Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Author: admin

Blagdan Sv.Marka

OBILJEŽEN BLAGDAN SV. MARKA NA GROBLJU “GRADINA” U DONOJ DOLINI

Na groblju “Gradina” u Donjoj Dolini je tradicionalno proslavljen blagdan sv. Marka svetom misom i blagoslovom polja.

Bosanskogradiški župnik vlč. Pero Ćosić, koji ujedno obnaša i dužnost dolinskog župnika, služio je sv. misu pred dvadesetak vjernika koji su došli osim iz dolinskih sela, Bosanske Gradiške i iz Hrvatske.

Dolince i druge vjernike doljansko groblje je dočekalo primjereno uređeno. Osim što je pokošena trava po groblju i ispred groblja, pokupljeni izgorjeli lampioni i uvenuli arnažmani i vijenci, iskrčeno je krupno raslinje poput drveća izvan žice kojom je groblje ograđeno.

Taj, hvale vrijedan posao su obavili: Pavle Budić, Mato Matan Ćorković, Slavko Slave Stipančević, Ljuban Konjetić, Berislav Bero Marjanović, Ilija i Adam Jurišić, Zoran Petrović, Pavle Oršulić, Stipo Knežević i trgovac Željko iz Š umetlice, a uz novčanu pomoć dobrih ljudi koji su omogućili da se kupi gorivo za trimere kosilice i drugi potrošni materijal.

Sv. misu je sluzio vlc. Pero Colic i obavio tradicionalni blagoslov polja

Časna sestra Vijanea Ćosić je česti dolinski gost koja pomaže župniku za što svečanije služenje sv. mise

Sv. misi je nazočilo dvadesetak vjernika

Prva ovogodišnja radna akcija na uređenju groblja i prostora ispred i oko njega

Pogled na groblje Gradina

(više…)

USKRSNI PONEDJELJAK U DOLINI

Banjalučki biskup msgr. dr. Frnjo Komarica i vlč. Pero Čolić, bosanskogradiški župnik u dolinskoj crkvi.

Banjalučki biskup msgr. dr. Franjo Komarica je nastavio dobri, stari običaj a to je da na uskrsni ponedjeljak ili utorak posjetiti župu Dolina.

Tako je bilo i ovoga uskrsnog ponedjeljka. Biskupu Franji i vlč. Peri Čoliću, bosanskogradiškom župniku pridružio se je i nekadašnji župnik fra Ilija Matanović.

Oko misnika, okupio se mali broj vjernika iz župe Dolina i Bosanska Gradiška te nekoliko vjernika iz Nove Gradiške.

Biskupov dolazak u Dolinu je znak da je nije zaboravio iako mnogi njezini sinovi ne osjećaju onu ljubav koju bi morali osjećati prema rodnoj grudi.

Biskup je toplo preporučio i stavio na srce svim Dolincima da zemlju i drugu nepokretnu imovinu ne prodaju te ih uputio na Udruženje građana za razvoj ruralne i ekološke zajednice u Bosni i Hercegovini kako bi im uputili ZAHTJEV za obnovu nepokretne imovine.

 

Biskup Franjo je uvijek rado viđen gost u župi Dolina.

Msgr. dr. Franjo Komarica propovjeda u dolinskoj crkvi

(više…)

Zahtjev za Obnovu nepokretne imovine

OBAVJESTAVAMO sve koji zele da im se obnove kuce na podru�ju Bosanske Gradi�ke, neka ispune ovaj obrazac i po�alju ga na donju adresu u sto kracem vremenu: Mirko Petrovic I.G.Kova�i�a 168a Nova Gradiska 35400 – Krajnji rok je petak 13.4.2012

(više…)

Prikazivanje Muke i Smrti Isusa Krista

RAZGOVOR S RADIO “BLJESAK” PRED SCENSKO

PRIKAZIVANJE “MUKE I SMRTI ISUSA KRISTA“

MILENA : Amaterska glumačka skupina okupljena oko Milorada Oršulića Micana, i ove se godine okupila radi izvođenja scenskog prikaza “Muke i smrti Isusa Krista”. Gost u današnjoj našoj emisiji je glavni inicijator, organizator, redatelj i sve što je u datom trenutku potrebno: Milorad Oršulić Mican.  

Za početak nam recite kako je došlo do inicijative i ideje da ovako nešto realizirate.  

MICAN: Lijep i srdačan pozdrav vam i slušateljima našeg radio “Bljeska” Okučani. Hvala što ste me pozvali da mogu nekoliko rečenica reći o nama, koji se već dva mjeseca okupljamo u kripti župne crkve sv. Vida u Okučanima, i po najvećoj onoj hladnoći, nas pedesetak uvježbavamo igrokaz “Muka i smrt Isusa Krista.

Prije nego odgovorim na Vaše pitanje, reći ću da se, evo, nakon četiri godine, članovi dramske sekcije KUD “Tkanica” i članovi Župno pastoralnog vijeća, uz pomoć našeg župnika fra Damira Pavića i općinskog načelnika gosp. Ace Vidakovića, na scenu postavljamo Muku i smrt Isusa Krista i ponovo pojavljujemo u javnosti. Puno je razloga zašto se nismo pojavljivali na sceni. U prvom redu je to bolest a potom i smrt našega predsjednika KUD-a, nikada prežaljenog Ivice Ćorkovića. Nakon toga se dogodila bolest i opet smrt majkeOsobe koji tumači lik Isusa Krista. Naime Mato Knežević poznatiji kao Maća i njegova majka Jelena su živjeli sami u Goricama. Ona je godinama bila prikovana za bolesničku postelju pa je nije mogao ostaviti samu niti na nekoliko sati. Ideju da napišem scenarij i režiram ovaj scenski prikaz nosio sam godinama u sebi. Sveto pismo kako Starog tako i Novog zavjeta su neiscrpljivi izvor pa tako i za ovaj igrokaz. Scenarij sam napisao na temelju sva četiri Evanđelja i knjige “Spjev o Bogo-čovjeku” autorice Marije Valtorta, jedne talijanske mističarke, ali i drugih privatnih objava. Ovo uprizorenje “Muke i smrti Isusa Krista” je imalo šest scena: Posljednja večera, smrtna borba u Getsemanskom vrtu i Judina izdaja, potom različiti procesi suđenja pred Velikim svećenikom i Poncijem Pilatom. Slijedio križni put koji, u pravilu prolazi kroz gledateljstvo, a potom razapinjanje i umiranje na križu. Sada po prvi puta dodajemo scenu Uskrsnuće, jer da nema Velikog petka, nebi bilo ni Uskrsa.

