Author: admin

Proslava Velike Gospe u Dolini i Sv. Roka u Bos. Gradišci

BLAGDAN GOSPINA UZNESENJA NA NEBO

Dok smo se približavali župnoj crkvi u rodnoj župi Dolina, poput Izraelaca, kada su dolazili u Jeruzalem, u ušima su odzvanjali stihovi Psalma 100 (4-5):
Uđite s hvalama na vrata njegova,
u dvore njegove s pjesmama;
hvalite ga, ime mu slavite!
Jer dobar je Jahve,
dovijeka je ljubav njegova,
od koljena do koljena vjernost njegovaâ€.

Dolinska bijela ljepotica kao da je širila ruke da nas sve zagrli, radosna što smo došli, u njoj proslaviti patron župe VELIKU GOSPU Gospu dolinsku.

O tome će govoriti i vlč. Žarko Vladislav Ošap, predmolitelj današnjeg misnog slavlja, koji je došao iz Banja Luke. Između ostalog je rekao: Došli ste vođeni vjerom. Majka Nebeska vas je u Dolinu pozvala i niste se pitali koliko ćete sati čekati na granici. Bogu hvala što je Dolina ovo dočekala. Znam da danas prebirete dobre uspomene, a one loše ste ostavili po strani kako bi ovo sveto druženje, na ovaj veliki blagdan bilo što plodonosnije.
Gdjegod bili, budite ljudi vjere. Poput Marije čvrsto vjerujte. Vjerujte vjerom vaših predaka, kada se Dolina orila od obiteljske molitve. Nemojte dozvoliti da Vam se, i sada novi domovi osuše od obiteljske molitve. Vjeru zalijevajte tom molitvom. Nemojte biti kršćani suhe vjere. Ovu župu poznajem više od dvadesetpet godina, a 1995. godine sam je zajedno s bosanskogradiškom župom preuzeo od msgr. Kazimira. Radostan sam što s Vama mogu slaviti ovu sv. Misu.
Riječi zahvale je uputio vlč. Peri Čoliću župniku, što ga je pozvao da s Dolincima proslavi patron župe, a sam zbog bolesti nije mogao doći pa je zamolio da ga uključimo u molitve, te prenio srdačne pozdrave od p. Damira Š Šokića kod kojeg je bio u Bolu na Braču prije izvjesnog vremena te Zdenki Budić koja je pripremila crkvu za ovo misno slavlje I nazočne pozvala kod sebe na kirvaj.
Potakao je na dovršetak započetih radova u crkvi i oko crkve u povodu predstojeće 100-te obljetnice ove župe.

Najavio je skori dolazak vlč. Borisa Ljevak koji će pomagati župniku Peri u obnašanju svećeničke dužnosti u župama Bosanska Gradiška i Dolina.

U dolinskoj crkvi se je okupio lijep broj vjernika, možda ne toliki kao prethodnih godina. Župnik Pero je poslao piva i sokova kako bi se vjernici nakon sv. Mise okrijepili. Bila je to zgoda da se porazgovara s onima koje čovjek često ne sreće, ali i prilika da se upišu darovi za izgradnju crkve. Na žalost samo su pet osoba to učinile: Pavle /Slavka/ Vidića koji je dao 100 eura kao i Tvrtko /Florijana/ Oršulića te po 50 eura su dali Mile Kalizan, Miroslava /Tome/ Ćorkovića i Ivo /Florijana/ Oršulića. Za Suzu dolinskuâ€ su svoj milodar dali Gina i Werner Heese 200 kn, Ljubica Marković r. Budić 20 KM i Thomas /Miroslava/ Ćorković 200 kn. Postavlja se pitanje: Da li se s ovoliko novaca može uraditi ikakav posao u crkvi i oko crkve i moželi se pristupiti tiskanju slijedećeg broja Suzeâ€ čije štampanje košta preko 10.000 kn.

Neki su Dolinci i Novoselci prije sv. Mise, a neki poslije nje otišli na groblje Gradinaâ€ u Donju Dolinu. Dočekalo ih je čupavoâ€. Trava nije pokošena, ne zato što se nije htjelo ili nije moglo, nego da se vidi: Hoće li ikome to zapeti za oči, jer, kadgod se groblje uredi za Svi Svete i Dušni dan, sv. Marka u prigodi blagoslova polja i pređašnih godina za Veliku Gospu, to nitko ne primjeti. Danas su neki primjetili i bučno reagirali: kako je to nedopustivo da groblje bude tako zarasloâ€, kako je to sramota. Uvidom u evidenciju darovatelja za održavanje groblja baš te osobe nisu nikada ni jednu kunu dali u tu svrhu. Danas je Janja (Filipa) Ćorkovića sama dala 200 kn! Treba li kakav komentar? (Vrijedno je napomenuti da su, ove godine, do sada na groblju u Donjoj Dolini dva puta organizirane radne akcijeâ€ koje su se sastojale od košenja trave, prevršavanjaâ€ čempresa pored kapelice te sječa osušenih borova u groblju i sječa visokog raslinja izvan grobljanske ograde i to na dan 25. travnja i 27. lipnja).

VLČ. ŽARKO VLADISLAV OŠ AP PREDVODITELJ MISNOG SLAVLJA S VJERNICIMA

GOSPIN KIPIĆ I SLIČICE MUČENIKA KAZIMIRA

VLČ. ŽARKO JE NADAHNUTO PROPOVJEDASO NAGLASIVŠ I DA SVAKO OD NAS IMA ČETIRI MAJEKE KOJA NAS JE RODILA MAJKA DOMOVINA MAJKA CRKVA I MAJKA MARIJA

RIKI I Č. VIJANEJA SU PJESMOM I SVIRANJEM UVELIČALI MISNO SLAVLJE

PRED DOLINSKOM CRKVOM SVATKO JE IMAO NEŠ TO PITATI

ZBOG VRUĆINE TRAŽILA SE HLADOVINA A NMOVOPOSTAVLJENA OGRADA OKO CRKVE JE POMOGLA DA SE MOŽE NA NJU I NASLONITI

I S JEDNE I DRUGE STRANE CESTE PA SVE DO NASIPA I NA NJEMU AUTO DO AUTA

DANS JE GROBLJE SVOJE DOLINCE DOČEKALO ČUPAVO — DANAS JE GROBLJE SVOJE DOLINCE DOČEKALO ČUPAVO

PROSLAVA SV. ROKA U BOS. GRADIŠ CI

U nedjelju, 16. kolovoza u župi Bosanska Gradiška je proslavljena svetkovina sv. Roka, zaštitnika i naslovnika ove župe, zaštitnika od kuge i od ostalih zaraznih bolesti.
Središnje misno slavlje u 10:30 sati predvodio je msgr. Drago Balvanović, sin ove grude misionar u Peruu u koncelebraciji s vlč. Žarkom Vladislavom Ošapom, nekdašnjim župnikom župe Bos. Gradiška i upravitelj župe Dolina..
Vlč. Žarko je nadahnuto propovijedao rekavši da se je sv. Rok rodio 1295. godine u Montpellieru u južnoj Francuskoj. Još prije navršene 20. godine života ostao je bez oba roditelja. Prodao je sva svoja dobra i novac podijelio siromasima te se kao siromašni hodočasnik uputio prema Rimu gdje se zadržao tri godine. Sva njegova putovanja bila su ispunjena ljubavlju prema bolesnicima, pa nam je uputio poruku da u toj ljubavi premas bližnjemu slijdimo ovoga nebeskog ugodnika.

Njima se pri oltaru nije mogao ni danas pridružiti bosanskogradiški župnik vlč. Pero Čolić zbog bolesti. Za to vrijeme je on molio u svojoj sobi na bolesničkoj postelji. Nakon misnog slavlja brojni vjernici hodočasnici koji su došli iz različitih krajeva Hrvatske su ga otišli posjetiti.
Uza sve zdravstvene poteškoće vlč. Pero nije zaboravio na dobri stari običaj, pa je vlč. Žarko u njegovo ime pozvao sve misare da se nakon sv. Mise okrijepe jelom i pićem u dvorani Župno-pastoralnog centra.

