Članak

ZA LJUBAV ISTINE sestra Lucija

DRUGI O NAMA  ZA LJUBAV ISTINE

Časna sestra Lucija od 2003. godine je vjeroučiteljica u osnovnoj školi Okučani. U župnoj crkvi sv. Vida je voditeljica crkvenog zbora i svira orgulje.

Zatekli smo je kako sa zborom uvježbava Adventske pjesme, jer rto za nekoliko dana zvono s velikog tornja Okučanske crkve će vjernike pozvati na zornice. Zamolili smo je za razgovor i postavili nekoliko pitanja.

Evo tih pitanja i odgovora na njih.

SUZA DOLINSKA: Poštovana sestro Lucija, molimo Vas da se za čitatelje ”Suze dolinske” predstavite.

Č. S. LUCIJA: Čast mi je da se mogu predstaviti Vašim čitateljima. Zovem se s. Lucija Grgić, a rođena sam 22. 2. 1946. g. u selu Podstrane, župa  Jajce, župa Uznesenja Blažene Djevice Marije. Gdje sam po sv. krštenju postala član te župne zajednice. Moja župa je vrlo velika brojem župljana i duhovnih zvanja. Nakon ratnog vihora, svoju župu rado (često) nazivam ”Rasadištem hrv. dijela srednje Bosne”, jer je ostvarila najbrojniji povratak na svoja ognjišta. Već u ranom djetinjstvu osjetila sam da me Bog želi za radnika u svom vinogradu. Slijedom toga poticaja dolazim u družbu Klanjateljica Krvi Kristove. 27. 9. 1961. g. u Bos. Aleksandrovac. Od toga dana slijedi jedan novi način života, na putu upoznavanja same sebe i života u zajednici i Crkvi. Put dubljeg otvaranja Bogu i služenja braći ljudima po darovima- primljenim od Boga, za dragog bližnjega.

Č.S. Lucija – Limski Kanal 1995

SD: Recite nam nešto više o Vašem redu. Tko ga je osnovao i kada? Gdje sve djelujete? Koliko Vas, prema slobodnoj procjeni, ima?

Č. S. LUCIJA: Družba (red) kojoj pripadam osnovana je 1834. godine u Italiji. Družbu je osnovala sv. Marija De Mattias, a družba ima 10 provincija i oko 2000 sestara.

Naša Hrvatska provincija – Zagreb, ima oko 200 sestara. Glavne apostolske aktivnosti sestara su: Osnovne škole, žup. apostolat, dječji vrtići, rad u bolnicama, staračkim domovima, raznim humanitarnim udrugama, glazbenim školama, kao i patronažno njegovanje po kućama, voditeljice škola i zborova te mnoge druge aktivnosti. Iz naše provincije sestre djeluju po cijeloj Hrvatskoj, BiH, u Srbiji, Njemačkoj, Austriji i Australiji. Snagu za svoje apostolsko djelovanje sestre crpe iz svakodnevnog izvora – Euharistije, međusobnog zajedništva, avjesne poslanja koje nam je povjereno, da svako stvorenje napreduje prema ”onome lijepom poretku stvari što ga je Sin Božji došao utemeljiti svojom krvlju”.

KRATKA POVIJEST KLANJATELJICA KRVI KRISTOVE Provincije Zagreb

Klanjateljice Krvi Kristove osnovala je sv. Marija De Mattias 4. ožujka 1834. u Acutu, Papinskoj Državi (današja Italija). Prve četiri Klanjateljice predvođene s. Herminom Gantert dolaze iz Austrije u naše krajeve, u Banja Luku, 7. listopada 1879. na poziv trapista o. Franza Pfanera. Sestre su se smjestile u kupljeni turski čardak kojeg je sljedećeg dana blagoslovio o. Pfaner i nazvao ga samostan ”Nazaret”. Prva poglavarica ”Nazareta”, s. Hermina Gantert, sa sestrama započinje gradnju samostana i sirotišta, a 1880. otvara osnovnu školu do 4. razreda. Godine 1894. osnovan je Bosanski vikarijat, a s. Paulina Schneeberger imenovana je prvom vikaricom. Nekoliko sestara 1906. odlazi u Ameriku, u Pensilvaniju, gdje kasnije nastaje Provincija Columbija, a 1908. i u Austriju gdje će nastati Provincija Schaan. (Lichtenstein).

Broj sestara raste te se ubrzo otvaraju mnoge škole u Banja Luci  i okolici: u Bosanskom Aleksandrovcu, Novoj Topoli i Bosanskoj Gradišci te u drugim mjestima Bosne: u Zenici, Bihaću i Jajcu. Vikarijat 1929. postaje Provincija, a s. Lucija Kulier prva poglavarica hrvatskog podrijetla. Provincija svoj vrhunac doživljava pred II. svjetski rat. Ima preko 300 sestara te više novootvorenih zajednica i škola u Bosni i Hrvatskoj. Godine 1933. sestre dolaze u Zagreb, a 1934. otvaraju kuću na Miramarskoj cesti 100, gdje vode zabavište za radničku djecu.

Komunistička vlast nako 1945. godine zakonom o zabrani konfesionalnih škola i zabavišta sestrama onemogućava dotadašnji apostolat. Sestre drugih nacionalnosti zbog političkih prilika odlaze u Njemačku i Poljsku. Tako nastaje Provincija Wrozlaw u Poljskoj. Nacionalizacijom provedenom 1949. sestre gube samostane i škole, a među njima i samostan ”Nazaret” u Banja Luci. Mnoge sestre su prisiljene pronaći smještaj kod rodbine. Sestre se prilagođavaju novonastalim okolnostima te svoj rad usmjeravaju na župe, a kasnije rade u bolnicama i staračkim domovima u Njemačkoj te otvaraju svoje vrtiće.

