Author: admin

POPIS ŽRTAVA DRUGOGA SVJETSKOG RATA I PORAĆA IZ DONJE DOLINE

Uvodne misli

Iako se 2015. godine, navršava sedam desetljeća od završetka Drugoga svjetskog rata, mi još uvijek nemamo prikupljene podatke o svim žrtvama i stradalnicima toga rata i komunističkih progona u poraću koje su posebno pogađale Hrvate i katolike. O palim hrvatskim vojnicima, ali ni civilima koji nisu bili na strani pobjednika nije se pola stoljeća smjelo ni govoriti, a kamoli pisati. No, svaki čovjek ima biti smatran nedužnim dok mu se krivnja ne dokaže, a to jednako vrijedi i za civilne osobe i za vojnike. Objavljujući njihova imena, mi ovdje ne donosimo vrijednosne sudove, nego im želimo sačuvati spomen i pokazati razmjere stradanja ove župe, koja se puno ne razlikuje od ostalih župa Banjolučke biskupije. Iz popisa je vidljivo da je jako puno žrtava koje nisu izravno poginule u ratu, nego su žrtve zločinačke osvete, osobito pri kraju rata i po njegovu završetku.
Popis žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća iz župe Dolina objavio je 2000. godine Milorad Oršulić Mican u svojoj monografiji župe Dolina(Milorad ORŠ ULIĆ Mican, Dolina Bosanska u prošlosti i sadašnjosti, Nova Gradiška, 2000., str. 91-100; ono što se odnosi na Donju Dolinu vidjeti na str. 91-93). Podatci koji se tu navode dosta su šturi: prezime, ime, očevo ime, godina rođenja i način smrti pojedine žrtve, a rađeno je na temelju prikupljenih podataka od još tada živućih ljudi i po njihovim sjećanjima. K tomu popis nije donesen abecednim redom, što otežava preglednost. Nerijetko su podatci nepotpuni ili netočni, što je i razumljivo, obzirom na izvore. No, najveća je zasluga autora u tome da su oni ipak pobilježeni. On je taj popis nadopunjavaokasnijim istraživanjem.
Međutim, uBiskupijskom arhivu u Banjoj Luci postoji popis žrtava koji je 1990. napravio tadašnji dolinski župnik, a koji je precizniji i potpuniji od Micanova. Oba popisa rađenasu i upotpunjavana i prema kazivanju starijih mještana. Neka imena su navedena prema nadimcima u selu, ali svi su katolici i Hrvati. Priređujući ovaj popis, potpisani je autorkonzultirao crkvene izvore koji su mu stajali na raspolaganju:postojeće župne matice i Status animarum(Stanje duša) dolinske župe, kao i arhiv Banjolučke biskupije. Sada ovdje donosimo taj popis složen abecednim redom. Počinjemo s Donjom Dolinom, a nadamo se u sljedećim brojevima Suze Dolinske nastaviti s ostalim selima dolinske župe.
Često donosimo podatke koji se u ta dva izvora razlikuju, iako nije sigurno koji je točniji, sve u cilju budućeg lakšeg identificiranja stvarnih žrtava i podataka. U zagradama donosimo podatke za koje ponekad nismo sigurni da se odnose baš na tu osobu, ali je nesporna nasilna smrt tih osoba, no i ti će podatci pomoći da se lakše identificiraju sve žrtve. U navodnicima i kurzivom iz župnih matica ili Stanja duša (Status animarum) citiramo doslovno kako se tamo opisuje smrt pojedine žrtve. Velik je problem onih žrtava koje nisu upisane u župnim maticama, jer su jednostavno nestale tj. ubijene na tzv. Križnom putu kada su se pripadnici hrvatske vojske predali saveznicima u Austriji, a Englezi ih izručili partizanima (komunistima) koji su ih tjerali u nemogućim uvjetima pješačenja natrag preko Slovenije i širom sjeverne Hrvatske, sve do Bosanske Gradiške i Gornjih Podgradaca u Kozari, gdje su mnogi, ili već usput, okrutno pobijeni, bez ikakva suda i dokazane krivnje. U Micanovu popisu čest je refren nije se vratio iz rata. Napominjemo da se u popisima pojavljuju po dvije verzije nekih prezimena: Oršolić i Oršulić, te Vonić i Vonjić, ali to je isto!

Pokolj u Donjoj Dolini 1945.

Moramo ovdje ukratko svratiti pozornost na posebnu vrsti stradanja katolika ove župe. Župa Dolina doživjela je nekoliko strahovitih pokolja civilnog stanovništva. Najteži je bio na selo Donja Dolina noću 25./26. siječnja 1945., čini se poslije ponoći, jer se kao datum smrti žrtava u Maticama umrlih navodi 26. siječnja. U posve opkoljenom selu ubijeno je te noći 29 muškaraca, a stradale su i tri žene na bijegu pred napadačima. Sveukupno čak 32 žrtve. Svi ubijeni su iz Donje Doline, osim jednog jedinog (Anto Vidić) stoji da je rođen u Novom Selu, a živio u Gornjoj Dolini. Kod djeteta Janje Šokić stoji da se smrzla na bijegu pred neprijateljem. Od toga je samo kod prve dvije žrtve u Maticama umrlih upisan datum smrti 25. siječnja, a za sve ostale 26. siječnja. Svi su pokopani na groblju Gradina. Za 14 stoji da je sprovod vodio župnik Nikola Tojčić, a za sve ostale: roditelji, susjedi ili seljani. Gotovo svi su pokopan 27. siječnja. Većina žrtava je bestijalno mučena prije nego je ubijena, a imovina im temeljito opljačkana. Toga dana bio je petak, za župu Dolinu crn i tragičan petak. Evo, na temelju Matica umrlih dolinske župe, popisa tih žrtava (za dvije nismo uspjeli naći podatke)!
S nadnevkom smrti 25. 1. 1945. to su: Ćorković Mile (Joso) i Jurekić Ivo (Luka),
a 26. siječnja ovi:Butorac Petar (Ivan), r. u Lamincima, živio u D. Dolini, Čegrlj Luka (Luka), Ćorković Alojzije (Ivo), Ćorković Ivo (Anto), Ćorković Jakov (Mato), Ćorković Mato (Mijo), Ćorković Pejo (Joso), Ćorković Vinko (Mato), Grgić Mato (Stanko), Gubić Anto (Anto), Gubić Pavao (Mato), Ivičić Manda r. Jurišić pokopana 28. 1., Jurišić Marijan (Anto), Knežević Filip (Anto), Knežević Filip (Ivo), Knežević Mara r. Šokić, Knežević Mijo (Anto), Kovačević Vinko (Marko), Matijašević Adam (Ilija), Oršolić-Kovačević (Anto), Petrović Anto (Luka), Petrović Mijo (Mato), Šokić Janja (Marko) dijete, smrzlo se na bijegu, Terzić Filip, Terzić Marko (Marko), Terzić Mijo, Terzić Nikola (Anto), Tomić Luka (Marko), Vidić Anto (Ilija) r. u Novom Selu, živio u Gor. Dolini, Vujić Blaž. Svi kod kojih nije drugačije naznačeno rođeni su i živjeli u Donjoj Dolini.
Srećom, sačuvan nam je jedan autentičan dokument, u kojem se opisuju detalji toga strahovitog pokolja Naime, privremeni dolinski župnik Nikola Tojčić, poslao je Biskupskom ordinarijatu u Banju Luku 17. veljače 1945., dakle dok je sve još bilo svježe, dopis u kojemu izvješćuje o stradanju svoje župe i to u dva navrata, jer je 7. veljače sličan napad uslijedio na Gornju Dolinu i Novo Selo. Evo izvatka iz toga izvješća:
Dana 26. I. u noći napale su jače skupine bandita selo Donju Dolinu naoružani sa strojnicama, obkolili tako, da je malo tko mogao pobjeći, komu nije uspjelo sakriti se. Poginulo je 29 ljudi mojih i 3 ženske (ove na bijegu). Žena i djece nisu htjeli ubijati, i ako su ih nalazili po kućama. Selo su opljačkali nemilo glede masti, mesa, robe i konja. Svoje busije postavili su i između škole i župne crkve oko 1 km blizu. Naša milicija je u početku davala odpor, ali kako je imala samo puške i malo strjeljiva, kad su opazili, da su obkoljeni i to sa strojnicama, počeli su bježati prema Gor. Dolini. Samo mali broj se je probio, ostali su ili na biegu ubijeni, ili se predali uzdajući se neki u svoje poznanstvo s nekim pravoslavcima ili u svoju nevinost, no i ti su smjesta poubijani, dok su neki bili predhodno i strašno mučeni.Tek nakon toga napada stiglo je u Dolinu 30 domobrana i 10 oružnika za obranu koji su se smjestili kod škole u Džajića kući, piše dalje župnik Tojčić.(Cjelokupno pismo župnika TojčićaBisk. ordinarijatu u Banju Luku od 17. 2. 1945., objavio je potpisani autor u svojoj knjizi Banjolučki martirologij, Banja Luka-Zagreb, 1999., str. 86-89.)
Cilj je ovog popisa da vi, poštovani čitatelji, provjerite, dopunite i ispravite ove podatke, posebno što se tiče vremena i načina njihove smrti, ali i druge podatke: jesu li bili u braku, imali djecu, jesu li bili civili ili pripadnici vojske i koje, jer ih ovdje želimo sve unijeti. Kao vjernici zainteresirani smo posebno za one koji su život izgubili čineći dobro, nastojeći pomoći drugima i spašavajući ih. Tu se ponekad radi i o pravom mučeništvu, a sveti papa Ivan Pavao II. pozivao nas je ustrajno da ne zaboravimo svojih mučenika. Želimo se odazvati njegovu pozivu. Znajući da je ovakav rad uvijek nepotpun i nesavršen, autor vas moli da dostavite sve podatke koje o tome imate, i sve ispravke, bilo njemu osobno, bilo urednikuSuze Dolinske g. MiloraduOršuliću Micanu.
Evo sada popisa stradalih iz Donje Doline s podatcima koje smo do ovoga časa uspjeli prikupiti.
(Kratica MU znači Matice umrlih, a Stat. animarum Stanje duša župe Dolina, r. = rođen, rkt. = rimokatoličke vjere)