Prvi scensku prikaz je izveden na Cvjetnicu u rodnoj Dolini a potom na Veliki petak u Bosanskoj Gradišci 1991. godine. Tada dolazi rat. Vjernici župe Dolina su prognani diljem svijeta, ali nekako ipak najviše na prostorima Nove Gradiške i oko nje. Eto, ima nas i u Okučanima. Godine 1996. ponovo se “glumačka družina” ona “okosnica” iz bosanske Doline organizira u Hrvatskoj gdje iste godine u osam mjesta prikazujemo Muku i smrt Isusa Krista, između ostalih i u Pleternici pred nekoliko tisuća gledatelja u povodu blagdana Gospe od Suza i u Slav. Kobašu kod Gospe kloštarske u povodu Velike Gospe.  

MILENA: Ovaj projekt se nastavlja iz godine u godinu, a vaši nastupi nisu rezervirani samo za Okučane. Gdje ćete se ove godine predstaviti?  

MICAN: Cvijetnica je predviđena za Okučane i ako Bog i vremenski uvjeti dozvole, scenski prikaz će se izvesti na otvorenom na platou ispred župne crkve sv. Vida, tako da će uži dio mjesta Okučana biti pozornica. No, naša je želja da u ovo sveto korizmeno vrijeme potaknemo na razmišljanje što veći broj vjernika na žalosno Otajstvo Muke i smrti našega Otkupitelja, pa ćemo u nedjelju, 18. ožujka 2012. god. nastupiti u nedavno otvorenom Domu kulture u Dragaliću, a u subotu 24. ožujka2012. God. u župnoj crkvi Kraljice sv. krunice u Novoj Gradišci. Kao što Vam je poznato, za naše predstave se ne prodaju ulaznice, neće se ni u Novoj Gradišci, ali će se nakon završetka predstave ukupiti dragovoljni prilog koji ćemo ostaviti za dovršetak župne crkve župniku vlč. Jozi Juriću. Znamo da će to biti simbolično, ali neka to bude bar jedna cigla uzidana u to velebno zdanje od straane naše “glumačke družine” iz Okučana. Slijedeća je nedjelja Cvijetnica, 1. travnja 2012. god., dakle, nastup u Okučanima.

MILENA: Ima li nekih gostovanja, kojih se osobito rado sjećate?  

MICAN : Svaki nastup je na svoj način specifičan i zbog toga je drag. Do sada smo nastupili 34 puta na pozornicama i u crkvama diljem Hrvatske. Godine 2004. smo nastupili 7 puta, 2005. 8 puta, 2006. 7 puta i zadnji puta 2008. god. 2 puta. Spomenut ću da nam je nastup u Vukovaru ostao u dubokom sjećanju i u Kninu gdje nas je gledalo nekoliko tisuća gledatelja. Tu se među gledateljstvom čuo plač i jecaj. Suze se nisu skrivale. Taj osjećaj se ne može opisati, to se samo može doživjeti.  

MILENA: Ovaj scenski prikaz uz povremene prekide izvodite već dugi niz godina. Koliko se u međuvremenu mjenjala glumačka postava?  

MICAN: U zadnjih 8 godina, glumačka postava se nije u mnogome mjenjala tek u onoj mjeri kada su neke osobe odselile iz Okučana, promjenili mjesto boravka zbog udaje ili drugih razloga. Od godine 1991. lik Isusa Krista tumači već spomenuti Mato Knežević – Maća, Poncija Pilata od 1996. godine tumači Pavle Gubić, a Velikog svećenika od 2007. godine Mijat Mandić nakon što se je razbolio a potom i umro Luka Tomić iz Gornjih Bogićevaca, inače rodom iz Donje Doline. Dr. Mario Bokulić je sa svojim sinovima najmlađi član ove “družine” i on tumači lik Petra apostola, jer dosadašnji “glumac Petra” Drago Pauković, rodom iz Bosanske Gradiške, koji živi u Novoj Gradiški zbog obveza nije u mogućnosti ostati s nama.

(više…)

Iz Starog Kraja (broj 28) Vlč. Pero Čolić

Dragi Dolinci i Gradišćanci, gdjegod bili, ovdje i po svijetu!
Svakom je drago kad čuje nešto o svom kraju gdje se rodio, živio, a onda opet dođe i posjeti svoj kraj nakratko i nažalost ne često.
Proslavili smo lijepo Božić i novogodišnje blagdane, te obavili blagoslov kuća. Glede blagoslov kuća imam primjedbi: kao da se neki plaše svećenika pa izbjegavaju susret sa svojim svećenikom u svojoj kući, jer, boje se postavit će neka pitanja koja postavlja i svake godine, a ništa se ne mijenja. Nemojte se toga bojati, jer to se treba dogoditi radi bolje suradnje. Želio bih ubuduće da se domaćini susretnu sa svojim sžupnikom i s njim popričaju, a ne da to umjesto njih dijete učini.
U korizmi uskrsna ispovijed je jako slabo posjećena, iako bude više svećenika pa se može birati, kaga ćeš odabrati za ispovjednika. Za obrede Velikog Tjedna moglo bi se reči da su zanemareni od strane vjernika!
Na nedjelju Božanskog Milosrđa” 01. svibnja 2011. godine, Papa Ivan Pavao II. proglašen je BLAŽENIM. Sjetimo se da je bio nekoliko puta u Hrvatskoj i dva puta u Bosni i Hercegovini.
Vjeronauk se redovno održava. U biskupiji (Banja Luka) bio je susret mladih 7. svibnja 2011. god. Nakon toga je 14. svibnja održan festival duhovnih pjesama mladih crkvenih zborova ZLATNA HARFA” također u biskupiji. Bilo je prekrasno. Nastupilo je iz šesnaest župa predstavnika. Puna katedrala m l a d o s t i .
Papa Benedikt XVII. pohodio je Republiku Hrvatsku Zagreb. Sv. misa na hipodromu, a posebno na bdijenju bili su dirljivi trenutci.
Najavljivana obnova interijera crkve u Bosanskoj Gradišci (moleraj) ovih dana je završen i, hvala Bogu, isplaćen.
Ove godine imali smo redovno Prvu Pričest 03.07.2011.g. a za to je bilo pipravljeno četvero djece. Nedjelju iza toga slijedila je vanredna Krizma 10.07.2011.g., a za to ih je pripravljeno troje.
Umro je svećenik naše biskupije vlč. STIPO Š OŠ IĆ u Zagrebu, dugogodišnji misionar u Š vedskoj. Sahranjen je u Dugom Selu 19. srpnja 2011. god. Iz Banjalučke biskupije bilo nas je četiri svećenika, biskup Franjo je bio spriječen, a njegov govor je pročitao mons. dr. Miljenko Aničić, direktor Caritsa. Vlč. Stipo je na početku rata u BiH uhićen je i prolazi kroz zloglasne logore. O svemu tome piše u svojim knjigama “Do pakla i natrag” i “Banjolučkom Timoteju”.
Proslavili smo patron – kirvaj župe Dolina, Veliku Gospu, a uz to i naš svećenik TVRTKO TADIĆ je proslaivo 60 godina svećeništva DIJAMANTNI JUBILEJ. Sv. misu je predvodio naš biskup dr. Frnajo Komarica uz koncelebraciju slavljenika i župnika domaćina.
Sutra dan 16. kolovoza, proslavili smo patron župe Bosanska Gradiška, sv. Roka. Sv. misu je predvodio vlč. Žarko Vladislav Ošap duhovnik i odgojitelj u bogosloviji Sarajevo. Uz njega je koncelebriralo još osam svećenika. Nakon misnog slavlja upriličen je ručak za sve u dvorani našeg župnog-pastoralnog centra.
Planira se nastavak obnove naše crkve, a to je: promjena dotrajalog krova (letva i crijep biber) i postavljanje završnog poda u crkvi (pločice). Crijep i drugi građevinski materijal već se nalazi u crkvenom dvorištu. Ako Bog da, na proljeće ćemo početi s njegovom ugradbom.
Na dan 24. rujna, Drinske mučenice su proglađšene BLAŽENE u Sarajevu dvorana Zetra.
Sv. Terezija od djeteta Isusa (01. 10. 2011. god) proslavljena je u biskupijskom svetištu u Presnačama. Sv. Misu je predvodio vlč. Žarko Vladislav Ošap.
Hodočašće u Mariju Bistricu bilo je 8. listopada 2011. god. Sarajevske nadbiskupije i Banjalučke biskupije.
Za Dan zahvalnosti (32. n .nedjelja kroz godinu, 6. studeni 2011. god.) bilo je lijepo i u našoj crkvi. U buduće treba malo više plodova zemlje aranžirati ispred oltarom.
Obilježena je sedma godišnjica smrti mons. Kazimira Višatickog sv. misom koju je predvodio banjalučki biskup mons. Franjo Komarica uz koncelebraciju šest svećenika i dobro ispunjenom crkvom božijeg naroda. Po završetku mise i opjela svi su pozvani na zakusku.
Evo stiglo je i Došašće, dani priprave za Isusovo rođenje – Božić.
Dolincima, Gradišćancima, ma gdje bili, uredništvu Suze dolinske” i svim čitateljima želim SRETAN BOŽIĆ I RADOSNU NOVU 2012. GODINU!