MISNO SLAVLJE JE PREDMOLIO MSGR. DRAGO BALVANOVIĆ SIN OVE ŽUPE

VLČ. ŽARKO JE I U BOS. GRADIŠ CI PROPOVJEDAO

ONI SU NEKADA ŽIVJELI U G. DOLINI I N. SELU A DANAS SU DOŠ LI PROLAVITI SV. ROKA

BLAGOSLOV SV. ROKA SMO PONIJLI SVOJIM DOMOVIMA I PODJELILI GA S ONIMA KOJI NISU HODOČASTILI SV. ROKU

NAKON MISNOG SLAVLJA HODOČASNICI SV. ROKU SU SE OKRIJEPILI HRANOM I PIĆEM

Tekst: Mican
Foto: Mile Knežević

Hodočašće u Sarajevo

MIR VAMA /Hodočašće vjernika župa Okučana i G. Bogićevaca u Sarajevo na susret sa Svetim Ocem Papom/

“Mir je Božji dar, Božji plan za čovječanstvo, povijest i sve stvoreno. To je plan koji uvijek nailazi na protivljenje čovjeka i zloga…” riječi su pape Franje koje su čuli i vjernici Požeške biskupije, njih preko 1500 koji su u 29 autobusa došli u “Jeruzalem zapada” na susret sa sv. Ocem papom.
Hodočanici župa Okučana i Gornjih Bogićevaca, predvođeni gornjobogićevljanskim župnikom fra Ivom Brezovićem krenuli su u petak 5. lipnja u 21 sat do Batrine. Kod crkve sv. Antuna Padovanskog svi autobusi s hodočasnicima iz Požeške biskupije su se okupili, gdje je izvršen svojevrsni carinski pregled kako se na granicama nebi dugo zadržavali.
Zbog toga je u cik zore, pod pranjom policije, “naš” autobus među prvima došao na parkiralište stadiona NK “Sarajeva” na Koševu. Tu se hodočanici slažu u procesiju ispred koje je crkveni barjak župe sv. Vida Mučenika iz Okučana i idemo prema našem odredištu. U stadion ulazimo, nakon detaljnog pregleda, s ulaznicama na naše polje T-5.
Sve je tiho, kao da sluti da će se nešto veliko i nesvakidanje dogoditi na ovome mjestu i u ovom gradu. Tako nešto se dogodilo prije 18 godina kada je, sada već sveti Ivan Pavao II. 12. i 13. travnja 1997. godine bio u posjetu Sarajevu. Tadašnji dolazak pape je dava novi tračak nade za ratom napaćenu i razrušenu zemlju. Poručio je “Srušite zidove nerazumijevanja”!
I ovaj, papa Franjo dolazi “radi procesa pomirenja” u “zemlju ispaćenu ratnim stradanjima”. Njegov dolazak se poklapa s 100-om obljetnicom početka I. svjetskog rata, u kojem je nemili događaj, baš ovdje bio “okidač” za njega. Navršava se i 20-eta obljetnica od potpisivanja Daytonskog sporazuma koji nije zaživio onako kako su to, stanovnici Bosne, željni mira očekivali.

Tek u 6 sati je počeo lagani predprogram. Volonteri su na svojim mjestima.
Veliki monitori uključeni koji će uveliko pomoći da i oni najudaljeniji od oltara mogu pratiti zbivanja, onako kako ih televizije budu emitirali. Osim hrvatskih i bosanskohercegovačkih TV reportažnih kola mogle su se vidjeti iz Italije, Njemačke, Eurovizije…
Koševskim stadionom dominira pape Franje slika s porukom MIR VAMA.
Kada je zrakoplov sa sv. ocem papom sletio u zračnu luku u 9 sati i kada se dragi gost pojavi na vratima, stadionom se prolomio pljesak i usklik oduševljenja. Nitko nije krio suze radosnice.
Pratili smo (putom već spomenutih monitora) svečanu kolonu koja se je uputiti prema zgradi Predsjedništva BiH, gdje je u 9.30 sati bila organizirana ceremonija dobrodošlice.
Nakon govora za bosanskohercegovačke vlasti Papa se je s pratnjom uputio ka stadionu Asim Ferhatović Hase na Koševu, gdje oduševljenju nije bilo kraja. Atletskom stazom je prošao, a mi iz Požeške biskupije imali smo čast biti samo nekoliko metara ili destaka metara udaljeni od Njega.
“Papa mi te volimo” orilo se iz skoro 70 tisuća grla olimpijskim stadionom.
U željno očekivanoj propovjedi sv. Otac je između ostalog kazao u duhu gesla njegovog pohoda “Mir vama”: “I u našemu vremenu težnja za mirom i trud oko njegovog postizanja sukobljavaju se s činjenicom da se u svijetu trenutno vode toliki oružani sukobi. To je jedna vrsta trećeg svjetskog rata, koji se vodi “u dijelovima”, te se u kontekstu globalne komunikacije, doživljava prava ratna klima.
Danas se, draga braćo i sestre, još jednom iz ovog grada uzdiže vapaj naroda Božjega i svih muškaraca i žena dobre volje: nikada više rata!” … “Apostol nam govori kako je mir dar Božji baš zato jer je plod njegove pomirbe s nama. Samo ako se pomiri s Bogom, čovjek postaje pravi mirotvorac”, rekao je Papa.
U molitvi vjernika molilo se za Svetog Oca, kao i za Crkvu u Bosni i Hercegovini. “Gospodine, ostani s nama i daruj nama, svome narodu, rast u vjeri i nesebičnost u ljubavi prema bližnjima” bio je jedan od zaziva, a molilo se i za obitelji: “Gospodine, svojim blagim pogledom prati sve obitelji kako bi postale njihove male obiteljske Crkve u kojima se uči kako rasti i živjeti evanđeoski duh”.
Nakon misnog slavlja Papa je sa stadiona ispraćen radosnim usklicima i pljeskom. Grla i dlanove nitko nije štedio. Mi, hodočasnici iz Hrvatske smo poželjeli da mu što prije ovako kličemo u Zagrebu ili nekom drugom hrvatskom mjestu.
Sveti Otac je otišao na predviđeni sastanak i ručak s biskupima BiH i s Papinom pratnjom u Apostolskoj nuncijaturi u 13.15 sati.
Susret za mlade je predviđen u 16,20 sati u Katedrali Srca Isusova, Papa Franjo imat će susret sa svećenicima, redovnicima, redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima.
Njegov govor u 17.30 sati predviđen je za ekumenski i međureligijski susret u Franjevačkom međunarodnom centru, govorit će i na susretu za mlade koji će se održati u Nadbiskupijskom centru za mlade Ivan Pavao II s početkom u 18.30.
Završetak posjeta i ceremonija oproštaja Pape najavljeni su u Sarajevskoj zračnoj luci u 19.45 sati, a polazak Papinog aviona prema Rimu je u 20 sati. Poslije će se vidjeti da je zrakoplov krenuo s dragim gostom znatno kasnije, jer je volio ostati ovdje i izvan protokola.
Na rastanku je vidno radostan uskliknuo: “NEKA BOG BLAGOSLOVI SARAJEVO I BOSNU I HERCEGOVINU!”
I nas je blagoslovio svojim očinskim blagoslovom, koji ćemo ponijeti u svoje domove, svoju župu, radna mjesta i podjeliti ga svima onima koji ga žele.
Iz Sarajeva će se naš autobus i autobus s hodočasnicima iz Novske i Jasenovca prevođeni župnikom vlč. Milanom Vidaković i župnim vikarom vlč. Žarkom Turuk, te jasenovačkim župnikom Đurom Cvitić otići u mjesto Kiseljak na kiseljački izvor i bosansku pitu.
U Okučane se autobus vratio od prilike u isto vrijeme oko 21 sat, kada je sinoć i krenuo, a mi ćemo dugo misliti i Bogu zahvaljivati za SUSRET SA SV. OCEM PAPOM.

papa1 — HODOČASNICI ŽUPA OKUČANI I G. BOGIĆEVCI S VOĐOM PUTA FRA IVOM

U PROCESIJI SE DOŠ LO DO ULAZA NA STADION

s ulaznicom u ruci strpljivo se čekalo na detaljni pregled prije ulaska u stadion

PRVI HODOČASNICI NA KOŠ EVSKOM STADIONU MEĐU NJIMA CRKVENI BARJAK ŽUPE SV. VIDA IZ OKUČANA

OKUČANSKI HODOČASNICI NEKI U NARODNOJ NOŠ NJI

BRANKO Š UNJIĆ IZ SPLITA I MICAN IZ OKUČANA SRELI SU SE PRIJE MISNOG SLAVLJA - PRIJATELJI IZ GIMNAZIJALSKIH DANA — BRANKO Š UNJIĆ IZ SPLITA I MICAN IZ OKUČANA SRELI SU SE PRIJE MISNOG SLAVLJA – PRIJATELJI IZ GIMNAZIJALSKIH DANA

