Hodočasnike Gospi Dolinskoj u povodu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo – Velike Gospe, ugodno će iznenaditi izmjenjeni okoliš oko župne crkve u Gornjoj Dolini.
To je samo jedan dio od planiranih poslova.
Riječ je o uklanjanu postojećih dijelova stare ograde, čišćenju terena od dugogodišnjeg i visokog raslinja te betonskih elemenata koji su zaostali od rušenja stare crkve (naročito betona od stubišta crvenog kora koji su bili deponirani kod župne kuće), a potom kopanju temelja i izlijevanju betona u zemljuâ€, u duljini od oko 100 dužnih metara. Potom se pristupilo šalovanju temelja, koji je na mjestima visok i jedan metar kao i šalovanju stupova na rastojanju od oko 2,5 m.
Posao je povjeren bosanskogradiškoj građevinskoj tvrtki GRADOM d.o.o. vlasništvo Josipa Joze Ćorković koji je bio i izvođač radova na novoj crkvi, oko koje se sada postavlja ograda. Taj posao košta 4.500 KM ili 18.000 kn. Zahvaljujući p. Damiru Š Šokić, radovi su isplaćeni po ispostavljenom računu.
Prvi je to građevinski zahvat oko crkve u Gornjoj Dolini nakon 23 godine. Nije na odmet spomenuti kako je preko 4.000 KM (16.000 kn) koštao priključak struje u župnoj crkvi što je plaćeno zahvaljujući angažiranosti p. Damira Š Šokića.
No, tek sada predstoje oni drugi poslovi, a to je postavljanje željezne ograde između stupova: tri klizne kapije, betoniranje nogostupa oko crkve i oblaganje temelja kulirom, a nakon toga ravnanje – niveliranje terena oko crkve i crkvenog dvorišta zemljom.
To bi bila, tek jedna, zaokružena cjelina, a onda nas čekaju poslovi na župnoj kući, saniranju zvonika na staroj crkvi kao i nabavci zvona, radovi na pročelju stare crkve, ograđevanje istočne i južne strane crkvenog dvorišta bar gater živomâ€.
Zgoda je ovo da se kaže, kako će na Veliku Gospu, nakon svečanog misnog slavlja biti upućen javni poziv svim Dolincima i Novoselcima da će moći upisati svoj dragovoljni prilog za gor navedene radove, kako bismo mogli dostojanstveno obilježiti 100 obljetnicu župe Dolina za 6 godina.
IZVOĐAČ RADOVA JOSIP – JOZO ĆORKOVIĆ I P. DAMIR Š OKIĆP. DAMIR Š OKIĆ I FR. IVAN MARIJA TOMIĆ OBILAZE GRADILIŠ TE ISPRED CRKVE U GORNJOJ DOLINIU ZADNJE 23 GODINE OKO CRKVE NISU VEĆI GRAĐEVINSKI RADOVI PODUZETIPRVO JE VALJALO OČISTITI VELIKO RASLINJE, ISKOPATI TEMELJ I U NJEGA IZLITI BETONNA MJESTIMA JE TEMELJ VISOK I DO 1 METARŠ ALOVANJE TEMELJA DO PUTAPOGLED NA GRADILIŠ TE DO SJEVERNE STRANEI ZAPADNE
U ponedjeljak, 14. srpnja 2014. godine oprostili smo se od msgr. Mije Dukića svećenika Požeške biskupije. Zahvaljujući njenu, od druge polovice 2004. godine “SUZU DOLINSKU” Dolinci i drugi čitatelji mogu čitati i na internetskim stranicam. Novčano je pomagao i njeno tiskanje, a u 18. broju (2001. god.) objavljen je članak msgr. Mije
u rubrici Gospina svetišta. Pisao je o Gospi kloštarskoj Kloštar kod Kobaša.
Msgr. Mijo Dukić je autor monografije “Glina i okolica”, “Kloštar u Kobašu” o svetištu Gospe Kloštarske, prikupio je podatke o ubijenim Hrvatima u tjeku II. svjetskog rata i nakon njega za Novokapelački dekanat i objavio u “Tkalčiću” te napisao sa svojim školskim kolegom svećenikom Antunom Devićem monografiju rodne župe “Župa Bučje”.
Na groblju rodne župe Bučje, kod Pleternice, sahranjeni su posmrtni ostaci msgr. Mije.
Pogrebni obred je predvodio msgr. dr. Antun Š kvorčević, potom je u župnoj crkvi Preobraženja Gospodnjeg u Bučju služena sv. Misa zadušnica uz koncelebraciju brojnih župnika požeške biskupije. Sahrani je nazočilo i desetak Novoselaca koji su poznavali pok. Miju.
Msgr. Mijo Dukić je u rodnom Bučju živio do 15. godine, a potom je pošao na školovanje u Zagreb i Bonn (Njemačka). Kao kapelan službovao je u Darovaru i Kutini, župu u Glini vodio je 15 godina, a potom je 23 godine proveo kao župnik u Slavonskom Kobašu.
Od 2008. godine je umirovljen i živi u Svećeničkom staračkom domu u Požegi, ali neumorno radi na prikupljanju podataka o žrtvama komunističkog režima koji se je provodio nad Hrvatima u ovim krajevima, u svoje rodno selo Bučje te bivše župe Slav. Kobaš i Glinu je često dolazio, ali i u naša dolinska sela, naročito na groblje “Gradina” u Donjoj Dolini, sve do 12. srpnja, kada je prestalo kucati plemenito srce svećenika Mije u 75. godini života i 47-moj godini svećeništva.
Hvala mu u ime svih Diolinaca, a Dobri Bog mu dao odmora i pokoj vječni na svojim poljanama.
POGREBNI OBRED JE VODIO MSGR. DR. ANTUN Š KVORČEVIĆ, POŽEŠ KI BISKUPSAHRANI JE NAZOČIILO I DESETAK NOVOSELACAPOSLJEDNJI OPROŠ TAJ OD MSGR. MIJE
Na blagdan rođenja sv. Ivana Krstitelja, obitelj, rodbina i brojni prijatelji su se oprostili od svog dragog MATANA. Bio je to bolan rastanak na Centralnom groblju u Novoj Gradišci, nakon iznenadne smrti.
