Sličice iz mog djetinjstva u Dolini otrgnute iz zaborava 2
Nedugo iza doručka tata je krenuo na skup zakazan pred dućanom Pavlićevim (Pavla S. Vonića); klepalo je već nekoliko puta pozivalo, mada je ovaj skup i ranije usmeno najavljivan. S očevima je pristiglo i nekoliko djece koja su na raskrižju putova iskoristila pogodan teren da protrčkaraju; najprije su se motali između okupljenih očeva, a zatim se otiskivali i malo dalje niz blatnjavi put. Tu gdje su se skupljale pozvane starješine domaćinstava, put je bio ocjedit i s malo blata, jer je ranijih godina tu u nekoliko navrata, i više nego na nekim drugim dijelovima novoselskog puta, posipan šljunak, ali je tome naročito doprinijelo neplanirano rasturanje kamara šljunka i pijeska namijenjenih za gradnju novog
dućana, odnosno kuće u kojoj bi, pored stambenog, bio i prostor za dućan. Iza kamare pijeska, dalje u dvorištu su se nizali brojni debeli stubovi složene nove cigle, odakle smo znali «posuđivati» po koju ciglicu za premošćavanje lokava vode i blata na obližnjem dijelu puta.
Ožujsko sunce, iako još uvijek nejako, pomoglo je da se skup održi na otvorenom. Osnovno i najbitnije bilo je to da se pripremi dodatni raspored noćnog dežurstva na obrambenom nasipu, jer je Sava sve više rasla. Unutarnje vode su se još mogle trpjeti, mada je u nižim dijelovima dolinskih sela voda stizala do praga nekih kuća u Donjoj i Gornjoj Dolini, te na Jazmaku u Novom Selu.
«Obrambeni nasip je jako opterećen silinom Save; mora se početi sa pripremanjem dasaka, kolja i vreća sa zemljom i pijeskom da se na nekim dijelovima podigne nivo nasipa, ili da se pojačaju bedemi gdje vodena struja jače udara», isticao je jedan od učesnika u dežurstvu protekle noći. «Na nekim dionicama», nastavio je isti glas, «ima još svega 50 70 cm nasipa iznad vode. Svi znamo šta bi se desilo ako nasip popusti. Većina kuća na području sva tri sela bi bila posve poplavljena. U donjem dijelu Novog Sela sve do krova bi bilo pod vodom, a ni ostali dio sela ne bi puno bolje prošao. Suvo tlo za stoku, naprimjer, moralo bi se tražiti tek tamo negdje oko Topole».
Pojačano dežurstvo i druge obveze i aktivnosti u vezi sa obrambenim nasipom su prihvaćene bez pogovora. I dok su brojni pogledi prisutnih križali nebom između djelomice pokidanih kumulusa, iz više usta se istrgao uzdah želje i nadanja da će današnji prestanak kiše potrajati duže. Zatim se izdvojilo nečije glasnije razmišljanje; govorio je kao za sebe, ali, ipak, dovoljno čujno: «Samo da bar Sava prestane rasti, mada to najviše zavisi od toga da li je kiša prestala u njenom gornjem toku. A ne daj, Bože «, nastavio je sa većim naglaskom, «da se sada pojave još i bizani, oni crni đavoli» (misleći na bizamske pacove), «jer raskvašenom i opterećenom nasipu ne bi trebalo ništa više od nji’ovi’ bušotina!» «Neće, valjda, i taj belaj», začuo se jedan piskutavi glas, dok je većina prisutnih zabrinuto samo odmahivala i glavama i rukama.
Na kraju je čiča Vinko, seoski knez i voditelj ovog skupa, najavio da će, ako sve dobro prođe, da ne bude većih šteta od Save i unutrašnjih voda, i kad se prosuši zemlja i putovi, tražiti jedan skup i ovakvo složno dogovaranje za izvoz šljunka iz Save ili laminačkih majdana radi nasipanja puta kroz selo, prvenstveno na kritičnijim mjestima.
Većina učesnika skupa se, zatim, uputila prema Gostinji, odakle su planirali čamcima krenuti u crkvu na nedjeljnu misu.