SVI BISKUPI IZ BiH, HRVATSKE I DRUGIH SUSJEDNIH ZEMALJA SU NESTRPLJIVO 8 ISČEKIVALI PAPIN DOLAZAK

ODUŠ EVLJENI VJERNICI SU GLICALI PAPA MI TE VOLIMO

PAPA JE PODJELIO SVOJ BLAGOSLOV VJERNICIMA

OKO 70 TISUĆA VJERNIKA POZORNO JE SLUŠ ALO OČINSKE RIJEČI PAPE FRANJE

OKUČANSKKA VJERNICA U IS ČEKIVANJU PAPINOG DOLASKA — OKUČANSKKA VJERNICA U IZČEKIVANJU PAPINOG DOLASKA

BLAGOSLOV POLJA 2015

SV. MISA NA “GRADINI” U DONJOJ DOLINI I UREĐENJE GROBLJA

Od pamtivijeka se u našem dolinskom kraju obavljao obred blagoslova polja. Za Donju Dolino to je bilo na blagdan svetoga Marka, u Novom Selu na Spasovo, a u Gornjoj Dolini između ta dva blagdana.
Lijep je to običaj, jer kako se u našem kraju oduvijek živjelo od zemlje i svoga rada, s puno pouzdanja u Božju providnost molilo se da Bog sačuva usijeve i podari rodnu godinu.
Uz Litanije svih svetih blagoslivljaju se jesenji i proljetni usjevi i slavi sveta misa.Od kuge, gladi, rata, munje, grada i zla vremena oslobodi nas Gospodineâ€.Tako se molilo prije, a i ove, zadnje nedjelje u mjesecu travnju na doljanskom groblju “Gradina”.
I ove godine je vlč. Pero Čolić, bosanskogradiški župnik i upravitelj župe Dolina zazvao obilje Božjeg blagoslova na usjeve, a potom je služena sv. Misa.
Ovoga puta se okupilo jedva tridesetak vjernika, (a jučer nas je na uređenju groblja bilo četrnaest) koji su došli iz Zagreba, okolice Požege, Okučana i Nove Gradiške te nekoliko vjernika koji su ostali živjeti u Dolini. Misno slavlje je pjesmom uveličala č. sestra Vianeja, koja je pohvalila uređenost groblja.
Zahvaljujući “dragovoljačkoj ekipi”, i ovoga puta je groblje bilo uređeno. Nju su sačinjavali: Pavle Musić, Ferdo Tomić, Anton Budić – Ćember, Anto M. Vonić, Milan Mišo Barišić i Danijel Pavić iz Nove Gradiške, Pavle Budić, Stipo Knežević, Marko Vonić i Željko Augustin iz Š umetlice, Josip i Matej Oršulić i Ratkovice (kod Pleternice), Željko Vidić iz Smrtića i Milorad Oršulić Mican iz Okučana. Valja napomenuti da je u ovoj ekipi bilo osoba koji nemaju baš nikakve veze s Dolinom pa i oni koji su rođeni nakon rata izvan Doline.
Ovo prvo, ovogodišnje uređenje groblja se sastojalo ne samo od košenja trave i sakupljanja lampiona, odbačenih plastičnih i svilenih aranžmana i drugog otpada po groblju, nego i prerezivanja čempresa i njihove obrada, sječenje drveća i drugog raslinja izvan grobljanske ograde, naročito do Save i “rušenje” sječenje jednog velikog bora koji već godinama stoji osušen i prijeti da uslijed jačeg vjetra padne i tako ošteti mnoge spomenike. Po završetku, velikog posla na groblju, jedan dio ekipe je otišao pokositi travu oko crkve u Gornjoj Dolini.
Novčanu potporu za održavanje groblja ove godine, do sada su dali: Pero Ćorković (iz Lađanske) 200 kn, Marko Knežević 150 kn, Pavle Knežević 200 kn Anto Tunja Barišić 100 kn, Andrija Vonić 20 eu, Ljuban Matković 200 kn, Petar Pero Jurišić 300 kn, Mto Tutić 200 kn, Stipo Matijašević iz Kutine 100 kn, Janja Valentić i Božica Ljubić po 50 kn. Najljepša im hvala i neka drugima budu poticaj.

PRIJE POČETKA SV. MISE OBAVLJEN JE BLAGOSLOV POLJA

PREREZIVANJE I OBRADU ČEMPRESA OBAVLJALI SU STIPO I ANTON

PO ZAVRŠ ETKU POSLOVA NA GROBLJU DIO EKIPE JE OTIŠ AO KOSITI OKO CRKVE U GORNJOJ DOLINI

Sretan Uskrs

Sretan Uskrs svim dolinkama, dolincima, novoselkama, novoselcima i posjetiteljim ove stranice želi uredništvo Suze Dolinske

PREMINUO VLČ. TVRTKO TADIĆ (1928.-2015.)

NEKADAŠ NJI DOLINSKI ŽUPNIK

U Županijskoj bolnici Dr. Fra Mihovil Sučić u Livnu preminuo je u ponedjeljak, 23. veljače 2015. umirovljeni svećenik Banjolučke biskupije vlč. Tvrtko Tadić, u 87. godini života i 64. godini svećeništva.

Vlč. TVRTKO TADIĆ (1928. - 2015.) — Vlč. TVRTKO TADIĆ (1928. – 2015.)

Tvrtko se rodio 19. lipnja 1928. u Livnu od roditelja Stipe i Klare r. Mamić. Nakon što je pohađao pučku školu sestara Milosrdnica u Livnu, srednju pohađa u Š irokom Brijegu, Livnu, Visokom i Zagrebu. Stupio je u novicijat Franjevačkog reda u Krapini (Hrvatska provincija) u rujnu 1947. i dobio redovničko ime fra Andrija. Uskoro je prešao u kandidate Banjolučke biskupije i započeo teološke studije u Đakovu. Tu je 8. srpnja 1951. zaređen za svećenika. Nakon što je 1952. privremeno upravljao župom u Lištanima, otišao je na odsluženje vojnoga roka. Na Vojnom sudu u Skoplju osuđen je na četiri godine zatvora (1953.â€”1957.). Potom je bio župnik u Dolini (1957.â€”1963.) i župni vikar u Staroj Rijeci (1963.â€”1964.). Nakon toga je doslovno obišao svijet u različitim svećeničkim službama. Bio je župnik u hrvatskom selu Starčevo u Banatu (1965.â€”1974.), potom u Mačkovcu, Zlarinu i Velikoj Gorici u Hrvatskoj, te je preko Knez Sela kraj Niša i Ohrida stigao do Manile na Filipinima, Melbournea u Australiji, Hobarta na Tasmaniji, a od 1980. do 1984. je među Aboridžinima Mekatara.

Nakon umirovljenja vratio se u rodnu biskupiju, a 1991. ponovno je napušta, kada je u ratu otišao kao izbjeglica u Italiju. Tamo je 2001. godine proslavio zlatnu misu. Neko je vrijeme aktivno djelovao u župi Isola Morosini kraj Gorizije. 2012. vratio se u Livno. Zbog bolesti i iscrpljenosti dolazi pod kraj 2013. u Dom za starije osobe Caritasa Banjolučke biskupije u Banjoj Luci, liječi se u Banjolučkom kliničkom centru, a sredinom 2014. oporavljen i željan zavičaja vraća se u Livno. Tek petnaestak dana pred smrt, zbog upale pluća, primljen je u livanjsku bolnicu, gdje je opremljen sv. sakramentima preminuo 23. veljače 2015. kasno popodne. Misa zadušnica bila je 24. veljače u samostanskoj crkvi Sv. Petra i Pavla na Gorici u Livnu, a potom pogreb na groblju Sv. Mihovila, pokraj Franjevačkog samostan.

POČIVAO U MIRU BOŽJEM!

Hodočašća u Staru Gradišku i Jasenovac

POKORNIČKO HODOČAŠ ĆE U STARU GRADIŠ KU I JASENOVAC I O DRUGIM HODOČAŠ ĆIMA

Sa željom da daju svoj doprinosima hrvatskim žrtvama u tijeku i nakon II. svjetskog rata, već godinama Marijan Peternel iz Pakraca i Milorad Oršulić Mican iz Okučana u povodu “žalosnog četvrtka i petka” hodočaste od svojih obiteljskih domova iz Pakraca i Okučana preko Stare Gradiške do Jasenovca.
Ovog puta je to hodočašće bilo znatno drugačije u odnosu na prethodne godine. Baš su htjeli lijevom obalom Savom od Stare Gradiške doći do Jasenovca s krunicama, križem i molitvenikom u rukama. Da bi doista mogli “sastaviti” te putove morali su koristiti traktor kao prijevozno sredstvo, kojim je upravljao Mijo Hržić – Miša, kako bi ih prevezao preko blatnih i vodom natopljenimm poljanama i kroz šipražje.
Put je raspoređen u 14 dijelova (etapa) koliko je i postaja Križnog puta. Hrvatska je zemlja natopljena krvlju, ali ovaj dio naročito.
Tim su putom hodili hrvatski mučenici po završetku II. svjetkog rata iz Stare Gradiške u Jasenovac i obratno, a da mnogi nikada nisu stigli na odredište nego su završili mučenikom smrću na ušću Struga u rijeku Savu i u masovnim grobnicama.

