Author: admin

1955 godina

Listopad 1955. godine

Ljeto 1955-e i jesen kišni su, kako se gotovo ne pamti. Gorske krajeve stukao je led, a nizine poplave. Uzriječni gradovi neki plivali su tako reći na vodi. Po ulicama voda se dizala do metar visine. Vojska, vatrogasci i stanovništvo imalo je pune ruke posla da spasi živote onih u slabijim kućama kojima je prijetila opasnost od rušenja. Bilo je žrtava.

Kao ovog listopada, ne pamti se da je Sava za 24 sata, tako hitro prešla pribrežna polja i stigla ne samo do nasipa; nego pod sam vrh nasipa. Bilo je to u najkritičnijem času; kukuruz zreo, neobran.

Otimao je narod neprekidno dan i noć jureći gazeći do pasa, radeći i nedjeljom, ploveći čamcima, ali divlja poplava bila je jača. Odnijela je ogroman plijen i uništila kukuruz što negdje u Dolini je stanovništvu važno uglavnom što može uspijevati i na što sve potrebe gledaju otud da se podmire.

Oko polovine listopada Dolina je pod vodom s obje strane nasipa. Na pašnjacima negđe iza nasipa voda se popela na 2 i 3 metra visine. Vrhovi vrba i topola vire iz vode: opasne su za čamce kojim se sad saobraćaj odvija (kao grebeni za morsku plovidbu), jer lako se čamac prevrne pa treba hladnom vodom plivati preko ogromnog pašnjaka. (Vergilijev potopni pejzaž).

Gdje nije stigla voda, kiša je toliko raskvasila (raskuhala) zemlju da se tone do koljena u zemlju. Čizama gumenih ove godine baš nema dovoljno za kupiti, a bosi opet ići hladno je, a što preostaje treće? Drva su vrlo skupa pa i kod kuće hladne dodije a još kad se ne mogu raditi poslovi čija je sezona sad divovskom poplavom krenula, poplava teška.

Stigoh i ja u taj mah navečer 29.10.1955. godine. Čamcem dakako stigao sam do crkve i župnog stana. Tu je još nepoplavljeno i čamci tu pristaju. Sreo sam se tu sa nekoliko prijatelja rakijskog kotla koji ove godine u ovoj nevolji ipak izvuče po koju pjesmu kojoj se čovjek baca i predaje u zaborav ma što bilo. Predstavio sam se: Komljenović Luka novi župnik. Začudili su se otkud navečer u ovo doba stižem uoči same nedjelje. Dakako odmah su poručili po rakiju i duhan. Rekoh, hvala ljudi ne služim se ni jednim ni drugim. Kod tutora Ilije Š Šokića spremiše večeru. Iznenađeni su, hvalisaju se riječima( ) Kuća pusta dvije godine, vlažna, siromašna, derutna je. Crkva, obična kuća, bivša gostiona, toranj pred crkvom truli drveni. Sve skupa ukupno je siromaštvo, slika jedne misijske postaje gdje se misionar povremeno navraća da posjeti ostavljene.

30. 10. 1955. god. Nedjelja Krista Kralja. Magla, voda, blato. Zvono je pozvonilo, ali zašto, doznati je teško jer od vode jedni drugim nijesu mogli krenuti. Ipak došlo je nešto svijeta dakako malo. Jednima je pa i drago, drugi opet kako tako, a trećim je krivo jer im se savjest javlja. Sve skupa siromašno, skromno!

Studeni 1955. godine

Dušni dan sve se odvija u tišini. Svijet u kuće stjeran nikud ne ide. Groblje neograđeno, kapelica nema velečasnog pred drugi svjetski rat, ni zvona dakako, ni kakvih osobitih spomenika, križ hrastov na historijskoj Donjoj Dolini Gradini biljeg je još da su pokojni tu sklonjeni.

Sam sam u župnom stanu gotovo mjesec dana. Pusto je, a neimaština i miši vriju sa svih strana. Da. Neko nešto i donese, ali sve je to štedno kao za nekog konandžiju putnika na prolazu, a ne župniku koji se tu misli okućiti preko godine.

Kao ni dosad mira nemam. U ovoj tišini, samoći filmski mi ispred očiju rađaju se planovi; da sve trebalo obnoviti, opraviti. Čim? Pa ipak nešto novca što sam primio crkvenog od Ilije Š Šokića tutora gledao sam da stan župni koliko toliko učinim pristojnom nastambom. Kupljen je šporet, ormar, nešto posteljine..

27. 11. 1955. god. Advent nastaje. Nekoliko parova vjenčano je dosad. Zornica nema, jer se ni po danu ne može prići, a kamoli zorom.

U TO VRIJEME SE U DOLINSKU CRKVU DOLAZILO CAMCEM

Prosinac 1955. godine

Kiša, magla, blato! 13.12. (1955. god.) na sv. Luciju napokon čamcem stiže i čas. sestra Zora Lagundžija da spremi kuću i crkvu. Stara i slaba, ali sam nijesam mogao više biti.

Iz sela nema koga naći. Nekom fali znanje, nekom dobar glas, neko opet hoće da zaradi kod župnika što dakako nijesam mogao primiti.

Nastojim razgledati teren župe i župljane, ali u ovoj Dolini i vodi to je nemoguće.( ) Nevjenčanih, rastavljenih i sl. oko dvadeset. U crkvu nedjeljom, pogotovo stariji gotovo ne idu, običaj je to već, mladi kako tako. Granice crkvene zemlje iskrivili na štetu crkve. ( )

Pa ipak ( ) tješim se ipak da makar na ispovijed dolaze ti mladi momci i djevojke, pored ostalih.

Božić, 25. 12. 1955.god. Posjet crkve ogroman.

Poplava je uništila ljetinu, voda još jednako stoji po usjevima, pašnjacima i blato je jednako duboko kao i jesenas, ali sve to nije omelo božićnog veselja. Dolinac je sklon pjesmi, veselju i rakiji kao malo gdje. Kad mu tambure, berde, violine (što ima svako selo po više sviračkih družina) zasviraju sa toliko veselja, igra, pjesma da se samo sreća osjeća a ostalo zaboravi! Igraju obično seosko kolo, ali u valceru se vrte do koljena zablaćenih čizama. Mladi svijet obučen je građanski i lijepo i ukusno.

26. 12. 1955.god. Sv. Stjepan, nije bilo pučke mise, jer sam morao poći do općine u Lamince radi neke vojne registracije. Ali treći dan bilo je opet tako da se božićno veselje odrazilo u punom jeku i ljepoti, koja se lako ne zaboravlja.

27. 12. 1955. god. Blagoslov kuća. Blato, voda na pragu kuća, magla, prljavština, siromaštvo, otvorenih flaša rakije vonj i miris gustog dima duhana udara na posjetioca odmah čim se otvore vrata.( )

Prijazno, pa ipak svud sam primljen, što se nijesam nadao, makar da je to tek gest vanjskog pristojnog ponašanja. U siromašnim, slabašnim i malim kućicama kakve su uglavnom tu ( uz rat nijesu bili popravljani) niti ima tu ( ) kakve ni namještaja kućnog, kakav bi na granici slavonskoj trebao da bude. Na krevetima poredano je po 5-6-9 jastuka , ali to su jastuci bez navlaka, sa inletima izblijedjelima koliko su stari, teško je znati.( )

Na njima sigurno ne spavaju jer inlet nije popravljan.( ) Po dolasku kućama nakon blagoslova, kratko bih pitao kako žive, kako se slažu, kako djeca slušaju, šta rade itd. Na sve lijepo odgovore negđe se na djecu potuže kako neće da slušaju.( ).

Prelo već za vidna počinje pa i do 2 h po ponoći traje. Svirka, pjesma, ( ) rekli bi da su direktni i očiti starosjedioci i potomci Slavena nekad tu nastanjenih sojeničara.

Tu su uglavnom došljaci iz raznih sela oko Banja Luke, Kotor Varoša. To su uglavnom oni koji su napustili vlastito ognjište i tražili zemlje lagane za obradu, lakšeg života.( )

Dakako to se sve odnosi na obični sitni svagdašnji život. Rado se teži da se izjednači sa susjednim Slavoncima, ali sirotinja – ne da. Kad ne mogu s teškoćama na kraj da iziđu onda sele u Hrvatsku (Slavoniju), Sloveniju..Čitava manija selenja iz naših sela. Za desetak godina iza drugog svjetskog rata, gotovo četvrtina je raselila preko Save i dalje se mnogi spremaju i da sele. Velik je broj izginulih, osim mladih i starijih ( )

31. 12.1955. god. Zahvalnica večernja. Iako u crkvu slabo idu taj dan će doći pa makar kao što bude moralo se više puta izuvati, gaziti blato čamcem, pa opet pješke po blatu, oni će doći kao i za Božić, na večernju zahvalnicu, a ovuda nekuda na prelo: čekati uz rakiju, duhan, pjesmu igru, svirku Novu godinu.( )

Nepismeni su većinom. Mali je postotak pismenih. Nisu baš ljubitelji knjige.( ) Pa ipak ima ih po zanatima i u gimnaziji oko pentaestak. Ubojstava, velikih krađa, pronevjera nema. ( )

(više…)

Uz 25 broj suze

Uz ovaj Božić iz tiska je izašao 25. broj našeg godišnjaka, koji je u svojim prvim brojevima započe život kao glasilo «SUZA DOLINSKA», župe Dolina.

Za ovaj osvrt može se činiti banalnom konstatacija da je «SUZA DOLINSKA» još živa, ali to je prevažna činjenica s obzirom na uvjete i način rada u kojem ona nastaje. Uredničko vijeće na čelu s Miloradom Oršulićem Micanom nije se umorilo niti ostalo bez ideja glede uređivanja svakog novog broja «SUZE DOLINSKE» što iziskuje svaku pohvalu, posebno ako se imaju na umu stalne rubrike, koje već godinama izvješćuju o istim događajima a koje uglavnom pišu jedne te iste osobe. Unatoč tome te rubrike nisu postale dosadne i uvijek zrače nekom novom snagom i svježinom.