Na putu od čiče Š okine (Luke Š Šokića) kuće, pa do Gostinje, na nekoliko mjesta vagaši su puni vode i blata, te su pješaci prelazili na desnu stranu puta, preko šamca (šanca) ispunjenog vodom, te nastavljali stazom koja se krivudavo provlačila širokom međom obraslom kupinom, glogom i, naročito, gustim grmovima trna, u kojima su se još uvijek skrivale brojne neotpale crne kukinje.
Iz Gostinje pred kućom čiče Frole Bilina (Florijana Kneževića) krenulo je nekoliko čamaca u pravcu Gornje Doline. Na laktu puta Novo Selo G. Dolina, ispred pravca koji se blago penje između njiva i bašči obitelji Tutića i Kovačevića, Osorna se spojila sa Osetnom i čamcima je vodeni put otvoren sve do blizu crkve.
Ja sam s tatom krenuo kući i priupitao sam ga da li će on ići čunom u crkvu, iako sam već ranije saznao šta je planirao. «Da, sine, obećao sam odvesti našu Teru i Mandu čiče Vinka i strine Ruže.» I čim je izgovorio ovu rečenicu, nekako ubrzano nastavlja: «Ti znaš da je čun malen i vrtljiv, a voda je velika. No, ne brini se, ako bude lijepog vremena, nas dvojica ćemo ići u posebno vozanje», govorio je tata kao da čita moje želje, a ja sam osjećao da me cijelog prožima toplina njegovih umilnih riječi i laganog tapšanja po ramenu.
Ispunjen neomeđenim zadovoljstvom, uskačem sa potpitanjem: «Tata, da li ćeš i mene voziti u školu u čunu, kao što si vozio baju Lozu (Alojza)?» «Pa, ti ove godine treba tek da kreneš u školu, ako bude trebalo tata će te voziti, ne brini», nastavljajući da dalje poluglasno razmišlja o tome kako bi dobro bilo da što prije ni čunovi ni čamci ne budu potrebni Dolincima za ovakve prevozne potrebe. Znao je da u ovo vrijeme nitko nije ni pomišljao ozbiljno da se u Dolini pravi crpna pumpa, makar kakva takva, koja bi mogla bar ublažiti rast unutrašnjih voda. «Možda će za ovako nešto trebati počekati još dosta vremena!» Izgovorio je ovu rečenicu naglašeno i sad već sa primjetljivim grčem na licu, jer se prisjetio i vijesti koje sve češće dopiru i uvjerljivo kazuju da se plamen strašnog rata širi Europom; neke podatke iz tih vijesti je nabrajao, a zatim zaključio: «Teško je vjerovati da neće i ovamo stići ta pošast.» Nekako mi se učinilo da je ovu zadnju rečenicu izgovorio obraćajući se meni, te sam zastao. Njegove ruke su se našle na mojim ramenima i dugi pogledi su nam se susreli. I danas mi živi u sjećanju dubina i svjetlost plavkastih očiju. Pogled je trajao i puno nemušto govorio, a zatim se i začulo: «Ne brini, sine, razgovarat ćemo mi i o nečemu veselijem, čim se ja vratim.» Znao sam da ponešto od svega onoga što sam čuo iz tatinog poluglasnog razmišljanja nisam dobro razumio, ali sam, ipak, bio nekako uvjeren da imam osobno pravo tražiti od svakog moćnika (u tom času ga nisam znao imenovati) da otkloni uzroke koji su unijeli oblake u tatinu dušu, kao što sam neizrecivo želio da se njegovo lice što prije prelije bar tračkom radosne nade.
Rastali smo se uz tatino naglašavanje da naš dogovor za posebno vozanje ostaje do prve pogodne prilike; tata je krenuo u pravcu Gostinje, gdje je bio čun zavezan za vrbu, a za njim su već pristizale Tera i Manda.