S Matanom smo razgovarali za naš 10. broj Suze dolinske†rujan/prosinac 1998. godine.
Započeli smo ga riječima:
Matan je svim Dolincima ostao u sjećanju kao nasmijan i u pravom smislu bećarski orjentiran. U svako doba godine se je mogao vidjeti na Savi kako hvata†drva ili lovi ribu. Nije bilo nastupa KUD-a Ivan Goran Kovačić†iz Doline i Novog Sela da u njegovoj ruci nije bila berda ili bugarija, a ponekada i violina. Vodio je dolinske tamburaše početkom devedesetih godina na promociju HDZ-a u Bosansku Gradišku i Mičije. Neumorno je biciklom odilazio u Novu Gradišku i druge gradove i sela spreman obavljati baš sve poslove, od zidarije do onih jednostavnih kao što su kopanje kukuruza.
Mladima je uvijek pružao pomoć i potiocao ih na sve vrste kulturnih i športskih događanja. Obnašao je mnoge dužnosti u forumima MZ Dolina, a na dužnosti predsjednika Mirovnog vijeća Dolina bio je u nekoliko mandatnih razdoblja. Prvi je došao na zgarište kuće Ilije Marinovića u Donjoj Dolini i krampom zakopao među vrele cigle tražeći bar neke tragove o pok. Iliji (kojeg su dušmani u noći s 26. na 27. veljače 1992. godine zaklali, glavu odsjekli a kuću zapalili). Uporno je dematirao glasine kako kuća nije slučajno planula nego da je namjerno zapaljena kako bi se prikrio zločin.
Ovaj rat je kao i na mnoge druge ljude ostavio duboke rane i tragove na duši, a i vrijeme je učinilo svojeâ€.
Na početku razgovora reći će nam: Nikada mi nije palo na pamet da ću nekada morati napustiti svoju rodnu Donju Dolinu, a kada sam morao poći iz nje, plakao sam kao malo dijete. Volio sam to mjesto, kao što roditelj voli svoje najmilije. Volim ga i danas. Rastanak s Dolinom, 29. prosinca 1992. godine, doživio sam kao da zauvijek sahranjivam nekog najdražeg svogâ€.
Mi smo danas sahranili Matana.
Mato Ćorković, svima znan kao MATAN rodio se 17. listopada 1942. godine u Donjoj Dolini od oca Ive i majke Jule r. Marinović. Nastarija je bila sestra Anka rođena 1932. godine
koja se je udala za Iliju Kneževića (a umrla je 27. prosinca 2013. god. U Okučanima), zatim Jela rođ. 1935. god. Udana u Slav. Dolinu za Matu Kalizana, Ljupko 1936, Justina rođ. 1941.
udana za Dragana Oršulića, Branko rođ. 1944., Adam (1946.-1961.) i Filip (1948. – 2009.) god.
Oženi se Mandom Š Šokić i vjenčao 18. listopada 1961. god. U braku im se rodila prva kćerka Ankica 15. srpnja 1962. koja se je udala za Mirka Kalizana. Sin Adam im se rodio 12. listopada 1966. godine koji je oženio Angelinu Vonića, a najmlađa kćerka Slavica se rodila 8. studenog 1967. god i udala se za Budimira Dakić.
Cijela obitelj je bila glazbeno nadarena pa se je znalo događati da Matan i sva djeca nastupaju kao svirači i pjevači u sastavu KUD-a I. G Kovačićâ€. U razgovoru za Suzu†je kazao: Sin Adam i ja smo koristili svaki slobodan trenutak i uzimali različite instrumente u ruke. (Adam dobro svira harmoniku). U našoj kući dvorištu se sviralo i pjevalo na sav glas. Zato nam ni zimske večeri i noći nisu bile dugeâ€.
Po dolasku u Hrvatsku, išao je od nemila do nedraga†dok nije 1993. godine stupio u kontakst s vlasnikom srušene kuće u Ljupini br. 24. Neke djelove dvorišne zgrade je osposobio za stanovanje, a nakon izvjesnog vremena je pristupio izgradnji nove kuće. Financijsku potporu je imao u sinu Adamu koji radi u Italiji.
Šžvoju ljubav prema rodnoj Dolini je pokazivao i na taj način, što nije bilo ni jedne radne akcije na uređenju groblja Gradina u Donjoj Dolini i poslova oko crkve u Gornjoj Dolini a da on nije u tim
dragovoljačkim akcijama sudjelovao. Ob itelj može biti ponosna što su imali Matana.
Hvala mu na svemu.
I tako, otišao je naš Matan polako…!
SA JEDNE AKCIJE ZA VRIJEME KOŠ ENJA GROBLJA U DONJOJ DOLININAKON ZAVRŠ ETKA RADNE AKCIJEZA SVAKI POSAO JE BIO SPREMAN PA I RAD S METLOMNI KIŠ A DOSTA PUTA NIJE MOGLA RASPERITI RADNU AKCIJU NA KOJOJ JE BIO I MATAN
Sutradan, nakon blagdana sv. Marka, Mato Knežević Maća, Željko Vidić, Adam Jurišić i Milorad Oršulić Mican su otišli na grolje “Gradina” u Donjoj Dolini s trimerima (leđnim motornim kosilicama) kako bi pokosili travu na groblju i tako ga pripremili za misno slavlje koje je održano slijedeći dan, u povodu proljetnog blagoslova polja. Njima se je pridružio i Vinko Kovačević jedan od rijetkih povratnik u Donjoj Dolini, koji je skupljao izgorjele lampione i uvenule cvijetne aranžmane te ih odnosio na mjesto predviđeno za to. Nekoliko dana prije ove akcije groblje su pohodili i dio posla na njemu uradili Pavle Budić, Slavko Slave Stipančević, Pavle Oršulić …
Bilo je to prvo uređenje groblja “Gradina” ovoga proljeća.