Župljani župe Dolina su u najvećem broju preselili preko Save. Tako je Sava postala nit osnove preko koje se prepliću niti događanja s njene obje strane. To je vidljivo po sadržajima u tekstovima i u njihovim naslovima. Tako se npr. s jedne strane opisuju i donose podaci o svetištima u Slavoniji, dok se s druge strane donose tekstovi o zbivanjima vezanim za Banjolučku biskupiju i rodnu župu Dolina. Uz sve to tu su i tekstovi koji se odnose na opći vjernički i kulturni život te nisu isključivo vezani za dolinski kraj. Svi ti tekstovi ukoričeni u jedan broj «SUZE DOLINSKE» doprinose očuvanju uspomena na rodni zavičaj iz kojih se rađa i potreba za konkretnom akcijom, koja dolazi u obliku druženja, proslave Velike Gospe u Dolini, održavanja groblja urednim itd. S druge strane, preko «SUZE DOLINSKE» ljudi se mogu na prikladan način upoznati sa kulturnim i povijesnim vrijednostima kraja u kojeg su doselili, što može biti od pomoću u boljem upoznavanju ambijenta u kojem se živi.

Prerano je donositi sud o ulozi, utjecaju i značenju «SUZE DOLINSKE» kao spomeniku i svjedoku jednog vremena. No, dosadašnje iskustvo pokazuje kako je to koristan i hvalevrijedan pothvat pa ga kao takvog vrijedi i podržavati.

Ono što bi u svakom slučaju dobro došlo za daljnji život «SUZE DOLINSKE» jesu novi suradnici, svježa pera i nove ideje kako bi «SUZA» i u buduće mogla zadržavati svoju svježinu, zanimljivost i mladost duha.

Sve u svemu ovaj značajni, 25. broj «SUZE» je trebalo primijetiti i ljudima koji se trude oko izlaženja ovog Godišnjaka čestitati, uz želju da «SUZA DOLINSKA» poživi kroz još mnoga izdanja novih brojeva, a njezin sadržaj uvijek bude zanimljiv, kako je do sada i bio.

5 god crkvenog barjaka

PET GODINA CRKVENOG BARJAKA ŽUPE UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE DOLINA

Župa Dolina kod Bosanske Gradiške, u svojoj povijesti, a osnovana je 1920. godine, imala je dva jednostavnija procesijska barjaka, no barjak s natpisom župe, nije imala.

Kako se bližio dan dolaska sv. oca Ivana Pavla II. u Banja Luku, sve više je rasla želja da Župa Dolina ima svoj barjak, kako bi se vidjelo na velikom skupu na Petrićevcu da još netko, osim župnika vodi računa o njoj. Na sebe je preuzeo obvezu p. Damir Š Šokić, kako bi se nešto po tom pitanju napravilo. Tada je bio u samostanu sv. Dominika u Splitu.

Posredovanjem s. Suzane Muzuković klarise iz Splita, barjak su izvezle i skrojile sestre Milosrdnice iz Sinja. Sliku «Marijina Uznesenja», ulje na platnu, koja je našivena na barjak, naslikao je akademski slikar gosp. Ivan Grgat iz Zagreba.

Majka opatica, sestra Suzana Muzuković (starješica samostana) je rodom iz Starog Petrovog Sela kod Nove Gradiške. U to vrijeme je župnik u toj župi bio vlč. Milivoj Knežević, koji gaji dobre odnose s tim samostanom.

Barjak je načinjen sredinom lipnja 2003. godine, a na hodočašće u Banja Luku ga je nosio Milorad Oršulić – Mican s grupom hodočanika iz župe Dolina, 22. lipnja 2003. godine u povodu sudjelovanja na misnom slavlju kojeg je predvodio papa Ivan Pavao II., tijekom kojeg je sluga Božji Ivan Merz proglašen blaženim.

Crkveni barjak je u Dolini blagoslovio msgr. dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup, na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, 15. kolovoza 2003. godine u nazočnosti tadašnjeg upravitelja župe msgr. Kazimira Višaticki i brojnih vjernika.

U znak dubokog poštovanja prema s. Suzani i njenih susestrama, koje obilježavaju veliki jubilej 700 godina klarisa u Hrvatskoj u Splitu, mi im upućujemo iskrene čestitke i donosimo članak o toj obljetnici.

MAJČINA DUŠ ICA (Thymuy serpyllum L.)

Majcina dusica MAJČINA DUŠ ICA /Thymuy serpyllum L./

MAJČINA DUŠ ICA drugi nazivi: poponac, čubura, bakina dušica, materina dušica (slov.), Quendel (njem.), Wild Thyme (engl.), Serpolet (franc.), Serpillo (tal.), Serpol (španj.).

Majčina dušica je jedna od onih biljaka koje se u narodu veoma mnogo koriste za različita oboljenja.

To je mali, niski, zbijeni polugrmić koji puzi po zemlji. Na odrvenjelim grančicama i brojnim vriježama uzdižu se mnogobrojni uspravni izdanci, obrasli malim, jajastim ili duguljastim listićima, a na vrhu nose zbijene klasaste cvatove sa sitnim cvjetićima, ljubičaste do grimizno crvene boje.Cijeli grmić ugodno miriše.

Rasprostranjena je po cijelom području naše zemlje. Obično raste u velikom broju primjeraka na suhom prisojnim i sunčanim obroncima, od nizina do planinskog područja. Postoji mnogo različitih vrsta, varijeteta i formi majčine dušice. Kod nas je ustanovljeno preko 60 različitih varijeteta koji se razlikuju po građi grmića, listova i cvjetova.

U toplijim primorskim krajevima majčina dušica cvjeta već u proljeće, a unutrašnjosti i po planinama tijekom ljeta, pa do početka jeseni.

Za ljekovite svrhe se od majčine dušice sabiru zeleni izdanci u vrijeme cvatnje. To se najlakše vrši rezanjem izdanaka škarama. Ne smije se čupati cijeli grmić iz zemlje, jer se time jako onečišćava sabrana biljka, koju je teško očistiti, a ujedno uništavamo biljku.

Odmah poslije sabiranja, treba biljku očistiti od drvenastih stabljika, vriježa bez listova, od trave i drugih biljaka koje su zajedno ubrane, jer kad se biljka osuši, čišćenje je veoma otežano. Sabrana i onečišćena biljka suši se u tankom sloju, u sjeni i na mjestu gdje ima propuha.

U domaćinstvu, majčina dušica se koristi kao začin za razna pečenja od mesa, ribe i divljači, kao dodatak picama i kod pripremanja rakija travarica i likera.

Osušena biljka se izreže ili isjecka škarama na 0,5 cm dužine. Tako pripremljena droga naziva se stručno Serpylli herba. Za prodaju otkupnim stanicama biljka se ne sjecka. Za domaću upotrebu najbolje je biljku oruniti i prorešetati da se dobiju samo listovi i cvjetovi, koji sadrže najviše aktivnih tvari, a grančice se bacaju.

Osušena majčina dušica je prijatnog aromatičnog mirisa i malo gorkasta okusa.

Majčina dušica sadrži do 0,6% eteričnog ulja, u kome su glavni sastojci; cimol, karvakrol, timol, cineol, pineni i drugi tereni; zatim oko 7% tanina, gorke tvari, smole, flavonoide, organske kiseline i mineralne soli.

U medicinskoj praksi upotrebljava se kao ekspektorans, antiseptik i antibiotik. Koristi se kao čaj i tekući ekstrakt, kao sredstvo za iskašljavanje ko bronshitisa, katara gornjih dišnih putova, kod velikog kašlja i grčeva kod iskašljavanja. Koristi se i za smirenje bolova kod upale korijena živaca (radikulita) i glavobolje, kao blago dezinfekcijsko sredstvo kod infekcijskih oboljenja želuca, crijeva, bubrega i mokraćnog mjehura i kao stimulans izmjene materija.

U narodnoj medicini koristi se za mnoga oboljenja; kod bolesti želuca, čira na želucu, kod bolesti bubrega, za tjeranje mokraće, kod upale pluća i velikog kašlja za preznojavanje. Koristi se i kao stimulans za fizičko i psihičko jačanje, kod nervnih oboljenja, besanice, nesvjestice, općenito kod ženskih bolesti, maternice, a navodi se da potiče i spolnu aktivnost. Izvana se upotrebljava za ispiranje usta i otklanjanje neugodna zadaha, kao dodatak kupkama za slabu i rahitičnu djecu, za zacjeljivanje krasta i osipa i protiv reume i gihta.

UPORABA

Čaj jedna jušna žlica isitnjene majčine dušice (oko 6 g) prelije se s pola litre vode i odmah poklopi. Ostavi se da stoji 15 minuta i procijedi, a nakupljene kapljice na poklopcu otresu u procijeđeni čaj. Kod prehlada i kašlja pije se topao čaj zaslađen medom, tri puta dnevno po jedna šalica.

Čaj za ispiranje i kupke uzima se 50 grama majčine dušice i prelije jednom litrom vode i poklopi, a dalje se postupa na isti način kao gore. Procijeđeni čaj se ulije u kadu za kupanje u toplu vodu. Za ispiranje usta ovaj čaj se malo razrijedi vodom.

Složeni čaj za kupke (species ad balnea),

cvjetovi lavande (lavandulae flos),

cvjetovi kamilice (chamomillae flos),

list paprene metvice (menthe pip.fol),

list ružmarina (rosmarini folium),

trava majčine dušice (serpylli herba),

korijen iđirota (calami rhizoma aa50,0)

Od svake od ovih trava uzima se po 50 grama isitnjene trave i dobro izmješa, a zatim pakuje u platnene kesice po 100 grama. Ove kesice se stavljaju u toplu vodu za kupanje.

Složeni narodni čaj, protiv astme. Listovi pdbjela (farrarae foliu 80,0 g.

Trava majčine dušice (serpylli herba 20,0 g).