Vaš vlč. Pero Čolić,
bosanskogradiški župnik

Sestra Jula Ivanišević

Sestra Jula Ivanišević

DOĐITE I VIDITE  

Prva velika radost za s. Julu bila je zgoda kada je 1918. godine u samostan došla i njezina sestra Mara. Mara je ostala u «Emausu» tri godine, sve do svoga redovničkog oblačenja. Sestra Jula je Maru upućivala u samostanske poslove, redovnički život i duhovnost. Odgajala je svoju rođenu sestru za samostansku susestru. Nikad nisu ni sanjale da će jednom zajedno živjeti na ovom tlu, pod ovim krovom, koji se za njih gradio dok one nisu bile niti rođene.

Živahnost školske djece kao cvrkut slavuja svakodnevice je podsjećala s. Julu na njezine brojne nećake i nećakinje. Zato je došla na ideju da zamoli poglavare da u školu u Breške pozove svoju nećakinju Maricu Abianac. Neka dođe, neka uči, i neka vidi. A Bog će učiniti svoje. Zamolila je poglavare i oni dopustili. Marica je došla. To je za nju bila dvostruka milost: škola i rast u redovničkom zvanju. Marica će cio život zahvaljivati Bogu za taj dar, ali pod redovničkim imenom: s. M. Martina. Provincija Božje Providnosti postala je samostalnom 1919. godine nakon I. svjetskog rata. Nazvana je «jugoslavenskom provincijom». Sestre Kćeri Božje ljubavi su tada u Sarajevu otvorile novicijat i kandidaturu. Tako kandidatice više nisu primale svoju redovničku formaciju u Beču nego u Sarajevu. 1921. godine u Sarajevu je obučena Mara Ivanišević. Nosila je redovničko ime s. M. Agneza. Sestra Jula se neizmjerno radovala što je i Mara prihvatila redovnički poziv. Godine 1923. s. Jula zamolila je poglavare da joj dozvole položiti doživotne zavjete. Njezino ozbiljno življenje redovničkog poziva, redovničko držanje, molitveni život, živo nastojanje oko vjernog vršenja redovničkih pravila i redovničke discipline, radinosti i sposobnost za zajednički život, bilo je ono što ju je preporučilo za doživotne zavjete. Prema tim njezinim kvalitetama, za zavjete ju je preporučila njezina zajednica i predstojnica s. Berchmana Leidenix. Provincijalna glavarica Gottharda Bohm napisala je izvještaj generalnoj glavarici Ignaciji Egger u Beč: «Ja je predlažem.» Jasno, za doživotne zavjete.

«Božjem Srcu za uzdar »  

Sestra je Jula iz Brežaka otišla na višetjednu pripravu za doživotne zavjete u Sarajevo. Pripremala se u tišini i sabranosti, molitvi i radosti, i redovničkim vježbama. Donijela je posljednju i čvrstu odluku: biti Gospodinova. Ne, nema ništa što bi je moglo odvratiti od ljubavi Božje. Nakon priprave i duhovnih vježbi, položila je doživotne zavjete zajedno s još šest sestara. Prije doživotnih zavjeta 28. srpnja potpisala je oporuku da se odriče svakog imetka u korist Provincije. Oporuka glasi: «Ja niže potpisana sestra Marija Jula (Kata) Ivanišević, članica Družbe Kćeri Božje ljubavi u jugoslavenskoj provinciji očitujem ovim da unaprijed jugoslavenskoj provinciji kongregacije Kćeri Božje ljubavi ustupam neograničeno pravo upotrebe i raspolaganja onim, bilo pokretnim, bilo nepokretnim, što bi ga možda ubuduće baštinom ili darovanjem stekla. Ova moja oporuka ima pravnu vrijednost dokle god sam članica ove kongregacije.»

Eto, daje sve da primi sve. Bog će biti njezina neizmjerna nagrada. Š to joj treba više?!

A 29. srpnja 1923. godine kleknula je pred provincijalnu glavaricu M. Gotthardu Bohm u crkvi Kraljice sv. Krunice u Sarajevu i pred oltarom položila doživotno siromaštvo, čistoću i poslušnost riječima: «Ja sestra Marija Jula Ivanišević, obećajem pred Bogom svemogućim, Marijom prečistom Djevicom i Majkom Božjom, pred svetim ocem Augustinom, svim svetima i pred Vama, časna provincijalna glavarice Družbe Kćeri Božje ljubavi, doživotno siromaštvo, čistoću i poslušnost prema pravilima svetog Augustina i prema ustanovama ove Kongregacije. Njima se u svemu potpuno podvrgavam te ću svim silama svojim nastojati da ih točno izvršavam po milosti Gospodina Boga. Amen. Reljefno srce na prstenu, koje je primila, bilo je znak njezina potpuna i neopoziva predanja Bogu. Doživotno i s ljubavlju.

