Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Događanja

40 GODINA KAPELICA SV. ANE U NOVOM SELU

Naseljeno mjesto Novo Selo u postojanju od devedeset godina, od kada se prvi puta spominje, pamti tri križa i kapelicu. Jedan je bio u donjem dijelu sela – na Jazmaku pored kuće Vlatka Lajka Oršulića, a drugi preko puta od kuće Mate (Ante) Vonić.

Treći je bio “u Matkovićima” preko puta kuće Mate Matkovića “pod jablanovima” jer su tu bila dva jablana. On je izgrađen pred sam početak II. svjetskog rata, a gradio ga je majstor po prezimenu Krpan dok mu je Kuzman Matković pomagao. Prizemlje tog “stalka” za križ je zidan od pečene cigle, a gornji dio od ćerpića i “umuljan” zemljom, okrečen, a na vrhu postavljen križ. Srušen je nakon II. svjetskog rata.

Ovaj kod Vonića nema pismenih tragova kada je izgrađen, ali prema pričanju najstarijeg mještanina Novoga Sela Kuzmana Matkovića (1924.) izgrađen je sa samim nastankom Novog Sela, a to je oko 1920. godine.

Za vrijeme II. svjetskog rata, vjerni puk toga sela se je okupljao oko obadva križa i svakodnevno molio da ratne strahote što prije prestanu, a oni koji su otišli u rat da se vrate kućama.

Odmah po završetku rata, iz susjednog, pravoslavnog sela su dvojica muškaraca, razbili “tučeni” križ koji je zamijenjen drvenim i tako je bilo do početka nedavnog rata u Bosni i Hercegovini. Tada su ga uniformirane osobe srušile i odgurale u obližnji šumarak. Zbog sigurnosti za osobni život, nitko se tom barbarskom činu nije se usudio suprotstaviti. Budući da je1992. godine počeo egzodus i mještana Novog Sela, ostaci križa su ostali zarasli u šipražje.

Tu su se o Spasovu i nekim drugim blagdanima pored njega služile sv. mise, a ujedno je obavljan i blagoslov polja. O jednom takvom blagoslovu imamo kraći zapis u u Knjizi crkvenih računa župe Dolina, za 1945. god. na str. 107. piše: . . . 9. lipnja (1945.) na Duhove bila je misa u Novom Selu kamo smo pošli u procesiji /od Gornje Doline) i putem obavili blagoslov polja. Pod sv. misom se sakupila lemojzina.”

Nemamo nikakvih pisanih tragova ni za križ na Jazmaku. Od Ive (Lajka) Oršulića saznajemo da je kapelica manjih dimenzija oko 1,5 X 2,5 m bila pored njegove kuće prema gornjem dijelu sela. Zbog ruševnog stanja u kojem se je nalazila, šezdesetih godina je premještena s druge strane kuće, prema Jazmaku.

Kada je imenovan za župnika vlč. Stjepan Guberac 1967. godine o Spasovu su se služile sv- mise na Jazmaku.

Godine 1991. banjalučki biskup msgr. Franjo Komarica s tadašnjim župnikom preč. Kazimirom Višaticki, o. Marinom Mandićem i (tada) dolinskim sjemeništarcem Damirom Š Šokić je pohodio kapelicu u Novom Selu gdje su ga dočekale obitelji Oršulić i Knežević.

Ova kapelica zvana križ na Jazmaku je uklonjen nakon što je 1971. godine izgrađena kapelica i posvećena sv. Ani.

Kapelica je izgrađena zalaganjem vlč. Stjepana Guberca, tadašnjeg dolinskog župnika na zemljištu koje je kupljeno od Florijana Oršulića. Gradio ju je Anto Tunja Stipančević iz Gornje Doline po nacrtu one iz Donje Doline. Njena duljina je 5,50 m s dodatkom 2 m betonske nadstrešnice, a širina je 3,45 m.

Do posvećenja kapelice sv. Ani u Novom Selu se slavilo Spasovo a od tada uz Spasovo i sv. Ana.

 Zadnji puta je u Novom Selu u kapelici sv. Ane slavljena sv. misa na Spasovo 1992. godine, a na sv. Anu te iste godine okupatorska vojska to nije dozvolila pa je sv. Ana proslavljena u župnoj crkvi Gornja Dolina. Msgr. Kazimir Višaticki je za tu zgodu odnio iz novoselske kapelice sliku sv. Ane u župnu crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gornju Dolinu.

Kapelica Sv.Ane Danas

Lov na somove

RIBARSKE PRIČE

 IZ DOLINSKOG KRAJA U PROŠ LOSTI  LOV NA SOMOVE 

Soba je tijesno popunjena mrakom i ustajalim zrakom. Na prozorima je tražio znake zore. Osjeća da je naspavan, ali ga sobna hladnoća poslije davno ugasle peći i, posebno, prisutna tama još zadržavaju pod pokrivačem.

Učestali i sve prodorniji pjev horozova ga je prekinuo u rasplitanju detalja sinoćnjeg plana za odlazak u ribolov. Bio je to pjev glasonoša koji svojim biološkim satom nepogrešivo osjećaju da zora prelazi u jutro i nikakva magla ih ne može zbuniti.

 U nježnoj želji da ne prekine suprugu Julu u njenom snu začinjenom blagim puktanjem, kao ni sinčića Danu koji se u bešici kraj kreveta maloprije nešto promeškoljio i opet produžio miran san, Ivo se lagano iskrao iz okrilja tople postelje. Još sinoć je pripremio ribarski pribor za današnji lov: male i velike ostve i vlak trbok. Kuzo je stavio kraj peći da se malo prosuši, te je sada u njega stavio dobar komad ponjave kanjurače, da se nađe pri ruci, jer je rano proljeće ove godine nekako vrlo hladno; u prikrajcima Gostinje u jutarnjim satima redovno se vide ledeni srševi, a tu je, evo, i izuzetno gusta magla koja produžava trajanje noći i ne dozvoljava da se, prema očekivanju, na bezoblačnom nebu ukaže sunce, makar bilo i «zubato».

ANTO ORŠ ULIĆ u Zemaljskom muzeju  Sarajevo uz čun, trbok i druge  ribarske alatke iz Donje Doline (Foto: Ivo (F) Oršulić)

 Nakon što su u kuzo stavljeni rezervni priglavci, te zamotuljak kukuruze i zastrug sira sa dva komadića dobro prosušene šarene slanine, Ivo je iskoračio na trijem, u maglu. Naslijepo je uzeo veslo i botur, te ostve i vlak i uputio se kroz tijesto magle, gotovo nasumice, između šljiva do međe, pa dalje do Gostinje i vrbe za koju je privezan čun.

 U tišini magle koja ne dozvoljava ni naziranje obzorja ovog jutra, veslo se oglašavalo mekanim mljackanjem po vodi i potiskivalo je čun površinom koja se stapala sa maglom; na momente se doimalo da čun plovi na jastuku magle iznad vodene površine. Nizak vodostaj osigurava vožnju u željenom smjeru do Mature, gdje se u ovo doba godine i sa ovakvim vodostajem mogu loviti somovi. Ne vidi se prst pred okom, što se ono kaže, ali sužene vodene površine ne daju da se zaluta. Čun se lagano šulja kroz maglu, bez žurbe. «Ovog jutra će rasturanje magle, izgleda, poduže potrajati, a za planirani ribolov u virovima Mature potrebno je vedro nebo, slično kao jučer. Ma, ako se magla počne rasturati, a ne dizati, onda će biti dobro. Vjerujem da će tako biti ovog jutra», optimistički Ivo zaključuje svoje razmišljanje i nastavlja odmjerenim zaveslajima. Klizi čun sada već dubljom vodom Jarka na Jazmaku, odakle će do Buboljka na jugu Pogorla i istočnih dijelova Jaruge biti potrebno poprilično vremena. Osim magle, vožnju usporava i nailaženje na mnogo polomljenog nižeg i pogotovo mlađeg rastinja, jer je protekla zima (1926./27.) započela rano i oštro, i to u vrijeme visokog unutrašnjeg vodostaja, pa je led u toku opadanja nivoa vode kršio gotovo sve što je imao u svojim kandžama.

Trbok ribarska alatka  iz Donje Doline u Zemaljkom muzeju  Sarajevo (Foto: Ivo (F) Oršulić)

Nešto malo ispred Proševice počinje se uočavati bliži okoliš i sada je već bilo lakše odlučiti kamo usmjeriti vožnju. Južnije od «gradine» u Proševici voda Jaruge je dublja i šira i otvara prolaz prema malim virovima na Maturi, prvom odredištu ovog jutra. Dok je čun klizio nedaleko od šipražja proševičke «gradine», Ivi su misli odšetale u unutrašnjost nevelikog uzvišenja. Tamo u tmini se sapliću i zastaju. Ali ubrzo, potom, počinju se rojiti pitanja: «Je li ovo neka mala prapovijesna gradina? Je li to jedna od malih prapovijesnih gradina u našem području koje se još nalaze na dva mjesta južnije od Novog Sela, uz Brzaju (blizu kuće Vase Topića – Tuckala i zapadnije, na njivi Vinka Kneževića)? Ima li ona veze sa onim što neka ovdašnja legenda govori, da je usko vezano sa Gradinom u Donjoj Dolini? Da li su Japi, žitelji Gradine u Donjoj Dolini, pobjegli ovamo u Proševicu podzemnim tunelom, kada su se našli u dugotrajnoj opsadi od strane jačeg neprijatelja (kako kazuje legenda), ili su to samo njihova redovna obitavališta u vrijeme kada je tako nešto vodostaj Save dozvoljavao? Ma, Japi su se, vjerojatno, morali baviti ne samo ribarstvom, nego i poljodjelstvom i lovom na sitnu i krupnu divljač, pa su im u tu svrhu služile svojevrsne nastambe, kao što su ovakve male gradine?» I tako su se nizala pitanja koja su budila maštovito razmišljanje i podugo iza prolaska kraj proševičke «gradine», jer je čun mirno puzio vodenom površinom iznad koje se sada već magla dobrano rasturila u rasute vrbike i ledom skršeno šiblje, a naročito su je, poput kakvih ogromnih usisnika, privlačili čestari ispod stoljetnih stabala prostranog staparskog luga. Tu, u sjenovitim gustišima, čekat će ona slabljenje sunčeve svjetlosti, pa već u rano predvečerje beščujno izmiliti i ubrzo ponovo ovladati cijelim okolišem.