Donja Dolina

1. BANOVIĆ, FERDO, sin Vinka i Delfe r. Gubić, r. 8. 6. 1911. u D. Dolini, rkt., Hrvat, hrvatski legionar, nije se vratio iz rata
2. BANOVIĆ, MIRKO, sin Vinka i Delfe r. Gubić, r. 28. 10. 1923. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nije se vratio iz rata
3. BUTORAC, PETAR, sin Ivana i Mare r. Ećimović, r. 3. 3. 1903. u Lamincima-Sređanima, župa Bos. Gradiška, preselio se i živio u D. Dolini, rkt., Hrvat, udovac iza Reze r. Konjević, muž Janje r. Terzić, ubijen kod pravoslavne crkve u D. Dolini u noći 25./26. 1. 1945.
4. ČEGRLJ, ANTO, sin Stipe i Jage r. Matković, r. 1920. u D. Dolini, rkt., Hrvat, neoženjen, strijeljan 1945. u Slavonskom Brodu
5. ČEGRLJ, LUKA, zvani Lukica, sin Luke i Janje r. Šokić, r. 7. 6. 1907. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Kate r. Jurišić, otac 4 djece, ubijen od četnika kod kuće u D. Dolini 26. 1. 1945.
6. ĆORKOVIĆ, ADAM, sin Ive i Jele r. Matijašević, r. 24. 9. 1913. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Kaje r. Vidić, ustaša, nestao u ratu
7. ĆORKOVIĆ, ALOJZIJE, sin Ive i Mare r. Oršolić, dječak, r. 30. 3. 1929., u D. Dolini, rkt., Hrvat, ubijen od četnika 26. 1. 1945.
8. ĆORKOVIĆ, ILIJA, sin Ive i Mare r. Oršolić, r. 14. 6. 1923. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Ane r. Jelenić, domobran, poginuo 21. 2. 1944. u Rumi i pokopan sutradan (proglašen mrtvim odlukom Bisk. ordinarijata u Banjoj Luci br. 600/47 od 4. 7. 1947.)
9. ĆORKOVIĆ, IVO, sin Ante, r. 1. 1. 1884. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mare r. Oršulić, otac 2 djece, ubijen od četnika 26. 1. 1945.
10. ĆORKOVIĆ, JAKOV, sin Mate i Mare r. Jurišić, r. 19. 11. 1902. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mande r. Knežević, otac 8 djece, ubijen kod kuće u D. Dolini od četnika 26. 1. 1945.
11. ĆORKOVIĆ, JOSIP zvani Joca, sin Ive, r. 1929., rkt., Hrvat, vezan žicom i ubijen blizu kuće te bačen u rječicu Maturu
12. ĆORKOVIĆ, LUKA, sin Mije i Anke r. Šokić, r. 23. 8. 1924. u D. Dolini, rkt., Hrvat, vojničar, umro od pjegavog tifusa u bolnici u Tuzli 28. 5. 1944. (javila bolnica iz Tuzle br. 1304/44 od 29. 5. 1944.)
13. ĆORKOVIĆ, MATO, sin Mije i Kate r. Adžić, r. 11. 9. 1902. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mande r. Vidić, otac 5 djece, seoski stražar, ubijen od četnika kod kuće u D. Dolini 26. 1. 1945.
14. ĆORKOVIĆ, MIJO Mile, sin Jose i Janje r. Š tivičić, r. 18. 2. 1898. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Janje r. Gogić, otac 2 kćeri, ubijen 25. 1. 1945. u D. Dolini, četnici opkolili selo i ubijali u noćiâ€(MU)
15. ĆORKOVIĆ PETAR Pejo,sin Josipa, r. 29. 11. 1890. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž An(k)e r. Jakarić, otac 2 kćeri, ubijen od četnika 26. 1. 1945. u D. Dolini kod rječice Matura
16. ĆORKOVIĆ, STIPO, sin Ive i Janje r. Terzić, r. 17. 6. 1914. u D. Dolini, mladić, rkt., Hrvat, nestao kod Staljingrada 1. 1. 1943.
17. ĆORKOVIĆ, VINKO, sin Mate i Marije r. Jurišić, r. 27. 8. 1905. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Draginje r. Marinović, otac 7 djece, ubijen kod kuće u D. Dolini od četnika 26. 1. 1945.
18. DULIĆ, FERDO, sin Petra i Pave r. Jurišić, r. 27. 3. 1912. u D. Dolini, rkt., Hrvat, poginuo u SremskojInđiji (Stat. animarum) 1944.
19. DULIĆ, PETAR, sin Petra i Pave r. Jurišić, r. 1920. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nije se vratio iz rata
20. DŽAJIĆ, JAKOV, sin Josipa, r. 1907., rkt., Hrvat, nije se vratio iz rata
21. GRGIĆ, IVAN Ivo, sin Stanka i Mare r. Petrović, r. 30. 4. 1915. u D. Dolini, rkt., Hrvat, ubijen kod Markova mlina u LamincimaSređanima 1945. (ubijena su čak 4 brata: Ivan, Luka, Mato i Mirko, čini se u isto vrijeme!)
22. GRGIĆ, LUKA, sin Stanka i Mare r. Petrović, r. 22. 7. 1916. u D. Dolini, rkt., Hrvat, ubijen kod Markova mlina u LamincimaSređanima 24. 1. 1945.
23. GRGIĆ, MATO, sin Stanka i Mare r. Petrović, r. 14. 4. 1906. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Ruže r. Jurić, ubijen kod kuće u D. Dolini od četnika 26. 1. 1945.
24. GRGIĆ, MIRKO, sin Stanka i Mare r. Petrović, r. 9. 4. 1913. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Tere r. Stipančević, otac 2 djece, ubijen 24. 1. 1945. kod Markova mlina u LamincimaSređanima
25. GRGIĆ, VINKO, sin Mate i Mare r. Tutić, r. 5. 8. 1909. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Milke r. Šokić, ubijen 1948. na radnoj obvezi u Zenici
26. GUBIĆ, ANTO, sin Ante i Mande r. Oršolić, r. 18. 7. 1906. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Anđe r. Knežević, otac 5 djece, seoski stražar, ubijen kod kuće u D. Dolini od četnika 26. 1. 1945.
27. GUBIĆ, ANTO, sin Pavla i Pave r. Čegrlj, r. 15. 3. 1924. u D. Dolini, rkt., Hrvat, poginuo u Cabuni kod Virovitice kao SS. Polizeitruppe (MU Dolina) 22. 11. 1943., pokopan u zajedničkom vojničkom groblju u Virovitici
28. GUBIĆ, MATO, rkt., Hrvat, ubijen na bojišnici
29. GUBIĆ, PAVAO Pavle, sin Mate, r. 25. 1. 1897. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Pave r. Čegrlj, otac 3 djece, ubijen od četnika 26. 1. 1945. nedaleko od kuće u D. Dolini na rječici Maturi
30. IVIČIĆ, MANDA r. JURIŠ IĆ, r. 1878. u D. Dolini, žena Mije Ivičića, rkt., Hrvatica, ubijena od četnika 26. 1. 1945. u Donjoj Dolini
31. JUREKIĆ (Jurakić?), ANTO, poginuo u ratu (Jurekići su se doselili iz Bardače, a poslije ih je bilo i u Orubici)
32. JUREKIĆ, IVO, sin Luke i Ane r. Vonić, r. 21. 9. 1906., rkt., Hrvat, muž Mare r. Miklić, otac 3 djece, ubijen od četnika 25. 1. 1945. ili poginuo u ratu
33. JUREKIĆ, SLAVKO, sin Luke i Ane r. Vujić, r. 14. 5. 1924. u D. Dolini, rkt., Hrvat, razvodnik 1. pješ. dočasničke škole poginuo u Glini u borbi s partizanima (Stat. animarum) 9. 9. 1942., a prema MU Dolina u Tavani, pokopan sutradan na bojnom polju
34. JURIŠ IĆ, ANTO, sin Luke i Sofije r. Vonjić, r. 20. 4. 1920. u D. Dolini, rkt., Hrvat, u rujnu 1947. nestao u vojsci (Stat. animarum)
35. JURIŠ IĆ, MARIJAN, sin Ante i Pavlije r. Vidić, r. 1900. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Milke r. Musić, ubijen od četnika kod kuće u D. Dolini 26. 1. 1945.
36. JURIŠ IĆ, VINKO, Kaje, r. 1928., rkt., Hrvat, poginuo u ratu
37. KNEŽEVIĆ, FILIP, sin Ante i Ruže r. Barišić, r. 27. 3. 1904. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Anke r. Petrović, otac 4 kćeri, ubijen kod kuće u D. Dolini od četnika 26. 1. 1945.
38. KNEŽEVIĆ, FILIP, sin Ive i Janje r. Budić, r. 1904. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mande r. Petrović, otac 7 djece, ubijen 26. 1. 1945. kod kuće u D. Dolini (Stat. animarum)
39. KNEŽEVIĆ, MARA r. Š OKIĆ, kći Ive i Luje r. Čegrlj, r. 1917. (ili 1918.?), u D. Dolini, žena Martina, rkt., Hrvatica, civil, majka 3 djece, ubijena od četnika 26. 1. 1945. kod kuće
40. KNEŽEVIĆ, MARIJAN, sin Ive i Janje r. Budić, r. 23. 3. 1908. u D. Dolini, rkt., Hrvat, udovac iza Mare r. Jurekić, muž Jule r. Knežević, umro u partizanskom logoru u Osijeku 25. 5. 1945., pokopan sutradan na tamošnjem vojnom groblju
41. KNEŽEVIĆ, MIJO, sin Ante i Ruže r. Barišić, r. 20. 9. 1905. u D. Dolini, rkt., Hrvat, udovac iza Mare r. Tomić, muž Ane r. Dulić, otac 2 kćeri, ubili ga četnici 26. 1. 1945. kod kuće u D. Dolini
42. KOVAČEVIĆ, ANTO, sin Mate i Kaje r. Čegrlj, r. 6. 2. 1922. u D. Dolini,rkt., Hrvat,
43. KOVAČEVIĆ, FERDINAD (Ferdo), sin Pavla i Jele r. Marinović, r. 3. 4. 1918. u D. Dolini,rkt., Hrvat, ubili ga u Kozincima krajem svibnja 1945. Golića kopači
44. KOVAČEVIĆ, FLORIJAN, sin Josipa i Ruže r. Knjažević (Knežević), r. 8. 9. 1897., u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Tere r. Šokić, otac 5 djece, bio u obrani sela u seoskoj miliciji, sadistički mučen i ubijen na seoskoj česmi: zaklali ga četnici i svezali teškim lancem sa lokotom i ostavili ga na sred puta; uOpasci MU stoji: Prije smrti ga svezana tukli kundakom, a onda ga zaklali tako da je nož izišao i na drugu stranu vrata. Sve se dogodilo u noći u selu prigodom napadaja četnika-bandita. (MU) 31. 10. 1943.
45. KOVAČEVIĆ, ILIJA, sin Florijana i Tere r. Šokić, r. 25. 3. 1920. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nije se vratio iz rata
46. KOVAČEVIĆ, IVAN Ivo zv. Baćo, sin Ante i Janje r. Stojaković, r. 11. 8. 1913. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mare r. Ćorković, otac 3 djece, nije se vratio iz rata
47. KOVAČEVIĆ, IVAN Ivo, sin Luke i Eve r. Jurišić, r. 11. 8. 1905. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Milke r. Čegrlj, otac 8 djece, poginuo u borbi u Svodni (Prijedor) (MU Dolina), 22. 6. 1942., pokopan u Svodni sutradan
48. KOVAČEVIĆ, IVO, sin Aleksandra i Vere r. Oršolić, r. 22. 4. 1918. u D. Dolini, rkt., Hrvat, neoženjen, ubijen kod kuće od četnika 7. 2. 1945.
49. KOVAČEVIĆ, LJUBO, sin Mije, r. 1920.?, rkt., Hrvat, nestao u ratu
50. KOVAČEVIĆ, MARIJAN, sin Vinka i Š imice r. Zebić, r. 1905. u D. Dolini, muž Janje r. Šokić, rkt., Hrvat, otac 7 djece, nestao u ratu poslije 1943.
51. KOVAČEVIĆ, MATO, sin Mate i Janje r. Šokić, r. 12. 12. 1906. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mare r. Vonić, hrvatski legionar, ubijen 1946. u Srbiji
52. KOVAČEVIĆ, MIJO, sin Mate (Mijina) i Kaje r. Čegrlj, r. 19. 3. 1920. u D. Dolini, rkt., Hrvat, poginuo u ratu
53. KOVAČEVIĆ, MIJO, zvani Mija, Ružin, r. 1894. u D. Dolini, rkt., Hrvat, ubijen 1945. kod kuće u D. Dolini
54. KOVAČEVIĆ, MIKA, sin Pavla, r. 1920.? u D. Dolini, rkt., Hrvat, hrv. vojnik, nestao u ratu
55. KOVAČEVIĆ (zvani Franjić), NIKOLA, sin Luke i Eve r. Jurišić, r. 25. 5. 1923. u D. Dolini, rkt., Hrvat, hrv. vojnik, nije se vratio iz rata
56. KOVAČEVIĆ, SLAVKO, sin Mije i Kaje r. Vujić, r. 16. 4. 1924. u D. Dolini, rkt., Hrvat, hrv. vojnik, nije se vratio iz rata
57. KOVAČEVIĆ, STIPO, sin Mate (Mijina) i Kaje r. Čegrlj, r. 12. 8. 1925. u D. Dolini, rkt., Hrvat, poginuo 1943. u Hrv. Zagorju
58. KOVAČEVIĆ, VINKO, sin Marka, r. 23. 6. 1886. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Š imice r. Zebić, civil, ubijen od četnika 26. 1. 1945. kod kuće
