Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Author: admin

Zdravko Vampovac

VI DOLINCI NISTE IZGUBILI SVOJ IZVORNI IDENTITET
U ovom broj godišnjaka “Suza dolinska” , naš sugovornik će biti gosp.Zdravko Vampovac. On je čitateljima “Suze” poznat jer su objavljeni neki njegovi članci u predhodnim brojevima, posredstvom “Suze” neki čitatelji su dobili i njegovu knjigu “Otkriće Hrvatske”, napisao je predgovor za knjigu “Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti” te je uz msgr. dr. Franju Komaricu – banjalučkog biskupa i prof. Antu Oršulića istu promovirao u Novoj Gradiški u svibnju 2001. god. U Novo Selo i Dolinu je često navraćao pa je sačuvano nešto video zapisa iz
tih krajeva načinjeni 1987. godine, a neki su postavljeni na internetskoj stranici “Suze”.
Sve u svemu dovoljno razloga da da se čitateljima našeg godišnjaka predstavi.

SUZA DOLINSKA: Gospodine Zdravko recite nešto o sebi. Kada i gdje ste rođeni, vaše djetinjstvo i mladost , školovanje, odlazak u Š vicarsku, ulazak u bračnu luku s napomenom da ste se vjenčali s gospođom Maricom Lujanović u Matičnom odnosno Mjesnom uredu Dolina, povratak u Hrvatsku s “privremenog rada”…

 ZDRAVKO VAMPOVAC: Ništa posebno ali krenimo redom. Rođeni sam Virovitičan, Slavonac. Svoje djetinjstvo sam proveo u Gornjem Bazju, selu koje se već 570 godina tamo nalazi (to je moje otkriće koje će kad-tad biti javnosti obznanjeno kroz jednu knjižicu o povijesti tog sela i njegove okolice) a udaljeno je 10 kilometara od Virovitice na međunarodnoj cesti prema Barcsu (Mađarska).

Poslije završetka osnovne škole, još davne 1970. godine kao najstariji od trojice braće odlazim u Sloveniju (Izola, Koper i Ljubljana) na građevinski zanat gdje sam poslije toga završio još jednu srednju školu i upisao se na fakultet kojega, na žalost, nisam uspio završiti. Poslije odsluženja vojnog roka odlazim ponovo u Ljubljanu s namjerom da nastavim školovanje i vidjevši da se ne može rediti i kvalitetno školovati, a u međuvremenu umrla su mi oba roditelja, odlučio sam se trbuhom za kruhom otići u Š vicarsku. Kaže se sila zakon mijenja.

 I nije mi žao. Tamo sam upoznao svoju suprugu Maricu a vjenčali smo se u Matičnom uredu u Donjoj Dolini, onako u prolazu a sve oko toga skromnog vjenčanja pripremio je moj dobri stari prijatelj Mican koji je to tako dobro napravio da brak traje već punih 25 godina! Hvala mu! I hvala Bogu da je tako.

U Š vicarskoj smo dobili troje djece (Lidija, Marko kome je Mican bio krsni kum i Matea Valentina) i nakon 18 godina pečalbe 1997. godine vratili smo se u svoj novi dom u slobodnoj Hrvatskoj, u Vodice kod Š ibenika. Eto, tu smo već punih trinaest godina I doista ispada da smo se vratili s privremenog rada koji je trajao tih osamnaest godina.

SUZA DOLINSKA: Prvi kontakt s nekim iz dolinskog kraja bio je Mican, a potom ste upoznali Zdenka Marinovića čiju će sestru oženiti Vaš prijatelj Pajo Grujić, Iliju Ćorkovića … Jeli Vam još u sjećanju to vremensko razdoblje.

 ZDRAVKO VAMPOVAC: Naravno. Čitavo to razdoblje koje sam proveo u Sloveniji poznajući mnoge prijatelje, neke u međuvremenu i pomalo zaboravljene, meni je izgledalo kao nekakvo, nazovimo ga – produženo djetinjstvo. Sjećanje na taj dio mojeg života u meni budi uglavnom pozitivna čuvstva i mislim da je snažno djelovao u oblikovanju mene kao ličnosti. Baš iz tog razdoblja života imam najviše poznanika s kojima sam u kontaktu ali i najboljih prijatelja. Jedan od njih je i moj dobri stari Mican kojega sam također upoznao u slovenskom primorju još 1973. godine!

Zahvaljujući njemu i prijateljstvu koje se razvilo među nama imao sam sreću upoznati vaš prekrasni kraj, Donju Dolinu,Gornju Dolinu, Novo Selo, Bosansku Gradišku. A sve to me fascinantno vizualno podsjećalo na moj rodni kraj; ravnica, polja, šumarci, velika rijeka (Sava-Drava), ljudska srdačnost Kad god sam bio u tom kraju uvijek mi je bilo toplo pri duši i uvijek mi je bilo lijepo.

   SUZA DOLINSKA: Vaša soba u Samskom domu u Izoli (Republika Slovenija), gdje ste stanovali s prijateljem Ivekom – Ivanom Mlinarićem iz Varaždina bila je ispunjena knjigama i slikama, uglavnom rađene tehnikom – ulje na platnu čiji ste Vi bili autor.

ZDRAVKO VAMPOVAC: Nisam siguran da bi čitatelje Suze dolinske mogao previše zanimati ovaj dio mojega života ali, eto, reći ću nešto o tome.

Već sam rekao da je moj život u Izoli povezan s lijepim uspomenama, iako mi (ili bolje rečene nam!) nije uvijek bilo lako. Bilo je tamo i trauma koje su nas samo čeličile. Jer da nije bilo tako, zasigurno bi već zarana odustali od života i vratili se kućama, svojim roditeljima u sigurnost roditeljskog doma. No, mi smo ostali i opstali!

I naš prijatelj Ivek Mlinarić, Varaždinac se odlično uklapao u tu priču, samo što u kasnijem životnom razdoblju čovjek nije imao sreće; malo žene, malo bolest Ipak nekoliko godina smo dijelili jednu sobu u izolskom Samskom domu koju smo on i ja napunili knjigama i slikama, a slike su bile djelo naših ruku. Ja sam ga naučio koristiti uljane boje i tehniku crtanja na platno. On nije htio pokušati na staklo jer mu se činilo teže i komplicirano Svejedno, bili smo, kako se to danas u žargonu kaže ekipa. Svi su nas dolazili gledati i komentirati. Bilo je lijepo. I mojeg Micana su privukle te slike i mnoge, mnoge knjige Tako je i počelo naše prijateljstvo.
SUZA DOLINSKA: Poslije ste se opredijelili za slikanjem na staklu i to prihvativši stil -naivne umjetnosti.

ZDRAVKO VAMPOVAC: Da. Po mojem tadašnjem shvaćanju umjetnosti (slikanje na staklu, naiva) mislim da se kao samouki slikar i nisam mogao baviti nekakvim drugačijim slikarskim stilom nego naivom. A naivna umjetnost je tada još bila jako popularna. Slikanje na staklu bilo je izazov jer se mora slikati naopako, to jest, najprije moraš slikati detalje koji su u prvom planu kad gledaš sliku, zatim kad se to osuši za nekoliko dana tek onda se mogu slikati slijedeći detalji, slijedeći sloj i tako redom. Jedna slika, zavisno od veličine, nastajala je do mjesec dana ali radilo se tako da se slikalo nekoliko slika paralelno. Dok se jedna suši, radilo se na drugoj i tako u nedogled. Tako se za mjesec dana moglo završiti 3 – 4 slike.

Svojim radom na tom polju naivne umjetnosti mislim da sam postigao dvije stvari: Pomaknuo sam granicu podravske naive još malo istočnije (jer sam iz Virovitice) i drugo moji ljudi na slikama nisu tako nakazni kao oni na slikama iz Podravine! Inače ja visoko cijenim tu vrstu umjetnosti i veliku većinu podravskih umjetnika, a koja je, na žalost, pomalo otišla u zaborav.

Nepravedno, dodat ću.

SUZA DOLINSKA: Recite nam o tome nešto više i da li namjeravate ponovo uzeti kist u ruke?, što znači da ste ga izvjesno vrijeme odložili.

ZDRAVKO VAMPOVAC: Ako još dovoljno dugo poživim, nadam se da ću ponovo uzeti kist u ruke i nastaviti tamo negdje gdje sam nekad prestao. Ideja imam, volje također, ali sada još uvijek baveći se tekućim životnim i poslovnim problemima, nemam vremena za to. Slikanje i svaki drugi vid umjetnosti traži mir, koncentraciju i puno vremena za sebe. To odvajanje od svakodnevnog života i bavljenje umjetnošću (sobom rekli bi neki!) teško podnose bračni partneri a realno gledano ovo današnje krizno i nesigurno vrijeme ne dozvoljava nam da se bavimo takvim hobijima kao što je slikarstvo nego nas je natjeralo da se bavimo preživljavanjem, od danas do sutra.

Na žalost, tako je. I ovdje stoji ona nada umire posljednja.

SUZA DOLINSKA: Ilustrirali ste nekoliko knjiga koje je izdao Klub književnika “24. april” iz Bosanske Gradiške, a samim tim postali i član tog kluba. U jednoj o tih knjiga su objavljeni i Vaši stihovi, no Vi ste i autor ili bolje rečeno suautor knjige sa svojom suprugom, povijesnog sadržaja “Otkriće Hrvatske”. Š to Vas je na to ponukalo.