Pomiješaju se isitnjene ove trave u navedenim količinama. Uzima se jedna jedaća žlica smjese i prelije s pola litre vrele vode i poklopi. Poslije 15 minuta se procijedi i pije zaslađeno medom dvije do tri šalice dnevno.

U domaćinstvu, majčina dušica se koristi kao začin za razna pečenja od mesa, ribe i divljači, kao dodatak picama i kod pripremanja rakije travarice i likera.

Prof. dr. Zdravko Devetaak

ČUDNOVATI KRISTOV CVIJET

U domovini je zimzelena penjačica koja se njeznim viticama drži za podlogu. Kod nas vrlo dobro uspijeva u području sredozemne klime, u kontinentalnom dijelu zemlje. Zimi se treba staviti prezimljavanje.

Dolaskom u novi svijet jedna od zadaća Š panjolaca je i pokrštavanje poganskihâ€ plemena što su živjela na području Južne Amerike. U jednoj lijepoj penjačici što je obilno rasla u tom području stekli su pomoćnika u provođenju svojih nakana.

Naime, u cvijetu te autohtone biljke prepoznali su detalje koji podsjećaju na Kristovu muku: križ na kojem je Krist razapet, prisustvo sv. Trojstva, kruna, kalež, čavli, rane I stvarno, ako se bolje zagledamo u iznimno neobičan cvijet, prepoznat ćemo simbole kršćanske vjere

Poganskim Indijancima objašnjavali su kako Bog i putom cvijeća šalje poruku, želeći da dođu pod njegovo okrilje. Od tih se vremena pasiflora (Passiflora sp) zove Kristov cvijet, a ponegdje i Kristova kruna. I sam latinski naziv ukazuje na gore navedenu simboliku: passus koji trpi i flor cvijet. U svojoj domovini pasiflora je zimzelena penjačica koja se nježnim viticama drži za podlogu. Često joj treba i dodatni potporanj.

Kod nas vrlo dobro uspjeva u području sredozemne klime, a u kontinentalnom cijelu zemlje zimi se treba staviti na prezimljavanje u zaštićen prostor.

Temperatura u proljeće i ljeto treba prelaziti 20 stupnjeva C, ako želimo cvatnju u ljeto i ranu jesen, što ovisi o vrsti. Tijekom zime temperatura ne bi smjela pasti ispod 5 stupnjeva C, tj. optimum bi bio oko 10 stupnjeva C.

Dobar supstrat za uzgoj bit će onaj od mješavine obične vrtne zemlje i treseta, ili humusne zemlje i pijeska.

U proljeće, neposredno prije kretanja vegetacije, potrebito je orezivanje da bi se biljka oblikovala i smanjilo nepotrebno trošenje vode i mineralnih tvari na izboje koji nisu reprezentativni.U slučaju da se pasiflora smrzne, nemojte je baciti. Orezivanje do tla postoji mogućnost da će dolaskom toplijeg vremena biljka potjeratiâ€ nove izboje.

Lako se razmnožava sjemenom i reznicama u proljeće i ljeto, a najjednostavniji način je polijeganjem izboja tijekom ljeta kad je biološka snaga biljke najjača.

Danas se uzgojene mnoge sorte ove biljke i velik broj vrsta (preko 500) čini ovaj rod vrlo zastupljenim u hortikulturnom uzgoju.

Dip. ing. agr. Romana Singolo Mahnić

(više…)

RAT BEZ RATA – LJETOPIS ŽUPE MOTIKE 1991.-2000.

Početkom 2007. godine mi okučanski župnik fra Anto Ivanović dade knjigu, crne boje simbolično o onome što u njoj piše, a piše o najtragičnijim događajima ne samo župe Motike nego i o najtežim vremenima koje je cijela Banjalučka biskupija proživljavala u svojoj povijesti. Autor ove knjige je fra Anto Nedić tadašnji motički župnik, koji je ono što je vidio, doživio i čuo zabilježio i tako je nastala ova knjiga podnaslova «Ljetopis župe Motike 1991. -2000 .

Na preko 400 stranica osim Predgovora, Uvoda i Sažetka, koje u ovom predstavljanju, radi boljeg uvida u knjigu koju predstavljamo, donosimo u cijelosti. Autor je knjigu «Rat bez rata» podijelio na slijedeća poglavlja: U predvečerje rata, 1991. godina, Logor u vlastitom zavičaju, 1992. godina, Nestajanje katolika Hrvata u župi Motike kod Banjaluke i okolice, 1993. godina, Osvajači nisu na granicama zamišljene «Velike Srbije», svijet kasni rat se nastavlja, 1994. godina, Izgon s rodne grude završen čin etničkog čišćenja, 1995. godina, Tragovi zločina u ratu bez rata, Poslije Daytona

Vjerojatno će se netko pitati: «Š to župa Dolina ima sa župom Motike koja je jedna od druge udaljena više od pedeset kilometara». Ima, ne samo što su proživljavale strahote rata tamo gdje rata nije bilo, što su im stanovnici pobijeni i raseljeni, nego što se u toj knjizi na nekoliko mjesta spominje župa Dolina i mjesta oko nje. Kronološki ćemo izdvojiti i prepisati nekoliko ulomaka.

Pod naslovom «Stižu zabrinjavajuće vijesti» na str. 44 između ostalog piše: «15 .06. 1992. god. vlč. Stipo Š ošić, župnik u Ljubiji, uhićen i odveden prema Prijedoru. 16 .06. 1992. god. vlč. Ratko Grgić, župnik u Novoj Topoli, odveden ispred župne kuće prema selu Laminci. Š to je s njima još se ništa ne zna. 17. 06. 1992. god. časne sestre u svom samostanu Nova Topola grubo su zlostavljane ».

Na str. 58 pod kraj kolovoza 1992. godine, pod naslovom: «Ultimatum mještanima Doline» piše:

«Srpska vojska namještena u selu Dolina kod Bos. Gradiške izrazila je svoju nestrpljivost dinamikom etničkog čišćenja u ovom kraju. Bilo im je jasno da će se postojeći logori zatvoriti, a oni se nisu očešali o imovinu Hrvata. Stoga je vojna policija zašla po selima i obznanila naredbu da Hrvati do 1. rujna (1992. god.) moraju prijeći preko Save ili će biti natjerani na Savu. Ultimatum nije izvršen, ali su župljani užurbano pribavljali dokumente i napuštali svoju rodnu grudu».

Na str. 93 za dane 24.-25. veljače 1993. god. piše kratko «Porušene su crkve sv. Ante u Mičijama i Čatrnji, župa Bosanska Gradiška».

«Uskršnje okupljanje svećenika u Dolini» je naslov nas str. 223 za 1995. godinu u kojem piše: «I župa Uznesenja Blažene Djevice Marije ovih uskršnjih blagdana ugostila je Johanna Josefa Schwarza, biskupa iz Triera, koji je već tri dana gost naše biskupije. S njime je i domaći biskup, te brojni svećenici iz Banje Luke i okolice. Već je postao običaj da se svećenici nakon napornog korizmenog vremena okupe na uskršnji odmor nazvan Emaus. Danas je nazočnost biskupa i svećenika imala i drugi značaj :odavanje priznanja i daljnjeg ohrabrenja malobrojnom puku ove župe što je, uz sva stradanja, ostao na vjetrometini dvaju ratova, najprije onog u Hrvatskoj, a potom sadašnjeg u Bosni i Hercegovini. Tragovi rata su vidljivi. Župa je velikim dijelom iseljena, prijeti joj izumiranje, a i crkva je teško oštećena. Ugledni je gost iz Njemačke sudjelovao u misnom slavlju što ga je predvodio domaći biskup sa svećenicima».

Za lipanj 1997. godine: «Podmetnuti eksploziv» – « Vlč. Žarko Ošap. Župnik u Bos. Gradišci, izbjegao je podmetnuti eksploziv. Mina je postavljena na ulazu u garažu. Pozvana je policija i demontirala je».

Autor knjige fra Anto (Marijan) Nedić /rođen 1933.god./ od 200. godine boravi u svom rodnom mjestu gdje se nalazi i franjevački samostan u Tolisi, a 2005. godine iz tiska izlazi knjiga «Rat bez rata» a njenom uvodu kaže:

«Ljetopis župe Motike vodi se od 1.1.1984. godine. U njemu su kronološki bilježeni važniji događaji u župi.

Godina 1991. donijela je otvoreni osvajački rat srpskih nacionalista protiv Republike Hrvatske. Napadači su posegnuli za osvajanjem tuđih prostora i na njima stvarali etnički čista područja što će se 1992. godine proširiti i na BiH.

Sigurno će se neki povijesni analitičari rata baviti uzrocima sukoba na balkanskim prostorima i njihovim nesagledivim posljedicama, zaobilazeći činjenicu da je uzrok svih uzroka rata bio grijeh, odmetništvo od Boga. Intelektualni začetnici rata i izvršitelji zločina kao i zavedeni pojedinci srpskog naroda izgubili su osjećaj odgovornosti pred Bogom ako su ga uopće i imali.

Riječ je ovdje o ratu što ga je hrvatski narod proživljavao od 1991.-1995. godine u Motikama i okolici kao i prvih godina poraća nakon Daytonskog sporazuma (1996.-2000.) Iako je bilo nemoguće opisati zgusnute događaje i osobna svjedočanstva u Banjoj Luci i široj okolici ipak i kratke kronološke bilješke navode čitatelja na razmišljanje i zaključak. S obzirom na brojnost dramatičnih događaja izbjeglo se njihovo opširno iznošenje da se ne bi kod čitatelja stvarao zamor i osjećaj ravnodušnosti. Ipak kronika prati pojedina ratna događanja koja su imala odjek na prostorima Bosanske Krajine. Neposredni svakodnevni dodir s vjernicima i njihov život u prividnoj slobodi s doživljajima istinska su svjedočanstva proživljenog straha što ga je trpio hrvatski narod. Bez vladavine prava došlo je do izražaja licemjerje vladajućih struktura Republike Srpske. Župska kronika je poprimila opis ratnih zbivanja što govore o kontinuitetu zločina prema hrvatskom narodu i njihovom nestajanju iz Motika i okolnih župa.