59. MARINOVIĆ, BRANKO, sin Ive i Ane r. Terzić, r. 17. 9. 1911. u D. Dolini, rkt., Hrvat, domobran, muž Anđe r. Oršulić, otac 1 djeteta, ubili ga iz puške četnici pljačkaši pa je na mjestu poginuo (MU) 31. 10. 1943. kod svoje kuće
60. MARINOVIĆ, JOSIP Jozo, sin Mije i Ruže r. Tomić, r. 16. 3. 1921. u D. Dolini, rkt., Hrvat, umro 31. 5. 1945. od rane neprijateljskim puščanim metkom u bolnici u Novoj Gradiški
61. MARINOVIĆ, LUKA, sin Ive i Kate r. Šokić, r. 13. 5. 1924. u D. Dolini, rkt., Hrvat, ustaša, poginuo kod Karlovca 19. 2. 1944. i pokopan na tamošnjem vojnom groblju
62. MATIJAŠ EVIĆ, ADAM, sin Ilije i Jule r. Čegrlj, r. 4. 9. 1904. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Ruže ud. Knežević r. Šokić, ubijen kod kuće u D. Dolini od četnika 26. 1. 1945.
63. ORŠ ULIĆ, zvani i Kovačević, ANTO, zvani Verać, (nezakoniti) sin Veronike, r. 14. 6. 1908. u D. Dolini, muž Ruže r. Kovačević, rkt., Hrvat, ubijen od četnika 26. 1. 1945. kod kuće u D. Dolini
64. ORŠ ULIĆ, MATO, sin Mate, r. 24. 2. 1910. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Kate (Kaje) r. Ćorković, otac 5 djece, hrvatski legionar, nestao kod Staljingrada (MU) 20. 1. 1943.
65. PETROVIĆ, ANTO, sin Luke, r. 26. 1. 1899. u D. Dolini, muž Mare r. Budić, rkt., Hrvat, otac 8 djece, seoski stražar, ubijen od četnika kod škole u D. Dolini 26. 1. 1945.
66. PETROVIĆ, IVO, sin Mate i Ljube r. Šokić, r. 26. 8. 1925. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nestao
67. PETROVIĆ, KARLO, sin Mate i Jele r. Šokić, r. 15. 6. 1914. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Anke r. Knežević, ubili ga Golića kopači u Kozincimau lipnju 1945.
68. PETROVIĆ, MATO, sin Ilije i Jele r. Ćorković, r. 7. 10. 1897. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Ljube r. Šokić, otac 6 djece, ubijen 1947. (Stat. animarum) ili: 1948. u Vrbju od KNOJ-a (Mican)?
69. PETROVIĆ, MATO, sin Ive, r. 1925.?, rkt., Hrvat, nestao na Križnom putu
70. PETROVIĆ, MIJO, sin Mate i Gizele r. Matijašević, r. 1. 8. 1910. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Jage r. Knežević, otac 5 djece, ubijen od četnika u noći 26. 1. 1945. kod pravoslavne crkve u D. Dolini
71. PETROVIĆ, MIRKO, sin Stipe i Kaje r. Knežević, r. 11. 6. 1921. u D. Dolini, rkt., Hrvat, ubijen na Kozari u Š ošinu jarku između Gor. Podgradaca i Mrakovice
72. PETROVIĆ, Š OLJA, sin Karla, r. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nestao
73. PLOTAN, JULA r. GUBIĆ, kći Pavla i Pave r. Čegrlj, r. 18. 1. 1920., rkt., Hrvatica, udana za Nenada Plotana, Srbina, bila dežurna u noći pokolja prilikom napada na selo Donja Dolina u noći 25. na 26. siječnja 1945. i zato je ubijena od hrvatske vojske
74. STIPANČEVIĆ, FABIJAN, sin Ive, r. 10. 2. 1887. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mare r. Terzić, u selu ubijen od ustaša (Stat. animarum) u vrijeme rata
75. STIPANČEVIĆ, MATO, sin Stipe (Stije) i Mare r. Petrović, r. 18. 9. 1902. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mare r. Ćorković, otac 4 djece, ubijen 1945. kod kuće u D. Dolini
76. STIPANČEVIĆ, NIKOLA,zvani Mika, sin Stipe (Stije) i Mare r. Petrović, r. 20. 3. 1912. u D. Dolini, muž Mande r. Terzić, otac 1 djeteta, rkt., Hrvat, ustaša, ne zna se za nj (Stat. animarum) tj. nestao u ratu
77. STIPANČEVIĆ, STIPO, sin Stipe (Stije)i Mare r. Petrović, r. 6. 4. 1915. u D. Dolini, rkt., Hrvat, pripadnik 3. pješ. puk., vodnik 3. voda, 12. satnije, poginuo u borbi sa četnicimakod Dervente (MU) 27. 8. 1941., pokopan sutradan u Rabiću kod Dervente (Mato, Nikola i Stipo rođena su braća!)
78. STIPANČEVIĆ, VINKO, sin Fabijana i Mare r. Terzić, r. 2. 8. 1911. u D. Dolini, rkt., Hrvat, ubijen 1945. nedaleko od svoje kuće u D. Dolini
79. Š OKIĆ, ILIJA, sin Ive i Lucije zv. Luja r. Čegrlj, r. 9. 1. 1922. u D. Dolini, rkt., Hrvat, hrv. vojnik, ne zna se za nj (Stat. animarum), nije se vratio iz rata
80. Š OKIĆ, IVO (Ivan), sin Luke, r. 1893., civil, rkt., Hrvat, muž Lucije Luje r. Čegrlj, otac 7 djece, ubili ga četnici iz parabele za vrijeme napadaja na kuću i na mjestu ostao mrtav (MU) 31. 10. 1943. u Donjoj Dolini (Tom je prilikom vođen cijeli mali rat u napadu na njegovu kuću koju je branio njegov sin Ilija koji je bio na dopustu iz svoje ustaške jedinice, ali je još jedna Ivina kćerka, Ljuba izgubila ruku od bombe.)
81. Š OKIĆ, JANJA, dijete, kći Marka i Ane r. Tomić, r. 9. 6. 1936., rkt., Hrvatica, smrzla se na bijegu pred četnicima 26. 1. 1945.
82. Š OKIĆ, JOSIP Jozo, (zvan: Dvoranski) sin Pavla i Jule r. Šokić, r. 17. 9. 1922. u D. Dolini,rkt., Hrvat, ustaša, poginuo u borbi kod Donjega Miholjca (Stat. animarum) s partizanima 1. 1. 1944.
83. Š OKIĆ, MANDA, ubijena (možda je ona: r. Grgić, kći Mate i Mare r. Tutić, žena Ive Šokića)
84. Š OKIĆ, MIJO, sin Luke i Marije r. Jurišić, r. 30. 6. 1903. u D. Dolini, rkt., Hrvat, poginuo u studenom 1942 kod Svodne, 19. XI. (Stat. animarum)
85. Š OKIĆ, MILKA zvana Milja, kći Ive i Lucije r. Čegrlj, dijete, rkt., Hrvatica, r. 8. 4. 1933. u D. Dolini, poginula od bombe koju su četnici ubacili u kuću za vrijeme napadaja u noći na selo (MU) 31. 10./1. 11. 1943. s ocem Ivom i bratom Vinkom u D. Dolini
86. Š OKIĆ, NIKOLA, zvani Mika, sin Ive (i Lucije r. Čegrlj?), r. 1919., poginuo kod kuće u D. Dolini 1943.
87. Š OKIĆ, PAVLE, sin Ferde i Eve r. Gubić, r. 2. 5. 1920. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nakon Križnog puta ubijen u Š ošinu jarku kod Gornjih Podgradaca (Mrakovice)
88. Š OKIĆ, VINKO, sin Ive i Lucije r. Čegrlj, r. 11. 9. 1924. u D. Dolini, rkt., Hrvat, mladić, poginuo od bombe koju su četnici ubacili u kuću za vrijeme napadaja u noći na selo (MU) 31. 10./1. 11. 1943. s ocem Ivom i sestrom Milkom
89. Š OKIĆ, VINKO, zvan: Dvoranski, sin Pavla i Jule r. Šokić, r. 9. 2. 1919. u D. Dolini, rkt., Hrvat, ustaša ubili ga četnici u njegovoj kući u noći metkom u glavu. Na mjestu ostao mrtav. (MU) 11. 1. 1943., pokopan sutradan na groblju Gradina
90. Š OKIĆ, ŽELJKO, sin Ante i Janje r. Ćorković, r. 7. 1. 1926. u D. Dolini, rkt., Hrvat, hrv. vojnik, nestao u ratu
91. TERZIĆ, ANTO, sin Mije i Jule r. Petrović, r. 13. 12. 1919., u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mare r. Valentić, nestao u ratu
92. TERZIĆ, FILIP, sin Ive i Mande r. Knežević, r. 14. 4. 1901. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mande r. Šokić, otac 5 djece, ubijen od četnika 26. 1. 1945. u D. Dolini
93. TERZIĆ, IVO, sin Ante i Tere r. Jurišić,r. 2. 7. 1909. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nestao 45 ili 44. (Stat. animarum)
94. TERZIĆ, MARKO zv. Kiko, sin Marka i Anđe r. Zebić, r. 25. 3. 1904. u D. Dolini, muž Ane r. Čegrlj, rkt., Hrvat, seoski stražar, ubijen od četnika u noći 25./26. 1. 1945. kod pravoslavne crkve u D. Dolini
95. TERZIĆ, MATO, sin Marka i Ane r. Čegrlj, r. 7. 8. 1925. u D. Dolini,rkt., Hrvat, poginuo u ratu
96. TERZIĆ, MIJO, zvani Kozar, sin Ante i Janje r. Vonić, r. 18. 10. 1895. u D. Dolini, rkt., Hrvat, udovac iza Sofije r. Šokić, ubijen kod kuće u D. Dolini od četnika 7. 2. 1945.
97. TERZIĆ, MIJO, sin Ive i Mande r. Knežević, r. 9. 2. 1894. u D. Dolini, muž Ruže r. Gubić, rkt., Hrvat, ubijen od četnika 26. 1. 1945. u D. Dolini
98. TERZIĆ, MILOŠ , rođ. oko 1905. u D. Dolini, muž Ane r. Jurakić, otac 1 sina, ubijen od četnika 26. 1. 1945. kod kuće u D. Dolini
99. TERZIĆ, MIRKO, nezak. sin Jele Terzić, r. 21. 3. 1906. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Pave r. Stojić, otac 5 djece, ubijen od četnika 7. 2. 1945. u Novom Selu, pok. 6. 3. 1945. u Gor. Dolini: Zato je pokopan mjesec dana poslije smrti, jer je ubijen dok se sakrivao pod ledom, gdje su ga našli kasno suseljani njegovi (MU)
100. TERZIĆ, NIKOLA, zvani Kozar, sin Ante i Janje r. Vonić, r. 3. 12. 1890. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Janje r. Valentić, otac 5 djece, ubijen kod kuće od četnika 26. 1. 1945.
101. TERZIĆ, STIPO, sin Đure i Mande r. Stojaković, r. u D. Dolini, rkt., Hrvat, 45 nesto (Stat. animarum)
102. TOMIĆ, LUKA, sin Marka i Pave r. Kovačević, r. 1904. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Mande r. Knežević, otac 5 djece, ubijen od četnika 26. 1. 1945. kod kuće u D. Dolini
103. VIDIĆ, FILIP, sin Ive i Janje r. Šokić, r. 13. 6. 1920. u D. Dolini, rkt., Hrvat, mladić, strijeljan od partizanau Karađorđevu kotar B. Gradiška(MU) 19. 1. 1943.
104. VIDIĆ, ILIJA, sin Ive i Janje r. Šokić, r. 22. 1. 1923. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nestao 45 (Stat. animarum)
105. VIDIĆ, LUKA, sin Luke i Blaže r. Šokić, r. 18. 5. 1924. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nestao u ratu
106. VON(J)IĆ, ILIJA, sin Mije i Klare r. Banović, rkt., Hrvat, r. 23. 8. 1920. u D. Dolini, muž Mande r. Lagundžija, nestao 1945. kratko nakon vjenčanja
107. VON(J)IĆ, VINKO, sin Ilije i Ane r. Petrović, r. 6. 12. 1904. u D. Dolini, rkt., Hrvat, muž Ane r. Terzić, otac 10 djece, odselio u Orubicu 1942 (Stat. animarum), nije se vratio iz rata 1945.
108. VUJIĆ, BLAŽ, zv. Blagoja, sin Mije i Mare r. Vidaković, r. 28. 1. 1903. u D. Dolini,rkt., Hrvat, muž Pave r. Kovačević-Dumonjić, ubijen od četnika kod kuće u D. Dolini 26. 1. 1945.
109. VUJIĆ, KARLO, sin Ive i Klare r. Banović (druga žena), r. 6. 1. 1921. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nesto 45 (Stat. animarum)
110. VUJIĆ, VINKO, sin Ive i Klare r. Banović, r. 12. 4. 1922. u D. Dolini, rkt., Hrvat, nesto 45 (Stat. animarum)
……………..
Za sada, dakle, znamo poimenično za 110 žrtava rata i poraća samo iz jednog sela dolinske župe, iz Donje Doline. Kad znamo da je u tom selu 1935. živjelo 678 katolika, a u vrijeme rata ih je moglo biti nešto više (možda između 700-750), onda vidimo koliki su razmjeri stradanja; svaki šesti ili sedmi katolik ovoga sela završio je nasilnom smrću. Iz popisa se mogu iščitavati mnogi podatci, ali ih ovdje zbog prostora ne možemo šire analizirati.
Još jednom molba, poštovani čitatelji: svaki novi podatak, nadopuna ili ispravka vrlo su poželjni i dobrodošli za budući rad. Pribilježite ih, provjerite i javite. Isto vrijedi i za ostala sela dolinske župe koja kanimo obraditi. Unaprijed hvala.