ZDRAVKO VAMPOVAC: Tako je. Bila su to neka druga, sretnija vremena. Tada nismo bili svjesni koliko se toga u kulturi moglo napraviti. Možda smo mi zadnja generacija koja se na taj način kulturno uzdizala; moglo se objavljivati, pisati i čitati u nedogled a iza nas je ipak ostao nekakav materijalni trag. Možda taj trag nije tako dubok, ali je ipak trag. Zato se danas često pitam hoće li za današnjom generacijom ovisnom o internetu i facebooku također ostati nekakav materijalni trag ili neće.

Sa suprugom Maricom 1992. godine, u jeku Domovinskog rata u Š vicarskoj smo napisali knjigu Otkriće Hrvatske, zapravo kratak pregled hrvatske povijesti od najranijih početaka do, uključujući tada najaktualnijih podataka iz tog nesretnog rata. Dva su razloga zašto smo napisali ovu knjigu. Prvi je taj da se njezinom prodajom prikupi još novca s kojim smo pomagali obrani Hrvatske, tako na zadnjim koricama knjige stoji napisano da će se tim novcem pomoći obnovi Hrvatske. Bila je to kriva procjena jer nitko nije mogao predvidjeti da će rat toliko trajati. No to je sada i nebitno. Drugi je razlog bio taj što smo na početku demokratskih promjena koje su nam se dogodile raspadom Jugoslavije i ponovnim uskrsnućem domovine nam Hrvatske, uvidjeli da je mnogo Hrvata koji su prije bili tihi i neprepoznatljivi, odjednom počelo pogrešno pa i kontraproduktivno tumačiti i širiti priče o nama Hrvatima da smo ovakvi ili onakvi. Svakakvih je priča bilo i mi smo rekli da bi trebalo nešto korisno napraviti u tom pogledu pa smo se odlučili za ovu knjigu. Najveća nam je nagrada što su kritike i mišljenja o njoj pozitivne. Ne znam što o njoj misle čitatelji Suze koji su je imali priliku pročitati.
SUZA DOLINSKA; U ” rukopisima” imate napisanu i knjigu o rodnom kraju. Kada će ugledati svjetlost dana i kada ćemo je imati u rukama?

ZDRAVKO VAMPOVAC: Nepristojno je hvaliti se u društvu ili u javnosti, ali ipak reći ću da ja imam više rukopisa koji čekaju neka bolja vremena. Nisu važni rukopisi nego ono što se doista objavi. Samo tako svaki taj trud ima koristi.

Knjiga o Gornjem Bazju i čitavom mojem užem zavičaju koji obuhvaća sva sela sjeverno od Virovitice prema rijeci Dravi bila su predmet mojega višegodišnjeg interesa i proučavanja. Taj rad bi trebao uroditi plodom nakon što lokalna samoupravna zajednica, konkretno općina Lukač odobri dio sredstava za tiskanje ove monografije. Kako su se do sada pokazali u brzini rješavanja svojih problema, sve to može potrajati još mjesecima.

Pored mnogo zanimljivosti istaknut ću samo dvije koje su meni osobno naročito važne: Prva je da sam otkrio da je prošlo 570 godina od prvog pisanog spomena imena ovoga sela i druga je ta da sam definitivno načisto kako je prezime Vampovac (dakle moje prezime) autohtono bazjansko prezime, prvi puta spomenuto 1693. godine a na temelju popisa stanovništva i gazdinstava u čitavoj Slavoniji od 1735. godine prezime Vampovac pojavljuje se u Gornjem Bazju čak u tri obitelji dok ga istovremeno nema nigdje u Slavoniji ni drugdje. Zaključak je jasan, zar ne?

Zbog toga žarko želim da ova monografija ugleda svijetlost dana.
SUZA DOLINSKA: Vaši članci su objavljivani u brojnim tjednicima diljem Hrvatske a pisali ste i za naše iseljenike u inozemstvu. O čemu ste zapravo pisali u Zadarskom listu?

ZDRAVKO VAMPOVAC: I to je istina. Nepotrebno je čitatelje Suze opterećivati s puno, za njih nevažnih detalja. Ovaj moj prilog koji je prije dvije godine izašao na čak četiri stranice zadarskih novina govori o jednoj drugoj mojoj ljubavi (još jedan hobi!) a radi se o mojem već sedamnaest godina starom istraživanju samo jednoga dijela rane hrvatske prošlosti ili još preciznije o ranokršćanskoj arhitekturi i kulturi i njezinim vezama s Armenijom. O toj tematici sam pisao i u drugim publikacijama pa vas ne bi sa time opterećivao. Najvažnije je to da sam prije dvije godine osobno otputovao u Armeniju i utvrdio neka svoja saznanja i pretpostavke, to jest da hrvatska ranokršćanska kulturno-povijesna baština ima nevjerojatno puno dodirnih točaka i isprepletenih niti s onom kulturnom baštinom Armenije zemlje koja je najranije od svih u svijetu još davne 301. godine službeno proglasila kršćanstvo svojom državnom religijom! I to je učinila čitavih 12 godina prije nego što je takozvanim Milanskim ediktom u Rimskom carstvu kršćanstvo bilo dozvoljeno. Pazite, dozvoljeno ali ne i službeno proglašeno državnom religijom.

Fascinantno je da se diljem Armenije mogu naći iste i slične crkvice poput naših crkvica iz južne Hrvatske, one Svetoga Križa u Ninu i mnogih drugih, da je trostruki pleter do u detalj identičan onom našem iz Dalmacije, da nas vežu neki toponimi koji su armenskog izvora pa i neka prezimena u kojima je sačuvan armenski korijen, to jest njihov izvor.

O svemu tome će biti puno teksta, puno fotografija i analiza u jednoj od mojih budućih knjiga. Upravo radim na njoj i ne ide mi tako brzo od ruke kao što sam želio. Ali, bit će.

SUZA DOLINSKA: U tijeku Domovinskog rata, konkretnije 1992. godine, ste sakupili sve moje pjesme i nešto svojih i objavili?

ZDRAVKO VAMPOVAC: To je priča za sebe. S jedne strane tužna a s druge sa sretnim završetkom. Da, tada sam još bio u Š vicarskoj a rat je divljao našim prostorima. Roditelji moje žene jedva su izvukli živu glavu iz srednje Bosne a ja sam i dalje mislio na neke svoje prijatelje s kojima je bio prekinut kontakt. Jedan od njih je bio moj Mican. Svake večeri sam snimao sve TV vijesti i dnevnike u Š vicarskoj s namjerom da nešto čujem, vidim i prepoznam osobe kojima treba pomoć da spase živu glavu. Š to se Micana tiče, znajući kakvu je dužnost obavljao (tajnik ogranka HDZ-a) i u kakvom je okruženju ostao, priznat ću, bio sam jako zabrinut , čak su moja razmišljanja išla tako daleko da sam imao najcrnije slutnje, a njegova obitelj bila je u teškom materijalnom i duhovnom stanju. I ovaj puta odlučio sam prikupiti nekoliko Micanovih i svojih pjesama te ih objaviti u jednoj minijaturnoj knjižici pod naslovom Dolinske elegije i druge pjesme. Nije to bila nikakva velika pomoć nego više jedna gesta solidarnosti koje se ne sramim. Bilo je to nekakvo druženje u mislima s osobom, sa svojim prijateljem koji mi je nedostajao. Hvala Bogu, sve se dobro završilo. Mican je jedva preživio strahote zatočeništva i rata, opet smo se pronašli, život ide dalje i taj dio ostao nam je u trajnim uspomenama.

SUZA DOLINSKA: Iz tiska je, jubilarne 2000. godine izišla iz tiska knjiga “Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti” autora Milorada Oršulić Micana. Vi ste za tu knjigu napisali predgovor i sudjelovali u promociji – predstavljanju uz već spomenute osobe?

ZDRAVKO VAMPOVAC: Da. Jedva sam Micana nagovorio da napiše jednu knjigu koju sam zamislio da u njoj detaljno opiše svoj vlastiti križni put od Donje Doline do završetka Domovinskog rata ali on me nije poslušao nego je napisao još bolju i vredniju knjigu koja govori ne samo o njegovom stradanju nego o stradanju svih Dolinaca u proteklih stotinu godina! Pozitivno me iznenadio i zato sam mu čestitao. Rado sam se odazvao da napišem predgovor toj knjizi. Nadalje ni u snu nisam mogao pomisliti da će moj Mican promovirati svoju knjigu Dolina bosanska na tako svečan i pompozan način, a još manje da ću i ja u tome sudjelovati i pri tom upoznati visoko cijenjenog, banjalučkog biskupa msgr. dr. Franju Komaricu koji se odazvao pozivu i uveličao promociju njegove knjige.

Za mene je to bio događaj za pamćenje.
SUZA DOLINSKA: U Dolinu i Novo Selo ste često navraćali prije rata i napravili nekoliko video-zapisa. Da li, sada kada je u tim selima ostalo tek dvadesetak Hrvatskih obitelji, pomislite na ta mjesta?

ZDRAVKO VAMPOVAC: Mene osobno za dolinski kraj najviše veže prijateljstvo s Micanom, njegovom obitelji, braćom i nekim osobama koje sam tamo upoznao. Preko njega sam imao prigodu upoznati nekoliko izuzetno dobrih ljudi iz toga kraja. Neke od njih sam osamdesetih godina prošloga stoljeća ovjekovječio video kamerom i fotoaparatom prigodom mojih posjeta Micanu i zajedničkog obilaska Novoga Sela, Doline, Bosanske Gradiške ne znajući što će zadesiti taj kraj samo nekoliko godina kasnije. Eto, ponešto od toga sačuvalo se do danas i tako smo zaustavili vrijeme bar na nekoliko trenutaka.

