Nastavljajući prelistavanje knjiga u kojima se spominje župa Dolina ili bar jedno njezino selo, u ovom broju ćemo predstaviti knjigu CRTICE I USPOREDBE autora mons. Ivana Vlašića. Knjigu mi je posudio vlč. Tvrtko Tadić koji je nosi na svim svojim putovanjema, pa tako i na ovom, kada je došao na Susret Dolinaca u Novu Gradišku.
S ovim događajem, koji se dogodio u župi Dolina trebale bi biti upoznate sve generacije Dolinaca.
Knjiga je tiskana u Đakovu 1973. godine na 271 stranice. U predgovru ove knjige autor između ostalog piše: “… I u ovoj knjizi opisuje se evanđeoski “Grad na gori” a to je kraljevstvo Božje ovdje na zemlji. A s tim u vezi upire se svaki čas prstom i u “nebeski grad Jeruzalem” što ga je vidio sv. Ivan apostol u knjizi Otkrivenja. A to je nebo zadnji cilj našeg zemaljskog putovanja.
Ali svi su ti opisi samo isječci Isusovog Grada na gori i nebeskog Jeruzalema kao na razglednici. Na jednoj stranici knjige govori se o poniznosti, na drugoj o sv. misi, na trećoj o ljubavi, na četvrtoj o pokori, onda o križu zahvalnosti braku svetkovanju nedjelje …”
I tako na stranici 35 autor donosi članak pod naslovom MAKAR BIO SLIP! Počinje ovim riječima: “Gornji je naslov mnogima poznat, jer je ovaj članak već tiskan godine 1948. u zagrebačkom glasilu “Gore srca”, kaže autor i nastaavlja: “Ali ga opet donosim u malo skraćenom obliku, da prodre u najšire krugove Božjeg naroda.
Sveci nas Božji uče, da su dobri svećenici najveći dar Božji za jednu župu i cijeli narod. A da je zaista tako, potvrđuju nam riječi Kristove, koji veli svojim apostolima i svećenicima: Vi ste svjetlost svijeta. Ovim riječima hoće Krist da rekne: Kao što je sunčana svjetlost najveći dar Božji za ovu zemlju, jer je izvor topline i svake plodnosti, tako ste i vi svećenici svojim propovjedanjem riječi Božje i dijeljenjem svetih sakramenata Božja svjetlost, od kojih struji nebeska toplina, i plodnost svih kreposti u ljudskim srcima. I obratno! Kao što bi bez sunčane svjetlosti nestalo života ovdje na zemlji, tako bi bez vas morao zamrijeti život Božje milosti u ljudskim dušama.
Ovo instiktivno osjećaju svi dobri kršćani. Zato su spremni na sve moguće žrtve, samo da bi se u njihovoj sredini ne ugasi ta svjetlost Kristova. Čitao sam to o toj stvari jedno ganutljivo pismo bosanskih seljaka, na koje ćemo se malo osvrnuti.
Bilo je to prije četrdesetak godina u banjalukoj biskupiji. Tada sam služio kao bilježnik u biskupovoj pisarni pa mi je stvar vrlo dobro poznata. U jednoj seoskoj župi na obali Save bila je to župa Dolina umro župnik, a biskup nije imao svećenika koji bi ga tamo poslao. / Taj župnik koji je umro 1937. godine bio je Eugen Tvrtković i pokopan je na dolinskom groblju “Gradina”. Bio je upravitelj župe Dolina od 1930. do smrti, a u to vrijeme je rezidencijalni banjalučki biskup bio fra Jozo Garić (1912.-1946.) – Opaska urednika /
I tako je ta župa ostala dulje vrijeme nepopunjena, a seljaci su morali ići u susjednu župu preko Save, da slušaju svetu misu i primaju sakramente.
Naravski da im je bilo vrlo teško. Zato su više puta dolazili biskupu, pa ga molili i zaklinjali da im se smiluje i pošalje župnika. Ali biskup nije nikako mogao, jer nije imao svećenika nego ih je uputio na župnika preko Save. A jednoć su mu o toj stvari pisali opširno pismo, koje sam pročitao i neću ga do smrti zaboraviti.
U pismu najprije zaklinju biskupa imenom Isusovim, da im što prije pošalje svećenika, jer “dica nam umiru bez krštenja, a starci i starice bez Božje utihe i sakramenata. Svoje mrtve moramo ukapati bez misnika… A šta istom da reknemo o našoj mladeži, koja je upravo podivljala, jer nema nikoga, da ih uči kršćanskom nauku i dogoni u red”.
Na koncu pišu ove ganutljive riječi: “Prisvitli, nađite nam misnika gdje bilo! Ne tražimo mi mladog i zdravog, može slobodno biti star i slab! Pa makar bio i slip, mi ćemo ga po župi za ruku voditi. Ili bez noge, mi ćemo ga na rukama nositi! Samo neka je svećenik u našoj sredini!”
Kad čovjek pročita ovo pismo, dođe mu i nehotice suza na oko, jer iz tog pisma kao da se čuje vapaj siročadi, koja tuguju za nestalom majkom…
Iza nekog vremena uspije biskup, da im pošalje jednog mladog svećenika. Ja da ste vidjeli toga veselja među seljacima! Opet pišu biskupu i zahvaljuju mu do neba, a na koncu pisma vele: “Samo ne znamo prisvitli, odakle ste ga onako mladog i vridnog izgulili!”
A sada ćemo postaviti nekoliko pitanja našim Zgrepčanima, Sarajlijama, Splićanima, Osječanima i svima, koji imaju svećenike u preobilju, a grad im je upravo načičkan crkvama….”
Tako su naši stari pisali biskupu, tražći svećenika da im pošalje. Imali su čvrstu vjeru. Koliko je mi danas imamo?
OTKRIVENA SPOMEN PLOČA UBIJENOM ŽUPNIKU RATKU GRGIĆU U NOVOJ TOPOLI I
BLAGOSLOVLJENA OBNOVLJENA ŽUPNA CRKVA SV. JOSIPA, ŽUPNA KUĆA
Crkva Sv.Josipa u Novoj Topoli izgradjena prije 120g
župni ured u Novoj Topoli iz kojeg je odveden vlč. Ratko Grgić nekoc dolinski zupnik
U subotu, 18. rujna 2010. godine, banjalučki biskup mons. dr. Franjo Komarica je predvodio misno slavlje na hrvatskom i njemačkom jeziku, a potom blagoslovio temeljito obnovljenu župnu crkvu sv. Josipa u Novoj Topoli kod Bosanske Gradiške, koja je jedna od vrlo rijetkih neporušenih crkava, u negotičkom stilu – ne samo na području Banjalučke biskupije, a izgradili su je katolički doseljenici iz Sjeverne Njemačke prije 120 godina. Blagoslovio je i obnovljenu župnu kuću uz obnovljenu župnu crkvu sv. Josipa. Župna kuća je spaljena 1993., a njezine su ruševine sablasno stršile sve ratne i poratne godine. Dolaskom vlč. dr. Ante Pelivana za upravitelja župe prošle godine moglo se pristupiti i radovima na obnovi kuće, izgrađene u neogotskom stilu 80-ih godina 19. stoljeća. Zajedno s obnovljenom župnom crkvom sv. Josipa, poznatom kao crvena crkva, te još prije obnovljenim samostanom redovnica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove i ovo obnovljeno zdanje će kompletirati duhovno-liturgijsko-pastoralno-odgojni centar u tom dijelu Banjalučke biskupije.
Biskup Komarica je također otkrio spomen ploču župniku vlč. Ratku Grgiću, kojega su uniformirane osobe nasilno odvele iz župnog stana 16. lipnja 1992. godine i za kojega se do danas ne zna gdje je i kako je završio.