Da trava, koja od obilatih kiša i topline strahovito brzo raste, ne bi nadvisila spomenike, nakon nepun mjesec dana, u subotu 24. svibnja, na groblju su se, s namjerom da travu popršću (špricaju) sredstvom za uništavanje korova, okupili Pavle Musić, Zoran Petrović, Željko Augustin, Stipo Knežević, Mato Knežević Maća, Adam Jurišić i Mican. Vodu je uz pomoć traktora u prskalici od 440 litara dovezao dolinski zet Milorad Mićo iz Gornje Doline. Nakon nekoliko sati efektivnog rada posao je dovršen. I vremenski uvjeti su išli na ruku pa taj dan nije padala kiša, a to je jedan od uvjeta da bar nakon 2 3 sata kiša porosi. Očekujemo, kako nakon ovoga posla, narednih nekoliko mjeseci nebi trebalo poduzimati nikakve zahvate glede košenja trave.
Svoj novčan doprinos za uređenje groblja u 2014. godini do sada su dali: Kuzman Knežević iz Smrtića 100 kn, Petar Pero Jurišić koji ima kuću u Okučanima a još živi u Austriji 200 kn, p. Damir Š Šokić s Bola n/Braču 100 CHF, Karlo Petrović iz Austrija 10 EU, Florijan Mile Kovačević iz Bosanske Gradiška 20 KM i Ilija Gogić iz Austrije 10 EU.
Za pohvaliti je i lijepa gesta obitelji Ilije Gogića koji je iz Austrije dovezla određen broj radne obuće i odjeće prikladne za poslove na uređenju groblja i okoliša oko župne crkve u Gornjoj Dolini.
Hvala im, kao i darovateljima u novcu, a njihov primjer bi mogli slijediti i drugi Dolinci i Novoselci.
ČESTO SE NAIĐE NA ULAZU U GROBLJE ISPOD OBAVIJESTI DEPONIJA SMEĆANEMOJMO ZABORAVITI DA OVDJE POČIVAJU NAŠ I NAJMILIJI. OVO MJESTO JE SVETO!PRIJE POČETKA AKCIJE VALJALO JE IZVRŠ ITI BROJNE PRIPREMENE IDE UVIJEK KAKO ČOVJEK ŽELIILI KOSIO ILI VODU NOSIOJEDNA OD MOTORNIH PRSKALICA U POGONUDRAGOVOLJAČKA EKIPA U TRENUTCIMA ODMORAPOLJANSKA PRIJE KATASTROFALNIH POPLAVA U BOSNI I HERCEGOVINIPOLJANSKA POD VODOMA SAMO PREKO NASIPA RIBNJAK BARDAČA SPREMAN ZA PROLJETNU SJETVU KUKURUZAP. DAMIR Š OKIĆ NA Š PORU KOD PETROVIĆAPOGLED NA DRŽAVNU KUĆU NEKADAŠ NJE SJEDIŠ TE MJESNOG I MATIČNOG UREDA DOLINATRAGOVI RATA – JEDAN OD BROJNIH BUNKERA U DOLINIPOGLED S NASIPA NA NEKADAĐNJU TRGOVINU NA GRADINIOSTACI OSTATAKA OD TRGOVINE NA GRADINIKARLO PETROVIĆ NA GROBLJU GRADINA NAKON 40 GODINA SA SESTROM MAROM, NEĆAKOM DAVOROM I ZETOM ZDENKOM.ILIJA GOGIĆ SVESRDNO POMAŽE IZLAŽENJU SUZE DOLINSKE KAO I DRUGE AKCIJE VEZANE ZA RODNU DOLINU.
Proslavili smo i ovogodišnji Uskrs, mnogi i dvadesetdrugi izvan rodne župe Dolina.
Svi su Dolinci i Novoselci kroz minulo vrijeme našli nova utočišta u Hrvatskoj i u drugim europskim zemljama, neki tamo gdje žele pa su kupili obiteljske kuće ili gradilišta i izgradili nove, a drugi gdje ih je nevolja ljuta otjerala – tamo gdje su zamjenili imanja uglanom “na neviđeno”. Vrijeme prolazi, rane zacjeljuju pa tako mnogi i ne pomišljaju na rodni kraj, na svetinje koje su tamo ostale.
Da je to tako pokazalo se i na uskrsni ponedjelja, kada su samo dvije osobe iz Hrvatske došle na sv. misu u dolinsku crkvu na tradicionalni Emaus, nekoliko Dolinaca koji su tamo ostali a ostali vjernici iz Bosanske Gradiške.
Nije ni prethodnih godina bilo puno bolje pa se sada postavlja pitanje: da li će se u buduće sv. misa služiti u dolinskoj crkvi na uskrsni ponedjeljak ili utorak, dakle da li će se više ići u Emaus?
DOLINSKA CRKVA JE OČEKIVALA SVOJE DOLINCE S UPALJENOM USKRSNOM SVIJEĆOM.ONI SU DOŠ LI U EMAUSVLČ. PERO ČOLIĆ JE SLUŽIO SV. MISU.
Prve nedjelje poslije blagdana sv. Marka na doljanskom groblju “Gradina” se tradicionalno služi sv. misa i obavlja blagoslov polja. Tako je bilo i ove godine. U odnosu na uskrsni ponedjeljak, okupilo se je oko oltara nešto više Dolinaca. Sv. misu je služio vlč. Pero Čolić bosansko-gradiški župnik i upravitelj župe Dolina.
Na kraju sv. mise se je zahvalio dragovoljačkoj ekipi koja je prethodne subote pokosila travu na groblju i tako ga pripremila za dostojanstveno misno slavlje i blagoslov polja. Podsjetio je na poslove koji su zaplanirani da se urade oko crkve i u crkvi u Gornjoj Dolini. Do sada se nije maklo s mrtve točke. A hoće li?
MISARI OKO OLTARA ISPRED GROBLJANSKE KAPELICEVLČ. PERO ČOLIĆ I LUKA ČEGRLJ – DOLJANAC JEDAN OD ONIH KOJI ČESTO DOLAZI IZ B OS. GRADIŠ KE U SVOJU DOLINU.MALO AUTOMOBILA ISPRED GROBLJA PA MALO I VJERNIKA U GROBLJU.IAKO U KASU ODBORA ZA ODRŽAVANJE GROBLJA PRISTIŽE SVE MANJE NOVACA, GROBLJE JE PRIMJERENO UREĐENO.
