Iz Dolinske Povijesti

Donja Dolina Panoni Oseriati 2 dio

S ovim prilogom završavamo prijepis knjige arheologa Zdravka Marića

“DONJA DOLINA I PROBLEM ETNIČKE PRIPADNOSTI PREDRIMSKOG STANOVNIŠ TVA SJEVERNE BOSNE”. Podsjetimo se, prof. Zdravko Marić  je dosta vremena proveo u Dolini radeći kao arheolog i stanovao je kod obitelji Š Šokić u Gornjoj Dolini. Nakon što mu je ova knjiga izišla iz tiska štampe, kao posebni otisak Zemaljskog muzeja u Sarajevu, jedan primjerak je, s posvetom, poklonio Mati Š Šokiću, a njegova unuka Janja Petrović nam je dala na korištenje

FAKSIMIL POSVETE KNJIGE

U rimsko doba ova, zapadno panonska, etnička grupacija našla se uglavnom unutar provincije Pannonia, dok je manji dio pripadnika ove grupacije ostao izvan ove provincije. Za Ilire se može reći da su nastanjivali najveći dio provincije Dalmacije, sjeverozapadni kut provincije Makedonije i, možda, jugozapadni ugao provincije Moesije superior.

Pri rješavanju problema plemenske pripadnosti stanovnika Donje Doline i njene okoline potrebno je osloniti se na radove historičara, ne gubeći pri tom iz vida svjedočanstva starih pisaca, koja ponekad, historičari nisu pravilno interpretirali. Prema L. Jeliću, Donja Dolina i njena okolina morala je biti nastanjena Breucima, jer su, po njegovu mišljenju, Breuci bili sjeverni susjedi plemena Mezeji i njihovih zapadnih susjeda Japoda. Za Mezeje je sigurno utvrđeno da su živjeli u sjeverozapadnoj Bosni, južno od Banje Luke (unutar provincije Dalmacije), što znači i južno od Donje Doline. Međutim, ovo Jelićevo mišljenje ne izgleda vjerojatno ako ga usporedimo s onim što nam svjedoče historijski izvori. Tako Ptolomej piše da su Breuci bili nastanjeni u jugozapadnom dijelu Pannonije inferior, a za Donju Dolinu se zna da je pripadala Pannoniji superior . Prema Zippelu, Breuci su živjeli na Savi ispod Colapiana. Ovaj podatak bi svjedočio u korist Jelićeve pretpostavke; ukoliko bismo bili sigurno da je Plinije riječima: «Saus per Colapianos Breucosque», iz kojih Zippel izvodi lokaciju Breuka, htio naglasiti da su ta dva plemena najbliži susjedi. Međutim, u to ne možemo biti sigurni, jer on samo kaže da Sava teče kroz teritoriju Breuka i Colapiana. U svakom slučaju Breuci nisu bili daleko od stanovnika Donje Doline, pošto jugozapadni ugao Pannonije inferior predstavlja sjeverna Bosna oko ušća rijeke Bosne, kao i susjedna Slavonija. Za nas je to važno jer nas zanima da li se i ostali stanovnici sjeverne Bosne mogu smatrati Pannonima. Odgovor na ovo pitanje daje direktno Strabo kada prilikom nabrajanja panonskih plemena spominje i Breuke. Veoma je značajno da Strabo u Pannone ubraja Mezeje i Desidijate, dva plemena koja su prilikom podjele Illyricuma na Pannoniju i Dalmaciju pripala provinciji Dalmaciji. Koliko je ovaj Strabonov podatak točan, nisam u stanju da kontroliram, ali moram ukazati na to da mezejska teritorija u predrimsko doba ima veoma naglašen panonski kulturni karakter, odnosno da ima veoma mnogo elemenata KŽP zapadno panonskog karaktera i njenih izdanaka. U svakom slučaju, važno je da ni Strabo, niti itko drugi, ne ubraja u Pannone neko pleme južnije od današnje Bosne, pošto te, južnije, pokrajine u arheološkom materijalu ne pokazuju nikakve, spomena vrijedne, srodnosti sa KŽP ZPIAP i njenim izdancima.

Identificiranje stanovnika Donje Doline i okoline sa Breucima ne slaže se ni sa idejama mađarskog historičara A. Mocsya. U svojoj, nedavno objavljenoj, monografiji o plemenima u provinciji Pannonia on tvrdi da je prostor između Colapijana i Breuka, na kojem se nalazi Donja Dolina, u početku rimske okupacije bio nastanjen plemenom Oserijati. Ovo mišljenje je u suprotnosti sa starijim lociranjem Oserijata koje daju Kiepert i A. Graf. Oni su smatrali da su  Oserijati živjeli južno od Blatnog jezera u Mađarskoj. Prema A. Mocsyu Naslovnica knjige koju smo objavili kroz dosadanje brojeve “Suze” zapadni dio sjeverne Bosne nastanjivali su Oserijati a istočni dio Breuci. Tim plemenima pripadala su navodno i susjedna slavonska područja. Ovom mišljenju pridružuje se i G. Alfoldy, koji ga potkrepljuje novim čitanjem jednog odavno poznatog natpisa. Prema njegovom čitanju, na natpisu stoji: « viam and Batinum flumen quod dividit Breuc(o)s Oseriatibus». Ako je ovo čitanje točno, i ako spomenuta rijeka stvarno označava Bosnu, kako misli G. Alfoldy, tada ne bi trebalo sumnjati u to da je područje na kojem leži Donja Dolina pripadalo plemenu Oserijati. Time što smo utvrdili da je, najvjerojatnije, područje Donje Doline u rimsko doba pripadalo Oserijatima, ipak nismo uspjeli riješiti problem kojem plemenu su pripadali stanovnici Starijeg naselja i Gradine u Donjoj Dolini jer ne možemo biti posve sigurni da na ovom području, u vrijeme oko početka rimske okupacije, nije bilo smjene stanovništva. Neprekinuta razvojna linija od ha A perioda pa sve do rimske okupacije u Donjoj Dolini ipak dozvoljava pretpostavku da su stanovnici Donje Doline i okoline pripadali plemenu Oserijati. Za sada to izgleda najvjerojatnije.

Na kraju bi se moglo kazati još nekoliko riječi i o tome kako je došlo do prekida života na Gradini. Podudaranje vremena naglog prekida života na naselju i prestanka formiranja kulturnih slojeva sa vremenom oko početka I. vijeka poslije Krista. navodi nas na pomisao da se ovaj događaj, možda, može dovesti u vezu sa dalmatsko-panonskim ustankom od 6. do 9. god. poslije Krista i da je, možda, ovaj rat prouzrokovao propast naselja. Rimljani su tada razorili veliki broj naselja po kasnijim provincijama Pannoniji i Dalmaciji, pa je moguće da su tada uništili i Donju Dolinu. Poslije ovog događaja nalaze se u Donjoj Dolini prvi tragovi života tek u III stoljeću poslije Krista. To su, međutim, samo tragovi koji govore: ako je tu ponovno nastalo naselje, ono nije ni izdaleka bilo toliko značajno koliko je bila prahistorijska Donja Dolina.

