Ljekovito Bilje

SMOKVA – Simbol života, blagostanja i plodnosti

O smokvi su poznate brojne legende. Simbol je života, mira, blagostanja i plodnosti. Pod njom su rođeni Romul i Rem, a Adam i Eva su od listova smokve sebi napravili pregače. List smokve predstavlja simbol požude i plodnosti. Budisti su je smatrali svetim drvetom jer je pod njenom krošnjom Buda doživio prosvjetljenje. U Indoneziji se u čast ovog svetog drveta na početku kišnog razdoblja održavaju višednevne svetkovine.

Postala je i simbolom faličkog kulta u Indiji i Italiji. Gesta «figa», ubačeni palac između dva prsta, bio je zaštitna gesta u područjima gdje je smokva obilato rađala. Nekad je ta gesta imala i seksualno značenje, palac je simbolizirao falus (muški spolni organ). Prema jednoj legendi iz Atene, Sykeusa i njegovu majku Geju proganjao je Zeus u ratu Titana. Da bi mogla spasiti sina, Geja ga je pretvorila u stablo smokve pa se smatra da je na taj način i grad Sykea na Siciliji dobio svoje ime. Grci su smatrali da snagu i moć muškarci dobivaju od smokve, a vjerovalo se da može unutarnjom snagom prosvijetliti i pročistiti sve što dotakne.

Kod nas smokva raste u krajevima uz Jadran, u Primorju, na otocima, u Dalmaciji. Često je sade, ali raste i samoniklo između ostalih kultura. Ne bira zemljište na kojem raste, može to biti i slabo hranjivo tlo. Prija joj ljetna suša te blaga i kišna zima. Raste u obliku niskog drveta ili grma s velikim i na «krpe» iscijepanim kožnim listovima. Cvjetovi se razvijaju u mesnatom zajedničkom cvjetištu koje kasnije postaje kao kruška veliko i sočno, s veoma mnogo šećera. Može doživjeti starost i do sedamdeset godina.

Prema keltskom kalendaru osobe rođene u znaku smokve (od 14. do 23. lipnja) po svojim osobnim karakteristikama su jake, samovoljne, nezavisne, radoznale, inteligentne i sretne. Krase ih i osobine poput vedrine i humora, besposličarenja i dokolice, ali i spremnosti na akciju, u smislu da im to donosi novčana, odnosno materijalna sredstva.

Prema sanjalici (za one koji vjeruju), navodimo nekoliko snova: sanjati smokvu-iznenađenje, brati smokve u snu – uspjeh u poslu i trgovini, jesti smokve u snu bogatstvo, sanjati smokvin list želja će se ispuniti

U našim priobalnim krajevima smokva je bila ne samo simbol mjesta, već i prava poslastica i hrana ljudima kroz stoljeća. U njenom hladu ljudi su jeli i odmarali se. Smokva je ukusna kao svježa, ali i kao sušena. Sušenje smokava jedan je od najstarijih načina konzerviranja namirnica, ali i danas se one s radošću suše. Sušenjem se iz smokava otklanja voda, ali njene hranjive vrijednosti ostaju nepromijenjene. Suše se zreli i zdravi plodovi i to tako da se peteljkom okrenu prema dolje. Suše se na zračnom i sunčanom mjestu pri čemu je važno da ih se zaštiti od raznih insekata, a treba ih i često okretati da bi se jednakomjerno posušile. Suhe smokve čuvale su se u drvenim sanducima koji onemogućavaju njihovo daljnje sušenje ili prodor vode i vlage. Osim u gastronomiji, smokva se upotrebljavala za liječenje raznih bolesti. Za regulaciju probave potrebno je dobro oprane suhe smokve namočiti u mlakoj vodi i ostaviti ih da se «namaču» 24 sata. Svaki dan smokve treba pojesti, a vodu u kojoj su se namakale popiti. Za bubrežne kamence odlične su mljevene suhe smokve kuhane u vinskom octu. Njima se liječi i upala grla, čirevi i gnojni apscesi.

U svijetu je smokva sve traženija te se preporučuje kao dio zdrave prehrane. Poznato je oko 700 vrsta smokava u svijetu. Najveći svjetski proizvođači ovog zdravog voća su Italija, Turska, Grčka, Alžir, Portugal, Š panjolska, SAD

Iako imamo uvjeta za njen uzgoj, smokvarstvo je kod nas postalo sporedna djelatnost. Takav trend započeo je već u bivšoj državi kada je broj stabala s milijun i sedamsto tisuća (krajem pedesetih godina prošlog stoljeća), pao na milijun i dvjesto tisuća neposredno prije Domovinskog rata, u Hrvatskoj na osamsto tisuća stabala, a proizvodnja s 21500 tona na 11 tisuća tona.

U prošlosti je po broju stabala smokava u Dalmaciji prednjačio Š ibenik, sa 220.000 stabala. Š to se tiče kvalitete smokava na prvom mjestu je bilo dubrovačko područje dolina rijeke Neretve. Danas se u dolini rijeke Neretve ubere svega oko 100 tona smokava, što je daleko manje nego prije 20 godina kad se ubiralo i do 300 tona. U Hrvatskoj je danas poznato oko 19 vrsta smokava.

Koliko god bila lijepa kao ukras našeg okoliša, ovoj zaista ljekovitoj i zdravoj voćki trebalo bi posvetiti više pozornosti i poraditi na njenom uzgoju, jer za to posjedujemo sve uvjete.

Kroz povijest, kao najstarija voćka spominje se smokva. Potječe iz Male Azije, Sirije i Palestine, a zbog svojih se ukusnih plodova danas uzgaja diljem svijeta. Vjerojatno su je u naše krajeve donijeli Feničani, kasnije i Grci koji su je rado sadili. Da se u davna vremena uzgajala i u Dalmaciji potvrđuje i Dioklecijanov edikt iz 301. godine.

Poznato je oko 700 vrsta smokava u svijetu. Najveći svjetski proizvođači ovog zdravog voća su Italija, Turska, Grčka, Alžir.

(više…)

VEPRINA,
LIJEK ZA VENE   

 Piše: Vesna Pleše

 Veprina (Ruscus aculeauts L.) poznata je i po nazivima oštrolisna kostrika, ježevina, metlika, mišji trn, veprinac, leprina, čeprljika.

Veprina je trajni zimzeleni polugrm, naraste od 30 do 90 cm visine. Stabljika joj je drvenasta, razgranjena, obrasla nepravim listovima (filokladijama), koji su kožasti, tvrdi i ovalni, dugi do 2,5 cm, prema vrhu ušiljeni i bodljikavi.

Starogrčki vojni liječnik Dioskurid koji je prakticirao i u Rimu za vrijeme cara Nerona, koristio je veprinu u liječenju bubrežnih i urinarnih bolesti, dok Plinije opisuje ljekovitu i prehrambenu vrijednost njenih mladih izdanaka. Od nje su se radile metle pa je po tome dobila i ime metlika. Kako raste i u okolici Veprinca, malog mjesta na Učki, mjesto je po njoj dobilo ime.