Biskup je pred mnoštvom vjernika, redovnica i svećenika predmolio molitve za ubijenog župnika Ratka Grgića, a u nadahnutoj propovijedi je između ostalog kazao: “… Zli duh, protivnik Boga mirotvorca i protivnik Božjih vjernika-mirotvoraca opet je pokazao svoje ružno lice. Ono što je ljubav započela obnavljati na ovoj župnoj crkvi i što je već bila obnovila na župnoj kući, vražja mržnja je odlučila zaustaviti i uništiti.
od sada ce se na posvecenom oltaru cesce sluziti Sv.Misa
Neki od nas ovdje večeras nazočnih dobro pamtimo ta užasna vremena bezočnog , duboko nehumanog divljanja sotonom opsjednutih ljudi, kojima nije bilo ništa sveto, jer je u njima samima bila duhovna pustoš i smrt. Bez ikakva povoda i razloga ubijen je već na početku ratnih zbivanja naš vjerni suradnik, tihi, skromni domaći župnik vlč. Ratko Grgić. Njegovu potpunu nevinost potvrdili su mi tadašnji vlastodršci ove općine, ali se nisu potrudili da nam dadnu posmrtne ostatke našeg svećenika da ih dostojno i kršćanski sahranimo, unatoč našim nebrojenim molbama i zahtjevima. Duboko žalimo i ne možemo se pomiriti s bolnom činjenicom da nam ni sve dosadašnje općinske i entitetske vlasti kroz ovih 15 poratnih godina nisu htjele barem donekle ublažiti bol i vratiti nam posmrtne ostatke našeg svećenika, iako znaju gdje su, kao što znaju i tko su ubojice. Davno smo oprostili nesretnim ubojicama nevino ubijenog župnika, koji su se dodatno teško ogriješili o Božji zakon sadistički maltretirajući i časne sestre redovnice u ovdašnjem samostanu, te pretvarajući i samostan i župnu kuću u ruševinu, a župnu crkvu u skladište nepotrebnog otpada…”
Molilo se je i za ubijenog upravitelja župe Nova Topola i bosanskogradiškog župnika Mons. Kazimira Višatickog.
pogleda na “Crkvenu Crkvu” zupni ured i samostan druzbe klanjatelica krvi Kristove
«Evo Jaganjca Božjega; evo Onoga koji oduzima grijehe svijeta, (i nama). BLAGO onima koji su pozvani (krštenjem i vjerom) i koji se odazivaju na gozbu Jaganjčevu.»
Suza Dolinska: Vlč. Milivoj, što je to Župsko klanjanje?
Vlč. Milivoj: To je jedan određeni DAN u godini kada vjernici u ime svoje župe i u ime svoje biskupije iskazuju svoju ljubav i pažnju Euh. Kristu, nazočnom dan i noć u oltarima naših župnih crkava.
SD što sve vjernici i svećenici čine tog DANA?
Vlč. Milivoj: To je prije svega i najprije DAN zadovoljštine!
– za grijeh pobačaja i za razna sprječavanja začeća.
-kršćanski su supruzi po sakramentu ŽENIDBE pozvani na međusobnu bračnu ljubav i začinjanje i rađanje novog ljudskog života. Presveto Trojstvo je sebe utkao u brak muškarca i žene. Naš je trojstveni Bog zajedništvo ljubavi i neprestanog stvaranja, i to je isto želio imati u kršćanskom braku. Vanjski znak tog sakramenta su muško i žensko. Njima je upućen Božji poziv da se ljube i množe! Budite moja slika u ljubavi i stvaranju. Tako je Stvoritelj zamislio brak i obitelj, a Isus je tu temeljnu ljudsku ustanovu blagoslovio svim milostima sakramentom ženidbe.
Sv. Pavao je to zajedništvo muža i žene poistovjetio odnosom Krista prema Crkvi i Crkve prema Njemu.
Danas pod snažnim udarom duha svijeta, trenda i požude mnogi kršć. bračni drugovi su od toga svoga saveza s Bogom učinili karikaturu. Vrhunac te «zloće i nevjere» Bogu je namjerno sprečavanje začeća i kao kruna zla «bijela kuga» ili pobačaj.
Kao nikada se govori o pravima djece, a skoro ništa o obvezama i dužnostima istih. A s druge strane načinjeni zakoni koji idu na ruku onima koji ne žele potomstvo Začeta i nerođena djeca nemaju pravo na život i postojanje! A iza ljudskog života stoji Bog. Njega ne možemo prisiliti da On to odobri i blagoslovi.
Posljedice toga su nestajanje naroda i uništenje braka i obitelji kakvu je Bog zamislio, a Isus Gospodin blagoslovio! Na dan klanjanja bi s Isusom u Presvetom Oltarskom Sakramentu trebalo razgovarati da spasi brak i naše obitelji od nazočnog zla.
SD Za koja još zla bi trebalo moliti Euharistijskog Krista da nam se smiluje?
Vlč. Milivoj: Na taj Dan klanjanja bi trebalo moliti za tolike PSOVAČE naših najvećih svetinja. Jer se tom psovkom i pogrdama «tjera» Bog, Krist i drugi iz naših života, obitelji, župa i naroda. I to se čini na vrlo grub i besramni način! U Hrvatskoj i u svakoj župi ima tih «duhovnih štetočina». Oni «psovkom velikih svetinja» nanose ogromnu štetu svojem narodu. Ako Boga nema, neće biti ni blagoslova, ni napretka u dobru, osim u zlu i sve većem neredu u društvu.
Zato: pobačaj i borba protiv začeća i začetog života i psovka ili pogrđivanje naših kršćanskih najvećih svetinja će doći glave svima nama tj. cijelom hrvatskom narodu.
SD Tko su najveći dobročinitelji našeg naroda?
Vlč. Milivoj: – Danas su najveći dobročinitelji našeg NARODA obitelj s brojnim i dobro odgojenim potomstvom. I ljudi koji se Boga boje i ljudi stide. Koji u sebi razvijaju strahopoštovanje prema Bogu i ljubav prema Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu!
Župsko klanjanje je Dan zadovoljštine za tolike koji više ne dolaze na «izvore milosti». Nedjelja više nije Dan Gospodnji. Slavlje nedjeljne mise se zanemaruje, a tako korisni sakramenti za naš duhovni život sv. Ispovijed i sv. Pričest se sve rjeđe obavljaju i primaju.
Iako su sv. Krštenjem pozvani napustiti poganski život, oni ga u praksi nisu napustili. On se očituje u onoj: – U se, na se i poda se! Ili kako je to sv. Ivan, apostol napisao: mnoge ljude vode ovi idoli: požuda očiju, tijela i oholost života.
SD Nisu li ti poroci upravo ono što nagriza Duh Crkve iznutra?
Vlč. Milivoj: Samo obraćeni ljudi, ljudi osobne vjere ne podliježu tim i takvim idolima. Njima je Isus Krist radost i smisao života. Oni znaju da su krštenjem započeli živjeti u Božjoj milosti, trude se u njoj ostati i u njoj napustiti ovaj svijet. Za njih je Isus živ, uskrsnuo Gospodin. On je došao spasiti ovaj svijet; On dolazi u Crkvi i po Crkvi, i On će doći. Takvi vjernici su eshatološki ljudi. Ozbiljno misle na one zbilje koje dolaze na kraju ovog života. Oni «znaju» da poslije ovoga dijela života odlaze u onaj drugi, vječni život. Znaju da će svaki čovjek na Sudu morati dati račun o svojem življenju ovdje. Svi ćemo stati pred sudište Kristovo, zapisao sv. Pavao.
Oni vjeruju u blaženi život s Bogom, u postojanje pakla i u konačni Kristov dolazak.
Oni se trude biti ljudi «puni vjere i Duha Svetoga!» Za takve više nije važno ono: -«takvo je vrijeme i trend», «svi tako rade», «što će ljudi reći» ili «takvi su naši običaji!» «Otac laži i ubojica čovjeka od početka» je tu svoju mudrost posijao u mnoga krštenička srca
SD Zaista se ima što moliti i o čemu s Kristom, nazočnim u Presvetom Oltarskom Sakramentu razgovarati?!
Vlč. Milivoj: Dakako da se ima zašto moliti! U običajima naših pređa je bilo i molitve i Duha Božjega. Onda se je molilo prije oranja, sijanja, žetve. Na glas zvona se molio «Anđeo Gospodnji» i štošta drugog. U današnjim običajima toga sve manje ima. Čak se uz primanje sv. sakramenata sve svodi na «iće i piće» i zabavu. I sve je više poklonika takvog slavljenja i Prve Pričesti, i sv. Potvrde i sv. Ženidbe, i karmine i rođendani i puno toga se dodalo, a što se svodi na rečeno: -«iće i piće i zabava». Ono duhovno, ono Božje se sve više gubi iz vida!
SD Š to je o Klanjanju rekao II. Vatikanski sbor?