Zdravko Marić

(više…)

 Donja Dolina Panoni Oseriati

 U toku čitavog svog postojanja Donja Dolina se izvanredno veže za ZPIAP ali najveće srodnosti pokazuje, ipak, sa sjevernom Bosnom između rijeke Bosne i Une, što je i razumljivo, pošto se radi o geografski najbližim naseljima (Prilog 4). Te veze nisu istog intenziteta, niti su istog karaktera u svim fazama života Donje Doline. Starije naselje se, po svojoj keramici, čvrsto veže za čitav niz naselja sjeverne Bosne, što se mora objasniti zajedničkim porijeklom stanovnika svih ovih naselja. Ta srodnost je u ranijim fazama morala doći jače do izražaja nego kasnije. Za vrijeme života na Gradini osjeća se preorijentacija dotadašnjih veza i slabljenje srodnosti sa nalazištima sjeverne Bosne. Negdje u VI. stoljeću nastaje, iz razloga  koje nisam u stanju da utvrdim, oštra granica između kompleksa Donja Dolina Čarakovo Sanski Most Zecovi i doline Une, prvenstveno Jezerina i Ribića. Ta granica, koja se ogleda prvenstveno u elementima materijalne kulture i u načinu sahranjivanja (pa, prema tome, i u elementima duhovne kulture), ostaje uočljiva sve do kraja prahistorije ovih krajeva. Dok, na primjer, Donju Dolinu (sa spomenutim srodnim nalazištima) i u ovo doba vežu mnogostruke spone sa zapadno panonskim-istočno alpskim prostorom, kao i jake trgovačke veze sa Italijom, dolina Une ostaje gotovo sasvim izolirana od tih veza. U nju samo djelomično prodiru utjecaji iz ovog čvrsto povezanog i visoko civiliziranog područja. Italski utjecaji na japodskom području su neznatni. Veza sa Slovenijom također, dok veze sa Glasincem, čini se, nisu ni postojale. Ali keramika, kao osnovni indikator prisustva ili odsustva nekog etničkog elementa, pokazuje da su izvjesni tipovi keramike, na svim nalazištima, proizašli iz keramike KŽP. Međutim, u  ovo doba (naročito u 6.,5. i 4. stoljeću) oni se i razlikuju po osnovnim karakteristikama. Tako se šalice sa dvije visoko stojeće drške tipa T. XII,6,T.XVIII,3, kao i šuplja i puna ispupčenja na remenima nekih tipova posuda (T. XVI,4,8) koja daju pečat čitavom ZPP, na prvom mjestu keramici Donje Doline i okoline, ne javljaju u dolini Une. U Jezerinama i Ribiću javljaju se na keramici slikani ornamenti, element potpuno nepoznat na ostalim sjevernobosanskim nalazištima. Dalje, u Jezerinama i Ribiću se u muškim grobovima veoma često javljaju pincete, dok ih istočno od tih nekropola gotovo i nema. Domaći elementi u metalu se, također, razlikuju na ova dva kompleksa. Razmjena između tih područja, izgleda, nije ni postojala, odnosno bila je svedena na minimum, što se jasno vidi iz tipova zastupljenih na velikom broju nalazišta, što svjedoči da se ne radi o slučaju. Tako se, na primjer, lučne fibule sa jantarskim ili staklenim perlama na luku, kao i dvospiralne fibule poznate sa japodske teritorije, nikada ne javljaju u Donjoj Dolini ili bilo kojem drugom nalazištu istočno od Une. Predstave dviju konjskih glava okrenutih potiljkom jedna drugoj, sa sunčevim točkom u sredini, poznate iz okoline Bihaća i sa drugih japodskih nalazišta, predstavljaju pandan pačjim ili labuđim predstavama sa sunčevim točkom (T. IV, 4, T. XVIII, 19), ali je to, istovremeno, element koji u religijskom smislu razdvaja ova dva područja. Dok kod jednih sunčeva kola vuku konji, dotle su kod drugih u sunčeva kola upregnute ptice. U osnovi ista praideja doživjela je u dvjema susjednim grupacijama, sa različitim domaćim razvojem, i različite sudbine. Trokutni i trapezni limeni privjesci, brojni u Donjoj Dolini i ZPIAP, ne javljaju se u dolini Une u prahistoriji.

Osim razlika u elementima materijalne kulture ovih dvaju kompleksa, veoma su uočljive razlike u načinu sahranjivanja, što govori o nepodudarnosti u običajima i vjerovanjima. Prvo što treba naglasiti to je činjenica da u svim nekropolama, onima uz Unu, kao i onima istočno od nje, postoje spaljeni i skeletni grobovi, i da su urne, u osnovi, istog oblika, tj. tipa T.IV, 7, T.XVI, 1. To je, znači, element koji povezuje sve te nekropole i dokazuje njihovo zajedničko porijeklo u dalekoj prošlosti. U Jezerinama, u grobovima od VI, V i IV stoljeća, spaljeni mrtvaci su gotovo uvijek muškarci, dok su skeletni žene. Ženski grobovi na spomenutoj nekropoli kao prilog gotovo uvijek imaju malu posudicu u obliku osnovnog tipa urne, što, možda, simbolizira prisustvo muža, koji je, po pravilu, bio spaljivan i sahranjivan u urnu, a to, opet, možda, simbolizira zajednički život muža i žene poslije smrti. Takva pojava se nije ustanovila nigdje u Bosni istočno od Une. U Donjoj Dolini i ostalim srodnim nekropolama, koje su istovremene sa jezerinskom, posmrtni ostaci muškaraca i žena su spaljeni, dok ih je, u isto vrijeme, isto toliko i nespaljenih. Razlike ima i u orijentaciji skeleta. Dok je većina skeleta u Donjoj Dolini i Sanskom Mostu orijentirana jugoistok sjeverozapad i istok zapad dotle je orijentacija skeleta u Jezerinama uglavnom sjever jug. Posude se u Donjoj Dolini, Čarakovu i Sanskom Mostu stavljaju u grob u većem broju nego što se to, u isto doba, čini u okolini Bihaća. U Jezerinama je u skeletnim grobovima uvijek samo jedna posuda, gotovo svuda istog oblika (slična tipu T.XVI, 1, ali bez kanelura na ramenu), i to uvijek pored glave mrtvaca, a nikada na nekom drugom mjestu. U nekropolama istočno od ovih, uopće ne postoji pravilo za mjesto gdje će se staviti posude u grob, a same posude nisu onog oblika kakav imaju posude iz doline Une. Veoma je važna i razlika u količini oružja u grobovima. Dok se u ovim fazama nekropola u Donjoj Dolini, Sanskom Mostu i Čarakovu javlja oružje, i to u velikom broju u  stvari je to kompletno naoružanje ratnika dotle su grobovi istog doba u Jezerinama i Ribiću bez oružja.
U sahranjivanju spaljenih mrtvaca također postoje razlike. Po pravilu, paljevina mrtvaca se u Sanskom Mostu, Čarakovu i Donjoj Dolini stavlja u urnu. Ukopavanje paljevine u zemlju, bez urne, veliki je izuzetak, dok je to u Jezerinama veoma česta pojava.
Kako god se nekropole u Jezerinama i Ribiću ne vežu za materijal iz Donje Doline, Sanskog Mosta, Čarakova i Zecova, one se izrazito vežu za nalazišta u Lici i jugoistočnom dijelu Slovenije, što znači i da pripadaju toj skupini, odnosno da Jezerine i Ribić predstavljaju najistočnije lokalitete jedne skupine koja je živjela uglavnom u današnjoj Lici i Gorskom kotaru. Ta skupina se danas, nakon niza naučnih radova usmjerenih na rješavanje problema tko je živio na tom prostoru, slobodno može nazvati Japodima. Oni, kao što smo vidjeli, ne održavaju veze sa svojim sjeveroistočnim i istočnim susjedima. Čini se da između skupine Donja Dolina Čarakovo- Sanski Most Zecovi i japodske teritorije čak postoji i oštro povučena granica, koja se teško prelazila, što ukazuje na neprijateljske odnose između tih dviju grupacija. Prema tome, ako su stanovnici Jezerina i Ribića, kao i ostalih srodnih nalazišta oko Une Japodi što izgleda sasvim sigurno onda stanovnici Zecova, Sanskog Mosta, Čarakova i Donje Doline nesumnjivo nisu bili Japodi. Oni su morali pripadati nekom drugom plemenu, u svakom slučaju etničkoj grupaciji koja je bila u daljoj srodnosti sa Japodima.
Izdvajanje japodskog dijela sjeverozapadne Bosne i pripadanje te teritorije zapadnom kompleksu dovelo nas je do potvrde egzistencije jednog istočnijeg i sjeverno istočnijeg kompleksa, kojem kroz mlađe željezno doba, i u mlađem odsjeku starijeg željeznog doba, pripada i Donja Dolina. Čak je bilo moguće povući prilično jasnu granicu između ta dva kompleksa .Ta granica prolazi nešto južnije od ušća rijeke Sane i istočnije od Une kod Bihaća. Ova konstatacija je od velike važnosti za određivanje kako šire etničke pripadnosti stanovnika Donje Doline, tako i uže, plemenske pripadnosti stanovnika Donje Doline i svih stanovnika sjeverozapadne Bosne istočno od Japoda (Prilog 5). Kada bi toj grupaciji, koja je bez sumnje naseljavala ovaj prostor, od ha A perioda pa sve do rimske okupacije ovih krajeva, trebalo dati ime samo na osnovu arheoloških podataka, trebalo bi je, držeći se današnjih geografskih naziva, nazvati zapadno panonskom skupinom (kulturnom i etničkom) kojoj, osim sjeverne Bosne, pripadaju i Panoniji najbliži alpski krajevi. Svakako je mnogo važnije kakvo bi se historijski poznato ime moglo dati ovom narodu, pošto je to, istovremeno i odgovor na pitanje tko su bili stanovnici Donje Doline. Tu nam mogu pomoći jedino historijski izvori.