Sa površine Mature još su se dizali razrijeđeni pramenovi pare, dok je čun mirno uplovljavao. Dalje je, nekako svakim trenom, sunčeva svjetlost ovog hladnog jutra sve potpunije zavladavala nad krajolikom.

U jednom od plićih virova prozirnost vode je omogućila da se u udubljenjima obale, ispod ispratog spleta korijenja stabala koja gornji dio obale Mature čine čvrstim, primjećivalo lagano pomjeranje tamnih oblika. Iskusnom ribolovcu je bilo jasno da se tu može naći neki som. Pripremio je vlak trbok i lagano postavio nizvodno od fiksirane rupe u obali, a manjim ostvama je ciljao jednog od dva uočena soma. Ostve su se ljesnule u kontaktu sa površinom vode, a istovremeno je držak vlaka u lijevoj ruci snažno zadrhtao i ruka je, gotovo po inerciji, potegnula plijen. Tek kada se u čunu zapraćakao som dobro sapleten vlakom, Ivo je bacio pogled u pravcu malo prije ustremljenih ostvi. U prvi mah ih nije vidio, mada je znao da tu negdje moraju biti, jer su teške i voda ih ne može odnijeti. Malo potom je, ipak, ugledao dršku poduboko ispod vodene površine, koja je bila u gotovo polegnutom položaju. I kada je krenuo da znatno dužom drškom velikih ostvi podigne male ostve, uočio je da se neobično pomjeraju i odmah shvatio da one drže svoj plijen koji ih je povukao u uvalinu ispod korijenja. Nakon što je dugim boturom dobro razmaknuto korijenje, precizno pogođeni som je to iskoristio i sa još nešto posljednje snage trgao se u bijeg. Bio je to pokušaj zakratko, jer se u tili čas iza toga drška ostvi našla na dohvat ruke, pa su se dalje na dnu čuna, dobro umotani u mrežu trboka, bespomoćno trzala dva glavata «mrkalja».

Daljnji lov u ovom, kao i nedalekom drugom malom viru bio bi, praktično, unaprijed izgubljeno vrijeme. Gužva koja se zbila u prvom viru, iako je kratko trajala i ne previše bučno, brzo je signalizirana i sva krupnija riba se sada našla znatno dalje, uzvodno i nizvodno. Čun je, zatim, nastavio lagano da mili, uglavnom nošen vodenom strujom, dok je veslo samo kormilarilo. Nakon kojih trista metara, na domak prvog velikog vira, čun se prislonio uz obalu i Ivo je, očito zadovoljan dosadašnjim ulovom, odlučio malo prezalogajiti. Napriječao je nekoliko suhih grana po vlažnom busenu i na to nabacio višestruko preklopljenu ponjavu, zatim gotovo udobno sjeo. Kuzo mu je poslužio kao mala sinija na kojoj je rasporedio ono što je ponio za jelo. I dok su mu se zalogaji pretvarali u slast, a pogled zadržavao na dosadašnjem ulovu, pomislio je kako će već sutra rano njegova Jula moći krenuti čak do Š vaba, u Topolu. «Samo jedan od ovih ‘mrkalja’, pogotovo onaj veći, napunit će korpu za na glavu i Jula će moći dobro da razmijeni za bijelo brašno, a od Š vaba se, koliko znam, može za ovakvu ribu dobiti i novac.»

Nakon objeda je ispušio dvije cigare krdže, a zatim žustro ustao i skinuo zimski kaput i šešir, te ih zajedno sa svim ostalim stvarima i ulovom ostavio na obali. U čunu je sada imao samo velike ostve, botur i vlak. Polako, nošen vodenom strujom, čun se našao na predjelu velikog virskog kotla.  Voda je mjestimice duboka i preko dva metra, ali se šljunkovito dno dobro vidi, dok su priobalne strane sa dosta sjenovitih udubljenja. Već iza prvog laganog džaranja boturom po ogoljelom korijenju ispred udubljenja, sijevnulo je nekoliko omanjih komada i izgubilo se u širini vira i dalje nizvodno.

Mir u viru je, bez ikakve sumnje, bio narušen. Sada ga treba obnoviti tihim i strpljivim čekanjem. Poduprt boturom sa strane, čun je zastao na caklastoj površini. Samo mir i tišina traju, traju Som je vrlo sumnjičav prema neželjenim posjetiocima u njegove zavlačke skrovišta, ali istovremeno i radoznao. I tako je i bilo, strpljenje se isplatilo. Najprije se kao malo zamutila voda ispred jednog udubljenja, a nedugo iza toga se u bistrom dijelu vode najavi krupna glava sa brkovima (ticalima) koji široko lelujaju. I to bi sve, jer se naglo povuče. «Š ta sada? Pa ništa drugo, nego ovako čekati», prosuđivao je u sebi Ivo. «Sunce je sve toplije, pa se ovako da. Vidjet ćemo ko će koga nadmudriti. Samo da ne budem ja gubitnik » Činilo mu se da je tek prošao koji minut iza ovakvog razmišljanja, kad su iz najuvučenijeg udubljenja krenula da lagano isplovljavaju, skoro paralelno, dva gospodara riječnih priobalnih «brloga». Uz dno, maltene pužući, ljuljali su se velikani; rad peraja se nije ni primjećivao. «Ah, pa to su dva ‘junca’, a ne soma», gotovo naglas je pomislio Ivo, blago se osmjehujući. Bilo je vrijeme za akciju. No, kako ih ne uznemiriti? Sa što manje buke, ali vrlo hitro velike ostve su uzdignute i ustremljene u bližeg od već prilično uznemirena oba soma. Pogodak!! Ostve su paralizirale zadnji dio soma, posebno zadnje peraje i rep glavni pogon i kormilo i izgledalo je da je prikovan za dno vira. Drška ostvi je iznad vode samo malo više od pola metra i objema rukama čvrsto naslonjena na čun. Kratko zatišje. A onda se čun počinje lagano okretati oko drške, pa zatim ubrzanije. I sve tako dok je bilo moguće držati ravnotežu. Uslijedio je iznenadni i neočekivano snažan cug, i to u smjeru bočno od čuna, pa se Ivo našao u vodi do pojasa, a gornji dio je van vode, čvrsto uz dršku još uvijek uspravnu. Teret koji su ostve sa drške prenijele na plijen je učinio to da je som potpuno zastao i svojom masom nekoliko trenutaka ribara držao na vrhu uspravnog »jarbola». Trajalo je nedugo (kada se ne priča «ribarski»), samo sedam-osam sekundi, možda i kraće, ali sa puno neizvjesnosti i još više straha od studene vode koja tamo u sjenovitim prikrajcima ima i neistopljenih naslaga leda. Som je u toku ovog prisilnog mirovanja skupio zadnju snagu i zatim, u postupku gotovo svake ribe kada je u životnoj opasnosti, naglo se zavretenio oko svoje osi i iskusnog ribara, zajedno sa ostvima, ostavio u studenoj vodi.

Kao pliska ranjena u jedno krilo, Ivo je samo desnom rukom grabio prema čunu koji je napunjen vodom zastao uz obalu, kakvih desetak metara nizvodno, a lijeva ruka nije ispuštala ostve, na čijim su se zubima, još i nakon izlaska iz vode, zamjećivali određeni ostaci kao svjedočanstvo okršaja koji se netom zbio u velikom viru nazivanom još i velikim kazanom.

 

Ostve i udice u Zemaljskom muzeju  Sarajevo  iz Donje Doline (Foto: Ivo (F) Oršulić)

 Sretne su okolnosti bile da je na obali bilo nešto suho (kaput, ponjava, priglavci) čime se moglo koliko-toliko zaštititi prozeblo tijelo.

Čun se vraćao kući strjelimice, kao kakav današnji kajak-jednosjed u takmičenju na mirnim vodama. Jurio je i vrlo plitkim prečicama, kad god je to bilo moguće od krša raslinja, što je načinio led minule zime.

U toploj sobi, nakon što je u večernjim satima pojeo i toplu riblju čorbu, Ivo je mirno kroz glavu opetovao slike zbivanja proteklog dana, dok mu se istovremeno, sa blagim trzajima, u uglovima usana urezivao smiješak.

Naredna tri dana je nosio hunjavicu, a povremeno ga je i groznica tresla. Ali i u ovom periodu Ivo nije posve mirovao. U okrilju tople sobe, uz često ispijanje vruća čaja od kupinovog lista, predano je razmišljao o novim ribarskim poduhvatima. Stoga je već ovo vrijeme iskoristio da postupkom pletenja pokrpi nekoliko bubnjeva i popravi još ponešto od ostalog ribarskog pribora.

Anto Oršulić

 

ČA RUDINI BEĆARCI II

Oj Dolino, moje selo milo

oduvijek si ti hrvatsko bilo,

Oj Dolino ne bih te volio,

da se nisam u tebi rodio.

Oj Dolino, selo si poznato

momci srebro, a djevojke zlato.

Novo Selo i Dolina mala

mila majko bil me tamo dala.

Oj Dolinko tko ti kiklju kroji

da na tebi tako lijepo stoji.

Oj Dolino, morat ću te slikat

Zaboravit ne mogu te nikad.

Oj Dolino i tvoji sokaci,

u tebi su najbolji seljaci.

Sava valja drvlje i kamenje

a Matura momke neženjene.

 

(više…)

DEVEDESETI ROĐENDAN ŽUPE UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE DOLINA

Tragovi povijesnih zapisa navode nas na zaključak da je sjedište današnje župe Dolina u 17. stoljeću bilo u Orubici. Ona je nestala poslije tzv. Bečkih ratova (1683. 1699.)