Siromaštvo koje joj se u školskim danima samo nametalo i «zakidalo» je, danas ga je s. Jula prihvatila u potpunosti «Krista radi», kao milost svoga posvećenja. Svoju spoznaju i odluku rane mladosti, da neće osnovati obitelj i da neće uživati dobra braka, potvrdila je zavjetom djevičanstva, predajući se slobodno, nepodijeljena srca, potpuno i doživotno Bogu. Svoj posluh, za koji je imala smisla i sluha još u roditeljskoj kući, osobito prema majci, koju je slušala do te mjere da je i odlazak u samostan odgodila, sada je ovjenčala zavjetom poslušnosti. Činom doživotnih zavjeta sestra se Jula potpuno nakalamila na živo stablo Družbe Kćeri Božje ljubavi, da živi za Crkvu i od Crkve. Ona je pripala Družbi i Družba njoj. To je milosno stapanje, poput jednog «mi». To je zajedničko hodočašće prema vječnosti. Pravno, ali još više duhovno, postala je kći Božje ljubavi. Svakog će dana nastojati to sve više biti, osluškujući Očev glas: «Slušaj kćeri, pogledaj, prisluhi: zaboravi svoj narod i dom oca svog!» (Ps 45,11) Pjevajući ovaj psalam živjela je prema geslu Utemeljiteljice: «Sve za Boga, za siromahe i za našu Družbu», kao i prema dragocjenu savjetu iste sestre Franciske Lechner: «Prihvati svaku priliku da drugima dobro činiš. Ako im ne možeš pomoći u njihovim potrebama, barem ih utješi u njihovim patnjama » Ponesena snagom vjere, nade i ljubavi, bogoobličnih kršćanskih kreposti, ušla je u novu fazu života. Do doživotnih zavjeta svake redovnice, pa i s. Jule, odgovornosti su više na drugima. A sada nakon redovničke punoljetnosti, postaje odgovornom u prvom redu sama za sebe, a onda i za druge. Ono što su starije sestre bile njoj, sada je ona mlađima. S himnom na usnama, «Čuj me svijete čitavi, kći sam Božje ljubavi ( ), Božjem Srcu za uzdar stavljam svoje na oltar», doživotno zavjetovana s. Jula otplovila je u lađi Družbe «služiti Isusu» među narodima Bosne.

U «Antunovcu» na Ilidži

Poslije zavjeta sestra je Jula poslana na novu dužnost u samostan «Antunovac» na Ilidži kod Sarajeva. «Antunovac» se zvala kuća, bolje reći lječilište bolesnih sestara pokraj poznatih ilidžanskih toplica. Ali je imao i «svoju socijalnu misiju za uzdržavanje škola i sirotišta u Sarajevu.» Na «Antunovcu» joj je dodijeljena briga za samostansko gospodarstvo koje se sastojalo od polja, vrta i živina. O svemu tome s. Jula se odgovorno i dragovoljno brinula. Osim svoje dužnosti bila je od pomoći i sestrama i gostima koji su odsjedali u «Antunovcu». Čini se da je to za nju bilo dosta naporno. Jer tu nije ostala dugo. Nastupili su neki srčani problemi. Nakon liječničkih pregleda i savjeta, poglavari su joj odredili da se oporavlja u zajednici u «Zavodu sv. Augustina» u Sarajevu. U toj je zajednici ostala cijelu 1924. godinu. Tu se vidljivo oporavila. Nakon oporavka, a samo godinu dana poslije doživotnih zavjeta, imenovana je poglavaricom u samostanu zvanom «Josipovac» kod Tuzle. Bilo joj je tada 35 godina . Ipak, iznenadila ju je poglavarska dužnost. Tu dužnost je tiho i odgovorno prihvatila.

 

(više…)

NAPAST U MISLIMA

Ispovjedam se svakoga tjedna, a svaki dan nastojim prisustvovati Svetoj Misi i Pričesti i nekako mi nije toliko teško reći: Ne! – grijehu po riječi, djelu i propustu, koliko po misli. Nekada me i u samoj crkvi, za vrijeme Mise, spopadnu neke užasne i grozne misli i oblijeću mi oko glave. Tada me samo molitva u dubokoj koncentraciji može osloboditi tih užasa. Možda bi mi suvremeni prsihijatri rekli da sam luda, ali ja znam da nisam i znam da se te i takve misli ateistima uopće ne doimaju. Zle misli su moj temeljni problem I zato se samo molim za čistoću vjere i savršenstvo srca. Ništa više i ne mogu tražiti. Voljela bih imati savršeno pouzdanje u Boga tako da se nikada ne uplašim te borbe, ali ja osjećam strah da ću popustiti, mada molim za jakost. Ohrabri me.  

Kroz tijela nam prolazi rendgensko zračenje, zima, toplina, ultrazvuk, elektricitet, magnetizam..Nismo mi sve to što je u nama. Kako materijalne zrake i sile, tako i duh može prožeti naše tijelo i iznutra nas varati svojim sugestijama, ako i tjelesnim osjećajima što ih izaziva, da je njegova volja naša volja, da su njegova zla i grijesi naša zla i grijesi. To nije istina i tim sugestijama nikada ne treba vjerovati. Da su ta zla zaista naša, ne bi nas mučila strahom, grižnjom savjesti, uživali bismo u njima, kao što grešnik uživa u svome grijehu. To je napast što je Bog dopušta radi naše vjere, radi jačanja kreposti našega srca, radi kušnje u kojoj se svim srcem opredjeljujemo za Njega. Našoj duši smije zloduh prići da je iskuša, a snjime strah, gadost, rasijanost, mržnja i svako drugo njegovo zlo. Ali dok god ne pristanemo na njegov grijeh i ne počnemo uživati njegovu odvratnost, duša nam je zdrava. Buni se protiv prisustva napasnika i želi ga se riješiti. To Bog vidi i takve patnje nam urračunava u zaslugu. U toj mučnoj borbi pokreta i duše nisu elegantni niti mogu biti. Križ ne pokazuje ljepotu, nego raspinje Ljepotu. Sin je Čovječji na njemu iznakažen.

Psihijatri gledaju dušu kao da je ona sama u sebi i sama u svijetu iz zato ovu nevidljivu borbu smatraju bolešću duše, a ne napastovanjem Zloga. Zlo pripisuju duši umjesto da je od njega oslobađaju. Kad im duša jasno kaže da nije bolesna, nego napadnuta, oni ne vjeruju.Tako griješe protiv istine i protiv života. Nije nikakvo čudo što je mene jedan uvaženi psihijatar nagovarao da se bavim magijom kojom se i on bavi. A njegov kolega na istom odjelu, ispričavajući se što sam ga pred vratima dugo čekao zbog bludničenja s dugogodišnjom pacijenticom, reče mi vrlo hladnokrvno: Š to ćete, i to je dio našega posla!” To je vjerojatno jedan od onih što djevice uvjeravaju kako je djevičanstvo uzrok njihovih nevolja, a blud jedini lijek za njih.