Vlč. Milivoj: II. Vatikanski sabor (1962.-1965.) je zasigurno najveći događaj Duha Svetoga u prošlom stoljeću. On je kršćane pozvao na OBRAĆENJE (prestati uz milost Božju griješiti) No to je činio svaki koncil do sada. Ovaj je pozvao Crkvu, krštenike da napuste sve čine, djela, prakse koje nas ne vode dublje u vjeru, bliže osobi Isusa Krista, koje nam ne grade «OSOBNU VJERU». Da li je to CRKVA uopće čula? U praksi kršćana se od tog poziva malo ili ništa ne vidi! Ostaje ona Isusova: – Obratite se i vjerujte Evanđelju! Sjetimo se postradalih od kule u Siloamu i Poncija Pilata: «Ako se ne obratite, svi ćete tako izginuti ili postradati», reče Isus onima i nama današnjima. (Lk 13,5).
Uz sve ovo ima toga još što opterećuje srca i duše naše.
Kakvi su nam međuljudski odnosi? Odnosi u braku? Nemoć tolikih da svojim primjerom i riječima od svoje djece načine čestite ljude
Na Dan klanjanja učenici Isusovi tješe svoga Učitelja i s Njim suosjećaju. Sve ovo što ljudi danas rade je sudjelovalo u Njegovoj muci i smrti na križu.
I valja zato na taj Dan, kao i u druge dane vapiti: – «Krvi Jaganjca Božjega, rastrgaj u tolikim srcima svaku vezu s «ocem laži i ubojicom čovjeka od početka!»
SD Na Dan klanjanja se vjernici druže s Euharistijskim Kristom?
Vlč. Milivoj: Negdje i dopodne, a negdje samo poslije podne vjernici dolaze u crkvu i provode jedno vrijeme u klanjanju i molitvi pred izloženim Presvetim.
SD Središnji događaj toga dana je Slavlje sv. Mise?
Vlč. Milivoj: Tako je. Toga dana se okupe u našim crkvama ne samo vjernici nego i svećenici dotičnog dekanata. Znamo da je Presv. Euharistija neraskidivo vezana uz svećeničko poslanje. Jedan od svećenika predvodi Misno slavlje i propovijeda. Vjernici nastoje taj Dan crkveni prostor urediti, bogato okititi i uveličati Misno slavlje lijepim i radosnim pjevanjem. Nazočni svećenici su svjedoci toga Dana vjere jedne župe i ljubavi vjernika prema Isusu nazočnom u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Na Dan klanjanja bi vjernici trebali ispuniti svoju crkvu kao na Božić ili Uskrs. Najslavniji, najsvetiji, najbolji, najmoćniji, najučeniji u našim sredinama je ISUS KRIST, nazočni u Presvetom Oltarskom Sakramentu.
Žalosno je kada u nekim župama na taj Dan bude vjernika skoro kao i svećenika. Takva župa svjedoči da je u vjeri mrtva. Da u njoj cvatu svakakvi poroci. Da im Isus Krist nije PUT ISTINA i ŽIVOT.
Isus je u takvim sredinama najusamljenije i najprezrenije BIĆE. Prikovan je na križ i zatvoren u naše tabernakule i trpi i podnosi hladnoću,ravnodušnost i prijezir tolikih krštenika Blago onima koji Ga na taj Dan dolaze utješiti i pred Njim izlijevati svoju dušu.
SD Š to još činimo na Dan klanjanja?
Vlč. Milivoj: Dolazimo zahvaljivati. S riječima sv. Tome Mora vjernici Isusu govore: – Hvala Ti na svemu što si nam darovao. Hvala Ti na svemu što si nam uzeo. Hvala Ti na svemu što si nam ostavio!
SD A onda dolaze vjernici i moliti! Zar ne?
Vlč. Milivoj: Sam je Gospodin svojima preporučio: – Molite i dobit ćete. Tražite i naći ćete. Kucajte i otvorit će vam se! Dan klanjanja je vrlo pogodno vrijeme za to. Treba moliti za svoju braću (slijepu, gluhu, kljastu, gubavu i mrtvu). Moliti Gospodina za dar obraćenja i da se napune milošću Duha Svetoga. Oni su «bolesno tkivo» na Kristovoj Crkvi! Samo ih Krist može ozdraviti, izliječiti, oživjeti i obratiti. Bit će žalosno, ako za nekoga od nas na sudnjem danu đavao bude Isusu podrugljivo govorio: Ovaj za kojeg si ti umro i uskrsnuo je ipak mene slušao i vršio moje želje. Zato je on moj i meni pripada! Ne daj Bože, da se to ikome od nas dogodi!
SD Š to bismo još na Dan klanjanja u svojem srcu trebali donijeti pred Gospodina?
Vlč. Milivoj: Trebalo bi zahvaliti za naše dobročinitelje. Neki su od njih za nas svoju krv prolili, trpjeli i umirali. Moliti za one oko nas iz čijih smo dlanova puno dobrote i ljubavi primili. Treba zahvaljivati za našu DOMOVINU. Ona se muči s nama, jer je malo cijenimo, volimo i za nju tako «lijepu i plemenitu» slabo borimo.
Drugo su režimi, a drugo je DOMOVINA! Režimi dolaze i prolaze, a DOMOVINA ostaje. Dragi Bog je našu domovinu iskitio mnogim divnim darovima, da je takove malo u ovom našem svijetu ima! Krv otaca naših je natopila ovu zemlju i njihove kosti se nalaze u ovoj zemlji. I ona je tužna što je tako malo volimo i što je tako malo cijenimo.
SD I na kraju što još reći o DANU klanjanja?
Vlč. Milivoj: Dan klanjanja bi trebao sve drugo staviti u drugi plan. A Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu staviti u središte našeg zanimanja. Jedan je takav Dan u župi u godini. Do sljedećeg DANA klanjanja je dug put i puno vremena! Ako smo s njim povezani poniznom vjerom, nadom i ljubavlju imati ćemo budućnost, bez Njega je za nas nema! Neka Dan klanjanja u našim župama bude Isusu na utjehu i slavi i radost, a nama na diku i spasenje!
MOLITVA VJERNIKA na DAN klanjanja
Nebeskom Ocu, u čijem Srcu je nazočna naša prošlost, sadašnjost i budućnost uputimo ponizna srca iz ove Euharistije zahvale i svoje prošnje. Pratio nas u tome moćni zagovor Voćinske Gospe, Gospe od Utočišta
– Za Crkvu, sv. Oca Benedikta XVI-og, za našu biskupiju i njezinog Biskupa, za naše župe i svećenike da uspješno svjedoče svoju vjeru u Krista Raspetog i Uskrslog, nazočnog u Presvvetm Oltarskom Sakramentu, molimo TE!
– Da u našem Narodu podižeš u svim zvanjima i razinama svete, odgovorne ljude, pune vjere i Duha Svetoga, Molimo Te.
– Da očuvaš Narod od onih koji ga ne vole i koji ga vode u moralnu, duhovnu, gospodarsku i svaku drugu bijedu, molimo Te.
– Da u našem Narodu bude što manje obitelji koja ne vole djecu, koje se raznim sredstvima bore protiv života, a da bude što više obitelji s brojnim potomstvom dobro i kršćanski odgojenim, a koja će postajati jamstvom naše sretnije budućnosti, molimo Te!
– Za našu hrv. mladež da se hrabro založi za sreću i napredak svojega naroda. Da napuste «širok put» koji završava u propasti, a hrabro i zanosno se opredijelile za put Evanđelja, molimo Te!
– Za obraćenje psovača velikih svetinja, za obraćenje ovisnika o drogi, alkoholu i lijenosti sklonih osoba. Da bude što manje krštenika kojima će moto života biti: U se, na se i poda se!, molimo Te!
– Da utješiš svojim Svetim Duhom Tješiteljem sve naše patnike, bolesne, ponižene i progonjene ljude. Za oslobođenje uhićenih naših rodoljuba u Hagu i po Domovini. Za naše branitelje, za naše poginule i osakaćene branitelje, za njihove obitelji da ne klonu pod križem raznih nepravdi i poniženja, molimo Te!
– Za našu raseljenu braću po svijetu da ne zaborave svoje korijene, jezik i vjeru, molimo Te!
– Za nas same da uz obilatu pomoć Tvoju, Oče nebeski, uspješno pobjeđujemo u sebi: «požudu očiju, požudu tijela i oholost života», molimo Te!
– Neka naši dragi pokojnici stignu i ostanu s Tobom u Tvojem nebeskom DOMU, molimo Te!
Sve Ti ovo, nebeski Oče, upućujemo po našem Velikom Svećeniku i Spasitelju Isusu Kristu, a po zagovoru nebeske Majke i nebeskih zaštitnika. Amen.
POKORNIČKI HOD KROZ MISNO SLAVLJE
SUZA DOLINSKA Vlč. Milivoj, kako valja započeti Misno slavlje? I kako uz pomoć milosrđa Božjega postići «ponizno i raskajano srce?»