Pisati povijest je težak i  kompliciran posao, posebno kada se radi o manje poznatim mjestima ili područjima kao što je slučaj s Dolinskim krajem. Ipak, zahvaljujući biskupima – Bosanskim administratorima, koji su nam ostavili svoja izvješća o vizitacijskim pohodima i krizmama u bosanskim župama i mjestima, moguće je barem malo proviriti u prošlost dolinskog kraja kojeg čine sela: Donja Dolina, Gornja Dolina, Novo Selo i Orubica (do 6o-tih godina i Proševica).

Donja Dolina je nadaleko postala poznata po svom pretpovijesnom arheološkom nalazištu i tako na neki način zasjenila druga mjesta ovog kraja .

No da je i Orubica važna povijesna činjenica malo je poznato, posebno kada je riječ o crkvenim prilikama u 17. stoljeću. Imamo izvješća petorice biskupa koji spominju Orubicu:

Izvješće fra Tome Ivkovića biskupa skradinskog i administratora bosanskog iz godine 1630. godine, izviješće fra Jeronima Lučića Biskupa Draviškog i administratora Bosanskog iz 1638. godine, izviješće fra Marijana Maravića biskupa bosanskog iz 1655. godine.

Marijan Maravića dostavio je u Rim 1655. godine Kongregaciji za širenje vjere, a fra Nikole Olovčić biskup đakovački i bosanski je 1675. godine

Sačinio izvješće o pohodu ovih krajeva.

Župa Dolina, svoje korijene ima u župi Ivanjska. Ta župa je početkom devetnaestog stoljeća bila je veoma prostrana. Godine 1813. pokrivala je veliki prostor od Vrbasa do Kozarca i od Save do Jorgića klupa. S vremenom su se od nje osamostalile nove župne zajednice. (Bosanska) Gradiška se je odvojila 1838. godine, a Dolina se odvojena od Bosanske Gradiške 1920. godine.

Prije 1850. godine nije bilo nikakvog sakralnog objekta na području gradiške kapelanije. Služba Božja uglavnom se održavala po grobljima, nekada i kod kuće svećenika, na improviziranom prostoru. Godine 1856. lokalna kapelanija Bos. Gradiška je imala brojno stanje sa slijedećim rasporedom:

Bos. Gradiška   58 obitelji,  256 katolika

Bok (Jankovac) 6 obitelji,   65 katolika

Brestovčina   13 obitelji,  105 katolika

Donja Dolina    7 obitelji,     60 katolika

Gornja Dolina  25 obitelji, 250 katolika (N. Sela tada nije još bilo)

Makovac         11 obitelji, 130 katolika

Ukupno: 125 obitelji, 952 katolika

NA VJEČNI SPOMEN

Nakon mnogih zamolbi koje su upućivane na Biskupski ordinarijat u Banjaluku, tadašnjem biskupu fra Josipu Gariću, ova iz 1919. godine je urodila plodom.

Niti godinu od ovog povijesnog zapisa, dolinska sela će se odvojiti od svoje matične župe iz Bosanske Gradiške. Prije nego što se počela voditi (ljetopis) kronika župe Donja Dolina upisano je pod naslovom AD PERPETUAM REI MEMORIAM!, što bi se hrvatskim jezikom reklo Na vječni  spomen”.

Dekretom preč. Biskupskog Ordinarijata u Banjaluki od 03. V. 1920. broj 558,  odcjepljuje se Gornja i Donja Dolina od svoje matice župe Bosanska Gradiška i osniva se nova župa DOLINA kojoj se utjelovljuju spomenuta dva sela. Prvim župnikom Doline imenuje se Ivan Martinović, bivši župnik Bosanskog Grahova. župnik Ivan Martinović dolazi i preuzimlje upravu spomenute župe na 30. maja 1920. i toga dneva (nedjelja) odsluži prvu župsku misu na groblju Gradina. Pošto pako u novoosnovanoj župi ne nađe kuće ni crkve to se rečeni župnik Ivan Martinović nastani kod trgovca Josipa Džajića u Donjoj Dolini, a župske mise služi na groblju Gradina u kapelici. Tu kod trgovca Džajića stanovaše novi župnik juni, juli, august, septembar do 12. oktobra 1920; a hranio se u drugoj kući seoskoj u Donjoj Dolini – kroz to vrijeme. Početkom oktobra župnik Martinović sa crkvenim odborom kupiše u trgovca Dragutina Bakovića kuću u Gornjoj Dolini za 120.000 (stotinudvadeset hiljada kruna). U tu kuću uprtlja novi župnik 12. oktobra 1920. a sobu koja zapremaše svu istočnu kuću namjesti za kapelicu gdje (po dozvoli Ordinarijata) poče misiti svakodnevno i obavljati službu Božju nediljama i drugim svečanim danima uz sudjelovanje pučanstva nove župe. Isplatu kuće tek 15. maja 1921. privede kraju uz silne muke patnje i prosjačenja po Slavoniji. Tako se privede kraju teško djelo novoosnovane župe pod patronatom sv. Antuna Padovanskog komu čast, hvala i slava uvieke! Amen.

Dolina, dne 30. oktobra 1921. godine.

 Martinović Ivan, novi župnik.”

P o p i s

župnika, odnosno upravitelja župe Dolina od njenog osnivanja

1. Ivan Martinović (1920.-1928.) župnik;

2. Dr Nikola Bilogrivić (1928.-1929.) župnik;

3. Petar Pajić (1929. studeni i prosinac) župnikov zamjenik;

4. Eugen Tvrtković (1930.-1937.) upravitelj župe;

5. Fra Anto Perković (1937.-1939.) župnik;

6. Fra Ognjen Idžotić (1939.-1944.) župnik;

7. Nikola Tojčić (1944.-1945.) župnik;

8. Ljubomir Nikolić (1945.) privremeni upravitelj župe;

9. O. Selezije Gajšek, trapist (1946.-1949.) župnik;

10. Ferdinand Pohrašky (1949.-1950.) suupravitelj (žup. u Slav. Mačkovcu);

11. O. Salez Gajšek (1950.-1952.) župnik;

12. Dr Božo Laštro (1952.-1955.) župnik;

13. Fra Luka Komljenoviæ (1955.-1957.) župnik;

14. Tvrtko Tadić (1957.-1963.) upravitelj župe;

15. Marko Š alić (1963.-1967.) upravitelj župe;

16. Stjepan Guberac (1967.-1975.) upravitelj župe;

17. Ilija Matanović (1975.-1978.) upravitelj župe;

18. Ratko Grgić (1978.-1986.) upravitelj župe;

19. Kazimir Višaticki (od 1986. godine) upravitelj župe;

20. Žarko Vladislav Ošap (1995.- 1997. župnik u Bos. Gradiški;

21.Pero Čolić (1997. 1999.) župnik u Bos. Gradiški;

22. Kazimir Višaticki (1999. – 2004.) župnik u Bos. Gradiški;

23. Josip Jerković (2005.- 2008.) župnik u Bos. Gradiški;

24. Pero Čolić (2008.) župnik u Bos. Gradiški.

U knjigu svećenika mučenika Banjalučke biskupije upisana su (prema sadašnjim saznanjima) četvorica dolinskih župnika: dr. Nikola Bilogrivić, vlč. Ratko Grgić, vlč. Marko Š alić i msgr. Kazimir Višaticki.

Kada se je župa Dolina odvojila od Bosanske Gradiške imala je 1175 duša, 1929. godine (bez Proševice i Orubice) 1415, 1948. godine 1634 (iako je u tijeku rata ubijeno i nestalo oko 300 stanovnika), 1960. godine 1481 (prema Š ematizmu Banjalučke biskupije: Donja Dolina 377 katolika, Gornja Dolina 504 katolika, Novo Selo 530  katolika, Orubica 14 katolika i Proševica 56 katolika) i 1990. godine 1204 stanovnika.

Sada, kada obilježavamo devedesetu obljetnicu postojanja župe Dolina, u njoj ima 20 uglavnom stari i nemoćni osoba. U Donjoj Dolina ih je 10, Gornjoj Dolini 6 i Novom Selu 4.

Koliko će ih biti kada se za deset godina bude obilježavala 100 obljetnica od osnivanja župe Uznesenja Blažene Djevice Marije Dolina?

Mican

Hodocasce Okucani – Udbina

CRKVA HRVATSKIH MUČENIKA NA UDBINI
Pokorničko hodočašće od Okučana do Udbine

Krbavska bitka se dogodila 9. rujna 1493. godine na Krbavskom polju u Lici nedaleko od Udbine. U toj bitki je bosanski sandžak-beg Hadum Jakub-paša porazio hrvatsku feudalnu vojsku pod zapovjedništvom bana Emerika Derenčina. U toj bitki je poginulo između 10 i 12 tisuća hrvatskih vojnika, u jednom danu, što se smatra najvećom tragedijom u povijesti hrvatskog naroda. Zbog toga je Udbina i odabrana kao najprikladnije mjesto u Hrvatskoj gdje bi se izgradila crkva Hrvatskih mučenika, kao spomen na sve Hvate koju su poginuli u svim ratovima i poraćima, na sve vojnike i sve civile, na sve one koji su zbog toga što je po nacionalnosti Hrvat, a po vjeri rimokatolik stradao mučeničkom smrću. Po mnogim autorima se ova bitka smatra početkom Stogodišnjeg rata Hrvatskog Kraljevstva i Osmanskog carstva.