Dramska sekcija KUD-a i župa sv. Vida Okučana, nakon uspješnog uprizorenja MUKE, SMRTI I USKRSNUĆA ISUSA KRISTA†ove Korizme na području Požeške biskupije u: Lipovljanima, Daruvaru, Lipiku i Starom Petrovom Selu, na Cvjetnicu će u večernjim satima tradicionalno scenski prikazati Muku†na platou ispred župne crkve, s križnim putom ulicama Okučana (u slučaju lošeg vremena u Domu kulture Okučani).
Muka†je prvi puta uprizorena 1991. godine u župi Dolina bosanska i Bosanskoj Gradišci. Po završetku Domovinskog rata i rata u Bosni i Hercegovini glumci amateri su se ponovo organizirali i od 1996. godine uz povremene stanke uspješno prikazuju MUKU†diljem Hrvatske od Vukovara preko Zagreba do Knina, a zapažene nastupe su imali i u Bosni i Hercegovini gdje su za vjernike Brestovskog, Kiseljaka i Busovače te za povratnike u Sijekovcu Donja Močila kod Bosanskog Broda prikazali zadnje, dramatične trenutke iz Isusovog života.
VELIKOSVEĆENIČKA MOLITVA NAKON POSLJEDNJE VEČEREOČE AKO JE MOGUĆE DA ME MIMOIĐE OVAJ KALEŽSUĐENJE PRED VELIKIM SVEĆENIKOMSUDSKI PROCES PRED PONCIJEM PILATOM Koga hoćete da vam pustim Barabu ili Isusa koji se zove KristISUS TJEŠ I JERUZALEMSKE ŽENESMRT NA KRIŽUUSKRSNUO JE
U ovom broju Suze dolinske naš sugovornik je mons. dr. Anto Orlovac, svećenik Banjolučke biskupije, crkveni pravnik i povjesničar koji naše glasilo odnosno godišnjak prati od samoga početka izlaženja. U prethodnih 29 brojeva dosta puta je njegovo ime spomenuto, a u 28. broju Suze na str. 60 objavljena je njegova pjesma ZASTIDJE SE RIJEKA DRINA posvećena blaženim Drinskim mučenicama. Dodajmo tome da je Anto školski kolega našeg vlč. Milivoja Kneževića, msgr. Vinka kardinala Puljića, msgr. dr. Franje Komarice, vlč. Pere Čolića bosanskogradiškog župnika …
Prije nego što postavimo prvo pitanje recimo nekoliko rečenica o našem sugovorniku. Rođen je 30. siječnja 1947. godine u Bukovici kod Banje Luke, od oca Ive i majke Marije r. Vidović. Š kolovao se u rodnoj Bukovici, Barlovcima, Trnu, Zagrebu, Đakovu i Innsbrucku (Austriji), gdje je na Teološkom fakultetu tamošnjeg sveučilišta 1973. god. magistrirao, a 1977. god. doktorirao iz teologije. Za svećenika je zaređen na Petrovo 1972. god. u trapističkoj crkvi Marija Zvijezdaâ€u Banjoj Luci.
MSGR. ANTO ORLOVAC POZDRAVLJA SVETOG OCA U BANJALUCI
Kao svećenik djelovao je u župama: Banja Luka i Ravska, zatim među prognanicima iz Bosne i Hercegovine u Tušiloviću i Krnjaku kod Karlovca, dugogodišnji je vjeroučitelj mladeži, a bio je dvije godine rektor Vrhbosanske katoličke bogoslovije u Sarajevu (1996.-1998.) i predavač crkvenog prava na tamošnjoj Visokoj teološkoj školi, a predavao je i na Teološkom institutu u Banjoj Luci. Do imenovanja pomoćnog biskupa mons. dr Marka Semrena 2010. godine obnašao je uz to i dužnost generalnog vikara Banjolučke biskupije. Sada je biskupski vikar za Hrvatski martirologij. Živi i djeluje u Banjoj Luci.
Bavi se pisanjem i znanstvenim istraživanjem osobito crkvene povijesti Banjolučke biskupije, njezinih župa i osobito života i djelovanja pokojnih svećenika od kojih su mnogi mučenički završili svoj život. Autor je brojnih knjiga među kojima su: Banjolučki martirologij, Svećenici banjolučke biskupije žrtve ratova dvadesetog stoljeća (1999.), Š ematizam Banjalučke biskupije (2000.) Procvat, propast, obnova (o župi Bos. Petrovac-Drvar, dva izdanja 2001. i 2006.), Vjeran do smrti (životopis svećenika Ante Dujlovića 2004.; prevedeno i na poljski jezik), Učiteljica života Prilozi iz povijesti katoličke crkve na području današnje Bosne i Hercegovine (2004), Župa Presnače i njezini mučenici (2005.), Oko fra Vidova bunara monografija rodne župe sv. Vida u Barlovcima (2005.), Prijedorski mučenički trolist (2005.), Rimokatolička župa sv. Ante Padovanskoga u Prnjavoru nekoć i danas (2006.), Slike izgubljenoga zavičaja (monografija župe Trn, 2008.), Palme im u rukama život i mučeništvo župnika Krešimira Barišića i uništenje župe Krnjeuša 1941. godine (2008.), Leksikon pokojnih svećenika Banjolučke biskupije (2011.), Plamteća zvijezda u noći mržnje (životopis svećenika-mučenika Ivana Grgića, 2012.) te najnovija Stoljeće i pol župe Obljaj-Bosansko Grahovo (2013.)
ČLANOVI CRKVENOG I DRŽAVNOG ODBORA I NJIHOVIH PODODBORA U ZRAKOPLOVU ZA RIM POVODOM ZAHVALE SVETOM OCU ZA POHOD BANJOJ LUCI. MEĐU NJIMA I MSGR.DR. ANTO ORLOVAC
Napisao je tri knjige propovjedničkih homilija: Idite i navješćujte , Vjera oči otvara i Riječi života vječnoga , te knjigu meditacija Zaustavi se, čovječe!
Suautor je u dvadesetak knjiga. S Franjom Marićem je napisao monografiju Banjolučka biskupija u riječi i slici od 1881. do 2006., a s mons. Ivicom Božinovićem Zemljo Bosno i Hercegovino, papa te nosi u srcu u povodu drugog pastoralnog pohoda Ivana Pavla II. BiH 22. lipnja 2003. god. a u njoj je i njegova pjesma u desetercu s naslovom: Banjaluku papa pohodio. Jedan je od urednika i suautor spomen knjige Ljubav sve nadvladava koja je tiskana ove godine u povodu 10. obljetnice dolaska bl. Ivana Pavla II. u Banja Luku kada je proglasio blaženim Ivana Merza, a tada je bio predsjednik Crkvenog organizacijskog odbora za pripravu papina pohoda Banjoj Luci 22. lipnja 2003. godine.