Pitao sam onoga prvoga koliko oni ljudi uopće izliječe. A on će: Hm! Zanimljivo pitanje. O tome nisam nikad razmišljao.. Mi, zapravo ne znamo što se s ljudima događa kada odu od nas. A oni uz nas, ionako bolesni.” Na temelju čega ste sigurni da ispravno tretirate pacijente?”- upitah ga. A on, bez razmišljanja, bez osjećaja odgovornosti za duše, dometnu: Mi imamo vrlo jasne hipoteze velikih umova psihijatrije i razvijene brojne metode. Oni su nam glavni oslonac u našoj praksi. Naravno, naš je posao kreativan. Mi ipak sami prosuđujemo stanja i tijek bolesti svakoga pacijenta te sami odlučjuemo koju ćemo metodu kada primjeniti.”

Ovo o psihijatrima ne rekoh da ih kudim, nego da tebe utješim kako ti čije bezbožno znanstveno mišljenje ne bi optetretilo savjest i razoružalo dušu u tim borbama. Sama svjedočiš da te molitva u dubokoj sabrananosti izbavlja iz tih užasa. Sabranost u molitvi je potpuna predanost Bogu. Takvoj se duši Bog približava. A gdje je On, svako zlo mora odstupiti.

Kad ti se učvrsti predanje u Božju volju, Gospodin će zapovjediti da te zloduh ostavi na miru. Sjeti se Joba! Njegov je psihijatar bila njegova žena. Htjela mu je sposlovati brzi prekid muka i lažni zemaljski mir paklenim savjetom: Zar si još postojan u neporočnosti? Prokuni Boga i umri!” Slično je prvi psihijatar što ga spomenuh uvjetovao jednoj duši koju sam poznavao: Ako hoćeš da te ja liječim, onda nema više nedjeljne Mise!” Ona, sirota, unuka vračare, nije imala prave vjere i nije shvaćala izvor svojih mučenja, pa ju je tajj psihijatar, ostaviviši je u vlasti zloduha uz pomoć boga znanosti, vrlo brzo doveo do groba. A Job, neporočan i pun vjere, svome psihijatru” uzvraća: Brbljaš kao luđakinja! Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?” (Job 2,9-10) Job je ludošću vjere nadvladao smrt i stekao život pun svakoga blagoslova.

Tko je luđak i što je ludnica u ovome svijetu, valja pitati Boga, a ne vjerovati oholicama koji Njega odbacuju i ni najmanje se ne protive zlim nadahnućima svoga srca. Mnogi sveci su podnosili slična mučenja, ali su napasnika vjerom nadvladali. Oni koji o njima nešto znaju, a nemaju prave vjere, čuo sam gdje danas govore kako su mnogi sveci bili psihički bolesni. To nije istina! Ni mističari, koji su po dopuštenju Božjem nakratko do pakla sišli, nisu psihički bolesnici nego svjedoci istine svome slijepome naraštaju koju Sotona skriva, a njegovi robovi je ne poznaju. Ako nemamo na srcu neispovjeđena grijeha, i sami zloduha možemo otjerati, obnovom krsnog saveza: ”Odričem se Sotone, svih zloduha i nečistih sila! Odričem se grijeha da živim u slobodi djece Božje. Vjerujem u moga jedinog Tvorca, Trojedinoga Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, koji neka me oslobodi od svakoga zla, jer se uzdam u Njega, ljubim Ga i po ljubavi pripadam njegovoj svetoj Crkvi.

Zato, s vlašću koju mi je Gospodin Isus po krsnoj milosti i obećanjima vjere dao, tebi, zli duše, koji me iskušavaš, zapovijedam u ima Isusa Nazarećanina, koji je sve moje grijehe u svojoj Presvetoj Krvi uništio, te nemam više grijeha na sebi, ispij svoje otrove! U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.” Ovo nije službeni obrazac nego spontani izričaj moje vjere kojim ja pobjeđujem, a izvire iz službenoga obrednika Crkve i benediktinskog otkilnjanja kojih se u ovaj čas sjetih. Prekriži se i ostani u miru vjere. Od takve vjere zloduh mora otići. Po vlastitom iskustvu svjedočim da je tako. Bog je dopustio da komarci oblijeću oko nas, ali nam je dao i ruke da ih otjeramo. Moćne ruke duše su sile postojane vjere. Mnoštvo misli od zla dolazi. A od Boga dolaze misli šte ne prilaze kradom k srcu, nego postojano zvone u nutrinama kao da su glasno izrečene. Odnekud, mimo pameti, iz dna srca i iz svih dubina duha, u dušu ulaze i nose u sebi jasnoću Božje mudrosti. Njih valja slušati. A takve su da ih čovjek u svome miru ne može zaboraviti.

Demon je samotnjak, nikoga nema, ni s kim neće i protiv svakoga je. A Bog je u sebi sveto i vječno zajedništvo. I, jer je Ljubav, uvijek nas u zajedništvo poziva, zato je za dušu važno da traži zajednicu i živi u zajednici; i to ne bilo kakvoj. Zajednica je duhovno jedinstvo, a ne skup demoniziranih grešnika. Jedina istinska i sveta zajednica, koja se nikada ne raspada, jer nema u sebi lažnoga lika ni lažne riječi, jest Crkva. Njezin život je zajednička molitva i Euharistija. Preporučujem ti da se uključiš u neko od danas brojnih molitvenih zajendica u Katoličkoj crkvi. Ako je istinska zajednica poniznih vjernika koja traži Boga i Njemu se klanja, naći ćeš u njoj čudesan život i snagu protiv zla što ti sada nedostaje. Upoznat će živoga Boga među krotkim ljudima te iskusiti blaženstvo njegova zagrljaja. Ljubav će te o spasu duše poučiti i nećeš više tražiti po svijetu učitelja. Njegov Duh prebiva u svetom zajedništvu Crkve; zato ljubi Crkvu, rasti u Duhu i znaj da Kršćanin na križu svome sazrijeva.

Rajko Bundalo

 

 

 

Dolinci u Australiji

O odlasku Dolinaca u inozemstvo, pa samim tim i u Australiju, mogla bi se zasigurno napisati poširoka knjiga. Za to će, vjerujem, doći neka druga prilika, a ovoga puta za čitaoce Suze” pripremila sam neke najosnovnije podatke o nama dolinskim i novoselskim Australcima.