Okosnica Ljetopisa su kronološki događaji često vezani uz crkvene blagdane kad je vjernički narod povijesno ukorijenjen u vjeri okupljao se u svojim crkvama tražeći pomoć i zaštitu.

Protjerivanje s rodne grude zbivalo se pred očima Međunarodne zajednice koja se preko svojih predstavnika nečasno ponijela u trenucima povijesti jednoga naroda. Š utnja o tim događajima i ravnodušnost značila bi pokušaj oslobađanja krivnje za idejne začetnike rata kao i one koji su se stavili u njihovu službu. Žrtve imaju pravo na istinu i ona se ne smije prikrivati unatoč tendenciji određenih krugova da je politika zaborava najsvrsishodnija. Oživljavanje događaja prema Ljetopisu nakon deset godina nema za cilj zaustavljanje pomirenja. Kršćanski je oprostiti ali istinu treba oteti zaboravu.

U kronici se ne govori samo o ratnim zbivanjima nego i o vjerskom životu u ozračju svakodnevnih pogibelji potlačenoga naroda, kao i u prilozima o položaju hrvatskog naroda prije i poslije rata».

Predgovor predstavljene knjige je napisao msgr. dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup u kolovozu 2005. godine «o 10-etoj obljetnici zadnje etape fatalnog izgona katolika-starosjedilaca banjolučkog kraja»

»Rat bez rata« – knjiga kao i mnoge druge knjige, napisane na našim prostorima ili negdje u svijetu. Pa ipak, po mnogo čemu posebna knjiga. Bremenita sadržajem. Pisali su ih događaji u jednom izuzetno dramatičnom vremenu, kakvo nikad nije zabilježeno na ovim našim prostorima. Tajna zla i njegove nesmiljene i neizostavne destrukcije najprije u čovjeku samom, a onda nužno i oko njega. »Nisam znao da je moj narod ovako duboko pao, da mu je komunizam ovako strašno razorio dušu «. Često mi dođu te riječi čovjeka sestrinske Crkve s početka rata, koje je s tugom i rekao vidjevši neka od zlodjela u banjolučkom kraju. Zlo se ovdje doista dogodilo, kao nezaustavljiva lavina, koja se bez prepreka potisnula u slobodnu jurnjavu da uništi sve, čega se dočepa.

Ovo je dragocjeni kronopis (dakako subjektivan i nepotpun) te rušilačke lavine zla. I nastojanje autora-svjedoka da, osim registriranja oblika i intenziteta zla i destrukcije, pronikne u uzroke i sadržaj te lavine. Kao kršćanin i ovlašteni učitelj drugih u kršćanskoj vjeri, autor svoja utemeljena razmišljanja svodi na onu nadvremensku istinu koju donosi apostol Ivan (l Iv 2,16-17): »Š to god je svjetsko požuda tijela i požuda očiju: nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka«.

Sigurnu zabludu, tešku odgovornost i fatalne posljedice imaju one ideologije koje propagiraju ova tri glavna izvorišta zla u svijetu: požudu tijela, požudu očiju i oholost života. One time naviještaju i provode u djelo bezobzirni egoizam, nelagodnost, mržnju, gnjev, destrukciju i opću retrogradnost. Gdje god se gazi čovjekova bogolikost, njegovo dostojanstvo, gdje god se primjenjuje pravo jačega, a ne pravde i ravnopravnosti tu se lako, dapače nužno, stvara zametak nelagodnosti, neprijateljstva i mržnje, a onda i želja za osvetom. Sila i nasilje po svojoj prirodi žele izazvati silu i nasilje. Tako se umnožavaju i proširuju negativni učinci i sile i nasilja. Porast pak i proširenje sile, nasilja i zla ne može se zaustaviti tako što bi se odgovorilo još većim nasiljem. Silu, nasilje i zlo se može zaustaviti u njihovu rušilačkom naletu samo ljubavlju. Ne nekom sentimentalnom, nego onom koja svoj korijen ima u Bogu, u ljubavi koja je kao Kristova ljubav, koja jest i ostaje nenasilje.

Doista, jadan čovjek, jadna obitelj, jadni ljudi, jadan narod, grad i kraj gdje se Bogu oduzima »stanarsko pravo«, gdje se ljubav prema Bogu i prema čovjeku odbacuje i prezire. Tu se nužno postaje robom zloduha, postaje se zlo i nesreća za sebe i za druge. Tu se ujedno nužno radi na svome vlastitom uništenju. »Tko čini zlo, zlo mu se vraća« (Sir 27,27). I »jao onima koji zlo dobrima nazivaju, a dobro zlom« (Iz 5,20).

Katolici banjolučkog kraja su od svojih duhovnih pastira tijekom cijelog rata bili poticani na nenasilje, na ljubav i praštanje. »Radije ćemo zlo i nepravdu s Kristom zajedno podnositi, nego ih bez Krista drugima nanositi« bila je naša deviza. Dopuštam da je moglo biti ljudi koji su tvrdili, pa i danas tvrde, da se takav naš izbor nenasilja u konačnici pokazao kao pasivno prihvaćanje nepravednog stanja.

Oni su mogli i mogu tvrditi da je kukavičluk ako se protiv laži i destrukcije ne primijeni sila, ako se silom ne brani ugnjetavane. Takva tvrdnja ipak ne odgovara istini. Nenasilje nije pasivno ako je izabrano iz ljubavi. Ono nema ničega zajedničkog s ravnodušnošću i pasivnošću. Njezin cilj je postići ono na što nas potiče apostol Pavao: – ne dati se pobijediti zlom, nego dobrim svladavati zlo. (usp. Rim 12,21)

Birati i izabirati nenasilje, kao što su to učinili katolici banjolučke regije u nedavnom ratu bez obzira na sve što se s njima dogodilo znači napraviti pravi izbor. Takav izbor uključuje aktivnu obranu ljudskih prava i sloboda i čvrsto opredjeljenje za istinu, za pravednost, za praštanje i pomirenje, za dobro organizirani razvoj i istinski napredak čovjeka i njegovog konkretnog životnog ambijenta.

Sadržaj ovog »Ljetopisa župe Motike« bit će sigurno veliki izazov za svakoga koji se s njim bude upoznavao. Morat će pokazati svoje lice barem pred svojom savješću. Svoje lice lijepo ili ružno, pokazali su i mnogi akteri drame koja je zabilježena na ovim stranicama. U konfrontaciji sa zlom, dobro je izazvano da dokaže svoju vjerodostojnost. Tko za sebe tvrdi da je dobar neće lako dozvoliti da ga zlo pobijedi; ili-ili da je istinit da ga laž porobi; ili pravedan da ga nepravda uništi.

Autoru ovog kronopisa, revnom i vjerodostojnom ljubitelju Boga i čovjeka, svećeniku i redovniku fra Anti Nediću, izričem i ovaj put iskrenu i duboku zahvalnost i za ovaj posao, koji je, kao i mnoge druge, svjesno i odgovorno obavio».

Mnoge knjige završavaju sa sažetkom. Ova ne, jer poslije sažetka je dodatak u kome slijedi popis obitelji na dan 1. siječnja 1984. godine kada je župa drugi put osnovana. /Župa Motike se prvi puta spominje 1626. godine/, Stanje u župi i popis žrtava II svjetkog rata 1941.-1945. iz Motika i Čivčija Petrićevačke župe..

Sažetci su pisani na hrvatskom i engleskom jeziku. Evo što piše u sažetku na hrvatskom jeziku:

«U povijesti Hrvatskoga naroda Bosanske Krajine ulaze burna zbivanja nakon raspada komunističke Jugoslavije. Događaji su presudno utjecali na život i budućnost naroda ovoga kraja. Opisani su u vidu Kronike

Na kratko treba se podsjetiti povijesnih događaja. Nacionalne države na Balkanu konačno su se formirale u 19. i početkom 20. stoljeća.

Srbija je nakon oslobođenja od Turaka zadržala sebi pravo daljnjeg proširenja granica na račun susjednih naroda. Balkanski ratovi 1912.-1914., Prvi svjetski rat 1914.-1918. i Drugi svjetski rat 1941.-1945., našavši se na strani pobjednika Srbija je koristila za proširenje granica.

Nakon 45 godina (1945.-1990.) vladavine jugoslavenskog komunizma i relativno prividnog mira u Srbiji se devedesetih godina probudio hegemonizam, želja za osvajanjem prostora što su stoljećima pripadali drugim narodima, poglavito Hrvatima i Muslimanima (Bošnjacima).

Rat je planiran u Beogradu u Srpskoj Akademiji Nauka i Umetnosti (SANU) s ciljem stvaranja etničkih čistih prostora za buduću Veliku Srbiju. Za otvorenu agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu krivo je rabljena riječ »oslobođenje«. Navodno je Srpski narod bio ugrožen iako je u komunističkoj Jugoslaviji bio najbrojniji i nazočan u svim vladajućim strukturama vlasti.

Područja o kojima govori Kronika početkom rata 1992. godine su paravojne snage iz Srbije i srbizirane jedinice JNA, okupirale i uspostavile vlast koja je provodila etničko čišćenje terorističkim metodama: sijanjem straha, nasilnim oduzimanjem materijalnih dobara, uništavanjem sakralnih objekata, odvođenjem civila (vojnih formacija nije ni bilo) u logore i na prisilni rad, fizičkim zlostavljanjem i mučkim ubojstvima. Bio je to rat bez rata u kojem su i svećenici, redovnici i redovnice dijelili sudbinu svoga naroda. Sedam svećenika i jedna redovnica su ubijeni.

Hrvati, katolici i Muslimani (Bošnjaci) u Bosanskoj Krajini nisu željeli rat niti su se za njega spremali. Svaki otpor je bio besmislen. Mnogi su tražili spas u Republici Hrvatskoj ostavljajući »dobrovoljno« pismeno svoju imovinu »Republici Srpskoj«.