Anto Orlovac

Ča Rudini bećarci IV.

Dok sam sviro i curice diro
Ja ni jednu nikad nisam biro.

Pipao sam i cure i žene,
a i babe koje nisu slabe.

Godine su učinile svoje
Nema više te ljepote moje.

Zec pobjego a ražanj ostao
Oj mladosti, alaj mi te žao.

Kada umrem, ne žalite mene,
Nek vam pjesme budu uspomene.

Zapjevajte onu staru našu,
Zbogom pošo stari tamburašu.

Oj tamburo, žice ti ne sviru,
svirac spava u spokojnom miru.

PJESMA MOJOJ DOLINI

Oj Dolino, moja Dolinice,
Nestadoše tvoje sojenice.

Propadoše livade i njive
Nigdje više nema duše žive.

Mi Dolinci ko pčele u cvijetu
Sad lutamo po tuđeme svijetu.

Kako nam je, to mi sami znamo,
Jer tamo se nikad ne vraćamo.

I Hrvatska je naša domovina,
Pričalo se od davnih davnina.

Tu živimo sa svojom rodbinom
i lijemo suze za Dolinom.

A GRADINA, zna se i od prije
To je mjesto Marje Terezije.
Sad nam tamo spomenik se ruši
pa nedaju pokoj njenoj duši.

Oj Dolino, moje selo milo,
Voljet ću te dok me bude bilo.

Nekad mi je govorila baka,
drž se mali drvenih čardaka.
I kiljera puna suha ruha,
Nikad nećeš poželjeti kruha

Tko je bez grijeha neka prvi baci kamen…

A Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Š to ti na to kažeš?« To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.
Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sÃ¢m i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.« (Iv 8,1-11)