Ovaj dan je prošao bez kiše, ali su se tmurni oblaci stalno naganjali nebom, čas podignuti, čas spušteni. U večernjim satima, kada je mrak, potpomognut oblačnošću neba, već gotovo posve zavladao, ispred prozora naše male sobe, koji gleda u šljivik, prosijevale su baterije i poneki fenjer; to je mladež, izbjegavajući razglibani put, stazom kroz šljivike, a djelomice i preko bašči, prolazila u pravcu raskrižja pred dućanom. Za kratko vrijeme se skupilo podosta momaka i djevojaka, pokoji mlađi bračni par i nekoliko djece iz obližnjih kuća. Loše vrijeme, a posebno visoke unutrašnje vode i na nekoliko mjesta preplavljen put za G. Dolinu onemogućili su odlazak u crkvu, na večernju, pa su se, evo, ovdje skupili radi nedjeljnog druženja. Vrijeme je korizmenog posta i priprave, te je izostalo uobičajeno igranje i pjevanje, ali nije manjkalo dosta skrušenog razgovora o nekim ponaosobnim, a još više zajedničkim ovodnevnim pitanjima; otpjevano je i nekoliko prigodnih korizmenih pjesama, i to najprije po manjim grupama, a zatim i uglas gotovo svih prisutnih.
Mrak je postajao sve tmastiji i počinjale su da se pojedinačno najavljuju krupne i hladne kapi kiše. Mladež se najprije uskomešala, da bi, potom, pohitjela svojim kućama. Glasovi su se kroz mrklinu noći udaljavali i brzo utišali, samo se nešto duže, i to tek tu i tamo, primjećivalo sjevuckanje poneke jače džepne baterije «reflektorice», dok su iz daljine, prije grmljavine, najavljivale se i parajuće varnice munja.
Na trijemu sam se još malo zadržao, osluškujući kako se «gornjak» sapliće u šljiviku, u brojnim krošnjama šljiva ranki, bjelica i pokoje savke (požegače), ali i svuda oko kuće, u krošnjama usamljenih stabala hrasta, klena, brijesta i jasena, dok su sve gušće i sve krupnije kapi kiše kljucale po crijepu i bućkale po već i ranije ispunjenim lokvama vode svuda naokolo. Odjednom se vjetar naglo pojačao i kiša je zasula sa svih strana, pa sam utrčao u kuću kao oparen.
Kišno žuborenje niz krov i mumljanje grmljavine koja se približavala otpratilo me je nevoljnog u krevet. Zaspati nisam mogao zadugo; kroz glavu bruje nevesele misli u vezi sa neizvjesnošću o trajanju ovog kišnog vremena i opasnosti koju donosi unutrašnji povodanj, a iznad svega je strah od daljnjeg rasta Save.
Gromovi se široko oglašavaju, nekako iz svih pravaca, i kao da se međusobno nadjačavaju, dok buka iza toga uskomešano tutnji i sve zaglušuje. Iznenada nastupi kratko zatišje, a potom se naglo, slapom otvoriše kišni oblaci i kuću snažno zapljusnu voda sa svih strana. «Ovo je prolom oblaka», progovorih poluglasno. Misli mi se iskidaše, a jeza se uvuče u mišiće.
U krevetu sam u klečećem položaju, tijelo mi je u grču, a pogled pun molbe usmjeren je nagore. Išao bi pogled i dalje od tavana, puno dalje, ali priječi mračna zavjesa. «Da mi je barem vidjeti onu rupicu nastalu nakon što je iz tavanske daske iznad mog kreveta iskočio dio kvrge. Gdje su sada one dvije mišije kukinjice koje su me jednog sunčanog dana, dok sam se pripremao za popodnevno spavanje, zacakljeno posmatrale; bio je dovoljan, sjećam se dobro, samo moj lagani udarac dlana o dlan i kukinjice su naglo zalepršale u suhom zrnju kukuruza na tavanu.»
Snažni prasak groma negdje blizu kuće strese me i vrati iz kratke odsutnosti. Glavu još više podižem, a pogledom upinjem; želio bih vidjeti da li se nazire skori prestanak olujnog naleta. Počinjem i gotovo glasno izgovarati: «Ima li igdje zvijezda? A mjesečine je ove noći trebalo da bude (po kalendaru) od večeri do zore; koliko je noći nisam vidio ni za samo trenutak?!» Ponovni prasak groma mi prekida razmišljanje i vraća me u grozotu trenutka. Čujem kao da pljusak pojačava. I još gore od toga; pljusak se pretvorio u potok koji teče niz krov.