I tako dok nezapamćeni prljavi rat u Bosni odnosi nebrojene žrtve, Međunarodni posrednici vode neučinkovite pregovore s napadačima koji su pregovarali da bi dobili na vremenu kako bi izašli na granice svoje buduće zamišljene države. Pojedini političari prihvaćaju podmetnutu tezu da se u Bosni radi o građanskom, vjerskom ratu i oklijevaju energičnije prekinuti sukob što je samo produžilo agoniju bespomoćnih naroda.

Završni čin etničkog čišćenja dogodio se u drugoj polovici mjeseca kolovoza 1995. godine, kada je sklopljen Sporazum između Međunarodnog Crvenog Križa i vlast Republike Srpske 14.08.1995. godine po kojem je omogućen dragovoljni izlazak ne srpskog stanovništva iz »Banjalučke oblasti«.

Na graničnom prijelazu rijeke Save tijekom kolovoza i početkom rujna kod Srpca prešlo je u Davor (Republika Hrvatska) oko 20.000 prognanika, odakle su narednih dana raseljeni po Hrvatskoj, kod rodbine i po kućama što su ih izbjegli Srbi napustili prigodom hrvatske oslobodilačke akcije »Oluja«.

Daytonski sporazum 21.11.1995. godine prekinuo je sukob i ostavio mogućnost povrataka svih na svoje. Rat je ostavio teške posljedice zbog kojih nema povratka a posebno u republiku Srpsku. U praksi Dayton nije donio mir, nego Sporazum koji je legalizirao etničko čišćenje ponajviše na štetu Hrvatskog naroda.

Međunarodna zajednica preko svojih predstavnika uporno ne pristaje na reviziju nepravednog Sporazuma i bezuspješno se trudi stvorit državu od dva entiteta u korijenu nepravedno zamišljeni».

Ovu knjigu bi trebali pročitati ne samo Hrvati u Bosni i Hercegovini, nego i Srbi, naročito mlađi naraštaj kako bi saznali na kakvim temeljima je nastala tvorevina koju nazivaju «Republikom srpskom».

(više…)

vlč. EUGEN TVRTKOVIĆ (1870. – 1937.)

I N M E M O R I A M

Ove jeseni, 22. listopada 2007. navršilo se sedamdeset godina od kako se u vječnost preselio vlč. Eugen Tvrtković. Smrt ga je zatekla u 68. godini života i 42. godini svećeništva dok je obavljao službu župnika župe Dolina. Pokopan je na dolinskom groblju Gradina.

Kratki životopis

Vlč. Eugen Tvrtković je rođen u Kreševu, 19. 3. 1870. godine od oca Martina i majke Ivane rođ. Martinčević. Je li imao još braće i sestara, nije poznato. Teološki studij započinje u Travniku 1891. gdje će ostati do 1893. a zatim će isti studij nastaviti u Sarajevu 1893. i završiti ga 1895. godine. Za svećenika je zaređen u Sarajevu po rukama msgr. dr. Josipa Stadlera – nadbiskupa sarajevskog, 9. 7. 1894. godine kao svećenički kandidat Vrhbosanske (Sarajevske) nadbiskupije.

Svoju svećeničku službu vlč. Eugen Tvrtković je započeo kao vjeroučitelj u Sarajevu. Tako je od 1895. pa do 1897. godine predavao vjeronauk u Trgovačkoj, Zanatskoj (Obrtničkoj) i Osnovnoj Š koli. Svoju prvu župničku službu je preuzeo 1897. postavši župnikom župe Solakova Kula (kod Konjica) gdje će ostati tri godine. Nakon toga, od 1900. do 1901. upravlja župom Doboj, da bi od 1901. do 1903 ili 1913. bio župnikom u Pećniku (kod Modriče). Nakon te službe vlč. Eugen je, od 1903. ili 1913. do 1920., upravljao župom Čemerno (kod Sarajeva). Od 1920. do 1922. je župnik u Gromiljaku (kod Sarajeva).

Nakon svog svećeničkog djelovanja u Vrhbosanskoj (Sarajevskoj) nadbiskupiji, iz još ne poznatih razloga, vlč. Eugen Tvrtković 1923. godine započinje svoje svećeničko poslanje u Banjalučkoj biskupiji. Tako je svoju prvu službu u novoj biskupiji dobio 1923. kada je imenovan župnikom u Bosanskom Petrovcu, gdje će ostati do 1929. godine. Tek jednu godinu bio je župnik u Gumjeri i to od 1929. do 1930. godine. S početkom nove, 1930. godine preuzima službu župnika u župi Dolina u kojoj je ostao do smrti, 22. 10. 1937. godine.

Spomen obilježje

Budući da se pri ukopu pokojnika na dolinskom groblju Gradina redovito nailazi na posmrtne ostatke – tko zna kada – sahranjenih pokojnika, čija počivališta nisu imala nikakovg obilježja, za zaključiti je kako je to groblje vrlo staro. Sve do sredine XX. st. na groblju Gradina nema nadgrobnih spomenika od čvrstog materijala. Uspomena na pokojne se čuvala zamjenom dotrajalih hrastovih križeva, koji su gotovo u pravilu bili ukrašavani plitkim duborezom s geometrijskim motivima i bojani u dvije boje od kojih je jedna uvijek bila bijela a druga je uglavnom bila modra, crna ili zagasito crvena. Sam grob se održavao čišćenjem od korova. Sredinom XX. st. kao trajnije rješenje pojavljuju se željezni križevi. Bili su to metalni lijevani križevi sa stiliziranom ukrasima, s korpusom ili bez njega.

Do sada nije poznato kada je vlč. Eugenu Tvrtkoviću, kao nadgrobni spomenik postavljen upravo takav jedan željezni križ koji je stajao nad grobom u lijepo oblikovanom postolju kockastog oblika od zidane opeke sa piramidalnim završetkom, dok je sam grob bio uokviren niskom betonskom ogradom. Krajem osamdesetih goodina, kada su uređene asfaltne staze kroz groblje, željezni križ vlč. Eugena Tvrtkovića je bio jako dotrajao a betonska ograda oko groba se jedva naslućivala pa se moglo zaključiti da je to jedan od prvih postavljenih željeznih križeva u dolinskom groblju. Budući da se to dotrajalo spomen obilježje Vlč. Eugena Tvrtkovića, svojim jednim dijelom nalazilo na trasi planirane grobljanske staze, tadašnji dolinski župnik msgr. Kazimir Višaticki je odlučio da se križ zajedno s opekama ukloni, kako bi se po završetku asfaltiranja grobljanskih staza svećenikov grob nanovo uredio sa doličnim spomenikom. Tada je planirana izgradnja nove kapele i mrtvačnice ispred ulaza u groblje, pa bi se tom prilikom obnovio grob i spomen obilježje nekadašnjeg dolinskog župnika vlč. Eugena Tvrtkovića. Taj plan uređenja i nove organizacije na dolinskom groblju je trebao otpočeti odmah po završetku izgradnje i uređenja župne crkve u Gornjoj Dolini. Budući da zbog ratnih događanja i prisilnog iseljavanja vjernika ni župna crkva nije do kraja uređena i završena, planovi za uređenje groblja jednostavno se nisu realizirali zbog novonastale situacije u Dolini.

Ipak, ove 2007.godine, povodom 70 godina od smrti vlč. Eugena Tvrtkovića, zalaganjem dolinskih vjernika, obnovljen je grob i postavljen novi spomenik negdašnjem dolinskom župniku koji je svoje svećeničko poslanje izvršavao i u Dolini – a stjecajem okolnosti među Dolincima našao i svoje grobno počivalište.

Novi spomenik je starinskog, piramidalnog oblika izrađen od jablaničkog granita sa uklesanim križem i stiliziranim euharistijskim simbolima te slijedećim natpisom:

OVDJE POČIVA

VELEČASNI GOSPODIN

EUGEN TVRTKOVIĆ

ŽUPNIK DOLINSKI

KREŠ EVO, 19. 3. 1870. DOLINA, 22. 10. 1937.

SPOMENIK PODIŽE

VJERNI PUK DOLINSKIH SELA

Gornji rubovi groba su obloženi jablaničkim granitom te je na grob postavljena grobna ploča od istog materijala dok su bočne strane groba uređene ispranim kulirom.

Iako je ovom zgodom grob vlč. Eugena Tvrtkovića pristojno obnovljen te je postavljen i novi mramorni spomenik, ipak se čini da je pjesma vlč. Izidora Poljaka, najljepši spomenik svim svećenicima koji su svoj ovozemaljski život završili daleko od svog rodnog doma, u onim mjestima gdje su poslani na izvršenje svoga zvanja i poslanja. Dugo je vremena nad grobom vlč. Eugena Tvrtkovića stajao jednostavni drveni pa željezni križ, no nakon toliko prohujalih godina došlo je vrijeme da njegov grob ipak krasi – mramorni spomenik.

Naš negdašnji pastiru,

među svojim stadom i nadalje

počivao u miru Božjem!

Zvane Moje

Kada jednom vrijeme dođe,

Da dragome pođem Bogu,

I kad dahnem zadnji puta

Na smrtnome teškom logu,

Čela moga neće resit

Vijenac lišća lovorova,

Nit će povijest za moj spomen

Trošit svojih zlatnih slova.

Uminut ću ko što minu

Milijuni ljudstva mnogi

Diljem svijeta udaljeni

I prezreni i ubogi,

U osami što su teško

Ov’ zemaljski vijek vili,

Pa kad umru, povijest ne zna

Da su ikad ovdje bili

U seocu Bog zna kojem

Proživjet ću svoje dane:

Poslat će me moje zvanje

Međ’ uboge sirotane.

Na tom svijetu što nemaju

Prijatelja, nikog svoga

Tek na nebu utočište

Sviju bijednih dobrog Boga

I u ime svoga Boga

Ja ću poći svome stadu,

Da ga kao anđel tješim

U njegovom teškom jadu,

Da mirisni balzam lijem

U njegove gorke boli:

Tješeći ga, zboreći mu

Da i njega Gospod voli.

Prema Bogu raspetome,

Dizat ću mu bolne oči,

Pa će žića teškom stazom

Moj bijednik lakše poći.