ZAHVALJUJUĆI MIŠ I MARIJAN I MICAN SU PROŠ LI BEZPUĆA

HRVATSKOJ I SVJETSKOJ JAVNOSTI MALO JE POZNATO DA JE JASENOVAČKI LOGOR POSTOJAO U TRI POVJESNA RAZDOBLJA. TEMELJEM DOKUMENATA I SVJEDOČENJA UTVRĐENO JE KAKO JE OD 1941. DO 1945. GODINE POSTOJAO USTAŠ KO-NACISTIČKI LOGOR, OD 1945. DO 1948. GOD. PARTIZANSKO-KOMUNISTIČKI LIKVIDACIJSKI LOGOR I OD 1948. DO 1951. GOD. PROTUSTALJINSKO-INFORBIROVSKO KAZNENO-POPRAVNI LOGOR.

MJESTO GDJE SE RIJEKA STRUG ULIJEVA U SAVU JE MASOVNA GROBNICA ZA MNOGE HRVATSKE DOMOLJUBE

PROCESIJA OD ULAZA U ZATVOR STARA GRADIŠ KA IDE PREMA CRKVI

Mića Mačković Skula, šumski djelatnik na tim terenima sada umirovljenik, je njihov put opisao ovako: “Hodajući tim putom od Stare Gradiške do Jasenovca, vjerujem da oni toga dana nisu znali istinu tog puta ceste kojom su prolazili. Bilo je to nedugo iza ovoproljetne velike poplave. Putovi uz Savu su bili blatnjavi, muljeviti i teško prohodni, ali sve su to savladali žrtvujući se uz molitvu u spomen svim žrtvama Križnih putova. Upravo, pravac njihovog hoda bio je i pravac hrvatskih mučenika sudionika Križnog puta iza II. svjetskog rata. Mnogi su domoljubi, za vrijeme svog mučeničkog puta ovdje, u stogodišnjoj slavonskoj šumi i završili svoj životni put. Mnogima je to bila i zadnja postaja Križnog puta.
Naši hodočasnici su svojim znojem zalijevali staze, koje su 1945., 1946. … zalivene krvlju i suzama hrvatskih paćenika. Prešli su i preko rječice Strug, gotovo dotičići se prostora masovne grobnice nevino stradalih. Molili su za njih i možda je to jedna od prvih molitvi takve vrste na ovim prostorima. Žurili su prema Jasenovcu kako bi stigli na sv. Misu, želeći skratiti put, čak su i zalutali, ali ih je Bog izveo na pravi put. Prošli su i pored spomen ploče jednom šumskom djelatniku koji je nastradao nesretnim slučajem i tu su se pomolili. Idući prema selu Mlaka prošli su kroz raseljene prostore nekadašnjeg sela Jablanac i opet nailazili na cestu kojom su išli Hrvati sudionici Križnog puta i pored masovne grobnice u šumi. Kako su Božji putovi nepredvidivi?, jer nitko nije sa ovih prostora, na svojoj obući donio mrvicu blata u jasenovački crkvu, sa ceste “marša smrti”.
Put ih je doveo preko sela Košutarice u Jasenovac gdje su se pridružili hodočanicima Novljanskog dekanata koji su jutros, krenuli iz Lipovljana sa svojim župnicimam vlč. Dariom Š imićem i vlč.Tomislavom Vučurom iz Međurića na put dug oko 26 km.

Žalosni četvrtak u Staroj Gradiški

BISKUP I SVEĆENICI ISORED OLTARA U STAROJ GRADIŠ CI

U predvečerje Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika koji se u Požeškoj biskupiji od Velikog jubileja 2000. godine održava u petak prije nedjelje Cvjetnice, požeški biskup Antun Š kvorčević u zajedništvu sa svećenicima Novogradiškoga dekanata na čelu s dekanom Željkom Volarićem predvodio je 10. travnja molitveno-pokorničko slavlje u Staroj Gradiški. Uz vjernike starogradiške župe, župnikom vlč. Matijom Rukavinom, među kojima je bio i načelnik Općine Velimir Paušić, na slavlju su sudjelovali i hodočasnici iz drugih župa Novogradiškoga dekanata. Molitveni program počeo je ispred glavnog ulaza u nekadašnji zatvor gdje je biskup podsjetio kako je 1945. u Staroj Gradiški ubijen župnik Ferdo Maretić, a 1948. po nalogu komunističkih vlasti porušena župna crkva.
Spomenuo je kako su u vrijeme totalitarnih sustava dvadesetog stoljeća i u Domovinskom ratu u tom zatvoru bili ponižavani i mučeni brojni svećenici i drugi nedužni ljudi kojima se želi iskazati poštovanje i zahvalnost za žrtvu koju su podnijeli i ugradili u dostojanstvo hrvatske domovine. Potaknuo je nazočne da povjere Božjem milosrđu i one koji su smislili i provodili nečovječne sustave nasilja, ubojstva i nepravde nad nevinim ljudima.
Program pred zatvorskom zgradom završio je molitvom za više od 250 svećenika, 9 bogoslova te brojnih drugih nedužnih ljudi u Staroj Gradiški, utamničenih u komunističko vrijeme, samo zato što su voljeli svoju Domovinu i Crkvu. Istaknuo je da je unatoč sustavnim ponižavanjima, progonima i patnji, najveći njihov broj u vjernosti Bogu i Isusovoj ljubavi na križu našao smisao i postigao pobjedu.
Potom je krenula procesija do nove župne crkve na čijem je čelu nošena svijeća na spomen utamničenih svećenika te svečana knjiga u kojoj su ispisana imena svih svećenika i bogoslova koji su tamnovali u Staroj Gradiški.

Žalosni petak u Jasenovcu

VLČ. TOMISLAV VUČUR PREDVODI PROCESIJU U JASENOVCU

MOLITV I BLAGOSLOVA NA OVOM MJESTU NIKADA DOSTA

Na “Žalosni petak”, dakle petak prije nedjelje Cvjetnice /NEDJELJE MUKE GOSPODNJE/, 11. ožujka, u Jasenovcu je održano središnje pokorničko-molitveno slavlje Požeške biskupije prigodom Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika. Uz domaćeg biskupa Antuna Š kvorčevića, predvodnika slavlja, sudjelovao je đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Đuro Hranić, umirovljeni nadbiskup Marin Srakić, srijemski biskup Đuro Gašparović, generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije Enco Rodinis i njegov zamjenik Fabijan Svalina, kanonici požeškog Stolnog kaptola na čelu s prepoštom Josipom Devčićem te svećenici Novljanskoga dekanata predvođeni dekanom Milanom Vidakovićem.
Slavlju su se pridružili i svećenički aspiranti iz požeškog Kolegija te brojni hodočasnici, među kojima mnogo djece i mladih iz župa Novljanskoga dekanata zajedno s vjernicima jasenovačke župe na čelu sa župnikom Đurom Cvitićem.
Biskup Š kvorčević u pozdravu je istaknuo kako dolaskom na hodočašće Gospi Jasenovačkoj i okupljanjem u jasenovačkoj župnoj crkvi na središnje molitveno-pokorničko slavlje, potaknuto pozivom utemeljitelja Požeške biskupije, pape Ivana Pavla II. prigodom Velikog jubileja 2000. godine, žele pokorom, molitvom, kajanjem i praštanjem odgovoriti na progone, zatvaranja i ubojstva koja su se dogodila u vrijeme totalitarnih sustava dvadesetog stoljeća, napose Jasenovcu kako bi se izdigli iznad nanesenog zla, bili duhovno slobodni i u čistom pamćenju iskazali poštovanje prema svakoj žrtvi bilo koje vjere i nacije, moleći Božje milosrđe i za počinitelje zla.
U homiliji biskup Š kvorčević kazao je kako im je na molitveno-pokorničkom slavlju u Jasenovcu prigodom Dana obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika na poseban način u mislima i srcu papa Ivan Pavao II. te da je ta korizmena postaja jedna od sastavnica Požeške biskupije u pripravi za njegovo proglašenje svetim.
Ispripovjedio je događaj koji svjedoči povezanost pape Ivana Pavla II. s Jasenovcem. Tijekom pohoda “Ad limina” u mjesecu ožujku 1999. godine u Rimu Sveti Otac pozvao je za stol u svom domu biskupe Hrvatsko-slavonsko crkvene pokrajine. U jednom trenutku izrazio je zanimanje za Jasenovac te su biskupi bili na svoj način zatečeni i nitko nije žurio bilo što reći. Nakon određenog vremena Papa je ponovno spomenuo Jasenovac. Reagirao je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić te kazao da je za stolom prisutan i biskup na čijem se području nalazi Jasenovac te da bi on možda mogao nešto o tome reći.
Biskup Antun Š kvorčević spomenuo je kako je prihvatio izazov i kazao Svetom Ocu: Vi ste Poljak, iz bližega poznajete Auschwitz i druge nacističke logore te dobro razumijem Vaše pitanje. Ali, dodao je, kod nas je sve složenije i zamršenije, pa tako i jasenovački logor. Sa završetkom II. svjetskog rata nacistički logori prestali su djelovati u Europi, a Jasenovac je bio zatvoren tek nekoliko godina nakon toga. Pored toga, komunističke vlasti zbog ideoloških i nekih drugih razloga nisu dopustile slobodno i objektivno njegovo istraživanje te do danas nemamo cjelovite istine o tom logoru. Istaknuo je kako se na žrtve gledalo prvenstveno kao na brojeve s kojima se manipuliralo za određene nacionalne račune i ideološke obračune te su one tako postale ponovno žrtvama lišene dostojanstva. Još je dodao, da u tim okolnostima ni Crkva nije bila slobodna izjašnjavati se o Jasenovcu, jer joj je bio dodijeljen ideološki pristup kako bi i ona služila nekim mračnim ciljevima.
Izvijestio je Svetog Oca da je Hrvatska biskupska konferencija s obzirom na žrtve Jasenovca i žrtve komunističkih masovnih ubojstava iznijela jasne evanđeoske stavove u svom Pismu o pedesetoj obljetnici završetka II. svjetskog rata godine 1995. Zahvalio je Svetom Ocu za poticaj koji je dao u Zagrebu godine 1994. i koji je ugrađen u spomenuto biskupsko Pismo: “Tražiti oprost i sam oprostiti tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ako se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira”. Zajedno su zaključili da ostaje mučno pitanje: Š to je istina o Jasenovcu? Biskup Š kvorčević istaknuo je kako vjeruje da “bl. Ivan Pavao II. danas iz vječnosti zajedno s nama postavlja pitanje, zašto još uvijek nema cjelovite istine o Jasenovcu te s nama moli i hrabri nas na jasan evanđeoski odgovor”.
Središnje pokorničko-molitveno slavlje u Jasenovcu završava procesijom u kojoj se nosi kip Gospe jasenovačke i CRNI KRIŽ 1991. koji je napravljen od izgorjelih greda zapaljene i razrušene župne crkve u jasenovcu. Križ je napravio zvonar Mića Mačković Skula 1995. god., kada je služena prva povratnička sv. Misa zahvalnica u razrušenoj crkvi, nakon završetka VRO “Bljesak”.