U vrijeme ranog rimskog carstva (već u I stoljeću poslije Krista i kasnije) ovaj dio Bosne je pripadao rimskoj provinciji Pannonia, a ta se provincija približno poklapa sa područjem rasprostiranja ZPIAP skupine KŽP i njenih izdanaka. (Prilog 4,5). Ova podudarnost očigledno nije slučajna. Pogotovo je ne treba smatrati slučajnom, kad se uzme u obzir da su i kasnije granice provincije Pannonia ostale otprilike onakve kakve su bile u rano doba carstva. Ovdje je veoma važna granična linija između provincija Pannonia i Dalmatia u samoj Bosni. Ta se linija kretala negdje od Velike Kladuše na istok, pa je išla pored Bosanskog Novog i Prijedora, zatim nešto južnije od Laktaša, nešto sjevernije od Doboja, pored Srebrenika, a izlazila je na Drinu negdje kod Loznice. Granica između ove dvije provincije, kao što se vidi, opet potvrđuje arheološke pretpostavke: arheološki izvori govore da sjeverna Bosna pripada zapadno panonskom kompleksu, i to minimum 12 stoljeća prije potpune rimske okupacije ovih krajeva, a historijski izvori govore da su Rimljani ovaj dio Bosne priključili Pannoniji, iako se radi uglavnom o planinskom području, koje geografski ni u kom slučaju ne može pripadati ravničarskoj Panoniji. Ova pojava bi se morala objasniti pretpostavkom da je rimska vlast prilikom određivanja granica provincija, vjerojatno, vodila računa o određenim širim etničkim granicama, koliko god je to bilo moguće. Tako se desilo da je glavnina stanovnika zapadne Panonije i rubno istočno alpskog prostora, koji su nizom stoljeća bili jedna cjelina, doduše, donekle poremećena upadom Kelta, i u rimskoj državnoj podjeli i dalje imala svoje zasebno mjesto. Pri tom je jedan dio stanovnika sjevernih bosanskih područja morao, iz raznih administrativnih razloga, potpasti pod provinciju Dalmaciju, čije je stanovništvo njima bilo dobrim dijelom potpuno strano. Tako su Sanski Most i Zecovi, dva Donjoj Dolini najsrodnija naselja, potpala pod provinciju Dalmaciju, a Donja Dolina pod provinciju Panoniju (Pretpostavljamo da je rekonstrukcija granice dobro izvedena!). U ovoj pojavi nema ničeg čudnog, pošto na ovom graničnom području, između dviju velikih etničkih grupacija, kao ni na bilo kojem drugom, situacija u etničkom pogledu nije mogla biti ni jednostavna ni posve jasna (pogledati . Da se tu stvarno radi o posebnoj grupaciji, direktno govore historijski izvori. Strabo, (63.god. prije Krista 19. god. Poslije Krista.), na primjer, piše da se «prema istoku prostire japodska teritorija, do krajeva koje naseljavaju Pannoni. Dijeli ih planina Alpeon koja se nalazi iznad Segestice». Prema A. Mocsyu istočni japodski susjedi prema Sisku bili su Colapiani, te istočni i sjeveroistočni Oseriati , dva panonska plemena čija područja u predrimsko doba imaju izrazito panonski kulturni karakter. Na drugom mjestu Strabo kaže da Pannoni žive između Skordiska i Boja (Prilog 5). Za Boje se zna da su u I vijeku prije Krtista živjeli u sjeverozapadnom dijelu Mađarske (svakako na području otetom od domaćih panonskih stanovnika), a Skordisci negdje blizu ušća Save u Dunav. I ovaj podatak jasno govori da je zapadno panonski prostor bio nastanjen Pannonima, a istovremeno i to da je Strabo ovaj naziv upotrijebio kao ime za jednu određenu etničku grupaciju, a ne u nekom geografskom smislu. To mjesto drugačije interpretira A. Graf. Pod imenom Pannoni on podrazumijeva zajedničko ime za više plemena u današnjoj Panoniji, za koja, bez ikakvih dokazivanja, ipak kaže da su Iliri. O susjedstvu Japoda sa Panonima svjedoči i Appian (II, stoljeće poslije Krista). Ako sada ponovno napomenemo ono što je već jednom rečeno, da su istočno i sjeveroistočno od Japoda živjeli stanovnici Donje Doline i njihovi najbliži srodnici, tada bi trebalo smatrati te japodske susjede Pannonima. Takvu pretpostavku potvrđuju historijski izvori i arheološki materijal, koji se uvijek veže za ZPIAP, odnosno za područje koje je u vrijeme rimskih osvajanja Pannonije, nesumnjivo, bilo nastanjeno Pannonima (a donekle i Keltima). Međutim, i japodska teritorija pokazuje srodnosti sa KŽP ZPIAP, i to prilično velike srodnosti, što bi moglo značiti da su, u daljoj prošlosti, i Japodi bili u veoma uskoj vezi sa nosiocima KŽP, odnosno da su i oni srodnici Pannona. Zaključak svih ovih razmatranja o etničkoj pripadnosti stanovnika sjeverne Bosne i današnje zapadne Panonije mislim da bi se mogao ovako formulirati: Najvjerojatnije je da su potomci nosilaca KŽP ZPP i njoj najbližih alpskih krajeva bili historijski poznat narod Pannoni. Prema tome, i njihovi pradjedovi bi trebalo da budu Pannoni, odnosno Prapannoni. Stanovnici Donje Doline i njihovi srodnici u sjevernoj Bosni, kao nosioci KŽP ZPP i kao potomci nosilaca KŽP, trebalo bi također da budu smatrani Pannonima. Južno od kontura ove zapadno panonske etničke grupacije, koju smo nazvali Pannonima, a to znači i južno od sjeverne Bosne, naziru se konture jedne druge, sjeverozapadno balkanske, etničke grupacije koja se može nazvati zajedničkim imenom Iliri. Točne granice između ovih dviju velikih grupacija nije moguće utvrditi, ali se može reći da je ta granica išla, vjerojatno ne u ravnoj liniji, negdje kroz južnije bosanske krajeve. U rimsko doba ova, zapadno panonska, etnička grupacija našla se uglavnom unutar provincije Pannonia, dok je manji dio pripadnika ove grupacije ostao izvan ove provincije. Za Ilire se može reći da su nastanjivali najveći dio provincije Dalmacije, sjeverozapadni ugao provincije Makedonije i, možda, jugozapadni ugao provincije Moesije superior.