Vlč. Milivoj: Odmah na početku Misnog slavlja Crkva nas poziva da priznamo pred Ocem nebeskim svoje grijehe, propuste i slabosti
U duhu valja stati pred Raspetoga Jaganjca Božjega i vapiti sabranim i iskrenim srcem: «Krvi Kristova, operi me! Potrgaj u meni, u nama svaku vezu s «ocem laži i ubojicom čovjeka od početka!»
Svojim grijesima smo i mi sudjelovali u muci i smrti Sina Božjega.
Griješimo, kako to iz katekizma znamo, kada Božje zapovijedi kršimo i kada ih ne vršimo. Puno griješimo u mislima, željama i planovima. Zavodili smo i navodili druge na grijeh. Puno toga nismo dobrog učinili, a trebali smo i mogli smo. Moliti treba da nas Krv Jaganjčeva oslobodi od «tajnih grijeha» koje nismo iz stida i straha ispovjedili, a primali smo sv. Pričest!
Naše ljudsko srce je sastavljeno od puno izbica. Neke je milost Božja rasvijetlila i očistila, a u druge još nije milost Božja stigla. Cijelo srce treba Bogu ponuditi da ga osvoji za sebe i učini ga protočnim za ljubav Isusovu.
Važno je kako ćemo i s kakvom nutarnjom sviješću i iskrenošću započeti sv. misno slavlje. Sjetimo se carinika u hramu i njegovog vapaja: «Bože, smiluj se meni grješniku!» Zadobio je oproštenje
SD U himnu «SLAVA» također ima molitvenih vapaja za oproštenjem?
Vlč. Milivoj: – To su ovi zazivi:
– Koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!
– Koji oduzimaš grijehe svijeta, primi našu molitvu!
– Koji sjediš s desne Ocu, smiluj nam se!
SD u Božjoj Riječi, koja se naviješta s propovjedaonice vrlo često smo pozvani na obraćenje, kajanje i praštanje?
Vlč. Milivoj: Vjernici običajne vjere slušaju rastresena srca. Nerijetko se po našim korovima, sakristijama, pa i crkvama za vrijeme navještaja Evanđelja priča, i nešto drugo radi!
Obraćena srca upijaju Riječ Božju kao što spužva upija vodu. Zato je naš Gospodin odmah na početku svojeg javnog nastupa pozvao sve ovim riječima: – Obratite se i vjerujte Evanđelju!
Dakle, običajni vjernici nisu SPOSOBNI Božju Riječ čuti, poslušati i u svojem srcu o NJOJ razmišljati
SD Imali u Vjerovanju nešto o priznanju grješnosti?
Vlč. Milivoj: U Nicejskom-carigradskom vjerovanju vapimo:
– Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha
SD I u molitvi vjernika često molimo za obraćenje, za oproštenje i upućujemo Bogu Ocu slične vapaje. Božje milosrđe nas želi oslobađati od onoga što nam ne da biti sretnima! A to je grijeh i nered u nama i među nama ljudima.
Vlč. Milivoj: Iza poniznog i raskajanog susreta s Riječju Božjom dolazimo u duhu pred oltar.
SD Zašto mi kršćani, katolici trebamo nedjeljom dolazi k sv. Misi?
Vlč. Milivoj: U srcu sv. Euharistije je razlog našeg dolaska. A to je:
– Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo,
– Tvoje uskrsnuće slavimo,
– Tvoj slavni dolazak iščekujemo!,
ili ovako: – Spasi nas Spasitelju svijeta, koji si nas svojim križem i uskrsnućem oslobodio! Evo, zato se treba ići k sv. Misi i u njoj stajati svim svojim bićem. Pa, Crkva je i osnovana za to da se Isus Krist ne zaboravi; da se ne zaboravi: – tko je On! Š to nam je u Božje ime objavio, otkrio i što je za nas ljude učinio! Najlošiji je razlog djeci govoriti: – Moraš ići! A ono ne zna zašto. Tu je važan primjer roditelja, a onda i riječi, znanje i poznavanje svoje vjere
SD što nam svete molitve u misnim kanonima govore o grijehu i praštanju?
Vlč. Milivoj: – Molimo da nas zemaljske vjernike Duh Sveti povezuje s našim Gospodinom i jedne s drugima. Jer grijeh nas razdvaja, okreće jedne protiv drugih, a Duh Sveti je ljubav u nama i među nama. Obraćeni su ljudi toga svjesni. Običajnim vjernicima je to knjiga sa «sedam pečata!»
– Zatim molimo za duše pokojnika, da ih Krv Jaganjca Božjega oslobodi od grijeha i krivice i pridruži Zajednici nebesnika.
– Svjesni smo da sve ide Bogu po Kristu, s Kristom i u Kristu. A i sve od Boga po Kristu, našem Velikom Svećeniku dolazi k nama. Iza uskrsnuća Krist dolazi k nama u Crkvi i po Crkvi.
– Tu Ga samo očima vjere možemo «vidjeti i susretati».
SD Kako to On nama dolazi po Crkvi i u Crkvi?
Vlč. Milivoj: Dolazi nam u svojoj Riječi (sv. Pismo), po svojim službenicima (papa biskup svećenik đakon ) U svojim sakramentima, u sv. Pretvorbi i onda u sv. Pričesti.
Dolazi nam u zajedničkoj molitvi i u našim bližnjima. Š to reći o tolikom broju krštenika koji više Njega ne susreću u svetim sakramentima i koji su zanemarili posjet nedjeljnoj sv. Misi! Obraćenim ljudima, vjernicima je malo što nedjeljom dolaze slaviti Misno slavlje i Njega primati u sv. Pričesti, pa to čine i radnim danom. U obraćenim srcima je onaj žar starozavjetnog vjernika: – Žedna mi je duša Boga, Boga živoga! O kada ću doći i lice Božje gledati?
U mnogim krštenicima toga žara više nema. U mnogima je duša umrla A kako s mrtvim srcem i savješću svjedočiti za živoga Boga?
SD Š to reći za OČE NAŠ ?
Vlč. Milivoj: –To je molitva koja je proizišla iz divnog Srca našega Gospodina. Ona je molitva i djece Božje. U toj molitvi su skriveni svi sakramenti. Ona je sažetak cijelog Evanđelja.
– I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim! Tu je skriven sakramenat Pomirenja. Kad je Duh Sveti zahvatio moje srce, tada mi nije ništa teško. Tada rado opraštam i s pouzdanjem oproštenja tražim. I tu, kao i drugdje, uzor nam je naš Gospodin.
SD Slijedi molitva koja je nastala u teškim vremenima Crkve.
Vlč. Milivoj: Tako je. Izbavi nas od svih zala udjeli nam mirna vremena da budemo uz pomoć Tvoga milosrđa, Bože, slobodni i sigurni od svih nereda. Takva stanja su Crkvi, nama vjernicima stavljala u srce i usta onaj vapaj: Maranatha! Dođi, Gospodine Isuse! Uspostavi svoj red, Božji red u nama i među nama. Mir je plod suglasja našeg života s voljom Božjom. Kao što je mir u društvu plod pravde.
Krštenjem Božjih i prirodnih zakona čovjek se suprotstavlja volji Stvoritelja. Danas su na tom području mnogi svjesni ili nesvjesni poslušnici «oca laži i ubojice čovjeka od početka!»
SD I prije same sv. Pričesti Crkva kliče riječima sv. Ivana Krstitelja
Vlč. Milivoj: – Evo Jaganjca Božjega. Evo Onoga koji oduzima grijeh svijeta i (nama). Blago svima krštenjem i vjerom pozvanima koji se žele i mogu odazvati na Gozbu Jaganjčevu!
Tko sprječava tolike vjernike ili krštenike danas da ne pristupaju sv. Pričesti? Ili je to GRIJEH u njima, a kojega se ne žele osloboditi. Ili nemaju gladi za Tijelom Gospodnjim Za obraćene duše i srca sv. Pričest je GOZBA, najradosniji susret s Najvećim, Najboljim, Najmilijim, Najsvetijim, s Uskrslim Gospodinom. Oni znaju za onu: – Tko jede tijelo moje i pije krv moju u meni ostaje i ja u njemu!
Običajnim vjernicima te riječi ništa ne znače Vjernici odgovaraju riječima rimskog poganskog vojnika: – Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj. Samo reci riječ i ozdravit će duša moja
Tu se očituje veličina Dara i malenost onih kojima se taj božanski Dar nudi. Isus se za nas predao u smrt na križu, a u sv. Pričesti se opet daruje svakomu koji Ga želi primiti.