Još ponešto o drugim hodočašćima

Na blagdan Gospe Voćinske, 21. kolovoza nekoliko desetaka tisuća vjernika iz požeškog, posavskog i zapadno-slavonskog dijela Požeške biskupije predvođeno svojim svećenicima hodočastilo je u Voćin. Već prethodnoga dana pješaci iz Davora, Nove Kapele i drugih posavskih župa, najvećim dijelom mladi krenuli su prema Požegi, gdje su im se za blagoslov hodočasnika u crkvi sv. Lovre pridružili i drugi vjernici iz Kuzmice i požeških župa te su navečer stigli u Stražeman i ondje prenoćili. Sutradan rano ujutro nakon molitve u stražemanskoj crkvi pod vodstvom župnika Josipa Devčića, unatoč kišnom vremenu pješaci su uvećani brojem nastavili put do Voćina.
Slično su se u Voćin uputili pješice i hodočasnici iz Daruvara, Đulovca i drugih mjesta, biciklisti te sudionici hodočasničkog ultramaratona koji su započeli svoj hod u Novoj Kapeli.

Od Okučania do Pakraca prvi dan, a drugi od Pakraca do Daruvara je pješice došao Milorad Oršulić Mican.
On se je trećeg dana hoda pridružio hodočasnicima koji tradicionalno već deset godina hodočaste Gospi voćinskoj, među njima i Marijan Peternel iz Pakraca. Nekada ih bude i do 120. Ovoga jutra, zbog strahovitog nevremena i velike kiše taj je broj prepolovljen. Zahvaljujući prof. Josipu Previću i njegovim dragovoljcima, koji su predhodnih dana cijelu dionicu puta od 21 km obišao, neke dionice obnovio kao i stepenice (stubišta) ukopane u zemlju podbočene donesenim daskama i nasječenim drvećem, kojima su se svladavala pojedina brda, nevolje koje su dolazime s kišom i vjetrom su lakše savladavane. Na ovaj način je hodočasnička staza skraćena za 7 – 8 km.

PROF. JOSIP PREVIĆ I NJEGOV SIN SU ZASLUŽNI Š TO SU HODOČASNICI SKRATILI PUT ZA DOSTA KILOMETARA

U Voćinu se okupilo nekoliko tisuća vjernika iz požeškog, posavskog i zapadnoslavonskog dijela Požeške biskupije predvođeni svojim svećenicima.
U homiliji požeški biskup je objasnio da se upravo u marijanskom svetištu Biskupije želimo zahvaliti Bogu što je Ivan Pavao II. proglašen svetim jer je živio u skladu sa svojim geslom “Sav Tvoj sav Marijin”.
Prigodom blagdana Gospe od Suza, 31. kolovoza hodočastilo je u njezino svetištu u Pleternicu oko četrdeset tisuća vjernika iz Požeške biskupije te susjedne Đakovačko-osječke nadbiskupije. Tijekom devetnice svake večeri svetište je pohodilo nekoliko tisuća vjernika. Središnje blagdansko misno slavlje na otvorenom prostoru u zajedništvu sa svećenicima i đakonima predvodio je požeški biskup Antun Š kvorčević. Ulazna procesija zaustavila se pred likom Gospe od Suza smještenim pokraj oltara te je biskup, zahvalivši za nedavno proglašenje svetim utemeljitelja Požeške biskupije, pape Ivana Pavla II., uputio trostruki pozdrav Isusovoj Majci, na koji su prisutni odgovarali pjevanim usklikom Blažena ti što povjerova. U pozdravu okupljenom mnoštvu, kazao kako stojimo pred misterijem Marijinih suza i u srcu prebiremo njihovu poruku, donoseći joj sve ono što nas tišti u srcu da bismo to sjedinili s njezinim suzama, pronašli smisao naših patnji u otajstvu muke, smrti i uskrsnuća njezina Sina. Poseban pozdrav uputio je majkama s djecom i brojnim mladima.
U predvečerje blagdana Rođenja BDM, 7. rujna, požeški biskup Antun Š kvorčević, tradicionalno je s nekoliko tisuća vjernika slavio svečanu euharistiju na Gospinom polju ponad Bilog Briga u župi Vrbova. Ulazna procesija s drevnim Gospinim kipom zaustavila se kod oltara gdje je biskup, uputio pozdrav Isusovoj Majci, na koji su nazočni odgovarali, pjevajući poklik Blažena ti što povjerova! Zatim je domaći župnik Stjepan Bakarić pozdravio biskupa, svećenike, đakone, redovnice, hodočasnike, a napose pješake koji su stigli iz župa Novokapelačkog i Novogradiškog dekanata: hodočasnici iz Ljupine i župe Kraljice svete krunice a s njima i Mican koji je krenuo tog jutra iz Okučana.

HODOČASNICI NA GOSPINO POLJE ISPRED KUĆE GDJE JE BILA RODNA KUĆA S. JULE IVNIŠ EVIĆ - DRINSKE MUČENICE — HODOČASNICI NA GOSPINO POLJE ISPRED KUĆE GDJE JE BILA RODNA KUĆA S. JULE IVNIŠ EVIĆ – DRINSKE MUČENICE

Marija Bistrica – Pod geslom “Kraljice Mira isprosi nam mir u duši, u obitelji, u našoj zemlji kao i u cijelom svijetu”, gotovo deset tisuća vjernika Vrhbosanske nadbiskupije i Banjolučke biskupije hodočastilo je u subotu 11. listopada deveti puta u marijansko svetište u Mariju Bistricu. Misno slavlje predvodio je vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić u koncelebraciji s apostolskim nuncijem u RH nadbiskupom Alessandrom D’Erricom, banjolučkim pomoćnim biskupom Markom Semrenom te stotinjak svećenika.
“Kako je teško u ljudskom životu kad čovjeku padne mrak na oči, kad u svom srcu i duši ne vidi cilja, ne vidi korak dalje. Tada je sposoban činiti veliko zlo, jer nema nutarnji mir”, rekao je u propovjedi kardinal Puljić. Pojasnio je da se nutarnji mir postiže tek kada čovjek otkrije smisao svog života, čemu je preduvjet ispovijed. Uputio je na opasnosti koje ugrožavaju obitelj – osnovno gnijezdo čovječanstva – gnijezdo ljubavi, te gromoglasno upozorio da sredstva ne smiju postati gospodari. “Telefon, mobitel, internet, televizija su dobre sluge, ali loši gospodari. Oni ne smiju zagospodariti našim međuljudskim odnosima. Moramo sačuvati srce za čovjeka, srce koje voli, koje prihvaća, razumije.
Nakon misnoga slavlja hodočasnici su sudjelovali u zajedničkom križnom putu koji je završio u crkvi pozdravom čudotvornom Gospinu liku.
U organizaciji Župnog ureda sv. Vida i općine Okučani na hodočašće u Mariju Bistricu iz Okučana su išla dva autobusa vjernika, a nakon dva tjedna, 25. listopada, također dva autobusa hodočanika iz Okučana išli je u Međugorje pokloniti se i moliti Nebeskoj kraljici Mira Gospi Međugorskoj.