 Pri rješavanju problema plemenske pripadnosti stanovnika Donje Doline i njene okoline potrebno je osloniti se na radove historičara, ne gubeći pri tom iz vida svjedočanstva starih pisaca, koja ponekad, historičari nisu pravilno interpretirali. Prema L. Jeliću, Donja Dolina i njena okolina morala je biti nastanjena Breucima, jer su, po njegovu mišljenju, Breuci bili sjeverni susjedi plemena Mezeji i njihovih zapadnih susjeda Japoda. Za Mezeje je sigurno utvrđeno da su živjeli u sjeverozapadnoj Bosni, južno od Banje Luke (unutar provincije Dalmacije), što znači i južno od Donje Doline (Prilog 5). Međutim, ovo Jelićevo mišljenje ne izgleda vjerojatno ako ga usporedimo s onim što nam svjedoče historijski izvori. Tako Ptolomej piše da su Breuci bili nastanjeni u jugozapadnom dijelu Pannonije inferior, a za Donju Dolinu se zna da je pripadala Pannoniji superior (Prilog 5). Prema Zippelu, Breuci su živjeli na Savi ispod Colapiana. Ovaj podatak bi svjedočio u korist Jelićeve pretpostavke; ukoliko bismo bili sigurno da je Plinije riječima: «Saus per Colapianos Breucosque», iz kojih Zippel izvodi lokaciju Breuka, htio naglasiti da su ta dva plemena najbliži susjedi. Međutim, u to ne možemo biti sigurni, jer on samo kaže da Sava teče kroz teritoriju Breuka i Colapiana. U svakom slučaju Breuci nisu bili daleko od stanovnika Donje Doline, pošto jugozapadni ugao Pannonije inferior predstavlja sjeverna Bosna oko ušća rijeke Bosne, kao i susjedna Slavonija. Za nas je to važno jer nas zanima da li se i ostali stanovnici sjeverne Bosne mogu smatrati Pannonima. Odgovor na ovo pitanje daje direktno Strabo kada prilikom nabrajanja panonskih plemena spominje i Breuke. Veoma je značajno da Strabo u Pannone ubraja Mezeje i Desidijate, dva plemena koja su prilikom podjele Illyricuma na Pannoniju i Dalmaciju pripala provinciji Dalmaciji. Koliko je ovaj Strabonov podatak točan, nisam u stanju da kontroliram, ali moram ukazati na to da mezejska teritorija u predrimsko doba ima veoma naglašen panonski kulturni karakter (Prilog 4,5), odnosno da ima veoma mnogo elemenata KŽP zapadno panonskog karaktera i njenih izdanaka. U svakom slučaju, važno je da ni Strabo, niti itko drugi, ne ubraja u Pannone neko pleme južnije od današnje Bosne, pošto te, južnije, pokrajine u arheološkom materijalu ne pokazuju nikakve, spomena vrijedne, srodnosti sa KŽP ZPIAP i njenim izdancima (Prilog 4).

  Identificiranje stanovnika Donje Doline i okoline sa Breucima ne slaže se ni sa idejama mađarskog historičara A. Mocsya. U svojoj, nedavno objavljenoj, monografiji o plemenima u provinciji Pannonia on tvrdi da je prostor između Colapijana i Breuka, na kojem se nalazi Donja Dolina, u početku rimske okupacije bio nastanjen plemenom Oserijati (Prilog 5). Ovo mišljenje je u suprotnosti sa starijim lociranjem Oserijata koje daju Kiepert i A. Graf. Oni su smatrali da su Oserijati živjeli južno od Blatnog jezera u Mađarskoj. Prema A. Mocsyu zapadni dio sjeverne Bosne nastanjivali su Oserijati a istočni dio Breuci. Tim plemenima pripadala su navodno i susjedna slavonska područja. Ovom mišljenju pridružuje se i G. Alfoldy, koji ga potkrepljuje novim čitanjem jednog odavno poznatog natpisa. Prema njegovom čitanju, na natpisu stoji: « viam and Batinum flumen quod dividit Breuc(o)s Oseriatibus». Ako je ovo čitanje točno, i ako spomenuta rijeka stvarno označava Bosnu, kako misli G. Alfoldy, tada ne bi trebalo sumnjati u to da je područje na kojem leži Donja Dolina pripadalo plemenu Oserijati. Time što smo utvrdili da je, najvjerojatnije, područje Donje Doline u rimsko doba pripadalo Oserijatima, ipak nismo uspjeli riješiti problem kojem plemenu su pripadali stanovnici Starijeg naselja i Gradine u Donjoj Dolini jer ne možemo biti posve sigurni da na ovom području, u vrijeme oko početka rimske okupacije, nije bilo smjene stanovništva. Neprekinuta razvojna linija od ha A perioda pa sve do rimske okupacije u Donjoj Dolini ipak dozvoljava pretpostavku da su stanovnici Donje Doline i okoline pripadali plemenu Oserijati. Za sada to izgleda najvjerojatnije.

Na kraju bi se moglo kazati još nekoliko riječi i o tome kako je došlo do prekida života na Gradini. Podudaranje vremena naglog prekida života na naselju i prestanka formiranja kulturnih slojeva sa vremenom oko početka I. stoljeća poslije Krista navodi nas na pomisao da se ovaj događaj, možda, može dovesti u vezu sa dalmatsko-panonskim ustankom od 6. do 9. god. n.e. i da je, možda, ovaj rat prouzrokovao propast naselja. Rimljani su tada razorili veliki broj naselja po kasnijim provincijama Pannoniji i Dalmaciji, pa je moguće da su tada uništili i Donju Dolinu. Poslije ovog događaja nalaze se u Donjoj Dolini prvi tragovi života tek u III stoljeću poslije Krista To su, međutim, samo tragovi koji govore: ako je tu ponovno nastalo naselje, ono nije ni izdaleka bilo toliko značajno koliko je bila prahistorijska Donja Dolina.

                                                                                                  Zdravko Marić

(više…)

Na sjeveru se provincija Illyricum graničila sa provincijom Gallia Cisalpina. Granica između ovih provincija kretala se južno od Trsta, preko kraškog područja na sjever do rijeke Save, tako da je Nauportus (Vrhnika) ostao u provinciji Gallia Cisalpina. Zapadna Panonija je, na taj način ostala van granica rimskih provincija. Međutim, već od Avgustovih ratova u Illyricumu, odnosno poslije 35. godine pr. n.e. može se računati s tim da je čitava Panonija, zapadno i južno od Dunava, bila u labilnoj vezi sa rimskom administrativnom vlašću provincije Illyricum, dok je poslije Tiberijevih ratova u Panoniji (12 9 god. pr. n.e.) pripadanje ovih krajeva rimskoj državi i provinciji Illyricum posve sigurno. Negdje u vrijeme između dalmatsko-panonskog ustanka (6-9.god. n.e.) i vladavine Fravijevaca (II polovina I stoljeća n.e.), Illyricum je bio podijeljen na provincije Pannonia i Dalmatia, tako da je provincija Dalmatia obuhvaćala gotovo čitav sjeverozapadni Balkan, a provincija Pannonia današnji zapadno panonski prostor do Dunava, dio rubno istočnoalpskog prostora i uski pojas južno od Save i Kupe (Prilog 4,5).