Pripreme za hodačašće “Odlukom Glavnog odbora za izgradnju Crkve hrvatskih mučenika na Udbini, proslava Dana hrvatskih mučenika održava se svake godine prve subote iza Male Gospe. Ove godine je to 11. rujna kada će ujedno biti i blagoslov novoizgrađene Crkve hrvatskih mučenika. Misno slavlje u 11 sati na prostoru ispred crkve predvodit će uzoriti kardinal vrhbosanski Vinko Puljić s ostalim hrvatskim biskupima. Prihvat hodočasnika toga dana je već od osam sati ujutro, a u 9 sati je zajednički križni put koji kreće iz Podudbine” To mi je bilo dovoljno da donesem Odluku: Idem pješice iz Okučana do Udbine. Idem na taj nesvakidašnji događaj za Hrvatsku i hrvatski narod. Idem se pokloniti svim hrvatskim mučenicima. Iskustva glede hodočašća već imam jer sam hodočastio u Slavonski Kobaš, Međugorje, Mariju Bistricu, Požegu, Pleternicu, Staru Gradišku…, kondiciono ću se pripremiti tako što ću 30. i 31. kolovoza pješačiti Gospi od Suza u Pleternicu, a Bog će mi podariti zdravlje, lijepo vrijeme i dobre ljude kod kojih ću spavati i koji će me pratiti molitvom do mog odredišta. Misao vodilja, za taj put kao i za izgradnju crkve Hrvatskih mučenika, su bile riječi blagopokojni pape Ivana Pavla II. na pragu trećeg tisućljeća. Papa je tada pozvao sve Crkve u pojedinim narodima da popišu svoje svjedoke vjere, svoje istinske velikane, ter da mjesne Crkve: učine sve da ne puste zaboravu spomen onih koji su pretrpjeli mučeništvo”. Tu naši biskupi naglašavaju da je mnoge od tih velikana već prekrio zaborav ter podsjećaju kako se neke upravo zbog ljubavi prema svome narodu dugo nije smjelo ni spominjati. Naši pastiri posvješćuju da se naš naraštaj treba i može odužiti velikodušnim žrtvama iz naše prošlosti ter svima njima izraziti poštovanje i priznanje, a ujedno novim naraštajima poručiti kako je život za braću sve do žrtve života najbolji zalog budućnosti svakog naroda. Ja sam uz pomoć brojnih mještana sela Donja Dolina, Gornja Dolina i Novo Selo, od koji su neki pokojni, izvršio popis naših dolinskih mučenika pripremajući za tisak knjigu “Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti” koja je tiskana 2000. godine, a sada u ime njih 256 iz dolinskih sela, te 45 iz susjednog Bosanskog Mačkovca i Kozinaca, koji su poginuli u II. svjetskom ratu, nestali na križnom putu i ubijeni u poratnom razdoblju, u ime 7 ubijenih ovoga rata u našoj župi Dolina, u ime njih 17 ubijenih i nestalih u ovome ratu s područja općine Bosanska Gradiška i u ime 47 ubijenih i nestalih svećenika Banjalučke biskupije, a naročito u ime svojih ubijenih dolinskih župnika vlč. Marka Š alića, vlč. Ratka Grgića i nakon rata ubijenog msgr. Kazimira Višatickog.

Sve slike mozete vidjeli klikom OVDJE

Od Okučana do Jasenovca

Na put sam odlučio krenuti u subotu, 4. rujna poslije jutarnje mise kako bih stigao na Udbinu u petak, 10. rujna. Ispratili su me vjernici i članovi obitelji koji su nazočili sv. misi, a hodočasnički blagoslov mi je podjelio fra Damir Pavić vikar župe sv. Vida u Okučanima.

Dionicu puta od Okučana do Novske sam prije tri godine prepješačio kada sam s grupom hodočasnika išao Majci Božjoj Bistričkoj, ali sada u Novskoj trebam skrenuti u pravcu Jasenovca.

U Okučanima sam izmolio prvu postaju Križnog puta, u Novskoj, ispred crkve sv. Luke evanđelista, drugu.

Treću ću izmoliti u Jasenovcu, u crkvi Sv. Nikole i Uznesenja Blažene Djevice Marije, i tako iza sebe ostavio prvih 31 kilometar puta. Domaćini u Jasenovcu, po preporuci župnika vlč. Maria Cimbala, bila mi je obitelj Miće i Ankice Mačković.

O tome je sam Mića zapisao u moj hodočasnički dnevnik: “Župnik nas je obavijestio da kroz naše mjesto prolazi pješak hodočasnik, te je pitao da li ga možemo primiti na konak (spavanje). S radošću ga primamo, rekao sam, jer smo i sami hodočasnici u marijanska svetišta kao što su Voćin, Marija Bistrica i druga. Njegova vjera kazuje sve, jer ovoliki put, od Okučana do Udbine, preći pješice i nazočiti posveti crkve Hrvatskih mučenika, koja je simbol vjere i mučeništva svih Hrvata. Divimo mu se i sretni smo što smo se upoznali, a prst Božji nam je pokazao da je svijet mali, jer mi poznajemo našeg gosta Micana još iz naših susreta KUD-ava u Okučanima, a kao redatelj “Muke i smrti Isusa Krista” doveo je dramsku sekciju njihovog KUD-a kod nas u Jasenovac prije pet godina. Mi smo sretni ovih dana dok je kod nas i iskreno mu želimo sretan put i povratak kući te neka ga prati ruka Majke Božje jasenovačke i neka mu bude na pomoći. Sretno Milorade i neka Vam Bog dadne snage i za slijedeća hodočašća”.

Uz ovih nekoliko dragih riječi priložio je isto tako dragu pjesmu posvećenu meni hodočasniku:

Okučani Udbina

dva mjesta, mučenika,

za slobodu, hrvatskom narodu.

Spojila ih cesta

dugog puta,

u povijesti za Hrvatsku,

gdje se je vodila borba ljuta,

i gdje Hrvat

vatra živa,

opet na ognjištu

svome biva (sniva).

Mića, poznatiji kao Skula je zvonar jasenovačke crkve a i on i supruga mu Ankica pjevaju u crkvenom zboru, koji je prošle godine proslavio 300 godina. Mića i njegov sin Davor su za tu prigodu napisali i objavili monografiju: 100 GODINA HRVATSKOG PJEVAČKOG DRUŠ TVA SVAČIĆ JASENOVAC.

Do sad je objavio još jednu knjigu, monografiju o svom mjestu: JASENOVAC NA SAVI. Mijo Mićo Mačković Skula nastavlja obiteljsku tradiciju: zvonara i sakristana jer je njegov djed Nikola bio zvonar i sakristan 1936.-1939., potom otac Nikola 1939.- 2000.i sin Mićo od 2000.g.

Za svoj rad u župi i povijesnu građu dobio je 2006.godine biskupijsku plaketu sa poveljom zahvalnosti i priznanja.

Od Jasenovca do Hrvatske Kostajnice

Osvanula je nedjelja. Sunce se probijalo kroz maglu koja je tipična u ovo doba godine pored rijeke Save.

Domaćin Mića me je ispratio nekoliko kilometara od svoje kuće, preko željezničkog mosta, preko rijeke Save, pokazujući mi obnovljene kapelice i križeve. Danas je preda mnom 35 km puta. Sredina je negdje u Hrvatskoj Dubici. Tu ću s zakašnjenjem stići na sv. misu. Poslije mise susrećem Zvonku Š Šokića iz Donje Doline, koji živi u Bosanskoj Dubici, a ovamo je došao biciklom na sv. Misu. Do prije nekoliko godina je živio u Smrtiću kod Gornjih Bogićevaca, nakon što je prognan iz Donje Doline.

Slijedeće konačište bijaše u Hrvatskoj Kostajnici “Gnijedzdu sokolova”. Gradu Zrinskih. Nedaleko su i ostaci starog grada Zrina, a i mjesto pogibije Gordana Lederera, snimatelja Hrvatske televizije koji je ubijen snajperskim metkom dok je obavljao svoju novinarsku dužnost. Prenoćio sam u “vlastitom” aranžmanu u Bosanskoj Kostajnici zbog nepoznavanja grada. Jedno iskustvo, ali i prekaljenje za naredne dane.

Tu ću doživjeti i prvo iskustvo s kišom. Nekoliko jutarnjih sati ću podijeliti s rijekom Unom ispod njenog mosta koji spaja dvije Kostajnice. Lijepa je. Nisu badava stari Latini Rimljani za nju kazali da je “Jedna jedina” pa joj odatle i ime “Una” jedna. S njom ću se rastati tek u Bihaću nakon 135 kilometara. Njene ljepote je nemoguće riječima opisati, zato sam sa sobom imao fotoaparat, koji će bar djelomično zabilježiti te krasote. Nakon 32 km u predvečernji satima stižem u Dvor. Tu me je čekala draga obitelj po prezimenu Krpan, rodom iz Bos. Orubice,a zadnje mjesto boravka su imali u Kozincima, na domaku Bosanske Gradiške.

Prognani su kao i mnogi drugi nesrpski stanovnici te općine. Branko i ja dijelimo istu sudbinu jer smo morali “preko vode do slobode”, dakle obojica smo 1992. godine preplivali Savu spašavajući živu glavu.

Branka i njegovu suprugu Vesnu sam vjenčao u Mjesnom uredu Dolina kada sam bio matičar 1980. godine. Imaju sina Danijela koji je oženio Anitu Knežević i dvije kćerke. Starija po imenu Nevenka je udana za Davora Pleša, a mlađa Danijela je učenica Medicinske škole u Zagrebu.

Dugo smo u noć obnavljali uspomene iz rodnog kraja, ali i komentirali trenutno stanje u kojem se nalazimo. Dvor je lijepo mjesto u kojem se nekoć dobro i živjelo, a danas kao u svim područjima od posebne državne skrbi teško. Od Jasenovca do Hrvatske Dubice, kao i od Hrvatske Dubice do Hrvatske Kostajnice niti jedne trgovine ni ugostiteljskog objekta – birtije, a od Hrvatske Kostajnice do Dvora samo jedna trgovinica u Unčanima.