Tekst napisao i prikupio: Mića Mačković Skula

Fotografije: Milorad Oršulić – Mican

GORNJE BAZJE monografija

Nekoliko dana prije blagdana sv. Luke u Društvenom domu Gornje Bazje, u okviru obilježavanja Dana općine Lukač, u organizaciji Udruge žena i KUD-a Bosiljakâ€ i uz pokroviteljstvo općine Lukač primarijus mr. sc. Elvira Koić, dr. med., specijalist psihijatar i psihoterapeut, održala je predavanje na temu Krizna stanja i prevladavanje krizeâ€.

Nakon predavanja, održano je predstavljanje knjige, Monografija Gornje Bazjeâ€, autora Zdravka Vampovca, književnika i slikara, člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti iz dijaspore, koji je rodom iz Gornjeg Bazja. O autoru su govorili glumac Kazališta Virovitica Mijo Pavelko i autor predgovora Milorad Oršulić – Mican, tajnik općine Okučani. Ova monografija vezana je uz 580. godišnjicu prvog pisanog spomena Gornjeg Bazja i 150. godišnjicu škole u Gornjem Bazju. Knjiga je rađena u 300 primjeraka u vlastitoj nakladi, a za tisak ju je pripremio Alojzije Cindrić svima poznat kao baj Lojzo Izdanje ove knjige je sponzorirala i općina Lukač. Nakon promocije monografije mnogobrojni posjetitelji pogledali su i izložbu slika Zdravka Vampovca. Sve nazočne na ovom skupu pozdravio je načelnik općine Lukač Đuro Bukvić, predsjednik Općinskog vijeća i Mjesnog odbora Gornje Bazje Tomislav Živković, te predsjednica Udruge žena Gornjeg Bazja Marija Kihar.Ovom događaju su nazočili osima autora predgovora, Pavle Gubić i Petar Salamu, koji su došli iz Okučana.

To, zašto predstavljamo u Suzi dolinskojâ€ ovu monografiju, jedan od razloga je taj što njezin autor dobro poznaje dolinska sela, što je predgovor napisao Mican koji poznaje njegovo selo

GLUMAC MIJO PAVLEKO, AUTOR KNJIGE ZDRAVKO VAMPOVAC, NAČELNIK OPĆINE LUKAČ ĐURO BUKVIĆ I MILORAD ORŠ ULIĆ - MICAN — GLUMAC MIJO PAVLEKO, AUTOR KNJIGE ZDRAVKO VAMPOVAC, NAČELNIK OPĆINE LUKAČ ĐURO BUKVIĆ I MILORAD ORŠ ULIĆ – MICAN

Milorad Oršulić Mican je na promociji predstavljanju knjige između ostalog kazao:

Dragi Zdravko, prijatelju!

Poštovani suradnici na ovom projektu koji se knjiga zove,

i to monografija GORNJE BAZJE

Ovo, zbog čega sam ja večeras ovdje je jednim dijelom vraćanje duga, jer jubilarne 2000. godine je prijatelj Zdravko napisao predgovor za moju knjigi o rodnom kraju DOLINA BOSANSKA U PROŠ LOSTI I SADAŠ NJOSTI, župi u kojoj je od 1300 stanovnika ostalo sada tek dvadesetak starica i staraca, nakon ratnog vihora koji je i nju zahvatio. Oni je toliko vole da žele umrijeti na svojim rodnim ognjištima.

Moje rodno Novo Selo i sela koja sačinjavaju župu Dolina koja će za 6 godina obilježiti 100 obljetnicu postojanja, gospodin Zdravko Vampovac je dobro poznavao, naročito povjesno mjesto Donju Dolinu kod Bosanske Gradiške u koje je rado svraćao.

Na promociji je govorio o knjizi DOLINA BOSANSKA u novogradiškoj župnoj crkvi Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije u nazočnosti msgr. dr. Franje Komarice Banjalučkog biskupa I brojnih drugih uzvanika, gdje je knjiga i predstavljena, jer u rodni kraj se tada nije moglo doći.

Tako je Zdravko povezao župu Dolina i svoje rodno mjesto Gornje Bazje iz kojih dušom nikada nije otišao, a fizički se često vraćao.

No, i mjesto u kojem živim, a to su Okučani su povezani s Gornjim Bazjama tako što već godinama, kroz njih proslazi SPOMEN MARATON MIRA I PRIJATELJSTVA koji se trči od Okučana preko Gornjih Bazja, do Taszara nedaleko od Kapušvara. Ovoga puta će to biti XII po redu. Gornje Bazje su baš na pola puta.

Meni je izuzetno drago i radostan sam što se monografija GORNJE BAZJE predstavlja samo nekoliko dana od njenog izlazka iz tiska, a isto tako samo par dana od blagdana sv. Luke koji je zaštitnik središta općine Lukač kojoj pripadaju i Gornje Bazje.

U predgovoru ove hvale vrijedne knjige sam između ostalog napisao: Znam kada se je rodila želja, za ovim ni malo lakim poslom, kada su napisani prvi redci i zaokružena pojedina poglavlja, naročito o bazjanskom govoru i prezimenima, narodnoj nošnji i običajima …

Stoljeća prolaze, ljudska sjećanja blijede pa su zapisi jedini pouzdani trag i način da se za povijest sačuva oslikani život, običaji, kultura i sve ono što se je zbilo u minulom vremenu kako veo zaborava nebi prekrio i tako zauvijek istrgao iz sjećanja, kao što to često biva, a zahvaljujući gosp. Zdravku to se s ovim krajevima neće dogoditi.

Autor je još kao mladić, nakon završetka Osmoljetke otišao iz rodnog kraja, ali se je držao one narodne svugdi pojdi, al uvijek doma dojdi…, jer dobro zna da je samo jedan rodni kraj, da je samo jedan rodni dom. On se u njega nikada nije “do kraja” vratio, ali ni iz njega “otišao”, jer sama želja i pristup pisanju ove monografije je izraz – krik ljubavi prema rodnim Gornjim Bazjama i okolnim, pitomim slavonskim selima.

Ovo je najbolji, trajni pisani, spomenik i čestitka za skorašnji 580-ti rođendan rodnom kraju i nemjerljiv dar općini Lukač u povodu Dana općine i blagdana sv. Luke Evanđelista, kojim povodom i knjiga izlazi.

Iskrene čestitke autoru gosp. Zdravku i velika hvala svima onima koji su mu pomogli da monografija iziđe iz tiska”.

Da bi se vidjelo koje su teme obrađene u monografiji najbolje će nam pokazati njen sadržaj kazalo.