Trajni je zimzeleni polugrm, naraste od 30 do 90 cm visine. Stabljika joj je drvenasta, razgranjena, obrasla nepravim listovima (filokladijama), koji su kožasti, tvrdi i ovalni, dugi do 2,5 cm, prema vrhu ušiljeni i bodljikavi. Cvate u rano proljeće sitnim i neuglednim zelenkasto bijelim cvjetićima. Plodovi su joj kuglice crvene boje, promjera oko jednog cm. Imaju slatkasto meso i obično po dvije velike, ovalne, s jedne strane spljoštene, tvrde i bjelkaste sjemenke. Bobe ostaju na biljci i tijekom zime. 

Stanište: raste na toplim, sunčanim kamenjarima, kamenim obroncima, u svijetlim toplim listopadnim primorskim šumama, šikarama, makijama, a često je nalazimo i do 1000 metara nadmorske visine. 

Branje: u rano proljeće ili jesen, vadi se korijen biljke iz zemlje, očisti se i nareže na kockice ili štapiće. Suši se na toplom i prozračnom mjestu. 

Ljekovite tvari: sadrži eterično ulje, ruskozid, vitamin P, treslovinu, smolu, holin, šećer, kalijeve soli, fitosterol i sl. 

Liječenje: – pojačava izlučivanje mokraće, izaziva pojačano znojenje, pomaže u liječenju kožnih bolesti, u liječenju žutice, učinkovita je kod artritisa, gihta i reumatizma, kod arterioskleroze, tumora prostate, kod poremećaja cirkulacije u šakama i stopalima.

Posebno je učinkovita u liječenju vena na nogama te teških i umornih nogu kod osoba koje puno stoje.

Ruscorectal lijek, koji se izrađuje od korijena ove ljekovite biljke, službena medicina koristi za liječenje proširenih i ulceroznih vena, venske insuficijencije, otvorenih rana, edema, upale vanjskih i unutarnjih hemeroida.

Narodna medicina na Zapadu veprinu preporučuje u liječenju bolesti krvnih žila, urinarnog sustava, kože, edema, dijabetesa, upale pluća, slabe cirkulacije, tromboze, udaraca i sl.

Čaj: dvije jušne žlice suhog korijena veprine moči se jedan do dva sata u 2 do 3 dl vode. Poslije toga čaj se nakratko prokuha te se pusti odstajati jedan sat i procijedi se. Po potrebi se može zasladiti i medom. Pije se u malim gutljajima dvije do tri šalice dnevno prije jela.

Prašak: osušeni korijen biljke usitni se u prah i posipa po oboljelim mjestima (uglavnom na koži ili kod pojave hemeroida).

Mast: se radi od 1 dl tinkture veprine, 200 g svinjske masti ili lanolina. Dok se mast pomalo topi, u nju treba ulijevati tinkturu, uz stalno miješanje, sve dok ne prestane ishlapljivati alkohol. Gotovu mast treba maknuti sa strane da se malo ohladi i još vruću uliti u pripremljenu ambalažu.

Namazati oboljela mjesta jednom do tri puta dnevno.

Tinktura: 200 g opranog i očišćenog korijena treba sitno izrezati. Preliti litrom 60 postotnog alkohola i držati na toplom mjestu do tridesetak dana. Poslije toga tinkturu treba procijediti te uzimati tri puta dnevno po 10 do 15 kapi uz malo vode i čaja.

Osim u ljekovite svrhe, veprina se može koristiti i za jelo i to proljetni izdanci koji nalikuju na šparoge. Kod nas se za jelo beru u nekim dijelovima Istre i Dalmacije. O upotrebi izdanaka za jelo pisao je već i Plinije, u prvom stoljeću prije naše ere. Sjemenke veprine nekad su se koristile kao nadomjestak za kavu.

(više…)

  DIVLJI BOSILJAK (Terljan)

 Divlji bosiljak ili terljan liječi dišne putove

Terljan (Marrubium vulgare L.) poznat je po imenima divlji bosiljak, gorska metvica, macina trava, jetrena trava, marulja ili smrduša. Intenzivnog je mirisa, po mošusu u svježem stanju, a gorkog i oporog okusa po timijanu i ljekovitih svojstava koja su poznata od davnina.

Ljekovita svojstva gorske matvice poznavali su već stari Egipćani. Koristili su je kao protuotrov, ali su njome liječili i respiratorne organe. Najčešće se koristila kao ublažavajuće sredstvo pri iskašljavanju. O tome je pisao već 1563. matthiolus, osobni liječnik cara Ferdinanda I.
Tvrdio je da u vodi lili vinu namočeni listovi omekšavaju i odstranjuju sluz iz pluća i da pomoažu pri iskašljavanju. Pored toga navode da je djelotvorna u liječenju glista, napinjanja, kao lijek protiv žutice, želučanih tegoba i sl.

Opis:Biljka je visoka do 60 cm, gusto obrasla dlačicama. Ima četvero bridastu stabljiku sa duguljastima jajastim listovima koji su po rubu grubo nazubljeni.Cvjetovi su smješteni u gornjem dijelu, u pršljenovima listova i stabljika, te na ograncima stabljike tvoreći okruglasti cvat sa bijelim cvjetovima. Korijen joj je kvrgav.

Cvatnja:Od mjeseca lipnja do rujna.

Staništa: Potječe iz južne Europe, ali se proširila po cijeloj Europi. Raste na pašnjacima i travnjacima, neplodnim tlima, uz putove, ceste i međe.

Miris i okus:Ima intenzivan miris po mošusu u svježem stanju, a gorak i opor okus po timijanu.

Berba i prerada: Kad se pojave prvi cvjetovi režu se gornji dijelovi biljke, vežu se u snopiće i suše na toplom i prozračnom mjestu u hladu. Suhu biljku treba usitniti i pohraniti.

Ljekovite tvari: Sadrži eterična ulja, marubin, holin, smole, gorke tvari, mnogo tanina (od 5 do 7 posto), treslovinu, pektin, vosak,željezi, kalije.

Koristi se za lijčenje slijedećih bolesti:
astme i ostalih respiratornih bolesti (kašlja, hripavca, bronhitisa, katara, tuberkuloze, infekcije i upale pluća, gripe). Njome se liječi i groznica, prehlada, upala grla, katar grla.
bolesti sluznica (štiti i liječi unutarnju i vanjsku sluznicu od infekcija), upala i raznih iritacija otrovima.
bolesti bubrega (pojačava njihov rad, te potiče izlučivanje mokraće)
bolesti jetre (posebno masne jetre, ciroze, žutice, upale žučne vrećice)
bolesti želuca i crijeva (katara želuca i crijeva, hemoroida, raznih nametnika i parazita u crijevima, smiruje grčeve želuca i crijeva, pojačava apetit, jača želudac
bolesti kože (pojačava izlučivanje znoja i štetnih otrovnih tvari koji se izlučuju putem kože), kod raznih rada i povreda kože, čireva,
opća slabost (naročito za neplodnost, neredovite mjesečnice, kod grčeva i sl.)..
Čaj:Uzima se jedna žlica usitnjene biljke te se prelije sa 2 dl vrće vode. Poklopi se i pusti odustajati pola sata te se tada čaj procijedi. Pije se dvije do tri šalice čaja dnevno sa medom.