Svećenik moli za sebe, ali i za sve nazočne: – Izbavi me ovim Presvetim Tijelom i Krvlju od svih opačina i svakog zla daj da se držim Tvojih zapovijedi i ne daj da se ikada udaljim od Tebe!
A može i ovako moliti: – da ovo blagovanje Tijela i Krvi Kristove ne bude meni i nama na sud i osudu nego zaštita i lijek duši mojoj, dušama našim
SD I na kraju Misnog slavlja Crkva svoje vjernike šalje u svakodnev s riječima: – Idite u miru!
Vlč. Milivoj: Te riječi znače: živite u svijetu u miru s Bogom i jedni s drugima. Neka se u vama vidi Duh Isusa Krista. Prolazite zemljom čineći dobro. Služite svojim bližnjima. U prvoj Crkvi, a tako bi trebalo biti i danas: Lomljenje kruha ili sv. Euharistija i Caritas su se prožimali. Majka Tereza bi rekla: – Učinimo svaki dan nešto lijepo za Boga.
SD Kako se boriti protiv rastresenosti u misi i u molitvi?
Vlč. Milivoj: Tako da sve što se događa u Misnom slavlju prolazi našim srcem i mislima, a mi iznutra u sebi osluškujemo njihov smisao, poziv i značenje Neka nas dinamika molitava i pjesama dira, potresa i ispunja. Ne dopustimo u misi biti tijelom, a mislima, i srcem negdje drugdje.
Crkva je prostor molitve i sabranosti. Tu je među nama ponizni i strpljivi bož. Zatočenik, Nazočni Gospodin u Presv. Olt. Sakramentu.
Misa je zbirka različitih molitava nastalih kroz povijest Crkve. Te su molitve nastale u srcima najboljih sinova i kćeri Crkve. Svojim sabranim srcima doživimo iznutra, u srcima svojim svu njihovu ljepotu i čar. Neka se poruke tih molitava razlijevaju našim srcima!
Svima čitateljima «Suze dolinske» i ovaj Božić donio puno radosti, utjehe i mira. Bilo sretnih i radosnih dana u našem osobnom i zajedničkom životu!
Želi Vam to i od Gospodina moli Milivoj Knežević, orubički župnik
U toku čitavog svog postojanja Donja Dolina se izvanredno veže za ZPIAP ali najveće srodnosti pokazuje, ipak, sa sjevernom Bosnom između rijeke Bosne i Une, što je i razumljivo, pošto se radi o geografski najbližim naseljima (Prilog 4). Te veze nisu istog intenziteta, niti su istog karaktera u svim fazama života Donje Doline. Starije naselje se, po svojoj keramici, čvrsto veže za čitav niz naselja sjeverne Bosne, što se mora objasniti zajedničkim porijeklom stanovnika svih ovih naselja. Ta srodnost je u ranijim fazama morala doći jače do izražaja nego kasnije. Za vrijeme života na Gradini osjeća se preorijentacija dotadašnjih veza i slabljenje srodnosti sa nalazištima sjeverne Bosne. Negdje u VI. stoljeću nastaje, iz razloga koje nisam u stanju da utvrdim, oštra granica između kompleksa Donja Dolina Čarakovo Sanski Most Zecovi i doline Une, prvenstveno Jezerina i Ribića. Ta granica, koja se ogleda prvenstveno u elementima materijalne kulture i u načinu sahranjivanja (pa, prema tome, i u elementima duhovne kulture), ostaje uočljiva sve do kraja prahistorije ovih krajeva. Dok, na primjer, Donju Dolinu (sa spomenutim srodnim nalazištima) i u ovo doba vežu mnogostruke spone sa zapadno panonskim-istočno alpskim prostorom, kao i jake trgovačke veze sa Italijom, dolina Une ostaje gotovo sasvim izolirana od tih veza. U nju samo djelomično prodiru utjecaji iz ovog čvrsto povezanog i visoko civiliziranog područja. Italski utjecaji na japodskom području su neznatni. Veza sa Slovenijom također, dok veze sa Glasincem, čini se, nisu ni postojale. Ali keramika, kao osnovni indikator prisustva ili odsustva nekog etničkog elementa, pokazuje da su izvjesni tipovi keramike, na svim nalazištima, proizašli iz keramike KŽP. Međutim, u ovo doba (naročito u 6.,5. i 4. stoljeću) oni se i razlikuju po osnovnim karakteristikama. Tako se šalice sa dvije visoko stojeće drške tipa T. XII,6,T.XVIII,3, kao i šuplja i puna ispupčenja na remenima nekih tipova posuda (T. XVI,4,8) koja daju pečat čitavom ZPP, na prvom mjestu keramici Donje Doline i okoline, ne javljaju u dolini Une. U Jezerinama i Ribiću javljaju se na keramici slikani ornamenti, element potpuno nepoznat na ostalim sjevernobosanskim nalazištima. Dalje, u Jezerinama i Ribiću se u muškim grobovima veoma često javljaju pincete, dok ih istočno od tih nekropola gotovo i nema. Domaći elementi u metalu se, također, razlikuju na ova dva kompleksa. Razmjena između tih područja, izgleda, nije ni postojala, odnosno bila je svedena na minimum, što se jasno vidi iz tipova zastupljenih na velikom broju nalazišta, što svjedoči da se ne radi o slučaju. Tako se, na primjer, lučne fibule sa jantarskim ili staklenim perlama na luku, kao i dvospiralne fibule poznate sa japodske teritorije, nikada ne javljaju u Donjoj Dolini ili bilo kojem drugom nalazištu istočno od Une. Predstave dviju konjskih glava okrenutih potiljkom jedna drugoj, sa sunčevim točkom u sredini, poznate iz okoline Bihaća i sa drugih japodskih nalazišta, predstavljaju pandan pačjim ili labuđim predstavama sa sunčevim točkom (T. IV, 4, T. XVIII, 19), ali je to, istovremeno, element koji u religijskom smislu razdvaja ova dva područja. Dok kod jednih sunčeva kola vuku konji, dotle su kod drugih u sunčeva kola upregnute ptice. U osnovi ista praideja doživjela je u dvjema susjednim grupacijama, sa različitim domaćim razvojem, i različite sudbine. Trokutni i trapezni limeni privjesci, brojni u Donjoj Dolini i ZPIAP, ne javljaju se u dolini Une u prahistoriji.
Osim razlika u elementima materijalne kulture ovih dvaju kompleksa, veoma su uočljive razlike u načinu sahranjivanja, što govori o nepodudarnosti u običajima i vjerovanjima. Prvo što treba naglasiti to je činjenica da u svim nekropolama, onima uz Unu, kao i onima istočno od nje, postoje spaljeni i skeletni grobovi, i da su urne, u osnovi, istog oblika, tj. tipa T.IV, 7, T.XVI, 1. To je, znači, element koji povezuje sve te nekropole i dokazuje njihovo zajedničko porijeklo u dalekoj prošlosti. U Jezerinama, u grobovima od VI, V i IV stoljeća, spaljeni mrtvaci su gotovo uvijek muškarci, dok su skeletni žene. Ženski grobovi na spomenutoj nekropoli kao prilog gotovo uvijek imaju malu posudicu u obliku osnovnog tipa urne, što, možda, simbolizira prisustvo muža, koji je, po pravilu, bio spaljivan i sahranjivan u urnu, a to, opet, možda, simbolizira zajednički život muža i žene poslije smrti. Takva pojava se nije ustanovila nigdje u Bosni istočno od Une. U Donjoj Dolini i ostalim srodnim nekropolama, koje su istovremene sa jezerinskom, posmrtni ostaci muškaraca i žena su spaljeni, dok ih je, u isto vrijeme, isto toliko i nespaljenih. Razlike ima i u orijentaciji skeleta. Dok je većina skeleta u Donjoj Dolini i Sanskom Mostu orijentirana jugoistok sjeverozapad i istok zapad dotle je orijentacija skeleta u Jezerinama uglavnom sjever jug. Posude se u Donjoj Dolini, Čarakovu i Sanskom Mostu stavljaju u grob u većem broju nego što se to, u isto doba, čini u okolini Bihaća. U Jezerinama je u skeletnim grobovima uvijek samo jedna posuda, gotovo svuda istog oblika (slična tipu T.XVI, 1, ali bez kanelura na ramenu), i to uvijek pored glave mrtvaca, a nikada na nekom drugom mjestu. U nekropolama istočno od ovih, uopće ne postoji pravilo za mjesto gdje će se staviti posude u grob, a same posude nisu onog oblika kakav imaju posude iz doline Une. Veoma je važna i razlika u količini oružja u grobovima. Dok se u ovim fazama nekropola u Donjoj Dolini, Sanskom Mostu i Čarakovu javlja oružje, i to u velikom broju u stvari je to kompletno naoružanje ratnika dotle su grobovi istog doba u Jezerinama i Ribiću bez oružja.