PREDGOVOR: (Milorad Oršulić Mican), UVOD (Selo Gornje Bazje 2017. godine slavi 580 godina od prvog spomena imena sela i 150 godina školstva u Gor. Bazju), LOKACIJA I IDENTIFIKACIJA SELA GORNJEG BAZJA, KRATAK PREGLED POVIJESTI ZAPADNE SLAVONIJE, CRTICE IZ POVIJESTI GORNJEG BAZJA: Kako i kada je nastalo selo Gornje Bazje, Arheološka nalazišta uz Dravu (Silvija Salajić, Gradski muzej Virovitica), Još nešto iz najranije povijesti bazjanskoga kraja, O STARIM IMENIMA SELA GORNJEG BAZJA: Selo zvano Boz, Legenda o Bazgovcu, . Legenda o Gaziju, Legenda o Bazama, Bazije ili Gornje Bazje?, BAZJANSKI GOVOR: Bazjanski govor i jezične posebnosti (dr. Mirko Peti i dr. Mijo Lončarić), Još nešto o jezičnim posebnostima sela Gornje Bazje, Toponimija bazjanskog kraja (stari katastarski nazivi), O STANOVNIŠ TVU SELA I MIGRACIJAMA: O bazjanskim starosjediocima i njihovim prezimenima, Vampovci (autohtoni Bazjani!), 7.3. Valorizacija građe iz franjevačkih Matica i Popisa stanovništva iz 1736. godine., ETNOLOŠ KE KARAKTERISTIKE GORNJEG BAZJA (Jasmina Jurković, Gradski muzej Virovitica) Ženska i muška bazjanska narodna nošnja, Ženska nošnja, Muška nošnja, Tradicionalna prehrana Bazjanaca, Svakodnevna prehran, Blagdanska prehrana, Posuđe i pribor za jelo, Stari seoski zanati, O VJERSKOM ŽIVOTU BAZJANSKOGA KRAJA: Crkva i župa u nastajanju, Groblje u Bazju, Seoska raspela, KRATAK PREGLED POVIJESTI SELA OD 2. SVJETSKOGA RATA DO HRVATSKE SAMOSTALNOSTI 1990., O Š KOLSTVU I Š KOLI U GORNJEM BAZJU, GORNJE BAZJE DANAS: Političke stranke, Matični ured, Dobrovoljno vatrogasno društvo, Rukomet i nogomet u Gornjem Bazju, Kulturno umjetničko društvo «Bosiljak», Lovačko društvo «Jelen», SELA BAZJANSKOGA OKRUŽENJA U OPĆINI LUKAČ: (Kapela Dvor, Turanovac, Lukač, Brezik, Dugo Selo, Budrovac, Rit, Veliko Polje, Katinka, Terezino Polje i Zrinj Lukački), PRILOZI: Bazjani i selo Bazje u franjevačkim Maticama krštenih i vjenčani od 1686. 1717. u Virovitici (prepisani podaci), Popis stanovnika Gornjeg Bazja 2007. god. (poimenično), Sjećanje na Viroviticu Z. Vampovac (prikaz iz djetinjstva 1975), O AUTORU i LITERATURA

ZDRAVKO ISPRED SVOJE SLIKE IZ 1978. GODINE

Zdravko Vampovac je poznat čitateljima Suze dolinskeâ€ jer smo u 27. broju u 2010. godini u rubrici Drugi o namaâ€ razgovarali s njim. Taj razgovor je nosio naziv: VI DOLINCI NISTE IZGUBILI SVOJ IZVORNI IDENTITET.

Prvu objavljenu knjigu “OTKRIĆE HRVATSKE” je napisao sa svojom suprugom Maricom, potom “Kako izgraditi kuću samogradnja”, biografiju o Draganu Hazleru “Ovako se voli Hrvatska” i sada monografiju o svom rodnom kraju.

Trenutno radi na prijevodu knjige Jean-a Zieglera s njemačkog jezika na hrvatski:

“Š VICARSKA, ZLATO, MRTVACI”.

Želimo mu puno uspjeka u daljnjem radu.

Rastanak s Mirkom Petrović (1954-2015)

Sviju nas je duboko potresla vijest kada smo čuli da je u subotu, 24. siječnja 2015. godine, nakon kraće, ali teške bolesti, u 61. godini života umro MIRKO PETROVIĆ u Novoj Gradiški.
Za njim tuguju supruga Janja, sin Filip i snaha Antonija, kći Zdenka, zet Zdenko i unuka Anita, brat Slavko, snaha Mira, nećak Toni, nećakinja Slavica, punica Anka i mnogobrojna rodbina i prijatelji.
Mirko je rođen u Donjoj Dolini 4. srpnja 1954. godine od oca Jakova i majke Jaromile Mile rođ. Novak. Završio je stolarski zanat, ali i drugi poslovi mu nisu bili strani.
Na Novu godinu (1. siječnja) 1975. godine se je vjenčao s Janjom Š Šokić, kćerkom Filipa Š Šokić i majke Anke r. Tutić.
U Novoj Gradiški, gdje su izgradili obiteljsku kuću žive od 1982. godine.
Bog je njihov brak okrunio s jednom kćekom Zdenkom rođ. 1975. godine i dva sina: Jakova 1980. god. (koji je nakon četiri godine tragično preminuo) i Filipom 1985. godine.
Godine 1991. u svojoj obiteljskoj kući otvaraju trgovačku radnju “Mandarina”, a 1996. god. taj Trgovački obrt prerasta u Trgovačko-ugostiteljski objekt. Tako su uz trgovinu imali i gostionicu “Anita”.
No, Mirko je u Novoj Gradiški imao stolarsku radionicu u kojoj je obavljao naraznovrsnije i najzahtjevnije stolarske poslove. Zahvaljujući njemu, župna crkva Uznesenja Bl. Djevice Marije u Gornjoj Dolini ima nova ulazna vrata. Naime, u tijeku rata u BiH ukradena su sva ulazna vrata sa župne crkve a do 2009. godine crkva je bila “zatvorena” inproviziranim vratima skovanim od dasaka. Mirko je napravio troja ulazna vrata, dovezao ih iz Nove Gradiške i ugradio.
Mirko je svoj doprinos dao Domovini Hrvatskoj i Domovinskom ratu. Prvoga dana je ustao u obranu Domovine kada je napadnuta i dobitnik je Spomenice domovinskog rata.
Nemjerljiv je njegov i njegove supruge doprinos u vrijeme prognanstva vjernika iz župe Dolina od 1992. pa do 1995. godine. Svakodnevno su bili kod Dragalića gdje su preuzimali nevoljnike iz dolinskih sela, a potom u Davoru. Na svojoj adresi u ulici Ivana Gorana Kovačića 168 su imali prijavljene 33 obitelji iz Donje Doline, Gornje Doline i Novog Sela. Svima su pružili više od nužnog smještaja, a potom omogućili ishođenje Domovnica i ostalih osobnih dokumenata. Mnogi su mu ostali zahvalni, što se je vidjelo i u ponedjeljak, 26. siječnja na novogradiškom groblju, kada su ga brojni prijatelji došli ispratiti na vječno počivalište a s članovima obitelji podijeliti bol.
Mirkova je ideja i želja bila da se Susreti Dolinaca održavaju u Novoj Gradišci na prostoru nogometnog igrališta u Goranovoj ulici. Ostvarena je.
Mnogo je Mirko u kratkom životu toga učinio iako su ostali mnogi poslove nedovršeni i mnoge želje neispunjene, ali Bog s njim imao druge namjere.
Nakon što se je Mirkova životna svijeća ugasila, Janja može biti ponosna što je imala takvog supruga, a djeca oca koji je bio uzor u svemu što je zračilo dobrotom.
HVALA MU ZA SVE, A DOBRI BOG NEKA MU UDJELI POKOJ VJEČNI!

MIRKO PETROVIĆ 1954. - 2015. — MIRKO PETROVIĆ 1954. – 2015.