Kad god sam čitao ovaj tekst ili ga slušao na misi pozornost mi je uvijek bila usmjerena na to kako Isus nadmudruje one koji ga žele uhvatiti nespremnog da se tako izrazim… Također, ovaj mi je tekst nekako davao osjećaj da Bog mjeri drugačijom mjerom od ovih naših, da On ne osuđuje, da prašta ali i da upozorava Idi i ne griješi više…
Mnogo puta oni koji vole isticati da je Bog ljubav i staviti u stranu njegovu pravednost ističu upravo kao primjer ovaj događaj i to da je Isus oprostio ženi uhvaćenoj u preljubu, te vole isticati kako smo mi koji govorimo o tome da je Bog i pravedan, a ne samo ljubav, u biti osuđivači. Zanimljivo je, što ti isti, nikad ne navode ove zadnje isusove riječi Idi i ne griješi više…
No, nije to sad tema…
Doista, Bog nas ljubi… On nas voli do ludosti, do smrti pa i preko nje kao što na jednom mjestu kaže papa Benedikt XVI… Ali, treba i dodati da Bog nije budala, On oprašta, ali i poziva na promjenu srca, na promjenu života.. Čini mi se da je u molitvi pokajanja na ispovijedi jednako važna, ako ne i važnija stavka od one prve u kojoj kažemo kajem se, ona druga u kojoj kažemo Čvrsto odlučujem, s Božjom milošću, činiti pokoru, ispraviti nepravdu i sablazan, kloniti se grješne prigode i više ne griješiti… Naime, u dimenziji pokajanja koje može biti i savršeno ali i nesavršeno, ističući i u tom trenutku našu slabost koja je tolika da i nemamo istinskog osjećaja težine onog što smo počinili, ali eto bojeći se kazne želimo oprost – Bog oprašta; no mnogo značajnija biva naša odluka o tome da ćemo se s njegovom milošću truditi više ne griješiti…Naime, u toj odluci leži naša odgovornost za budućnost i naša spremnost da tu budućnost od sad gradimo s Bogom. Tu leži istinski odgovor na pitanje mislimo li mi to da i Boga možemo preveslati i od njega napraviti budalu.
Ali, vratio bih se sad na ono što mi je zadnji put palo na pamet slušajući svećenika dok je čitao ovaj dio iz evanđelja, a to je da sam po prvi put uočio kako niti farizeji nisu toliki licemjeri kolikima ih mi vrlo često smatramo, ali i s druge strane, koliko li smo više puta mi vjernici mi pravi vjernici uistinu veći farizeji od farizeja i to u smislu licemjerja…
Naime, kako Isus u ovom tekstu spašava bludnicu? Na čije poštenje on ovdje igra dok njega nastoje nadigrati?
On, ni više, ni manje, igra na poštenje pismoznanaca i farizeja! Kaže im Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen!… I što oni čine? oni Š UTKE priznaju svoju grješnost odbacujući kamenje i napuštajući mjesto…
Zamislite vi to… Priznaju svoju grješnost i odlaze. A samo da je jedan bio licemjer do kraja, samo da je jedan rekao ja sam savršen, samo da je jedan bacio kamen svo bi kamenje poletjelo!!!
Nije li to zanimljivo? Nije li to zastrašujuće?! Zar Isus takvima kakvi jesu stavlja u ruke život jedne žene, daje im takvu moć, a istodobno ih razoružava njihovim vlastitim oružjem? Oni prozivaju za grijeh drugoga, a sami su grješnici. I to na kraju priznaju…
Doista bih volio znati što su razmišljali dok su napuštali to mjesto, no to ne mogu znati. No, ono što znam jest da je svaki od njih ponaosob konačno bio iskren pred sobom, pred drugima i pred Bogom. I Bog je to vidio i na tu kartu odigrao nadigravajući njihovu igru i spašavajući grješnicu.
ISKRENOST! To je ono što mrvi kamenje srca, što nas razgolićuje i usmjerava pogled s drugih na nas same pokazujući nam svu našu bijedu, bijedu koja nas čini mekšima, koja nas potiče da prestanemo upirati prst u druge, da ih prestanemo prozivati, ogovarati i huškati na njih svjetinu – pa i samog Boga… Iskrenost je ta koja otvara mogućnost Bogu da izvadi iz nas srce kameno i dadne nam srce od mesa!
Nekad davno sam pročitao kod libanonskog pjesnika Halila Gibrana pjesničku verziju ovog događaja i on kaže da je Isus u trenutku kad su farizeji i pismoznanci govorili protiv grješnice pisao po tlu upravo njihove grijehe… Neovisno o tome je li upravo to pisao, je li tlo u hramu bilo dovoljno prašnjavo da može pisati ili je pisao nevidljiva slova po tvrdom kamenu hramskog poda, jer se sve to događa u hramu ono što možemo ustvrditi jest on je znao dubinu njihova grijeha i tvrdoću njihova srca, ali isto tako je znao stvarnost njihove konačne iskrenosti. I u trenutku kad su oni željeli umanjiti njega, u trenutku kad su rušili u potpunosti dostojanstvo žene koja je već sama srušila svoje dostojanstvo, Isus im dopušta da u svoj njihovoj niskosti bar na tren budu veliki veliki u svojoj iskrenosti.
I tako Isus ne vraća samo dostojanstvo ženi bludnici… On osigurava i farizejima da zadrže barem nešto od svog dostojanstva, tako da si sami priznaju koliko su bili nedostojanstveni…
A sad, sestre i braćo, dolazimo do onog što se nas tiče. Dolazimo do toga da se zapitamo koliko smo mi iskreni pred sobom, pred drugima, pred Bogom? U koga to upiremo naš prst, i na koga to mi zazivamo pravdu Božju, ne videći koliko smo mi sami potrebni Božjega milosrđa? Kakvo je kamenje naših srdaca? Je li toliko teško da ga ništa ne može zdrobiti, a da njime možemo drugog pogoditi, raniti ubiti?
Je li moje srce onaj kamen koji bi ipak poletio, sve na pravdi Boga, koji računajući na moju iskrenost prema samome sebi, ostavlja tuđe živote pred mojim očima, pred mojim srcem i rukama?
A znate zašto ih stavlja? Prije svega da mene da tebe da nas podsjete koliko li sam ja sam ti sam ili sama ili mi svi grješnici i to mnogo puta mnogo gori od onih koji nas okružuju, i to zato što nismo iskreni da si to priznamo…
Isus je u Hramu i tu mu dovode preljubnicu. Ne dovode mu je da joj pomogne, već da je osudi… I to upravo mu je dovode oni koji su najveći vjernici toga doba. Oni koji se busaju u prsa svojom vjerom, veličinom svoje odanosti i vjernosti Bogu…
Koliko puta smo mi ti koji Bogu dovodimo one za koje mislimo da zavrjeđuju osudu dovodimo ih u svojim mislima i u našim molitvama O Bože, pogledaj kakav je kakva je! ; Isuse, vidiš li ti to?!… I sve tako… Pa onda i u crkvi ( u hramu) sve puni sebe stavljamo sebe nad druge, nad Boga i kamenog srca dok sudimo, mi nemamo vremena da ljubimo …. kako reče Majka Terezija, ako se ne varam…
I ne vidimo u svoj svojoj lažnoj pravednosti kako smo mi ti koji su nepravedni, koji prisvajamo pravdu u svoje ruke, koji sudimo i presuđujemo, koji mjerimo ne videći da sebi odmjeravamo…
Naravno da kad vidimo grješnika, kad vidimo nekog kako čini zlo, ne možemo biti slijepi, ali te oči koje to vide – jedino što smiju i trebaju jest plakati nad svojom i tuđom nesrećom… Ma ne plačite nada mnom, već nad sobom i nad djecom svojom… Jer ako se ovako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim? Plačite i molite… I onda, u ljubavi bratski opomenite.
Nemamo li kad smo mi sami u pitanju, kad su u pitanju naše grješke i grijesi, uvijek hrpu opravdanja za sebe, uvijek tako lako pronalazimo zašto smo takvi, zašto smo tako postupili, ali kad su drugi u pitanju ništa.. praznina..samo čistina čina on je to učinio i gotovo bez opravdanja, bez barem pokušaja da shvatiš zašto je takav, zašto je takva mi odmah uzmemo za pravo reći Pogledaj što čini! Pogledaj kakva je to osoba!…
Uvijek kad sam mislio da sam pravedan, kad mi je đavao šaputao koliko sam svet, kad sam gotovo mogao nazrijeti svetačku aureolu oko svoje glave upravo tad mi je Bog pokazao koliko sam pun sebe, a vrlo dobro netko reče Prazni ljudi su uvijek puni sebe…
Stvarno što želim reći ovim tekstom, jest da trebamo biti iskreni i to prije svega prema samima sebi. Kao što bi rekla moja mama kad sam bio pubertetski bezobrazan i ohol i radio svakakve stvari Jel’ staviš ti, Ivane, ikad sebe pred sebe?..
Nužno je da stavimo sebe pred sebe. Da prst uperimo u sebe i priznamo pred Bogom i posljedično pred drugima – tko smo i što smo…
A taj upereni prst nas samih u nas same prignut će naš pogled i preusmjerit ga s onih oko nas – malo niže, onako prema tlu, prema prahu i posvijestiti nam da smo prah… I da ćemo se tamo vratiti… Ali isto tako taj će nam prst malo omekšati srce, odkameniti ga i dopustiti da u njega uđe zraka Božje ljubavi, tako da kad podignemo pogled – shvaćajući da ono jedino vrijedno što imamo dobivamo od Boga i da nam On daje i vraća naše dostojanstvo upravo taj pogled susretne Njegove oči pa da i nama kao i bludnici kaže Idi i ne griješi više…… Jer ja te ne osuđujem…
Ali nemojmo misliti da i to možemo sami… Ne! Ne možemo! I za iskrenost je potrebno izmoliti milost, sjesti ili kleknuti pred Boga i reći evo me vodi mene do mene, da bih došao do Tebe… Recimo Bogu da se bojimo pogledati stvarnosti sebe samih u oči. U konačnici da nam je lakše i jedino oslobađajuće ako svoju sliku vidimo u Njegovim zjenicama…
Jer u Njegovim zjenicama vidimo svu ogoljelost svojih bića, sve su rane tu i sve laži spadaju… Ostajemo onakvi kakvi jesmo u očima svoga Boga. Očima koje nas ne odbacuju već jednostavno ljube iako smo takvi kakvi jesmo i tako nam otvaraju prostor da budemo ono za što smo stvoreni…

Bog vas blagoslovio i vodio u svojoj pravdi i ljubavi!
fr. Ivan Marija Tomić OP

Iz Starog Kraja (broj 31) Vlč. Pero Čolić

Dragi Dolinci i Bosanskogradišćanci, gdjegod bili, ovdje i u svijetu!

Proslavili smo Božićne blagdane i novogodišnje praznike i obavljen je tradicionalni blagoslov obitelji gdje je bilo i poneko upozorenje što nije valjalo u prošlom vremenu.

Na dan 26. siječnja 2014. god. je obilježen Dan molitve za mir u Bosni i Hercegovini, kojoj smo se i mi u župi Bosanska Gradiška pridružili, a za Dan života 2. veljače, naš biskup msgr. dr. Franjo Komarica pozvao je na odgoj, svijest i savjest kako bi se život istinski volio, prihvaćao, njegovao i poštovao.

Korizmu smo obilježili na taj način što smo svakog petka i nedjelje prije sv. mise obavljali pobožnost križnog puta, na Cvijetnicu smo pjevali Muku, onako kako smo znali kada nas je malo. Na žalost, malo je vjernika dolazilo i na obrede Velikog tjedna.

Vrijeme je kišovito pa se u njive ne može ući s namjerom da se njive zasiju. Stalno se gleda u nebo.

Emaus u Dolini je obilježen na uskrsni ponedjeljak sv. misom u 11 sati. Iz Hrvatske su došle samo 2 osobe, iz Doline nekoliko … Konačno je ocjenjeno da do daljnjeg neće biti Emausa.

Prije toga, 7. ožujka u Dolini je provaljena župna kuća i uništena elektroinstalacija koja je bila obnovljena. O tome je obavještena Policijska postaja u Bosanskoj Gradišci i Biskupijski ordinarijat u Banja Luci. Navodno su pronađeni počinitelji, ali nitko nije nadoknadio štetu.

Na drugu uskrsnu nedjelju blagdan Božanskog milosrđa sv. otac papa Franjo je proglasio svetim dvojicu papa Ivana XXIII. i Ivana Pavla II.

Na nedjelju iza Markova služena je sv. Misa na groblju Gradina u Donjoj Dolini i tom prigodom je obavljen tradicionalni blagoslov polja.

Tijekom Gospinog mjeseca svibnja u bosanskogradiškoj crkvi smo prije sv. Mise molili krunicu.

Na petu uskrsnu nedjelju, 18. svibnja u župi sv. Roka u Bos. Gradišci je bila krizma. Od mogućih petoro, troje krizmanika je primilo taj sv. sakrament koji je podijelio pomoćni banjolučki biskup msgr. dr. fra Marko Semren. Župnik mu se zahvalio u ime krizmanika, roditelja i župne zajednice.

Budući da je istekao petogodišnji mandat vijećnicima Župno-pastoralnih vijeća i Župno-pastoralnih vijeća za župe Bos. Gradiška i Dolina. Dosadašnjim vijećnicima se zahvalilo na njihovoj službi a novi su prisegnuli na Duhove kada im je i zaželjen uspjeh i dobra suradnja.

Na Petrićevcu smo 21. lipnja sv. Misom obilježili obljetnicu dolaska svetog pape Ivana Pavla II. u Banja Luku kada je proglasio blaženim Ivana Merza, na blagdan sv. Petra i Pavla je obilježen i župnikov imendan, a na sv. Bonu zaštitnika Banjlolučke biskupije je naš biskup Franjo proslavio 25-tu obljetnicu upravljanja biskupijom.

Blagdan sv. Joakima i Ane je proslavljen na katoličkom groblju u Brestovčini zavjetnom sv. Misom. Pokrenuti su dogovori kako bi se ogradio novi dio groblja uz staro groblje u tom mjestu. Radovi na ograđivanju crkvenog dvorišta u Dolini dobro napreduju, a dovršen je i trotoar oko crkve i prilaz župnom uredu.

U župi sv. Leopolda Mandića u Ljubiji, 27. srpnja bila je velika svečanost za našu biskupiju Mlada misa vlč. Predrag Ivandića.

Patron župe Dolina Veliku Gospu proslavili smo sv. Misom koju je predmolio p. Damir Š Šokić sin ove župe u koncelebraciji s vlč. Perom bosanskogradiškim župnikom i upraviteljem župe Dolina, nakon koje je blagoslovio Spomen ploču ubijenih dolinskih župnika, koju je on i dao izraditi. Hvala mu!

Proslavili smo i zaštitnika Bosanske Gradiške sv. Roka sv. Misom u 10,30 sati koju je predmolio fra Ivo Orlovac dekan, gvardijan i župnik s Petrićevca u koncelebraciji s fra Dujom Ljevarom, p. Damirom Š Šokić i mjesnim župnikom vlč. Perom Čolić. Svećenika i časnih sestara je bilo manje nego prijašnjih godina zakazala je Banja Luka Budžak i Nova Topola. Iza mise svi su bili pozvni na zajednički objed. Hrane i pića je bilo dovoljno za sve.

