Ribarske price – Lov na šarane
RIBARSKE PRIČE IZ DOLINSKOG KRAJA U PROŠ LOSTI
LOV NA Š ARANE
Neočekivano visok povodanj kasnih proljetnih dana 1947. godine donio je Dolincima brojne poteškoće i nedaće. Iako se ovako nešto ne dešava prvi put, ipak je ovo bila nekako pojačana količina soli na ranu. Prethodna dva sušna ljeta su uveliko umanjivala prinose i sa njiva i sa livada, a evo ni sada se bolje ne piše.
Tekli su već zadnji dani svibnja, a pod vodom su sve niže njive, livade i pašnjaci. Ostale su suhe samo nešto šire gredice Planjske, Mestanja i Pogorla, kao i vrlo uski pojasi ponekih dijelova livada na Ukosima. Već je bilo jasno da će se poplavljene njive morati preorati, te će se pokušati sa kukuruzima stodancima nešto ugrabiti prije jesenjih kiša i voda, a bit će pokušaja, slično kao i prethodnih poratnih godina, da se sa prosom i sijerkom nešto izvuče iz njiva, pogotovo što su zaredala sušna ljeta.
Sava je tih dana bila dobro opala, spustila se i ispod bajera na bosanskoj strani više od metra, ali se unutrašnje stanje skoro jednako zadržava. Kanalom od Osorne voda vrlo sporo otiče, iako su vrata Schleusa (šlajza ustave) na savskom nasipu otvorena već nekoliko dana. Upravo tu, na prelijevanju unutrašnjih voda u kraći odvodni kanal za Savu, ovih toplih proljetnih dana okupljali su se brojni dolinski ribari i zadovoljni trljali ruke.
U instinktivnom osjećaju za nalaženje dobrih voda za mriješćenje, mnoštvo šarana je bezglavo jurilo u susret struji mlake unutrašnje vode. Razlika u nivou vode usporavala je šarane, a i drugu sitniju ribu, pa su ribari, uz pomoć raznog pribora, posebice vlakova prigrtača i ostvi, neposredno pred ustavom, te bubnjeva jednokrilaša i prijestora (bubnjeva dvokrilaša), uzvodno u kanalu koji vodi iz Osorne, postizali nesvakidašnji ulov.
Š irinom unutrašnjih voda, posebice u mirnim rukavicama i uz plićake, počelo je viđanje sve više ribe, poglavito šarana koji su se nekako kao pomalo sneni zadržavali u prikrajcima, ili su se u jatima kretali plićacima, kojom prilikom ih je mreškanje vode iznad njih dobrano odavalo.
Sunce je bilo već poskočilo na istoku kada sam se tog jutra probudio i krenuo ka tulumbi da se umijem. Još dok sam se pljuskao svježom vodom, tata mi je odnekud iz prikrajka dobacio, da sam to mogao učiniti u Gostinji ili u Jarku. Ove njegove riječi su mi prijatno zazvonile u ušima, te svjestan da one nagovješćuju neki dobar prijedlog, naglo sam podigao glavu i pogledom tražio tatu. Iza poluotvorenih štalskih vrata začulo se: «’Oćemo li jutros, do Mise, ići u ribe? Jer će se šarani za koji dan povući u dublje vode. A danas, svakako, i ne ideš u školu.» «Brzo ću ja», odgovorio sam radosno i ubrzano podbacio vrat pod mlaz vode. Još dok sam ubrusom hitro posušivao lice i ruke, počeo sam se raspitivati gdje ćemo sve ići i šta treba da ponesem. Sve je, pak, već bilo pripremljeno, tako da je ostalo da ja samo uzmem kaputić iz sobe. Trudeći se da budem makar malo koristan, od tate sam uzeo veslo, dok je sav ostali pribor nosio on. Niz među smo se spuštali laganim koracima, pa mi je to omogućilo da u raspoloženju koje me je obuzimalo vidim danas među ljepšom nego jučer. Trava se ugustila i smaragdno bljeska, a posvuda osmijesi maslačka, ivančica i tratinčica, te umilno oglašavanje ptičica.
Vodenom površinom Gostinje ljeska se dnevna svjetlost punim sjajem svoje zlataste raskošnosti. Trava na nepoplavljenom dijelu Ukosa je dobro ižđikala, kao da bježi od poplave i propinjući se teži u susret sunčevoj svjetlosti .
Čunom smo se usmjerili na vodeni prolaz kraj nasipa puta za Gornju Dolinu i stigli na vodu Jarka, koja je izišla iz korita i poplavila niže dijelove Planjske, i to kako utvajske, tako i dijelove obradivih površina.