Od Dvora do Bosanske Krupe

Sutra ujutro, pri polasku pratit će me rosulja do graničnog prijelaza Matijevići. Tu ću preko Une prijeći u Bosanski Novi i sada drugom stranom Une grabiti naprijed. Prolazim kroz srpski entitet, a iza gostionice “Ničija zemlja” ulazim u Federaciju. Niti mene tko što pita niti ja imam koga što pitati dok nisam nakon, danas prijeđenih 34 kilometra došao u Bosansku Krupu. Tamo sam na raskrižju morao pitati kojim putom mogu doći do centra grada. A tu ću se, ispred katoličke crkve susresti sa simpatičnom djevojkom Sanjom, koja će me odvesti u stan, svojoj obitelji koji će mi biti domaćini u ovom lijepom gradu. Riječ je o obitelji Aleksić. Petar Pero je rodom iz Zalužana kod Banjaluke, u Bos. Krupu je došao prije 40 godina, radi u ljekarni i do godine će u mirovinu. Njegova supruga Mirjana je iz Bihaća i radi u općinskoj upravi, pa smo tako, po zvanju i kolege. Imaju sina Kristijana Kiću koji je završio fakultet u Mostaru i dobio zvanje inžinjera za informatiku, a Sanja, koja će tijekom cijeloga života nositi posljedice strahovitog rata, studira u Sarajevu i doskora će postati diplomirana socijalna radnica. To je jedina katolička obitelj u Bos. Krupi. Doduše, ima još Hrvata ali žive u mješovitim brakovima. I ta, jedina katolička obitelj je dala svoj nemjerljiv doprinos katoličkoj crkvi u Banjalučkoj biskupiji. Naime, Mirjana je svojim zalaganjem, znanjem jer radi u urbanizmu grada Bos. Krupa,ugledom i poznanstvima uspjela iz ruševina podići katoličku crkvu koja je u tijeku rata u Bosni i Hercegovini srušena..Crkvu, koja je posvećena Preslavnom Imenu Marijinom, je prošle godine posvetio banjalučki biskup msgr. dr. Franjo Komarica, a obitelji Aleksić odati priznanje. U toj crkvi ćemo zajedno Petar, Mirjana i ja izmoliti IX. Postaju Križnog puta. Gospođa Mirjana će uz jutarnju kavu upisati nekoliko rečenica u moj hodočasnički dnevnik:

“Veoma smo obradovani Vašim dolaskom u našu obitelj. Primismo Vas od srca i želimo da Vaš daljni put prati blagoslov Dragoga Boga i neka usliši Vaše nakane zbog kojih ste krnuli na ovo hodočašće. Vama i Vašoj obitelji, Bog neka učvrsti vjeru, ufanje i ljubav!

Obitelj Aleksić: Petar, Mirjana Kristijan i Sanja.

Bosanska Krupa, na Malu Gospu, 8. rujna 2010. godine”. Od Bosanske Krupe do Bihaća

I jutros ću svoj put početi s kabanicom na glavi, zbog kiše. Na telefon me svakodnevno, kao i danas zovu prijatelji, radne kolegice i kolege, članovi obitelji i oni dobri ljudi kod kojih sam prespavao. Svi pitaju između ostalog: Kako je? Odgovaram im: U redu je i nema nikakvih poteškoća ako zanemarim brojne žuljeve. Oni su jedna velika i neodkloniva hodočasnička nevolja.

Svi oni su u mojim mislima i molitvama, ali da i oni mene ne prate molitvom, ne znam kakav bi im odgovor mogao dati.

Predhodni dana sam uglavnom putovao uz Unu koja teče ravnicom, danas ću njenim kanjonom. Na prvi pogled izgleda kao kanjon Vrbasa (kojim sam također prepješačio s grupom hodočasnika kada smo išli u Međugorje), samo što uz Unu ide i željeznička pruga. Za nas vjernike Bog se ogleda u svim tim ljepotama.

Na ulazu u Bihać čitam na transparentu i jambo plakatu, u povodu sutrašnjeg velikog muslimanskog blagdana: Bajram šerif mubarek oslun, što bi u prijevodu značilo: Neka vam je sretan i blagoslovljen blagdan.

Iza 18 sati ulazim u bihaćku crkvu sv. Ante Padovanskog. Misa je počela. Služi je moj do prošle godine župnik, a sada u Bihaću župni vikar fra Anto Ivanović. Nakon sv. mise i okrijepe duše, izmolit ću X. postaju križnog puta. Fra Anto me je očekivao pa ćemo u župni dvor. Tu me dočekuje bihaćki župnik fra Ivica Matić, koji je bio župnik u Bugojnu kada smo kroz njega prolazio idući Gospi međugorskoj i koji nas je tada ugostio. Uslijedila je večera, razgovor i počinak.

Pred pola noći Bihać je obasjan vatrometnim raketama. Nastupio je Bajram.

Nakon sinošnje kišurine osvanut će lijepo, suncem obasjano jutro. U 7,30 sati ću nazočiti sv. misi, a poslije nje i doručka, rastanak sa župnikom Ivicom, koji će mi u znak sjećanja na posjet ovom samostanu darovati krunicu i prsten na kome je napisan cijeli Očenaš. Krunica će mi tijekom cijelog puta biti u rukama na koju ću moliti sva otajstva sv. krunice, a na prsten, od nehrđajućeg čelika, čestoću pogledavat kada budem molio Očenaš, nadajući se da će mi očeličiti vjeru..

Fra Anto će u hodočasnički dnevnik upisati: Neka te prati Božji blagoslov na zagovor sv. Nikole zaštitnika putnika, te sretno stigneš cilju, a na povratku, duhovno osnažen, budeš na blagoslov svojoj obitelji i svima koje ćeš susretati. Pozdrav svima koji pitaju za mene. Sretno. Svoj potpis će pored fra Antinog, staviti i fra Ivica.

Od Bihaća do Korenice

Fra Anto će me ispratiti do izvan grada uz put mi objašnjavajući kako je zgrada u kojoj je održano I. zasjedanje AVNOJA bilo vlasništvo časnih sestara i vodi se postupak kako bi se taj cijeli kompleks zgrada vratio vlasniku. Zaustavljamo se ispred crkve katoličke crkve koja je 1936. godine sagrađena, čiji toranj dominira Bihaćem. Saveznici su tu crkvu 1943. godine bombardiranjem srušili i toranj oštetili. On je renoviran, vraćen župnom uredu Bihać i pod zaštitom države. Fra Anto me fotografira ispred jedne od džamija u Bihaću, i između ostalog kaže: Ova džamija je 1266. godine sagrađena kao crkva sv. Ante Padovanskog, ali je pretvorena u džamiju. Dograđen je minaret i nazvana Fethija džamija. Građena je u gotičkom stilu te je jedna od rijetkih europskih islamskih bogomolja u gotičkom arhitektonskom stilu i smatra se najstarijom građevinom gotičkog stila na području Bosne i Hercegovine. Bog mi je na ovom hodočašću priredio brojna ugodna iznenađenja, a jedno od tih je: Nakon više od dvadesetdvije godine susrest ću dugogodišnjeg prijatelja Mehmeda Bećirevića. Zvali smo jedan drugoga sine. Zajedno smo radili i stanovali u Izoli skoro tri godine, a onda se je svatko vratio svome rodnom kraju. On je dolazio sa suprugom Mersidom u Novo Selo, a moja supruga i ja uzvraćali posjet. Bio je to susret pri kome su tekle suze radosnice, jer tijekom cijeloga rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nitko nije znao jedan za drugoga.

No, to danas neće biti sve. Bit će još susreta druge vrste. I tako, nakon sastanka i rastanka s dragim ljudima, preda mnom je šesti dan puta i 50 km koje danas trebam prepješačiti. Na izlasku iz Bihaća jedan me prolaznik pozdravlja: Merhaba, što je više od “Dobar dan” a to bi značilo: Dobro mi došao, neka ti ovdje bude prijatno i ugodno. Uzvraćam pozdravima.

Iza podne prelazim granični prijelaz Izačić Ličko Petrovo Selo i tako ponovo ulazim u Republiku Hrvatsku. U ušima mi odzvanjaju riječi: Liko, Liko, naša diko, Liko, Liko, ne damo te nikom. I ovdje su vidljivi tragovi minulog rata, ali ima obilježja o ubojstvima civila u II. svjetskom ratu. Ispred jednog takvog križa izmolit ću XI. Postaju križnog puta.

Kod Prijeboja, gdje se sastaju putovi koji vode od Plitvičkih jezera i ovaj kojim sam ja došao, susrećem hodočasnika Marijana Peternela iz Pakraca. I on ide na Udbinu. Iza njega su također brojni hodočasnički koraci na putovima do Baleiburga, Vukovara, Trsata, Dubrovnika Sada ćemo osim zajedničkih molitvi izmjenjivati iskustva o hodočašćima i razgovarati o mnogočemu drugom.

Prolazimo pored pansiona “Winnetou”. Podignut je u čast boravka filmske ekipe koja je snimala istoimene filmove. Gledao sam ih po nekoliko puta. Kako su samo naši Ličani glumili Indijance. Tako su, zahvaljujući tim filmovima poodavno svijetom obišle hrvatske prirodne ljepote, iako je malo tko znao gdje su filmovi snimani. Tu smo popili samo po čašu hladne ličke vode.

Približavamo se Korenici prije mraka, ali oblaci na nebu daju do znanja da ćemo ipak morati pokisnuti.

Prespavat ćemo na ulazu u Korenicu. Tu je za mene fra Anto, a Marijanu dobri ljudi, posredstvom koreničkog župnika vlč. Stjepana Zeba, pripremio prenoćište. Naši domaćini obitelj Grgurić će nam ustupiti veliku kuću koja je namijenjena za prenoćišta turistima, i evo hodočasnicima.

Budući da nas je pred kraj današnjeg putovanja izvjesno vrijeme pratila kiša naši domaćini će upaliti centralno grijanje kako bi se sobe i dnevni boravak ugrijali, a na radijatorima ćemo moći osušiti mokro rublje.

Večerat ćemo i doručkovati ličke specijalitete.