Zadnje nedjelje u kolovozu sv. Misa je bila u Donjoj Dolini na groblju obilježili smo blagdan mučeništvo sv. Ivana Krstitelja. Okupilo se tek dvadesetak vjernika.

Na Malu Gospu, 8. rujna slavili smo sv, Misu na groblju u Čatrnji. Groblje je nepokošeno, nitko ne daje dragovoljni prilog kako bi se trava pokosila i groblje uredilo. Nakon misnog slavlja župnik i časna sestra su pozvani na ručak kod Š tefana Koptera.

Počelo se s vjeronaukom pri crkvi. Sve je malo zahladilo nakon Krizme i ljetnih praznika, ali se nadam da će mala šačica djece opet redovito dolaziti na vjeronauk.
Odazvali smo se na pozivu na molitvu za III. izvanrednu Biskupsku sinodu na kojoj je sudjelovao u Rimu i naš biskup Franjo.

Druge subote u mjesecu listopadu je bilo vjerničko hodočašće Vrhbosanske nadbiskupije i Banjolučke biskupije u Mariju Bistricu.

Na dan 12. listopada su održani Opći izbori u Bosni i Hercegovini. Biskupska konferencije BiH je poticala vjernike da iziđu na izbore i tako ispune svoju moralnu i građansku obvezu i daju svoj glas kandidatima za odgovorne političke službe.

Nakon što je prije nekoliko godina restaurirana unutrašnjost crkva sv. Roka u Bosanskoj Gradiški, 15. listopada je otpremljen je glavni oltar, dva sporedna oltara i propovjedaonica u Njemačku na restauracijski zahvat.

Na Misijskoj nedjelji, osim molitve, priložili smo i svoje skromne priloge za rad misionara diljem svijeta.

Zadnje nedjelje u listopadu, u povodu blagdana Svih Svetih i Dušnog dana, kao i svake godine smo se okupili na groblju Gradina u Donjoj Dolini gdje smo slavili sv. Misu, a nakon nje su moljena opjela nad grobovima onih za koje je to rodbina željela. Na sam blagdan Svih Svetih smo Misu slavili i molili opjela u Brestovčini, a na Dušni dan u Čatrnji. Na molitvu opjela na groblje u Cerovljanima nitko nije došao.

Dana 30. listopada u travničkom sjemeništu je održan sastanak svih dekana i biskupa Bosne i Hercegovine, a 8. studenog održan je Dan mladih Banjolučke biskupije u župi Gornja Ravska u povodu obljetnice smrti mladog župnika Ivana Grgića. Križni put od mjesta strijeljanja vlč. Ivana (1992. godine) predvodio je pomoćni Banjolučki biskup Marko Sermen, a misno slavlje je predvodio biskup Franjo Komarica. Nakon toga je izveden prigodan program i druženje okupljene mladeži.

Obilježili smo 18. studenog desetu obljetnicu mučeničke smrti msgr. Kazimira Višatickog. Sv. Misu zadušnicu je predmolio msgr. dr. Marko Sermen pomoćni Banjolučki biskup.

Idemo u susret Došašću, a time i Božiću. Treba obaviti božićni ispovijed, obići bolesnike, okititi borove i oprostiti se s ovom, starom godinom.

Svima radostan Božić ibožićne blagdane, te blagoslovljenu Novu 2015. godinu želi

Vlč. Pero Čolić,
župnik bosanskogradiški i upravitelj župe Dolina

STO PUTA DAROVAO KRV

SLAVKO SLAVE STIPANČEVIĆ
Rijetko je za čuti kako je netko sto puta darovao krv. Eto mi smo u mogućnosti da u ovom broju našeg Godišnjaka “Suza dolinska” razgovaramo s jednim od tih rijetkih osoba, naše gore list, a to je Slavko Stipančević poznatiji kao Slave rodom iz Gornje Doline.

U Velikoj vijećnici županijske uprave, prigodom Dana dragovoljnih darivatelja krvi 25. listopada, svečano su uručene Povelje zahvalnosti Brodsko-posavske županije. Nakon pozdravnih riječi pročelnice Upravnog odjela za zdravstvo i socijalnu skrb Klare Š ćuka, skupu su se prigodnim riječima obratili rukovoditeljica Službe za transfuziju Opće bolnice Dr. Josip Benčević” Slavonski Brod Marica Piplović, predsjednik Županijskog društava Crvenog križa i ravnatelj novogradiškog Društva CK Franjo Pavlović, župan Danijel Marušić i predsjednik Županijske skupštine Pero Ćosić.
Stara poslovnica kaže da tko je spasio jedan život spasio je cijeli svijet, a svatko od vas spasio je najmanje jedan ljudski život. Svaka je kap krvi dragocjena!” istaknuo je župan Marušić, uputivši darivateljima najsrdačnije čestitke i zahvalu za njihov plemeniti čin. Predsjednik Županijske skupštine podsjetio je i na posljedice centralizacije u zdravstvu i pripajanja novogradiške bolnice brodskoj, zbog čega se krv više ne može davati u bolnicama, nego se akcije darivanja krvi provode u društvima Crvenog križa.
I Gradsko društvo Crvenog križa Nova Gradiška tradicionalno okupilo dobrovoljne davatelje krvi iz Nove Gradiške i deset općina novogradiškog kraja da bi dokazanim humanitarcima, uz druženje, dodijelilo priznanja. Ukupno 71 višestruki davatelj krvi dobio je priznanja, pohvale i prigodne poklone za iskazanu humanost.
Za 100 puta darovanu krv odličje Crvenog križa dobio je SLAVKO STIPANČEVIĆ iz Nove Gradiške. Medalju, zlatnik i ručni sat poklon Grada Nova Gradiška uručili su mu zamjenica gradonačelnika mr. Ljiljana Lukačević, Franjo Pavlović, ravnatelj Gradskog i Županijskog društva CK i Marija Guberović, predsjednica Gradskog društva CK Nova Gradiška.
Priznanja i poklone za 75 puta darovanu krv dobili su Stjepan Lazić iz Starog Petrovog Sela i Jovan Stojaković iz Nove Gradiške.
Za 50 puta darovanu krv priznanja su dobili Đuro Galović iz Nove Kapele, Alojz Jakirčević iz Davora, MATO KNEŽEVIĆ iz Gorica kod Dragalića, Dominiko Menegoni iz Nove Gradiške i Josip Orlovac iz Okučana.
Za 35 puta darovanu krv , što je u rangu 50 davanja za muškarce, priznanje je dobila Nada Bešlić iz Nove Gradiške.
Izvršavajući svoje plemenito poslanje kao dobrotvori čovječanstva vi ostavljate svoje ime zapisano u povijesti. Hrvatski Crveni križ ponosi se vama. Želimo da se i vi tako osjećate jer svojim uzorom i primjerom štitite plemenite ciljeve i pozivate druge da se pridruže i daju svoj doprinos. Danas je prigoda da vam se zahvalimo i uručimo priznanja Hrvatskog Crvenog križa. U ime Društva Crvenog križa Brodsko-posavske županije, Gradskog društva CK, u svoje osobno ime i ime svih onih kojima ste pomogli vam se zahvaljujem na nesebičnosti i ustrajnosti – kazao je Franjo Pavlović.

TKO JE SLAVKO STIPANČEVIĆ SLAVE?

Slave se je rodio 11. svibnja 1944. god. od oca Ilije (1905.) i majke Janje r. Miklić (1909.)
Roditeljima se prije njega rodila kćerka Milka 1931. koja će se udati za Vinka Vonića, Anto Tunja 1933., Ivo Ifro 1936., Mirko Miro 1938., Mijo Miša 1941. i najmalđi Filip Fićo 1947. godine.
Bosonogo djetinjstvo je proveo u rodnoj Gornjoj Dolini, a Osnovnu školu, koja je trajala 4 godine završio u Donjoj Dolini.
Godine 1962. upošljava se u Zagreb u građevinskom poduzeću “Gradnja” kao radnik s dizalicom.
Nakon 2 godine, dakle 1964. odlazi na odsluženje vojnog roka u Skopje. Slijedeće godine 1965., kao vojnik, prvi put dragovoljno daruje krv. Slijedeći puta je to bilo 1966. god.
Po dolasku iz tzv. JNA 7. svibnja 1966. god. se zapošljava u Općoj bolnici Nova Gradiška kao radnik i pomoćni soboslikar i ličilac.
Te iste godine, uoči sv. Ilije, 19. srpnja 1966. se oženio s Justinom Vonić. Bog ih je obdario sa sinom i kćerkom. Srećkom je rođen 1967. godine, koji će se oženiti sa Spomenkom Jurić kćerkom Ive Ice Jurić i majke Jelene r. Lagundžija. Imaju tri sina: Krunoslava rođenog 1988. god., Darija 1991., i Adreja 1994. god.

Kćerka Suzana je rođena 1970. godine koja se je udala za Darka Krajčik.

Godine 1972. Slave započinje vanredno školovanje za KV soboslikara i ličilca, a nekoliko godina kasnije 1987. za strojara parnih kotlova i centralnog grijanja.
Po dobivanju kvalifikacija nastavlja djelatnost u novogradiškoj općoj bolnici ali ovoga puta kao domar.
Početkom 2004. god. odlazi u mirovinu.

Od svog odlazka iz Gornje Doline 1962. godine u nju se nije vratio da bi tamo živio, ali ju je stalno nosio u srcu. Ni jedan dolinski blagdan kirvaj nije mogao proći bez njegove nazočnosti. Rado je preko vikenda navraćao kod braće koja su ostala živjeti u Gornjoj Dolini: Tunji koji se bavio zidarstvo kao i brat Ifro te Mirko koji je radio kao strojar na Crpnoj stanici (pumpi) u Gornjoj Dolini sve do počeka rata u Bosni i Hercegovini.

I danas, nakon tragedije koju je doživio njegov rodni kraj i uža okolica, odlazi u nju. Ni jedna akcija glede uređenja groblja i grobljanske kapelice u Donjoj Dolini kao i Crkve u Gornjoj Dolini nije moglo proći bez njegovog doprinosa.

Posebno se raduje akciji uređenja unutrašnjosti crkve u Gornjoj Dolini, koja bi, ako financijske mogućnosti dozvole 2015. godine bila sprovedena. Riječ je o gletovanju, šmirglanju a potom bojanju zidnih površina.

Dolince i Novoselce srdačno pozdravlja i želi im puno Božjeg blagoslova u povodu nadolazećih blagdana.

ISPRED CRKVE U GORNJOJ DOLINI NAKON AKCIJE

SKORO DA NIJE BILO AKCIJE NA GROBLJU U DONJOJ DOLINI A DA SLAVE NIJE SUDJELOVAO U NJOJ

S MOLERSKIM VALJKOM U KAPELICI NA GROBLJU U DONJOJ DOLINI

Dragi Dolinci (broj 31)

Dragi Dolinci, poštovani čitatelji!