Damljan, Dane i Ljuboslav iz mladih dana u Australiji

Među prvima, po mojem saznanju, ovamo su u daleku prekooceansku zemlju stigli Fabijan (Ive) Vonić (rođ. 1913. god.) iz Novog Sela, Dane (Ive) Oršulić (rođ. 1925. god.) iz Novog Sela i Marko (Luke) Jurekić (rođ. 1917. god.) iz Donje Doline. Bilo je to odmah poslije Drugog svjetskog rata. Ovaj zapis ću započeti razgovorom s Damljanom (Filipa) Budićem (rođ. 1933. god.) iz Gornje Doline, koji s obitelji živi u Beechworth/Victoria.

Svaki od nas je preživio i pregazio trnovite staze, da bi došao u Australiju. Neki su i vraćeni, a ja sam došao 1958. god. u Australiju”, pa zatim svoje pričanje Damljan nastavlja: Nakon dva mjeseca otišao sam kod Dane Oršulića koji je ovamo došao deset godina ranije. S njim je već bio Ljuboslav Knežević. Mnogi ljudi iz naše zemlje, kao i drugih europskih zemalja, odlazili su trbuhom za kruhom da bi ostvarili svoje životne snove. Tako smo se i mi našli u ovoj dalekoj, tada manje poznatoj zemlji. Radili smo (a posla je u Australiji bilo) i živjeli pod istim krovom. Slagali smo se kao braća i prijatelji, baš kao tri mušketira”.

Dane je znao engleski jezik, pa je bio nabavljač živežnih namirnica i druge robe, Ljuboslav kuhar, a ja sam obavljao druge poslove. S njima sam ostao tri godine.

Nakon šest godina boravka ovdje, oženio sam Anu iz Hrvatske. Mi imamo kćerku Lidiju koja živi sa suprugom i dva sina u Kvinslendu (Queensland), a sin Michael sa suprugom, kćerkom i sinom živi u Viktoriji (Victoria). Posebno nas raduje kada nam dođu s naših četvero unučadi i kada nas pozdrave na hrvatskom jeziku.

Na slici smo nas trojica u doba mladosti. Život je lijep, u kojem se radi i raduje, ali i boluje i umire. Ljuboslav je umro 2000. godine, a Dane 2008. godine.”

Daniel – Dane (Ive) Oršulić (rođ. 1925. god.) iz Novog Sela, bio je od 1942. do 1947. u Njemačkoj, zatim dolazi u Italiju (Napoli), odakle 1948. god. stiže u Australiju. Najprije je bio u North Gambier/ New South Wales, gdje je u kampu ostao šest mjeseci. Mjesto njegovog stalnog boravka bio je Adelaide/ South Australia. Oženio je Elke Endner 1961. godine. Kao što je već rečeno, Dane je umro 2008. godine. Njegova supruga Elke i kćerka Octavia sa suprugom Sam-om i sinovima Karlos-om i Andre-om žive u Adelaidu (Adelaide), a sin Mirko sa suprugom Anom i kćerkama Alanom i Danielom žive u Melbourne/ Victoria. Mirko je nadareni glazbenik; ima snimljenih nekoliko nosača zvukova. Godine 1994. je, na poziv Hrvatske matice iseljenika, došao u Zagreb, gdje je pjevao na festivalu zabavne glazbe.

Obitelj Oršulić: Mirko, Ana, Alana i Daniela

 

Dane je bio izuzetno nadaren čovijek. Od njega se moglo puno toga poučnog i značajnog čuti, zbog toga je bio omiljen medu našim, ali i drugim ljudima. Sve što je znao i kroz život naučio, prenio je na svoju djecu i unučad.

 

Ljuboslav Knežević je rođen 1932. godine u Novom Selu, od oca Luke i majke Ljube. Prešao je u Austriju 20. srpnja 1957. godine. Nakon izvjesnog vremena pisao je: Zbogom mama, braćo, sestre i mrtvo tijelo mojeg roditelja.” Mogu misliti koliko je patio i suza isplakao. Iste godine za Božić je došao u Australiju. Oženio se Katicom 1960. godine. Imaju sina Ivana i unuka Luku. Obitelj je bila ponosna na Ljuboslava, koji je u cvijetu mladosti bez kore kruha i ‘plitkih džepova’ otišao u dalek, nepoznati svijet. Kada se pripremao za dalek put, toga ljetnog predvečerja rekao mi je: Ja odlazim”, zatim dodao: Ne govori nikome dok se ne javim.” Neposredno pred polazak mi je poklonio svoju fotografiju i odmah pošao. Okrenuo se tek kod križa, koji se nalazi više od stotinu metara od kuće. U znak pozdrava podigao je ruku. Krenuo je put Zagreba gdje je htio vidjeti mamu, koja se u to vrijeme tamo nalazila, da se s njom pozdravi, ali je nije pronašao.

 

Dok sam ja skriveno pod pokrivačem plakala, moji ukućani su ga išekivali te večeri i noći, kada će kući doći. Snaha Manda je za brata Ljuboslava spremila večeru, ali on nije došao. Tek sutradan su shvatili da ja znam gdje je Ljuboslav. Nakon sedamnaest godina prvi puta je došao u svoj rodni kraj. Kada smo moja obitelj i ja došli u Australiju (u tijeku minulog rata), bio nam je sve na svijetu. Sa svojom obitelji pomagao nam je u svemu, počevši od toga kako se snaći ovdje u Australiji. Bio nam je podrška i sigurnost. Samo pet godina uživali smo u njegovoj blizini. U šest mjeseci nemilosrdna bolest ga je pokosila u 68. godini života. Otišao je zauvijek, ali ne iz našeg srca. Sjećanje na njegovu dobrotu nikada neće izblijediti.

 

Kada je Ljuboslav umro, Dane Oršulić je izjavio u novinama: ”Umro je pravi gospodin, čovjek zlatnoga srca.” Ljuboslav je dobio tri broja Suze dolinske” od bratičine Ljiljane, koje je fotokopirao i poslao u Beechworth da se čita. Volio je svoj rodni kraj i svoj narod. Telefonski je kontaktirao Dolince u Australiji sa željom da se pridruže čitanju Suze dolinske”. Duboko vjerujem u Boga i sudbinu da sam morala doći u Australiju, kako bih bila uz svoga brata Ljuboslava kada je zatvarao oči i odlazio na svoje posljednje putovanje. Ova kratka životna priča je jedini način da se bar djelomice odužim voljenom bratu Ljuboslavu za njegovu neizmjernu i veliku bratsku ljubav. Luka Oršulić je rođen 1928. god. u Novom Selu, od oca Jose i majke Mande. Sa suprugom Anđelkom i dvoje djece (Š tefanom i Š teficom) živjeli su u Zenici, a u Adelaide/ South Australia došli su 1969. godine. Za ovu priliku je rekao: ”Radostan sam i Bogu zahvalan što smo ovdje imali Danu, Ljuboslava i Damljana s njihovim obiteljima. Naši svakodnevni kontakti i druženja s njima, kao i praćenje odrastanja njihove i naše djece su lijepe i nezaboravne godine. Sada imamo četvero unučadi i dva praunuka”.