Tekst i slike: Milorad Oršulić – Mican

Pisma kardinala i biskupa

MOJA SJEĆANJA NA DOLINU – Sadeta Sokol

Bol i sjeta zavičaja plamte u meni, podsjećaju, na tu zemljicu BiH, malu prelijepu iz divnog vremena: ljubavi, bliskosti, prijateljstva da ne zaboravimo i da očuvamo svoj rod i prijatelje. Tu našu zemlju, koju svi prepoznaju po ljudskosti i dobročinstvima njenih vrijednih i umnih ljudi. Rođena u Bosanskoj Gradišci davne 1932. godine u velikoj bosanskoj kući i u brojnoj porodici na velikom keju. I baš ta Bosanska Gradiška je veliki srez u BiH, a u njemu veliko selo Dolina 17 kilometara udaljeno od grada. Ona je prahistorijiski lokalitet: veliki čamac, sojenice, stari novac, posude od keramike… sve to pronađeno u Donjoj Dolini u velikom udubljenju ispod vrta škole. Kao učenica učiteljske škole, gledala sam eksponate u Muzeju u Sarajevu, na što sam jako ponosna. Tim prahistorijskim lokalitetom u Dolini saznajemo koliko je naša domovina puna tragova o nama, baš kao i bijelo mramorje bosansko-hercegovačkih Stećaka, koji još uvijek hrabro stoje, tužne i sretne godine svoje BiH broje. I baš ja učiteljica, odlazim u Donju Dolinu na pvi posao (dekret Ministarstva za prosvjetu i kultuu od 1. 8. 1951. godine). Ja sretna, a mati tužna, očekivala da ću biti raspoređena u rodni grad. O mila majko, mladi učitelji službuju po selima i po 10 godina. Tek sam navršila 19 godina, volim djecu i puna sam elana i volje, da radim posao koji volim i za koji sam se školovala. To je ono što samo od sebe izbija iz mene, kao vođa, kao lijepa riječ, učim i poručujem, kako se i gorčina pretvara u slast u ime života, vječnosti i neprolaznosti, ime mladosti valja razmrsiti vilinske čvorove, a život se čuva i štiti: bojom, zvukom, pjesmom, čistom dušom i vezom.
Prolazim kroz Kozince, Mačkovac, onda nasipom do moje Doline. Dan kako se samo poželjeti može, blagi povjetarac raznosi prijatne mirise zrelog voća i lijepog cvijeća. Pukla ravnica dokle pogled doseže, a vrijedni seljaci neumorno rade, ali i pjevaju te prelijepe izvorne pjesme, koje je milina slišati, a svi obućeni u bijelo, ukrašeno šlingom i narodnim vezom. Okrećem glavu i posmatram našu dragu Savu, koja se probija prema Dolini. Sava nam je naša draga njome teče naša snaga i sunce iznad nje nas grije i veselo se smije. Stajem pred jednom kućom, pozdravljam ženu i djecu i pitam koliko ima do škole? Gledam grupu razdragane djece, njihove vesele okice i rumena lica, a žena odgovara: Š kola je blizu, ali uđi odmori se malo da ti nisi nova učiteljica? Hvala, jesam, poziv važi za drugi put.
Š kola na blagoj uzvisini, prelijepa, čvrsta gradnja, veliko dvorište, sa voćnjakom i velikim vrtom. Pozdravljam kolegicu Anu javljam se na dužnost. Pokazuje mi učionice, dvorište, vrt. Pričamo o planu i programu. Veliki stan u školi koristi Ana sa svojom obitelji, a ja ću stanovati u susjednoj kući, a to su koristili i učitelji prije mene. Između školskog i susjedne kuće je put, koji vodi na obali Save. Silazimo na obalu, posmatramo udubljenje gdje je iskopan čamac iz jednog stabla dugog 12,5 metara (prahistorijski lokalitet). Ja ponosna pričam kolegici da sam ga vidjela u Muzeju u Sarajevu, a ona je iz Zagreba, ali nažalost nije odlazila u Sarajevo.
Odlazim u susjednu kuću i pozdravljam gazdaricu tetu Uršulu, a ona me grli i želi dobrodošlicu. Oh’ posmatram to lijepo i plemenito lice, saznajem da je i ona moja Gradiščanka i to sa moga velikog Keja , a ja poznajem susjede Emilka i Bracu sinove njenog brata. Njena kuća je velika na Lâ€ ima pet soba, dućan i gostionicu. Moja soba velika svježe okrečena ima šparet, ormar, stalažu, stol, baš lijepo ja ću donijeti od mame ostalo. Radujem se što ću urediti svoj novi dom. Sa teta Uršulom živi njena pokćerka Nada. Nadin muž Stipe radi u dućanu. Kako je svijet mali: Nada je došla u Dolinu, kao izbjeglica II. svjetskog rata (negdje od Sanskog Mosta).
Teta Janja i njena kćerka Anka brinu o školi i dvorištu. Mještani su me prihvatili i pomagali. Zbog ratnih okolnosti imali smo i učenike koji su bili mlađi od mene 5 6 godina.
Već sljedeći vikend sa mamom i suprugom dovezla sam stvari i uredila svoju sobu: krevet, posteljina, sećija s prostirkom, ponjave, suđe, šlingane zavjese izvezene plišanom rukom moje mame (mamino ruho). Ponjave je otkala moja Eba tatina mati, a tkala prekrasna pamučna i svilena platna. Mama je radila i druge radove i plela, šarala, heklala i kerala, kere za marame i šamije, najviše sam voljela plave i roza zumbule. Mojoj Ebi i mami sam zahvalna, što mi utkaše ljubav prema umjetnosti i stvaralaštvu, koju obogati pisanjem poezije i proze koje upražnjavam i u ovim poznim godinama, koje mi život znače i produžuju. Nastava počinje prvog septembra (rujna), ja presretna pripremam se za nastavu temeljito, da uspijem onako kako sam planirala. Vodim I. i III. razred, a kolegica II. i IV. Sa učenicima se družim i za vrijeme odmora da bi ih čim prije upoznala, igramo lopte, školeâ€, kipova i drugo.
Zakazujem roditeljske sastanak, pričam o planu i programu, mojim zapažanjima, izlažem predavanje higijenske i radne obaveze. Vrijeme je prelijepo pa s učenicima odlazim u šetnju, posmatraju prirodu jesen zlatna jesen bogatstvo plodova, voća. Modra i sočna šljiva, od koje treba praviti: pekmez, džem, slatko, a ne samo rakoju što neki domaćini najradije rade, a tikve prekrasne boje, zimi peći za slastice svoje. Dok je lijepo vrijeme odlazim u Bosansku Gradišku mene posjećuje mama, braća, a najviše suprug koji studira u Zagrebu na građevinskom fakultetu. Kada ostane duže uređuje vrt i rado priča sa seljanima. Njega zovu profesore, a mene učiteljice. Ode loviti ribu pa ponekad imamo i dobar riblji ručak. Volim svoje učenike, uviđam da napreduju, usvajaju znanje i ono najljepše ljudski odgoj. Posebno me raduju: Jelena, Slavica, Manda, Veselko, Gojko, Vlado i mnogi drugi. Odem često i na obalu Save i posmatram zelene obale njene, a niz Savu mlinove što melju zlatno žito za mile i drage obitelji svoje. Kolegica Ana, teta Uršula i Nada su ostavile veliki dojam na mene i moju ranu mladost. Š ufnudle tete Uršule su ukusne i uvijek me pozivala da sa njima ručam.
Napominjem da sam zahvalna svim mojim učenicima i njihovim roditeljima koji mi pomogoše da mi bude lijep i prijatan život u lijepoj Donjoj Dolini. Pomogoše mi da svoju kćerku povedem za ruku u Banja Luku. Želim da prahistorijsko naselje u Dolini bude nacionalni spomenik a draga Sava poveža nas vodenim saobraćajem s Beogradom, Europom i cijelim svijetom.
Znam da su moji učenici raseljeni po svijetu, ali stara učiteljica rado ih se sjeća želeći im svako dobro i sreću, dug život i dobro zdravlje

Sretna sam Dragi Micane što sam ostvarila kontakt s Tobom, što se boriš za Dolinu na radost svih nas. Živi i zdravi bili moji Dolinci, Bosanskogradišćanci i Bosanci.
Uz ovo sjećanje na Dolini, čitateljima Suze dolinskeâ€ od srca poklanja svoje dvije svoje pjesme.

Voxjo (Š vedska), 2014. godine
Sadeta Sokol

MOJA ZEMLJA, MOJA BiH

Lijepa li je zemlja moja
Š to po njoj sam hodila,
Draga mi je zemlja moja
Gdje mati me je rodila.
U mojoj zemlji
Sunce najjače grije,
Nebo je tako plavo
I najljepše se smije.
Tu živjeli smo
U slozi i miru,
Al’ dođoše sile što plaše,
Rođene u dubokom viru,
I među narode naše,
Na nekad predivno tlo,
Baciše mržnju i zlo
I zemlju nam rastrgaše,
Narode protjeraše.
Mi koji smo imali sve
Sad nemamo više ni sne.
Ja više ni suza nemam,
Sve sam ih isplakala
A za svoju zemlju
Sve bih, o, sve bih dala.
Svugdje, na svijetu tom,
Čovjek je samo sretan
Kad je u domu svom.
A dom je naš sad svugdje,
Gdje su dobri ljudi,
I gdje nas osmijeh budi.
i gdje je ljubavi sve više,
I gdje nas miluju kiše,
I duga ponajviše,
Jer mi od ovog života
Želimo više, još više.

SUNCE NAD SAVOM

Sava nam je naša draga, njome teče naša snaga.
Sve moje čežnje i nade upućujem tebi voljeni grade.
Moja Bosanska Gradiška leži na obalama rijeke snage,
čuva sve tajne mladosti drage.

Iz srca i duše ti nikad ne možeš otići,
i draga Sava nad tobom bdije,
i zlatno sunce iznad nje te grije,
dragi grade, ja ću ti doći.

Teci, teci velika rijeko,
Nosi pozdrave i najljepše želje svim ljudima dobre volje,
svim onima koji žive za sutra što će biti bolje.

Kad dođeš do Doline moje pozdravi mile učenike moje,
nek se sjete stare učiteljice svoje.
Davno bješe mlada učiteljica vaša, al život prolazi ko dugine boje,
darovala sam vam znanje i najljepše ljudske odgoje.

Kad siđem na obale Save, moje srce jače zatreperi,
Dolina zablista u punom sjaju u punoj važnošću svojoj,
sjećanja naviru iz mladosti bujne i prate me sve
do svanuća
jer srce zna gdje mu je kuća.

Sadeta Sokol