Tužna je pomisao da je u Dolini ostalo tako malo Hrvata i da se broj povratnika ne povećava. Mladost se snašla na drugim mjestima širom Hrvatske i Europe. Predugo je sve to trajalo Ohrabruje činjenica da ne zaboravljate na svoj zavičaj i svake godine odlazite tamo obići makar svoje drage pokojnike ako već ne možete ići češće. Život ide dalje, vrijeme rane liječi a svi skupa moramo podignute glave ići dalje jer, na žalost, natrag se ne može!

SUZA DOLINSKA: Š to mislite o našim “novinama”, u početku glasilu, a sada godišnjaku – “Suzi dolinskoj”?

– To je izdavački fenomen! Ni postojane župe nemaju tako nešto! A vi, Dolinci, zahvaljujući svojem listu koji vas obraduje već toliki niz godina niste izgubili svoj izvorni identitet, niste izgubili vezu jedni s drugima i niste izbrisali sjećanja na svoj rodni kraj koji je istinski duboko urezan u vašim dušama i kojega nosite u sebi do kraja života. Sve je to ljudski i normalno. Uostalom što nam u smiraj života vrijednoga ostaje osim uspomena?!

SUZA DOLINSKA: Vaša poruka Dolincima i Novoselcima.

ZDRAVKO VAMPOVAC: Suzi dolinskoj želim da i nadalje ostane vjerna spona među svim Dolincima. Želim joj dug i bogat život, puno lijepih i korisnih sadržaja za sve uzraste koji je čitaju. Uredništvu želim da se malo proširi i pomladi, ako je ikako moguće ,a vama dragi Dolinci, dragi moji sunarodnjaci, želim vam svako dobro u životu, puno solidarnosti, druženja i lijepih uspomena a svakom pojedinačno želim još puno zdravlja, sreće i međusobne ljubavi. I neka vam život ne prođe uzalud!

Ujedino svim Dolincima i Novoselcima želim čestitati nadolazeći Božić i poželjeti sretnu i uspješniju 2011. godinu.

 

GRADNJA NOVE CRKVE GOSPINA UZNESENJA U DOLINI 1.dio

Godine 1957. , nakon odlaska fra Luke Komljenovića iz Doline, za dolinskog župnika je imenovan vlč. Tvrtko Tadić. Za njegovog župnikovanja nije mnog upisano u Ljetopis župe Dolina, ali se je zato puno fizički radilo.

U narednih nekoliko brojeva “Suze dolinske” donijet ćemo zapise koje je vlč. Tvrtko Tadić napisao, kao prilog za dolinsku monografiju “Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti”.

Prilikom osnivanja župe Dolina 1920. godine, prvi župnik, Ivan Martinović s crkvenim odborom, kupuje kuću za buduću crkvu, široku 8 i dugačku 12 metara, od Brkovića. Slušao sam da je bila gostionica u polovini kuće do Save, koja je “proradila” kad je podizan obrambeni nasip uz desnu obalu rijeke Save. Kuća je bila na stupovima od cigle s voltama, svodovima. Polovina kuće je služila za crkvu, a u drugoj polovini je stanovao župnik. S vremenom je sazidana nova kuća. Tada je cijela kuća pretvorena u crkvu sve do 1958 godine, kad smo je spustili na zemlju i produžili za još 6 metara.

U dnu je iza oltara, bila sakristija s ispovjedaonicom, vjeronaučnom dvoranom u prvom katu i zvonikom iznad, s kojega su, doznadoh, ukrali zvono i odnijeli.

Pet je datuma koji su odlučili gradnju crkve u znaku Marijinom:

– 2. veljače 1958. godine, na Svijećnicu dogovorismo graditi crkvu. Načelno.

– 25. ožujka 1958. godine, na Blagovijest, u općini Bosanska Gradiška dobili obećanje za gradnju.

– 15. kolovoza 1958. godine, na Veliku Gospu dobio i pokazao vjernicima dozvolu.

– 8. rujna 1958. godine, na Malu Gospu odlučili cijeli krov obnoviti.

– 11. listopada 1958. godine, na Materinstvo Gospino podigli rogove.

Mi smo već srušili dvije kukuruzane kako bismo mogli produžiti crkvu. Jedna je bila možda 10 metara duga, a druga je bila nešto manja. Izgledao je taj prostor oko crkve kao neka otkupni zadružni magazin.

Promjena je bila vidljiva i narod već dovozi zaprežnim kolima pijesak iz Save i šoder (šljunak) iz Laminaca, i to na gvozdenim kolima, jer tada još ne bijaše gumenjaka. Hrpe su se pretvarale u mala brda. Iskopali smo jamu i jedne nedjelje dovezen je kreč, pa smo ga zagasili. Jama je bila u crkvenom dvorištu prema selu.

Bijašeposla za svakoga, kako za muško tako i za žensko pa čak i djecu. Providnost je Božja prije providila ciglu, i to velikog formata. Bio je to prvi veliki posao, a obavili su ga Slavonci iz Slavonske Doline. Skupila se moba od ljudi i žena. Iznijeli su svu ciglu koja je bila ispod crkve i složili okolo. Bio je to poticaj za župljane.

Župa je bila zapaljena”. Crkvene smo livade sami kosili, a sijeno prodavali kako bismo namakli novac za gradnju crkve. U  Planjskoj (velika površina crkvenog zemljišta) je znalo biti i po 37 kosca. Pravo čudo.  Ja sam dobio krila, a svi su bili uz mene.

Iskopali smo temelje i to široke i duboke do zdravice i još sa stopom kako bi bio temelj širi. Odmah u nedjelju je trebao doći ujak Ivica Vlašić iz Banja Luke, ali ne mogaše, pa sam ja sam obavio blagoslov temelja dograđene crkve sv. Ilije, koji je bio tad zaštitnik župe i crkve.

Trebalo je dovesti cement i željezo za armaturu vijenca. Bijaše teško, ali slatko, prema onoj: Kad se bratska srca slože, sve se postići može”.

Gospa mi je pomogla da zagrijem ljude i da ih ohrabrim u onim nepogodnim vremenima. Zaista je to bila velika hrabrost koja je graničila s i ludošću. Upustiti se u tako velik posao mogao je samo čovjek koji se je uzdao samo u Providnost i snagu, ljubav i dobru volju vjernika. Toga, hvala Bogu, nije manjkalo. Boga hvala.

SVIJEĆNICA (2. veljače)

Pozvao sam ljude u župni ured. Poslije sv. Mise. Bijaše to providonosan potez, koji je iznenadio, ali to bi oranje i sijanje sjemena, koje je počelo odmah poslije toga s proljećem klijati i rasti. Danas  mogu reći da su me nadahnula Nebesa po Gospinom zagovoru. Bio je to tihi početak, ali s jakom vjerom u Božju pomoć, za Božju stvar, koje nam nije ponestalo u nijednom trenutku. Ne trebam spominjati da sam trebao biti kao ovan predvodnik u tome, svome stadu dolinskome.

I sam ne imadoh određenog plana, osim želje da nešto učinim s postojećom oronulom crkvom i dotrajalim drvenim zvonikom na ulazu u crkvu. Ljudi su s radošću, a i s nevjericom slušali moje mladenačko i zanesenjačko izlaganje. Jedini zaključak je bio da treba najprije ishoditi u općini građevinsku dozvolu, a to znači, dopuštenje da se mogu ikakvi građevinski zahvati poduzimati.

Popili smo rakije, šljive, ne komadare. Pušači su popušili svoju cigaretu i razišli se. Čini mi se da sam nazočne učinio apostolima za gradnju Božje kuće na tom prvom i najpotrebnijem sastanku. Neka su blagoslovljeni svi živi, a pokojni uživali u slavi nebeskoj.

BLAGOVIJEST (25. ožujka)

Određenog dana s bosanskogradiškim župnikom dr. Božom Laštrom našli smo se u općini s predsjednikom Dušanom Dulom Vidovićem. U ugodnom razgovoru obećano nam je usmeno  dopuštenje, samo moramo podastrijeti pismenu molbu s planom. Dolinci su ga za to zadužili.

I upravo je došao veliki naš kršćanski blagdan Isusova začeća ili utjelovljenja, odnosno navještenja. Poslije mise navješćujem skupljenima u župnom uredu, a rekao sam i u crkvi veselu vijest – da ćemo dobiti potrebni papir.

U veselom ozračju smo to proslavili, a onda sam priopćio da bi trebao netko dovesti i odvesti općinskog građevinskog tehničara iz Bosanske Gradiške. Na te moje riječi nata u župnom uredu muk. Nitko se ne javlja. Doduše, cijelim putom tih desetak kilometara bijaše ono naše blato do koljena”. Oduševljenja više nema, nego rekao bih: žalopojke. Mi smo takvi – hoćemo sve, ali kada treba nema nas nigdje i nikoga. Nasta mučno i beznadno stanje. Samo što se nisu počeli razilaziti ljudi kućama. Bilo bi to proglašenje neuspjehom željene i obećani pothvat. To mučno stanje prekide Mato Lagundžija i reče ponosno i junački: Ja ću ga dovesti i odvesti”.

Sa sigurnošću mogu reći da je to bio presudan trenutak i odigrao je najveću ulogu u dogradnji crkve. On je svima očitao bukvicu i primjerom promijenio njihovu kolebljivost i kukavičluk. Da njega ne bi, ja ne znam kako bi sve teklo i svršilo.