Zborit ću mu kako ovdje

Život traje kratko doba

I da pravi tek počinje

S onu stranu hladnog groba.

Ja bogataš neću biti,

U biserju neću sjati

Ko sretnici ovog svijeta,

Pa mu blaga neću dati.

Dušu ću mu vrelu dati svoju,

I krv vrelu srca svoga

I utjehu što je pruža

Vjera sveta Krista Boga.

U narodu našem jadnom,

Gdje je bol i tuga sama,

Gdje se živi, gorko živi

Ponajviše u suzama.

Mnogim, gdje se znojem stvara

Ona suha kora hljeba

Pronosit ću vjeru svetu,

Ljudskoj boli melem s neba.

Pa će tako hrlit vrijeme,

Proći će i moji dani,

U zemlju ću hladnu leći

Gdje i moji sirotani.

A na grob mi neće stavit

Mramornoga spomenika,

Tek križ drven, jednostavan

Ko i život svećenika.

(vlč. IZDDOR POLJAK)

KŽP (kultura žarnih polja) ZPP (Zapadno-panonskog prostora) i Iliri 1

Kraheova lingvistička izvođenja, kao što se vidi, neobično se podudaraju sa onim što je ovdje već rečeno, čak i u tome da između sjevernog i južnog kompleksa ne postoji oštra granica (pogledati prilog 4). Krahe još uvijek ostavlja mogućnost postojanja nekog jezika koji je nastao na području lužičke kulture i proširio se na jug toliko, da je prodro i na sjeverni Balkan. On to na jednom mjestu i kaže: Izgleda da se radi o tome da onaj narod iz staroevropskog jezičnog područja, koji iz područja oko Istočnog mora teži prema jugu, prema gornjoj Italiji i Iliriji, ne možemo zvati ni jednim imenom poznatih naroda, odnosno poznatih jezikaâ€. Budući da se područje ovog sjevernijeg jezičnog kompleksa (za razliku od južnog ilirskog) podudara, uglavnom, sa područjem rasprostiranja KŽP ZPIAP i lužičke kulture, to je jasno da bi se ovaj jezik, koji je Krahe uspio da registrira, morao odnositi na nosioce KŽP i njihove potomke, u koje spada i Donja Dolina. Drugim riječima, to bi, prema Kraheu, trebalo da znači da je jezik kojim se govorilo u Donjoj Dolini i sjevernoj Bosni porijeklom iz pribaltičkog područja i da je narod ovih krajeva porijeklom sa sjevera. Ova hipoteza zahtjeva da se posveti posebna pažnja problemu odnosa KŽP prema lužičkoj kulturi, pogotovo zato što se Krahe, veoma često, oslanja na arheološku literaturu i što je identificiranje Ilira sa nosiocima KŽP vršeno u vezi sa lužičkom kulturom, koja je bez sumnje, srodna Donjoj Dolini starijoj fazi njenog postojanja.

Po mišljenju mnogih arheologa, naročito starijih, KŽP je nastala kao rezultat jednog snažnog širenja lužičke kulture na jug. Međutim u posljednje vrijeme broj pristalica ove teorije rapidno se smanjuje. Već iz dosadašnjeg izlaganja moglo se vidjeti da bi se Panonija (prije svega sjeverozapadna) morala uzeti u obzir kao najvjerojatnije matično područje KŽP, pošto se jedino u njoj ( i susjednoj HGK) javljaju, daleko prije ha A perioda, razni elementi koji kasnije predstavljaju bitne osobine ove kulture (pogledati u ovom radu odlomak: D. dolina i KŽP). Ukoliko su ova rezoniranja pravilna, tada bi se moralo pretpostaviti da su nosioci KŽP iz zapadne Panonije, najvjerojatnije iz njenog sjevernozapadnog dijela, oko kraja brončanog doba D, a možda i na početku ovog doba, krenuli u raznim pravcima, pa i na sjever, gdje su uzeli snažno učešće u formiranju lužičke kulture, koja o kasnije pokazuje velike srodnosti sa KŽP Zapadne Panonije, pa čak održava s njom i veze. Veoma važno je istaknuti da lička kultura žilavo čuva zapadnopanonske tradicije, što je svojstveno onim grupama koje su se udaljile od matičnog kulturnog područja. Ne znamo koliko se širenje jednog jezika poklapa sa širenjem izvjesne kulturne ili etničke grupacije, ali bi iz ovog izlaganja, kao i iz onog što zastupa veliki broj lingvista, proizašlo da se pretežni dio elemenata jedne kulture vjerojatno putem etničke migracije, širio na sjever, dok se istovremeno u istom pravcu, ali različitom smjeru, sa sjevera na jug sa Baltika u Istočne Alpe i Zapadnu Panoniju širio jedan pribaltički jezik. U ovom pogledu situacija ne izgleda ni malo jasna, pogotovo zato što ima mnogo razloga da se povjeruje i u etnička strujanja sa područja lužičke kulture na jug do u istočne Alpe. S druge strane direktno vezanja KŽP Sjeverne Bosne i njoj susjednih sjevernih krajeva za lužičku kulturu nema nikakve osnove, jer su elementi koji vežu Sjevernu Bosnu sa lužičkom kulturom zapadnopanonskog porijekla.

Arheološki materijal, kao što smo vidjeli, ne daje mogućnost za pretpostavku da su Zapadna Panonija i sjevernozapadni Balkan predstavljali u stoljećima prije rimske okupacije jednu kulturnu i etničku cjelinu (prilog 4), a još manje da se lužička kultura veže za područja Balkana, na kojima su nesumnjivo živjeli Iliri. Spajanje ovih područja prema nekim lingvistima, pa i prema Kraheu, dugogodišnjem pristalici sjevernog porijekla Ilira, nije moguće izvesti niti u lingvističkom pogledu.

Razdvajanje Panonije od ilirskog područja, odnosno izdvajanje ilirske teritorije, može se dosta dobro izvesti i pomoću podataka koje pružaju rimski i grčki pisci, kao i pomoću radova suvremenih povjesničara. Razlog za povezivanje Ilira sa nosiocima KŽP ZPP, zatim njihovi srodnici i potomci, Iliri. Stoga moramo pokušati razjasniti sadržaj riječi Iliri, Iliyricum i Iliyri kroz stoljeća.

Iliri se spominju kod grčkih pisaca veoma rano. Hekatej (VI stoljeće prije Krista) piše o Ilirima na nekoliko mjesta. On čak spominje i jedan ilirski grad, a za Taulante (Helidonce) kaže da su ilirsko pleme. Izgleda da je on Ilirima smatrao i susjedne Enhelejce, Abre i druge. Svi se ovi narodi lokaliziraju u krajnje južna ilirska područja. Međutim kada spominje Istre, Kaulike, Liburne, Mentore, Hythmite i Syope, ne kaže da su oni Iliri. Pokrajinu u kojoj su Iliri stanovali, Hekatej naziva Illyrida. Ona se najvjerojatnije nalazila negdje između rijeka Drima i Vojuše. Otprilike isto područje zauzimala je Herodotova Illyris u V. stoljeću prije Krista.

Ovi prvi podaci o Ilirima daju mogućnost da se dođe do jednog izvanredno važnog zaključka, a to je da su Iliri bili manji narod sastavljen od plemena (ukoliko nisu bili jedno veće pleme) koji je stanovao sjeverozapadno od Grčke, te da je Hekatej dobro razlikovao Ilire od raznih drugih plemena na istočnoj obali Jadranskog mora.

Tijekom stoljeća ime Illyris se širilo na sve veću teritoriju, odnosno širili su se Grci i Rimljani, a tim imenom su bila nazivana i ona plemena koja su ranije bila izričito odvajana od Ilira. Objašnjenje za ovu pojavu dao je nedavno M. Suić. On piše: Utvrđena je činjenica da je pojam Illyris kod grčkih pisaca izraz čisto geografske naravi, kojim su oni nazivali svoje sjeverozapadne susjede. Š irenjem grčkog utjecaja na teritorij koji su nastavili Iliri, osnivanjem grčkih naseobina na njihovoj obali i tim porastom grčkog interesa za ta krajeve ovaj se geografski pojam sve više širio dok nije u vrijeme rimske okupacije naših krajeva obuhvatio sve etničke skupine srodne u potpunosti. Jedino što mi se ne čini uvjerljivim, to je misao da su pod pojmom Illyris bile za vrijeme rimske okupacije obuhvaćene sve etničke skupine srodne po narodnosti i jeziku. Pod ovim imenom bile su sigurno obuhvaćene ne samo srodne grupacije, već i takve koje sa Ilirima nisu imale rodbinskih veza. O ovome će kasnije još biti govora.

Š irenje imena Iliri na sve više plemena može se odlično pratiti na podacima starih povjesničara kao i pomoću drugih izvora. Za vrijeme Tukicica (konac V. stoljeća prije Krista) izgleda da Iliri nisu zauzimali veći teritorij od onoga koji naznačuju pisci prije njega. Oko sredine IV stoljeća prije Krista ime Iliri se proširilo na sve grupacije do Boke Kotorske, a možda i nešto dalje na sjeverozapad, sve do Neretve. Iz djela De mirab. Auscul., koje potiče iz sredine III stoljeća prije Krista može se zaključiti da je ilirsko ime u to vrijeme bilo prošireno do rijeke Cetine. U ovo doba širenje ilirskog imena jedne pokrajine. Rimljani tada postupno, ali uporno prodiru na Balkanski polutoti. Godine 87 – 84. prije Krista Sula je pod rimsku vlast podvrgao Dardanos, Scordiscos, Dalmatas et Medasâ€. Time je u rimske ruke dospio ogroman dio sjeverozapadnog Balkana. Veliki dio priobalnog i obalnog jadranskog pojasa bio je osvojen već ranije. Osvojeni balkanski krajevi su bili ujedinjeni pod zajedničkim imenom Illyricum, sa rangom provincije. Za nas su važne samo sjeverne granice ove provincije, no ni o njima ne možemo saznati sve što nas zanima.