Za tisak je priredio vrijednu knjigu dr. Nikole Bilogrivića (nekoć i dolinskog župnika koji je u Dolini proveo 1928. i 1929. godinu): Katolička Crkva na području Banjalučke biskupije do invazije Turaka.
Sudjelovao je u prijevodu Zakonika kanonskog prava. Suradnik je u brojnim listovima Crkve u Hrvata u kojima piše prikaze, osvrte, komentare , recenzije i dr. u časopisima i listovima: Vrhbosna, Vrhbosnensia, Hrvatska misao, Croatica christiana periodica, Glas koncila, Katolički tjednik … Objavio je više znanstvenih i popularnih radova iz naše crkvene povijesti, suradnik je, urednik i recenzent niza drugih knjiga.
Sada, kada smo kazali nešto o životu i bogatom radu našeg sugovornika, postavljamo mu pitanja:
SUZA DOLINSKA Sjećate li se kada ste se prvi puta susreli sa župom DOLINA i njenim selima?
Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: Uskoro nakon moga povratka sa studija u Innsbrucku (1977.) Banjolučka je biskupija slavila svoj jubilej stotinu godina postojanja biskupije (1881. – 1981). Biskup, blagopokojni Alfred Pichler, zadužio me je da za tu prigodu priredim monografiju biskupije i barem kratko prikažem njezinu stogodišnju povijest, njezine župe, kler, redovništvo i vjerski život. Prikupljajući građu koju sam složio u knjigu Jedno stoljeće Banjolučke crkve, a koja zbog komunističkih pritisaka nije mogla biti objavljena, susreo sam se sa svim našim župama, pa tako i sa župom Dolina. O svakoj sam župi donio osnovne podatke o osnutku, župnicima, župnim crkvama i kućama, grobljima, itd, a to mi je kasnije dobro došlo u brojnim mojim radovima koje sam objavio. Kasnije sam imao prilike obići sve župe naše biskupije i stvoriti osobne dojmove o onome što sam na početku znao samo iz arhivske građe. A Dolina kao značajan povijesni i arheološki lokalitet poznat je svakom čovjeku koji ima solidnu barem osnovnu naobrazbu.
SUZA DOLINSKA Kao povjesničar napisali ste dosta knjiga o Banjolučkoj biskupiji, njezinim župama i njezinim svećenicima mučenicima. Koje su još Vaše namjere i želje kako biste široj svjetskoj javnosti prikazali biskupiju, koja ima najviše ubijenih svećenika, redovnika, redovnica i osoba koje su bile na putu ka svećeništvu, u svijetu. Imate li nešto na tu temu u rukopisima ili se pripremate da o tome još pišete?
Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: Moram reći da ja zapravo nisam povjesničar, iako je moja doktorska disertacija bila povijesno-pravna studija, kako je stajalo u podnaslovu teme Osnutak Banjolučke biskupije u okviru ponovnog uvođenja redovite hijerarhije u Bosni i Hercegovini koja je na njemačkom jeziku umnožena u 30-ak primjeraka u Innsbrucku 1976. godine. Već tada sam zavolio povijest zavičajne biskupije, njezinih župa i njezinih ljudi, pa sam, uz redoviti pastoralni rad, prikupljao građu i ponešto o tome objavljivao, posebno nakon pada komunističke vlasti, a taj rad sam intenzivnije započeo 1997. godine dok sam bio rektor u Vrhobosanskoj bogosloviji u Sarajevu.
Ne znam je li Banjolučka biskupija najgore stradala na svijetu, ali jest u nekadašnjoj državi, posebno u Drugom svjetskom ratu i poraću, te ponovno u Domovinskom ratu. Točan broj žrtava iz redova vjernika laika do danas ne znamo, ali smo uspjeli prikupiti sva imena iz redova duhovnih zvanja: svećenika, redovnika i redovnica, te svećeničkih pripravnika i redovničkih kandidata. O redovnicima franjevcima provincije Bosne Srebrene najvrijednije je djelo fra Marijana Karaule Žrtve i mučenici, Stradanja bosanskih franjevaca Drugom svjetskom ratu i komunizmu (1999) dok sam se ja više posvetio istraživanju stradanja dijecezanskog klera i svećeničkih kandidata Banjolučke biskupije. Među njima, prema mojim saznanjima, ima pravih pravcatih mučenika, nalik onima iz prvih kršćanskih vremena. Spomenimo samo neke iz velikog broja njih: Waldemar Maximilian Nestor, župnik u Drvaru, Krešimir Barišić, župnik u uništenoj župi Krnjeuša, Juraj Gospodnetić, župnik u Bosanskom Grahovu, Anto Dujlović, župnik u ugasloj župi Gumjera, iz vremena Drugog svjetskog rata, pa sve do Ivana Grgića, župnika u Ravskoj, Ratka Grgića, župnika u Novoj Topoli, Filipa Lukende, župnika u Presnačama, Tomislava Matanovića i tolikih drugih u Domovinskom ratu. Neki od njih dobili su svoje životopise, a trudim se doprinijeti da ih i drugi dobiju, jer je njihova žrtva dragocjena. Spomen na njih dužni smo čuvati, štoviše, nastojati da i službeno budu proglašeni blaženima i svetima, jer uvjeren sam oni to jesu. Tim više jer se o njima pola stoljeća nije smjelo ni govoriti a kamoli pisati ili ih se čak ubrajalo među zločince, što su monstruozne laži komunističke promidžbe kako bi se oblatila Crkva. Dugo se bavim tom tematikom i mogu posvjedočiti da su oni, ne samo ovdje spomenuti, čisti poput sunca, da su mnogima dobro činili a zlo nikome, a jer su živote položili za svoju vjeru, zvanje i poslanje, posjeduju sve karakteristike kršćanskih mučenika, iako ih Crkva takvima još službeno nije proglasila. Imam još dosta prikupljene građe, koju nastojim složiti i izdati kao knjige.