 

Fabijan (Ive) Vonić je rođen 1913. godine u Novom Selu. Došao je u Australiju 1947. god., a umro 1991. god. Njegov sin Roko (1938.) došao je kod oca 1958. godine. Živio je u Melburnu (Melbourn) jedno vrijeme, a sada živi u Riverland/ South Australija. K njemu je došla sestra Danica 1960. godine. Roko je oženjen Slavicom (Marka) Jurekić iz Donje Doline, koji su iz rodnog kraja prethodno odselili u Slavoniju – u Nizu, a zatim u Australiju. Slavica i Roko imaju troje djece i jedanaestero unučadi. Marko Jurekić, Slavičin otac došao je u Australiju 1949. god., a Slavica sa majkom Janjom (Ljuboje) Vonić iz Novog Sela i dva brata došli su 1959. godine. Marku i Janji se u Australiji rodio još jedan sin, koji je s ocem Markom poginuo u trećoj godini života u prometnoj nesreći 1963. godine. Jedan im je sin poginuo u željezničkoj nesreći. Janja je umrla 2006. godine.

 

Danica (Fabijana) Vonić je rođena 1942. god. U braku je imala dvoje djece. Umrla je 2000. godine.

Obitelj Marka Jurekića iz Donje Doline na okupu u Australiji 1959. godine

Stipo (Luke) Knežević, zvani Badrov, rođen je 26. prosinca 1927. godine u Donjoj Dolini. Godine 1948. odlazi u Italiju, da bi potom došao Australiju. Živio je u Adelaidu (Adelaide). Sa suprugom Š teficom ima dvije kćerke. Umro je 1995. godine. ( Podatke dao Mato Knežević – Maća, Stipin brat) .

Stipo Knežević na dan vjenčanja sa Š teficom (u sredini), dok su s njihove lijeve strane kum Damljan Budić sa suprugom, a s desne prikumak Daniel – Dane Oršulić sa suprugom

Alfons Matijašević je rođen 1944. godine u Mačkovcu (Grabarik). U Australiju je došao 1963. godine. S obitelji živi u Sidneju (Sydney).

Dolinci koji žive u Melburnu (Melbourne/ Victoria)

Ferdo (Ilije) Budić (rođ. 1943.) iz Gornje Doline je došao u Australiju 1972. godine. Živio je u Vajali (Whayala), a sad živi u Melburnu (Melbourne). Oženio se 1973. godine. Imaju dvije kćeri i sina.

Ilija (Joze) Jurešić (rođ. 1961. god.) i supruga mu Vesna (Ferde) r. Budić, iz Gornje Doline, došli su u Australiju 1990. godine. Imaju tri sina.

Luka (Ljuboje) Vonić (rođ. 1937. god.) iz Novog Sela (koji se iz Novog Sela preselio u Marijance, zatim u Košku), oženjen je 1963. godine, ima tri sina i četiri unuke. Radio je u Njemačkoj do 1969. god., a s obitelji došao u Australiju 1970. godine.

Srećko – Sreto (Pavla) Oršulić (rođ. 1942. god.) iz Novog Sela, radio je u Austriji od 1966. god., odakle je 1967. godine stigao u Australiju. Sa suprugom Milicom ima dvije kćerke (Suzana i Katarina).

Vinko (Vinka) Oršulić (rođ. 1943. god.) iz Novog Sela došao je u Australiju 1967. godine. Oženio je Maru (Luke) Jurišić iz Gornje Doline. Imaju dvoje djece.

Ivo (Ive) Tutić (rođ. 1945. god.) i supruga Janja (Adama) Vidić iz Gornje Doline, došli su u Australiju 1969. godine. Ivo je prethodno radio u Austriji od 1966. godine. Imaju sina.

Marko (Adama) Vidić (rođ. 1952. god.) iz Gornje Doline je došao u Australiju 1972. godine. Živi s obitelji u Melburnu (Melbourne).

Marinko (Pavla) Vidić (rođ. 1947. god.) iz Gornje Doline došao je u Australiju 1970. godine. Oženjen je i ima troje djece.

Vlado (rođ. 1932. god.) i Stipo (rođ. 1933. god.), sinovi Ilije Vidića iz Gornje Doline, došli su u Australiju 1957. god., odnosno 1961. godine.

Valentin (Stipe) Gubić (rođ. 1941. god.)iz Donje Doline i supruga Mara (rođ. 1943. god.), kći Marijana Stojića iz Proševice, odselili su 1958. iz Donje Doline u Lađansku, a u Australiju su došli 1969. godine. Imaju petero djece. Sin Marijan (1965.) oženio je Suzanu Čolina (1965.). Dio vremena je proveo u Hrvatskoj obnašajući dužnost pomoćnika savjetnika, prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, za međunarodne odnose s javnošću. Vladimir (1967.) je oženio Nevenku Novosel (1965.) i imaju sina Adama i kćeri Tanju i Natašu. Kći Slavica (1969.) je udana za Marijana Filjaka i imaju troje djece: Sera, Anto i Kevin. Džoni (1971.) je oženio Meri Matovinu i imaju Danijela i Nikolu. Peto njihovo dijete je Ivo Gubić (1972.) oženio je Elisu. Imaju dijete Meks. Valentin i Mara sada imaju dvanaestero unučadi.

(Ovi podaci su iz 2005. godine, a objavljeni su u 22. broju Suze dolinske”, Godište X, siječanj/prosinac 2005. – dodao je urednik Suze.)

Odluka o imenovanju vlastoručno potpisana od dr. Franje Tuđmana

Marijan i Suzana Gubić

Anto (Stipe) Miklić (rođ. 1947. god.) i supruga Anka (Ana) r. Tutić, iz Gornje Doline, došli su u Australiju 1969. godine. Imaju četvoro djece i dvoje unučadi.

Robert (Bogdana – Boje) Matković rođen je 1959. god. u Novom Selu. Sa suprugom Verom je došao iz Nove Gradiške 1987. god. u Australiju. Imaju dvoje djece.

Slaven (Nedeljka Dome) Barišić (rođ. 1964. god.) iz Mačkovca i supruga Rada (Ive) Oršulić iz Novog Sela, došli su u Australiju 1996. godine. Imaju dvoje djece.

Vlado (Ljupka) Stipančević (rođ. 1957. god.) iz Novog Sela, došao je u Australiju 1978. godine. Oženjen je i ima dvoje djece.

U Melburnu (Melbourne) živi i obitelj Marka (Ljupka) Stipančevića, rođenog 1947. god. u Novom Selu, koji je došao u Australiju 1969. godine. Umro je 2005. godine.

U Australiji je boravio i moj brat Ratomir – Ratan (Luke) Knežević, rođen 1942. god. u Novom Selu. Od 1966. do 1981. god. je živio u Geelong, a nakon 15 godina boravka ovdje, vratio se s obitelji u Hrvatsku; živi u Rijeci.