Neko vrijeme Dalmatia se nazivala «superior provincia Illyricum», što navodi na pomisao da se Pannonia zvala, ili da je bila nazivana, »inferior provincia Illyricum», budući da su obje provincije nekada bile unutar jedinstvene provincije Illyricum». Veoma je važno da pisci iz doba rimskog carstva Dalmaciju često nazivaju imenom Illyricum, odnosno Illyrida. Tako u Claudii Pto’omei geogr. VIII, paragraf 5, iz II stoljeća n.e., stoji doslovce ovako: « Peta karta Europe obuhvaća Reciju, Vindeliciju, Norikum, obje Panonije i čitavu Iliriju sa graničnim ostrvima.» Na drugom mjestu u istom djelu stoji: «Ilirija je okružena; na sjeveru s obje Panonije, već naznačenih granica, na zapadu s Istrom » itd. Međutim, naziv Illyricum se, sve do III. stoljeća n.e. ne upotrebljava samo kao ime jedne pokrajine, već i u sasvim drugačijem smislu, kao naziv jednog carinskog područja, koje osim nekadašnje provincije Illyricum (Pannonie i Dalmatie), obuhvaća i Raetiu, Norimuc, pa čak i Daciju. Kasnije taj naziv dobiva još širi značaj, ponovo drugačiji od onog što ga je prvobitno imao. U okviru reformi rimske države, što ih je provodio Dioklecijan (284.-305. god. n.e.), gotovo čitava sadašnja teritorija naše zemlje bila je sjedinjena u prefekturi Illyricum, koja se, opet, dijelila na dvije dijeceze, Pannoniju i Moesiju. U vrijeme Teodozija, tj. u VI stoljeću n.e., Mezijska dijeceza postaje prefektura Illyricum, a Panonska dijeceza (uglavnom nekadašnje provincije Pannonia i Dalmatia) bila je prisajedinjena prefekturi Italia, pod imenom dijeceza Illyricum.

Pregled širenja imena Illyricum na razna nova područja, odnosno primjena sadržaja ovih termina, sama po sebi navodi na zaključak da se stanovništvo, koje se našlo unutar administrativne jedinice sa nazivom Illyricum, nikako ne smije u etničkom smislu smatrati Ilirima samo zbog toga. Iliri kao narod, ili kao pleme, postojali su, nesumnjivo, negdje na području između Vojuše i Drima. U njihovoj su okolini sigurno živjela njima srodna plemena, koja su govorila istim ili srodnim jezikom, pa se zbog toga ime Iliri (koje je tokom vremena postalo geografski pojam, i kao takvo se dugo održalo i primjenjivalo čak i na područjima koja nemaju nikakve veze sa Ilirima) može upotrijebiti i u etničkom smislu, ali i tada samo za ona plemena koja su stvarno srodna Ilirima o kojima pišu Hekatej, Herodot ili Tukidid. Oko početka nove ere, unutar provincije Illyricum nalaze se, vjerojatno, i takve grupacije koje sa Ilirima nisu nimalo srodne, grupacije koje su govorile sasvim drugim jezikom. Za ovu tvrdnju imamo jasne dokaze u historijskim izvorima. Tako, na primjer, stari pisci odvajaju Liburne od Ilira, iako su se i oni nalazili unutar provincije Illyricum. Još bolji je primjer keltsko pleme Skordisci, za koje se sigurno zna da je živjelo oko ili blizu ušća Save u Dunav i da je jednim dijelom živjelo i unutar provincije Illyricum, a kasnije unutar provincije Pannonia. Već ova dva primjera su dovoljna kao dokaz da u provinciji Illyricum nisu živjela samo ilirska plemena.

Smatram da ovu pojavu prenošenje imena Iliri na neilirske grupacije nije teško objasniti. Stari Grci su poznavali Ilire, koji su govorili Grcima stranim jezikom. Tokom vremena oni su upoznavali bliže i dalje susjede Ilira, a pošto su to bila srodna plemena, koja su govorila jezikom sličnim ilirskom; odnosno jezikom koji Grci nisu razumijevali niti razlikovali od ilirskog, nazivali su i njih Ilirima. Smatram da je u ovoj stvari osnovno to što Grci, iz raznih razloga, nisu bili u stanju da jasno razdvajaju pojedine grupacije. To nisu bili u stanju da urade ni Rimljani. Oni su, vjerojatno od Grka, preuzeli i za stanovnike južnih dijelova istočne jadranske obale naziv Iliri, pa su ga prilikom prodiranja na ostala područja jadranske obale i u unutrašnjost Balkana, jednostavno prenosili na sve novo upoznate grupacije, bez obzira na to kojim jezikom su one govorile. Tako se desilo da su Ilirima bili nazivani i pripadnici takvih grupa koje sa pravim Ilirima nisu imale ništa zajedničko. Pojavi da Rimljani različite etničke grupacije ubrajaju u Ilire, iako (u kasnijim stoljećima) jasno razlikuju jedne od drugih, čudio se već i Appian, ne mogavši to sebi da objasni. On piše: «Toliko o ovima koje su Heleni smatrali Ilirima; Rimljani razlikuju kako ove, tako i Peone i Rete, Noričane, europske Mize i sva druga plemena koja su ovima susjedna a žive na desnoj obali Istra (Dunava), i njih razlikuju od Helena, nazivaju ih njihovim vlastitim imenima, ali sve zajedno računaju u Ilire. Kako su došli do takvog mišljenja, ja nisam mogao otkriti; oni to rade i danas, budući da oni sami carinu ovih plemena od izvora Istra do Crnog mora daju zajedno pod zakup i nazivaju je ilirskom carinom.»

Ime Iliri, riječ Illyricum, pojam ilirskog, kao što vidimo, upotrebljavano je u raznim periodima i uglavnom je bilo geografskog karaktera, većeg ili manjeg značaja. Bez ikakve veze sa izvjesnom ekspanzijom Ilira, njihovo ime se proširilo na ogroman prostor, čak i preko granica Balkana, na primjer, u zapadnu Panoniju, odnosno u Panoniju ovog doba.

U zaključku ovih razmatranja moglo bi se reći da je veći dio rimske provincije Dalmacije (Prilog 4,5), prije osvajanja ovih krajeva od strane Rimljana (kao i kasnije), mogao biti srodan Hekatejevim, Herodotovim i Tukididovim Ilirima; stoga bi se oni, i to samo oni, smjeli nazivati Ilirima, odnosno smjelo bi im se davati to zajedničko ime. Najvjerojatnije je da se najveći dio stanovništva ovih balkanskih krajeva nije smatrao Ilirima, već samo pripadnicima određenih plemena. Nema nikakvog opravdanog razloga da se stanovnici kasnije rimske provincije Pannonia (Prilog 4,5) također smatraju Ilirima, pogotovo zbog toga što je ta pokrajina, i u rimskom administrativnom uređenju, stoljećima bila jasno odvajana od provincije Dalmatia. Budući da je zapadna Panonija prije rimskog osvajanja, oko 1200 godina, nesumnjivo bila nastanjena istorodnim stanovništvom, kome su se kasnije priključila i neka keltska plemena, te budući da su Rimljani gotovo čitavom ovom području dali naziv Pannonia, mogli bi se već na osnovu ovog podatka stanovnici ovih krajeva uslovno zvati Panonima. Kombinacijom arheoloških i historijskih podataka, ovo ime za nosioce KŽP ZPIAP i njihove potomke postaje gotovo još vjerojatnije, što će se vidjeti iz slijedećih odlomaka.