Imao je dva dorata koji su čini mi se bili najmanji konji u selu ali su sa svojim vlasnikom odigrali  odlučujuću ulogu. Tako je taj posao obavljen.

Tehničar je Bitko Misimović, sin slastičara, koji je znao ljeti nedjeljom i blagdanima dovoziti i prodavati sladoled u Dolinu. Bitko je silan čovjek. Poslije smo postali veliki prijatelji.

Kako već rekoh ovo vrijeme, do Velike Gospe u isčekivanju građevinske dozvole užurbano se i zdušno obavljali pripremni radovi.

Projekt je izradio jedan zagrebački arhitekt, kasnije moj prijatelj.

Sada općina odugovlači i ja ne znam koliko sam puta s biciklom pa i pješice išao po građevinsku. Uvijek je bio  odgovor: Dođi prekosutra, ili . . . U nedogled je to išlo, ali sam bio neumoran i uporan. Očito je partija bila uplela svoje prste, pa su se ponadali da ću se ja umoriti i uplašiti. No, ja sam ustrajao.

Vlč. Tvrtko Tadić

 

(više…)

u Bozicnoj noci

..u Božićnoj noći…

…I ove noći ponovno se rađaš među robovima da bi im pokazao put oslobođenja.

 Neizmjernost sveobuhvatnosti zamjenjuješ ograničenošću krhkoga tijela, silinu svemoći prepuštanjem u nejake ruke tek sazrele djevojke, Kraljevstvo vječnosti užasnom jamom smrtnosti.

 Dolaziš, Kralju kraljeva i Gospodaru gospodara, u tišini neznatnosti, bez vike i galame, bez ceremonije i časti, bez sile i vlasti.

 U noći kao što je i svaka druga, u zabačenom predjelu carstava, kraljevstava i država; u bijedi ljudskih tragedija s margine, ljudi iz crnih kronika; u zakutcima okorjelih srdaca.

 Rađaš se kao prosjak među prosjacima, odbačenik među odbačenima, prezren među najprezrenijima.

Bog, a najmanji od ljudi.
Istina u svijetu laži.
Svjetlost u tami…
Upravo je to ono što nas uznemirava.

 Tvoja nizina onemogućava nama da budemo tako arogantno visoki; tvoja jednostavnost ruši svu našu složenost; tvoja mirnoća razotkriva svu našu bahatost; a tvoja ljubav govori nama o svoj prizemnosti naših zemaljskih želja i stoji kao jedini istinski cilj vrijedan življenja – jer samo u njoj i jest život – u ljubavi koja si ti.

 Ove noći postaješ nam bliži u ljudskosti, vraćajući nam nadu da mi sami možemo biti bolji ljudi.

 U ovoj noći daruješ nam vjeru kako nismo ostavljeni u samoći već da je cijeli svemir i povrh svega naš Bog usredotočen na nas.

 Noćas nam ukazuješ na svu veličinu Boga jer nas učiš prije svega ljubiti čovjeka.

 Ove noći, ove svete i blagoslovljenje noći –

– HVALA TI, ISUSE! fr. Ivan Marija Tomić OP

 

(više…)

ĆA RUDINI BEĆARCI III.

ČA RUDINI BEĆARCI

Skupili se momci oko česme
i pjevaju najnovije pjesme.
Oj vi momci pustite bećara
najljepša je ona pjesma stara.

Nova pjesma, to je samo šminka
najdraža je naša sevdalinka.
Kad je pjevaš iz srca i duše
krovovi se na kućama ruše.

Sevdalinko ti bosanska nado
tebe pjeva i staro i mlado.
Budi sretna i uvijek ponosna
nek te pjeva cijela Herceg Bosna.

Rudolf Jurić Ča Ruda

(više…)

biskupi Franjo i Antun 2011

Dolina, 15. 8. 2011. godina

Vrlo cijenjeni gospodine Oršuliću,

Od srca Vam zahvaljujem za dokazanu, neumornu ljubav prema svom zavičaju, svom rodu i svojoj Crkvi.

Čestitam Vam za sva dosadašnja izdanja “Suze dolinske”!

Dolina Vaša i naša još uvijek ima razloga da suzi, pa i plače, jer su njena draga djeca, potomci tolikih generacija predaka, dali se uvjeriti od nedobronamjernih svojih suvremenika da svoj duboki i snažni korijen trebaju prepustiti da totalno sagnije! Nemojmo biti protiv istine o sebi niti o budućnosti naše Doline.

Ustrajte u ljubavi prema budućnosti Doline bosanske tj. Vaše. Bog vas blagoslovio Vaš biskup Franjo

kao i biskup požeski Antun Š kvorčević

(više…)

DOLINCI U DEŽELI

Dio godišnjeg odmora 2010. godine odlučio sam provesti u Sloveniji, točnije u Novoj Gorici kod brata. U tome, najmlađem gradu u bivšoj državi ali, mora se priznati i najljepšem, navraćao sam dosta puta i kadgod putujem u tom pravcu prolazim kroz mjesta ili pored mjesta gdje ima naših Dolinaca koji su uveliko “pustili korijenje” u Republici Sloveniji.

OBITELJ ORSULIC GORDANA, IVO, ALEN I MAJA

Zavrijedili su da se i o njima napiše nekoliko redaka u našem godišnjaku “Suza dolinska” kojem se raduju kada iziđe iz tiska i kojeg rado čitaju.

 U Novoj Gorici od 1980. godine živi Ivo (Florijana) Oršulić (1964.) iz Novog Sela sa suprugom Gordanom, sinom Alenom (1990.) i kćerkom Majom (1992.) Tu je završio Srednju i Višu ugostiteljsku školu žive u vlastitom stanu i tu namjerava ostati do kraja života. U rodnom Novom Selu, Ivo ima ima nekretnina (kuću koja je u tijeku rata devastirana i potkućnicu) naslijeđenih od oca koje ne namjerava otuđiti, nego, kuću obnoviti.

 Osim Ive u Novoj Gorici živi i Pavka Tomić kći Anđelka i Dragice rođ. Stojić iz Donje Doline koja je udana za Marijana Boršić (4. studeni 2000. godine) i imaju kćerku Evu (2003.)

MARIJAN, PAVKA I EVA BORŠ IĆ

 No, krenimo od početka. Prema izvjesnim saznanjima prvi Dolinci, odnosno Novoselci i Goranjici u Sloveniju su došli 1958. godine. O tome Adam (Dragoje) Oršulić (1935.) kaže: “Nakon što smo saznali iz novina ‘Vjesnika’ da građevinska firma u Kopru trebaju građevinskih radnika, poslije mise, na sv. Josipa, dakle 19. ožujka te 1958. godine, po blatnjavom putu nas petorica uputili smo se se pješice do Okučana odakle ćemo vlakom krenuti u pravcu Kopra. Osim mene bili su to Anđelko (Ante) Vidić, Mato Kalizan, Luka Kovačević i Mirko Lagundžija. Sva petorica smo se uposlili kada smo došli ali ćemo samo ja i Mato ostati za stalno u Kopru. Ostala trojica će se nakon izvjesnog vremena vratiti doma”.

 Poslije njih u Koper će doći i za stalno ostati: Jaga (Vinka) Stipančević i Ilija Kalizan brat Mate Kalizana (obojica su umrli).

 U Kopru još žive Đuro (Stipe) Š Šokić sa  suprugom Julkom i djecom, Ilija Ćorković, Nenad (Ivice) Stipančević, Nikola Mika Kovačević iz Donje Doline te Ljuba Ćorković r. Knežević iz Gornje Doline.

 Andrija (Martina) Knežević će nakon sticanja prava na mirovinu doći živjeti u Ratkovac kod G. Bogićevaca gdje je kupio kuću, kao i Zdenko (Ivice) Stipančević . On je također nakon odlaska u mirovinu došao živjeti u Slavoniju, prvo u Š umetlicu a potom u Staru Gradišku gdje i danas živi.

NENAD NENO STIPANCEVIC SA SVOJIM HOBIJEM

 U Kopru živi obitelj Vitomira Marinović koji je umro 2005. god. u Kopru i tamo sahrnjen, a u Izoli obitelj Ante Kovačevića Grge koji je također umro u Izoli 2000. godine i tamo sahranjen.

  Emilko – Mile Knežević je umro 2007. god. u Kopru a sahranjen je u Gornjim Bogićevcima.

  Mirela (Josipa) Oršulić iz Novog Sela i njene dvije tetke žive u Kopru: Š tefica Gašić r. Stipančević i Emilija koje su rođene u Bos. Mačkovcu..

 Nedaleko od Kopra, svega 6 7 km je Izola grad u kojem su također živjeli i žive osobe iz naših krajeva: Vladimir i Katarina Marinović sin i kćerka Zdenke Marinovića koji ne živi više u Izoli nego u Luxemburgu, te Zdenkine sestre Danica i Ankica. Danica je udana za Paju Grujić, a Ankica za Jasmina (Pavla) Tutića iz Novog Sela i Mijo Baćo Knežević iz Donje Doline.

 I u drugim gradovima Slovenije žive obitelji iz dolinskih sela.

 U Borovnici s obitelji živi Franjo (Marijana) Jurišić, Andrija (Marijana) Jurišić, Anka Čurguz r. Oršulić, Zlata Stjepanović r. Vidić i sestra Kata Košir r. Vidić.

 U Vrhniki živi Ivan (Vinka) Oršulić a u Verdu kod Vrhnike Nevenka Barišić kći Luke Jurišić .