U sahranjivanju spaljenih mrtvaca također postoje razlike. Po pravilu, paljevina mrtvaca se u Sanskom Mostu, Čarakovu i Donjoj Dolini stavlja u urnu. Ukopavanje paljevine u zemlju, bez urne, veliki je izuzetak, dok je to u Jezerinama veoma česta pojava.
Kako god se nekropole u Jezerinama i Ribiću ne vežu za materijal iz Donje Doline, Sanskog Mosta, Čarakova i Zecova, one se izrazito vežu za nalazišta u Lici i jugoistočnom dijelu Slovenije, što znači i da pripadaju toj skupini, odnosno da Jezerine i Ribić predstavljaju najistočnije lokalitete jedne skupine koja je živjela uglavnom u današnjoj Lici i Gorskom kotaru. Ta skupina se danas, nakon niza naučnih radova usmjerenih na rješavanje problema tko je živio na tom prostoru, slobodno može nazvati Japodima. Oni, kao što smo vidjeli, ne održavaju veze sa svojim sjeveroistočnim i istočnim susjedima. Čini se da između skupine Donja Dolina Čarakovo- Sanski Most Zecovi i japodske teritorije čak postoji i oštro povučena granica, koja se teško prelazila, što ukazuje na neprijateljske odnose između tih dviju grupacija. Prema tome, ako su stanovnici Jezerina i Ribića, kao i ostalih srodnih nalazišta oko Une Japodi što izgleda sasvim sigurno onda stanovnici Zecova, Sanskog Mosta, Čarakova i Donje Doline nesumnjivo nisu bili Japodi. Oni su morali pripadati nekom drugom plemenu, u svakom slučaju etničkoj grupaciji koja je bila u daljoj srodnosti sa Japodima.
Izdvajanje japodskog dijela sjeverozapadne Bosne i pripadanje te teritorije zapadnom kompleksu dovelo nas je do potvrde egzistencije jednog istočnijeg i sjeverno istočnijeg kompleksa, kojem kroz mlađe željezno doba, i u mlađem odsjeku starijeg željeznog doba, pripada i Donja Dolina. Čak je bilo moguće povući prilično jasnu granicu između ta dva kompleksa .Ta granica prolazi nešto južnije od ušća rijeke Sane i istočnije od Une kod Bihaća. Ova konstatacija je od velike važnosti za određivanje kako šire etničke pripadnosti stanovnika Donje Doline, tako i uže, plemenske pripadnosti stanovnika Donje Doline i svih stanovnika sjeverozapadne Bosne istočno od Japoda (Prilog 5). Kada bi toj grupaciji, koja je bez sumnje naseljavala ovaj prostor, od ha A perioda pa sve do rimske okupacije ovih krajeva, trebalo dati ime samo na osnovu arheoloških podataka, trebalo bi je, držeći se današnjih geografskih naziva, nazvati zapadno panonskom skupinom (kulturnom i etničkom) kojoj, osim sjeverne Bosne, pripadaju i Panoniji najbliži alpski krajevi. Svakako je mnogo važnije kakvo bi se historijski poznato ime moglo dati ovom narodu, pošto je to, istovremeno i odgovor na pitanje tko su bili stanovnici Donje Doline. Tu nam mogu pomoći jedino historijski izvori.
U vrijeme ranog rimskog carstva (već u I stoljeću poslije Krista i kasnije) ovaj dio Bosne je pripadao rimskoj provinciji Pannonia, a ta se provincija približno poklapa sa područjem rasprostiranja ZPIAP skupine KŽP i njenih izdanaka. (Prilog 4,5). Ova podudarnost očigledno nije slučajna. Pogotovo je ne treba smatrati slučajnom, kad se uzme u obzir da su i kasnije granice provincije Pannonia ostale otprilike onakve kakve su bile u rano doba carstva. Ovdje je veoma važna granična linija između provincija Pannonia i Dalmatia u samoj Bosni. Ta se linija kretala negdje od Velike Kladuše na istok, pa je išla pored Bosanskog Novog i Prijedora, zatim nešto južnije od Laktaša, nešto sjevernije od Doboja, pored Srebrenika, a izlazila je na Drinu negdje kod Loznice. Granica između ove dvije provincije, kao što se vidi, opet potvrđuje arheološke pretpostavke: arheološki izvori govore da sjeverna Bosna pripada zapadno panonskom kompleksu, i to minimum 12 stoljeća prije potpune rimske okupacije ovih krajeva, a historijski izvori govore da su Rimljani ovaj dio Bosne priključili Pannoniji, iako se radi uglavnom o planinskom području, koje geografski ni u kom slučaju ne može pripadati ravničarskoj Panoniji. Ova pojava bi se morala objasniti pretpostavkom da je rimska vlast prilikom određivanja granica provincija, vjerojatno, vodila računa o određenim širim etničkim granicama, koliko god je to bilo moguće. Tako se desilo da je glavnina stanovnika zapadne Panonije i rubno istočno alpskog prostora, koji su nizom stoljeća bili jedna cjelina, doduše, donekle poremećena upadom Kelta, i u rimskoj državnoj podjeli i dalje imala svoje zasebno mjesto. Pri tom je jedan dio stanovnika sjevernih bosanskih područja morao, iz raznih administrativnih razloga, potpasti pod provinciju Dalmaciju, čije je stanovništvo njima bilo dobrim dijelom potpuno strano. Tako su Sanski Most i Zecovi, dva Donjoj Dolini najsrodnija naselja, potpala pod provinciju Dalmaciju, a Donja Dolina pod provinciju Panoniju (Pretpostavljamo da je rekonstrukcija granice dobro izvedena!). U ovoj pojavi nema ničeg čudnog, pošto na ovom graničnom području, između dviju velikih etničkih grupacija, kao ni na bilo kojem drugom, situacija u etničkom pogledu nije mogla biti ni jednostavna ni posve jasna (pogledati . Da se tu stvarno radi o posebnoj grupaciji, direktno govore historijski izvori. Strabo, (63.god. prije Krista 19. god. Poslije Krista.), na primjer, piše da se «prema istoku prostire japodska teritorija, do krajeva koje naseljavaju Pannoni. Dijeli ih planina Alpeon koja se nalazi iznad Segestice». Prema A. Mocsyu istočni japodski susjedi prema Sisku bili su Colapiani, te istočni i sjeveroistočni Oseriati , dva panonska plemena čija područja u predrimsko doba imaju izrazito panonski kulturni karakter. Na drugom mjestu Strabo kaže da Pannoni žive između Skordiska i Boja (Prilog 5). Za Boje se zna da su u I vijeku prije Krtista živjeli u sjeverozapadnom dijelu Mađarske (svakako na području otetom od domaćih panonskih stanovnika), a Skordisci negdje blizu ušća Save u Dunav. I ovaj podatak jasno govori da je zapadno panonski prostor bio nastanjen Pannonima, a istovremeno i to da je Strabo ovaj naziv upotrijebio kao ime za jednu određenu etničku grupaciju, a ne u nekom geografskom smislu. To mjesto drugačije interpretira A. Graf. Pod imenom Pannoni on podrazumijeva zajedničko ime za više plemena u današnjoj Panoniji, za koja, bez ikakvih dokazivanja, ipak kaže da su Iliri. O susjedstvu Japoda sa Panonima svjedoči i Appian (II, stoljeće poslije Krista). Ako sada ponovno napomenemo ono što je već jednom rečeno, da su istočno i sjeveroistočno od Japoda živjeli stanovnici Donje Doline i njihovi najbliži srodnici, tada bi trebalo smatrati te japodske susjede Pannonima. Takvu pretpostavku potvrđuju historijski izvori i arheološki materijal, koji se uvijek veže za ZPIAP, odnosno za područje koje je u vrijeme rimskih osvajanja Pannonije, nesumnjivo, bilo nastanjeno Pannonima (a donekle i Keltima). Međutim, i japodska teritorija pokazuje srodnosti sa KŽP ZPIAP, i to prilično velike srodnosti, što bi moglo značiti da su, u daljoj prošlosti, i Japodi bili u veoma uskoj vezi sa nosiocima KŽP, odnosno da su i oni srodnici Pannona. Zaključak svih ovih razmatranja o etničkoj pripadnosti stanovnika sjeverne Bosne i današnje zapadne Panonije mislim da bi se mogao ovako formulirati: Najvjerojatnije je da su potomci nosilaca KŽP ZPP i njoj najbližih alpskih krajeva bili historijski poznat narod Pannoni. Prema tome, i njihovi pradjedovi bi trebalo da budu Pannoni, odnosno Prapannoni. Stanovnici Donje Doline i njihovi srodnici u sjevernoj Bosni, kao nosioci KŽP ZPP i kao potomci nosilaca KŽP, trebalo bi također da budu smatrani Pannonima. Južno od kontura ove zapadno panonske etničke grupacije, koju smo nazvali Pannonima, a to znači i južno od sjeverne Bosne, naziru se konture jedne druge, sjeverozapadno balkanske, etničke grupacije koja se može nazvati zajedničkim imenom Iliri. Točne granice između ovih dviju velikih grupacija nije moguće utvrditi, ali se može reći da je ta granica išla, vjerojatno ne u ravnoj liniji, negdje kroz južnije bosanske krajeve. U rimsko doba ova, zapadno panonska, etnička grupacija našla se uglavnom unutar provincije Pannonia, dok je manji dio pripadnika ove grupacije ostao izvan ove provincije. Za Ilire se može reći da su nastanjivali najveći dio provincije Dalmacije, sjeverozapadni ugao provincije Makedonije i, možda, jugozapadni ugao provincije Moesije superior.