Zdravko Marić U idućem broju Donja Dolina Panoni – Oseriati

(više…)

Kraheova lingvistička izvođenja, kao što se vidi, neobično se podudaraju sa onim što je ovdje već rečeno, čak i u tome da između sjevernog i južnog kompleksa ne postoji oštra granica (pogledati prilog 4). Krahe još uvijek ostavlja mogućnost postojanja nekog jezika koji je nastao na području lužičke kulture i proširio se na jug toliko, da je prodro i na sjeverni Balkan. On to na jednom mjestu i kaže: Izgleda da se radi o tome da onaj narod iz staroevropskog jezičnog područja, koji iz područja oko Istočnog mora teži prema jugu, prema gornjoj Italiji i Iliriji, ne možemo zvati ni jednim imenom poznatih naroda, odnosno poznatih jezika”.  Budući da se područje ovog sjevernijeg jezičnog kompleksa (za razliku od južnog ilirskog) podudara, uglavnom, sa područjem rasprostiranja KŽP ZPIAP i lužičke kulture, to je jasno da bi se ovaj jezik, koji je Krahe uspio da registrira, morao odnositi na nosioce KŽP i njihove potomke, u koje spada i Donja Dolina. Drugim riječima, to bi, prema Kraheu, trebalo da znači da je jezik kojim se govorilo u Donjoj Dolini i sjevernoj Bosni porijeklom iz pribaltičkog područja i da je narod ovih krajeva porijeklom sa sjevera. Ova hipoteza zahtjeva da se posveti posebna pažnja problemu odnosa KŽP prema lužičkoj kulturi, pogotovo zato što se Krahe, veoma često, oslanja na arheološku literaturu i što je identificiranje Ilira sa nosiocima KŽP vršeno u vezi sa lužičkom kulturom, koja je bez sumnje, srodna Donjoj Dolini  starijoj fazi njenog postojanja.

Po mišljenju mnogih arheologa, naročito starijih, KŽP je nastala kao rezultat jednog snažnog širenja lužičke kulture na jug. Međutim u posljednje vrijeme broj pristalica ove teorije rapidno se smanjuje. Već iz dosadašnjeg izlaganja moglo se vidjeti da bi se Panonija (prije svega sjeverozapadna) morala uzeti u obzir kao najvjerojatnije matično područje KŽP, pošto se jedino u njoj ( i susjednoj HGK) javljaju, daleko prije ha A perioda, razni elementi koji kasnije predstavljaju bitne osobine ove kulture (pogledati u ovom radu odlomak: D. dolina i KŽP). Ukoliko su ova rezoniranja pravilna, tada bi se moralo pretpostaviti da su nosioci KŽP iz zapadne Panonije, najvjerojatnije iz njenog sjevernozapadnog dijela, oko kraja brončanog doba D, a možda i na početku ovog doba, krenuli u raznim pravcima, pa i na sjever, gdje su uzeli snažno učešće u formiranju lužičke kulture, koja o kasnije pokazuje velike srodnosti sa KŽP Zapadne Panonije, pa čak održava s njom i veze. Veoma važno je istaknuti da lička kultura žilavo čuva zapadnopanonske tradicije, što je svojstveno onim grupama koje su se udaljile od matičnog kulturnog područja. Ne znamo koliko se širenje jednog jezika poklapa sa širenjem izvjesne kulturne ili etničke grupacije, ali bi iz ovog izlaganja, kao i iz onog što zastupa veliki broj lingvista, proizašlo da se pretežni dio elemenata jedne kulture vjerojatno putem etničke migracije, širio na sjever, dok se istovremeno u istom pravcu, ali različitom smjeru, sa sjevera na jug sa Baltika u Istočne Alpe i Zapadnu Panoniju širio jedan pribaltički jezik. U ovom pogledu situacija ne izgleda ni malo jasna, pogotovo zato što ima mnogo razloga da se povjeruje i u etnička strujanja sa područja lužičke kulture na jug do u istočne Alpe. S druge strane direktno vezanja KŽP Sjeverne Bosne i njoj susjednih sjevernih krajeva za lužičku kulturu nema nikakve osnove, jer su elementi koji vežu Sjevernu Bosnu sa lužičkom kulturom zapadnopanonskog porijekla.

Arheološki materijal, kao što smo vidjeli, ne daje mogućnost za pretpostavku da su Zapadna Panonija i sjevernozapadni Balkan predstavljali u stoljećima prije rimske okupacije jednu kulturnu i etničku cjelinu (prilog 4), a još manje da se lužička kultura veže za područja Balkana, na kojima su nesumnjivo živjeli Iliri. Spajanje ovih područja prema nekim lingvistima, pa i prema Kraheu, dugogodišnjem pristalici sjevernog porijekla Ilira, nije moguće izvesti niti  u  lingvističkom pogledu.

Razdvajanje Panonije od ilirskog područja, odnosno izdvajanje ilirske teritorije, može se dosta dobro izvesti i pomoću podataka koje pružaju rimski i grčki pisci, kao i pomoću radova suvremenih povjesničara. Razlog za povezivanje Ilira sa nosiocima KŽP ZPP, zatim njihovi srodnici i potomci, Iliri. Stoga moramo pokušati razjasniti sadržaj riječi Iliri, Iliyricum i Iliyri kroz stoljeća.

Iliri se spominju kod grčkih pisaca veoma rano. Hekatej (VI stoljeće prije Krista) piše o Ilirima na nekoliko mjesta. On čak spominje i jedan ilirski grad, a za Taulante (Helidonce) kaže da su ilirsko pleme. Izgleda da je on Ilirima smatrao i susjedne Enhelejce, Abre i druge. Svi se ovi narodi lokaliziraju u krajnje južna ilirska područja. Međutim kada spominje Istre, Kaulike, Liburne, Mentore, Hythmite i Syope, ne kaže da su oni Iliri. Pokrajinu u kojoj su Iliri stanovali, Hekatej naziva Illyrida. Ona se najvjerojatnije nalazila negdje između rijeka Drima i Vojuše. Otprilike isto područje zauzimala je Herodotova Illyris u V. stoljeću prije Krista. 

Ovi prvi podaci o Ilirima daju mogućnost da se dođe do jednog izvanredno važnog zaključka, a to je da su Iliri bili manji narod sastavljen od plemena (ukoliko nisu bili jedno veće pleme) koji je stanovao sjeverozapadno od Grčke, te da je Hekatej dobro razlikovao Ilire od raznih drugih plemena na istočnoj obali Jadranskog mora. 

Tijekom stoljeća ime Illyris se širilo na sve veću teritoriju, odnosno širili su se Grci i Rimljani, a tim imenom su bila nazivana i ona plemena koja su ranije bila izričito odvajana od Ilira. Objašnjenje za ovu pojavu dao je nedavno M. Suić. On piše: Utvrđena je činjenica da je pojam Illyris kod grčkih pisaca izraz čisto geografske naravi, kojim su oni nazivali svoje sjeverozapadne susjede. Š irenjem grčkog utjecaja na teritorij koji su nastavili Iliri, osnivanjem grčkih naseobina na njihovoj obali i tim porastom grčkog interesa za ta krajeve ovaj se geografski pojam sve više širio dok nije u vrijeme rimske okupacije naših krajeva obuhvatio sve etničke skupine srodne u potpunosti. Jedino što mi se ne čini uvjerljivim, to je misao da su pod pojmom Illyris bile za vrijeme rimske okupacije obuhvaćene sve etničke skupine srodne po narodnosti i jeziku. Pod ovim imenom bile su sigurno obuhvaćene ne samo srodne grupacije, već i takve koje sa Ilirima nisu imale rodbinskih veza. O ovome će kasnije još biti govora.