Tinktura:Oko 200 g usitnjene biljke moči se mjesec dana u litri 70 postotnog alkohola, te se povremeno promućka. Tako pripravljena tinktura koristi se tri puta dnevno po dvadesetak kapi na dan s čajem, sokom ili vodom.

Vino: Oko 80 g suhe biljke moči se u litri bijelog vina tri tjedna, te se procijedi. Uzima se po jedan dl vina prije jela.
Terljan se koristi i u ishrani, posebno listovi za pripravu jela poput raznih juha i variva. Svježi listovi se koriste kao začin.

Kontraindikacije: Ne smiju ga koristiti trudnice i kronični bubrežni bolesnici.

GLOG

Crataegus oxyacantha

L. C. monogyna Jacq.

Drugi nazivi: Crveni glog; bijeli glog; glogic, bijeli trn.

Glog, beli trn (slov:), Weissdorn (njem:), Hawthorn (engl,), Aubepine (franc.), Biancospino (tal.), Espino albar (spanj.). 

Pise: dr. Zdravko DEVETAK

Glog je kao ljekovita biljka poznat tek od novijega vremena. U upotrebu ga uvodi homeopatska medicina oko 1920. godine, a zatim ga i službena medicina, poslije opsežnih kemijskih i farmakoloskih ispitivanja, uvodi u preventivu i terapiju bolesti srca i krvnih sudova. Neki autori (Hoffman, 1998.) smatraju da je glog najbolji srcani tonik koji je nadjen u biljnom carstvu, od kojega se mogu pripremiti vrijedni tonicki preparati za kardiovaskularni kompleks.

Glog je trnovit listopadni grm visine od 3 do 6 m, a ponekad poraste kao manje drvo i do 10 m. Listovi gloga su veoma raznolikog oblika, jace ili slabije razdijeljeni na režnjeve. Cvjetovi su na vrhovima kratkih grancica sakupljeni u gronju, bijeli, rjedje ružicasti, sa 20 crvenih ili bijelih prasnika. Plod je crvena, rjedje žuta, okruglasta ili malo duguljasta boba. Cvjeta u svibnju i lipnju. Crveni i bijeli glog su veoma slicni, pa ih je tesko razlikovati.

Crveni glog Crataegus oxyacantha L., ima listove sa 3 do 5 plitko razdijeljenih režnjeva, u cvjetnoj gronji ima 5 10 cvjetova, svaki cvijet ima 2 do 3 tucka, a u plodu se nalaze 2 do 3 sjemenke. Nalazi se na susnijim i toplijim stanistima.

Bijeli glog Crataegus monogyna Jacq., ima listove sa 3 do 9 duboko razdijeljenih režnjeva, u cvjetnoj gronji ima 10 do 18 cvjetova, svaki cvijet ima samo jedan tucak, a u plodu samo jednu sjemenku. Pojavljuje se na hladnijim i svježijim stanistima.

Crveni i bijeli glog su rasprostranjeni na cijelom nasem podrucju.

Od oba ova gloga upotrebljavaju se: osuseni cvijet Crataegi flos, osuseni list Crataegi folium, osuseni listovi s (vrlo kratkom grancicom) i cvijetom Crataegi flos cum folio, i osuseni plodovi Crataegi fructus. Najvise se sakupljaju listovi s cvjetovima.

Berba se vrsi za vrijeme cvjetanja kada je otvoreno oko polovice cvjetova, plodovi se sakupljaju u jesen, nesto prije nego sto omeksaju. Bere se samo po suhom vremenu, a susi se u sjeni na prozracnom mjestu. Plodovi se mogu susiti i u pecnici na 50 stupnjeva Celsiusa.

Glog sadrži vise aktivnih tvari koje djeluju ljekovito, a najvažniji su flavonoidi. Od flavonoida navodimo: hiperozid u cvijetu, plodovima i (malo) u listovima, viteksin-ramnozid u listovima, heptaoksi-flavanbiozid u listovima i plodovima, zatim glukoluteolin, saponaretin, orientin, homoorientin, kemferol, rutin, kvercetin, viteksin i drugi. Svi dijelovi sadrže cianogeni glikozid amigdalin. Cvjetovi, listovi i plodovi sadrže etanolamin, samo u cvjetovima trimetil-amin, a u plodovima etil-, dimetil-, izobutil- i izoamil-amin. U cvjetovima se javlja adenin, adenozid, gvanin, mokracna kiselina, holin acetilholin, kafeinska i klorogenska kiselina. U listovima se javlja krateguslakton, krategolna, urosolna, neotegolna, klorogenska i kafeinska kiselina. U plodovima ima vise vocnih kiselina, antocijanska boja, seceri, tanin, masno ulje i drugi sastojci. U kori (kratkih grancica) eskulin i katehinski tanini (katehin) bioloski aktivne supstance. Cvjetovi, listovi i plodovi gloga sadrže, koliko je dosada istraženo, oko 70 raznih tvari, a u pepelu 15 raznih elemenata i jos niz drugih supstanci kao etericno ulje i vitamine. Listovi i cvjetovi treba da sadrže najmanje 0,5 % flavonoida. Mnoge od navedenih supstanci su zasebno ispitivane, pa se pokazalo da pojedinacno nemaju neko posebno djelovanje, dok upotreba cijele biljke, sa svim komponentama, ima znacajno, zajednicko (sinergetsko) djelovanje na srce i krvne sudove.

Glog djeluje kao kardiotonik, diuretik, adstringens, hipotenziv i kao blagi sedativ.

Znanstvena medicina upotrebljava glog i njegove preparate kao kardiotonicko sredstvo kod funkcionalnog poremecaja rada srca, slabosti srca poslije preležanih teskih, a posebno zaraznih bolesti, zatim kod pocetnih oblika povecanog krvnog tlaka hipertonije, kod srcanih bolesnika koji pate od pojacanog ubrzanja pulsa tahikardije. Glog smanjuje uzbudjenost centralnog nervnog sistema, pokazuje tonizirajuce djelovanje na srcani misic, poboljsava krvotok u srcu i koronarnim sudova, krvnim žilama mozga i kicmene moždine. Smanjuje ubrzani i nepravilni puls – aritmiju, odstranjuje neugodno osjecanje u oblasti srca, donekle snižava krvni tlak u kombinaciji s drugim hipotenzivima i poboljsava opce stanje bolesnika. Glog i preparati od gloga upotrebljavaju se i kod infarkta miokarda, angine pektoris, bolesti koronarnih arterija, «starackog» srca i kod arterioskleroze.

U svim navedenim slucajevima upotrebljava se caj od gloga sam ili u raznim cajnim smjesama. Posebno je važno da preparati od gloga nisu otrovni, ne nakupljaju se u organizmu, ne postoji opasnost od kontraindikacije i navikavanja, i poslije dugog uzimanja gloga. Rezultati lijecenja glogom su potpuno zadovoljavajuci, narocito kod starijih osoba.  

Primjena:

Za pripremanje caja od gloga uzima se jedna puna žlica usitnjenih listova s cvjetovima, ili jedna puna žlica usitnjenih plodova gloga, prelije s pola litre vrele vode i poklopi. Ostavi da stoji pola sata, zatim procijedi, zasladi i popije preko dana u malim gutljajima.