Pri rješavanju problema plemenske pripadnosti stanovnika Donje Doline i njene okoline potrebno je osloniti se na radove historičara, ne gubeći pri tom iz vida svjedočanstva starih pisaca, koja ponekad, historičari nisu pravilno interpretirali. Prema L. Jeliću, Donja Dolina i njena okolina morala je biti nastanjena Breucima, jer su, po njegovu mišljenju, Breuci bili sjeverni susjedi plemena Mezeji i njihovih zapadnih susjeda Japoda. Za Mezeje je sigurno utvrđeno da su živjeli u sjeverozapadnoj Bosni, južno od Banje Luke (unutar provincije Dalmacije), što znači i južno od Donje Doline (Prilog 5). Međutim, ovo Jelićevo mišljenje ne izgleda vjerojatno ako ga usporedimo s onim što nam svjedoče historijski izvori. Tako Ptolomej piše da su Breuci bili nastanjeni u jugozapadnom dijelu Pannonije inferior, a za Donju Dolinu se zna da je pripadala Pannoniji superior (Prilog 5). Prema Zippelu, Breuci su živjeli na Savi ispod Colapiana. Ovaj podatak bi svjedočio u korist Jelićeve pretpostavke; ukoliko bismo bili sigurno da je Plinije riječima: «Saus per Colapianos Breucosque», iz kojih Zippel izvodi lokaciju Breuka, htio naglasiti da su ta dva plemena najbliži susjedi. Međutim, u to ne možemo biti sigurni, jer on samo kaže da Sava teče kroz teritoriju Breuka i Colapiana. U svakom slučaju Breuci nisu bili daleko od stanovnika Donje Doline, pošto jugozapadni ugao Pannonije inferior predstavlja sjeverna Bosna oko ušća rijeke Bosne, kao i susjedna Slavonija. Za nas je to važno jer nas zanima da li se i ostali stanovnici sjeverne Bosne mogu smatrati Pannonima. Odgovor na ovo pitanje daje direktno Strabo kada prilikom nabrajanja panonskih plemena spominje i Breuke. Veoma je značajno da Strabo u Pannone ubraja Mezeje i Desidijate, dva plemena koja su prilikom podjele Illyricuma na Pannoniju i Dalmaciju pripala provinciji Dalmaciji. Koliko je ovaj Strabonov podatak točan, nisam u stanju da kontroliram, ali moram ukazati na to da mezejska teritorija u predrimsko doba ima veoma naglašen panonski kulturni karakter (Prilog 4,5), odnosno da ima veoma mnogo elemenata KŽP zapadno panonskog karaktera i njenih izdanaka. U svakom slučaju, važno je da ni Strabo, niti itko drugi, ne ubraja u Pannone neko pleme južnije od današnje Bosne, pošto te, južnije, pokrajine u arheološkom materijalu ne pokazuju nikakve, spomena vrijedne, srodnosti sa KŽP ZPIAP i njenim izdancima (Prilog 4).
Identificiranje stanovnika Donje Doline i okoline sa Breucima ne slaže se ni sa idejama mađarskog historičara A. Mocsya. U svojoj, nedavno objavljenoj, monografiji o plemenima u provinciji Pannonia on tvrdi da je prostor između Colapijana i Breuka, na kojem se nalazi Donja Dolina, u početku rimske okupacije bio nastanjen plemenom Oserijati (Prilog 5). Ovo mišljenje je u suprotnosti sa starijim lociranjem Oserijata koje daju Kiepert i A. Graf. Oni su smatrali da su Oserijati živjeli južno od Blatnog jezera u Mađarskoj. Prema A. Mocsyu zapadni dio sjeverne Bosne nastanjivali su Oserijati a istočni dio Breuci. Tim plemenima pripadala su navodno i susjedna slavonska područja. Ovom mišljenju pridružuje se i G. Alfoldy, koji ga potkrepljuje novim čitanjem jednog odavno poznatog natpisa. Prema njegovom čitanju, na natpisu stoji: « viam and Batinum flumen quod dividit Breuc(o)s Oseriatibus». Ako je ovo čitanje točno, i ako spomenuta rijeka stvarno označava Bosnu, kako misli G. Alfoldy, tada ne bi trebalo sumnjati u to da je područje na kojem leži Donja Dolina pripadalo plemenu Oserijati. Time što smo utvrdili da je, najvjerojatnije, područje Donje Doline u rimsko doba pripadalo Oserijatima, ipak nismo uspjeli riješiti problem kojem plemenu su pripadali stanovnici Starijeg naselja i Gradine u Donjoj Dolini jer ne možemo biti posve sigurni da na ovom području, u vrijeme oko početka rimske okupacije, nije bilo smjene stanovništva. Neprekinuta razvojna linija od ha A perioda pa sve do rimske okupacije u Donjoj Dolini ipak dozvoljava pretpostavku da su stanovnici Donje Doline i okoline pripadali plemenu Oserijati. Za sada to izgleda najvjerojatnije.
Na kraju bi se moglo kazati još nekoliko riječi i o tome kako je došlo do prekida života na Gradini. Podudaranje vremena naglog prekida života na naselju i prestanka formiranja kulturnih slojeva sa vremenom oko početka I. stoljeća poslije Krista navodi nas na pomisao da se ovaj događaj, možda, može dovesti u vezu sa dalmatsko-panonskim ustankom od 6. do 9. god. n.e. i da je, možda, ovaj rat prouzrokovao propast naselja. Rimljani su tada razorili veliki broj naselja po kasnijim provincijama Pannoniji i Dalmaciji, pa je moguće da su tada uništili i Donju Dolinu. Poslije ovog događaja nalaze se u Donjoj Dolini prvi tragovi života tek u III stoljeću poslije Krista To su, međutim, samo tragovi koji govore: ako je tu ponovno nastalo naselje, ono nije ni izdaleka bilo toliko značajno koliko je bila prahistorijska Donja Dolina.
U povodu pedesetpete obljetnice čašćenja Gospe od Suza u Pleternici, nas devet vjernika iz župe sv. Vid iz Okučana smo se 30. kolovoza (2010.) , poslije jutarnje sv. mise uputili pješice prema svetištu. Bili su to: Krešimir Čolaković iz Caga, Josip Mihalek iz Dubovca, Monika Mihalec iz Bodegraja, Milorad Oršulić Mican, Antonela Marić, Kata Gogić, Jelica Guberović i ja iz Okučana. Neki od nas su već hodočastili Gospi od Suza prije pet godina, u Mariju Bistricu a bijaše i onih koji nemaju hodočasničkog iskustva, ali će ga steći.
Fra Damir Pavić, vikar župe sv. Vida nam je podijelio blagoslovljene krunice i hodočasnički blagoslov.
U Smrtiću će nam se pridružit Saša Cvjetičanin iz Smrtića i Antonela Debeljak iz Ratkovca, a u Medarima Ivanka Zebić, Bruno Zebić, Anamarija Zebić i Anka Š upica iz Dragalića i Marina Medunić iz Gorica župljani župe Duha Svetoga iz Gornjih Bogićevaca.