 U Ljubljani s obiteljima žive: Anto Zlatan Ćorković iz Donje Doline , Marinko Knežević iz Novog Sela, Vinko (Ive) Kalizan iz Gornje Doline.

 U Velenju od godine 1964. godine Anto (Mate) Dakić iz Gornje Doline. On je tamo završio Srednju školu, uposlio se u “Gorenju” kao električar precizne mehanike gdje je ostao do mirovine. Oženio se suprugom Ivankom i imaju sina Davida i kćerku Evu.

 U Logatecu je živio Marija (Vinka) Vonić. Marijan je rođen 1933. god. u Gornjoj Dolini. U Sloveniju je otišao među prvima Dolincima 1957. godine, gdje je živio, radio i umro 2008. godine.

 U različitim slovenskim gradovima živjeli su i radili Dolinci koji su se nakon izvjesnog vremena vratili u svoj rodni kraj, ali ih je minuli rat otjerao odatle. To su: Pavle Gubić, Mato Knežević Maća, Zvonko Š Šokić iz Donje Doline te Milorad Oršulić Mican iz Novog Sela, a iz Gornje Doline Jozo Dakić, Anto Kalizan, Zvonko Dakić, Adam Jurišić i Zvonko Š Šokić.

 Vjerojatno ovo nije konačni popis “Dolinaca v deželi Sloveniji”, ali mi ćemo i dalje ići TRAGOM ISELJENE DOLINE pa kada što saznamo, objaviti ćemo.

 Većina njih uz bosanskohercegovačko ima i slovensko državljanstvo, manje je onih koji imaju državljanstvo Republike Hrvatske.

 Iz svega ovoga se daje zaključiti da ime je Slovenije druga domovina.

ILIJA CORKOVIC I ADAM ORSULIC 

(više…)

Drinske mučenice – Beatifikacija

HODOČAŠ ĆE U SARAJEVO

POVODOM BEATIFIKACIJE DRINSKIH MUČENICA

Sa željom da budem sudionik nesvakidašnjeg – povjesnog događaja, kako za Hrvatsku i Bosnu I Hercegovinu tako i za Sloveniju, Austriju i Mađarsku, (kao hodočasnik koji sam iz Okučana hodočastio u Međugorje u povodu 25-te obljetnice Gospinih ukazana, u Mariju Bistricu prigodom drugog hodočašća Vrhbosanske nadbiskupije i Banjalučke biskupije, prošle godine na Udbinu u povodu blagoslova Crkve hrvatskih mučenika, Gospi Kloštarskoj u Slav. Kobaš, ove godine u Zagreb u povodu pastoralnog pohoda sv. Oca Pape u Hrvatsku i dosta lokalnih hodočašća kao što su Gospi od Suza u Pleternicu, u Požegu i dr., ) ovoga puta sam radostan i Bogu zahvalan što mi je, glede zdravlja i drugih obveza, omogućio da svojim hodočašćem i molitvom mogu dati svoj skromni doprinos proglašenju blaženim, časnih sestara Drinskih mučenica, osoba koje su svoje živote darovale Kristu zbog ljubav i vjere u Njega.

Kao prognanik iz župe Dolina kod Bosanske Gradiške, čija su tri njena župnika ubijena u tijeku ovoga rata i poslije rata (vlč. Ratko Grgić, vlč. Marko Š alić i msgr. Kazimir Višaticki) gajim ljubav prema svim mučenicima a osobito prema Drinskim mučenicama. Poznajem don Antu Bakovića, jednog od očevidaca strahote i jedinog živućeg svjedoka tog događanja i autora knjige Drinske mučenice” (1990.), te časnu sestru Slavicu Buljan autoricu knjiga o Drinskim mučenicama: Zavjet krvlju potpisan” (1996.), već spomenute knjige: Idem služiti Isusu” (1999.), U službi Crkve na slavu Boga” (2004.)

U našem godišnjaku Suza dolinska” prvi je članak o s. Juli Ivanišević i Drinskim mučenicama objavljen u 19. broju 2002. godine i od tada u svakom broju objavljuje se dio knjige Idem služiti Isusu”.

Bezbroj puta sam prošao kroz Godinjak, rodno mjesto sestre Jule Ivanišević i dosta puta bio i molio u crkvi u Starom Petrovom Selu gdje je sestra Jula krštena, a u toj je župi dugogodišnji župnik bio vlč. Milivoj Knežević rodom iz župe Dolina kod Bos. Gradiške.

OKUČANI/GODINJAK/NOVA KAPELA

Na blagdan Uzvišenja sv. Križa (koje simbolike), u srijedu 14. rujna 2011. godine, iz Okučana sam krenuo na pješačko hodočašće u Sarajevo, put dug preko 300 km u povodu beatifikacije, proglašenjem blaženim Drinskih mučenica. Na tom putu ću moliti 14 postaja Križnog puta.

Prvu postaju križnog puta sam izmolio ispred crkve sv. Vida mučenika u Okučanima, a od 8 sati sam nazočio sv. Misi u župnoj crkvi Duha Svetoga u Gornjim Bogićevcima koju je služio okučanski župnik fra Damir Pavić. U crkvi susrećem fr. Ivana Mariju Tomića, dominikanca, sada bogoslova rodom iz župe Dolina. Nakon sv. mise fra Damir će mi podijeliti hodočasnički blagoslov koji će me pratiti kroz Hrvatsku i Bosnu. Istoga dana sam još jednom prošao kroz Godinjak, pored mjesta gdje je bila rodna kuća s. Jule Ivanišević, ručao u kući roditelja vjeroučitelja Tomislava Ivaniševića i pomolio se u crkvi sv. Antuna Padovanskog u Starom Petrovom Selu, gdje je buduća blaženica krštena.

Dok sam bio na sv. misi (u Gornjim Bogićevcima) radio postaja Mir” Međugorje je od 8,15 sati emitirala dvadesetminutni razgovor, sinoć snimljen sa mnom za emisiji Tema jutra”. Razgovore će emitirati u tijeku dana i radio Bljesak” Okučani, dok ću se u HKR – Hrvatski katolički radio izravno uključiti. Hvala im svima što su s mojom nakanom upoznali širi krug slušateljstva.

Vijest o ovom hodočašću objavile na svojim internetskim stranicama: IKA (Informativna katolička agencija), KTA BiH (Kršćanska tiskovna agencija BiH/ i novagra.hr.Moj prvi dan hoda završava u Novoj Kapeli odakle će me novokapelački župnik vlč. Đuro Cvitić odvesti u Ratkovicu gdje ću prespavati kod obitelji brata Ljiljana Oršulića.

(više…)

BOŽIĆNI OBIČAJI – OD SV. ANDRIJE DO BOŽICA

BOŽIĆNI OBIČAJI  OD SV. ANDRIJE DO BOŽICA

 Vrijeme priprave za Božić – Advent započinje nakon sv. Andrije (30. prosinca) pa se zato i u Dolini kaže: “Sv. Andrija – zavezanija”. To znači da je vrijeme Adventa obilježeno odricanjem, postom i molitvom. To je vrijeme kad se ne ide u kolo, vrijeme kad se ne ženi niti udaje, dakle ne prave se svatovi niti bilo koje drugo veselje. Večeri se nastoji posvetiti intenzivnijem duhovnom životu i što boljoj duhovnoj i materijalnoj pripravi za Božić.

Sv. Lucija (13. prosinca)

Sijanje pšenice za Božić naširoko je poznat običaj, pa tako i u Dolini. Pšenica se sijala na sv. Luciju, kako bi do Božića na vrijeme proklijala i izrasla. Iako sv. Lucija nije bila u Dolini zapovijedani blagdan, ova svetica se častila odricanjem žena i djevojaka od ručnog rada i šivanja, općenito svega što se radi s iglom jer sveta Lucija je svetac od očiju”. Blagdan sv. Lucije ujedno navješta i blizinu Božića pa se u Dolini kaže: Sveta Luca Božić kuca”.

Tucindan (23. prosinca)

Prastari je običaj da svaka obitelj u Dolini za Božić i božićne dane za objed ima pečenicu na ražnju. Dan prije Badnjice je tucindan i taj dan se kolju i za pečenje pripremaju božićne pečenice. Kad je pečenica bila na ražnju i spremna za pečenje, na donjem dijelu vrata (jabučici) nožem se u koži zareže znak križa i dobro posoli. To je znak da je to božićna pečenica i da će se blagovati u čast Božjeg pohođenja – Isusova rođenja. Ovaj križič činio se samo na božićnoj pečenici.

Badnjica (24. prosinca)

U rano Badnje jutro, često prije rađanja sunca, u avlijama i torovima dolinskih kuća loži se vatra kako bi se nastavila božićna pečenica. U isto vrijeme, rano u jutro, nosi se i badnjak. U Dolini badnjak je isključivo manja hrastova grana s obaveznim suhim lišćem. Badnjak su pripremali i nosili seoski momci. Još prije Božiæa zapažali bi hrastova stabla na čijim je granama ostalo dovoljno suhog lišća te par dana prije Badnjice, badnjake bi usjekli i dobro sakrili negdje blizu kuće kako ih ne bi tko drugi našao i odnio. Nije bila rijetkost da momci za badnjake posijeku ili polome vrlo mlade hrastiće.

Kad se u nečijoj kući nosi badnjak onda se kaže: Faljen Isus! Božić u kuću – badnjak na kuću!” Odgovori se: Navijeke!” uzme se badnjak i priveže se, objesi ili zatakne na kuću, važno je da bude blizu ulaznih vrata i dobro uočljiv. Nakon toga onoga koji je donio badnjak se daruje jabukama, cigarama, a prije svega ga se imalo počasti.