SUZA DOLINSKA Među mučenicima su i tri, zapravo četiri dolinska župnika: vlč. Marko Š alić, vlč. Ratko Grgić, msgr. Kazimir Višaticki i dr. Nikola Bilogrivić koji je strijeljan u Banjoj Luci 20. veljače 1947. godine. O nekima ste pisali. Pripremate li nešto o našem zadnjem župniku mons. Kazimiru Višatickom?
Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: Svaki od njih imao je različitu sudbinu, a znakovito je da je samo jedan od njih stradao u svezi s Drugim svjetskim ratom. To je mons. dr. Nikola Bilogrivić, po specijalnosti povjesničar, koji je osuđen na namještenom sudskom postupku, zajedno s uglednim i svetim katoličkim laikom (neki kažu u rangu bl. Ivana Merza!) dr. Felixom Niedzielskim i ustaškim stožernikom Viktorom Gutićem, te je strijeljan. Zapravo su se komunisti bojali svakog intelektualca koji je mislio drugačije od njih i bio im je potencijalni protivnik. Vlč. Ratko Grgić je doslovno otet, nasilno odveden iz župne kuće u Novoj Topoli usred bijela dana, 16. lipnja 1992. i ubijen na nepoznatom mjestu. Boli nas što ne znamo za njegov grob. Vlč. Š alić nije izravno ubijen, ali je 1992. strašno zlostavljan od velikosrpskih snaga, te je od posljedica preminuo početkom 1993. Mons. Kazimir pao je žrtvom u vrijeme kad nigdje nije bilo nikakvih ratnih djelovanja, u studenome 2004. i to na pravdi Boga! u svojoj vlastitoj župnoj kući u kojoj se te tragične noći nalazila i njegova starica majka. Trenutno sam zabavljen nekim drugim obvezama, ali bi sljedeća, 2014. godina, kada pada deseta obljetnica njegove smrti bila prilika da se i o njemu priredi barem kratak životopis. Koristim priliku da pozovem sve čitatelje Suze da Uredništvu, župniku u Bos. Gradiški ili meni osobno dostave svoja pisana sjećanja na pok. mons. Kazimira, koja bi se mogla uvrstiti u predviđenu knjigu.
SUZA DOLINSKA Već smo spomenuli da ste bili predsjednik Crkvenog organizacijskog odbora za pripravu papina pohoda Banjoj Luci 22. lipnja 2003. Š to nam o tome ukratko možete reći deset godina nakon toga veličanstvenog događaja za našu biskupiju, ali i cijelu našu Crkvu, drugog pohoda jednog Pape u povijesti Bosne i Hercegovine?
Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: I danas, kao i onda, više smo to doživljavali kao neki san nego kao stvarnost. U ono doba jednostavno nismo imali vremena razmišljati o tome, jer smo u kratkom vremenu, mi kao mala biskupija morali pripremiti taj veličanstven događaj. Istina, mnogi su nam pomagali, ali je glavni teret pao na nekoliko ljudi u Banjoj Luci. Radilo se doslovno danonoćno. Imao sam već neko iskustvo, jer sam bio i u crkvenom odboru za pripremu Papina pohoda u Sarajevu 1997. kada sam bio rektor tamošnje bogoslovije koju je Papa također pohodio, a bilo je to vrijeme nakon nedavno završenog rata. Bio sam zadivljen Papinom snagom unatoč bolesti kojom je bio vidljivo obilježen, a danas sam ponosan da mi je Bog dao sudjelovati i dati svoj skroman doprinos u oba pohoda ovoga sveca našega vremena Bosni i Hercegovini. Evo, saznali smo i dan njegove kanonizacije, na Bijelu nedjelju 2014. Valjalo bi se više vraćati Papinim porukama jer one imaju trajnu vrijednost, i više se ugledati u našeg uzornog vjernika laika kojeg je iznjedrila Banja Luka, Ivana Merza kojega je on tada proglasio blaženim. I dalje raditi na tome da i Merz bude proglašen svetim, jer on to zaslužuje i vrlo je suvremen svetac iz redova vjernika laika. Čini mi se kao da je njegova kauza nekako zastala, kao da nam je dosta da je on samo†blaženi.
SUZA DOLINSKA Od 1991. godine u Bosni i Hercegovini nije vršen popis pučanstva. Tada je u njoj bilo 17% Hrvata katolika, a sada…?
Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: U ovom nemirnom podneblju vrijedi ona pjesnička kako stalna samo mijena jest. Dok na ova pitanja odgovaram upravo je u tijeku popis pučanstva u BiH. Nažalost, to je ovdje ne samo političko, nego jako politizirano pitanje. Š to se tiče moga hrvatskog naroda, on je ovdje svakako izvukao najdeblji kraj. Za nas u Crkvi to i ne će biti neko veliko iznenađenje, jer mi broj Hrvata dobro znamo, budući da podatke prikupljamo svake godine uz godišnji pohod obiteljima i blagoslov kuća, a najveći broj naših vjernika katolika su Hrvati. Čini se da je proces ondašnjeg izgona od strane velikosrpskih snaga kasnijim sustavnim ometanjem povratka danas praktički zacementiran. Povijest nas uči da velikih povrataka nikada nije u takvim prilikama bilo, pogotovo ako je to stanje dugo trajalo, a kod nas su već prošla gotovo dva desetljeća. Život ima svoju dinamiku i svoje procese, a već stasa generacija onih koji nisu rođeni u BiH, dakle, njima ona više nije domovina, a roditelji, djedovi i bake i tako su vezani uz djecu i unučad. To je za nas tragična ali očita činjenica. Više nam se posvetiti onima koji su danas tu u BiH, ostali i tako imaju svoju redovitu pastoralnu skrb u biskupijama u kojima u Hrvatskoj žive. Danas govoriti o nekom velikom povratku samo je frustirajuće buđenje lažnih nada.
SUZA DOLINSKA Kako u budućnosti vidite Bosnu, Banjolučku biskupiju i u njoj Dolinu u kojoj još živi petnaestak Hrvata katolika?
Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: Pojedinačni povratci, stalni ili povremeni boravci, svakako su mogući, pogotovo u Dolinu koja je na hrvatskoj granici. Zadaća nas svećenika, na čelu s našim biskupima jest brinuti se za one koji su tu, te svjedočiti Božju ljubav svima s kojima živimo, svjesni da su u brojnim zemljama katolici i kršćani malo stadoâ€. Crkva ne živi od broja i statistike, nego od vjernosti vjernika i Pastira Kristu i svome poslanju. I ubuduće nam je u svjetlu Božjega duha nastojati prepoznavati znakove vremena i činiti ono što nam je u ovim okolnostima moguće.
SUZA DOLINSKA Kada ste zadnji puta bili u Dolini?
Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: Rado odlazim u župe naše biskupije kad god mi se pruži prilika. Ponekad me kolege župnici zovu da nekom zgodom propovijedam, što me uvijek raduje, ili da jednostavno sudjelujem zajedno s drugima. Ovoga ljeta to iz osobnih razloga nisam bio u mogućnosti, ali rado sam i u Dolini i u Bos. Gradiški i u Novoj Topoli kad god mi se pruži prilika.
SUZA DOLINSKA Š to kao spisatelj književnik mislite o Suzi dolinskojâ€, koja evo već 17 godina, hvala Bogu, uspješno izlazi iz tiska?
Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: Ponajprije, takva ustrajnost zaslužuje svako priznanje. To zapravo znači svake godine izdati jednu knjigu s tematikom zavičaja. U 17 godina, to je 17 knjiga. Rijetke su župe koje se time mogu pohvaliti, a koliko znam, u našoj Banjolučkoj biskupiji takve župe nema. U obliku časopisa nešto imaju župe Jajce, te više župa prijedorskog te kotorvaroškog kraja, ali skupno za više župa. No znam da uvijek iza takvih pothvata stoje pojedinci, ljudi koji podmetnu leđa i ustrajno rade, traže suradnike i sugovornike i obavljaju lavovski dio posla. Svi koji su dobili u ruke ijedan broj Suze Dolinske mogli su vidjeti da je spiritus movens ovoga vrijednog časopisa gosp. Milorad Oršulić Mican. Obilje raznorodnih priloga, dobro usklađen odnos prošlosti ovih krajeva i današnjih zbivanja među Dolincima gdjegod oni danas živjeli, vijesti i prikazi iz zavičaja, samo je jedna od odlika Suze. Jedna ovakva edicija izvrstan je način međusobnog povezivanja raseljenih Dolinaca. Posebno valja istaknuti Micanovu monografiju o zavičajnoj župi Dolina Bosanska u prošlosti i sadašnjosti (2000). Aktivnost je to kojoj valja odati priznanje i dati punu podršku da ustraje na započetom putu, ali i svima onima koji vole svoj zavičaj da se na bilo koji način uključe kao suradnici.
SUZA DOLINSKA Vaša poruka Dolincima i čitateljima Suze dolinskeâ€
Msgr. dr. ANTO ORLOVAC: Pada mi na pamet misao hrvatskog akademika, velikog teologa dr. Ivana Goluba kako biblijski izričaj da je Bog stvorio čovjeka od praha ili gliba zemaljskoga valja razumjeti u smislu da se to odnosi ne na bilo koji, nego baš na zavičajni prah ili glib i zato je svatko od nas tako vezan uz zavičaj. Pišući jednom prigodom pjesmu u desetercu svome zavičaju završio sam je stihovima:
Jer zavičaj i majku ljubimo
ponajviše kad ih izgubimo.
Vjerujem da to najbolje osjećaju Dolinci koji su bili prisiljeni napustiti svoj zavičaj. A ljubiti znači barem ne zaboraviti. Ne prepuštajte olako svoga zavičaja! Dolinci su u zavičaju upili nauk Evanđelja od svojih roditelja i svećenika i gotovo su bez iznimke katolički vjernici. Pozvani smo to u sebi nositi, tako potomstvo odgajati i svjedočiti životom tamo gdje nas je Providnost postavila. Da bismo ispravno živjeli i dobro činili svako je vrijeme i svako mjesto pogodno.
A na kraju osobno želim srdačno pozdraviti sve Dolince i sve koji Dolinu vole.
Rođena sam 1. kolovoza 1987. godine u Bosanskoj Gradiški, (međutim zbog pogreške koja se dogodila prilikom izrade hrvatske domovnice i rodnog lista svugdje u dokumentaciji se Gornja Dolina navodi kao moje rodno mjesto) od oca Dragana i majke Suzane rođ. Oršulić. Svoje djetinjstvo do pete godine provela sam u Gornjoj Dolini.
Zbog ratnih okolnosti 1992. godine odlazimo iz Gornje Doline prvo u Hrvatsku, potom u Njemačku. U Njemačkoj sam u tri različite osnovne škole s odličnim uspjehom završila prva četiri razreda osnovne škole. No kako smo u Njemačkoj boravili kao izbjeglice, 1998. godine se vraćamo u Hrvatsku gdje u Osnovnoj školi “Ljudevit Gaj” u Novoj Gradiški završavam ostatak svog osnovnoškolskog obrazovanja.
Godine 2002. upisujem Ekonomsku školu u Požegi, smjer Hotelijersko-turistički tehničar. Tijekom srednje škole uspješno sam sudjelovala na brojnim natjecanjima iz njemačkog jezika.
Kao prva na prijemnom ispitu, 2006. godine upisujem preddiplomski sveučilišni studij Kultura i turizma na Odjelu za turizam i komunikacijske znanosti, Sveučilište u Zadru, potom na istom Odjelu diplomski sveučilišni studij Poduzetništvo u kulturi i turizmu. Tijekom preddiplomskog i diplomskog studija izlagala sam i sudjelovala u organizaciji nekoliko međunarodnih znanstvenih konferencija. Također sam sudjelovala i na mnogim stručnim usavršavanjima i seminarima. 2011. godine dodijeljena mi je REKTOROVA NAGRADA Sveučilišta u Zadru. U rujnu 2012. godine diplomirala sam među 10% najboljih studenata i stekla akademski naziv MAGISTRA EKONOMIJE.
U prosincu iste godine upisujem doktorski studij na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, smjer Ekonomija. Od 1. travnja 2013. godine zaposlena sam kao suradnik u nastavi – asistent na Odjelu za turizam i komunikacijske znanosti na Sveučilištu u Zadru.