Tijelo mi u grču već trne, te zamuckujući šapućem: «Bože, samo da ovo makar smalaksa, da vjetar ne digne krov; neće nas, valjda, posve potopiti!» Samo Nebo zna odgovor na moja iskazana i neiskazana strahovanja, na moja podrhtavajuća pitanja i ustreptale želje u ovom času.
Misao mi snažno podupire želje, te istrgnu lastavice iz zjenica i ponese ih. Našle su one i onu rupicu u tavanskoj dasci; pod krovom se stresoše zbog uzavrele buke nastale od kišnog pljuska, te naglih udara vjetra i treska gromova. U tijestu tame i ruljanju buke lastavice se sjedinjuju i kroz nezastakljeno okno na zabatu izlijeće objedinjena želja: vidjeti izlaz, kraj ovom belaju! Debeli kišni oblaci su kao kaskadasta vodena ljesa; ni parnice munja ne dopiru, ali želja lastavica, ipak, i kroz takvu tminu nastavlja; traži ona bar tračak nebeskog plavetnila, dok mi na usnama podrhtavaju jedva čujno izgovorene riječi: «Dragi Isuse, Gospode naš, spasi nas!»
Krupne kapi vode već se čuju kako čvakaju po tavanu; popustio je «nefolcovani» crijep, pogotovo na dijelovima krova gdje je postavljen jednoslojno. Tata i mama koriste sve raspoloživo posuđe i na tavanu podmeću pod kišne curke; stariji brat i sestra su im priskočili u pomoć, dok ja, sav odrvenjen, pokušavam kroz silinu kišnog žubora u kojem se našla kuća prepoznati prve kapi koje su već i kroz tavan prošle i tapkaju ovdje negdje vrlo blizu, kraj kreveta.
Minute su kao sati. Ima me i, opet, nema A onda, nekako iznenada, prenuo sam se i pretvorio u uho; čujem kako je negdje podaleko prasnuo grom i kako se njegov udaljavajući eho vrlo brzo topi. «Pa, to me više ne zaglušuje bučni pljusak. Odmiče se, dakle, a s njim i vjetar; prolazi ono najgore», zaključivao sam u sebi sa dozom izvjesne nesigurnosti, a potom poluglasno dodao: «Hvala Bogu, ostadosmo živi!» Za nedugo su u sobu, kroz odškrinuta vrata, počeli da dopiru tračci nejake svjetlosti fenjera koji se spuštao sa tavana i začule su se tatine riječi: «Neka posude ostanu gore do jutra, može naletjeti, ne daj Bože, ponovo ovako nešto, jer nebo je i dalje puno kišnih oblaka.»
Ubrzo su fenjer i lampa ugašeni; svi smo u postelji i u kući je zavladala tišina. Na zabatu štale je prestala da klepeće daska koju je večerašnji nalet vjetra otrgao u njenom gornjem dijelu, pa sada u nastalom zatišju mirno visi, a kišne kapi se urijeđeno i jedva čujno oglašavaju po lokvama oko kuće.
I dok još osluškujem kako s vana dopire sašaptavanje grančica u ogoljelim krošnjama, tijelom mi prolazi blago, opuštajuće strujanje. Iz susjednog kreveta počinje da dopire lagano hrkanje, dok usitnjene kapi kiše sve mekše tapkaju po krovu i prozorima. San me sve više grli; prepuštam se.
U carstvu sna se gubi opuštanje koje mu je upravo prethodilo. Odjednom sam pun tjeskobe Teško koračam kroz blato i vodu, prihvatajući se čas za maminu, čas za tatinu ruku. Negdje smo već na Mestanju; puno je svijeta u širokoj koloni, a tu je i krupna stoka koju odrasli usmjeravaju štranjgama. Blatnjavi put posred grede Mestanja se otegao, otegao Mrklo je, ništa se ne vidi, a ipak znam da nas je puno, da smo tu svi iz Novog Sela. U ušima odzvanja vijest da negdje oko buruma savski nasip popušta, svakog časa strašni val će stići i sva dolinska sela će biti poplavljena, a i mnogo šire. Samo da što prije stignemo na potez savskog nasipa iznad Gornje Doline; kažu da će on u tom dijelu izdržati.