A zašto se badnjak stavlja na kuću govori pobožna priča koju je ispričao Slavko Knežević iz Gornje Doline:

“Kad je Irud čuo da se Isus rodio, brzo sazove svoje sluge i pošalje ih po cijelom kraljevstvu neka idu i neka traže novorođenog Isusa. Sluge se preobuku u seljake i pastire te krenuše u potragu za Isusom. Tražili su ga nekoliko dana i konačno ga pronađu u Betlehemskoj štalici. Kako bi Irudu znali reći gdje je rođen Isus, štalicu označe suhom hrastovom grančicom. Vratiše se u Irudov dvor i sve mu ispripovijediše, sve što su čuli i vidjeli. Irud odmah posla vojsku u Betlehem s naređenjem da ubiju dijete Isusa. No prije nego je vojska stigla, netko je pastirima u Betlehemu dojavio što Irud kani učiniti. Pastiri brzo nasijeku naramke grančica sa suhim hrastovim lišćem te ih zataknu za svaku kuću i štalu u Betlehemu. Kad je vojska stigla u Betlehem nisu mogli naći Isusa, jer kamo god bi krenuli na svakoj kući i štali našli bi suhe hrastove grančice, te se vratiše na Irudov dvor neobavljena posla. Zato se na badnjicu stavlja badnjak na kuću kao spomen na taj događaj. To je bilo prije nego je Irud dao poubijati nevinu dječicu.

Kad se na Badnjicu sunce rodi iza Motajice u Dolini su sve kuće Šokićene badnjacima i božićne pečenice se već odavno peku. Iako se na Badnjicu u cijelom selu osjećalo svečarsko raspoloženje i na sve se strane širio miris pečenja, Badnjica je u Dolini uvijek bila strogo posni da. U kućama nije manjkalo posla toga dana. Nastojalo se što prije dovršiti prije večeri započete poslove čišćenja i pospremanja kuće, pečenje kruhova i suhih kolača za nadolazeće blagdane i sl. No, svakako važni poslovi toga dana u kuhinji je spremanje badnje večere i sarme za božićne dane te kićenje borove grane. Imati krizban u kući za Božić nije jako star običaj. Osim toga Dolina ni nema borove šume pa je borova grana, zabodena u ćup sa kukuruzovim zrnjem te Šokićena orasima, jabukama ili kruškama divljakama i kockama šećera umotanim u raznobojne papiriće, bila sasvim dovoljna za svečani božićni ugođaj.

Kako se nastojalo kuću pripremiti za svetu noć, tako se nastojalo da u Božićnoj noći i marva u štali bude obilnije namirena no inače. Tako će se u jaslama ispred krava i konja naći više sijena a štraj te noći bit će nešto deblji.

Popodnevni sati Badnjice su rezervirani za zadnje osobne pripreme, koje započinju kupanjem i presvlačenjem djece. U kasnijim popodnevnim satima isto će učiniti i stariji članovi obitelji, a domaćin će biti zadnji na redu pošto namiri marvu.

Budući da se zadnju nedjelju Adventa išlo u crkvu na velike zajedničke ispovijedi i tako pripremilo dušu za veliku svetkovinu uoči badnje večeri svi moraju biti barem umiveni i počešljani. Kad je sve pripremljeno i uređeno a Badnja večera gotova ali ne servirana, domaćin obitelji odlazi po slamu. U kući svi stoje, a jedno žensko čeljade u ruku uzme malo kukuruznog zrnja i zrnja drugih žitarica i svi čekaju dolazak slame. Domaćin, prije ulaska u sobu, u kojoj ga svi čekaju obavezno pokuca na vrata i tek kad začuje odgovor DA!”, ulazi u sobu sa većom količinom slame govoreći: Faljen Isus i Marija! Čestit vam Božić i sveto Isusovo porođenje” Svi odgovore: Čestita ti vjera i duša”. Istovremeno žena na slamu baca zrnje iz ruke i domaćin spušta slamu na pod sobe. Kad je slama na podu u nju se bacaju darovi za djecu (jabuke, orasi, kasnije bomboni i slatkiši) koja ih veselo traže prevrćući slamu. Darivanje djece na ovaj način zove se PIJUKANJE. Tamo gdje nema djece pijuču mladi, mladići i djevojke, a darove u slamu uvijek bacaju stariji. Nakon pijukanja, skupljenih i podijeljenih darova iz slame, slijedi zajednička Božićna molitva. No, prije molitve, nakon pijukanja na stolu se zapali trojstvo, tri svijeće pri kraju međusobno uvezane koncem i zabodene u manju dublju posudu sa raznim zrnjem žitarica, kukuruza, graha . . ., te se zapali još jedna zasebna svijeća namijenjena za pokojne članove obitelji i pokojne uopće. Kad je sve tako spremno molitva može započeti. Molitvu predvodi netko od starijih članova obitelji dok svi kleče ili sjede na slami. U božićnoj molitvi moli se za razne nakane od putnika, namjernika, mornara, do prijatelja i neprijatelja a posebno za Božji blagoslov i berićet u nadolazećoj godini. Nakon molitve svi ustanu i pristupa se postavljanu stola i Badnjoj večeri. Uz već zapaljeno trojstvo, svijeću za pokojnike i božićnu pšenicu, na stol se stavlja pribor za jelo i servira se večera. Jelovnik badnje večere je svake godine isti: tenfani grah, salata od kiselog kupusa, na žaru ili ulju malo pečena dimljena riba, kruh, sol, rakija, nekoliko češnji bijeloga luka i pečene pole budinke (bundave).

Prije nego se sjedne za stol, svi (osim djece) popiju malo rakije jer – to se valja! Potom domaćin blagoslovi večeru govoreći: Naj koji je stvorio, Taj i blagoslovio. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen!” Za vrijeme večere svi prozori moraju biti zastrti jer se vjeruje da se u vrijeme badnje večere na prozorskim staklima može vidjeti ako će netko iz obitelji, od nazočnih članova nadolazeće godine umrijeti. Naime, onome kome se ne zrcali glava na staklu – taj će umrijeti.

Tijekom večere se za vrata u slamu bace i pripremljene čenje bijelog luka, jer se vjeruje da će se na taj način otjerati vještice i uroke od kuće i imanja.

Za Badnjak se moralo paziti da se djeca međusobno ne potuku, jer, ako netko nekoga na badnjicu udari narasti će mu čir na mjestu na kojem je drugog udario.

Uz badnju noć vezano je još jedno pučko vjerovanje. Ako u nekoj obitelji ima sin jedinac (bez braće i sestara) i ako oko ponoći sam ode u štalu – može razgovarati sa životinjama u štali i one s njime. Nakon večere stol se ne rasprema. Sve na stolu ostaje netaknuto do sutra u jutro – do Božićnog doručka, kad se sve sklanja i servira pečenica i sve ono što se za božićne dane pripremalo.

Vrijeme nakon badnje večere se provodilo u pjevanju božićnih pjesama, prepričavanju prošlih događaja i pobožnih priča. Mlađi ukućani i oni koji su mogli, spremali su se na misu ponoćku, a stariji bi išli na počinak. Dokle god je netko boravio u sobi sa slamom, svijeće na stolu se nisu gasile. Tek kad bi se soba ispraznila svijeće trojstva bi se vadile iz posude i polako okrenule i ugasile zabadanjem plamenova u posudicu sa zrnjem žitarica.

Sutra ujutro, kada dođe položaj, u pravilu to ne bude nitko od članova obitelji nego susjed ili prijatelj, će tu svijeće izvadile iz posudice i ovisno o tome koliko se zrnja zalijepilo oko fitilja svijeća, gledalo se hoće li nadolazeća godina biti rodna.

Lampa u kući, a kasnije i električna rasvjeta, nije se gasila čitavu noć. Na ponoćku se išlo uz pjesmu i veselo pocikivanje i podvriskivanje, a nakon ponoćke kod crkve bi se obavezno uz tamburaše zaigralo i u kolu zapjevalo.

Ribarske price – Lov na šarane

RIBARSKE PRIČE IZ DOLINSKOG KRAJA U PROŠ LOSTI

LOV NA Š ARANE

Neočekivano visok povodanj kasnih proljetnih dana 1947. godine donio je Dolincima brojne poteškoće i nedaće. Iako se ovako nešto ne dešava prvi put, ipak je ovo bila nekako pojačana količina soli na ranu. Prethodna dva sušna ljeta su uveliko umanjivala prinose i sa njiva i sa livada, a evo ni sada se bolje ne piše.

Tekli su već zadnji dani svibnja, a pod vodom su sve niže njive, livade i pašnjaci. Ostale su suhe samo nešto šire gredice Planjske, Mestanja i Pogorla, kao i vrlo uski pojasi ponekih dijelova livada na Ukosima. Već je bilo jasno da će se poplavljene njive morati preorati, te će se pokušati sa kukuruzima stodancima nešto ugrabiti prije jesenjih kiša i voda, a bit će pokušaja, slično kao i prethodnih poratnih godina, da se sa prosom i sijerkom nešto izvuče iz njiva, pogotovo što su zaredala sušna ljeta.

Sava je tih dana bila dobro opala, spustila se i ispod bajera na bosanskoj strani više od metra, ali se unutrašnje stanje skoro jednako zadržava. Kanalom od Osorne voda vrlo sporo otiče, iako su vrata Schleusa (šlajza ustave) na savskom nasipu otvorena već nekoliko dana. Upravo tu, na prelijevanju unutrašnjih voda u kraći odvodni kanal za Savu, ovih toplih proljetnih dana okupljali su se brojni dolinski ribari i zadovoljni trljali ruke.