Kod upotrebe gloga protiv srcanih bolesti preporucuje se kontrola lijecnika. Glog je vrlo dobro sredstvo za bolesnike koji su osjetljivi na lijekove na bazi srcanih glikozida digitalisa, jer glog kompenzira njihovo djelovanje.  

USKRSNI LJILJAN

Svijet umjetnosti i književnosti pun je prica i slika koje govore o ljepoti i uzvisenosti uskrsnog ljiljana. Jedno od najpoznatijih citiranih mjesta u Bibliji jest Govor na gori u kojem Krist govori svojim slusateljima: «Promotrite kako rastu poljski ljiljani: ne trude se i ne predu; a ipak ni Salomon se u svoj raskosi svojoj nije odjenuo kao jedan od njih.»

cesto nazivani «apostoli nade u bijelome ruhu», ljiljani su pronadjeni u Getsemanskom vrtu nakon Kristove muke. Prema tradiciji, lijepi bijeli ljiljani rastu na mjestu gdje su pale kapi Kristova znoja u zavrsnim trenucima žalosti i tjeskobe. Krscanske crkve nastavljaju s ovom tradicijom ukrasavajuci svoje oltare i križeve mnostvom uskrsnih ljiljana slaveci time uspomenu na uskrsnuce i nadu u vjecni život.

cisti bijeli ljiljan odavno se usko povezuje s Djevicom Marijom. Na slikama iz ranog krscanstva andjeo Gabrijel je slikan kako pruža Mariji grancicu cistih bijelih ljiljana, javljajuci da ce ona biti majka Krista djeteta. Na drugim slikama sveci se slikaju kako donose vaze pune bijelih ljiljana Mariji i Djetetu Isusu.

Prema legendi, kad su posjetili Marijin grob tri dana nakon njezina ukopa, u njemu nije bilo nista osim buketa velicanstvenih bijelih ljiljana. Rani pisci i umjetnici ucinili su ljiljan znakom Navijestenja i Djevicina uznesenja: ciste bijele latice oznacavaju njezino neokaljano tijelo a zlatni prasnici njezinu dusu koja sja u nebeskom svjetlu.

U jednom pak drugacijem znaku ženstvenosti, ljiljani su imali znacajno mjesto u raju Adama i Eve. Prema predaji, kad je Eva napustila Edenski vrt, prolila je iskrene suze kajanja, i iz tih pokajnickih suza nikli su ljiljani.

      MAJČINA DUŠ ICA /Thymuy serpyllum L./

MAJČINA DUŠ ICA drugi nazivi: poponac, čubura, bakina dušica, materina dušica (slov.), Quendel (njem.), Wild Thyme (engl.), Serpolet (franc.), Serpillo (tal.), Serpol (španj.).

Majčina dušica je jedna od onih biljaka koje se u narodu veoma mnogo koriste za različita oboljenja.

To je mali, niski, zbijeni polugrmić koji puzi po zemlji. Na odrvenjelim grančicama i brojnim vriježama uzdižu se mnogobrojni uspravni izdanci, obrasli malim, jajastim ili duguljastim listićima, a na vrhu nose zbijene klasaste cvatove sa sitnim cvjetićima, ljubičaste do grimizno crvene boje.Cijeli grmić ugodno miriše.

Rasprostranjena je po cijelom području naše zemlje. Obično raste u velikom broju primjeraka na suhom prisojnim i sunčanim obroncima, od nizina do planinskog područja. Postoji mnogo različitih vrsta, varijeteta i formi majčine dušice. Kod nas je ustanovljeno preko 60 različitih varijeteta koji se razlikuju po građi grmića, listova i cvjetova.

U toplijim primorskim krajevima majčina dušica cvjeta već u proljeće, a unutrašnjosti i po planinama tijekom ljeta, pa do početka jeseni.

Za ljekovite svrhe se od majčine dušice sabiru zeleni izdanci u vrijeme cvatnje. To se najlakše vrši rezanjem izdanaka škarama. Ne smije se čupati cijeli grmić iz zemlje, jer se time jako onečišćava sabrana biljka, koju je teško očistiti, a ujedno uništavamo biljku.

Odmah poslije sabiranja, treba biljku očistiti od drvenastih stabljika, vriježa bez listova, od trave i drugih biljaka koje su zajedno ubrane, jer kad se biljka osuši, čišćenje je veoma otežano. Sabrana i onečišćena biljka suši se u tankom sloju, u sjeni i na mjestu gdje ima propuha.

 U domaćinstvu, majčina dušica se koristi kao začin za razna pečenja od mesa, ribe i divljači, kao dodatak picama i kod pripremanja rakija travarica i likera.

Osušena biljka se izreže ili isjecka škarama na 0,5 cm dužine. Tako pripremljena droga naziva se stručno Serpylli herba. Za prodaju otkupnim stanicama biljka se ne sjecka. Za domaću upotrebu najbolje je biljku oruniti i prorešetati da se dobiju samo listovi i cvjetovi, koji sadrže najviše aktivnih tvari, a grančice se bacaju.

Osušena majčina dušica je prijatnog aromatičnog mirisa i malo gorkasta okusa.

Majčina dušica sadrži do 0,6% eteričnog ulja, u kome su glavni sastojci; cimol, karvakrol, timol, cineol, pineni i drugi tereni; zatim oko 7% tanina, gorke tvari, smole, flavonoide, organske kiseline i mineralne soli.

U medicinskoj praksi upotrebljava se kao ekspektorans, antiseptik i antibiotik. Koristi se kao čaj i tekući ekstrakt, kao sredstvo za iskašljavanje ko bronshitisa, katara gornjih dišnih putova, kod velikog kašlja i grčeva kod iskašljavanja. Koristi se i za smirenje bolova kod upale korijena živaca (radikulita) i glavobolje, kao blago dezinfekcijsko sredstvo kod infekcijskih oboljenja želuca, crijeva, bubrega i mokraćnog mjehura i kao stimulans izmjene materija.

U narodnoj medicini koristi se za mnoga oboljenja; kod bolesti želuca, čira na želucu, kod bolesti bubrega, za tjeranje mokraće, kod upale pluća i velikog kašlja za preznojavanje. Koristi se i kao stimulans za fizičko i psihičko jačanje, kod nervnih oboljenja, besanice, nesvjestice, općenito kod ženskih bolesti, maternice, a navodi se da potiče i spolnu aktivnost. Izvana se upotrebljava za ispiranje usta i otklanjanje neugodna zadaha, kao dodatak kupkama za slabu i rahitičnu djecu, za zacjeljivanje krasta i osipa i protiv reume i gihta. 

UPORABA

Čaj jedna jušna žlica isitnjene majčine dušice (oko 6 g) prelije se s pola litre vode i odmah poklopi. Ostavi se da stoji 15 minuta i procijedi, a nakupljene kapljice na poklopcu otresu u procijeđeni čaj. Kod prehlada i kašlja pije se topao čaj zaslađen medom, tri puta dnevno po jedna šalica.  