(više…)

USKRSNI OBIČAJI

(Od Poklada do Mladog Uskrsa)

Nakon Pokladnog veselja i opuštenosti dolazi Pepelnica (Čista srida) dan posta i nemrsa s kojim, kao i u svemu Katoličkom svijetu, započinje vrijeme priprave za Uskrs Korizma.

Obred pepeljanja u crkvi nije se propuštao bez velikog i važnog razloga. Kako u Došašću (Adventu), tako i u Korizmi, nisu se pravila nikakva veselja a sav je ženski svijet u crkvu s rupcem (maramom) na glavi.

Vrijeme korizmenog odricanja u Dolinskom kraju se prakticiralo na različite načine: netko kroz Korizmu nije pušio, netko nije pio alkoholna pića, netko nije pio kavu, a ne mali broj je bio onih koji su Korizmu prepostili od početka do kraja.

U rane nedjeljne večeri dok je trajala Korizma mladići, djevojke i svi oni koji vole pjesmu, znali bi se okupiti kod seoskih križeva, česmi, na križanjima seoskih ulica (šorova) i zapjevati. No, tom zgodom se nije pjevalo ništa drugo osim pjesama pobožne tematike (svetih pjesama).

Tradicija i običaji Adventskog i Korizmenog odricanja od veselja i zabava održali su se u dolinskim selima sve do naših dana. Stari Dom mladeži u D. Dolini dok je bio u funkciji, kao i onaj novi u G. Dolini, u vrijeme Adventa i Korizme su bili zatvoreni. U njima u to vrijeme nisu priređivane nikakve zabave, priredbe, igranke, kino predstave i sl. U Korizmene petke, nakon pobožnosti križnog puta i večernje Mise organizirao se vjeronauk za mladež, dok su se u nedjeljne večeri mladi okupljali na tradicionalnu igru (kaišanje) kod seoskog bunara (česme) ili Pod klenom u D. Dolini.

Cvjetnica

Na zadnju korizmenu nedjelju Cvjetnicu, osim sudjelovanja na misi, važno je bilo, u crkvu na blagoslov, ponijeti jelove i zimzelenove grančice, a ako se Uskrs kalendarski slavio nešto kasnije, nosilo se i drugog cvijeća koje do toga vremena procvjeta. Tako blagoslovljeno cvijeće i grančice bi se nosile kući i kod kuće čuvale.

Vjerovalo se da te blagoslovljene grančice kuću štite od svakog zla, a posebno od udara groma, tuče (leda) i drugih posljedica ljetnog nevremena (salauke, ciklone).

Ako se pravovremeno opazi sa se u ljetnim mjesecima sprema veliko nevrijeme (salauka), sveti cvit bi se uz molitvu spaljivao na dvorištu ili u kući na ognjištu ili u peći (šporetu). Ako bi nevrijeme stiglo odveć brzo i iznenada, malo bi se svetog cvita protrljalo između dlanova te bacilo u kišu ili tuču i vjetar.

Veliki četvrtak

Sveto trodnevlje započinje na Veliki četvrtak. U dolinskim selima toga dana se u podne prestajalo sa svim poslovima i do Velike subote (Crvene subote), niti se što čistilo, melo, pralo niti pospremalo. Od podneva Velikog četvrtka pa do iza Uskrsa oko zemlje se ništa nije radilo. Na Veliki četvrtak se išlo na večernju misu, nakon koje je izvođena i slušana pučka pobožnost «Gospin plač». Po završetku ove pobožnosti nije se išlo kući, nego se do ponoći ostajalo u crkvi, u tihoj molitvi. Poslije ponoći svi su u tišini razilazili svojim kućama.

Veliki petak

Jedna stara pobožnost u Dolinskom kraju je vezana za Veliki petak. Ta pobožnost se događala u rano jutro Velikog petka. Naime vrlo rano, prije izlaska sunca, molilo se sto puta Oče naš, sto puta Zdravo Marijo i sto puta Slava Ocu i to mora biti sve dovršeno prije izlaska (rađanja) sunca. Ova pobožnost vezana je uz jednu pobožnu priču koja kaže kako je Isus obećao đavlu da će ga pustiti na zemlju, ako uspije za godinu dana pregristi jedan poveći željezni stup. No, ako netko na zemlji, na Veliki petak izmoli sto puta Oče naš, sto puta Zdravo Marijo i sto puta Slava Ocu, isti stup će se popuniti i postati još deblji. Ako je netko ovu pobožnost prakticirao dvije godine za redom morao je i treću, jer nije dobro da se ova pobožnost prekine sa parnim, nego neparnim godina uzastopnog moljenja.

Na Veliki petak pri ustajanju nitko se nije umivao, češljao, niti se kuća toga dana mela. Išlo se na prijepodnevne obrede Velikog petka (Slušanje Muke, ljubljenje križa i Pričest). Toga dana sav ženski svijet bio je u zamotane glave crnim rupcima (maramama). Cijeli dan se ništa nije radilo, nego se u molitvi promišljala muka i smrt Gospodinova.

Velika subota (Crvena subota)

Zadnji dan Sv. trodnevlja Velika subota (Crvena subota), obilježena je užurbanim pripremama za sam Uskrs. Na taj dan se ustajalo rano u jutro i započinjalo se s pripremama hrane za blagoslov u crkvi (Posvećenje), budući da se taj obred događao isti dan u prijepodnevnim satima. Na posvećenje se nosilo svega po malo: bojena jaja, kruh, meso, sol itd. Pošto je posvećenje bilo prijepodne, često puta uskrsna jela nisu bila dogotovljena. U tom slučaju na posvećenje se nosilo ono najnužnije: Kruh, sol i šibica. Kruh kao osnovna živežna namjernica; sol, kojom će se, za Uskrs pripravljena hrana, posoliti pri blagovanju i na taj način biti blagoslovljena, a šibica se nosila na posvećenje jer su se u kući, za razne prigode, palile blagoslovljene svijeće (svete sviće) na Svijećnicu i to blagoslovljenom šibicom (svetom šibicom). Za ovu prigodu u crkvi nije bilo sv. mise, nego samo obred blagoslova jela.

Jedan od važnijih poslova u kući na Veliku subotu je i bojanje (farbanje) jaja. Prije nego su se pojavile tvorničke boje, žene su uskrsna jaja bojile na slijedeći način. Sirovo jaje se, topljenim voskom, uz pomoć većeg pera (iz guskinog krila), najprije iscrta (ušara) na grančice, točkice, cvjetiće, razne geometrijske motive i sl, kako je tko već znao crtati. Tako ušarana jaja se stavljaju se u ledenu vodu, u kojoj su namočene ljuske od crvenog luka. Jaja se dobro pokriju (omotaju) s tim ljuskama i stavljaju se kuhati. Tijekom kuhanja jaja će poprimiti boju ljuske crvenog luka a mjesta iscrtana voskom, pošto vosak tijekom kuhanja otpadne s jaja, ostat će bijela.

Kuhanje šunke za Uskrs, dobro je znan običaj u našem narodu, posebno u panonskom dijelu Hrvatske. Š unka se kuhala i u Dolinskom kraju. No, čini se da je na silu hranjena (šopana) guska) u dolinskim selima ipak bila nešto specifičniji specijalitet. Naime, na Poklade bi se jedna guska iz jata odabrala, od jata odvojila i zatvorila te redovito obilno hranila i pojila cijelo vrijeme Korizme. Ipak, nije to bio uobičajeni tov, nego se guski svaki puta rukom u kljun stavljalo zrnje kukuruza i po malo zalijevalo vodom.

Uskrsno bdijenje u Dolinskom kraju započinjalo je oko 20:00 sati, kada bi se pred crkvom naložila vatra, potrebna za obrede Uskrsnog bdijenja. Vatru pred crkvom su ložili i čuvali mladići. Osim što se ista vatra, sa svom svojom simbolikom, blagoslivljala i koristila u obredu svijetla i paljenju velike uskrsne svijeće tek u 23:00 sata iste večeri, ona je već od 20:00 sati znak Uskrslog Krista, znak života i nade u vječni život. Zbog toga je brižno ložena, održavana i dostojanstveno čuvana. U 23:00 sata bi počeli obredi svijetla i sv. misa tako da bi oko ponoći moglo zazvoniti zvono i navijestiti veliku svetkovinu Uskrsnuća Gospodnjega.

Uskrs

Uskrsni doručak (fruštuk) je u Dolinskom kraju bilo najvažnije i najsvečanije blagovanje toga dana. Za doručak se jela blagoslovljena hrana, a tom prigodom je na stolu gorjela na Svijećnicu u crkvi blagoslovljena svijeća, koja se palila samo blagoslovljenom šibicom. Nakon doručka slijedile su pripreme za odlazak u crkvu na Uskrsnu misu, nakon koje se obavezno ostajalo u kolu pred crkvom.

(više…)

Milka Blažević (Niza)

Tragajući za iseljenim Dolincima, koji su iz Doline odselili prije ovoga rata, put nas je ponovo doveo u Nizu, selo koje se nalazi između Jelisavca i Koške. Kao što je poznato, što zbog političkih, a više u potrazi za bar malo boljim uvjetima života nego što su dolinska sela pružala po završetku II. svjetskog rata selilo se u taj dio Slavonije. Čini se da je teško naći mjesto od Našica do Osijeka da u njemu ne živi netko porijeklom iz dolinskog kraja.

Stoga nije ni čudo što će se na našim stranicama «Suze» naći razgovori više Dolinaca iz istog mjesta.

MILKA I MIRKO BLAZEVIC S KUMOM MARIJOM SUTEK I NJENIM MUZEM MIRKOM

Podsjetimo se da smo bili u Nizi 2000. godine kada smo pripremali božićni, 16. broj «Suze», a razgovarali smo sa Stipom Tomić.

Ovoga puta smo kod Milke Blažević rođene Stipančević samo nekoliko dane nakon što je proslavila osamdesetšesti rođendan.

«Rođena sam 8. listopada 1921. godine u Donjoj Dolini od oca Stipe Stipančevića i majke Marije», započinje svoju priču Milka.