U instinktivnom osjećaju za nalaženje dobrih voda za mriješćenje, mnoštvo šarana je bezglavo jurilo u susret struji mlake unutrašnje vode. Razlika u nivou vode usporavala je šarane, a i drugu sitniju ribu, pa su ribari, uz pomoć raznog pribora, posebice vlakova prigrtača i ostvi, neposredno pred ustavom, te bubnjeva jednokrilaša i prijestora (bubnjeva dvokrilaša), uzvodno u kanalu koji vodi iz Osorne, postizali nesvakidašnji ulov.

Š irinom unutrašnjih voda, posebice u mirnim rukavicama i uz plićake, počelo je viđanje sve više ribe, poglavito šarana koji su se nekako kao pomalo sneni zadržavali u prikrajcima, ili su se u jatima kretali plićacima, kojom prilikom ih je mreškanje vode iznad njih dobrano odavalo.

Sunce je bilo već poskočilo na istoku kada sam se tog jutra probudio i krenuo ka tulumbi da se umijem. Još dok sam se pljuskao svježom vodom, tata mi je odnekud iz prikrajka dobacio, da sam to mogao učiniti u Gostinji ili u Jarku. Ove njegove riječi su mi prijatno zazvonile u ušima, te svjestan da one nagovješćuju neki dobar prijedlog, naglo sam podigao glavu i pogledom tražio tatu. Iza poluotvorenih štalskih vrata začulo se: «’Oćemo li jutros, do Mise, ići u ribe? Jer će se šarani za koji dan povući u dublje vode. A danas, svakako, i ne ideš u školu.» «Brzo ću ja», odgovorio sam radosno i ubrzano podbacio vrat pod mlaz vode. Još dok sam ubrusom hitro posušivao lice i ruke, počeo sam se raspitivati gdje ćemo sve ići i šta treba da ponesem. Sve je, pak, već bilo pripremljeno, tako da je ostalo da ja samo uzmem kaputić iz sobe. Trudeći se da budem makar malo koristan, od tate sam uzeo veslo, dok je sav ostali pribor nosio on. Niz među smo se spuštali laganim koracima, pa mi je to omogućilo da u raspoloženju koje me je obuzimalo vidim danas među ljepšom nego jučer. Trava se ugustila i smaragdno bljeska, a posvuda osmijesi maslačka, ivančica i tratinčica, te umilno oglašavanje ptičica.

Vodenom površinom Gostinje ljeska se dnevna svjetlost punim sjajem svoje zlataste raskošnosti. Trava na nepoplavljenom dijelu Ukosa je dobro ižđikala, kao da bježi od poplave i propinjući se teži u susret sunčevoj svjetlosti .

Čunom smo se usmjerili na vodeni prolaz kraj nasipa puta za Gornju Dolinu i stigli na vodu Jarka, koja je izišla iz korita i poplavila niže dijelove Planjske, i to kako utvajske, tako i dijelove obradivih površina.

Već nakon kratke vožnje po sredini Jarka, tata počinje zapažati blago mreškanje vodene cakline u plićacima. «A ha, tu ste», tiho je prozborio. Zatim mi je objasnio šta ćemodalje činiti. Ja sam se sa veslom smjestio na dumen čuna, da bih mogao koliko-toliko

kormilariti, a tata je sada uzeo botur i lagano nas potiskivao plićakom za sve primjetnijim jatima šarana. Nismo stigli daleko, krećući se od ćuprije prema Jazmaku, tata je dva-tri puta jače potisnuo čun, meni naglasio da dalje pokušam kormilariti, dok je on botur zamijenio ostvima i nekako u čvrstom stavu uzdigao i zamahnuo. Još nekoliko trenutaka čun je sustizao sada sve gušće jato šarana, a onda su ostve zviznule kroz zrak i zabole se u vodu koji metar ispred čuna. I ubrzo iza toga tata se sa osmijehom na licu okrenuo k meni i dodao: «Prvo, pa muško!» Već sam od ranije znao značenje ove izreke pa sam uzvratio: «’Ura!» Primakao sam se sredini čuna, gdje je tata pažljivo izvlačio ostve iz plijena, te sam nježno prevukao dlan po tamnosivoj glavi šarana, kao utješno milujući ga, a zatim mu ponudio kažiprst u svijetlo ružičasti prsten njegovih široko otvorenih usta, ne razmišljajući u tom času da mu to nije nikakva utjeha niti nadoknada za nedostajući zrak iz vode.

Iako se jato dobro raspršilo, ipak su se nedaleko od nas lako uočavali usamljeni šarani. Čak su se neki, zbog naglog razbježavanja, nasukali u plićaku, pa nije bilo potrebno previše vještine da budu pogođeni ostvima. Za nedugo se ispred mene meškoljilo već pet žujana. I dok se čun približavao plićacima utvaja, potiskivan boturom u odmjerenim intervalima, ja sam pokušao da procijenim ukupnu težinu dosadašnjeg ulova; neki komadi su se kretali, kako sam razumio tatu, i do četiri kilograma, pa čak i više. «U ona dva ponajveća ima same ikre po kilogram», zaključivao sam u sebi i u tom smislu nastavljao. «Podsjećaju me na onoga što smo ga imali prekjučer pripremljenog za ručak. Ali, kakva je samo ikra bila! Najprije prokuhana, a potom zapečena i povlakom začinjena. Bilo je to da prste poližem. Baš sam jeo u slast.» Upravo kada sam namjeravao priupitati tatu za mogućnost da se i danas slično ugostimo, začuo sam njegovo upozorenje, da sada ja kormilarenjem preuzmem držanje pravca.

“ANTO ORSULIC SA DOLINSKIM RIBAROM NA CEKI” SLIKA IZ ZEMALJSKOG MUZEJA SARAJEVO

Nalazili smo se na širem području utvajskih plićaka. Ostve su se u jedan čas oštro oglasile bočno od nas. Bile su upućene na «kapitalca» kojeg smo u tom momentu prestizali. Čun se zaljuljao više nego očekivano i pogodak je izostao, dok se šaran samo snažno ljesnuo i nestao u dubini Jarka. Dalje smo usporenom vožnjom počeli da pratimo prvo jato na koje smo naišli. Kada se desetak, pa i više šarana našlo usmjereno prema gredici utvaja, tata je spustio botur i, kao iz dobro uvježbanog stava u pravcu kljuna čuna, snažno zavitlao ostve, te gotovo istovremeno izgovorio: «Ovog puta je puno bolje.» Budući da je pogodak bio plitko niz jednu stranu šarana, na dnu čuna se prosula pregršt svjetlucavih krljušti, poput kakvih zlatastih novčića, što je u meni izazvalo ushićenje radosti od uspješnog ulova, kao da tako nešto nikad nisam vidio. Nisam uspio naglas ni prokomentirati to što sam u tom času osjećao, a trzaj čuna me upozorio na novi hitac. I ovog puta cilj je pogođen. Pomislio sam kako je sada sustignut «kapitalac», pa makar to bio i neki drugi, a ne onaj koji je pobjegao na početku utvajskih plićaka. Odista je i bio veći od ostalih danas ulovljenih, pa mi se, nakon što je uvučen u čun, nekako učinilo da nam je odjednom ponestalo prostora za još kojeg žujana. Takve misli mi je, valjda, tata na licu čitao, te je započeo: «Š ta kažeš, sine, izgleda da je ovo više od našeg plana? A treba, bogme, računati i na to da želimo, zar ne, da i dogodine u naše vode stigne još i veći broj šarana spremnih za mriješćenje, pa i ostanak u Osorni.» «Da, tata.» Odgovorio sam sa prizvukom određene samouvjerenosti, jer mi je izuzetno godilo što se tu, eto, uzima i moje mišljenje.

Sunce je bilo baš dobro upeklo kada smo se vraćali kući. Tata i ja smo zamijenili mjesta, pa sam se sada našao u klečećem položaju na vrhu čuna i naizmjenično spuštao ruke u vodu koja je bila privlačno mlaka. Baš dok sam smišljao kako da priupitam tatu, da li bi dozvolio da se danas okupam negdje u plićaku Gostinje, začuo se njegov zvonki bariton:

«Sine, jesi li ti, možda, čuo zvono? Ne znam koliko je sati, ali pošto ne vidim dosta prolaznika da idu nasipom u pravcu Gornje Doline, vjerujem da ćemo se i mi uspjeti oprati i presvući, te još stići na podnevnu Misu.»

Kod kuće su nam priskočili u pomoć mama i sestra Tera i ulov je ubrzo bio u kazanu za pečenje rakije, postavljenom ispod tulumbe i naviranom hladnom vodom.

U popodnevnim satima šarani su očišćeni i raskoljeni u polutke, te dobro nasoljeni. To je, ustvari, bila priprema za sušenje na tavanu ili na suncu, ako vrijeme bude išlo naruku.

Dok je tata pripremao ribu za sušenje, ja sam nekoliko sređenih polutki (samo ne i nasoljenih) odnio rođacima i susjedima koji tih dana nisu imali sličnog ulova.

Za večeru je bila bogata trpeza. Osim riblje čorbe i pohovanog šarana, tu je bila i ikra pripremljena na način koji mi se izuzetno dopadao. Bilo je tu, dakle, i ono što sam priželjkivao i o čemu sam danas, još u toku lova, namjeravao s tatom nešto prozboriti.