Naš domaćin Slavko obnaša dužnost policajca, a gospođa Olivera je medicinska sestra i radi u bolnici. Imaju troje djece, dvije kćerke i sina koji je ove jeseni otišao u sjemenište. Molimo Boga da ustraje u duhovnom zvanju i postane Kristov svećenik.

U mojem hodočasničkom dnevniku bit će upisano: Dragi naši hodočasnici! Bilo nam je veliko zadovoljstvo ugostiti vas u našem domu. Naša vrata su uvijek otvorena za hodočasnike i sve ljude dobre volje. Vaš dolazak kod nas, smatramo blagoslovom za naš dom i našu obitelj. Danas, kada nastavljate svoj hodočasnički hod do Udbine, pratiti ćemo vas u molitvi kako biste sretno stigli na odredište, a vjerujemo da ćemo se i mi naći u vašim molitvama. Neka Božju blagoslov prati vas i članove vaše obitelji. Drago nam je što vas je Bog poslao k nama. Srdačan pozdrav vama i članovima vaše obitelji uz obilje Božjeg blagoslova: Olivera, Slavko, Mišel, Magdalena i Ivona Grgurić

Od Korenice do Udbine

Sedmi, zadnji dan hodočašća nekako će biti najteži, ali najdraži, jer kiša koja je sinoć počela padati, nije prestajala cijelu noć, i jutros je padala. Tješilo nas je jedino to što smo imali danas prevaliti samo 32 kilometra.

U koreničkoj župnoj crkvi sv. Jurja izmolit ćemo XII. postaju križnog puta.

Nakon restorana Lička kapa gdje smo popili kavu, u restoranu Feral u Jošanima ćemo pojesti topli grah da se malo ugrijemo, jer nam je velik dio tijela mokar, a dobro je došla i vatra u vanjskoj pecari.

Tu uspostavljamo telefonski kontakt s udbinskim župnikom fra Nediljkom Knezovićem. Nedugo iza tog razgovora, doći će fra Nediljko i Ratko Dragović, poznatiji kao pukovnik Klek. Došli su da nas pozdrave i kažu da nas čeka mjesto za spavanje u kampu motorista bajkera na Udbini, a to je oko 5-6 km odavde. Nama će se učiniti da ima puno više kilometara. Nakon dosadašnjih uz brdo i niz brdo sada se pred nama prostire Krbavsko ravno polje. Crkva Hrvatskih mučenika vidi se iz daljine kao bijela golubica na brdu. Kako je tek tada srce zalupalo. Naša radost će, uskoro biti potpuna.

Na Udbini

Ulazimo u krug vojarne. U njemu je kamp. Domaćini nas nude s jelom srneći gulaš i piće. Zahvaljujemo se uz obrazloženje da je petak.

U 19 sati je u dnevnoj kapelici crkve Hrvatskih mučenika sv. misa. Do tada smo presvukli mokru obuću i odjeću, i kako ne imasmo vremena da pješice pređemo tu razdaljinu od nekoliko kilometara, prihvatili smo prijedlog i autom otišli do crkve. Dnevnu kapelica Kraljice mučenika, u zdanju crkve Hrvatskih mučenika, u kojoj će se služiti sv. misa je blagoslovljena, prije dva dana, na Malu Gospu, a blagoslovio ju je gospićko-senjski biskup msgr. dr. Mile Bogović.

Nakon sv. mise motoristima će se svečano predati papina zastava i zastava Republike Hrvatske. One će se sutra, u procesiji donijeti blizu oltara. Po završetku sv. mise ponovo ćemo biti sa župnikom. Pitao sam ga: Koji je uvjet za jedno mjesto, da u ovoj crkvi Hrvatskih mučenika, bude kamen na kome piše ime župe ili mjesta. Rekao je da se to kamenje donosi ovamo iz mjesta gdje su otkrivene masovne grobnice, bez obzira na vrijeme i okolnosti kada su nastale. Tako moja rodna župa Dolina nema uvjeta da tu bude kamen s njenim imenom, ali je fra Nediljko rekao, kako će u knjižnici, koja će biti sastavni dio ovog svetišta, imati mjesta svi brojevi Suze dolinske i monografija o župi Dolina, u kojoj su poimenice nabrojane sve žrtve dolinskog kraja.

Tu susrećemo još jednog prekaljenog hodočasnika koji je hodočastio mnogo, a između ostalog i u Den Haag iz Pakoštana kod Zadra. Ime mu je Branko Čulo. Vraćamo se u naš kamp. Valja nam se odmoriti i sutra nazočiti sv. misi i blagoslovu ove velebne građevine.

Dovršena je u građevinskom smislu a to je uvjet da će Gospićko-senjska biskupija od izvoditelja Konstruktora-inženjeringa – dobiti ključ u ruke”. Tako će se omogućiti da se na Dan hrvatskih mučenika obavi blagoslov crkve, a posveta će biti kada sve bude gotovo. Naime, predstoji još unutarnje uređenje crkve: mozaik hrvatskih mučenika u svetištu, nepomični oltar i popratni namještaj, klupe, ispovjedaonice, križni put, vitraji i sve ostalo što je potrebno za redovito funkcioniranje crkve. Zahvaljujući dobrotvorima, postavljena su četiri zvona na preslicu” zvonika, od kojih je jedno posvećeno svim hrvatskim mučenicima, a druga tri našim proglašenim mučenicima: Nikoli Taveliću, Marku Križevčaninu i Alojziju Stepincu. Zahvaljuju također Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti koja je u svojoj gliptoteci izradila i darovala repliku Višeslavove krstionice, koja je smještena u središtu križišta crkve, ispod kupole.

To što sam večeras proživljavao isto je što i kada sam dopješačio u Međugorje ili Mariju Bistricu. To se ne može riječima opisati nego samo doživjeti i dušom osjetiti. U tim mislima sam i zaspao u vreći za spavanje koju sam sa sobom od Okučana nosio i tek večeras se u nju zavukao.

Crkva Hrvatskih mučenika građevina puna simbolike

Sadašnji izgled crkve je inspiriran crkvom Sv. Križa u Ninu, najmanje katedrale, s tim što je dosta puta uvećana i puno simbolike. O tome je pisao o. Draženko Tomić:

Na prednjem pročelju je preslica u obliku glagoljskog slova A. To je sinteza križa i vjere u jednoga Boga u tri božanske osobe. Ujedno se time izražava glagoljaška prošlost ovog kraja.

Iznad ulaznih vrata nalazi se križ sa zabata crkve kneza Branimira u Š opotu kraj Benkovca. Godine 1979. proslavili smo Branimirovu godinu (879. 1979.) i tom prigodom obnovljen je zavjet vjernosti Hrvata katolika Bogu, Crkvi i Svetom Ocu. CHM želi se nadograditi na poruku Branimirove godine, trideset godina nakon što smo je proslavili pokraj crkve Sv. Križa u Ninu, 1979. godine.

Na pročelju prema Krbavskom polju u sredini je udubljenje u obliku križa unutar kojeg je lik Krbavskog križa iz oko 1200. godine. On će noću biti osvijetljen tako da će bacati svoje zrake na prostor nekadašnje krbavske tragedije. Želimo da taj križ postane i simbol povezanosti iseljene Hrvatske sa svojom starom domovinom. U kriptu crkve ulazit će se s južne strane, s prostora nad muzejom. Ona bi trebala biti učionica hrvatske povijesti, s prostorijom za knjižnicu hrvatskih mučenika i za samu učionicu”, tj. prostor gdje bi se moglo okupiti bar pedesetak posjetitelja i prikazati im smisao projekta. Na istoj razini su dnevna kapela i pomoćna dvorana. Oko cijele zapadne i sjeverne strane kripte su trjemovi. Ispod trga bit će pastoralni centar i prostorije župnog stana i ureda. Kada se pokaže potreba i ostvare mogućnosti, planiraju se graditi odijeljeno prostori za župni stan i župni ured.

Vanjski oltar bit će na prostoru bivše župne crkve Sv. Nikole koja je u Drugom svjetskom ratu i zapaljena, a poslije rata srušena. Na njezinim temeljima bio je izgrađen hotel koji je poslije napušten i srušen. Svojom simbolikom stradanja i svojim položajem taj prostor je najprimjereniji za misno slavlje kada sudjeluje veći broj vjernika nego što može stati u crkvu.

Nedaleko od vanjskog oltara bit će i vanjsko pjevalište. Pred crkvom je trg na kojem se predviđa kip Ivana Pavla II. kako s križem prelazi prag novog stoljeća i tisućljeća. Još nije precizirano mjesto za memorijalni zid ili spomen-kamenje s raznih stratišta. Ima više mogućnosti. Konačan prijedlog bit će dogovoren s umjetnicima i stručnjacima.

Središnja građevina je Crkva hrvatskih mučenika. Tlocrt Crkve hrvatskih mučenika ima izgled križa, po uzoru na crkvu Sv. Križa u Ninu. Srednjoj lađi je na ulazu dodan trijem, tako da ima oblik latinskog križa. Ona će kao bogoslužni prostor biti posvećena samo mučenicima koje je Crkva proglasila. Ispod kupole stajat će, za tri stepenice spuštena ispod poda crkve, replika krstionice kneza Višeslava. S jedne strane svetišta bit će kapelica Presvetog, a s druge sakristija.

U apsidi crkve nalazi se triptih u koji će biti smješten mozaik s Kristom pobjednikom kojemu dolaze hrvatski mučenici. S lijeve strane će se nalaziti kapelica za Presveto, a u luneti iznad prolaza u kapelicu bit će mozaik. U kameni oltar bit će uklesan Kristov monogram iz kojega su (po nekima) izvedena sva glagoljska slova. Na oltaru će biti istaknuto slovo M (mučenici). Ispred oltara je ambon, a ispred njih je Višeslavova krstionica koja je tri stepenice upuštena u odnosu na ostali prostor. S desne strane prezbiterija je ulaz u sakristiju. U bočnim lađama nalaze se ispovjedaonice. Na podu je opločenje crvenim kamenom koji čini obris križa od ulaznih vrata oko krstionice do oltara. Hodna traka također crvene boje nastavlja se do oltara te do spomenika papi Ivanu Pavlu II. koji će biti postavljen na trgu ispred crkve. Ostatak poda popločan je bijelim kamenom. Svi materijali, izuzev onih koji se ne mogu naći kod nas, hrvatskog su podrijetla.