Moji roditelji su osim mene imali još tri sina Matu, Nikolu i Stjepana te kćerku Pavu koja se udala za Antu Musića. Moja obitelj je u II. Svjetskom ratu doživjela tešku tragediju jer su sva trojica moje braće poginula. Matu, koji je rođen 1902. godine su partizani ubili blizu kuće i bacili u Savu, Stjepan koji je rođen 1918 je poginuo u ratnim sukobima kod Doboja 1942, a Nikola koga smo zvali Mika je rođen 1920. godine, nije se vratio iz rata pa se ne zna kao ni za mnoge druge Dolince kako je stradao.

Nakon strahota koje je Dolina proživjela 1945. godine i bratovog ubojstva mama i ja smo se odselile u Breznicu Našičku i tu živjele godinu dana. Budući da nam je obećano da će nam se napraviti nova kuća i da će se u tom kraju stvoriti bolji uvjeti za život, ponovno smo se vratile u Donju Dolinu. Međutim, Dolina i njeni Dolinci su ispaštali od partizanijske vlasti. Mlađi su prisilno odvođeni na radne obveze daleko od kuća. Neki se nisu nikada ni vratili, a stariji muškarci iz dolinski sela su se morali javljati na razna saslušanja što nije prolazilo bez mučenja.

Jedni su to podnosili, oni drugi, koji to nisu mogli su se selili. Obitelj moga šogora, dakle Ante Musića je već odselila u Marjanske Ivanovce, pa smo i mi, nakon godinu dana odlučili tamo odseliti. On je po nas došao zaprežnim kolima po nas. Bilo je to 29. lipnja, na sv. Petra i Pavla 1956. godine kada smo majka, ja i moj sin Zlatko koji je tada imao deset godina odselili u Marjanske Ivanovce.

BAKA MILKA S CLANOVIMA OBITELJI

U Ivanovcima smo živjeli nekoliko godine, a potom se preselili u Nizu. Tu sam se udala za Mirka Blaževića koji je umro 1990. godine.

Sin Zlatko je rođen 12. ožujka 1946. godine u Breznici Našičkoj a kršten u župnoj crkvi Koška. Nakon završetka osnovne škole, upisuje se u Srednju školu za vodoinstalatera u Osijeku. Daljnje školovanje, za policajca, nastavlja u Zagrebu. Dio radnog vijeka provodi u Splitu, a potom se vraća u svoj Osijek.

Oženio se 10. prosinca 1973. godine s Mirom Knežević iz Donje Doline i nastavljaju život u Osijeku. U mirovini je a vrijeme osim obitelji posvećuje svojoj drugoj ljubavi antikvitetima. Imaju troje djece: Oliveru koja je rođena 1974. godine, Kseniju rođenju 1977. god. i Zlatana rođenog 1985. godine. Olivera je udana za Hrvoju Privšek i ima sina Bornu, a Ksenija za Frenki Savi u Novoj Gradiški gdje radi kao vjeroučiteljica i urednica je Župnog lista Kraljice sv. krunice župe Jug u Novoj Gradiški. Ima dva sina bliznaca Alojzija i Š imuna .

Zlatan je po zanimanju automehaničar i radi sa svojom strukom, nije još oženjen i živi s roditeljima.»

U daljnjem razgovoru, uz miris bosanske kave, baka Milka je istakla da njezin život nije bio lagan, ali uprkos svim poteškoćama ostala je zdravog i veselog duha, zahvljujući Bogu, a i zdravlje je služi bez obzira što je zagazila u osamdesetsedmu godinu života.

Posebno je zahvalna sinu, snahi i unučadima koji je često obilaze i pomažu, a sve Dolince koji je poznaju ali i one koji ne poznaju pozdravlja.

Jelena Krstić – Lela

(više…)

GOSPA OD UTOČIŠ TA I Z ALJMAŠ A

GOSPA OD UTOČIŠ TA I Z A L J M A Š A

Tko se od nas ne sjeća ugodnih mirisa kolača i pohanog mesa, kad je mama spremala jelo za hodočašće. Kakvo je iščekivanje bilo u srcu svakog hodočasnika kad se krenulo na put vlakom, seljačkim kolima ili pješke.

Kakvi su osjećaji obuzimali svakog hodočasnika kad se približio Aljmašu i prvo ugledao toranj Gospine crkve, koji je gledao ravno na cestu koja je vodila prema crkvi.

A onda ulazak u crkvu čudesna atmosfera duboke pobožnosti i radosti.

Koliko ih je »na golim koljenima« obilazilo oko oltara. Sve je bilo ovijeno u jedan topli osjećaj vrhunaravnog koje se spustilo među nas. Svaki pobožni hodočasnik je osjećao: Da, ovdje je Ona naša Majka prisutna i tako blizu svakom od nas! I Ispovijed i Misa i Pričest, sve je prožeto dubokom vjerom i sabranošću.

I tako teku rijeke hodočasnika svih dobi i uzrasta. Generacijama i stoljećima.

I sad se vratimo stoljećima unatrag

Kroničar bilježi da se već 1332. Aljmaš spominje kao katolička župa. I spominje da se već tada posebno štovala Blažena Djevica Marija. Godine 1687. dolaze u Aljmaš oci Isusovci, koji su došli u Osijek nakon izgona Turaka. Turci su vladali 160 godina (1526.-1687.). Crkve su bile razorene a katolici proganjani.

1702. Isusovci preuzimaju Aljmaš trajno kao župu u koju se sada uvelike doseljavaju novi stanovnici, katolici.

Godina 1704. »Gospa od Utočišta.«

Radi opasnosti od uništenja od kalvina, Gospinog kipa u Laškom (Lug) u Baranji, Isusovci su prenijeli Gospin Kip u Aljmaš.

I sada su počeli dolaziti »Gospi od utočišta«, koja je sama našla »utočište« u Aljmašu, a vjernici utočište kod Nje svoje Nebeske Majke.

Godine 1706. uvedeno je stalno proštenje i za blagdan Marijinog pohođenja, a 1708. gradi se nova crkva.

Godine 1846. Izgorjela crkva.

»Gospa pod lipom« – »Na vodici«. Od požara je jedino Gospina slika spašena i prenesena u dolinu od svetišta udaljeno oko 1000 metara.

Godine 1991. Razorena crkva i svetište.

Najstrašniji dan za Aljmaš i Aljmašane bio je 1. kolovoz 1991. cijelo selo moralo je Dunavom i Dravom, zajedno sa župnikom Antom Markićem u pratnji branitelja, mnogi na improviziranim nosilima, lađama teglenicama u izbjeglištvo u Osijek.

Godine 1992. Spašen Gospin kip.

Više od godinu dana nije se znalo što je s Gospinim kipom, jer nitko iz slobodnog dijela Hrvatske nije imao pristupa u okupirano hrvatsko Podunavlje. A onda je, stjecajem okolnosti, kip pronađen i spašen. U subotu 31. listopada 1992., posredovanjem tadašnjeg predsjednika osječke gradske vlade Branimira Glavaša, organiziran je odlazak u Aljmaš. Svrhu odlaska pronaći Gospin kip znao je ruski zapovjednik međunarodne jedinice (UNPROFOR-a).

U pratnju je pozvan i donjogradski župnik Martin Radman. Pošli su vozilom međunarodnih snaga. Unatoč hrpama ruševina kip je brzo otkriven. Ležao je do prilaznih oltarnih stepenica, napola pod kršem; Gospa je bila bez jedne ruke, a Dijete Isus bez obje. Pozlaćena kruna koja joj je resila glavu nije nađena. Uokolo su ležali oštećeni kipovi Srca Isusova i apostola Petra i Pavla. Gospin su kip odmah prenijeli u vozilo i vratili se u Osijek.

Kip je obnovljen i počeo »putovati« po mnogim župama.

Godina 1998. Povratak Gospe u Aljmaš

U subotu, 1. kolovoza 1998., na osobit i do tada neviđeno svečani način vraćen je kip Gospe od Utočišta u Aljmaš. Gospa »prognanica« postala je Gospom »povratnicom«.

Povratak nakon sedam godina također teglenicama, bio je pun uzbuđenja, dostojanstva i radosti.

U 9 sati mnoštvo je ispunilo gornjogradsku crkvu. Slijedila je velika procesija s Gospom od crkve do velikozimske luke na dravskoj obali. Predvodili su je dijecezanski biskup Marin Srakić i biskup u miru Ćiril Kos. U procesiji i još više uz hodočasnike na ulicama, a napose na obali bilo je najmanje deset tisuća ljudi. Više od dvije tisuće hodočasnika ukrcalo se u plovila (7 motornih brodova i 8 velikih šlepova). Na čelu konvoja, u motornom brodu koji je nosio ime »Vukovar«, bio je Gospin kip. Najuzbudljiviji čas je bio pristanak uz aljmašku dunavsku obalu. Obala je bila puna povratnika i sa svih strana pristiglih hodočasnika. Tik uz uzgibanu vodu Gospu i njezinu pratnju dočekali su aljmaški župnik i predstavnici mjesta. Biskup Srakić u svojoj je homiliji rekao i sljedeće: »Koliko su puta pjevali pjesmu: »Vratit ćemo Gospu našu, Gospu Aljmašu?«

Pjevali smo je u našim crkvama, u našim kućama, pjevali smo je prije dvije godine pred svetim Ocem u Rimu. To je bilo naše obećanje, to je bio naš zavjet. I mi taj zavjet danas izvršavamo.«

*****

Hodočašća se obavljaju. Evo rasporeda:

UOČI VELIKE GOSPE, 14. KOLOVOZA:

Od 17. sati prilika za ispovijed.

U 19. sati sveta Misa.

VELIKA GOSPA, 15. KOLOVOZA:

Svete Mise u 6 sati i 8 sati. Prilika za sakramenat pomirenja.

U 10 sati svečana sveta.

Poslijepodnevna Misa u 18 sati.

VRATIT ĆEMO GOSPU NAŠ U, GOSPU ALJMAŠ KU

(više…)