Kiša nas bez prestanka prati. Čujem kako mi noge gacaju po razrijeđenom blatu, ali to, nekako, ne osjećam; i ne pokušavam odgonetnuti kako je to moguće, nego počinjem, kao na javi, brinuti o tome kako ću pregaziti vodu na onom dijelu gdje se put sa grede Mestanja spušta preko Stanca, da bi se, potom, malo podigao i izašao kod Budića kuća u G. Dolini. Ovih se dana pričalo da je ćuprija na koritu Stanca poduboko pod vodom, a i dobar dio puta. Razmišljam kako je voda na tom dijelu puta meni iznad pasa, možda i do vrata, pa će me, vjerovatno, neko morati i nositi. Razmišljanje i zabrinutost u vezi sa gaženjem vode se, međutim, počinje topiti i nestaje; opet osluškujem samo kišu i glibanje nogu.
Obavijena modrim plaštem noći i strahovanja, pod teškim bremenom zabrinutosti i neizvjesnosti, kolona naprijed grabi, grabi
Nekako odjednom smo već na okupu i puno više nas je; tu smo iz svih dolinskih sela. Visoko ispred naših glava zaustavlja se čeoni dio neke velike drvene kuće. Kao kroz prvo najavljivanje zore počinjemo nazirati da je ispred nas, zapravo, ogromna lađa čiji se prednji dio nadvio iznad Gradine, na onom dijelu gdje su bašče školska i Džajićeva i gdje smo se ovog časa okupili svi iz dolinskih sela, a iza naroda, duž savskog nasipa, brojne su krupne i sitne domaće životinje. Lađa se popriječila preko Save, neko reče da dodiruje onu drugu obalu, tamo u Slavoniji. Držim se za tatinu ruku, na jednoj strani, i za maminu suknju, na drugoj strani, pokušavajući povremeno da mami dosegnem do naručja u kojem drži mlađu sestru Finu.
I dalje traje mrak; ne vidim, ali znam da su tu i sestra Tera i brat Alojz; po glasu razaznajem da nam se upravo pridružuje i brat Dane koji je ovdje na Gradinu stigao sa tetkom Mandom nešto ranije. U prigušenom žamoru prepoznajem još neke glasove; tu su sa svojim roditeljima Mato, Frolo, Stipo, Janja, Adam
Iz lađe niko ne izlazi, niti ko u nju ulazi. Saznajemo da će biti spuštene ljestve po kojima se treba penjati visoko do ulaza, a za djecu bit će na konopcima spuštene velike korpe. Sve će nas primiti; ima unutra još i više prostora nego koliko je nas.
Još je svuda oko mene gusta pomrčina, ništa ne čujem i ne vidim; naviru mi pitanja: «Otkuda je stigla velika lađa? Ko ju je poslao? Je li ovolika bila i Noina arka (korablja) o kojoj nam je tata čitao? Hoće li ove kiše potrajati četrdeset dana, pa smo zato mi tu?!»
U jednom trenutku kao da je munja snažno bljesnula i, potom, začula se neka tutnjava. Žmarci me poduzimaju od glave do pete i počinjem da se tresem. Tatin blagi stisak moje šake i milujuće klizanje maminog dlana koji se tog časa spustio na tjeme mi, djelovali su umirujuće. Nedugo je prošlo da bismo saznali kako su taj blijesak i zatim tutnjava, ustvari, nekako nastali tu kod nas, na Gradini, i još jednako traju. Pogled mi je zastao iznad kljunastog pramca lađe, gore visoko, tamo gdje sam naslućivao ulazna vrata i odakle se sada širila svjetlost nastala blijeskom i tutnjava koja me blago omamljivala. Svuda oko mene počinje brujanje molitve koja se valovito udaljava, pa opet vraća: niz noge i ruke mi nježno spuzavaju mravci i tijelo se počinje opuštati.