Čaj za ispiranje i kupke uzima se 50 grama majčine dušice i prelije jednom litrom vode i poklopi, a dalje se postupa na isti način kao gore. Procijeđeni čaj se ulije u kadu za kupanje u toplu vodu. Za ispiranje usta ovaj čaj se malo razrijedi vodom.  

Složeni čaj za kupke (species ad balnea),

cvjetovi lavande (lavandulae flos),

cvjetovi kamilice (chamomillae flos),

list paprene metvice (menthe pip.fol),

list ružmarina (rosmarini folium),

trava majčine dušice (serpylli herba),

korijen iđirota (calami rhizoma aa50,0) 

Od svake od ovih trava uzima se po 50 grama isitnjene trave i dobro izmješa, a zatim pakuje u platnene kesice po 100 grama. Ove kesice se stavljaju u toplu vodu za kupanje.  

Složeni narodni čaj, protiv astme. Listovi pdbjela (farrarae foliu 80,0 g.

Trava majčine dušice (serpylli herba 20,0 g).  

Pomiješaju se isitnjene ove trave u navedenim količinama. Uzima se jedna jedaća žlica smjese i prelije s pola litre vrele vode i poklopi. Poslije 15 minuta se procijedi i pije zaslađeno medom dvije do tri šalice dnevno.  

U domaćinstvu, majčina dušica se koristi kao začin za razna pečenja od mesa, ribe i divljači, kao dodatak picama i kod pripremanja rakije travarice i likera.

Prof. dr. Zdravko Devetaak

ČUDNOVATI KRISTOV CVIJET  

U domovini je zimzelena penjačica koja se njeznim viticama drži za podlogu. Kod nas vrlo dobro uspijeva u području sredozemne klime, u kontinentalnom dijelu zemlje. Zimi se treba staviti prezimljavanje.  

 Dolaskom u novi svijet jedna od zadaća Š panjolaca je i pokrštavanje poganskih” plemena što su živjela na području Južne Amerike. U jednoj lijepoj penjačici što je obilno rasla u tom području stekli su pomoćnika u provođenju svojih nakana.

 Naime, u cvijetu te autohtone biljke prepoznali su detalje koji podsjećaju na Kristovu muku: križ na kojem je Krist razapet, prisustvo sv. Trojstva, kruna, kalež, čavli, rane I stvarno, ako se bolje zagledamo u iznimno neobičan cvijet, prepoznat ćemo simbole kršćanske vjere

 Poganskim Indijancima objašnjavali su kako Bog i putom cvijeća šalje poruku, želeći da dođu pod njegovo okrilje. Od tih se vremena pasiflora (Passiflora sp) zove Kristov cvijet, a ponegdje i Kristova kruna. I sam latinski naziv ukazuje na gore navedenu simboliku: passus koji trpi i flor cvijet. U svojoj domovini pasiflora je zimzelena penjačica koja se nježnim viticama drži za podlogu. Često joj treba i dodatni potporanj.

 Kod nas vrlo dobro uspjeva u području sredozemne klime, a u kontinentalnom cijelu zemlje zimi se treba staviti na prezimljavanje u zaštićen prostor.

 Temperatura u proljeće i ljeto treba prelaziti 20 stupnjeva C, ako želimo cvatnju u ljeto i ranu jesen, što ovisi o vrsti. Tijekom zime temperatura ne bi smjela pasti ispod 5 stupnjeva C, tj. optimum bi bio oko 10 stupnjeva C.

 Dobar supstrat za uzgoj bit će onaj od mješavine obične vrtne zemlje i treseta, ili humusne zemlje i pijeska.

 U proljeće, neposredno prije kretanja vegetacije, potrebito je orezivanje da bi se biljka oblikovala i smanjilo nepotrebno trošenje vode i mineralnih tvari na izboje koji nisu reprezentativni.U slučaju da se pasiflora smrzne, nemojte je baciti. Orezivanje do tla postoji mogućnost da će dolaskom toplijeg vremena biljka potjerati” nove izboje.

 Lako se razmnožava sjemenom i reznicama u proljeće i ljeto, a najjednostavniji način je polijeganjem izboja tijekom ljeta kad je biološka snaga biljke najjača.

 Danas se uzgojene mnoge sorte ove biljke i velik broj vrsta (preko 500) čini ovaj rod vrlo zastupljenim u hortikulturnom uzgoju.

Dip. ing. agr. Romana Singolo Mahnić

                                                                      (više…)

Dopunski nazivi:

Latinski: Sambucus nigra L.

Engleski: Elder

Francuski: Sureau

Njemački: Houlnder

Talijanski: Samuco

Zova kod nas raste uz rubove šuma, pored potoka, po živicama i duž plotova, u okolini naselja.

Zova je višegodišnja biljka, niskog stabla i razgranate krošnje, s naspramnim perastim listovima. Cvjetovi su sitni, bijeli, rastu u razgranatim, bogatim paštitcima i intenzivnog su i ugodnog mirisa. Plodovi su sitne tamnoljubičaste bobice. Cvjeta od kraja travnja do početka lipnja, a plodovi sazrijevaju od kraja kolovoza i u rujnu.

Od zove se u medicini uglavnom upotrebljavaju osušeni cvjetovi Sambuci flores, ali i svježi (recens) ili osušeni plodovi Sambuci fructus.

Berba cvjetova obavlja se na samom početku cvatnje, kad je većina cvjetova na paštitcu otvorena, a ostali su u pupu. Ne sabiru se paštitci s kojih su počeli otpadati pojedini cvjetovi kao ni oni napadadnuti lisnim ušima. Najčešće se cvjetovi beru rezanjem cijelog cvjetnog paštitca, ali u trgovini zovom ponekad se, na zahtjev kupca, škarama režu stapke iznad paštitca tako da se paštitac raspe. Cvjetovi se moraju brati po suhom i sunčanom vremenu kad na cvjetovima nema rose ili vlage od proljetnih kiša. Suše se u sjeni, na toplijem i zračnom mjestu tako što se rašire u tankom sloju po prostirci ili okače paštitcima na razapet konopac kao droga. Plodovi se beru samo kad su potpuno zreli, u paštitcima, kao i cvjetovi suše se u tankom sloju na suncu, a kad su suhi s paštitaca se krune plodovi.

Zeleni i nedozreli plodovi ne smiju se sabirati jer sadrže otrovnu supstancu sambunigrin.

Cvjetovi sadrže flavonske glikozide: rutin do 3% i kvercetin, glikozide ferulinske i kofeinske kiseline i malo cijanogenog glikozida sambunigrina, zatim eterično ulje do 0,32 %, malo tanina, holin, organske kiseline; sirćetnu, valerijansku, kofeinsku i hlorogensku; sluzi i do 340 mg vitamina C.

Plodovi sadrže rutin i izokvercitrin, antocijane; krizantemin, sambucin i sambucijanin; tanina do 0,34% glikozid sambunigrin u nezrelim plodovima, malo eteričnog ulja, šećera do 5,8% organske kiseline, jabučnu, limunsku, klorogensku, kina i šikiminsku kiselinu, aminokiseline, karotin, vitamin C.