Š irenje imena Iliri na sve više plemena može se odlično pratiti na podacima starih povjesničara kao i pomoću drugih izvora. Za vrijeme Tukicica (konac V. stoljeća prije Krista) izgleda da  Iliri nisu zauzimali veći teritorij od onoga koji naznačuju pisci  prije njega. Oko sredine IV stoljeća prije Krista  ime Iliri se proširilo na sve grupacije do Boke Kotorske, a možda i nešto dalje na sjeverozapad, sve do Neretve. Iz djela De mirab. Auscul., koje potiče iz sredine III stoljeća prije Krista može se zaključiti da je ilirsko ime u to vrijeme bilo prošireno do rijeke Cetine. U ovo doba širenje ilirskog imena jedne pokrajine. Rimljani tada postupno, ali uporno prodiru na Balkanski polutoti. Godine 87 – 84. prije Krista Sula je pod rimsku vlast podvrgao Dardanos, Scordiscos, Dalmatas et Medas”. Time je u rimske ruke dospio ogroman dio sjeverozapadnog Balkana. Veliki dio priobalnog i obalnog jadranskog pojasa bio je osvojen već ranije. Osvojeni balkanski krajevi su bili ujedinjeni pod zajedničkim imenom Illyricum,  sa rangom provincije. Za nas su važne samo sjeverne granice ove provincije, no ni o njima ne možemo saznati sve što nas zanima.

(više…)

Pri rješavanju problema-etničke pripadnosti stanovnika Donje Doline treba poći od dvije osnovne postavke; prvo, da je od početka života Starijeg naselja pa sve do kraja života naselja na Gradini, odnosno do rimske okupacije ovih krajeva, ovdje živjelo istorodno stanovništvo, i, drugo, da su stanovnici Donje Doline i stanovnici istovremenih naselja sjeverozapadne, i uopće sjeverne Bosne, pripadnici zapadnopanonske skupine KŽP i njeni direktni potomci. Stoga ključ rješenja pitanja tko su stanovnici Donje Doline u etničkom smislu leži u rješenju pitanja tko su nosioci KŽP ZPP, odnosno koje ime, poznato iz :povijesnih izvora pripada njima, Bez tretiranja -čitave KŽP ZPP u ovoj raspravi, kao što se vidi, nemoguće je rješavati pitanje etničke pripadnosti stanovnika Donje Doline. Zato bi se, na prvom mjestu, moralo utvrditi gdje je kolijevkom KŽP ZPP, jer ako se to postigne, tada je postignuto i lociranje kolijevke stanovnika Donje Doline.

DONJA DOLINA I KŽP

Srodnosti između raznih nalazišta ZPIAP, prije svega ZPP, u toj mjeri su očigledne da bi stanovnike čitavog toga područja trebalo smatram jednom etničkom grupacijom, kojoj bi, prema tome, morala pripadati i Donja Dolina. Za nas je od najvećeg značaja pitanje da li su stanovnici Donje Doline autohtoni u sjevernoj Bosni ili su doseljenici. Rješenje i ovog pitanja ovisi o pronalaženju mjesta na kojem su se formirali svi najvažniji elementi materijalne kulture Starijeg naselja Donje Doline. što je identično sa pronalaženjem prostora nastanka KŽP zapadno panonskog prostora. Meni se čini da bi centar nastanka ove skupine, a eventualno i čitave KŽP, mogao biti na zapadno panonskom području, jer nam na to ukazuje čitav niz kulturnih elemenata. Na prvom mjestu, na ovakvu pretpostavku navodi nas osnovna karakteristika bilo koje skupine KŽP: spaljivanje mrtvaca i sahranjivanje u urne. Već vrlo rano, u badenskoj kulturi i u kulturi zvonastih čaša, ovakav način sahranjivanja postoji upravo u sjeverozapadnoj Panoniji, to jest na području koje kasnije nesumnjivo pripada nosiocima KŽP. Ovaj običaj se održava i kasnije, tako da rano brončano doba kisapostag-ku1tura u. Dunátulu poznaje samo spaljivanje i sahranjivanje. u urne bez inhumacije. Urne se obično pokrivaju zdjelama od kojih su mnoge veoma srodne zdjelama tipa T. VII, 9, 12, a pored njih se, kao prilozi, nalaze u grobovima ponekad i nekoliko posuda, što potpuno odgovara načinu pokopavanja raznih skupina KŽP. Upravo spomenuti način sahranjivanja ostaje u mađarskom dijelu Panonije u upotrebi kontinuirano kroz čitavo srednje brončano doba i produžava se u kasnije periode. Ako se ovome doda još i, to da je Panonija jedino područje u Europi gdje se spaljivanje i sahranjivanje u urne u neprekinutoj 1iniji sreće od neolita pa sve do u željezno doba i da se upravo ovdje nalazi KŽP čiji način sahranjivanja u potpunosti odgovara načinu: sahranjivanja u raznim skupinama brončanog doba Panonije, onda bi se moglo doći do zaključka da se ovdje u Panoniji formirala kultura žarnih polja kakvu poznamo u ha A periodu. O tome da je KŽP u velikoj zavisnosti od Panonije svjedoči i keramika. Prototipovi za zdjele sa izvijenim obodima, poznati su već u kisapostag-kulturi. Interesantno je da neke od ovih zdjela u kisapostag-kulturi imaju noge, pa oblikom skoro u potpunosti odgovaraju zdjelama na nozi Baierdorf-Velatice-skupine KŽP koja pripada zapadno panonskoj KŽP. Bikonusne posude sa izvijenim obodom, srodne posudama tipa T. IV, itd., javljaju se kod nas, izgleda, dosta kasno, ali su i one porijeklom iz panonskih brončanodobnih kultura. To se može zaključiti na osnovu više-manje  srodnih posuda ranog i srednjeg brončanog doba Dunántula i Alfölda. Na ovisnost KŽP, u najširem smislu, o panonskom brončanom dobu ukazuju, vjerojatno, i oštro profilirane šalice sa visokostojećom drškom Baierdorf-Velatice-grupe KŽP, čiji izdanci su poznati i u Donjoj Dolini perioda u koji spada Baierdorf-Velatice-grupa. Možda bi u prilog pretpostavci o panonskom porijeklu KŽP govorile i zdjele sa turban-obodima, koso kanelirane na ramenu posuda, pa čak i bikonusne posude sa ravno odrezanim obodom tipa T. I. 31 i u njemu srodne, pošto se sva tri elementa prvi put javljaju u vinčanskoj kulturi, koja se rasprostirala i po jednom dijelu Panonije. Sva ta tri elementa spadaju u tipične elemente KŽP.

U susjedstvu rano srednjobrončanodobnih kultura Dunántula, koje su spaljivale svoje mrtve i sahranjivale ih u urne, prema zapadu i sjeverozapadu, odnosno zapadno od područja za koje bi se moglo smatrati da je bila kolijevka KŽP, živjela je u isto vrijeme srednjoevropska HGK, što je sigurno moralo dovesti do međusobnih veza i utjecaja. O postojanju ovakvih veza svjedoče mnoge igle, poznate unutar KŽP ZPP, pa i iz Starijeg naselja Donje Doline, a koje svoj oblik sigurno vuku iz oblika igala HGK. Međutim, još bolje od igala, o ovakvim vezama svjedoči keramika. Tako, na primjer i HGK i KŽP sadrže posude bikonusnog oblika sa ravno odrezanim obodom, srodne posudama tipa T. I, 31. O vezama između HGK i KŽP pisali su već mnogi autori, pa nema potrebe da se na ovom pitanju duže zadržavamo.