O dobro pripremljenom jelu od ikre i ukusu koji se tom prilikom može doživjeti znao sam se prisjećati i nakon dosta, dosta godina, posebice kada sam bio u prilici da probam visoko rangirani (po reklami i po cijeni) kavijar od kečigine ikre. U takvim situacijama sam znao sam sebi poluglasno promrsiti, ali ponekad, kada sam imao nekoga da sluša, rado sa m i izbrisano sasvim glasno prokomentirao: «Pa, ovo je samo ‘luk i voda’ prema onome kako je ukusna dobro pripremljena ikra našeg savsko-dolinskog šarana!»

Poslije obilate i ukusne večere krenuo sam u postelju, spreman za duboki san.

Sutradan, dok sam se vraćao iz škole, zamijetio sam nekoliko šarana u šamcu (šancu) kraj nasipa puta, na potezu od Gostinje do ćuprije na Jarku. Djelovali su neplašljivo, pomalo uspavano, mada sam već znao da je to prividno i da bi, naprimjer, u slučaju zabacivanja kakvog vlaka vrlo čilo sijevnuli i nestali iz vidokruga. «A ostve? Eh, to bi moglo biti ono pravo.» Prisjetio sam se jučerašnjeg lova i tatinih uspješnih hitaca, pa sam učvrstio svoje opredjeljenje da i sam nešto slično pokušam.

Ubrzao sam korake i počeo smišljati razgovor s tatom ili mamom. Međutim, kod kuće nisam našao nikoga, te sam hitro ostavio školsku torbu, izvukao male ostve iza rogova na trijemu i krenuo u prvi samostalni lov na šarane. Ostve sam nabacio na rame i počeo zamišljati kako ću se sa šaranom na njima ponosno vraćati kući. Možda će me tom prilikom neko i vidjeti, pa će prozboriti da je tata dobio dobru zamjenu. Samopouzdanje mi je raslo iz koraka u korak.

Na samom početku šamca ugledao sam dva šarana, ali su bili na drugoj strani, oko tri metra od mene. Produžio sam još kojih dvadesetak koraka i sada je uz kosinu nasipa, gotovo na dohvat ruke, mirovao povelik «zlatonja»; samo su mu se rep i trbušna peraja lagano lelujali, dok je glavu zaklonio iza čuperka trave.

Počeo sam se pripremati za svoj odvažni čin. Treba da uslijedi prvo bacanje ostvi na ribu. Nesigurnost se odražavala u podrhtavanju ruke, a čelo se orosilo. Ostve sam podigao visoko, a zatim se, ne ispuštajući ih, naginjao iznad vode sve dok nisam izgubio ravnotežu i neplanirano zaplivao u podubokom šamcu.

Kući sam se vraćao sav potišten, kao kakav pokisli mačak. Ostve sam maltene vukao za sobom i žarko priželjkivao da ne sretnem koga. «Š ta bih mogao reći u vezi sa plivanjem u odjeći, a da ne liči na providnu laž? Da li da, jednostavno, kažem da sam se okliznuo i pao u vodu?” Ostve u rukama, međutim, ne daju da se puno izvrdava. «Ipak je najbolje da ne sretnem koga», iskreno sam zaključio i isto to poželio. Na moju sreću, tako je i bilo. Svakako mi je pomoglo i to što sam izbjegao vraćanje kući putem kroz šor, nego sam ubrzo skrenuo sa nasipa i ispod bašči se domogao našeg šljivika.

U obitelji je ovo moje kupanje sa ostvima prošlo uz puno razumijevanja, čak i bez bockanja kakvim pošalicama, tako da sam, nakon napisane domaće zadaće koju je danas zadao učitelj, bio spreman za večeru, a potom i miran san.

Anto Oršulić ,Fotografije: Ivo (Florijana) Oršulić

 

(više…)

CRTICE I USPOREDBE

CRTICE I USPOREDBE

Nastavljajući prelistavanje knjiga u kojima se spominje župa Dolina ili bar jedno njezino selo, u ovom broju ćemo predstaviti knjigu CRTICE I USPOREDBE autora mons. Ivana Vlašića. Knjigu mi je posudio vlč. Tvrtko Tadić koji je nosi na svim svojim putovanjema, pa tako i na ovom, kada je došao na Susret Dolinaca u Novu Gradišku.

S ovim događajem, koji se dogodio u župi Dolina trebale bi biti upoznate sve generacije Dolinaca.

Knjiga je tiskana u Đakovu 1973. godine na 271 stranice. U predgovru ove knjige autor između ostalog piše: “… I u ovoj knjizi opisuje se evanđeoski “Grad na gori” a to je kraljevstvo Božje ovdje na zemlji. A s tim u vezi upire se svaki čas prstom i u “nebeski grad Jeruzalem” što ga je vidio sv. Ivan apostol u knjizi Otkrivenja. A to je nebo zadnji cilj našeg zemaljskog putovanja.

Ali svi su ti opisi samo isječci Isusovog Grada na gori i nebeskog Jeruzalema kao na razglednici. Na jednoj stranici knjige govori se o poniznosti, na drugoj o sv. misi, na trećoj o ljubavi, na četvrtoj o pokori, onda o križu zahvalnosti braku svetkovanju nedjelje …”

I tako na stranici 35 autor donosi članak pod naslovom MAKAR BIO SLIP! Počinje ovim riječima: “Gornji je naslov mnogima poznat, jer je ovaj članak već tiskan godine 1948. u zagrebačkom glasilu “Gore srca”, kaže autor i nastaavlja: “Ali ga opet donosim u malo skraćenom obliku, da prodre u najšire krugove Božjeg naroda.

Sveci nas Božji uče, da su dobri svećenici najveći dar Božji za jednu župu i cijeli narod. A da je zaista tako, potvrđuju nam riječi Kristove, koji veli svojim apostolima i svećenicima: Vi ste svjetlost svijeta. Ovim riječima hoće Krist da rekne: Kao što je sunčana svjetlost najveći dar Božji za ovu zemlju, jer je izvor topline i svake plodnosti, tako ste i vi svećenici svojim propovjedanjem riječi Božje i dijeljenjem svetih sakramenata Božja svjetlost, od kojih struji nebeska toplina, i plodnost svih kreposti u ljudskim srcima. I obratno! Kao što bi bez sunčane svjetlosti nestalo života ovdje na zemlji, tako bi bez vas morao zamrijeti život Božje milosti u ljudskim dušama.

Ovo instiktivno osjećaju svi dobri kršćani. Zato su spremni na sve moguće žrtve, samo da bi se u njihovoj sredini ne ugasi ta svjetlost Kristova. Čitao sam to o toj stvari jedno ganutljivo pismo bosanskih seljaka, na koje ćemo se malo osvrnuti.

Bilo je to prije četrdesetak godina u banjalukoj biskupiji. Tada sam služio kao bilježnik u biskupovoj pisarni pa mi je stvar vrlo dobro poznata. U jednoj seoskoj župi na obali Save bila je to župa Dolina umro župnik, a biskup nije imao svećenika koji bi ga tamo poslao. / Taj župnik koji je umro 1937. godine bio je Eugen Tvrtković i pokopan je na dolinskom groblju “Gradina”. Bio je upravitelj župe Dolina od 1930. do smrti, a u to vrijeme je rezidencijalni banjalučki biskup bio fra Jozo Garić (1912.-1946.) – Opaska urednika /

I tako je ta župa ostala dulje vrijeme nepopunjena, a seljaci su morali ići u susjednu župu preko Save, da slušaju svetu misu i primaju sakramente.

Naravski da im je bilo vrlo teško. Zato su više puta dolazili biskupu, pa ga molili i zaklinjali da im se smiluje i pošalje župnika. Ali biskup nije nikako mogao, jer nije imao svećenika nego ih je uputio na župnika preko Save. A jednoć su mu o toj stvari pisali opširno pismo, koje sam pročitao i neću ga do smrti zaboraviti.

U pismu najprije zaklinju biskupa imenom Isusovim, da im što prije pošalje svećenika, jer “dica nam umiru bez krštenja, a starci i starice bez Božje utihe i sakramenata. Svoje mrtve moramo ukapati bez misnika… A šta istom da reknemo o našoj mladeži, koja je upravo podivljala, jer nema nikoga, da ih uči kršćanskom nauku i dogoni u red”.

Na koncu pišu ove ganutljive riječi: “Prisvitli, nađite nam misnika gdje bilo! Ne tražimo mi mladog i zdravog, može slobodno biti star i slab! Pa makar bio i slip, mi ćemo ga po župi za ruku voditi. Ili bez noge, mi ćemo ga na rukama nositi! Samo neka je svećenik u našoj sredini!”

Kad čovjek pročita ovo pismo, dođe mu i nehotice suza na oko, jer iz tog pisma kao da se čuje vapaj siročadi, koja tuguju za nestalom majkom…

Iza nekog vremena uspije biskup, da im pošalje jednog mladog svećenika. Ja da ste vidjeli toga veselja među seljacima! Opet pišu biskupu i zahvaljuju mu do neba, a na koncu pisma vele: “Samo ne znamo prisvitli, odakle ste ga onako mladog i vridnog izgulili!”

A sada ćemo postaviti nekoliko pitanja našim Zgrepčanima, Sarajlijama, Splićanima, Osječanima i svima, koji imaju svećenike u preobilju, a grad im je upravo načičkan crkvama….”

Tako su naši stari pisali biskupu, tražći svećenika da im pošalje. Imali su čvrstu vjeru. Koliko je mi danas imamo?

 

(više…)