I, odjedanput, zavlada mukla tišina na sve strane. Središnji dio svjetlosti na lađi počinje da pulsira, a u moje uho, kao kroz neki vrlo dugi lijevak, šapatom se slijevaju jasne riječi koje je Jahve izgovorio u sebi kada je omirisao ugodni miris žrtve paljenice sa Noina 8
žrtvenika: «Nikada više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka, ta čovječje su misli opake od njegova početka; niti ću ikad više uništiti sva živa stvorenja, kako sam učinio.
Sve dok zemlje bude,
sjetve, žetve,
studeni, vrućine,
ljeta, zime,
dani, noći
nikada prestati neće.»
Osjećaj smirenosti ispunjava mi dušu i cijelo tijelo. I dalje čujem nečije šaputanje, ili mi to u ušima odzvanja ono o čemu razmišljam dok se prisjećam pojedinih dijelova Svete knjige, baš onih koje nam je tata, s posebnim razlogom, više puta čitao.
Kiša ne prestaje, rominja na sve strane, ali, ipak, ne osjećam vlažnost, nego me samo ispunjava smirenost i zadovoljstvo od saznanja da ova velika lađa korablja što se nalazi ispred nas nije stigla zbog sveopćeg potopa. Svemogući Stvoritelj je, očito, i kroz tmaste oblake vidio dugu znamen Saveza svog sa svim živim bićima i stvorenjima na zemlji, te potopa neće biti.
Š aputanje u ušima se nastavlja, dajući mi pojašnjenje da je ova velika lađa koja se ukotvila uz Gradinu zapravo pružena ruka potpore Dolincima u nevolji, ona je za njih znamen kojim Svemogući poručuje da zna za njihove životne žrtve i čistotu vjere rimokatoličke kojoj se oni bezrezervno predaju.
Opuštajuće strujanje se vraća u tijelo i u njegovom prijatnom zagrljaju isplovljavam iz snova i sna. U sobi je još uvijek mračno; pipam naokolo s namjerom da se uvjerim kako sam doista u svom krevetu. S vana se ne čuje kiša, niti vjetar; popravljam jastuk pod glavom, zatuškavam pokrivač oko sebe i počinjem priželjkivati blagougodnost mirnog sna.
*
I naredna tri do četiri dana kiša je padala, ali uz sve duže pauze.
Noć od ponedjeljka na utorak tata je proveo u patroli na obrambenom savskom nasipu. Vratio se dok sam bio još u postelji, ali sam ga dobro čuo kada se mami obratio pozdravom: «’Faljen Isus i Marija!». A zatim, odmah nakon maminog otpozdrava, još dok je skidao vlažni šešir i kaput, nekako melozvučnim glasom je nastavljao: «Sava je noćas posve stala s rastom, a čuli smo da su kiše kod Siska i Zagreba prestale još u subotu poslije podne.» Učinilo mi se da je ovo što sam čuo odjednom ispunilo i razdanilo cijelu kuću. I dok su tata i mama u maloj sobi nastavljali tiši razgovor i na šparetu pripremali nešto da se tata zgrije, ja sam se meškoljio u krevetu; osjećao sam se naspavanim i ubrzo sam ustao pun želje da budem uz njih, jer sam shvatio da su ih vijesti koje je tata donio rasteretile i oraspoložile, te su započinjali razgovor o najobičnijim dnevnim pitanjima.
*
U četvrtak ujutro kratko se prosulo nekoliko rojeva kiše iz oblaka koje je prohladna «ustoka» iskidala i podigla, pa su se po suncu i nebeskom plavetnilu muljali bez reda i smjera.
Vidio sam da se tata već vraća iz Gostinje međom koja se blago uzdizala i na kojoj se ovog svjetlijeg jutra primjećivalo malo svježeg zelenila. Dočekao sam ga na trijemu i tek tada primijetio da u rukama nosi priglavke, a klompe su na golim i još uvijek vlažnim nogama. Iako Sava od utorka poslije podne polako opada, unutrašnje vode i dalje rastu, pa mi je bilo posve jasno zašto je tata ovog jutra morao gaziti do vrbe za koju je bio vezan čun i prevući ga preko poplavljene livadice do međe na kojoj je još jučer predvečer udario kolac za njegovo privezivanje.