Naš godišnjak “Suza dolinska”, koji je postao punoljetan još prošle godine, (navršilo se 18 godina od izlaska prvog broja iz tiska – štampe) a navršilo se i 10 godina od njegove nazočnosti na internetskim stranicama, nebi trebala biti knjiga, kako je već nazvaju, koja se prelista, nešto pročita a potom odloži negdje odakle će se, ikada, ili tko zna kada uzeti u ruke. Svi brojevi bi trebali biti negdje na dohvat ruke, jer svi oni čine jednu cjelinu. Zašto? Zbog toga što su u jednom broju npr. popisi poginulih u II sv. ratu i poraću za jedno selo, u drugom za drugo i tako dalje. Isto tako i popis stanovništava iz 1929. godine za svako selo je u posebnom broju, kao i popisi stanovništva iz 1948, odnosno 1949. godine.

Vlč. Pero Ćolić bosanskogradiški župnik je u rubrici Iz starog kraja lijepo prikazao kronološki događanja koja su se zbili u našim krajevima u tijeku 2014. godine, a ja ću se osvrnuti na neke teme u ovom broju.

Hrvatska je povijest velikim dijelom ispisana mučeničkom krvlju. Hrvatski je narod morao kroz duga stoljeća stati na braniku vjere, slobode i kulture, boriti se za: “Krst
časni i slobodu zlatnu”. Tom je borbom zaslužio dičan naziv “Predziđe kršćanstva”, koju mu je dao papa Leon X godine 1519. Brojni su sinovi hrvatskog naroda u toj borbi dali svoje živote za najuzvišenije ideale, u domovini i izvan domovine, i tako zaslužiti opće udivljenje i poštovanje. Zbog toga smo uz katolički kalendar za ovu, 2015. godinu, donijeli i popis hrvatskih mučenika, do sada prikupljeno, po spomendanima njihovog prelaska u vječnost.
Popis žrtava Drugog svjetskog rata za župu Dolina smo objavili u 15., 16., 17. i 18. broju “Suze dolinske” te u monografiji “Dolina bosanska u prošlosti i sadašnjosti”, ali nikada cjelovitiji pregled žrtava II. sv. rata i poraća za naša područja nismo imali, dok se msgr. dr. Anto Orlovac nije prihvatio tog teškog, mukotrpnog i dugotrajnog posla te napravio, prema raspoloživim podacima popis i za župu Dolina. U ovom broju “Suze” objavljujemo prvi dio toga uradka, a to je popis žrtava II. svjetskog rata i poraća za Donju Dolinu, a u narednim brojevima ćemo i za ostala naseljana mjesta župe Dolina.
Navršlo se deset godina od mučeničke smrti našeg bivšeg župnika msgr. Kazimira Višatickog. Tom prigodom smo u suradnji sa Župni uredom sv. Rok iz Bosanske Gradiške dali tiskati SPOMEN SLIČICE, a napravljen je i slikopis dokumentarni film o životu i uspješnom djelovanju našeg mučenika.
Nakon što je prošle, 2013. godine Crkva u Hrvata dobili blaženika Miroslava Bulešića – mučenika, na Stepinčevo nas je obradoval vijest kako ćemo u dogledno vrijeme imati još jednog svetca hrvatskog roda i plemena bl. kardinala Alojzija Stepinca.
Papa Franjo nam je na blagdan Božanskog milosrđa podario dva svetca: Ivana XXIII i Ivana Pavla II. Svetaca nikada dosta!

U BiH su 12. listopada 2014. godine održani 7 izbori od završetka rata. Da li smo iskoristili svoje pravo za glasovanje, koje smo mogli obaviti dopisnim putom?

Prošlogodišnji zaplanirani poslovi glede radova na uređenju okoliša oko crkve u Gornjoj Dolini, hvala Bogu pošli su se realizirati, čak u većoj mjeri nego što se mislilo i očekivalo.
I dalje Vas ovim putom pozovamo da se odazovete na sve vrste akcije kako pružanju novčane pomoći i tako sudjelujete u izvođenju radova za održavanju groblja u Donjoj Dolini tako i oko crkve u Gornjoj Dolini.

Požeški biskup, msgr. dr. Anutn Š kvorčević nas nije ni ove godine zboravio pa nam je uputio pismo ohrabrenja i potpore. Puno nam to znači. Hvala mu.

Ove godine je u Banja Luci obilježno 25 godina biskupstva msgr, dr. Franje Komarice (o čemu imamo prilog u “Suzi”), a u Sarajevu, svečanim Misnim slavljem i prigodnom akademijom, 27. studenog 2014. svečano je obilježena 20-ta obljetnica kardinalske službe nadbiskupa metropolita vrhbosanskog Vinka Puljića. Godine 1990. kardinal Vinko, koji je do tada obnašao župničku službu u Bosanskoj Gradiški, imenovan je vicerektorom Vrhbosanske katoličke bogoslovije u Sarajevu. Vrhbosanskim nadbiskupom imenovan je 7. prosinca 1990., a 6. siječnja 1991. godine Sveti Otac Ivan Pavao II. posvetio ga je u Rimu. Ustoličen je u Sarajevu, 19. siječnja 1991. Papa Ivan Pavao II. 30. listopada 1994. imenovao ga je kardinalom, a u Kardinalski zbor primljen je na konzistoriju 26. studenog iste godine. Čestitamo mu.

Zakoračili smo u GODINU POSVEĆENOG ŽIVOTA. Prema Papinoj odluci, 2015. godina određena je da bude Godina posvećenog života. o obljetnici objavljivanja Konstitucije Lumen gentium. Službeni početak je obilježen svečanom misom u Bazilici sv. Petra u Rimu, 21. studenoga ove godine, a službeni završetak 21. studenoga 2015., o 50. obljetnici objavljivanja Dekreta Perfectae caritatis. Ponekad sjetimo riječi nadbiskupa đakovačko-osječkog msgr. Đure Hranića: Došašće i Godina posvećenog života vrijeme budnosti i vrijeme budnihâ€

Mir i svako dobro, sretan i veseo Božić, a Božji blagoslov neka Vas prati tijekom cijele 2015. godine.

U r e d n i k Milorad Oršulić-Mican

Čestit Božić i Blagoslovljena Nova 2015g.

DRAGI DOLJANCI, GORANJCI, NOVOSELCI I POŠ TOVANI ČITATELJI NAŠ EG GODIŠ NJAKA SUZA DOLINSKAâ€!
U POVODU BOŽIĆA I BOŽIĆNIH BLAGDANA IZ TISKA JE IZIŠ AO NOVI, 31. BROJ SUZE DOLINSKEâ€.

KAO I UVIJEK, DONOSIMO PREGLED BROJNE INFORMACIJE KAO Š TO SU SLUŽENJE SV. MISA U NAŠ OJ DOLINI I BOSANSKOJ GRADIŠ CI, POPIS ROĐENIH, VJENČANIH I UMRLIH KAO I OSTALE STALNE, ALI I NOVE RUBRIKE.
OVAJ, KAO I OSTALE BROJEVE SUZEâ€ MOŽETE NABAVITI U Š TAMPANOM PAPIRNATOM OBLIKUâ€ KOD NAŠ IH POVJERENIKA U NOVOJ GRADIŠ KI, OKUČANIMA, NOVSKOJ, SLAVONSKOM KOBAŠ U, BOSANSKOJ GRADIŠ CI, AUSTRIJI I DRUGIM MJESTIMA ILI CIJELI TEKST PROČITATI, NA OVOJ INTERNETSKOJ STRANICI, U DIGITALNOJ ARHIVI SUZEâ€.
SRETAN I VESEO BOŽIĆ TE BLAGOSLOVLJENU NOVU 2015.
GODINU ŽELI VAM UREDNIŠ TVO â€ SUZE DOLINSKEâ€

Proslava blagdana SVIH SVETIH u Dolini

SVI SVETI je bladan koji nazivaju Sesvete, Sisveti, (lat. Sollemnitas Omnium Sanctorum) svetkovina je u Rimokatoličkom crkvom kako oni koji su već kanonizirani tako i oni koji još nisu.
Prvi tragovi obilježavanja blagdana Svih svetih su zabilježeni u Antiohiji u 4 stoljeću i to u nedjelju poslije Duhova. Papa Grgur III je (731. -741.) premjestio je ovaj blagda na 1. studenog.

U kalendaru Katoličke crkve Svi sveti su označeni kao zapovjedna svetkovina. Među narodom obično se ovaj blagdan povezuje s obilaskom groblja i uređenje grobova, pa tako i spomen na mrtve. U Crkvi se spomen svih vjernih mrtvih spominje 2. studenog na Dušni dan.

Podsjetimo se kako je do rata u Bosni i Hercegovini na Dušni dan služena sv. Misa u Donjoj Dolini, nakon koje su se molila opijel nad grobovima.
Zaslugom župnika msg. Kazimira Višatickog, po završetku rata, taj starodrevni običaj je obnovljen pa su sv. Mise slavljena na Dušni dan ili Mrtvi god. Doduše, tada je u Dolini bilo nešto više katoličkih vjernika, a oni koji su tada u njoj živjeli, bili su znatno mlađi pa su se mogli kretati. Danas je slika Dolinaca koji žive u Dolini izmjenjena.

Vlč. Pero Čolić je uvidio sve poteškoće pa je odlučio da se misna slavlja na groblju Gradina u Donjoj Dolini slavi zadnje nedjelje u listopadu, što obično bude nedjelja prije blagdana Svih sveti i samog Dušnog dana. Na taj način je omogućeno da Dolinci i Novoselci mogu na same blagdana obići groblja diljem Hrvatske gdje su pokopani zadnjih dvdesetdvije godine njihovi mili i dragi, koji su prognani iz rodnog kraja. Neka groblja, poput onoga u Novoj Gradišci je postalo druga Gradina.

Tako je bilo i ove godine. Na groblju se okupilo 50-etak osoba koji su došli iz različitih krajeva Lijepe naše. Uredili su grobove, uresili ga raznobojnim cvijećem, zapalili svijeće i pomolili se.
Jučerašnja kiša onemogućila je košenje trave na groblju, no i ovako je bilo na zadovoljavajućoj razini. Zamjećuju se mnogi novi spomenici, a oni stari obnovljeni, ali na žalost i novih grobova.
Sv. Misu je služio bosanskogradiški župnik i upravitelj župe Dolina vlč. Pero Čolić nakon koje je molio opijela nad grobovima onih za koje je netko od nazočne rodbine izrazio želju.
Ostavili smo drago i sveto mjesto koje se Gradina zove. Još nekoliko dana i noći će na grobovima gorjeti lampioni. Znak je to da Dolinci misle na svoje koji su ostali tu, do uskrsnuća mrtvih.