Sok svježih plodiva sadrži niz vitamina i kompleks B. Jedan litar soka sadrži vitamine čije su vrijednosti u mg. vitamina B1 od 0,3 1,1; riboflavina od 0,6 0,7; nikotinske kiseline i amida nikotinske kiseline od 4,3 6,6; vitamina B6 od 0,9 1,8; inzitola od 340-630; pantotenske kiseline od 2,1 2,4; folne kiseline od 0,06 01 i biotina od 0,007 0,009 mg.

U medicin se koriste cvjetovi zove kao sredstvo za znojenje diaforetik kod raznih bolesti gdje je znojenje potrebno, kao sredstvo za tjeranje mokraće diuretik i sredstvo za omekšavanje emoliens, npr. kod suhog kašlja. 

Cvjetovi se koriste kod lječenja prehlada, organa za disanje, bronhitisa, upale grla, bolesti bubrega, mokraćenog mjehura i prostate.

Plodovi se koriste u slične svrhe, ali puno rijeđe; za znojenje, tjeranje mokraće, kod dišnih tegoba, a sok iz zrelih plodova protiv glavobolje antineuralgik. 

ČAJ  

Jedna jušna žlica cvjetova se uzima na dvije šalice čaja. Zova se prelije vrelom vodom, kratko prokuha, a zatim poslije 10 minuta procijedi i pije dva do tri puta dnevno. 

prof. dr. Zdravko Devetak

USKRSNI LJILJAN 

Svijet umjetnosti i književnosti pun je priča o slika koje govore o ljepoti uzvišenosti uskrsnog ljiljana. Jedno od najpoznatijih citiranim mjesta u Bibliji jest Govor na gori u kojem Krist govori svojim slušateljima: Promotrite kako rastu poljski ljiljani: ne trude se i ne predu: a ipak ni Salomon se u svojoj raskoši svoj nije se odjenuo kao jedan od njih.”

Često nazivani apostoli nade u bijelome ruhu”, ljiljani su pronađeni u Getsemanskom vrtu nakon Kristove muke. Prema tradiciji, lijepi bijeli ljiljani rastu na mjestu gdje su pale kapi Kristova znoja u završnim trenutcima žalosti i tjeskobe. Kršćanske crkve nastavljaju s ovom tradicijom ukrašavajući svoje oltare i križeve mnoštvom uskrsnih ljiljana slaveći time uspomenu na uskrsnuće u nadu u vječni život.

Čisti bijeli ljiljan odavno su usko povezuje s Djevicom Marijom. Na slikama iz ranog kršćanstva anđeo Gabrijel je slikan kako pruža Mariji grančicu čistih bijelih ljiljana, javljajući da će ona biti majka Krista djeteta. Na drugim slikama sveci se slikaju kako donose vaze pune bijelih ljiljana Mariji i Djetetu Isusu.

Prema legendi, kad su posjetili Marijin grob tri dana nakon njezina ukopa, u njemu nije bilo ništa osim buketa veličanstvenih bijelih ljiljana. Rani pisci i umjetnici učinili su ljiljan znakom Naviještanja i Djevičina uznesenja: čiste bijele latice označavaju njezino neokaljano tijelo, a zlatni prašnici njezinu dušu koja sja u nebeskom svjetlu.

U jednom pak drugačijem znaku ženstvenosti, ljiljani su imali značajno mjesto u raju Adama i Eve. Prema predaji, kad je Eva napustila Edenski vrt, prolila je iskrene suze kajanja, i iz tih pokajničkih suza nikli i ljiljani.  

LEGENDA O DRIJENU 

Jedna stara, lijepa legenda kaže da je drijenjak (svib) u vrijeme Isusova razapinjanja bio veliko stablo poput hrasta i drugog kraljevskog drveća u šumi. Budući da je bio čvrst i ravan, izabran je za križ, ali takva okrutna upotreba veoma ga je ožalostila.

Osjećajući to, raspeti je Isus, u svojoj nježnoj samilosti prema svačijoj tuzi i patnji, rekao ovom drvetu:

Zbog tvoje tuge i suosjećanja s mojim patnjama, nikada više neće stablo sviba narasti dovoljno veliko da bi se upotrijebilo za križ. Od sada će ono biti vitko, svijeno i vrtnavo, a njegovi će cvjetovi biti u obliku križa s dvije duge i dvije kratke latice. Na sredini vanjskog ruba svake latice bit će otisci čavla smeđi od rđe i obojeni u crveno a u sredini će biti kruna od trnja, i svi koji ovo vide, zapamtit će.”

(više…)

OBIČNI ORAH

(Juglans regia)

Orahovo drvo cvjeta u svibnju prije no što se razviju listovi. U lipnju sakupljamo svježe listove, zelene orahe sredinom lipnja dok ih još možemo lako probušiti, zelene orahove ljuske malo prije dozrijevanja, prije no što postanu smeđe, a zrele plodove u rujnu.

Čaj od orahovih listova je dobro djelotvorno sredstvo kod probavnih smetnji, dakle zatvora stolice i gubitka teka, te za čišćenje krvi. Uspješno ga koristimo i kod šećerne bolesti i žutice.

Uvarak od orahovih listova kao dodatak kupki je vrlo djelotvoran kako kod svih skrofuloznih i rahitičnih oboljenja, gnjiljenja kosti i koštanog apscesa tako i kod gnojnih nokata na prstima ruku i nogu. Perite zahvaćena mjesta kod tjemenica, krasta na glavi i svraba s uvarkom od orahovih listova, uspjeh će uskoro biti vidljiv!

Pranje, odnosno kupke s tim dodatkom pomaže kod bubuljica, gnojnih osipa, znojenja nogu i bijelog pranja. Protiv skorbuta, gnjilenja zubnog mesa, upale vrata i oboljenja ždrijela koristimo ispiranje s uvarkom od orahovih listova.

Jak uvarak od orahova lišća, stavljen u vodu za kupku, liječi ozebline. Također ga možemo koristiti kod jakog ispadanja kose, tako da njime marljivo masiramo vlasište. Odlično je sredstvo protiv ušiju. Svježim listovima uništavamo i druge nepoželjne insekte.

Od zelenih oraha (lako ih možemo probušiti), ubranih pred Ivanje, dakle oko sredine lipnja, pripremimo odličnu orahovu rakiju, koja pročišćuje želudac, jetru i krv, otklanja slabost želuca i truljenje u crijevima. Pored toga je izvrsno sredstvo protiv zgrušavanja krvi.

NAČIN UPORABE

ČAJNI OPARAK: Vrhom punu čajnu žličicu sitno narezana orahova lišća oparimo s ¼ litre upravo proključale vode i pustimo da kratko odstoji.

DODATAK ZA KUPKE I PRANJE: 100 g listova za potpunu kupku, za pranje vrhom punu čajnu žličicu usitnjenih listova na ¼ litre vode. Za jak uvarak uzme se dvostruka količina listova.

ORAHOVA RAKIJA: Oko 20 zelenih oraha raščetvorimo i napunimo bocu sa širokim grlom. Prelijemo s jednom litrom ražene rakije, tako da ona prekriva orahe u visini 2-3 prsta. Dobro zatvorenu bocu ostavimo 14 dana do 4 tjedna na suncu ili na toplom mjestu. Nakon isteka tog vremena procijedimo i napunimo u bočice. Po potrebi uzimamo jednu punu kavenu žličicu. Odličan orahov liker dobijemo ako zelenim orasima dodamo još 2-3 klinčića, komadić cimetove kore, mali štapić vanilije i opranu, nešpricanu koru od polovice naranče. 500 g šećera prokuhamo u ¼ litre vode i ohlađeno dodamo u procijeđenu orahovu rakiju.