Ako se sada usporede upravo iznijeti podaci sa činjenicom da Donja Dolina, smještena na južnoj periferiji KŽP ZPP pokazuje ovisnost kako o sjevero zapadno panonskom prostoru, tako i o elementima HGK srednje Europe, moralo bi se pomisliti na to da su stanovnici Donje Doline porijeklom s onog područja gdje se dodirivala najstarija KŽP zapadne Panonije sa posljednjim izdancima HGK srednje Europe. U svakom slučaju, radi se o sjeverozapadnoj Panoniji sa kojom Donja Dolina i kasnije ima veoma izrazite srodnosti, veće nego sa bilo kojom daljom pokrajinom. Prema tome, izgleda vjerojatno da je kolijevka KŽP ZPP centar iz kojega su krenule grupe nosilaca ove kulture na sjever, zapad i jug, i prouzrokovale stvaranje novih skupina KŽP i proširenje KŽP zapadno panonskog tipa, i mjesto odakle su se doselili stanovnici Starijeg Naselja, jedan te isti prostor sjeverozapadna Panonija. Ako bi ova razmišljanja bila pravilna, tada bi stanovnike Starijeg naselja i ostalih srodnih i istovremenih naselja sjeverne Bosne, trebali u ha A periodu na ovom području smatrati strancima koji su prodrli u tuđe područje. Svakako, važno je pitanje koga su doseljenici ovdje zatekli. Za sada se zna jedino to da su prije KŽP u sjeverozapadnoj Bosni živjeli nosioci slavonske kulture. Međutim, prema uobičajenim kronologijama, ove dvije kulturne grupacije se ne bi mogle vremenski dodirivati, jer, navodno, između njih stoji jaz od najmanje 400 godina. Ovakvo datiranje trajanja slavonske kulture, prema kojem bi njen kraj bio oko 1600. ili 1500. godine (u najboljem slučaju), dovodi nas u veoma tešku situaciju, pošto do sada nema ni najmanjeg traga bilo kakvim keramičkim elementima koji se mogu postaviti između slavonske kulture i KŽP u sjeverozapadnoj Bosni. Ta činjenica izgleda veoma čudna, ali se, po svoj prilici, radi samo o nepreciznim kronologijama, Vjerojatno nije slučajno da se, na nizu lokaliteta, sloj sa keramikom KŽP nalazi direktno na sloju sa keramikom slavonske kulture, bez ikakvog traga izolacionog sloja. To je već odavno primijetio J. Korošec i zbog toga posumnjao u sadašnja datiranja slavonske kulture, zapravo u datiranje kraja života slavonske kulture. Čitav  problem pokušao je veoma smjelo riješiti nedavno N. Tasić. On tvrdi da je slavonska kultura u Bosni živjela i kroz srednje brončano doba, što dozvoljava pretpostavku da su nosioci KŽp, pri prodoru u sjeverozapadnu Bosnu, naišli na nosioce slavonske kulture. To se podudara sa situacijom na lokalitetima gdje se na slojeve sa keramikom slavonske kulture, direktno naslanja sloj sa keramikom tipičnom za KŽP. Veze između KŽP i slavonske kulture nije moguće utvrditi na arheološkom materijalu ovog područja. Komparacija arheološkog materijala dovodi do zaključka da su slavonska kultura i KŽP ZPP dva kulturna svijeta, koja su uslijed geografskog podudaranja, mogla imati neke zajedničke elemente. Razlike između njih su, tako velike da jednu ne možemo dovoditi u genetsku vezu s drugom. Ako se sada pretpostavi da su nosioci KŽP ZPP prodrli sa sjevera preko Save, u sjeverozapadnu Bosnu na područje nastanjeno možda nosiocima slavonske kulture, a slavonska kultura nije ostavila trag u materijalnoj kulturi došljaka, onda bi se mogao ovaj dolazak smatrati uništavajućim osvajačkim pohodom. Dolazak nosioca KŽP u sjeverozapadnu Bosnu značilo bi, u tom slučaju, potpunu propast nositelja slavonske kulture ili njihovo iseljavanje. Ova hipoteza nema posve pouzdane oslonce, pa se zato mora pretpostaviti i to da možda još nije pronađena kultura srednjeg brončanog doba ovih krajeva. Na osvajački karakter prodora KŽP u ove krajeve ukazuje i strelovito proširenje KŽP u bliža i dalja područja, koja sigurno nisu bila pusta, nego nastanjena. Takva brzina širenja govori o jednoj veoma snažnoj etničkoj grupaciji, koja je uništavala domaće elemente ili ih je u sebe upijala. Ponekad se, vjerojatno, događalo i obratno, ovisno o jačini supstrata i novodošlih grupa KŽP. Sudbina različitih grupa KŽP na raznim područjima Europe bila je, veoma različita. To je poseban problem, u koji na ovom mjestu  ne mogu ulaziti. U sjeverozapadnoj Bosni, kao i u čitavoj sjevernoj Bosni, nosioci KŽP su, izgleda, bili dovoljno jaki da zauzmu ono što su željeli i da se održe kroz slijedeća stoljeća, održavajući stalnu vezu sa svojom maticom, zapadnom Panonijom. Oni su bili čak toliko snažni, da supstrat, bez obzira koji bio, u njihovoj kulturi nije ostavio nikakvog vidljivog traga. Njihova egzistencija nije bila nikada ugrožena, ali je bila ugrožena egzistencija njihovih potomaka u vrijeme prodora Kelta u ove krajeve, te kasnije, kada su Rimljani prodirali i pokoravali zapadnu  Panoniju. Pa i tada je domaće stanovništvo sačuvalo osnovne karakteristike svoje kulture.

Pri obradi keramike Starijeg naselja utvrđena je srodnost sa keramikom veoma udaljenih skupina KŽP. To bi moglo navesti na pomisao o srodnosti stanovnika tih veoma udaljenih područja, što može biti točno samo u najopćenitijem smislu. Veća ili manja srodnost keramike Donje Doline sa keramikom, na primjer, sjeverne Š panjolske ukazuje, ipak, samo na zajedničko porijeklo elemenata, što još uvijek nije dokaz o etničkoj srodnosti. Koliko se ovdje, u svakom slučaju, radi o istorodnim etničkim elementima, a koliko samo o utjecajima grupa koje su srodne stanovnicima Donje Doline (Starijeg naselja), ovdje se ne može raspravljati. U svakom slučaju, Starije naselje skoro isključivo pokazuje srodnosti sa sjevernim područjima, a ukoliko pokazuje srodnosti sa južnim pokrajinama, onda su to, prije svega, elementi KŽP koji su prodrli južno od Donje Doline, odnosno neki južni metalni objekti sa kojima se moglo lako trgovati.

Sada, pošto je utvrđeno kao vrlo vjerojatno sjeverozapadno panonsko porijeklo stanovnika Starijeg naselja Donje Doline, a time i stanovnika Gradine, potrebno je obratiti pažnju na pitanje  u kakvom odnosu u etničkom pogledu stoje stanovnici ovog naselja i stanovnici ostalih srodnih naselja sjeverne Bosne prema stanovnicima juga, za koje se sigurno zna da su u zadnjih 5-6 stoljeća prapovijesti bili Iliri.

KŽP  –  kultura žarnih polja

(više…)