Sunce je sve primjetnije progrijavalo kroz krpe oblaka i tatina procjena da bi već danas mogao ispuniti dano obećanje za njegovo i moje posebno vozanje čunom bila je sve bliža realnosti. Konačno opredjeljenje mi je saopćio za vrijeme doručka, dok smo još bili za
stolom i dok su još kašike odzvanjale po zdjeli i tanjurima, a čulo se i pokoje cmakanje usana dok su se slasno jeli žganci pripremljeni sa sirom na slavonsko bosanski način (žganci od bijelog kukuruznog brašna, stavljeni u slojeve između kojih je posut usitnjeni kiseli sir, pa zatim zacvrkano čvarcima od, za ovu priliku, pržene šarene slanine), što je bilo opredjeljenje većine članova naše obitelji, ili samo žganci sa mlijekom malo zašećerenim, što je bilo, uglavnom, samo moje opredjeljenje. To što mi je tata najavio utjecalo je da sam od zadovoljstva bio sit i prije nego što sam ispraznio tanjur. Ipak sam nastavio da jedem, ali sada sa okusom dodatne slasti i posebnog raspoloženja. Prvi sam ustao iza trpeze i žurno otišao da vidim da li mi je suha obuća, jer će to tata, uvjeren sam, provjeravati.
«Sine, jesi li spreman, kako si se obuo, da vidim, stavi i kapu na glavu; nemoj zaboraviti i onu svoju skemliju, a ja ću ponijeti osim vesla i botur, možda će nam i on zatrebati, jer ćemo obići i našu građu u Jarku, da vidimo kako se drži pod ovom vodom.» Međom prema čunu sam išao sve poskakujući, čas iza, čas ispred tate.
Zaplovili smo niz Gostinju. Pratim vrh čuna kako prosijeca mirnu površinu vode i kao da jednostavno klizi po njoj. Veslo u tatinim rukama nečujno grabi naprijed i povremeno, ne čineći novi zaveslaj, kormilari. Krenuli smo u pravcu Jazmaka; zaobići ćemo vrbe ispred «graduljka» i potom nastaviti vozanje vodom koja se visoko izdigla iznad korita Jarka i široko razlila. Prevest ćemo se iznad čiče Lajkove «građe» (ribarsko mjesto, uređeno za postavljanje bubnjeva, prijestora i vrški), pa dalje nastaviti sve do Osorne, a možda i Dupljanske.
Kroz prozirnu vodu prepoznajem na dnu Gostinje neke biljke koje se lagano povijaju na jedva zamjetnom strujanju vode, kao da grabe prema svjetlosti na površini. Š tavljika (konjštak) je poprilično ižđikala, ali joj se lišće slabo odvaja od stabljike i nekako je suviše bljedunjavo, dok se branoluk (močvarski drijemovac) tek bokora.
Misli mi sanjarenjem odlepršaše u vrijeme bez povodnja. Vidim Gostinju svu u zelenilu; mekuša je svojim zelenim tepihom uvezala višu travu, a žuti, ljubičasti i bijeli cvjetovi ljutića, štavljike i branoluka razdragano, umilnim zujom pčela i jedva čujnim lepetom krila vilinih konjica, pjevaju i slave sunčevu svjetlost i toplotu. Pred očima mi se nasmiješio široki buket bijelih zvončića branoluka; objema rukama čvrsto držim debele peteljke, uzvraćam osmijeh zvončićima i podižem buket prema maminom licu.
Grana stare vrbe kojoj je voda stigla skroz do krošnje lagano je strugnula bokom čuna i mene prenula sa šakama u međusobnom obuhvatu, ali bez buketa cvijeća.
Čun i dalje nastavlja da nečujno prosijeca staklenastu površinu sredinom Gostinje, dok se osnažene zrake sunčeve svjetlosti i sive peruške iskidanih oblaka na plavetnom svodu zrcale u dubini vode. Tišina se razastrla široko, jedino iz plićaka podno bašča povremeno dopire razdragano oglašavanje jata pataka i gusaka.
Anto Oršulić, Zenica
PET GODINA CRKVENOG BARJAKA ŽUPE UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE DOLINA 
MAJČINA DUŠ ICA /Thymuy serpyllum L./