(više…)

KADULJA (Salvia officinalis)

Poznata kao usnatica kadulja se u narodu naziva još i kadulja ljekovita, žalfija, kuš, slavulja, pitomi pelin, divlji kuš. Potječe iz južne Europe a u nas je uzgajamo u vrtu. Visoka je 30 do 70 cm, njezini ljubičasti cvijetovi stoje u pršljenovima. Nasuprotni listovi su bijelo pusteni, srebrnasta sjaja, gorkasta i aromatična mirisa. Vrtna kadulja raste na zaštićenom, sunčanom mjestu. Zimi je lagano prekrijemo smrekinim granama jer je osjetljiva na hladnoću.

Jednu drugu vrstu, livadnu kadulju (Salvia pratensis livadni kuš, livadna žalfija, divlja kadulja, divlja žalfija) nalazimo na obroncima, pašnjacima i livadama. Već iz daljine blistaju tamnoplavo ljubičasti cvjetovi aromatična mirisa. Od livadne kadulje koristimo cvjetove najčešće samo za grgljanje ili spravljanje kaduljina octa šaku cvjetova stavimo u prirodni ocat koristimo ga za ugodnu i okrepljujuću masažu za vrijeme duge bolesti. Listove beremo prije cvjetanja u svibnju i lipnju. Kako kadulja za sunčanih i suhih dana stvara najviše eteričnoga ulja, pa listove beremo samo po suncu, najbolje u podne, a sušimo ih na sjenovitom mjestu.

Ljekovitija od livadne kadulje je ipak već spomenuta vrtna kadulja koju ću podrobnije opisati. Već su naši preci visoko cijenili kadulju kao ljekovitu biljku. Stih iz doba oko godine 1300. kazuje: «Zašto da umre čovjek kojemu kadulja raste u vrtu?» Samo nam ime govori o velikom poštovanju koje su ljudi od davnina gajili za tu biljku. Salvia potječe od latinskog «salvare» (=spasiti, liječiti, izliječiti).

Kako je visoko bila cijenjena kadulja u staro doba vidimo i iz lijepe stare knjige o bilju: Kada je Majka Božja morala pred Herodom bježati s Isusom, molila je sve poljsko cvijeće za pomoć: nijedno joj nije pružilo zaštitu. Tada se nagnula prema kadulji i vidjela da je tu našla utočište. Pod njezinim gustim, zaštitničkim listovima sakrila je sebe i djetešce pred Herodovom vojskom . Prošli su pored njih i nisu ih opazili. Kada je opasnost minula Majka Božja je izašla i kazala kadulji s puno ljubavi: «Od sada pa dovijeka bit ćeš ljudima najdraži cvijet. Dajem ti moć da čovjeka izliječiš od svake bolesti, izbaviš ga od smrti kao što si to i za mene učinila» Od tada cvjeta biljka sveudilj na sreću i pomoć čovjeku. Kada se godinama stječe iskustvo s ljekovitim biljem i u teškim slučajevima zaziva za pomoć i zaštitu našu dragu Gospu, osjetiš iz duboke vjere i toplog povjerenja da ona svoje zaštitničke ruke širi nad našim ljekovitim biljem.

Kaduljin čaj, ako se češće pije, jača cijelo tijelo, sprječava moždani udar i djeluje jako povoljno kod oduzetosti. Jedina je ljekovita biljka, uz lavandu, koja pomaže kod noćnog znojenja. Liječi bolest koja prouzrokuje noćno znojenje, svojom okrepljujućom snagom otklanja veliku slabost, povezanu s tom bolešću. Mnogi su liječnici upoznali dobra svojstva kadulje: s najboljim rezultatima koriste je kod grčeva, bolesti leđne moždine, oboljenja žlijezda, kao i drhtanja udova. U slučajevima navedenih bolesti popijemo u gutljajima dvije šalice čaja dnevno. Čaj izvrsno djeluje na bolesnu jetru, otklanja nadimanje i sve druge tegobe povezane s oštećenom jetrom. Pročišćuje krv, čisti sluz iz dišnih organa i želuca, jača tek i otklanja crijevne smetnje i proljeve. Kod uboda insekata stavljamo na mjesto uboda smrvljeno kaduljino lišće.

Za vanjsku primjenu posebno preporučujemo kaduljin čaj kod upale krajnika, bolova u vratu, gnojne upale zuba, upale ždrijela i usne šupljine. Mnoga djeca i odrasli bi izbjegli operaciju krajnika da su pravovremeno koristili kadulju. Kada nemamo krajnika, koji kao policajci tijela zadržavaju i prerađuju otrove, ovi izravno djeluju na bubrege. Kaduljin oparak pomaže kod krvarećih i klimavih zubi, paradentoze i čireva na zubnom mesu. Grgljamo ili stavljamo komprese od vate.

Povremena kaduljina kupka (Vidi (Način uporabe»!) jako je korisna kod ljudi slabih živaca i žena s bolestima trbuha.

Pored uspješne primjene kadulje kao ljekovite biljke ne smijemo ju nikako zaboraviti kao skupocjen začin. Dodajemo je u malim količinama, slično kao tamijan ili čubar masnim jelima kao što su svinjska, guščja ili pureća pečenja. I meso divljači će biti ukusnije dodamo li mu listić kadulje. Već iz zdravstvenih razloga moramo na nju misliti kod biljnih sireva i začinjenih soseva. U nekim krajevima peku i kolačiće ili «kaduljinu pitu». Slično kao kod anisa smrvljene listove dodamo tijestu.

NAČIN UPORABE

Priprema čaja: Čajnu žličicu bilja stavimo na jednu četvrtinu litre vode, oparimo i pustimo da odstoji kratko vrijeme.

Kaduljin ocat: Bocu rastresito do grla napunimo s cvjetovima livadne kadulje, prelijemo prirodnim octom koji mora prekriti cvjetove i ostavimo bocu 14 dana na suncu ili na toplom.

Sjedeće kupke: Dvije vrhom pune pregršti listova ostavimo preko noći u hladnoj vodi. Sljedeći dan sve zagrijemo do vrenja i zagrijani uvarak dodamo u vodu za kupanje.

(više…)

Kad se zna da je u starim njemačkim knjigama o bilju rosopas- u narodu zvan i zmijino mlijeko, trava od žutice, rusa- nazivan i Marijina biljka, Božji dar i sl., možemo shvatiti kako je visok ugled nekada imala ta ljekovita biljka koju danas široki slojevi naroda smatraju opasnim korovom. Nesklonost današnjeg čovjeka mogu si objasniti samo time što su u počecima razvoja idustrije lijekova sve viskokovrijedne ljekovite biljke na zemlji prokleli kako bi narod odvratili od ljekovitog bilja i navikli ga na kemijske preparate.