Gledajući s oltara vidi se ambon i krstionica, ali i klupe koje su izrađene od izbijeljene hrastovine. U vjetrobranskim vratima rukohvat je izrađen u obliku glagoljskog slova M (mučenici). Na prozorima su vitraji. Na sučeljavanju zidne plohe i bačvastog svoda bit će friz s motivom iz hrvatske umjetničke baštine. Zidovi će biti opločeni kamenom u visini 1,5 m od poda. Također se vidi i pjevalište koje je visoko podignuto da se dobije što impozantniji dojam. U horizontalnoj simetrali od ulaznih vrata nalazi se replika Višeslavove krstionice, ambon, oltar i mozaik. Iznad krstionice nalazi se tambur koji ima kupolast svod. U vertikalnoj simetrali od kupole preko krstionice koja je postavljena na staklenom podu u kripti bit će postavljen oltar/sarkofag hrvatskih mučenika a obasjavat će ga svjetlosni stup kroz staklo oko krstionice. U tamburu koji je promjera 14 m nalaze se osam prozora na kojima su također postavljeni vitraji. U desnoj lađi ispred sakristije bit će pjevalište za redovne službe Božje.

Dan hrvatskih mučenika

Osvanula je subota, dan kada su hrvatski biskupi proglasili za dan hrvatskih mučenika.

Iza 8 sati ćemo iz kampa ponijeti samo križ i hodočasnsički štap i za svaki slučaj kabanice, iako kiša ne pada Ostale stvari smo ostavili, a po njih ćemo doći po završetku misnog slavlja.

Kolone pobožnih hodočasnika dolaze sa sviju strana i slijevaju se kod crkve sv. Marka, poznata i kao crkva sv. Marka od groba. U toj crkvi molimo Marijan i ja XIII. postaju križnog puta, a posljednju XIV. ćemo izmoliti ispred crkve Hrvatskih mučenika.

U 9 sati će, ispred te crkve, krenuti zajednički križni put i ići će prema crkvi Hrvatskih mučenika. Bila je to nepregledna kolona vjernika, koji su molili i pjevali. U blizini te crkve u dogledno vrijeme će se pristupiti izgradnji zajedničke grobnice svih hrvatskih mučenika. U toj grobnici će se polagati sve kosti iz masovnih grobnica, Hrvata mučenika, kako one pronađene u Hrvatskoj tako i u inozemstvu, kuda su vodili križni putovi po završetku II. svjetskog rata, koje se neće moći identificirani. Mnoge su već pripremljene i čekaju da se polože u zajednički grobak. Prije početka sv. mise, susrećem prijatelja Zdravka Vampovca. On je došao iz Vodica kako bi nazočio ovom nesvakidašnjem događaju. Od tada ćemo nas dvojica biti suputnici, jer se tu rastajem s Marijanom.

Zvona s preslice zvonika najavljuju veliki trenutak: Početak misnog slavlja za vrijeme kojeg će biti blagoslovljena crkva. Na prostor predviđen za liturgiju ulaze stotine svećenika s crvenim štolama koje simboliziraju mučeništvo, motoristi s kamenjem na kojima su upisana mjesta masovnih grobnica prikupljenih u zadnjih godinu dana.

Tu su i brojni biskupi predvođeni s msgr. Vinkom kardinalom Puljić, vrhbosanskim nadbiskupom.

Domaći biskup je, nakon preuzimanja ključeva od graditelja crkve, obavio blagoslov, a potom je otpočelo misno slavlje.

U svojoj propovjedi između ostalog, kardinal Vinko je kazao: Sve je manje onih koji čuvaju pamćenje na buduća pokoljenja, jer je tradicija počela zamirati. Svi su okrenuti sutrašnjici, kukajući na današnjicu. U toj situaciji Katolička Crkva želi biti čuvarica pamćenja, ne samo pisanim dokumentima, koje brižno čuva u svom krilu i prenosi na generacije. Također želi uklesati u kamen, što vatra ne može progutati. Barut može srušiti, ali pismo na kamenu jamči da sve nije zaboravljeno

Sada dolazimo na tolike koji su bez imena i o kojima se nije vodio nikakav proces za proglašenjem blaženih, ali su istinski svjedoci vjere. Ostaše postojani i vjerni te svoje živote položiše na grudi za svetu vjeru. Njihova krv je tu grudu posvetila. Tko će nabrojiti kroz povijest cijelu plejadu mučenika, koji su istinski bili mučenici i svjedoci vjere. Spomenuti bitku na Krbavi, te one stradale nevine u Prvom svjetskom ratu, a pogotovo između dva svjetska rata, pa strahote u Drugom svjetskom ratu, a možda još više po svršetku tog rata za vrijeme oslobođenja, kada su oslobođeni prava i života. Kako ne spomenuti tolike koji svoje živote položiše u ovom Domovinskom ratu. Kako ne spomenuti svećenika Burika, svećenika Lukendu i sestru Ceciliju, koje sam poznavao; ali ovim nisam htio nabrajati nego samo spomenuti, jer nije moguće to u ovoj propovijedi nabrojiti. Toliki su istinski heroji vjere. Tko će upoznati sve muke koje su izdržali i vjerni ostali. Samo sam nešto uspijevao dotaknuti kroz svoj svećenički život o komunističkim torturama u zatvorima ili onom mučenjima nakon rata u križnom putu. Neke sam osobno slušao, kao o onoj strašnoj priči u Podgradcima kod Bosanske Gradiške u kolovozu 1945. Ne mogu razumjeti što se nikada do kraja nisu uspjeli popisati sve nevine žrtve bez obzira koji uzročnik ubojstva? Vjerujem da ćemo ovim zdanjem barem mali znak poštovanja izraziti i zahvalni spomen činiti Dvosatno misno slavlje će završiti intoniranjem državne himne.

Prema sredstvima priopćavanja ispred crkve Hrvatskih mučenika se je sabralo oko 15 tisuća hodočasnika. Radostan sam što sam i sam bio jedno zrno pijeska u tom mnoštvu i što sam svojom molitvom doprinio da naši hrvatski mučenici osjete našu blizinu i neka znaju da nisu zaboravljeni.

S ovim završava moje osmodnevno pokorničko hodočašće, ali misli na dobre ljude koji su me pratili molitvom i primali me u svoje obiteljske domove i sve ono što mi se dobro dogodilo, nikada neće izblijediti.

Bogu, na kraju, ostajem neopisivo zahvalan.

Sve slike mozete vidjeli klikom OVDJE

Tekst i slike: Milorad Oršulić Mican

 

Svi Sveti 2010

OBILJEŽEN BLAGDAN SVIH SVETIH I DUŠ NOG DANA NA GROBLJU “GRADINA” U DONJOJ DOLINI
Na groblju “Gradina” u Donjoj Dolini od pamtivijeka se je služila sv. misa za sve pokojne iz dolinskih sela na Dušni
dan ili kako ga je stari narod zvao Mrtvi god. Taj običaj je prestao početkom rata u Bosni i Hercegovini.
Godine 1996. na blagdan Dušnog dana, u Slavonskoj Dolini, na nasipu preko Save od groblja “Gradina” postavljen
je križ koji je blagoslovio vlč. Željko Volarić župnik iz Vrbja. Tu su se okupljali Dolinci, palili svijeće i molili za svoje
pokojne s ono stranu Save. Tada je zapisano u 3. broju “Suze dolinske”: “Jedinstvena je to prilika da od Jasenovca
do Brčkog (u kojoj duljini rijeka Sava razdvaja Bosnu i Hercegovinu od Hrvatske) izgnanici vide svoje groblje i da su od njega udaljeni svega nekoliko stotina metara …”
Tek, nakon deset godina, na Dušni dan 2000. godine je ponovo služena sv. misa u grobljanskoj kapelici. Služio ju je tadašnji župnik u Bos. Gradiški i upravitelj župe Dolina preč. Kazimir Višaticki. Tom prilikom je između ostalog kazao: “Sastali smo se na ovom groblju gdje počivaju žrtve zla, mržnje i osvete. Naši mučenici prethodnih ratova ali i ovoga. Oni su sada pred licem Gospodnjim i mole se za Dolinu i Dolince…”
Kako Dušni dan uglavnom bude radnim danom pa je dolazak vjernika malen, morala se je prekinuti tradicija te je određeno da se sv. misa služi na groblju zadnje nedjelje u listopadu odnosno u nedjelju prije Svih Svetih.
Ove godine je to bilo 31. listopada. Sv. misu ispred kapelice, jer su to vremenski uvjeti dozvoljavali, služio je vlč. Pero Čolić pred pedesetak vjernika bosanskogradiški župnik i upravitelj župe Dolina.
Nakon sv. mise župnik je pojedinačno molio opijela nad grobovima za koje je rodbina izrazila želju.
Neki su groblje posjetili u prijepodnevnim satima, neki će sutra na blagdan Svih Svetih i u utorak na sam Dušni dan.
Tjedan dana prije je dragovoljačka ekipa iz Nove Gradiške, Š umetlice i Okučana u sastavu: Pavle Budić, Pavle Musić, Pavle Oršulić, Milan Mišo Barišić, Ljubomir Konjetić, Mato Matan Ćorković, Stipo Knežević, Marko (Dragoje) Vonić, Ferdo Tomić, Luka Š Šokić i Milorad – Mican Oršulić pokosili travu po groblju dok su Slavko – Slave Stipančević i Vinko Miklić obojali unutrašnjost kapelice, i tako je pripremili za misno slavlje.

 

(više…)

Asfaltirane dionice puta kroz sela

ASFALTIRANE DIONICE PUTA KROZ NOVO SELO I GORNJU DOLINU

Odlazak na groblje u Donjoj Dolini je zgoda da se obiđe i imanje u selima. Tako se i ja uputih nakon sv. mise sa svojima članovima obitelji u Novo Selo.