Već nakon kratke vožnje po sredini Jarka, tata počinje zapažati blago mreškanje vodene cakline u plićacima. «A ha, tu ste», tiho je prozborio. Zatim mi je objasnio šta ćemodalje činiti. Ja sam se sa veslom smjestio na dumen čuna, da bih mogao koliko-toliko
kormilariti, a tata je sada uzeo botur i lagano nas potiskivao plićakom za sve primjetnijim jatima šarana. Nismo stigli daleko, krećući se od ćuprije prema Jazmaku, tata je dva-tri puta jače potisnuo čun, meni naglasio da dalje pokušam kormilariti, dok je on botur zamijenio ostvima i nekako u čvrstom stavu uzdigao i zamahnuo. Još nekoliko trenutaka čun je sustizao sada sve gušće jato šarana, a onda su ostve zviznule kroz zrak i zabole se u vodu koji metar ispred čuna. I ubrzo iza toga tata se sa osmijehom na licu okrenuo k meni i dodao: «Prvo, pa muško!» Već sam od ranije znao značenje ove izreke pa sam uzvratio: «’Ura!» Primakao sam se sredini čuna, gdje je tata pažljivo izvlačio ostve iz plijena, te sam nježno prevukao dlan po tamnosivoj glavi šarana, kao utješno milujući ga, a zatim mu ponudio kažiprst u svijetlo ružičasti prsten njegovih široko otvorenih usta, ne razmišljajući u tom času da mu to nije nikakva utjeha niti nadoknada za nedostajući zrak iz vode.
Iako se jato dobro raspršilo, ipak su se nedaleko od nas lako uočavali usamljeni šarani. Čak su se neki, zbog naglog razbježavanja, nasukali u plićaku, pa nije bilo potrebno previše vještine da budu pogođeni ostvima. Za nedugo se ispred mene meškoljilo već pet žujana. I dok se čun približavao plićacima utvaja, potiskivan boturom u odmjerenim intervalima, ja sam pokušao da procijenim ukupnu težinu dosadašnjeg ulova; neki komadi su se kretali, kako sam razumio tatu, i do četiri kilograma, pa čak i više. «U ona dva ponajveća ima same ikre po kilogram», zaključivao sam u sebi i u tom smislu nastavljao. «Podsjećaju me na onoga što smo ga imali prekjučer pripremljenog za ručak. Ali, kakva je samo ikra bila! Najprije prokuhana, a potom zapečena i povlakom začinjena. Bilo je to da prste poližem. Baš sam jeo u slast.» Upravo kada sam namjeravao priupitati tatu za mogućnost da se i danas slično ugostimo, začuo sam njegovo upozorenje, da sada ja kormilarenjem preuzmem držanje pravca.
“ANTO ORSULIC SA DOLINSKIM RIBAROM NA CEKI” SLIKA IZ ZEMALJSKOG MUZEJA SARAJEVO
Nalazili smo se na širem području utvajskih plićaka. Ostve su se u jedan čas oštro oglasile bočno od nas. Bile su upućene na «kapitalca» kojeg smo u tom momentu prestizali. Čun se zaljuljao više nego očekivano i pogodak je izostao, dok se šaran samo snažno ljesnuo i nestao u dubini Jarka. Dalje smo usporenom vožnjom počeli da pratimo prvo jato na koje smo naišli. Kada se desetak, pa i više šarana našlo usmjereno prema gredici utvaja, tata je spustio botur i, kao iz dobro uvježbanog stava u pravcu kljuna čuna, snažno zavitlao ostve, te gotovo istovremeno izgovorio: «Ovog puta je puno bolje.» Budući da je pogodak bio plitko niz jednu stranu šarana, na dnu čuna se prosula pregršt svjetlucavih krljušti, poput kakvih zlatastih novčića, što je u meni izazvalo ushićenje radosti od uspješnog ulova, kao da tako nešto nikad nisam vidio. Nisam uspio naglas ni prokomentirati to što sam u tom času osjećao, a trzaj čuna me upozorio na novi hitac. I ovog puta cilj je pogođen. Pomislio sam kako je sada sustignut «kapitalac», pa makar to bio i neki drugi, a ne onaj koji je pobjegao na početku utvajskih plićaka. Odista je i bio veći od ostalih danas ulovljenih, pa mi se, nakon što je uvučen u čun, nekako učinilo da nam je odjednom ponestalo prostora za još kojeg žujana. Takve misli mi je, valjda, tata na licu čitao, te je započeo: «Š ta kažeš, sine, izgleda da je ovo više od našeg plana? A treba, bogme, računati i na to da želimo, zar ne, da i dogodine u naše vode stigne još i veći broj šarana spremnih za mriješćenje, pa i ostanak u Osorni.» «Da, tata.» Odgovorio sam sa prizvukom određene samouvjerenosti, jer mi je izuzetno godilo što se tu, eto, uzima i moje mišljenje.
Sunce je bilo baš dobro upeklo kada smo se vraćali kući. Tata i ja smo zamijenili mjesta, pa sam se sada našao u klečećem položaju na vrhu čuna i naizmjenično spuštao ruke u vodu koja je bila privlačno mlaka. Baš dok sam smišljao kako da priupitam tatu, da li bi dozvolio da se danas okupam negdje u plićaku Gostinje, začuo se njegov zvonki bariton:
«Sine, jesi li ti, možda, čuo zvono? Ne znam koliko je sati, ali pošto ne vidim dosta prolaznika da idu nasipom u pravcu Gornje Doline, vjerujem da ćemo se i mi uspjeti oprati i presvući, te još stići na podnevnu Misu.»