Rosopas obični s 30 do 80 cm viskokim razgranatim rastom cvjeta od svibnja preko cijelog ljeta do jeseni. Listovi su nazupčani i slični hrastovima. Iz stabljike i podanaka teče narandžastožuti sok. Najčešće raste na južnim obroncima šuma, uz zidove, plotove i naprisojima. ljeto može biti i jako sušno, a južni obronci šume i te kako isušeni, iz biljke će ipak obilno teći gusti narandžastožuti sok. I zimi, kada snijeg pokriva, možemo naći jaglac, ako smo zamijetili njegovo stanište.

Biljka čisti i tvori krv. Koristila bih ju zajedno s koprivom i mladicama bazge kod leukemije. No ako želimo polučiti uspjeh moramo dnevno piti najmanje dvije litre čaja spravljenog od te mješavine.

Rosopas obični je pouzdano ljekovito sredstvo u liječenju teških oboljenja jetre ukoliko ga primjenimo homeopatski. Kao sredstvo koje čisti krv i jetru dijeluje najbolje na metabolizam. Uspješno ga primjenjujemo i kod oboljenja žuči, bubrega i jetre. namočen u vino(30 g rosopasa običnog zajeno s korijenom ostavimo u pola litre bijeloga vina jedan do dva sata) jako brzo liječi žuticu. Kod  hemeroida s upaljenim čmarom, probadanja ko mokrenja, kao i kod šumova u ušima mogu ga toplo preporučiti. U tim slučajevima možemo, gutljaj po gutljaj piti dvije do tri šalice čaja dnevno (čaj ne kuhamo, samo ga oparimo). Za vanjsku upotrebu primjenjujemo  ga kod zloćudnih kožni oboljenja, kurjih očiju, bradavica i neizlječivih lišajeva. Siva mrena i pjege na rožnici postupno nestanu. Sok štoviše pomaže kod krvarenja i ablacije (odlupljenja) mrežnice. Uzmemo list rosopasa i smrvimo krhku stabljiku između navlažena palca i kažiprsta. Tako dobivenom tekućinom namažemo kažiprstom zatvorene očne kuteve. Iako nismo izravno namazali oko do njega ipak dopre ta vlaga. to vrijedi za sivu mrenu, slab vid i preventivno kod zdravih, ali preumorenih očiju. I ja sama to djelotcorno koristim, kada često do duboko u noć sređujem pristiglu poštu. Kad sam premorena uberem list iz vrta i njime, kako je opisano, namažem očne kuteve. Svaki put imam ugodan osjećaj, kao da bi mi se odlijepila koprena s očiju. Homeopati prave od rosopasa tinkturu koju kod navedenih bolesti uzimamo dnevno dva do tri puta, 10 15 kapljica razređenih s malo vode.

Već je prošlo nekoliko godina otkako su mi pripovjedali o seljanki, koja je ispod donjega desnoga kapka imala crveni čir veličine jagodice na prstu. okulistu, kojem je došla po naočale, nije se to svidjelo imala je čir već sedam osam godina, a da joj nije stvarao nikakve teškoće i poslao je uzorak na analizu. Dijagnoza je bila: kožni rak. Za mladu ženu. kao što možete pretpostaviti, to je bio strašan šok. kako se obitelj ubrajala u krug mojih znanaca, mogla sam joj savjetovati rosopas. Bila je veljača i srećom blaga zima. Rosopas je prezimio i ostao zelen. Savjetovala sam joj da biljku iskopa i presadi u lonac za cvijeće, kako bi joj bila pri ruci. Svaki je dan morala bolesno mjesto ovlažiti pet do šest puta s narandžastožutim sokom. S obzirom na to da je čir bio na kapku upozorila sam ju na neškodljivost soka. Savjetovala sam joj još da odlazi jednom mjesečno na rendgenska zračenja u Linz, kao što joj je liječnik propisao, iako ta zračenja ne otklanjaju kancerozene otekline već i zdrave dijelove kože, često čak i kost, rzore. Tik pred Božić, razveselila me vijest, da je zloćudni čir nestao. Kada je žena došla k meni, već mi se s praga bacila oko vrata. Okulist, kod kojega je prethodno bila, začuđeno je pitao što je radila. Na njezin odgovor: “Jednom mesečno rendgen u Inzu”, kazao je:”Ako je rendgensko zračenje izlječilo čir, onda je to čudo.” Potom mi je još pripovjedala da psihički ne bi izdržala pogled na, do kosti razjedena lica bolesnika, koje je viđala kada je odlazila na zračenje, da joj ja nisam ulila toliko hrabrosti, vjere i samopouzdanja. I još moja molba svima vama koji čitate ove redove: pomozite i vi u sličnom slučaju i poštedite svoje bližnje strašnoga kraja. u naše doba kad je sve zagađeno, brojni su slučajevi da se iz crvenkastih bradavica koje iznenada počnu rast, razvije  kožni rak.

Dlakavost lica i jaka obraslust ruku i nogu kod žena ukazuje na bubrežne smetnje. Zahvaćena mjesta namažemo rosopasovim sokom, kojega napravimo u sokovniku (svjež sok možemo čuvati pola godine u hladnjaku); ostavimo ga nekoliko sati da se upije, operemo s blagim sapunom i namažemo sada isušenu kožu s mašću od nevena, kamiličnim uljem ili uljem Gospine trave (Vidi “Način uporabe”!). Usto valja provoditi kuru s koprivnim čajem pijući dnevno najmanje tri do četiri šalice čaja, kao i sjedeće kupke s poljskom preslicom za bolju prokrvljenost bubrega (Vidi i “Poljska preslica”!).

Jedan poznanik iz okolice Mainza je na svojim svakodnevnim šetnjama koristio sok od rosopasa. Stariji pas vučjak bio je njegov vjerni pratilac. Za šalu je jednom svom psu razmazao so od rosopasa, što je životinji očito godilo, te je odtada svaki put molićivo sjeo pred gospodara kada se ovaj mazao sokom od rosopasa.

U nekoj župi Gornje Austrije, u kojoj sam u studenom održala predavanje, upoznala sam jednoga crkvenjaka koji je nosio naočale. Kada sam u veljači ponovno došla u župni dvor nije ih više imao. Kako mi je sam pričao do toga je došlo zato, jer je poslušao moj savjet i od studenoga prošle godine svaki dan koristio sok od rosopasa. Osim toga sada vidi mnogo bolje nego prije s naočalama. Tada je morao rosopas tražiti pod snježnim pokrivačem. Navodim to stoga da bi pokazala da neke ljekovite biljke možete naći svježe čak i zimi, iako sve izgleda mrtvo.

NAČIN UPORABE 

Priprema čaja:1 ravnu čajnu žličicu bilja stavimo na ¼ litre vode, samo oparimo.

Svježi sok:Listove, stabljike i cvjetove operemo i još vlažne procjedimo u sokovima (za vanjsku primjenu).

Tinktura: Tinkturu dobijemo u ljekarnama kao komeopatsko sredstvo.

Vinska iscrpina: 30 g rosopasa zajeno s korijenom prelijemo s 1/2 litre bijeloga vina i ostavimo da stoji 1 do 2 sata, zatim procjedimo i pijemo gutljaj po gutljaj.

(više…)