Put od Gornje Doline prema Novom Selu je neobično dobro poravnat kao i onaj makadamski od Grede do Gornje Doline kojim smo prošli. Doskora, čim ssmo prešli most na šlisu, kod bivše gostionice “Divna” asfalt na cesti i sve tako prema Jazmaku do Jurine kuće, a do Ante – Tunje Vidića, prema gornjem kraju sela.

Posjetimo se: dionica puta od Gornje Doline do škole u Novom Selu je bila asfaltirana, međutim, taj asfalt su tenkovi i druge teška prijevozna sredstva razrovali i uništili, tako da se je moralo pristupiti ponovnom asfaltiranju.

Sada se sjećam kako sam 5. ožujka ove godine, slučajno, na banjalučkoj televiziji, u jednoj informativnoj emisiji o Bos. Gradiški, čuo da je (Bosanska) Gradiška u svom budžetu za ovu godinu predvidjela oko 500.000 KM za održavanje i uređenje nekategoriziranih putova na području te općine, a polovica od toga, tj. 250.000 KM će se izdvojiti za asfaltiranje puta Dolina Greda Novo Selo. I evo, nisu to bila predizborna obećanja, nego, za divno čudo – istina.

I makadamski put tzv. Crni put, od Jurine kuće do asfalta u Jaružanima Lamincima je poravnat i uvaljan što navodi na zaključak da će se i on asfaltirati.

Takvo je bilo, zatečeno stanje, u nedjelju 31. listopada, a već sutradan su nastavljeni poslovi na asfaltiranju puta od Grede prema Gornjoj Dolini, kako smo ga mi zvali “ničiji put”, jer mještani sela Greda i Kozinci nisu za tu dionicu puta htjeli čuti da se asfaltira, a samodoprinos Dolinaca nije bio dovoljan za njegovo, tada skupo asfaltiranje. Sada će nam rodni kraj biti još bliži.

 

(više…)

Stare video snimke 1987

Poštovani posjetioci drage nam naše Suze za vas smo negdje iz arhive “iskopali” zanimljiv video materijal i to jos iz davne 1987.g.

GRADINA, katolicko groblje u Donjoj Dolini kod Bosanske Gradiške arheološko nalazište 1987.g.

Bivši, etnografski muzej KUD-a “Ivan Goran Kovačić” Dolina kod Bosanske Gradiške (1987.g.)

Kod Micana u Novom Selu 1987.g

(više…)

IVAN TOMIĆ OBUKAO REDOVNIČKI HABI

U subotu, 28. kolovoza, u Dubrovniku, na blagdan svetog Augustina biskupa, čije je pravilo usvojio Red propovjednika, osmorica kandidata, dotadašnji postulanati Hrvatske dominikanske provincije, stupili su u dominikanski Red činom oblačenja bijelog habita i crnog plašta, započinjući tako godinu novicijata.

IVAN TOMIC U HABITU SV. DOMINIKA

Nama Dolincima je velika radost, ali i čat, što je među osmoricom novaka i jedan Dolinac. Riječ je o Ivanu Tomiću, sinu Marine i pok. Luke Tomić iz Donje Doline koji sada žive u Gornjim Bogićevcima. Ivan Tomić je rođen 24. listopada 1984. godine u Bos. Gradiški i apsolvent je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, koji za vrijeme trajanja novicijata planira i završiti. U redu je Ivan svome imenu dodao i ime MARIJA kao zahvalnost nebeskoj Majci Mariji, zaštitnici Reda propovjednika, pod čiju se zaštitu utječe.

Obred oblačenja i svetu Misu, uz koncelebraciju braće iz Provincije, predvodio je o. Anto Gavrić, provincijal Hrvatske dominikanske provincije. Obred je započeo provincijalovim pitanjem kandidatima Š to tražite? na što su kandidati odgovorili Milosrđe Božje i vaše!. Nakon homilije, kandidati su obećali živjeti evanđeoskim životom opslužujući pravila samostanskog života po uzoru svetog Oca Dominika. Davši obećanje, svaki od kandidata je primio iz provincijalovih ruku dominikanski habit u koji su ih obukla starija braća, a potom su pristupila svakome od novo obučene braće i izmijenila s njima cjelov mira što je znak primanja u Red.

Ivanu je redovnički habit obukao drugi Dolinac, naš p. Damir Š Šokić. Upravo činjenica da je p. Damir dominikanac utjecala je i na Ivana da pri odlučivanju u koji će red stupiti prouči i dominikance i njihovu karizmu te se na kraju i odluči za stupanje u taj red

P.DAMIR Š OKIC I IVAN TOMIC – OBOICA PORIJEKLOM IZ DONJE DOLINE

Nakon čina oblačenja, provincijal je pročitao izjavu novacima kojom im se određuje godina kušnje u dubrovačkom samostanu pod vodstvom o. Ive Plenkovića, učitelja novaka.

(više…)

Proslava Velike Gospe i Sv.Roka 2010

Gospa Kloštarska u Slavonskom Kobašu 

Već je postalo tradicionalno, da proslavu Velike Gospe Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, započnem u marijanskom svetištu u Kloštru kod Slavonskog Kobaša u neposrednoj blizini ulijevanja rijeke Orljave u Savu.

Od kako je osnovana Požeška biskupija, svečanu sv. misu s početkom u 19, 00 sati predvodi msgr. dr. Antun Š kvorčević, požeški biskup, pa je tako bilo i ove subote. Nekoliko sati prije i za vrijeme misnog slavlja, desetci svećenika su ispovijedali one koji su strpljivo stajali u pokorničkim redovima.

  U predvečerje svetkovine Marijina uznesenja na nebo, kod Gospe Kloštarske, okupilo se više tisuća vjernika, dosta njih i rodom iz dolinskgo kraja.

 Podsjetimo se da su svoja imanja u Novom Selu zamijenili u Slavonskom Kobašu obitelji Zdenke Vonić, Franje Kovačevića i Anke – Cice Oršulić (koja će to imanje prodati i kupiti u Novoj Gradiški). Nedaleko od Slav. Kobaša u Lužanima su svoja imanja zamjenili Branislav Oršulić, Mijo Oršulić i Josip-Mladen Oršulić. Tako, na neki način Novoselci povezuju Gospu Kloštarsku i Gospu Dolinsku. 

Biskup Š kvorčević je pozvao na molitvu za

hrvatske obitelji i cijelu domovinu.

 Nakon misnog slavlja uslijedila je zavjetna procesija sa svijećama, iza Marijnog milosnog lika, kojeg su nosile djevojke u narodnim nošnjama, praćena marijanskim pjesmama.

 Svečanost uočnice Velike Gospe završit će izlaganjem Presvetog Otajstva pred kojim su hodočasnici mogli ostati u molitvenom bdijenju sve do pola noći.

Gospa Dolinska u Gornjoj Dolini

  Sutradan, na blagdan Velike Gospe, sinoć okrijepljeni sakramentom svete ispovijedi i pričesti, uputili smo se u rodni kraj, našu Dolinu.

Misa je predviđena u 13 sati pa je bilo vremena otići na groblje “Gradinu” u Donjoj Dolini, obići grobove dragih pokojnika, zapaliti svijeće, ukrasiti kojim cvijetom i pomoliti se.

Groblje je dočekalo svoje hodočasnike primjereno uređeno. Par dana prije tog blagdana, Pavle Musić, Pavle Budić, Pavle Oršulić, Mato Matan Ćorković, Mijo Barišić, Slavko – Slave Stipančević, Željko Š Šokić i Berislav Marjanović su pokosili travu po groblju i izvezli je te pokupili izgorjele lampione i drugi otpad. Tako je groblje uređeno i za proslavu Mučeništva sv. Ivana Krstitelja koje će se održati na ovom groblju na sam blagdan, u nedjelju 29. kolovoza.

 Ispred crkve u Gornjoj Dolini na stotine vjernika. Došli su iz različitih krajeva Hrvatske i europski zemalja. Zgoda je to da se prije i poslije sv. mise vide, porazgovaraju …

Nekada su u u Gornju Dolinu iz slavonskih sela Mačkovca, Doline i Orubice vjernici hodočastili u procesijama uz put pjevajući. “Majko Božja Dolinska, moli se za nas…”

Sv. misu je služio vlč. Pero Čolić, bosanskogradiški župnik i upravitelj župe Dolina. Na početku misnog slavlja je pozdravio najprije Dolince koji žive u Dolini i čestitao im blgdan, a potom sve nazočne.

Nakon sv. mise je župnik upriličio zakusku od bureka (bosanska pita s mesom) i osvježavajue piće dovezeno iz Bosanske Gradiške.

 Sveti Rok u Bosanskoj Gradiški

 Jučer je u Gornjoj Dolini vlč. Pero Čolić pozvao nazočne da danas dođu u Bosansku Gradišku kako bismo zajednički proslavili sv. Roka patrona župe Bosanska Gradiška.

Sv. Roku su Dolinci hodočastilo od davnina. (Mama mi je pričala kako su

djevojke, u njeno vrijeme, cijeli dan kupile sijeno onomu tko je imao zaprežna kola i konje, da ih na sv. Roka iz Proševice blizu Donje Doline vozi u Bosansku Gradišku).

Sv. Misu je predvodio msgr. Drago Balvanović misionar iz Perua, u koncelebraciji s još 7 svećenika banjalučke biskupije.

Podsjetimo se da je msgr. Drago rođen u Bosanskoj Gradiški a prošle godine je u istoj ovoj crkvi proslavio zlatnu misu 50-tu godišnjicu misništva.

Misno slavlje je uveličao crkveni zbor župe Bezgrješnog začeća Bl. Dj. Marije iz Nove Gradiške.

Po završetku sv. Mise, župnik je pozvao sve nazočne u dvoranu Župno-pastoralnog vijeća na ručak

(više…)