Valentina Oršulić

POGLED NA GROBLJANSKU KAPELICU ZA VRIJEME SV. MISE

OBILJEŽENA 10. OBLJETNICA

Župljani župe Bosanska Gradiška i Dolina, uz brojne svećenike Banjolučke, Požeške biskupije i drugih biskupija, svake godine se 18. studenog okupe u crkvi sv. Roka u Bos. Gradiški, kako bi se molitvom i zajedništvom podsjetili na svog župnika – mučenika msgr. Kazimira Višatickog. Tako je bilo i ovoga tužnog osamnaestog dan studenog u Bosanskoj Gradiški gdje je obilježena 10. obljetnica mučkog ubojstva katoličkog svećenika msgr. Kazimira, kada se je i sav hrvatski narod sjećao pada grada heroja Vukovara. Misu zadušnicu predvodio je pomoćni banjalučki biskup msgr. dr. fra Marko Semren u zajedništvu s još 12 svećenika, među kojima su bila i braća pokojnog Kazimira vlč. Adolf i msgr. dr. Karlo.

Na početku mise nazočne je pozdravio župnik Bosanske Gradiške vlč. Pero Čolić, koji je podsjetio na mučeničku smrt msgr. Kazimira. Osudio je sve zločine bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost i rekao da se još ne zna za posmrtne ostatke kidnapiranog i ubijenog župnika iz Nove Topole vlč. Ratka Grgića, župljanina Marijana Vištice kao i drugih Bosanskogradišćana.

U propovijedi pomoćni biskup Semren je između ostalog kazao: Postavlja nam se pitanje što mogu prije nego umrem? Odgovor je: surađivati u rađanju Božjeg kraljevstva. Vjera uključuje ispovijedanje, priznavanje i svjedočenje. Ispovijedanje vjere i svjedočenje su nedjeljivi, kratko rečeno, riječi vjere i djela vjere ne mogu se rastavljati. Onaj koji vjeruje u Isusa Krista to priznaje riječima i svjedoči svojim djelima i svojim cijelim životom. Stoga imamo priznavaoce i svjedoke vjere. Svjedoci vjere često su bili progonjeni i mučeni, pa smo ih prozvali mučenicima. Braćo i sestre ne zaboravimo Isus nije samo onaj koji zahtijeva nego i onaj koji se daje. Nije odlučujuća naša snaga i naše djelo, nego njegova ljubav. On nas ljubi i stoga i pomaže da se možemo odlučiti za njega. On jedini može nam darovati život vječni ta On je sam život vječni. Da bi se moglo u Krista vjerovati treba se Kristom hraniti i dati se od Njega asimilirati.

Mons. Kazimir hranio se Isusovom riječju i kruhom koji on daje, a to je kruh Njegova tijela. Zato se nije bojao nije napuštao ovu župu i povjerene mu vjernike. Ostao je u Bosanskoj Gradišci da svjedoči Isusovu ljubav do kraja, dajući tako i svoj život. A to je najveće svjedočanstvo: to je mučeništvo. Zato ga ne zaboravljamo, zato mu spomen čuvamo, zato se sastajemo na molitvu o obljetnici njegovog ulaska u puninu života u Bogu.

U sklopu opijela za pokojnog Kazimira vjernici su izmolili i časoslov naroda Božjeg sa Spomen sličice koja je tiskana (u 1000 primjeraka) za ovu prigodu. Nakon mise u dvorani Župno pastoralnog centra prikazan je i dokumentarni film o msgr. Kazimiru pod nazivom “ZNAM KOMU SAM POVJEROVAO” u režiji Milorada Oršulića Micana. Prije projekcije gosp. Oršulić se zahvalio suradnicima na dokumentarcu koji je sastavljen od pisanih dokumenata, izjava, slika i video priloga o životu, pastoralnom radu i mučeničkoj smrti msgr. Kazimira Višatickog. Tekstopisac za ovaj film je msgr. dr. Anto Orlovac, montažer tona i slike Dejan Ivakić, a stručni suradnici vlč. Pero Čolić i p. Damir Š Šokić OP. Ton je snimljen u studiu hrvatskog radio “Bljesak” Okučani a tekstove su čitali spikeri Leonora Gubić Dokuzović i Mato Višić.

Kada bismo htjeli napisati nešto što je upečatljivo i po čemu pokojnog Kazimira pamte svi župljani i subraća svećenici, najjednostavnije je prenijeti riječi Milorada Oršulića Micana: Kazimir je bio svećenik, koji je ostao do zadnjeg dana u svojoj župi Dolina, dok se je ikako moglo u njoj živjeti, a kada se više nije moglo krenuo je i on za ostatkom svoga stada preko Save kod Davora, kako bi ga pokušao okupiti ili bar u tim teškim danima obilaziti i pružati im utjehu, učvršćivati u vjeri i davati im do znanja da ne gube nadu. Kada je to sve uradio, msgr. Kazimir se raspoređuje na svoju posljednju župničku službu u Bosansku Gradišku svoju rodnu župu gdje je krvlju zapečatiti svoju ljubav i odanost prema Kristu, i tako potvrdio svoje mladomisničko geslo: Znam komu sam povjerovao.

Podsjetimo se: Kazimir Višaticki rođen je 4. ožujka 1939. godine u Čatrnji kod Bosanske Gradiške, a za svećenika je zaređen 29. lipnja 1963. Kao svećenik djelovao je u župama: Stara Rijeka, Prnjavor, Dolina, Drvar i Budžak, a za župnika u Bosanskoj Gradiški imenovan je 1999. godine. Rođen je vrlo brojnoj poljskoj obitelji Ivana Višatickog i Barbare rođene Ostrowska. Roditelji su život smatrali Božjim blagoslovom te su rodili ukupno 11-tero djece devet sinova i dvije kćeri. Bog je njihovu ljubav nagradio tako što je čak četvoricu sinova pozvao u svećeničko zvanje. Za uzoran svećenički život sveti papa Ivan Pavao II. ubrojio ga je među svoje prelate s naslovom monsinjor 1997. godine. U Dolini je sagradio novu župnu crkvu u modernom stilu i dovršio župni ured. Bio je revan, smiren i otvoren svećenik. Volio je svoje svećeništvo, volio je subraću svećenike, volio je povjereni mu Božji narod, volio je Crkvu. Ubijen je u svojoj župnoj kući u Bos. Gradiški noću 17/18. studenog 2004. godine. Pokopan je u svećeničkoj grobnici na banjolučkom katoličkom groblju “Sveti Marko”.

Na spomen ploči koja je 2005. godine postavljena na župni ured u Bosanskoj Gradiški na kući u kojoj je ubijen msgr. Kazimir piše: “U ovoj je kući za Krista i njegovo Evanđelje 18. studenog 2004. godine krv svoju prolio msgr. Kazimir Višaticki , župnik i dekan bosanskogradiški, prelat njegove svetosti – Gospodine Isuse otvori Mu vrata Raja”.

Na Veliku Gospu, zaštitnice župe Dolina ove godine p. Damir Š Šokić je blagoslovio spomen ploču koja je ugrađena u zid dolinske crkve, a posvećena je dolinskim župnicima mučenicima. Ploča je od bračkog kamena, na kojoj je zlatnim slovima uklesano: DUHOVNIM PASTIRIMA DOLINSKE ŽUPE KOJI SVOJE POSLANJE ZAPEČATIŠ E KRVLJU SVJEDOČKOM, a medjnjima i msgr. Kazimir Višaticki.

ISPOD SPOMEN PLOČE DANONOĆNO GORE SVIJEĆE

SLIKA SVEĆENIKA MUČENIKA PORED OLTARA U BOSANSKOGRADIŠ KOJ CRKVI

SV. MISU ZADUŠ NICU JE PREDVODIO I PROPOVJEDAO MSGR. DR. FRA MARKO SEMREN

SVI SU ONI DOŠ LI OBILJEŽITI TUŽNU OBLJETNICU MUČENIČKE SMRTI

UZ BISKUPA SU I DVOJICA KAZIMIROVE BRAĆE SVEĆENICI VLČ. ADOLF I MSGR. DR. KARLO I BROJNI SVEĆENICI

VLČ. ADOLF VIŠ ATICKI DAJE IZJAVU ZA HRVATSKI RAIO BLJESAK.

ŽUPNIK VLČ. PERO ČOLIĆ OBRAĆA SE NAZOČNIMA

FR. IVAN MARIJA TOMIĆ POLOŽIO DOŽIVOTNE ZAVJETE

Tijekom euharistijskoga slavlja, u nedjelju 17. kolovoza 2014., u dominikanskoj crkvi Kraljice sv. krunice na zagrebačkoj Koloniji trojica dominikanaca položila su svečane zavjete.

Zavjete su položili fr. Mirko Irenej Vlk, fr. Domagoj Augustin Polanščak i naš Dolinac – fr. Ivan Marija Tomić, u ruke provincijala Hrvatske dominikanske provincije fr. Ante Gavrića koji je i predvodio misno slavlje u nazočnosti redovničke braće, među kojima je bio i p. Damir Š Šokić OP, koji svećeničku dužnost obnaša u dominikanskom samostanu u bolu na otoku Braču, rodbine i vjernika.

Polaganje svečanih ili doživotnih zavjeta vrhunac je redovničkog života. Naime, tim činom se redovnik dominikanac zavjetuje Bogu, Blaženoj Djevici Mariji, svetom Dominiku te dominikanskom redu da će do smrti živjeti tri evanđeoska savjeta, a to su poslušnost, siromaštvo i čistoća.
Sam obred zavjetovanja sastoji se od prostracije tj. prostiranja u kojem na provincijalovo pitanje zavjetovanicima što traže, oni odgovaraju Milosrđe Božje i Vaše!, te na taj način svjedoče da je sve pa i njihov poziv Božja milost.
Iza toga, zavjetovanici na Provincijalove upite hoće li vjerno služiti Bogu, redu i ljudima te svojim životom svjedočiti Gospodina, oni odgovaraju da hoće s pomoću Božjom i pomoću Reda.
Nakon pjevanja litanija pri kojima nazočni kleče, a zavjetovanici leže u prostraciji, pojedini zavjetovanik pristupa Provincijalu te mu stavljajući svoje ruke u njegove i držeći knjigu Konstitucija tj. Pravila Reda, obećava već spomenuti posluh Bogu, Blaženoj Djevici Mariji, svetom Dominiku, te Provincijalu koji je tu u ime Učitelja Reda braće propovjednika.
Sam tekst zavjeta jest sljedeći:
Ja, brat N.N., zavjetujem se i obećavam posluh Bogu, Bl. Djevici Mariji, sv. Dominiku i tebi, bratu Anti Gavriću, provincijalu Hrvatske dominikanske provincija Navještenja BDM, umjesto bratu Bruni Cadoreu, učitelju Reda propovjednika i njegovih nasljednika prema Pravilu bl. Augustina i ustanovama braće propovjednika da ću biti poslušan tebi i tvojim nasljednicima do smrti.
Tim činom zavjetovanik postaje punopravni član dominikanskog reda. Samim tim i naš fr. Ivan Marija Tomić, postao je punopravni član Hrvatske dominikanske provincije. Budući da fr. Ivan Marija ujedno ide i putem svećeničkog poziva, pred njim, po završetku Katoličkog bogoslovnog fakulteta, na kojem trenutno studira četvrtu godinu studija, predstoji đakonsko, te svećeničko ređenje. Pratima ga i dalje našim molitvama.