Početkom godine smo na našu internetsku stranicu stavili obavijest o obnovi obiteljskih kuća i mogućem povratku kao i obrazac koje je trebalo popuniti i dostaviti na nadležnu adresu.
Uslijedili su potom sastanci na tu temu.
Ministar za izbjeglice i raseljena lica RS i član Predsjedništva HDZ BiH Davor Čordaš i savjetnica ministra i predsjednica RO HDZ BiH Sjeverozapadna Bosna Marija Rapo razgovarali su, 24. siječnja 2013. godine s ravnateljem Caritasa Banjolučke biskupije mons. dr. Miljenkom Aničićem o zajedničkim projektima Ministarstva i Caritasa za pružanje potpore povratnicima i stvaranju preduvjeta za održivi povratak.
U Biskupskom Ordinarijatu u Banjoj Luci, domaći biskup mons. dr. Franjo Komarica susreo se 2. veljače 2013. godine, s više od 20 predstavnika većeg broja Udruga prognanih i izbjeglih Hrvata iz šireg banjolučkog područja koji su zainteresirani za povratak.
U dužem, plodnom razgovoru biskup ih je upoznao sa sadržajem većeg broja razgovora, koje je proteklih dana vodio u Sarajevu i Banjoj Luci s ministrom Damirom Ljubićem, predstavnicima međunarodnih organizacija i diplomatskih predstavništava, a u Banjoj Luci s generalnom konzulicom Republike Hrvatske gospođom Dunjom Jevak i savjetnicom ministra Davora Čordaša gospođom Marijom Rapo.
Dokle se stiglo u tim nastojanjima i pregovorima, nije nam poznato, ali molimo Boga da ti razgovori urode plodom.
Od 1, do 15. listopada 2013. godine u Bosni i Hercegovini je nakon dvadeset i dvije godine obavljen popis pučanstva.
Prve procjene rezultata popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini pokazuju kako u toj zemlji živi između 3,7 i 3,8 milijuna stanovnika no etnički sastav i dalje je nepoznanica, piše sarajevski “Dnevni avaz”
Prema tim izvorima u Federaciji BiH živi između 2,3 i 2,4 milijuna stanovnika, u srpskom entitetu između 1,2 i 1,4 milijuna a u distriktu Brčko nešto manje od 100 tisuća ljudi.
Bude li tako to će značiti kako je u BiH za najmanje pola milijuna smanjen broj stanovnika u odnosu na 1991. godinu kada je uoči rata proveden popis. Prema službenim podacima u BiH je tada živjelo 4.377,000 ljudi. Od toga je Hrvata bilo 760 tisuća, osoba koje su se tada izjašnjavale kao Muslimani 1,9 milijuna, a Srba 1,366 milijuna.
Agencija za statistiku BiH službene bi informacije o rezultatima popisa trebala objaviti u siječnju naredne godine.
Katolički puk diljem svijeta ova godina će se pamtiti po odreknuću pape Benedikta XVI. i izboru novog, a na E-adresu urednika je stigao dopis pa sva “kretanje predmeta” objavljujemo.
Prisjetili smo se 22. lipnja 2003. godine, kada smo bili na susretu sa sv. Ocem Ivanom Pavlom II. na Petrićevcu kod Banja Luke. Tada smo bili s našim bivšim župnikom msgr. Kazimirom čiju smo 9. obljetnicu mučeničke smerti ove godine obilježili. U spomen na tog dragog ujaka, na zadnjoj stranici korica donosimo sliku vjernika iz župe doline u narodnim nošnjama s njim.
Prvoga dana srpnja ove godine je Hrvatska ušla u Europsku uniju. Iako se je većina nas na Državnom referendumu održanom 22. siječnja 2012. godine glasovala “za”, znali smo da ćemo u mnogočemu imati poteškoća, jer dosta toga što dolazi sa zapada zadire u ljudske vrenote i dušu.
Već 1. prosinca ove godine na referendumu smo morali braniti vrijednosti Hrvata- katolika da je BRAK JEDINO ZAJEDNICA ŽENE I MUŠ KARCA.
Pater Damir Š Šokić, ikao na ove prostore, kao i u rodnu Dolini godišnje tek nekoliko puta navrati, kada ugrabi vremena, rado ode na groblje u Donju Dolinu i do crkve u Gornju dolinu. Ponekad služi i sv. Misu. Za vrijeme jednog takvog odlazka u rodni kraj s nekolicinom vjernika pokrenuo je inicijavu da se nešto uradi oko crkve kao i oko župnog ureda.
Groblje i grobljanska kapelica se dosta dobro održavaju, ali žuni ured i stara crkva kao i kapelica sv. Ane u Novom Selu služe “svijetu na sramotu a Bogu na grjehotu”.
Zbog toga je napravljen dugoročni plan radova:
Ove godine okrčiti oko stare crkve i župnog ureda, a popčetkom iduće dovesti nekoliko kamiona zemlje oko nove crkve i nivelirati je, a potom pristupiti ograđivanje cijelog crkvenog kompleksa pletenom žicom. Potom pročelje stare crkve “zatvoriti” što znači da treba okrugli prozor postakliti i napraviti ulazna vrata.
S tim nebi na staroj crkvi bili poslovi okončani. Namjeravamo postojeći zvonik učvrstiti i promjeniti krovnu konstrukciju te nabaviti zvono. Kakvo? Ovisi o prilivu novčanih sredstava od dobrih ljudi iz dolinskih sela ali i drugih donatora.
Iako su teška vremena, ovim putom pozovamo da se odazovete na sve vrste akcije kako pružanju novčane špomoći tako i sudjelovanju u izvođenju radova. Slijedeći korak je uređenje župnog ureda. Prvo bi trebalo kupiti i ugraditi stolariju, a potom opremati sobu po sobu. Kome? Nama! Oni koji često dolaze u rodni kraj o Božići, Uskrsu i Velike Gospe, dobro znaju što bi značilo imati jednu prostoriju u kojoj bi se mogli okupiti.
Mir i svako dobro, sretan i veseo Božić, a Božji blagoslov neka Vas prati tijekom cijele 2014. godine.