Put dug šezdesetak kilometara planiramo preći za dva dana.
Tko je to Gospa od Suza?
Reljef Bezgrešnoga Srca Marijina, izrađen od gipsa, bio je iznad bračnog kreveta u kući mladoga bračnog para Angela Iannusa i Antonine r. Giusto u Siracusi (Italija), plakao je ljudskim suzama 29. 30. i 31. kolovoza te 1. rujna 1953.godine. U nedjelju, 30. kolovoza jedan je kino amater snimio na film kako se oblikuju, teku i rastapaju te suze.
Komisija liječnika i analitičara uzela je 1. rujna u 11 sati više od jednog kubnog centimetra te tekućine i izvršila mikroskopsku analizu koja je pronašla tragove proteina i urata. Odgovor znanosti bio je: ljudske suze. Fizičkih ozdravljenja, koja je ustanovljena liječnička komisija proglasila izvanrednima, bilo je oko 300 (od sredine studenog 1953.) a brojna su bila i obraćenja.
Godine 1954. u župi Bučje blizu Pleternice održavale su se misije pod vodstvom misionara Stjepana Mullera, isusovca iz Zagreba. Dok je razgovarao sa svećenicima o čudesnim događajima koji su se u Crkvi događali, misionar je posebno spomenuo događaj suzenja lika Gospe u Siracusi prethodne godine. Tom razgovoru bio je prisutan i vlč. Ljudevit Petrak, župnik iz Pleternice. Nakon što je saslušao misionara, zamolio je sliku Gospe od Suza i s njom u ruci uputio se u crkvu te klečeći u molitvi zatražio prosvjetljenje od Gospodina.
Bilo je to teško vrijeme za pleterničku župu i njega osobno. Naime, 3. prosinca 1944. godine partizani su do temelja srušili župnu crkvu svetog Nikole. S noći od 11. na 12. svibnja 1945. godine pred njegovim očima ubijen je tadašnji pleternički župnik vlč. Franjo Radović. Nakon rušenja crkve komunističke su vlasti spriječavale ponovnu izgradnju župne crkve. Unatoč tome, župljani su se nedjeljom i blagdanom okupljali i slavili svetu misu na otvorenom.
PRIJE POLASKA U PLETERNICU SLIKA SA FRA DAMIROM I NAČELINKOM ACOM
Razmišljajući o svemu tome vlč. Petrak odlučio je uvesti pobožnosti Gospi od Suza kroz devet dana. Ono što je tada naumio, ostvario je naredne godine, te je 23. kolovoza 1955. godine započela devetnica na temeljima razorene župne crkve, a posljednje večeri 31. kolovoza, poslije svečanog euharistijskog slavlja, poveo je procesiju s upaljenim svijećama oko istih temelja crkve. Razlozi zbog kojih je vlč. Petrak započeo devetnicu Gospi od Suza, osim duboke predanosti Majci Božjoj, bili su: molitva za duhovnu obnovu župe, očuvanje vjere pred najezdom bezbožnog komunizma te dobivanje dozvole za ponovnu izgradnju župne crkve.
Utemeljenjem Požeške biskupije 1997. godine i zauzimanjem biskupa dr. Antuna Š kvorčevića hodočašće Gospi od Suza u Pleternici dobilo je novo značenje. Godine 2005. proslavlja se 50. obljetnica štovanja Gospe od Suza.Župu posjećuje Nadbiskup Siracuse Mons. Giuseppe Costanzo 26. kolovoza 2005. i donosi dio originalnih moći Siracuske Gospe koje trajno ostaju u vlasništvu Pleterničkog svetišta.
Te iste 2005. godine izdaje se i DEKRET O USPOSTAVI SVETIŠ TA GOSPE OD SUZA U PLETERNICI.
Već u Rešetarima nas je počela pratiti kiša, sve jača i jača, tako da smo se u Godinjaku, zahvaljujući dobroj obitelji Ivanišević, mogli skloniti u suho i propustiti najveći njezin nalet.
Tomislav Ivanišević , mlađi član obitelji po zvanju vjeroučitelj je predsjednik Udruge “Sestra Jula Ivanišević” u Starom Petrovom Selu, o kojoj naša “Suza” piše, sutra će povesti ispred crkve sv. Antuna Padovanskoj u Starom Petrovom Selu u 8 sati procesiju također u Pleternicu.
Prvog dana ćemo doći do Nove Kapele, ali ne svi. Dvije hodočasnice će morati odustati zbog teških vremenskih neprilika. Ipak zajedno ćemo biti u mislima i molitvama.
U Novoj Kapeli, nakon što smo izmolili, ispred crkve jednu od križnih postaja, ćemo se razdvojiti. Naime, hodočasnici iz župe Gornjih Bogićevaca će prespavati kod dobrih ljudi u Novoj Kapeli, a za nas iz Okučana, zahvaljujući načelniku Aci Vidakoviću koji je poslao vatrogasni kombi, a njime je upravljao Josip Andrijanić, će nas odvesti u Ratkovicu (8 km udaljenu od Nove Kapele) kod obitelji Oršulić. Tu ćemo se u dvije kuće rasporediti, ugrijati, večerati i prespavati. U tijeku noći će nam dobri domaćini osušiti obuću i odjeću, tako da smo sutra mogli “u suhom” nastaviti put.
Kombi će nas ujutro prije 8 sati vratiti do Nove Kapele, ispred crkve, dokle smo sinoć došli. Nakon jutarnje sv. mise, novokapelački župnik Đuro Cvitić će nas pozdraviti, zaželjeti sretan ostatak puta i kazao da će i on povesti procesiju iz Nove Kapele put Pleternice u 11 sati.
S obitelji Oršulić u Ratkovici ćemo se ponovo sastati u podne gdje ćemo se tjelesno okrijepiti kao i kod trgovca Pere Ljubičića i njegove supruge Branke.
KOD OBITELJI ORSULIC U RATKOVICI
Na pleterničko brdo, kraj župne crkve sv. Nikole biskupa, gdje smo stigli, okupilo se unatoč kiši i vrlo hladnom vremenu četrdesetak tisuća vjernika ne samo iz Požeške biskupije nego i iz drugih biskupija.
Vrijeme do početka sv. mise je provedeno u odmoru, molitvi. Bilo je prilike i za sv. ispovijed.
Misno slavlje predvodio je požeški biskup msgr. dr. Antun Š kvorčević u koncelebraciji s brojnim svećenicima i redovnicima. Slavlje je počelo svečanom ulaznom procesijom s likom Gospe od suza koja je potom postavljena na oltarni prostor. Stojeći pred njezinim likom pozdrave joj je u ime svih nazočnih uputio biskup.
“Isusova Majko! Ti si po svom liku Gospe od Suza tijekom više od pet desetljeća ovdje u Pleternici primala i uslišavala brojne hrvatske vapaje i suze, tješila ožalošćena srca, ulijevala nadu u tjeskobama, liječila duše i savjesti, darivala radost. Duboko zahvalni za to tvoje majčinsko služenje, danas na svom hodočašću radosno te pozdravljamo” – kazao je biskup nakon čega su svi zapjevali Gospi od suza.
Biskup Antun je istaknuo:
“.. u Hrvatskoj ima majčinskih, rahelinskih suza koje treba isplakati. Naših 14 stoljeća povijesti jest i povijest majčinskih suza nad tolikim sinovima i muževima, nad tolikim obiteljima koje su bile pogođene tko zna kojim zlom i nevoljom. Ali te iste ‘rahele’ našeg naroda bile su vjerne Bogu, i u braku i obitelji i tu vjernost dolazile potvrđivati u marijanska svetišta. Tu su tražile snagu odozgo i ispunjale se u svojim suzama i plaču utjehama i snagom Božjom koja ih je činila jačom od svih povijesnih nevolja. Hrvatski narod kroz tih 14 stoljeća bio je pobjednik i onda kada je najteže patnje proživljavao i bio gažen tko zna od koga, bez svoje slobodne države. Snaga našeg naroda nije bila u onom što smo izvanjski organizirali, ni u oružju ni u nečem drugom nego u duhu i duši hrvatskog čovjeka vjernog koji je ovu zemlju po tome činio velikom i pobjedničkom”.
Nakon misnog slavlja, zajedno s ostalim hodočasnicima, koji su iz Okučana došli u dva autobusa, vratit ćemo se doma radosni što smo mogli dati svoj, bar mali, doprinos velikoj proslavi blagdana Gospi od Suza