U Australiji su živjeli i umrli:

Ivo Vonić iz Gornje Doline i tri brata Luka, Anto -Tunja i Vinko Tomić iz Donje Doline.

Ivo (Ive) Tutić, rođ. 1926. god. u Gornjoj Dolini i supruga Janja, r. Stipančević, živjeli su u Australiji od 1973. godine. Ivo je umro 2002. god., a Janja 2006. god.

Stipo (Ilije) Miklić (1920.) iz Gornje Doline i supruga Jela, r. Dakić, iz Novog Sela, živjeli su u Australiji od 1975. godine. Stipo je umro 2002. godine, a Jela 1999. godine.

Mato Oršulić (1936.), iz Novog Sela, sin Jose i Mande, Terezija Knežević ( rođ. 1939.) iz Novog Sela, kći Luke i Ljube, živjeli smo u Zenici od stupanja u brak 1960. godine .

Zbog ratnih nevolja, kao i mnogi drugi smo napustili svoj grad. U dogovoru s Matinim bratom Lukom i mojim bratom Ljuboslavom, u ovu daleku zemlju stigli smo 24. kolovoza 1995. god. – u Adelaid (Adelaide). Ovdje je došla i naša kćer Marina sa suprugom i kćerkom. Oni su stigli dvadesetak dana prije nas. Ovdje su im rođene još dvije kćerke. Trebao je s nama doći i naš sin Mario s obitelji, ali su odlučili ostati u Hrvatskoj. Meni ovo nije bio put u nepoznato, jer sam bila u Australiji u posjetu kod brata i djevera 1987. godine. Tom prilikom sam s njima i njihovim obiteljima posjećivala naše Dolince u Beechworth, Melbourne, Geelong i drugim mjestima. Znala sam da je lijepo biti gost ovdje kod svojih, ali je drugačije kada se ovdje živi, a obitelji su razdvojene.

Otkad sam ovdje, takoreći zastalno, provela sam mnoge besane noći. Vrijeme liječi mnoge rane, ali ne potpuno i ne sve, jer mnogi naši voljeni su daleko. Neprestano su nam u mislima i u srcima. Drugačije je ovdje onima koji su došli prije 40 – 50 i više godina; nekako su očvrsnuli. Ali moja obitelj je razdvojena prije 16 godina i rastanak je još uvijek bolan. Nije bilo lako. Ipak smo navikli na novu sredinu i situaciju u kojoj se nalazimo, pa smo tako i mi donekle očvrsnuli. Izgubi se ponajprije svakidašnji kontakt koji smo imali sa svojim svijetom u domovini. Stoga, ne bi trebalo biti neshvatljivo i iznenađujuće što mi je, i pored dosta uloženog truda, bilo teško uspostaviti kontakt s našim Novoselcima i Dolincima ovdje u Australiji i dobiti bar neke osnovne podatke za objavljivanje u Suzi dolinskoj”.

Uradila sam sve što je bilo u mojoj moći kako bih pronašla ljude koji su iskazali volju i želju da se njihova imena nađu upisana u ”Suzi”. Hvala im na razumijevanju.

Terezija i Mato Oršulić s unukama

Marina Oršulić Durmić sÄ… svojom obitelji

Prema podacima iz knjige Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti” koja je iz tiska izišla 2000. godine, autora Milorda Oršulića – Micana, u Australiju je došlo još osoba iz Donje Doline naročito po prezimenu Kovačević, Tomić i Terzić. Možda o njima i drugima koji nisu obuhvaćeni ovim člankom, budemo pisali nekom drugom zgodom.

U DVIJE DOMOVINE

Živimo u svijetu dalekom,
u prostranstvu lijepom, velikom.
Odvojeni smo od svog svijeta.

Isto nas sunce grije,
a mirisno cvijeće i za nas cvjeta.

Pogled nam se nebu diže,
DOMOVINO da si bliže!
Svaki svoga dok posjeti,
treba pticom čeličnom da leti,
preko velikih oceana,
pa nam prođe mnogo godina i dana.

Mi smo nova gnijezda svili,
i na ovaj život naučili;
sad je ovdje nama svima,
naša druga domovina.

Pozdrav od nas vama svima,
svud po svijetu gdje nas ima,
tko poželi da se druži
u dolinskoj našoj Suzi”.

Sretan Božić i Novu 2012. godinu svim Goranjcima, Doljancima, Novoselcima i Mačkovljanima, te suradnicima i čitateljima Suze dolinske” želi

Terezija ORŠ ULIĆ, r. Knežević iz Adelaide

 

Izašao iz tiska novi broj Suze Dolinske

IZIŠ AO IZ TISKA NOVI BROJ SUZE DOLINSKE

Iz tiska je izišao novi broj godišnjaka župe Uznesenja Blažene Djevice Marije Dolina u izgnanstvu Suza dolinska. Ovo je 28. broj po redu, a izilazi neprestalno 16 godina.

I ovaj broj obuhvaća različite teme kako svjetovne tako i duhovne.

Tema 28. broja Suze je beatifikacija Drinskih mučenica i apostolski pohod sv. Oca Pape Benedikta XVI Hrvatskoj.

Kao i u svim dosadašnjim brojevima i u ovom je doneseno, tradicionalno demografsko praćenje mještana, kako kroz povijest (donoseći obiteljska stabla i stari matični popis pučanstva iz 1929. godine) tako i danas, kada se pažljivo bilježe i donose činjenice rođenja, vjenčana i smrti dolinskog puka raseljenog diljem svijeta.

Nakon šest godina je ponovo je objavljen dopunjeni i zmjenjeni adresar s telefonskim imenikom svih Dolinaca koji su iz svog rodnog kraja prognani na samom početku rata u Bosni i Hercegovini.

Ovaj, kao i prethodne brojeve Suze možete nabaviti na različitim adresama: u Okučanima kod urednika Suze Micana, ulica Bljesak 15, u Novoj Gradiški kod Pavla i Ivanke Vonić u Zagrebačkoj ulici br 15, te Ljuboslava Knežević ulica kralja Zvonimirau 324, Novskoj kod Joze Kalizan, Zagrebačka br. 102, u Zagrebu kod Janje Ćorković, Čulinec 90, u Š umetlici kod Marine i Dragana Vidić kućni br. 6, u Ratkovici kod Pleternice kod Ljiljna i Nevenke Oršulić br. 25, u Požeškom Cigleniku br. 51 kod Nade Budić, u Lađanskoj kod Našica kod Jelene Lele Krstić r. Kovačević, u Slav. Kobašu kod Zdenke Vonić, Savska obala 10, u Župnom uredu Orubica kod vlč. Milivoja Knežević te u župnom uredu u Bosanskoj Gradišci vlč. Pere Čolić i u Austriji kod Milana Mile Kalizana u Stockerau.

 

 
(više…)