukoba, pa čak ni verbalnih. Mnogi bi željeli živjeti u ovakvoj sredini. Postignut je suživot koji bi trebao biti primjer drugim općinama od posebne državne skrbi.

Ponovit ću da je početkom svibnja ove godine u dvorištu Srpske pravoslavne crkve sv. Dimitrija održan susret načelnika općine Okučani gosp. Ace Vidakovića sa suradnicima i Episkopa slavonskog Save također sa suradnicima. Osnovni cilj susreta je bio uspostava  suradnje i međusobnog povjerenja radi stvaranja materijalnih uvjeta i tolerantnog društvenog ozračja za rad Srpske pravoslavne crkve na pružanju vjerskih i liturgijskih usluga pravoslavnim vjernicima s područja općine Okučani ali i šire.

ŽELJKO ĐURIĆ:  Š TO MISLITE  O OVOJ EMISIJI?

MICAN:  Mislim sve najbolje, jer da ne mislim tako ne bih ni prihvatio razgovor s Vama.

Emisija je na visokoj razini, a da bi se to postiglo znam koliko ulažete truda vremena, ljubavi i znoja.  Ovo je 85 (osamdesetpeta) emisija. Čestitam Vam!

Kroz ove emisije slušatelji  su mnogo toga saznali što ne bi mogli na druge načine. Ovdje ću spomenuti samo dio toga a to su povijesni podaci o  nastanku sela ne samo na području općine Okučani, nego i drugih koja gravitiraju ovoj  općini, događaji koji su se zbili između emisija a drugi mediji nisu zabilježili, obilježavanje spomendana   Znam da su takva istraživanja i dolazak do željenih podataka mukotrpan posao. No, Vi ste mnogo toga pretrpjeli u životu pa se nadam da Vam ni ovaj posao ne pada teškim.

Vama, kao prijatelj želim mnogo uspjeha u radu, a radio-emisiji  «I mi smo tu» dug život