Godine 1962. sjedište Provincije Zagreb prelazi iz Bosanskog Aleksandrovca u Zagreb, Tuškanac 56. Skupina sestara 1963. odlazi u Australiju gdje se posvećuju radu među hrvatskim iseljenicima, gdje i danas djeluju.

Narednih godina sestre otvaraju mnoge zajednice u hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, jednu zajednicu u Srbiji te šire svoj apostolat organizirajući susrete za mlade i odrasle, osnivaju molitvene zajednice Krvi Kristove i započinju rad s Romima. Sestre su nekoliko godina zajedno sa sestrama iz Provincije Rim djelovale su u misijama. u Gvineji Bissau (Afrika).

Godine 1995. sestre su prognane iz samostana u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli, a  samostani su oduzeti. Jedan broj sestara uspio je ostati cijelo vrijeme Domovinskog rata s narodom u Banja Luci i okolici. Godine 1999. samostan u Bosanskom Aleksandrovcu je vraćen sestrama te nakon obnove sestre u njemu vode Centar za odvikavanje od ovisnosti ”Marjanovac”. Prije tog vremena vraćena je sestrama i samostan u Bosanskoj Gradiški. Nakon njegove obnove sestre su se ponovo vratile u Bosansku Gradišku. Godine 2001. vraćen je samostan u Novoj Topoli koji je djelomično obnovljen. Zajednica Klanjateljica svojom ponovnom prisutnošću u Novoj Topoli, molitvom i radom doprinosi miru i pomirenju među ljudima.

SD: Na službi ste bili u Bos. Gradiški gdje Vas je zatekao rat u BiH. Molimo Vas da nam po sjećanju opišete te strahote s naglaskom na maltretiranje bosanskogradiškog župnika vlč. Vladislava – Žarka Ošapa?

Č.S. LUCIJA: Teško mi se na to i podsjećati, ali za ljubav istine reći ću par rečenica. Bilo je to tužnog 18. 8. 1992. oko 10 sati. Bez ikakva povoda s naše strane u jednom momentu su se pojavile višestruko uniformirane osobe od martićevaca, policije, vojske, rezervista JNA, zeleni i crveni beretki i neznam što sve nije, bilo tu u našem dvorištu. Tvrdili su da je sa tornja naše crkve sv. Roka pucano i da je ranjen netko od njihovih ljudi (policije). Svi su jurili i skakali preko ograda i dvorišnih zidova sa tamnim naočalama, vičući preko nekog razglasa ”predaj se”. Ne znam tko je taj tko se trebao predati. Znase, ušli su u sestarsku kuću i pretresli od podruma do tavana. Našli su samo sv. krunice kojima se sestre brane od svakog zla pa i takvog. Isto je bilo i sa župnim stanom, ali to je trajalo do kasno popodne. Sve je isprevrtano: stvari, ladice, ormari, stalaže, kreveti, ništa u kući nije ostalo na svome mjestu. Tražeći ”oružje iz kojeg je pucano”. Zna se da ga nisu mogli naći kod nas ni u mislima, jer kod nas jednostavno nije ni postojalo. Puno je puta morao župnik vlč. Žarko Vladislav ići s njima u novi kat. centar, tobože tražiti oružje. U jednom momentu čuo se užasan daveći prodorni glas. Spontano sam zajaukala i rekla ”dave nam Žaru!” Na žalost nisam se prevarila. Njegove tete i ja pojurile smo tamo jaučući. Tada su ga pustili, ali se primjećivala ošamućenost od jakih udaraca i sav je bio bijel od zidova na koje je bio vjerujem, natiskivan i gnječen udarcima. Tad su ga pustili van i odveli u kancelariju gdje su nastavili svoj scenarij. U prolazu su tražili telefonski broj od ka??????????? Vištice, govoreći da moraju imati njegovu glavu. To se na svu žalost i ostvarilo. Velečasnom je netko od njih rekao ”drugi put ćemo doći i po tvoju glavu.” Na žalost ta se prijetnja ispunila, na vlč. Kazimiru na isti datum ali u 11 mjesecu ove godine. Kako je sve vlč. Žarko patio skoro cijeli dan u njihovim igrama, to zna samo on i dragi Bog. To su za mene bili momenti paklene sile i mržnje kojoj nikada neću otkriti pravi izvor.

SD: Budući da je Dolina bosanska samo osam kilometara nizvodno niz rijeku Savu od Bosanske Gradiške, da li ste čuli za nju i da li ste bili u njoj?

Č. S. LUCIJA: Bila sam jednom za patron župe. Koliko sam vidjela bio je to dobar, bogoljuban i miroljubiv narod.

Posebno mladi te župe bili su svjesni i ponosni na ono što jesu. Svjesni da im je vjera i Bog, najveća snaga života. Mislim da je vladao jedan zdrav duh i odnos u cijeloj župi Dolina.

SD: Što biste poručili Dolincima ali i svima onima koji su prognani?

Č. S. LUCIJA: U mojim mislima su svi prognani iz Bosne, jer sam i sama prognana pa tako i Dolinci i Gradiščani. Tamo, gdje ih je ratni vihor spustio, želim da rastu donoseći plod vjere i dobra što i Bog i narod očekuje.

Skupa s njima dijelim i dobro i zlo i želim im sretan Božić i blagoslovljenu Novu 2005. godinu.

0