Kod kuće su nam priskočili u pomoć mama i sestra Tera i ulov je ubrzo bio u kazanu za pečenje rakije, postavljenom ispod tulumbe i naviranom hladnom vodom.
U popodnevnim satima šarani su očišćeni i raskoljeni u polutke, te dobro nasoljeni. To je, ustvari, bila priprema za sušenje na tavanu ili na suncu, ako vrijeme bude išlo naruku.
Dok je tata pripremao ribu za sušenje, ja sam nekoliko sređenih polutki (samo ne i nasoljenih) odnio rođacima i susjedima koji tih dana nisu imali sličnog ulova.
Za večeru je bila bogata trpeza. Osim riblje čorbe i pohovanog šarana, tu je bila i ikra pripremljena na način koji mi se izuzetno dopadao. Bilo je tu, dakle, i ono što sam priželjkivao i o čemu sam danas, još u toku lova, namjeravao s tatom nešto prozboriti.
O dobro pripremljenom jelu od ikre i ukusu koji se tom prilikom može doživjeti znao sam se prisjećati i nakon dosta, dosta godina, posebice kada sam bio u prilici da probam visoko rangirani (po reklami i po cijeni) kavijar od kečigine ikre. U takvim situacijama sam znao sam sebi poluglasno promrsiti, ali ponekad, kada sam imao nekoga da sluša, rado sa m i izbrisano sasvim glasno prokomentirao: «Pa, ovo je samo ‘luk i voda’ prema onome kako je ukusna dobro pripremljena ikra našeg savsko-dolinskog šarana!»
Poslije obilate i ukusne večere krenuo sam u postelju, spreman za duboki san.
Sutradan, dok sam se vraćao iz škole, zamijetio sam nekoliko šarana u šamcu (šancu) kraj nasipa puta, na potezu od Gostinje do ćuprije na Jarku. Djelovali su neplašljivo, pomalo uspavano, mada sam već znao da je to prividno i da bi, naprimjer, u slučaju zabacivanja kakvog vlaka vrlo čilo sijevnuli i nestali iz vidokruga. «A ostve? Eh, to bi moglo biti ono pravo.» Prisjetio sam se jučerašnjeg lova i tatinih uspješnih hitaca, pa sam učvrstio svoje opredjeljenje da i sam nešto slično pokušam.
Ubrzao sam korake i počeo smišljati razgovor s tatom ili mamom. Međutim, kod kuće nisam našao nikoga, te sam hitro ostavio školsku torbu, izvukao male ostve iza rogova na trijemu i krenuo u prvi samostalni lov na šarane. Ostve sam nabacio na rame i počeo zamišljati kako ću se sa šaranom na njima ponosno vraćati kući. Možda će me tom prilikom neko i vidjeti, pa će prozboriti da je tata dobio dobru zamjenu. Samopouzdanje mi je raslo iz koraka u korak.
Na samom početku šamca ugledao sam dva šarana, ali su bili na drugoj strani, oko tri metra od mene. Produžio sam još kojih dvadesetak koraka i sada je uz kosinu nasipa, gotovo na dohvat ruke, mirovao povelik «zlatonja»; samo su mu se rep i trbušna peraja lagano lelujali, dok je glavu zaklonio iza čuperka trave.
Počeo sam se pripremati za svoj odvažni čin. Treba da uslijedi prvo bacanje ostvi na ribu. Nesigurnost se odražavala u podrhtavanju ruke, a čelo se orosilo. Ostve sam podigao visoko, a zatim se, ne ispuštajući ih, naginjao iznad vode sve dok nisam izgubio ravnotežu i neplanirano zaplivao u podubokom šamcu.
Kući sam se vraćao sav potišten, kao kakav pokisli mačak. Ostve sam maltene vukao za sobom i žarko priželjkivao da ne sretnem koga. «Š ta bih mogao reći u vezi sa plivanjem u odjeći, a da ne liči na providnu laž? Da li da, jednostavno, kažem da sam se okliznuo i pao u vodu?” Ostve u rukama, međutim, ne daju da se puno izvrdava. «Ipak je najbolje da ne sretnem koga», iskreno sam zaključio i isto to poželio. Na moju sreću, tako je i bilo. Svakako mi je pomoglo i to što sam izbjegao vraćanje kući putem kroz šor, nego sam ubrzo skrenuo sa nasipa i ispod bašči se domogao našeg šljivika.
U obitelji je ovo moje kupanje sa ostvima prošlo uz puno razumijevanja, čak i bez bockanja kakvim pošalicama, tako da sam, nakon napisane domaće zadaće koju je danas zadao učitelj, bio spreman za večeru, a potom i miran san.
Anto Oršulić ,Fotografije: Ivo (Florijana) Oršulić
